PUTOPISNI ROMAN JANE PREVIĆ FINDERLE “PUT U SANTIAGO”, Fotoepoetika, 2024; ulomak

Ujutro nas Franka i Antonija sustižu i zajedno nastavljamo prema Zubiriju. Naš plan je bio prvih dana krenuti lagano, hodati 20 km dok se tijelo ne navikne, no planovi nam odmah padaju u vodu. Od hodočasnika u samostanu cure su saznale da u Zubiriju nigdje više nema slobodnog mjesta pa poučene jučerašnjim iskustvom u laganoj panici počinjemo zvati iduće hostele. Do prvog slobodnog kreveta morat ćemo hodati 15 km više od planiranog. Bit će to vatreno krštenje. Nakon prvih sat vremena hoda odlučujemo popiti kavu. U idućem selu nailazimo na bar i sretno sjedamo unutra. Cure uzimaju kavu i doručak, a ja samo čaj. Antibiotik koji sam morala popiti prije puta upropastio mi je probavu i sada mi paše topli čaj. Uz njega si otvaram konzervu tune s povrćem, no vlasnik kada me vidi brzo prilazi i izbacuje me van, bez obzira na to što smo ona tri doručka i taj moj čaj platile gotovo 40 eura. Tata je kupio baget u obližnjoj pekari i na vanjskom stolu vlažnom od kiše ga reže na komade kako bi mu stao u torbu, a vlasnik odjednom izjuri van pa tjera i njega iako je sve vlažno i vani nitko ne sjedi.
Skrećemo s ceste na blatni puteljak, upoznajemo Slovenca s kojim neko vrijeme hodamo. Na mjestu velike blatne lokve ja krećem prva zaobići je s gornje strane, ali nepažljivo zapinjem za bodljikavu žicu koju nisam primijetila i padam. Srećom prolazim bez udarca, ali sada me prati tračak nesigurnosti.
Na idućoj uzbrdici Danieli od napora toliko počinje lupati srce da ne može dalje. Moj tata joj uzima pretrpani ruksak i tegli ga uzbrdo, no ni to ne pomaže. Kada napokon izbijemo na cestu pokušavamo zaustaviti neki auto da je preveze do idućeg sela, no nitko nam ne staje, a zatim žena koja staje ne razumije ni riječi engleskog i u strahu je ne želi primiti u auto. Tek nakon nekoliko pokušaja uspijevamo je poslati nekim autom da nas čeka u idućem selu.
Nastavljamo se penjati i uskoro u šumi ugledam grmove šimšira. Pomislim: nemoguće, pričinjava mi se, ali stvarno izgleda kao šimšir. Kao mala išla sam u školu u barokni dvorac ispred kojeg su rasli grmovi šimšira, pušteni u svojoj prirodnoj formi, i nakon dvjesto godina izgledali su upravo ovako. Uskoro, cijela je šuma puna šimšira, nisam nikada čula da postoje prirodne šume šimšira i sada sam očarana. Kasnije zovem prijateljicu koja je doktorirala na biljkama koje žive u zajednicama s bukovim šumama Pirineja i ona mi s veseljem objašnjava: da, to je stvarno šimšir, ni ja nisam mogla vjerovati kada sam ga vidjela. Nije mi jasno kako je preživio napad šimširovog moljca koji je pred desetak godina uništio većinu baroknih perivoja zapadne Europe, no evo ga, šimšir je ovdje živ i zdrav i slobodno raste svojim sporim životom.
Na izlazu iz ove šume spuštamo se stazicom koja više liči na vododerinu nego na stazu, sve je mokro, cijedi se voda ili stoji razgacano blato. U jednom trenutku tata pada. Stojim gotovo kraj njega, vidim ga kao u usporenom filmu, vidim kako mu se presavija noga, kako klizi i ne mogu ništa, u strahu ukipljena stojim gotovo sekundu dok se ne saberem i pokušam ga dići. On se sam diže, otresa blato i govori da mu nije ništa. U strahu ga sumnjičavo gledam, razmišljam je li to kraj Puta, no izgleda da smo imali sreće i on stvarno nastavlja dalje, malo pažljivije gledajući sklisko kamenje.
Iz šume izlazimo na zaravan iznad Zubirija. Tu je veća grupa hodočasnika okupljena oko kamp kućice pretvorene u kafić. Odlučujemo popiti kavu i skinuti gojzerice. Stavljamo ruksake uz rub terase i uživamo u zračenju nogu kojima nakon dvadesetak prehodanih kilometara već lagano bride tabani. Odjednom idilu prekida radnik koji trimerom kosi travu oko nas. Ne mareći za naše stvari približava se ruksacima, za par trenutaka oni su već puni samljevene trave, a jedan od štapova leti okrznut sajlom. Skačemo i vičemo mu da stane, no on nas ignorira. Imamo osjećaj da gotovo pakosno uživa što nam kvari odmor. U panici hvatamo ruksake da ih ne rasiječe. Moj tata je posebno ljut, vidim mu na licu kako se naživcirao i viče na hrvatskom na tog čovjeka da prestane s tim, no ovaj ga i dalje potpuno ignorira, a svi preostali hodočasnici zure u neobičnu scenu. Neugodno mi je i pokušavam smiriti tatu da se samo maknemo, a on poslije, nakon par dubokih udisaja, objašnjava ostalima kako je kao profesor naučio govoriti djeci kada rade nešto krivo pa više ne zna drugačije, to je njegova profesionalna deformacija. Zanimljivo mi je kako tata, inače strpljiv i smiren, nakon što je čitav dan pomagao ostatku grupe, nosio po dva ruksaka da drugima bude lakše, strpljivo čekao i bodrio, sada eksplodira i ne može se suzdržati. Najviše me brine što tu njegovu osobinu vidim i kod sebe, zato mi i smeta.
U Zubiriju sjedamo na kavu, ja naručujem coca-colu nadajući se da će mi ona smiriti proljev i grčeve u želucu. Odmah pokraj bara je i trgovinica pa mi tata dobronamjerno kupuje čašu jogurta nadajući se da će i on pomoći riješiti problem s probavom. Ponavlja se scena iz jutrošnjeg bara, dolazi konobar objašnjavajući da ovo nije mjesto za piknik i da mu moja čaša jogurta upropaštava posao. Cure su ljute, a ja si mislim na naše turiste koje s prezirom svi spominju kada gladnoj djeci na plaži namažu kruh s paštetom poslije kupanja, umjesto da im kupe nešto iz skupih kafića. Hodočasnici su ovdje dobrodošli ako troše. Ipak, dok sjedimo Jan mi javlja da je prošao težak kolokvij o kojem mu ovisi prolazak godine i to mi popravlja raspoloženje. Znam da mu je sada pao kamen sa srca i sretna sam, veselo čavrljamo o Baskiji. Jan je čitač poput mene i često kada mu s oduševljenjem pričam o nekoj knjizi i on je uzme i pročita. Tako smo nedavno oboje pročitali roman Patria Fernanda Aramburua na kojem se sada temelji naša slika o Baskima. Prepričavam mu detalje s kojima sam se srela, grb Euskarije u kući gdje smo spavali, natpise na euskeri, a poslije pomislim na njega kada vidim grafit: ovo nije ni Francuska ni Španjolska, dobro došli u Baskiju!
Nakon Zubirija već smo umorni, a još je deset kilometara pred nama, Franka i Antonija se dogovaraju da će moliti, a i moj tata im se pridružuje. Ja se sklanjam na kraj kolone i slušam repetitivno mrmljanje koje dopire do mene. Nazirem riječi koje sam nekoć naizust znala, no više mi ništa ne znače. Ipak, ugodno mi ih je slušati, razmišljam kako različiti ljudi u različitim izvorima nalaze snagu za prevladavanje životnih izazova, a svaki od tih načina je dobar dok čovjeka u teškim trenucima drži iznad površine. Moj izvor snage su priroda i hodanje, nakon dana u planini tijelo mi se smiri, a misli raščiste i ponovo sam spremna za svakodnevni stres. One objašnjavaju svoje zavjete, Franka priča za koga danas hoda, a ja si zamišljam za koga bih ja hodala da vjerujem da to stvarno može pomoći. Hodala bih za svoju djecu, posebno za Jakova koji sada prolazi najosjetljivije godine, za njega najviše brinem. Maštam o tome kao o dobitku na lutriji, raspoređujem u glavi izmaštani dobitak iako nikada ne igram lutriju. Bilo bi lijepo da hodanje ima i tu magičnu moć. Monotoni koraci miješaju se s repetitivnim dijelovima njihove molitve i gotovo automatski me vode za njima kroz par prašnjavih kilometara oko velike betonare i šljunčare. Opet radimo pauzu nakon trideset kilometara u hotelu uz rijeku Argo. I tu smo pitali za smještaj no sve je puno. Ipak uzimamo bar večeru, tata i ja dijelimo jedan hodočasnički menu, on jede pečena jaja na koja sam ja alergična, a ja par komada pečene slanine. Dok smo čekali da večera stigne, uživam hladeći brideće tabane u hladnoj rijeci. Nakon što izvučem noge iz hladne bujice osjećam kako mi je divljački proradila cirkulacija i opet mogu hodati. Čak trčkaram po mekanoj travi uz rijeku nadajući se da neću ugaziti u govna kokošaka s kojima dijelimo dvorište hotela.
U osam navečer stižemo u Arre, spavamo u staroj kući odmah uz most, tata šalje obitelji slike mosta govoreći: ovdje spavamo!
„Pa ne valjda stvarno ispod mosta?“ zabrinuto pita Boris, na što se tata smije sretan što mu je šala uspjela. Smještaj liči na stari samostan, preko malenog dvorišta ulazimo u spavaći dio, no ako želimo internet moramo izaći iz zgrade jer signal ne dopire kroz debele kamene zidove. Sjedim na ulici, na zidu s pogledom na most i rijeku, šaljem Julki slike stada smrdljivih ovaca kroz koje smo se danas provlačili, čitam mailove i listam po fejsu dok ne počnem drhturiti od hladnoće. Gasim internet i vraćam se u zgradu. To je to za danas od povezivanja sa svijetom. Preko dana nemam interneta pa sada primjećujem koliko često posegnem nesvjesno za njim. Bit će ovo i čišćenje od tehnologije.
Kreveti su na kat, škripe čim se netko pomakne, no svi smo presretni s njima. Sutra čak ne moramo rano ustati. Inače se hostele za hodočasnike mora napustiti do 8, no kako je sutra subota možemo ostati do 9 i pol. Dogovaramo buđenje oko 7, no već u 5 prvi su na nogama. Ujutro osjećam kako me zatežu listovi i ramena, jučerašnji dan je bio prenaporan.
Pipam svoju brzosušeću majicu koju sam jučer oprala i objesila, no potpuno je mokra. Drago mi je da nisam oprala i hlače, koliko god da su blatne, njih bih puno teže sušila na ruksaku. Već jučer sam čitav dan hodala s dvije čarape i gaćama obješenima na vanjski džep, danas ću tako nositi majicu i druge gaće. Nadam se da ćemo idućih dana naići na perilicu i sušilicu pa da sve opet bude stvarno čisto. Nisam ručno prala rublje od faksa, a ni tada baš nisam bila sigurna je li dobro oprano.
Ujutro uz kavu za samostanskim stolom razgovaram s mladim Nijemcem koji je krenuo iz Bayonne. On je problem smještaja koji nas muči riješio vrlo jednostavno, na leđima nosi šator. Nakon mog šokiranog pogleda objašnjava da je šator težak tek jednu kilu. Izlazimo, prosjedim još par minuta na zidiću uz rijeku spojena na internet, a zatim krećemo prema Pamploni. Nakon prvog kilometra začuje se zvonki zvuk, osvrćemo se da vidimo što nam je ispalo. Na podu leži komadić tatine gojzerice, najgornji držač vezice. Tata prevezuje pertle i govori da mu to ionako ne treba, a ja malo zabrinuto gledam sva popucala mjesta na njegovim cipelama, on ih je ipak razgazio malo previše. Nadam se da će izdržati do kraja puta. Hodamo dalje. Gledam svoj odraz u izlozima, izgledam kao moj Jan nakon ljeta koje provede po punk festivalima: kosa mi strši u zrak, već 4 dana se nisam počešljala. Naš gradić spojen je s predgrađima Pamplone, čija se katedrala i zidine uskoro pojavljuju ispred nas. Pričam ostatku grupe detalje koje znam o gradu, no brzo mi postaje jasno da ih to ne zanima pa ušutim. Navikla sam hodati i putovati s ljudima s kojima dijelim iste interese i strasti, međusobno si pokazujemo lijepa stabla i zanimljive biljke, ja pokazujem detalje arhitekture, Jan i Toni znaju povijesne priče i ja uživam u tom dijeljenju znanja. S Natašom pričam o knjigama, s malo riječi znamo što koja osjeća i misli i sigurno posuđujem knjige koje mi ona preporuči. Sada mi nedostaje to razumijevanje i povratna reakcija. Srećom, tu je tata koji razumije s kojom radošću pokazujem orhideje, romaničke portale i gnijezda roda.

_______________________________________

JANA PREVIĆ FINDERLE rođena je 1980. u Zagrebu, odrasla u Daruvaru. Završila u Zagrebu studij arhitekture, živi u Pazinu. Radi u vlastitom arhitektonskom uredu. U slobodno vrijeme planinari i putuje.
Objavljivala je u nizu časopisa; Tema, Poezija, Zarez, Forum, Nova Istra, te na web portalima: Ajfelov most, Čovjek časopis, Pjesnikinja petkom, Lupiga i drugdje.
Objavljene knjige:
1997. „Šum mladosti“ u izdanju Gimnazije Daruvar, zajednička zbirka poezije s Marijom Bogeljić.
2013. samostalna zbirka poezije „Ti još pričaš o nogometu“ u izdanju Gradske knjižnice Pazin i ogranka Matice hrvatske Pazin.
2020. prozna knjiga „Most od sedre“, zapisi o putnicima, u izdanju Malih Zvona
2022. prozna knjiga „Herbarij, priče o biljkama“, u izdanju Malih Zvona
2024. putopis „Put u Santiago“, u izdanju Fotopoetike
U pripremi joj je izdavanje knjige „Zootrop“ u izdanju Jesenski i Turk

SHPËTIM SELMANI, TRI PJESME, dvojezično

ĐECA MALIH NARODA

Đeca malih naroda
Su insekti za đecu velikih
Naroda.

Oni će razumjeti da sudbina
Ima neke veze sa fašizmom
Ali do tada će porastati
i moraće da brane
svoje ljubavi.

Oni će razumjeti da je sramota
Utopljena u vjekovima krvi
Ali do tada će porastati
I moraće da poju
svoje univerzalne pjesme.

Đeca malih naroda
Su nevjerovatna svjedočanstva
Nepopravljivih grešaka
Koje se rade u ime prirode.

Đeca malih naroda i
Njihova neizbježna borba
Da ostanu živi.

I

Sve to herojstvo koje trebaju
Neotuđivo imati.

*

FËMIJËT E POPUJVE TË VEGJËL

Fëmijët e popujve të vegjël,
Janë insekte për fëmijët e popujve të
Mëdhenjë.

Ata do ta kuptojnë se fati
Ka të bëjë dicka me fashizmin
Por atëherë vec se do të rriten
dhe do të duhej të mbrojnë
dashuritë e tyre.

Ata do ta kuptojnë se turpi
Është fundosur në gjakun e shekujve
Por atëherë vec se do të rriten dhe
do të duhej të duhej të
thurrin këngët e tyre
të përbotshme.

Fëmijët e popujve të vegjël
Janë dëshmitë mashështore
Të gabimeve të pandreqshme
Që bëhen në emër të natyrës.

Fëmijët e popujve të vegjël dhe
Lufta e tyre e pashmangshme
Për të mbetur gjallë.

Dhe

Tërë ai heroizëm qe duhet ta
Kenë në mënyrë të patjetërsueshme.

***

SRAMOTA VIJORI VJEKOVIMA

kao gmizavac se penjem uz zidine apatije
prezirem idole

patim od nedostatka emocija. ima li
ružnijeg od toga?

pobjede su smiješne. gubici takođe.
samo trenutak bacanja koplja
kaže nešto sramotno.

budućnost je velika bašta
sa otrovnim biljkama
gdje se napasaju sumnje.

sramota vijori vjekovima.
prezir.
ravnodušnost.

demoni se očajnički zaljubljuju
i trljaju oči iznenađeni.

nasljeđujemo prokleti model i
transformišemo se samo unutar bola*.

*po Džefu Bakliju

*

TURPI VALËVITET SHEKUJVE

si zvarranik ngjitem nëpër muret e plogështisë.
idhujt i përçmoj.

vuaj nga mungesa e emocionit. a ka
diç më të poshtër?

fitoret janë qesharake. humbjet poashtu.
vetëm momenti i lëshimit të shtizës
thotë diç të turpshme.

e ardhmja është një kopsht i madh
me bimë të helmuara
ku kullosin dyshimet.

zemërimi valëvitet ndër shekuj.
përbuzja.
indiferenca.

demonët dëshpërimisht bien neë dashuri
dhe fërkojnë sytë të habitur.

e trashegojmë modelin e mallkuar dhe
transformohemi vetëm brenda dhimbjes*.

*sipas Jeff Buckley.

***

SANJAO SAM O MIRU

Sanjao sam o revoluciji i na kraju sam završio vodeći ljubav sa sestrom podložnosti,
sanjao sam o oslobođenju ljudskih duša i na kraju sam završio jedući meso noći
sanjao sam ljudsku ljubav
i završio sam
u sukobu sa samim sobom,
sanjao sam o miru i završio sam
vjerujući
da je uništenje rata nemoguće,
sanjao sam dovoljno da bih bio
izgubljen,
zbunjen, paranoičan, nesiguran,
dovoljno sam sanjao da budem
sasvim ljudski.

*

KAM ËNDËRRUAR PAQEN

Kam ëndërruar për revolucionin dhe kam përfunduar duke bërë dashuri me motrën e nënshtrimit,
kam ëndërruar për clirimin e shpirtërave njerëzor dhe kam përfunduar duke ngrënë mishin e natës,
kam ëndërruar për dashurinë e njeriut dhe kam përfunduar
duke u armiqësuar me veten,
kam ëndërruar për paqen dhe kam përfunduar duke
besuar se asgjësimi i luftës është i pamundur,
kam ëndërruar mjaftueshëm për të qenë i humbur,
i hutuar, paranoik, i pasigurtë,
kam ëndërruar mjaftueshëm për të qenë
tamam njerëzor.

________________________________

SHPËTIM SELMANI (Špetim Seljmani), 1986, pjesnik i glumac iz Prištine, objavio je četiri zbirke pjesama, kao i dvije zbirke kratke proze. Nekoliko njegovih pjesama prevedeno je u antologiji “Iz Prištine s ljubavlju”. Dobitnik je EU nagrade za književnost 2020. godine za “Libërthi i dashurisë” (Knjižica o ljubavi).

sa albanskog preveo ARGËZON SULEJMANI

ČETIRI PJESME MILANA JOVANOVIĆA IZ ZBIRKE “KAMENJE IZ DŽEPOVA”

SVAKO VEČE SRUŠI SE SVET

Zapravo, želim da te pitam
Da li se ta tuga večeras zaista uvukla u tebe
Zbog vesti o zemljotresu na kraju sveta?
Znaš li da sprat ispod tebe
Jedna žena, već danima umire?
Da je na ulici ispred
U ovom času pregažen pas?
Ne znaš, moj prijatelju?
Imaš već dovoljno briga.
Niko ti to neće uzeti za zlo.
Ali ipak, zašto ti tuga steže grlo?

I još nešto hoću da te pitam.
Mada zapravo pitam samog sebe.
Možemo li istim imenom zvati
Pretke što su molili Boga za kišu
I mekane, ispeglane, mirisne senke
Što preklinju kreditni biro za spas?
Možda ti stari, kameni ljudi
Nisu ništa više nego mit.
Jedna nedostižna zapovest.
Možda to samo pakost istorije
Podmuklo seje krivicu u nas.

Nekada su dečaci sanjali da
Postanu kapetani, a ne kapiteni
Reči, snovi, heroji i čovek
Sve je to imalo drugačiju bit.
Voleo bih da je to sve samo
Bes istorije, koja će za trista godina
Presti o nama, istu nit o slavi i časti.
Ali bojim se da ako se ova večernja
Tuga, iz drugačijeg razloga uvlači u
Nas, da se nikako, nikako više
Istim imenom ne možemo zvati.

***

NEBO NAD VREMENOM

Dva pesnika vijugaju stazama.
Naizgled tvore suštinu simetrije.
Ima pak u tome nesaglasje neko,
Nemir u skladu, tkivo Vasione.
Jedan je tragao sudbom drvodelje,
Potkradao oblik iz života sile.
Drugi svoje snove pretvorio u ptice,
Rasipao istine i otišao preko.

Ali raštimovane žice paradoksa
Čine savršenstvo nejednačine.
Sakriće lice smaknuvši veo.
Podneti bol ugrižene usne
Кoji krvlju venča poljubac.
Smrtni ubod što oživi sopstva.

Opsen izbor je li klečanje
Zbog ropstva ili molitve.
Beščujne reči, kamenje na vodi,
Ornamenti sveta, prevrnute ikone,
Plikovi smrznute kože,
Lamenti nad novorođenim,
Кvaka na ramu za sliku.
Ili obraćanje nikome.

Osluškujmo glas, da čujemo eho,
Кojim su stazama dvojica pošla.
Prevrćući težinu noći na leđa,
Svojevoljno samujući umesto nas.
Oslušnimo i eho da čujemo glas, jer
Vijugaju dve staze pesnikom.

***

POSVETA NEOSVEĆENIM

Ima i takvih koji su umrli
Porađajući svoje stihove.
Jer, reči su skupe
Iako nisu na ceni.
Svet je prebrz
I očas posla
Se izmakne
Ispod nogu,
A stihovi
Vezani u lanac
Stegnu se
Oko vrata.

Oni koji ne vide iza stvari
Znaju da bi svet bio moguć bez pesnika.
Ali ne slute da ne bi bio moguć
Takav koji bi ostao bez pesnika.

I pitaju se,
Šta mu je trebalo
Da stihove
Upliće u omču.
Samo ne znaju
Da pitanja bez odgovora
Ne zaslužuju znakove pitanja
Na svojim krajevima.

***

OPROSTI MAJKO

Кatkad mi se bes sliva niz čelo,
A kosa mi ceo život vijori u susret vetru.
Životom gazim bosonog, jer svaki me kalup žulja.
I često za smislom tragam po mestima
Кao što je pivska pena.
Čini mi se, na dnu čaša da nazirem,
Da je čovek svoj život obesmislio, najviše
Tragajući za samim smislom.
Muči me, više od nedostatka smisla,
Nedoumica, da li je pivo ovako gorko bilo
I pre početka potrage.
Ni zbog čega mi u životu nije krivo,
Jedino kad se setim
Da je moja majka i danas uverena
Da sam ja smisao njenog života.

– zbirka “Kamenje iz džepova” objavljena je u izdanju Književne omladine Srbije 2011. godine, a elektronski reizdana u Beloj biblioteci Balkanskog književnog glasnika u augustu 2024. –
_______________________________________

MILAN JOVANOVIĆ (1981–Ω)

Objavio je knjige pesama Kamenje iz džepova (Književna omladina Srbije, 2011. i Balkanski književni glasnik, 2024) i Mωmbasa i drugi krajevi (Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani”, 2023).

Pesme i kratke priče objavljivao je u zbornicima i magazinima.

Kao urednik u izdavačkoj kući Darkwood uredio je oko dvesta naslova. Tokom četiri godine bio je jedan od urednika strip-magazina Stripoteka. Pokrenuo je i vodi izdavačku kuću Stalker posvećenu objavljivanju stripova i monografija o strip-autorima.

Prevodi stripove i knjige (Kalvin i Hobs, Skalpirani i dr).

Živi, radi, piše…

ESEJ EMSURE HAMZIĆ IZ KNJIGE “U ĐUL BAŠTI” /Sevdalinka kao nematerijalno kulturno naslijeđe/: TIHA PJESMA DUŠE, uvodni esej

Oduvijek je čovjek imao potrebu da svaku svoju sreću ali i tugu i nesreću, a možda ove potonje i prevashodno, iskaže kroz riječi, kroz ritam, kroz muziku, tj. kroz spoj riječi i nekog ritma, melodije, kajde…
Jedna od najsnažnijih kombinacija jeste svakako lirska narodna pjesma, koja je vremenom odjenuta u muzičko ruho.
Pretpostavka je da su među najstarijima one uz rad, ili tzv. posleničke pjesme, inače gotovo uvijek protkane i ljubavnim motivima, kroz motiv nadmetanja momka i djevojke u radu, u vještini, pa u izdržljivosti, ljepoti i slično, kroz tzv. natpjevavanje, kao npr. „Nadžnjeva se momče i djevojče“, a to znači da su ljubavni motivi, pa samim tim i ljubavne lirske narodne pjesme, takođe među najstarijim. Jedna od njih kaže :

„Konja vodim – pješke hodim,
Hljeba nosim – a gladan sam,
vodu gazim – a žedan sam,
Djevojko, ti mi pamet pomjeri!!!“

Među ovim lirskim pjesmama koje su vremenom dobijale i na motivskoj i svakoj drugoj razuđenosti, posebno mjesto zauzimaju sevdalinke. To su uglavnom pjesme koje imaju i svoju melodiju, dakle, pjesme koje se pjevaju.
Najveći broj njih, napisan je od šesterca (Djevojka se klela / cv’jeće da ne nosi), osmerca (Moj dilbere kud se šećeš, / što i mene ne povedeš), deseterca i to i epskog 4+6 (Djevojka je zelen bor sadila), do onog sa cezurom nakon 5. sloga, dakle, 5+5, znači lirskog (Grana od bora pala kraj mora, ili Sanak me mori, glava me boli).
Jedanaesterac: -San zaspala dilber Sajma u bašti…
Dvanaesterac: – Razbolje se Zarka na majčinom krilu…
Trinaesterac:-Zapjevala sojka ptica, misli zora je… itd itd

Najveći broj ovih pjesama govori, zapravo, o čežnji i želji za dragim/om, o jadu i tuzi neprebolnoj zbog neostvarene ili izgubljene ljubavi, i bez obzira na tematiku koja nije isključivo ljubavna, čezne se za nečim neostvarenim i neostvarivim, za onom svijetlom tačkom i ciljem, za kojim koliko god žalili što neće biti dosegnut, toliko se, praktično, i nastoji da se on ne ostvari.
Sevdalinka je tiha pjesma duše, pjesma čežnje za nečim davno izgubljenim, za dženetskim, tj.rajskim vrtovima.
Najbolja neformalna odrednica sevdalinke bile bi riječi dječaka koji je na pitanje “šta je sevdalinka”, odgovorio: „Sevdalinka je ono, kad moj bábo pjeva i – plače!!!“
Ako bi formalno i zvanično rekli šta je sevdalinka, onda bi u većini enciklopedija, leksikona, rječnika i sličnih izvora doznali sljedeće:
Sevdalinka je gradska (varoška), ljubavna, lirska, narodna pjesma bosanskih muslimana, nastala u vrijeme osmanske vladavine, te u melodiji ima istočnjačkog prizvuka.
Evo kako je ona objašnjena kod Abdulaha Škaljića u knjizi Turcizmi u sh/hs jeziku, ’Svjetlost’, Sarajevo 1985, Biblioteka Kulturno naslijeđe BiH:
“Sevdah – aha (ar.) ljubav, ljubavna čežnja, ljubavni zanos
Tur. Sevda – ljubav, od arapskog sᾂᾥdâ što znači “crna; crna žuč”.
Pošto je ljubav često uzrok melanholičnog raspoloženja i razdraženosti, dovedena je u vezu sa “crnom žuči” koja je uzročnik istog takvog raspoloženja, pa je ljubav nazvana savda (crna žuč).
A evo kako je sevdalinka okarakterisana u Rečniku književnih termina (Logos Art, Beograd, 2007. – Tanja Popović), te kako je objašnjeno samo porijeklo riječi:
“Sevdalinka (ar.sӓwda – crna žuč koja, po medicinskom tumačenju, u ljudskom organizmu proizvodi melanholiju, tugu; ar. sevdah –ljubavna čežnja, zanos; tur. sevda – ljubav), muslimanska, gradska, lirska ljubavna pesma u Bosni i Hercegovini koju karakteriše specifično setno, ali i erotično osećanje ljubavi kao neizlečivog bola, karasevdaha i derta.
Sevdalinka je izraz snažne ljubavne strasti sa slabijom ili jačom dinamikom emocija, odnosno strasti koja varira od čežnje za blizinom dragog lica do snažnog (erotskog) zanosa za voljenom osobom koja se približava beznađu. Budući da je sevdalinka bila patrijarhalna ženska pesma namenjena užem, intimnom krugu, tematski je bila vezana za zatvorene prostore patrijarhalne sredine, pri čemu je sačuvala duh gradskog života i atmosferu specifičnog ambijenta u kojem se pevala.
Tema većine sevdalinki vezana je za Sarajevo i zbivanja u njemu (ratovi, požari, pomori, kuga, poplave, uspomene na poznate porodice i sl.)
Neodvojivi deo lepote sevdalinke jeste njeno muzičko izvođenje: “senzualna mistika sevdalinke zapravo je čar izvođenja” (Vlado Milošević, Sevdalinka).
Način pevanja sevdalinke uticao je kako na druge lirske narodne pesme, tako i na srpsku pisanu poeziju (npr. Jovan Ilić i Jovan Jovanović Zmaj).”
Poznati muzikolog i kompozitor Vlado Milošević je u svojoj knjizi „Sevdalinka“, koja je objavljena u Banjaluci 1964. godine, rekao, između ostalog, o svojoj podjeli bosanskog narodnog pjevanja na seljačko i varoško, da pod prvim podrazumijeva ojkanje, a pod drugim sevdalinsko pjevanje.
“Sevdalinka, kao izuzetno bogata muslimanska narodna pjesma, za razliku od ojkače, istražena je daleko više.” – kaže Milošević.
A kako je nastajala i u kojim okolnostima, kazuje i sledeći odlomak iz knjge “101 sevdalinka”, Muniba Maglajlića: «…Stroga izdvojenost žene, koju je zahtijevao islamski moral, odrazila se u muslimanskoj gradskoj sredini i na kulturu stanovanja, koja se dijelom prenijela na cjelokupno gradsko stanovništvo: imućnije kuće imale su odvojene muške i ženske odaje ili čak zasebne zgrade, selamluke i haremluke te muške i ženske avlije, ograđene visokim zidovima ili tarabama s ciljem da se ženska lica zaštite od pogleda izvana, ali također i da se sakriju, u posve uskom sloju stanovništva, u djevojačkoj dobi, i od vlastitih rođaka, odraslijih muškaraca. Umjerenija izdvojenost djevojaka, provođena u većem dijelu gradskog stanovništva, vodila je posebnom obliku ljubavnog susretanja, ašikovanja, postupnog ljubavnog upoznavanja, sa pouzdano utvrđenim pravilima ljubavnog očitovanja prema kojima su se prilično određeno znali mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima su se slobodno smjeli sastajati mladići i djevojke: najčešće petkom, poslije podne, ali i drugim danima i u drugo doba dana, na kapiji ili ašik-pendžeru, gustim drvenim rešetkama, mušepcima, prekrivenom prozoru isturenom na sokak. U dane određene za ašikovanje momci su u grupicama šetali sokakom, a djevojke su se nalazile na ašik-pendžeru ili su virile kroz odškrinuta avlijska vrata. Jedan od oblika sporazumijevanja u ovom načinu ljubavnog upoznavanja bila je pjesma, sevdalinka, kojom se sa unutrašnje strane mušebaka, odnosno baštenskog ili avlijskog zida i taraba (ženski glas) odgovaralo na izazov pjesmom sa druge strane (muški glas).” (Munib Maglajlić: 101 sevdalinka. Mostar,1978.)
Begovski čardaci, kao i skromne kuće, ali i avlije i bašte, vrtovi i šadrvani po tim avlijama, bili su mjesto gdje je ženska duša progovarala.
Uz tanane ženske niti od svile i zlata koje su u svoje vezove na đerđefu vezle, utkivale su i snove i nadanja, razočarenja i strepnje, najčešće već u tuđoj kući, sa tuđom majkom. Nije uzalud Vuk sve lirske narodne pjesme nazvao ženskim pjesmama. U njima je ženski senzibilitet, ženska ruka, i duša, tanani i višeslojni (razuđeni) pogled na svijet.
Čak i kad su pjevane u muškom rodu, iz muške perspektive, najčešće je jasno i vidljivo da mirišu “dušom djevojačkom”, tj. da kazuju kako bi one voljele da ih oni vide, vole, čeznu za njima, čuvaju ih, poštuju…
Ove pjesme prije svega duboko tumače i svjedoče jedno davno patrijarhalno doba, i oni koji su samo prošli pored takvog shvatanja i viđenja svijeta, koji nikad nisu vidjeli ljude koji žive po takvim moralnim normama i kodeksima, teško mogu da nađu zajedničku zlatnu nit koja bi ih spustila u rudnik zlata, esenciju vitalne i okrepljujuće energije koju nude ovi biseri duhovnog i duševnog stvaralaštva.
To su nepresušni izvori (vrela) u kojima se napaja svaka ona duša koja ima sreću i strpljenje da do njih stigne. Jer nekad su oni (izvori, pjesme), za neke ljude nedostižni, nesaznajni, njihova čula su podešena na neke grublje i prizemnije talasne dužine.
Kao što rekosmo, sevdalinka je pretežno ženska pjesma i bukvalno, jer su je zaista žene i sastavljale, i pjevale i to „a kapela“, vokalno, tj. bez instrumentalne pratnje, vezući srmom i zlatom na đerđefu, sjedeći na čardaku, na visoku, džamli pendžeru.
Čežnja, tuga, neostvareni snovi, često sukob sa članovima porodice, bilo muževe, ako je žena bila udata, ili pak zbog nesrećne i nemoguće ljubavi, bilo zbog staleške razlike, ili razlike u godinama, ili porodičnih odnosa gdje su sirotu davali za stara, a bogata, elem, malo li je bilo razloga za tugu (i patnju).
Kada bi je izvodile na ženskim prelima, bilo u avlijama ili doksatima, često je instrumentalna pratnja bila tzv. tepsija, tj. pjevale su okrećući tepsiju, čija vrtnja je na specifičan način prelamala glas i davala mu punoću, dodajući boju i odjek, potom se pjevalo i udarajući u def ili daire, i nešto kasnije, češće su to radili muškarci, uz saz, pa uz tamburu (šargiju).
Putujući po Bosni i Hercegovini, češki muzikolog i putopisac Ludvik Kuba zabilježio je, tokom jedne ramazanske noći koju je proveo u Mostaru 1893. godine, da, “u muslimanskim porodicama muškarci pjevaju uz tamburicu ili gusle, a djevojke uz tepsiju tj. uz pratnju velike metalne tacne koja zveči, a koja inače služi kao posuda za jelo ili kao stolna daska”.
Američki etnomuzikolog, Barbara Krader, bilježi u svom eseju “Sevdalinka – bosanska gradska ljubavna pjesma”, da su nekoć postojale dvije vrste sevdalinki:
a) one koje su pjevane u intimnim društvima, u muslimanskoj kući, a pjevale su ih najčešće žene;
b) one koje su pjevane na javnim mjestima, u kafanama, među muškarcima, najčešće uz profesionalne svirače, te vrlo često uz alkohol, na tzv. akšamlucima.
Harmonika, bez koje se danas ne može zamisliti narodna muzika, pa ni sevdalinka, mnogo kasnije se pojavljuje, u savremenim aranžmanima, i sa pratnjom cijelog orkestra.
Vlado Milošević o tome kaže: “Harmonikaši (kao instrumentalna pratnja pjevačima) ne odmiču mnogo od onog što su naučili od svojih predšasnika (prethodnika). Upadljivo je da oni oštrim ritmom prate ravne pjesme i pjesme u sporom tempu, da bi, valjda, u razvučenosti pjevanja i ritmički odsječne pratnje, bilo kontrasta………. Kako treba pratiti prave narodne pjesme, to treba naučiti kod sazlija, i to što prije”- zaključuje ovaj muzikolog.
Mješavina osjećanja zbog prolaznosti života, a posebno mladosti i sreće, zbog „svjetskog bola“, tzv. „veltšmerca“, prisutnog uopšte u autorskoj poeziji romantizma, prisutna je i u pjesmama sevdalinkama, kroz tzv.dert, merak, ili karasevdah, posebno i jedinstveno osjećanje prisutno u pojedinim sevdalinkama, odnosno njeno djelovanje i na izvođača (interpretatora), ali i na slušaoca.
Mnogi znalci, tumači i ljubitelji sevdalinke uglavnom se slažu u tome da sevdalinku karakterišu tri glavna elementa – tekst, kajda ili melodija, i izvođač.
1) Tekst sevdalinke je originalan, uglavnom govori o ljubavi, još češće o nesrećnoj ljubavi, čežnji, želji, a prisutni su često geografski pojmovi i lokaliteti većeg broja gradova, često sa imenima aktera, te nazivima mahala, sokaka…
U više primjera je prisutno i to da su balade i romanse (duže lirsko-epske pjesme), opremljene u muzičko ruho, gdje se najčešće pjevaju samo najupečatljiviji dijelovi. (npr. Smrt Omera i Merime, Hasanaginica, Salko se vija previja, Smrt braće Morića……)
2) Melodija ili kajda je tzv. poravna, a to znači da koliko god glasno neko pjevao sevdalinku, ona teško da može zvučati agresivno, napadno, preglasno.
Evo šta o ovom segmentu sevdalinke kaže već pomenuti muzikolog Vlado Milošević u knjizi „Sevdalinka“:
„Sevdalinku je teško svrstati u formalne okvire, ona nije određen tip pjesme kao npr. pjesme uz svatovsko kolo, uz krnanje, uspavanka itd. Sevdalinka može da bude svaka pjesma ljubavnog sadržaja; sve zavisi od toga kako se ona izvodi. Ali i pored toga, sevdalinka ima svoje muzičke karakteristike po kojima je ona nedvojbeno baš sevdalinka i ništa drugo. Prije svega je prekomjerna sekunda, onaj čudesni interval koji pjesmi daje specifičnu težinu sevdaha, slikovitost dalekih horizonata i nepoznatih predjela, nemir neostvarenih snova, bol čežnje, i mnogo toga što nije lako iskazati.“
3) Interpretator, izvođač, pjevač, kao što smo već i čuli, predstavlja ključnu diferenciju specifiku kad je u pitanju ova vrsta pjesme.
Nije dovoljno samo imati talenat za muziku, nego se mora imati i poseban senzibilitet, znanje, boja glasa, i ljubavi, čak i vaspitanja.
To svakako mora biti neko ko u svom biću nosi nešto od onih iskonskih vrijednosti koje u sebi baštini sevdalinka, od onih zlatnih nanosa vremena u kojem je nastala, a to je patrijarhalno vaspitanje, moralnost, nesebičnost, spremnost na odricanje i podređivanje vlastitog, zarad nekog opšteg dobra, višeg cilja…
Zato se, nažalost, tako rijetko steknu svi uslovi, sve osobine i zahtjevi, i zato su tako rijetki i istinski interpretatori sevdalinke kao što su: Zaim Imamović, Safet Isović, Himzo Polovina i drugi….
“Neodvojivi deo lepote sevdalinke jeste njeno muzičko izvođenje: senzualna mistika sevdalinke zapravo je čar izvođenja” (V. Milošević, Sevdalinka).
Sevdalinke su pravi dragulji i putokazi, kao uostalom i sve drugo narodno stvaralaštvo, jer svjedoče jedno vrijeme, zapravo su zlatni nanosi toga vremena, vremena spremnosti na žrtvu, poštovanja i uvažavanja, osjećanje zazora i sramote ( „…zazor mene u te i gledati, / a kamo li s tobom govoriti…“ kazuje cura Ljeposava iz balade „Ženidba Milića Barjaktara“, u trenucima neposredno
prije smrti!), nastojanja da se ne naruši ustaljeni poredak međusobnih odnosa članova porodice i društva, normi, običaja, obzira, te surovih kazni i izopštavanja onih koji bi se drznuli da te norme prekrše.
Shodno svemu rečenom, sevdah i sevdalinka nisu samo muzički pravac, nego, usudila bih se ustvrditi, predstavljaju i način života, te gledanja na svijet i život onih koji su ove pjesme stvarali, u vremenu u kojem su stvarane, a kojem teže i za kojim čeznu oni koji ih vole, razumiju njihove tajne poruke i signale, koji ih izvode, slušaju…
Književnik Hamza Humo kaže:
„Ima tu prikrivene nežnosti i obzira. Ima tu i rumenog stida na obrazima. Ima poštovanja i prefinjene skromnosti, kao i ponosa koji plane kao vatra, i pokornosti običajima zajednice do samopožrtvovanja. Na posletku, ima tu i krhko-obazriv i bratski nežan ton u međusobnom ophođenju, na kakav se inače retko nailazi.“

***

O ljubavnoj narodnoj pjesmi koja je od kraja 19. stoljeća uobičajeno označavana terminom sevdalinka postoji obimna literatura, koja je – u kakvom-takvom kontinuitetu – nastajala u vremenskom rasponu od gotovo dva stoljeća. Naime, prema dosadašnjim uvidima – ako se izuzme davnašnja vijest u izvještaju splitskog kneza mletačkom senatu s kraja 16. stoljeća – literatura o sevdalinci ima svoj “novi početak” godine 1814, u opaskama Vuka Karadžića u njegovoj prvoj, u Beču objavljenoj zbirci narodnih pjesama pod naslovom “Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica”.
Leksikografske obrade sevdalinke srazmjerno su novijeg datuma. Srpski književni istoričar Pavle Popović, u Pregledu srpske književnosti iz 1909. godine, u dionici o lirskoj pjesmi, uočava: “Naročito se među tim pesmama ističu tzv. ‘sevdalinske pesme’, a to su bosanske ljubavne, s puno muhamedanskog elementa, s puno strasti i čežnje, katkad sa nešto duha i osmeha…“
I dok je opšteprihvaćena činjenica da je sevdalinka nastajala u bosanskim gradovima, gdje je uticaj orijentalne kulture i civilizacije bio najjači, pojavljuju se određena neslaganja oko toga u kojim društvenim slojevima se pojavila.
Njemački istraživač i naučnik Gerhard Gezeman, kao i dobar dio domaćih književnih i muzičkih istoričara, smatra da je sevdalinka pjesma koja je nastala unutar više muslimanske klase. S druge strane, kompozitor i muzikolog Vlado Milošević, isticao je da je “socijalni kontekst ovih pjesama mnogo širi i da obuhvata sve slojeve gradske populacije….”
Potom se u prvoj polovini 20. stoljeća pojavljuje u novinama i časopisima, osobito u Sarajevu, čitav niz napisa o sevdalinci. Od priloga Hamze Hume “Sevdalinke” iz 1927. do ogleda Ahmeda Muradbegovića “Sevdalinka, pesma feudalne gospode” iz 1940. godine nastalo je čak pedesetak napisa o ovoj lirskoj ljubavnoj pjesmi. Neki autori javljali su se i u više navrata. Ovo naglo zanimanje za sevdalinku svakako je znatnim dijelom uzrokovano početkom rada radio-stanica, što je nesumnjivo doprinijelo širenju popularnosti ove pjesme. U ovom razdoblju nastaju značajni ogledi o sevdalinci: “Sevdalinka na rubu dvaju društvenih sistema” Hamze Hume, “Sarajevo u sevdalinci” Jovana Kršića, “O bosanskim sevdalinkama” Gerharda Gezemana, a zatim niz novinarsko-reporterskih napisa Hamida Dizdara i Namika Kulenovića, koji su se bavili pitanjem nastanka nekih poznatih sarajevskih i banjalučkih sevdalinki.
Tridesetih godina 20. stoljeća uslijedilo je življe zanimanje stranaca za sevdalinku. Ova ljubavna pjesma bila je u središtu pažnje češkog muzikologa Ludvíka Kube, u ogledu posvećenom pitanju očitovanja ljubavi u bosanskohercegovačkim narodnim pjesmama: “Láska v bosansko-hercegovských písních” / Ljubav u bosanskohercegovačkim pjesmama, u knjizi “Cesty za slovanskou písní 1885-1929” / Putovanja za slavenskom pjesmom 1885-1929 (Praha 1935).
Među 300 pjesama iz repertoara pljevaljskog pjevača Hamdije Šahinpašića – u zbirci koja je dvojezično, objavljena u Moskvi 1967. godine – najviše je sevdalinki (Miodrag A. Vasiljević, Jugoslovenske narodne pesme iz Sandžaka. Po pevanju Hamdije Šahinpašića iz Pljevalja, Moskva 1967).
Muzikolog Vlado Milošević objavio je studiju o sevdalinci kao zasebnu knjigu (Sevdalinka, Banjaluka 1964), koja je značajna i za književnoteorijsko određenje ove pjesme, koje će na obuhvatan način ponuditi i Muhsin Rizvić u svome “Ogledu o sevdalinci” (Izraz, 13/1969, 11, str. 45)

knjigu Emsure Hamzić “U đul bašti” izdale su izdavačke kuće Službeni glasnik, Beograd (prvo izdanje, 2017.) i Art Rabic, Sarajevo (drugo izdanje, 2024.)

_________________________________________________

EMSURA HAMZIĆ rođena je 1958. godine u mjestu Sveti Nikole (SFRJ). Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu. Do sada je objavila sedamnaest knjiga. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Uvrštena je u više antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu. Njena djela su prevođena na više jezika, između ostalog i na japanski . Nagrađivana je za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade.
Član je P.E.N. Centra BiH, Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog književnog društva. Živi u Novom Sadu i Sarajevu.

Objavljena djela:

Poezija: Ugljevlje, Sarajevo: Svjetlost, 1988; Tajna vrata, Novi Sad: Svetovi, 1999; Boja straha, Beograd: Prosveta, 2002; Semiramidin vrt, Novi Sad: Orpheus, 2008; Zlatna grana (izabrane i nove pjesme), Novi Sad: Orpheus, 2012; Sirius, Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine, 2013; Klinasto pismo, Sarajevo: Dobra knjiga, 2022; Klinasto pismo, Beograd: Gramatik, 2022; Kad bih bila zlatna greda, Novi Sad: Fondacija Grupa Sever, 2022.

Pripovijetke: Jerihonska ruža, Sarajevo: Svjetlost,1989; Večeri na Nilu, Beograd: Narodna knjiga 2005; Smaragdni grad, Novi Sad: Dnevnik, 2011; Skarabej od žada, Novi Sad: Agora, 2020.

Roman: Jabana, Beograd: Narodna knjiga, 2007, i Tuzla, Vupertal: Bosanska riječ, 2007.

Dječije knjige: Kuća za dugu, pjesme i priče, Vrbas: Slovo, 1995; Zemlja Dembelija, pjesme i priče, Vrbas, Narodna biblioteka “Danilo Kiš”, 2014.

Eseji: U đul bašti – sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe, Beograd: Službeni glasnik, 2017; Od gline i žada, Beograd: Službeni glasnik, 2020.

Nagrade: Međunarodna nagrada za kreativno ukrštanje kultura; Pečat varoši sremskokarlovačke; Milica Stojadinović Srpkinja, Zavoda za kulturu Vojvodine; Kočićevo pero, Zadužbine Petar Kočić, te više nagrada za pojedinačne pjesme ili cikluse pjesama, kao i pripovijetke.

POEZIJA DEJANA ŠIMURDE

NEĆEŠ UMRETI

Otac botanike je podelio biljke i razlikovao trave.
Neko drugi je uspostavio praznike.
Pre oca
iza sunca
stajala je žena.

Hodati pored vode bez potrebe za imenima
pod suncem koje stoji.
Hodati pored vode u običnoj slici
pod suncem koje stoji.

Na drugoj obali uvek ćutnja
o lišću koje pada po laticama koje padaju po plodovoj vodi

(To su možda svetle vode apokrifne apokalipse to su možda crne vode to je
ukus krvi koji osetim kad ulazim u ženu
kojoj sam zaboravio ime
ukus krvi kad znam da sam na silu bačen u postojanje
kad odlažem smrt kao da se pitam
šta je bilo pre oca botanike pre žena koje su već sve znale pre očeva)

***

DOLAZE BOLJI DANI

Kraj leta je doba raznih boljki. Tad ljudi ćute u paučini punoj osa. Sve je naizgled mirno ali otrovi su budni.
Tako sam jedne subote usred napada neobjašnjive sreće primetio
moj zub se klima. Moj zub u donjoj vilici.
Ubrzo se pod klimavim zubom pojavila nežna cista koja je pulsirala.
Sledeće noći mi se pridružila otekla limfna žlezda.

Puno sam spavao bio sam bled na poslu sam bio rasejan.
Moji saradnici su bili besni i spremni na revoluciju. Ja sam bio spreman za giljotinu
bilo mi je svejedno.
Devojka me je napustila zbog previše spavanja. Nisam imao volju ni za onanijom. Hrana mi je postala nebitna. Ponekad bih srkao supu gnjavio pirinač jer cistica nije podnosila čvrstu hranu.
Čupala je sreću iz mene.
Svaki čas sam jezikom milovao tu toplu izraslinu tražio milost. Naposletku
ja sam želeo da nastavim
sa starim životom
punim neobjašnjive sreće piva milovanja.
Tako je prolazio septembar

cista je jednog jutra otišla. Ostao je samo klimav zub.
Ja i dalje nisam bio srećan.
Vrlo brzo sam shvatio da sam nesiguran bez nje. Dočekali su me neplaćeni računi
pretnja otkazom. Sve se izvrnulo u glib urvinu štroku. Devojka mi se vratila ali mi se više nije sviđao njen nos. Mirisala je na mleko i dečiji sapun. To me je baš porazilo.

Na vrhuncu očaja sam fotografisao svoju senku iz profila na zidu ustanove u kojoj sam radio. Očekivao sam da ću na taj način doći do prave dijagnoze.
Moja senka u poznom septembru bila je senka pradrevne zveri nad provalijom.
Poželeo sam da imam manju glavu. Sve bi bilo lakše kad bih imao manju glavu
nad provalijom. Tako sam ja razmišljao o svojoj klimavoj senci.

Onda je jesen nastupila. Neko mi je usput dobacio da sutra prelazimo na drugo računanje vremena. Trgnuo sam se iz mrtvila krenuo ka svojoj kući.
Ponadao sam se da me je pod jastukom ponovo čekala reka.

Izaći čist i zdrav iz njenog hladnog odraza. Dogodine. Obećati.

***

PALEOLIT

zimovnik je van vremena
Island pošumljen iza sna
u kasno popodne
izvršena procena
po ratnom kalendaru
Tisa danas plavi Helsinki
čamac je crna linija
rane u snegu
sve je manje nade
nema pomirenja sa ocem

voda stoji njegove reči su
pepeo sa neba 1996.

nestala lica neko nigde
pepelom mrlja nebo 1996.

sve je slomljeno staklo bdi
u koštanoj srči ugalj
u ledu zatvara pojanje
Tisa se vraća donosi
gnezda boreala otvaram
oči teško je već pet ujutro
procenio sam
po tami iza sna
u vozu sam

dusi kasnog božića
dusi kondukterija
bubarusi osmuđenija
traže od mene kartu
trenutak
da proverim
u kom je džepu
pa gde je sad trenutak
moje šake trnu već su prah

***

ZONA

van zone zaraza tinja
osinjak gustiš mioma surli
svinjac leta uz kanalska groblja

van zone nova vojska urla
na periferiji pada trulo grožđe
cedi se po asfaltu žuč kamagre

van zone su nam bivše žene
pune trodona slomljenog stakla
po tuđim krevetima bez materice mozga

van zone čekaš nekog ko je sam
nekog u hladnom
izostavljenog
sa poslednjeg popisa

***

UČINIO SAM PUNO ZLA

Učio sam reči učinio puno zla. Tukao sam te varao sam te. Pojeo puno dobrih i glupih životinja. Poplave su razarale našu zemlju nosile kuće ljude pse mačke a ja sam se skrivao
u zagrljaju tuđe žene
u mutnom sjaju
pod velom vode.

Onda je difterija pala sa neba. Došla je zima. Ja sam pao u krevet.
Prestao da učim reči. Došli su snovi
krvoliptanje u Novosibirsku
rat u Arhangelsku. Cink so kalijum
izliveni iz mene
po govnjivoj kaldrmi.
Šapat gline
utešno mucanje pijanog prijatelja

(učinio si ti ponešto učinio si šta si mogao
nakon zalaska sunca nastupa takozvani plavi sat
pre deset godina pre nego što si učinio puno zla imao si dobar plan
naučiti reči pričati o porodičnoj avanturi
međutim
u potrazi za pravim osvetljenjem
još se nisi probudio)

Da prijatelju
još se nisam probudio.

_____________________________________________

DEJAN ŠIMURDA rođen je 1978. u Somboru gde živi i radi u Centru za socijalni rad.
Objavljivao je kratke priče i muzičke recenzije u lokalnim časopisima Pogon i Avangrad, a rane poetske radove po ponekim, već ugašenim sajtovima, i u fanzinu Librarion. Učestvovao na večerima poezije u oganizaciji Poeziodroma, kao i na ovogodišnjem Poezivanju u organizaciji Gradske Biblioteke. Do sad se nije aktivnije bavio promocijom svojih pesama, a trenutno radi na izdavanju svoje prve zbirke pod naslovom Rešeni problemi.

MIKROPRIČE ZORANA ANTONIJEVIĆA IZ RUKOPISA “IZBROJANI ZALOGAJI”

LETO

Kada smo posle letnjeg raspusta došli u školu, učitelj nas je pitao gde smo proveli raspust. Jedni su govorili da su bili na selu, drugi na moru, treći su se samo igrali, ja sam nabio ruku na šiljak ograde.

***

KREDENAC

Kada sam bio dete igrao sam se sa prastarim kredencem. Ta drvena kutičina i sada izgleda isto i pitam se od čega je napravljena. Koja je to vrsta drveta koja ne gubi sjaj i kvalitet i nakon dva veka. Viđao sam iste takve kredence, ali su svi od reda propali i prazni su za razliku od mog kredenca u kojem još uvek živi rogati patuljak i crta šumu.

***

OBEŠENJACI

Bila jedna familija, zvali smo ih obešenjaci. Imalo je tu dosta braće i bili su mnogo ljubomorni jedan na drugog, svađali se oko imanja i ženturača pa su se zbog ljubomore jedan za drugim povešali. Moj brat Draga imao fotografsku radnju. Slikao ove obešene kako vise i stavljao slike u izlog. Dođe komšija i razbije mu izlog. Posle su tog komšiju ljudi umlatili jer je peko kučiće na ražnju i kučetinom služio duvaraše na svadbi svoga sina.

***

MISTERIJA

Prešao most, putem kroz mladu močvaru stigao do crvenolisnog drveta i nestao. Više ga nikad niko nije video.
Crveno drvo izniklo je iz kamena,iz kamena teče vodica.
Ovčija lobanja jednom je pastiru šapnula da kad prolaznik pokvasi lice ispod sitnog mlaza, stane neprestano da gleda između crnih godova, opčine ga rajevi upokojenih insekata.
Neki to čuli, otišli da se umiju pa se izgubili iz svačijeg vida.

***

VISOKOLETAČ LOCA

Loca sanjao da leti. Leti, leti, ma kako hoće da se spusti on sve više ide u vis. Probudio se ozaren srećom koju je u snu osetio. Toliko je bio radostan da je srušio kuću i na mesto negdašnjeg doma veliku ljuljašku postavio.

***

ŠAMANI

Kafana ko špajz i po, na zidu veliki mesingani krst, do njega kalendar ugašene firme preterao deceniju.
Na plafonu zapisi od crne vlage. Napolju plus četrdeset, unutra plus šezdeset kad poludimo od pića pa naložimo peć.
Pivo se brzo greje pa se samo pije rakija, i cider ko oće da gasi. A napolju ulica se beli pod sunčevim prekrivačem, gola ko pseća kost, zaslepljujuća ko aljina belog anđela. Padne mrak, mi izađemo, igramo kolo, na glavama nam se smenjuju lica pokojnih pijanica.

_____________________________________

ZORAN ANTONIJEVIĆ (1979), živi i radi u Mladenovcu. Objavio zbirke pesama: Snovi oblačara, Sabor senki, Srce obavijeno zmijom, Crna kuća, Bela kuća, Živeti se može samo bez ljudi, Tmina, zver i pesnik i Sva ta raskršća te zbirku haiku poezije Cvrkut u magli. Pored poezije piše kratke priče. Objavljivao u kulturnom dodatku dnevnog lista Politika, časopisima – Buktinja, Bdenje, Alternator, Apokalipsa, Akt, Književne novine, Savremenik, Metal Helm.. kao i na književnim portalima – Strane, Fenomeni, Nigdine, Šraf, Bludni stih… Zastupljen u zbornicima i antologijama u Srbiji i regionu.

ŠEST PJESAMA IRENE SKOPLJAK BARIĆ IZ ZBIRKE “MOJA.”, Meandar Media, Zagreb, 6/2024.

SESTRA. ZAŠTITNI FAKTOR.

Sestru skrivam u prostoru između jednog
i drugog rebra.
To je njezino mjesto.
Posuto suhim lišćem i sjenama kestena i ako
dovoljno dugo bude žmirila,
nitko je neće pronaći.
Za nju je i bolje da je skrivena.

Svijet je hladno oružje položeno na kupolu neba.
Svijet je odškrinuta konzerva na čijem se rubu
tako lako odlažu jagodice ka-ži-pr-sta,
zapešće ili zalutali pahuljasti vrat.

Govorim i guram joj glavu pod kaput
među ježeve iglice.
Tamo je sigurna
omotana bodljikavim štitom.

Samo je zrakama sunca dopušteno
promoliti nos i reći: Zdravo, sestro.
Tako si lijepa.
One su pitome, one su pristojne
i znaju se na vrijeme ukloniti.

Ako piše zaštitni faktor 20, 30, 50,
one znaju: dalje se ne smije.

Ovo je područje pod videonadzorom.

***

JA SAM TO ZNAO. SANJAREĆI. ZNAO SAM.

Tako je pisao Ted,
draga moja Sylvia,
tvoje su oči bile crne ćukove duplje
fićukale u noć
čekale jutarnju kroniku
mjesto za sastanak
priručnik za samopomoć

Znao sam
kad sam odlazio
u noći kad je odlazak
jedino i posve moguć
znao sam da ostavljam
tijelo riječ tanke tanašne prste
omotane crnim ogrtačem
umotane u crne slutnje
ušivene u rubove crnih sljepoočnica

Tebi je trebala zaštita
sestra
sloj debele masne kreme
za noćnu njegu
I noćna njega trebala je tvoju kožu
tjemenu zubnom mesu
grizla si plahte
crninu noćnih susreta
disala ritmično
ispuštala noćni zrak u prostor među perjem
na svojoj postelji

Kad sam odlazio,
pisao je Ted,
draga moja Sylvia,
nisam znao da će mrak pojesti
tvoje sjajne oči
tvoje sjajno tijelo
nisam znao da će mrak zalepršati
krilom vrane
zatvoriti se u krletku
odložiti se na posljednju policu
ustajalog kredenca

Upalit ću trideset svjećica na torti
napisao je jedne veljače
prohladna je noć i mračno je
za ime boga kakav je ovdje mrak
napisao je
pisao je
Sylvia

Pod svjetlom svijeća,
crna moja Sylvia,
bio sam siguran
lako ću
lakše ću te naći.

***

REZULTATI PRETRAŽIVANJA.

Internetsko pretraživanje Anne Sexton
Kaže da korisnici također pitaju
Is it true Anne Sexton
What happened Anne Sexton
When did Anne Sexton die
Did Anne Sexton attend college
I puno je još pitanja korisnika
O mojoj majci po zdjeli mlijeka
O mojoj sestri po zdjeli hladnih krumpira
Anne i ja sjedimo na širokoj prozorskoj dasci
Vedra je proljetna noć i svaka ima svoju sjajnu zvijezdu
Anne je stvarnija nego što može biti
Moj grijeh moj grijeh moj grijeh
Anne se dogodilo sve što je moglo i moralo
Njeno je uzglavlje oduvijek mramorno
Anne jedino još nije umrla
Vidim je u zelenilu koledža
Pod stablom kuglastog javora gricka dugačku slamku
I zadirkuje Silviju
Vidim je parkiranu u garaži
Pod kupolom limene kutije gricka dugačku cijev
Zadirkuje nas
Izaziva
Hoće da se stalno pitamo
je li Anne tako htjela ili je to tek
Obična nesreća

***

DRAGA LUCIA.

Ni u čemu nema toliko poezije
kao u dvjema najmanjim pticama
na strujnom vodu.
Kad je jedna,
ptica je užasno predvidiva
šutljiva
i tako silno sama.

Ni u čemu ne nalazim toliko poezije
kao u tim dvjema pticama
na našem prozoru.
Ptice se gnijezde.
Ptice se zadirkuju.
Nemoguće glasno cvrkuću
cvrkuću.

Ništa nije tako poetično
kao one dvije ptice
u šumarku kanadskih topola.
Možda samo
ples prve kćeri
njezin pokret olovkom
ili trepavicom.

U kćerima su erupcije zašećerenih lava
U kćerima su izgubljene i pronađene
sestre
pripremljeni kaputi za hladnije dane.

Nigdje ne nalazim toliko poezije
kao u ovim dvjema najmanjim pticama
jednoj ptici sestri
jednoj ptici kćeri.

Napiši mi, Lucia, još jedan priručnik.
Teško drugdje pronalazim toliko poezije.
Možda još samo u dvjema najmanjim pticama.

Piši mi, draga moja Lucia,
kad uzmogneš.
Reci mi, koja ti je vrsta poezije važna?
Budi skrovita, mila, i posve slobodno likuj.

***

GWENDOLYN.

Postala si moja majka
jedne nedjelje
Bila si Gwendolyn ljubavnica
predana nježnim kućnim radinostima
a onda si postala moja majka
U vremenu između šarenog pokrivača
i kolačića s čokoladnim mrvicama
ugnijezdila si mrvicu mene u prostor
između prepona
Paperje je pokrivalo moje tjeme
Slušala sam kako recitiraš
Svlačiš se
Predosjećaš primirja
Tišinu kišnog jutra
Daljinu posljednjeg noćnog vlaka
Bila si dijete i majka
majka-dijete odraslom muškarcu
Gledala sam te iz utrobe
iz početnog gledišta
Bila si predana
Bila je još jedna mazna nedjelja u nizu
Uvukla sam se u tebe
kao magla u prazan prostor
iznad jezera
Bila sam tvoja voda
Ljuljala si me
Utjeha-majka
sklupčanu u krevetu
Dok ne odu mrakovi
sjene
i jedno veliko čudovište
ispod kreveta.

***

PREOBRAZBE.

Navečer
Kad se upali svjetiljka
Znak pričanja noćnih priča
Moja kći tek počinje svoje preobrazbe
Na zidu nasuprot početnoj točki osvjetljenja
Postaje pravilna ptica
Pauk s vlastitim imenom
Puž
Još i prije vremena u kojem su se
Grci i Rimljani bavili
Otjelovljenjem zvijezda i svemira
Moja je kći na zidu spavaće sobe
Bila astronaut, rastuća gljiva
Početak svijeta
Ostavljaju li sjene otiske pa da ih
U vremenu kad kćeri napuste slikovnice
Igre sjenama
Ružičaste krevete
Osvijetlimo luminolom tamo gdje ih pamtimo
A one nam se, dakako, ponovno vrate
Preobraze
U brane od prodora posve jasne tuge

_______________________________________

IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pojedine su joj kratke priče i pjesme nagrađene, pojedine pohvaljene i objavljene u publikacijama u sklopu književnih natječaja.
Objavljivala je i u književnim časopisima, na različitim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskoga radija.
Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole.
Dosad je objavila pjesničke zbirke Neprivezani (2016), Plava mahovina (2020) i Moja. (2024) te slikovnicu Ja žir, vjeverica Vera i jedno daleko jezero (2023).

KRATKA PRIČA IVANE BULATOVIĆ: ZAPADNA OBALA

Moj sin zaboravlja srpski.
Kad se dopisujemo u mesindžeru, pa napišem, recimo: Taj je lud kao beli konj, on se čudi: Šta ti je to? Kakav beli konj?
Ne pita, zapravo, rečima, samo u poruci pošalje:
?
U našim dijalozima uvek ima poneki znak pitanja.
Sin mi je otišao na zapad, nije se zaustavio sve do Zapadne obale, a iza nje nema više ničega. Samo kažnjeničke kolonije. On nije prvi iz porodice koji je dotle stigao. Tamo se zaputio i mamin stric, oko Prvog rata, da radi u rudniku. Nije se vratio ni da se kopa, upozorava me majka. Amerika je loša. I na to me upozorava.
A kad je moja mama bila mala, Amerika je bila dobra. Iz Amerike su stric i strina koje nikad nije upoznala, pedesetih godina u crnogorsko selo slali pakete sa konzervama kafe u zrnu, kutijama keksa, mirišljavim sapunom, nekad čak i igračkama za decu. Jednom je iz paketa prosinula lakovana cipelica za devojčicu. Mami je stalo srce od lepote. Bila je ko malo sunce. Onda od strepnje hoće li joj cipela biti dobra. I bila je taman. Jedino nije bilo druge. Tada joj je srce stalo treći put.
Druga đeca nemaju nijednu, opominjala ju je majka, što je bilo tačno, ali neutešno. Mora da je negde usput ispala jer niko ne krade samo jednu cipelu, zaključili su. Tako je mami iz američkog paketa stiglo pola sreće. Čvrsto se držala dobijene polovine, pa su zajedno spavale, mama i rasparena sreća. Mora da mi je rekla za tu tugu čim sam progovorila, jer tvrdi da sam je, gledajući neki film, obavestila: „Hajdi ti je uzela cipelu”, a ona se zapanjila kako sam je prepoznala, jer jesu bile iste.
Reci mu da potraži svojtu, uči me majka.
Moj sin je odlučio da potraži devojku. I našao Sesil. Pametna je, zanimljiva i voli muziku. Sve je kako treba. Veza cveta. Mnogo su slatki. Kad pošalje sliku sa Sesil, srcujem sliku i poruku. Pozdravljam Sesil i ona mene. Jednom smo se čak nakratko i videle preko skajpa. Stidljivo je rekla: „Hi”, a meni je ispao upaljač iz krila kako sam skočila, jer bilo je nenadano. Mislila sam da sam ostavila loš utisak, jer em sam skočila, em je videla da pušim, što ukazuje na svakovrsnu niskost. No, nedugo potom, uprkos pušenju i skakanju, dobila sam poruku:
Rekao sam Cecile da ti pišeš. Pita imaš li nešto na engleskom i kakva ti je recepcija?
Ovo sam shvatila kao da mi je Sesil oprostila pušenje. Zahvalila sam na zanimanju za moj slučaj i odgovorila da ništa moje nije prevedeno na engleski, a da me od recepcije zanima isključivo večnost. Tako sam nekako napisala. Mislila sam da sam se izvukla.
Odjednom, bez ikakvog uvoda stiže poruka:
Nisam ti rekao, Cecilina majka je nobelovka.
Čitam prvi put, dišem, pušim, prošetam se do kuhinje da popijem gutljaj vode, uzdahnem, brojim unazad, pa čitam ponovo. Piše šta piše: Sesilina majka je nobelovka. Zaboravio je da mi spomene. Ne znam odakle mi snaga, ali srcujem i ovu poruku, računam da je tako najpametnije.
Ova sitnica baca sasvim novo svetlo na Sesil i moj život. Nije mi rekao iz koje je oblasti nobelovka, ceni da mi njeno ime ništa ne znači, kao i da su mi sve naučne oblasti podjednako nepoznate.
Književna nobelovka nije, računa da bih to znala, i predstavio bi mi je imenom: Sesilina majka je Olga Tokarčuk. Ovako je samo nobelovka, a ime je za posvećene, koji umeju da ga izgovore sa razumevanjem.
Moj sin smatra da je istina ono što se objavi u časopisima Science i Nature. To je njegov Stari i Novi zavet u čije redakcije ima bezgranično poverenje. Smatra i da se ljudska pamet meri Hiršovim indeksom. Ako si nešto pametno rekao, onda te je već neko citirao. Ceni laboratorijski izmerene reči, zgodne za uklapanje u tabele, rastvorljive u nule i jedinice od kojih kodovi oživljavaju.
Kad bi ga neko postavio za kapetana Nojeve barke, garantujem da bi tamo mogli da uđu samo oni sa najvišim Hiršovim indeksom. I nobelovci, naravno.
Sve sam to znala. Ono što mi nikad do sada nije palo na pamet, bilo je da bih ja ostala da se davim sa ostalim neznabošcima, a Sesilina majka bi mi mahala s palube.
Već se davim.
Reci Sesil da ti je majka umrla, nego si zaboravio da joj kažeš.
Taman da pritisnem send, a stiže sledeća poruka:
Sesil je potvrdila. Dolazimo zajedno u Beograd za Božić. Očetkaj malo tvoj engleski.
Ne daju mi ni da umrem.
Moj sin od mene očekuje da ga ne brukam pred Sesil lošim engleskim. On je izuzetno organizovan. Pošto je sada jun, daje mi celih šest meseci da usavršim engleski. Zamera mi što pogrešno koristim članove, mešam predloge i priloge, a koristim reči koje nisu za moj gramatički uzrast. U laboratorijama mrze takve organizme što se nepravilno i nepredvidljivo ponašaju jer kvare rezultat eksperimenta. Šest meseci, to je ceo semestar. Za to vreme, sem ispravljanja engleske gramatike, mogla bih i da napišem roman, dam da ga objave i dobijem dobru recepciju. Sesilina majka za šest meseci sigurno dovrši eksperiment ili reši jednačinu ili popravi reaktor ili šta već rade nobelovci koji ne izmišljaju za platu, a kad objavi rezultat šestomesečnog rada, ceo svet stane mirno i sluša šta je novo rešila.
Daj malo masti iz lakta. Glasi sledeća poruka. Sokoli me da budem dostojna budućeg srodstva. Zastideo se majke! Sad ću da mu jebem mater, onu dečju! Kako se to bes zgrudva u brabonjke, pa ne može da prođe kroz jagodice na prstima, ne znam, jer vidim da sam otpisala:
U srpskom nema masti u laktu. Toliko.
‘Eto, nemam s kim da pričam srpski, pa nekad pogrešim’, odmah odgovara.
Kad je bio mali, grešio je u govoru, morao je kod logopeda.
Dislalija, koju mi je otkrio sistematski pregled. Meni je zvučao savršeno.
„Kako se to ispravlja?”
„Govornim vežbama za ’l’.”
Pouzdajem se u intuitivno znanje.
„Znači – Lipo li je, lipo li je, na lažini morskoj ležat’…”
Logoped se samo izbečio i čak ništa nije ni rekao, samo mi je tutnuo u dlan cedulju ispisanu štampanim slovima.
U bokalu je mleko. Kiša lije kao iz kabla. Lov na lavove je vrlo opasan.
Tri puta dnevno po petnaest ponavljanja.
Kontrola za tri meseca.

Sedmogodišnjaci znaju ko je dobio, a ko izgubio u okršaju.
„Zašto si žeuea da uežiš na morskim uažima?”, odjednom čujem svako ‘l’ koje nedostaje. Kako dosad nisam čula?
„Nisu to laži, nego lažina.”
„Šta je uažina?”
Ne znam šta je lažina, ali sećam se da je baba, kad ujutru potpiruje vatru, šporet najpre čistila od lužine. Preblizu stoje te dve reči, tako da…
„Lažina je morski pepeo.”
„To je mekano”, osmehuje se sedmogodišnjak koji još spava sa plišanim kucom.
‘U bokalu je mleko. Kiša lije kao iz kabla. Lov na lavove je vrlo opasan.
U bokalu je mleko. Kiša lije kao iz kabla…’

Stavi jezik na prednje zubiće, nemoj da ga zavrćeš na nepce.
Vidi kako je „л“ levoruko. „L“ je lakomo. U bokalu je mleko.
„Baka kaže mlijeko, može li tako da se vežba?“
U bokalu je mlijeko. „Baka govori mliječni jezik.“ I to mu se dopalo. Prevrtao je „ije“ po ustima kao orah.
Na mliječnom jeziku lavovi su postajali „lijavovi“…
Kiša lije kao iz kabla. Ovo je dosadno. Ima ui još negde „u“? Za glas koji je ispuštao tom prilikom, zapravo, nema znaka u Vukovoj ortografiji.
Što ne znači da majka neće naći zabavno „l“.
Lubenica je uzaludna. Lepo pliva Ledi Lamar. Lipov lad je šaren, ali je i zelen.
Ponavljali smo tri meseca i nismo oterali dislaliju. Jedino što ja više ne znam da kažem Hedi Lamar, previše sam vežbala.

Sesilina majka će, uoči Božića, biti na konfrenciji u Budimpešti. Došla bi da vidi Sesil, a kaže i da nikad nije bila u Beogradu. Dolazi i prijateljica!
Aoh! – jeknula je najdublja struna iz dubina moje rođene ijekavice, da me podseti da se duševni potresi samo na njoj mogu izraziti.
Srce kuca, kuca, kuca, pa zaboravi. Neće da otkuca, čeka.
Onda se javi, ali sa pogrešnog mesta, odozdo. Zakačilo se za vita rebra. Za lakat.

Kako mi se čini Ivana? Teška je žena. I puši.
Kad sam je pitala zašto to radi, rekla je: „Zato što je kampanja obećala da pušači umiru mlađi. To bih želela da postignem. Da se podmladim pre smrti i utvrdim hoće li iko na ovom svetu održati reč.”
Oh, Sesil, spremi se za okršaje. Ivana će uvek želeti da bude u pravu.
Nadala sam se da će se Ivana ponuditi da me vodi u obilazak grada, ali to se nije desilo. „Šta mislite da se zajedno prošetamo Beogradom?”, podstakla sam je.
„Pusti Tita i hramove, nego da te vodim da igramo.”
Odvela me je u Cetinjsku, u majušni lokal gde puštaju pristojnu muziku uz koju igraju uglavnom žene. Ivana lepo igra i ja sam uz nju malo cupkala. Pazila sam da me ne udari, malo se previše razmahuje, a tamo je tesno.
Ivana čudno govori engleski, ali uglavnom je razumem. Tvrdi da i srpski govori čudno, iako se trudi. Kaže da je zgazila rođenu ijekavicu, kao što se skrca orah, ali ljuske je progutala i otada ima problem sa viškom želudačne kiseline. Nekad joj se ijekavica vrati iz stomaka, kao refluks. Podjednako loše govori i hrvatski i crnogorski i bosanski i sve jezike i zato igra. Glupa je na svim jezicima i igra. To joj je jedino pouzdano sredstvo izraza, tako kaže.
Sem što puši, Ivana ne pazi na ishranu. Za doručak jede burek. Za ručak ćevape. Za večeru tortu.
Sem ovsene kaše za doručak, jedem samo salate i to nervira Ivanu.
„Neki ljudi se goje od bureka. A neki od toga što im se bližnji uvlače u bulju. Ja se gojim od bureka.”
Učinilo mi se da u njenom tonu ima nečeg neprijateljskog.
Biće ti izazovno sa njom, Sesil.
„Kako bi bilo da nešto radimo?”, pitala sam Ivanu misleći da će predložiti planinarenje ili makar vožnju biciklom.
„Znam šta ćemo”, odmah je smislila. „Mogle bismo da sednemo u kombi agencije ‘Terra’ i da zapalimo u Mađarsku. To je samo malčice nelegalno, jer ta agencija nema dozvolu za organizovani prevoz putnika na teritoriji Evropske unije, pa kad nas na granici zaustavi mađarski policajac i pita šta ćeš ti u kombiju, moraš da odgovoriš da si vozačeva tetka! Onda će on da ti gleda pasoš, a tvoj je američki, pa će da mu bude sumnjivo, ali neće smeti protiv američkog pasoša. A ako krene da te izvodi napolje i drka, pa se ti pozoveš na nobelovsku privilegiju, cimneš američkog ambasadora iz Pešte, on doleti helikopterom, postroji mađarske carinike i policajce, natera ih da kleknu, a ti da prođeš sa ambasadorom, da ih šutirate u guzicu, a oni da viču kesenem sepem, a migranti iza žice i ja da gledamo i da seirimo.”
Nisam baš najbolje razumela šta Ivana predlaže, jer engleski joj zaista nije sjajan, a bila je i uzbuđena te sam odgovorila:
„Divna ideja, da idemo na izlet.”
„Jeste, na izlet”, rekla je i pozvala „Terru”.
Evropa je neobično mala. Samo pomisliš da nekud odeš i posle par sati vožnje, već si u drugoj zemlji, sa drugačijim dvorcima. Ivana je odlučila da idemo na izlet u austrijsko mesto Fucking. Da se tamo slikamo pored table na ulazu u mesto i da nam se nešto desi.
I evo nas, u „Terrinom” kombiju, čekamo da nam se nešto desi.
Mađarski policajac pobožno mi je udario žig u pasoš i brzo ga vratio, da nešto ne pokvari.
Jedva čekam da se nešto desi.
Da se nešto desi… Da se nešto desi… Da se nešto desi…
Zasad se ništa ne dešava. Vozač svako malo staje da zapali cigaru.
Pored nas promiču vetrenjače iz vetro-parkova. „Gori more, tope se planine…” Vozač kažiprstom dobuje po upravljaču. U kombi ulazi morski pepeo. Lažina je ljubičasta, kako bi drugačije i mogao biti obojen morski ostatak. Kroz prozor se pomalja beli konj. Trči uporedo sa kombijem. Galop se čuje kao ‘mast-iz-lak-ta, mast-iz-lakta’… Krilo vetrenjače probija kroz okno. Ubada posred grudi. Gume cvile ‘li-po-li- je, li-po-li-je’…Srce kuca, kuca, kuca… Na konju je žena.
„Pa to je Hedi Lamar!“
To nije Hedi Lamar, to je moja majka. Moja mlada majka raspuštene kose dovikuje s konja: „Nađi mi cipelicu, prijateljice. Lijevu. To je moja sreća.” Iz grive prosine nešto crno. Kao malo sunce.
„Ma to je Hedi Lamar. Valjda znam kako izgleda Hedi Lamar.”
„Hedi Lamar”, zadivljeno govore i ostali putnici. „Lepo jaše Hedi Lamar.”
Ti ne umeš da kažeš Hedi Lamar, zar ne, Ivana? Reci, Hedi, „h”… Jezik zavrni prema nepcu, ne na zube. „L” je likvid, „h” je bezvučno…
Hedi, Hedi, Hedi…
Srce kuca, kuca, kuca…
Po savetu lekara uzimam vanrednu dozu beta-blokatora.

Mama, ništa ne odgovaraš
Mama
?

– priča je drugonagrađena na natječaju/konkursu Ulaznica 2023. i objavljena je u časopisu Ulaznica, br. 265, 2023. –

________________________________________

IVANA BULATOVIĆ diplomirala je na FDU, u Beogradu, 1999.
Zbirka „Ruska i druge priče“, objavljena je u Nolitovom izdanju 2009. Objavljivala je priče u „Koracima“, „Poljima“, „Sarajevskim sveskama“, „Gradini“…
Roman „Praćerka“, objavljen u izdanju Partizanske knjige 2021.
Drugu nagradu za priču, na konkursu “Ulaznica”, gradske narodne biblioteke “Žarko Zrenjanin”, u Zrenjaninu, osvojila je 2023.
Dobitnica je nagrade “Laza Lazarević” za 2024. godinu, za najbolju neobjavljenu pripovetku na srpskom jeziku, u organizaciji Kulturnog centra Šabac.
Živi u Beogradu.

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE TATIJANE RADOVANOVIĆ “ORBOVI SA HUMA”, Presing, Mladenovac, 7/2024; pet pjesama

***
Da je Miloš Crnjanski
obućarski pomoćnik u Londonu
živeo u Crkvencu
da li bi ga
opančar Dragomir Jovanović
primio za pomoćnika
da li bi mu predsednik opštine pomogao
ili bi ga poslao pred strane investitore
na sajam za zapošljavanje
kad već ne ume da glođe zidove
da li bi bio plaćeni igrač
u fudbalskom klubu Vinogradar
da li bi se pred prodavnicom
sprdali na račun
njegovog pisanja
kao izlišnog posla

***
Ne bacam udicu
nek se love same
sitne ribe
bulumenta okeana
biram Posejdona
vetrove
oluje
sa njegovog dlana
žeđ da ugasim
pa neka me kazni
dušu oslobodi
da mogu da pevam
odu zahvalnosti
glečerima u nestajanju
morskim strujama
što menjaju pravac

***
U oblačno jutro
samo vrane lete
razigrane
složne
trepere u visini
kao da se bore sa vetrom
poniru
i uzdižu se
zvezde kabarea
sijaju
bez reflektora
klanjaju se
bez aplauza
a onda
lagano i otmeno
napuštaju scenu
sleću na
sveže uzoranu zemlju
a ona ih grli ponosna
kao majka

***
Videla sam
zlatno ludilo maslačka
pod ranim
prolećnim suncem
bezbrižno
bujanje deteline
kao da nikakva
katastrofa
ne predstoji
čini mi se
mogla bih da poletim
da nije te buke
šlepera
traktora automobila
ne mogu da čujem
cvrkut ptica
i šta govore
jesu li i one bezbrižne
kao i ovaj dan
što odmiče
sa svakim otkucajem
i ja sa njima
u senci moćnih mašina

***
U maskirnim uniformama
kao da se spremaju za rat
šilje kolje za plastenike
u maskirnoj uniformi
pesnik uz mlake stihove
bije ko zna kakvu bitku
lepe devojke
blistavih očiju
u maskirnim uniformama
šetaju gradom
zavodeći okolinu
i zemlja je obukla
uniformu
kao tinejdžerka
švrćka se kosmosom

__________________________________________

TATIJANA RADOVANOVIĆ rođena je 1975. godine. Živi u Crkvencu. Završila gimnaziju u Svilajncu. Studirala na Pravnom fakultetu u Kragujevcu.
Objavila je zbirku pesama ,,Orbovi sa Huma” (Presing, Mladenovac). Sarađuje sa elektronskim i štampanim časopisima za književnost i kulturu (Čovjek-časopis (Hrvatska), Stremljenja (Priština-Kosovska Mitrovica), Razvitak (Zaječar), Savremenik (Beograd), Buktinja (Negotin), Istok (Knjaževac)). Zastupljena je u zborniku (Šumadijske metafore).

KRATKA PRIČA SAFETA BERBIĆA: MRGA (iz zbirke “MOJA LITVA”, Lijepa riječ, Tuzla, 2023/24.)

Adilu Demiroviću*

U bolničku sobu broj 119 u kojoj leži osam ranjenih boraca, s jutarnjim suncem i jutarnjom svježinom sa istoka ulazi i jutarnja vizita. Glavni doktor stade pored praznog kreveta uz prozor i zamota zabrinutost u šaljivo pitanje:
– Đe onaj Mrga što ga je na Glavici zgodio metak u onu njegovu ludu glavicu?
– Uteko! – viknu jedan ranjenik sa Majevice.
– Kad bolan uteko? – uplaši se i uozbilji doktor te u trenu skide sa lica onaj šaljivi izraz.
– Jutros, ha je svanulo, nako u pidžami i u papučama, ode, ma da se i pozdravio s nama, obazro se nije, samo stavio kažiprst ‘vako duž nosa i usta a drugom rukom mahn’o. Mi mislili bogami ode u halu. Čuli smo iz hodnika njegov glas: Samo vi lezite, idem ja branit’ Bosnu.
– Jeste li išli u wc? Ima l’ ga? Da mu se nije šta desilo? Da se nije ubio, Bog ga na hajr okrenuo?
– Ne boj se doktore, takvi ne dižu ruku na se. Ako ga drugi ne ubiju, neće ni on sam sebe.
– Ja manjeg čojka a većeg srca nisam vidio – dobaci drugi ranjenik odnekud iza doktorovih leđa, jednako malen kao i Mrga, mršav i srastao sa krevetom, kao da je sam čaršav progovorio.
– Veliki ljudi su oni koji imaju srce – reče doktor nekako sebi u njedra, a onda, zadovoljan ovom iznenadnom navalom mudrosti, obrati se svima – kažete „uteko“, ha?
– Uteko, uteko. Jučer mu je bio u posjeti jedan, ‘vako krupan, neobrijan, ko kakav komandant meščini, pa mu pričo o nekakvoj akciji što se sprema. Čuo sam kad mu je Mrga reko: „Ne počinj’te bez mene. Džabe ćete izginut’“.
– Pa, on nije normalan, danas smo ga trebali operisati. On ima košuljicu od dum-dum metka u sljepoočnici. Ona može svakog trena krenuti, a onda je Bôgin. E, svašta i u ovoj Bosni. Neće ono „hiruršku“ hoće ono „ratnu“ operaciju.
Doktor se primače prozoru i pogleda ka Skojevskoj ulici, a onda, kao da se iznenada dosjeti:
– Je li još šta rekao?
Onaj nevidljivi i još manji od Mrge, onaj zboreći čaršaf, također, kao da se iznenada sjetio:
– Jutros je spominj’o nekakve štrumfove, he he, nekakvog Zulfu, Kadru, Arkana, Senu, Zudu, štajaznam. Pa se onda nešto smij’o. Kaže: „Mi svi štrumfovi a Zudo i Seno k’o od brda odvaljeni“, tako je prič’o. Je l’ sanj’o ili je bio budan, nisam načisto.
– Zanimljivo – počešao se po bradi doktor kao kakav istražitelj – zanimljivo, a je li još šta spominjao?
– Ne znam šta je jutros sanj’o, ja ništa nisam čuo – uključio se opet onaj ranjenik s Majevice – ali sinoć je, sjećaš se (okrenuo se nakratko kolegi na krevetu do njegovog), sinoć je govorio o tom Arkanu kako je skupo platio svoju igru sa minama, kako je Seno isto ost’o bez noge a Zudo pogin’o na Vijencu.
– I Džemsad, i Džemsad – dobaci neko.
Šutljivi ranjenik na susjednom krevetu jednako je šutio.
– Spominj’o je i nekakve „tigrove“, sve sa imenima. Ne umijem ponovit’ imena ali sjećam se nekih: Kobra, Brko, Caco, Dejo, Šiljo, Šećko, Katić, Ćehaja, Tale, Pićok, Subaša, Džana, Fićo, Isko, Rogo, Harika, Lišče, Moki, Koka… ko će to sve popamtit’ – prozborio je opet čaršaf koji zbori, te osjetio potrebnim da dodatno pojasni jedno ime, odnosno nadimak – hahaha „Arkan“, nije to doktore onaj Arkan – gluho bilo – nego naš Arkan.
– Koji je danas dan? – upita doktor sestru koja je stajala korak iza njegova desnog ramena.
– Ponedjeljak, doktore, ponedjeljak.
– Znam da je ponedjeljak, datum, datum te pitam?
– Šesti juni 1994. godine.
– Hm, popitat ćemo se nas dvojica Mrga, neka, neka – promrmljao je doktor za sebe, naslonivši bradu na vlastite grudi kao da govori stetoskopu što mu poput mikrofona visi o vratu – neka Mrga, neka – nastavio je baš kao da nešto zna a što ne smiije i ne želi kazati nikome. Najmanje ranjenicima.
– Uzmite doktore trešanja, halalosum – reče onaj s Majevice – to su Antini hrskavci, moj brat ukr’o, nema bolje trešnje u tuzlanskom srezu. Nit slađe od ukradene.
– Čuj ovo „ukr’o“ a daje s halalom.“ Pa još Antine. Ništaniščim – kroz smijeh izbaci komentar onaj čaršaf koji zbori.

Opsjednut svakojakim brigama doktor nije imao kad misliti na datume. Dvije sedmice poslije, ista soba, isti doktor, ista sestra, isto pitanje.
– Koji je danas dan sestro?
– Ponedjeljak, doktore, ponedjeljak.
– Opet ona „ponedjeljak“, to znam, jučer je pobogu bila nedjelja, nego koji je datum?
– Dvadeseti juni 1994. godine.
– Uh! – uzdahnu doktor zabrinuto – pa zar opet ponedjeljak.
U bolničkoj sobi broj 119 isti sastav vizite ali odjeljenje ranjenih boraca dobilo je smjenu. U krevetima nova lica, na licima nova briga. Opet je sa Glavice stiglo najviše ranjenika. Brzo se u ratnim krevetima mijenjaju postave. Bezmalo kao u rukometu. Nema se tu kad izležavati, valja prazniti krevete za nove ranjenike jer topovi ne ušućuju, saniteti zavijaju i dan i noć. Prioritet, ranjeni borci i civili pa tek onda ostali. Povadi gelere, očisti, zavij, previj, prepakuj i natrag kući.
A šta bî s onim odjeljenjem u kom je bio Mrga?
Onog sićušnog, što se stopio sa čaršafom premjestili u šok sobu a odatle u sanduk od svježe izrezanih dasaka bijelog bora, pa na groblje u Živinice: Dragi naš… herojski si poginuo… Bosna će znati cijeniti… čitao je četni moralista. Onaj s Majevice otpušten. Onaj šutljivi, isto. Ona četverica bezimenih isto otišli.
– Je li ko bio na Glavici jučer? – upita doktor glasom što odaje zabrinutost.
– Jesam ja doktore – reče jedan baš sa Mrginog kreveta.
Doktor se trznu i naglo okrenu:
– Kako je bilo? Čujem da ste zauzeli Glavicu?
– Gadno bogami doktore, gadno. Istina, oslobodili smo je a ne zauzeli, pobili desetak četnika, jednog smo zarobili, dosta naoružanja i municije zaplijenili, ali smo poslije nadrljali, kad su počeli granatirati. Ne mo’š oka otvorit. Otkud im samo ‘nol’ke granate. –
– Dobro si me ispravio, „oslobodili“, a ne „zauzeli“ – nevoljko prizna doktor i onako ljutito, a u ljutnji je čovjek valjda najiskreniji, otkri svoju dobru upućenost u stanje na ratištu – dva naša borca su poginula, a devet ih je ranjeno.
Kao da je slutio sljedeće pitanje, ranjenik reče i imena poginulih.
Nijedan od njih nije bio Mrga, s olakšanjem je, onako za sebe, zaključio doktor. Nema ga ni na spisku ranjenih. Dobro je. Ali gdje je, dobro ga našlo.

***
U bolničku sobu broj 119 ulazi doktor na čelu odjeljenja bijelih mantila i s vrata pita:
– Đe onaj Mrga što ga je na Glavici zgodio metak u njegovu ludu glavicu?
Pokazujući na isti onaj krevet do prozora, trojica ranjenika horski odgovaraju:
– Tu je doktore!
I zaista, ovaj put krevet je bio pun. Dobro, napola pun. S malo podignutim uzglavljem Mrga je jedva sezao do polovine kreveta. Na glavi mu bijela ahmedija raščupala kosu, desna noga u krvavim zavojima, na licu osmijeh. Odmah je poznao doktora.
– Kako ste doktore! – pozdravio je veselo Mrga.
– Dobro sam Mrga, dobro, a tebe neću pitati za zdravlje nego ću te pogledati, pa ti onda kazati kako si. Znam da nisi normalan, ali najprije da vidimo nogu. Mina, ha?
– Nagazna doktore! Šta kažete, hoće l’ mi ostat noga?
– Hoće, ali samo zato što sad i da hoćeš ne možeš pobjeć’. Hm. Kako se to desilo takvom borcu?
– Ne znam ni ja doktore. Išli smo Caco, Lišče i ja – govorio je to baš kao da doktor zna i Cacu i Liščeta, i Iliju, i Tomaševića, i Muhameda, i Muamera, i sve te „tigrove“ – išli tako, a prije nas tuda prošlo dvajst hiljada boraca. Četeres. Kako? Da me ubiješ ne znam. Uglavnom, ništa me nije boljelo. Ništa. Samo me hitilo. Tek kad sam izuo čizmu vidio sam šta j’ bilo. Noga mi je bila sva krvava, stopalo izvaljeno iz zgloba. Mujo Ikan je izvadio zavoj i previo… Hoće l’ mi ostat noga, doktore?
Kao da je ignorisao ovo pitanje doktor odmota čalmu sa glave i jagodicama srednjeg prsta i kažiprsta kliznu po Mrginoj sljepoočnici.
– Još je tu. Srećom da te u glavu zgodilo. Od čega ti je ta tikva hljeba ti? – našalio se.
– Hoće l’ mi ostat’ noga, doktore? – ponovio je Mrga pitanje.
– Da se ne lažemo Mrga, povreda je ozbiljna i ako hoćeš da spasimo od noge što se spasit’ dâ, valja ti ostati u bolnici možda i tri mjeseca. Ako sve bude uredu operacija bi mogla potrajati i petnaest sati. Ne može manje. I ako sve bude kako treba, onda ćemo o jednom trošku odstranit’ i tu košuljicu od dum-dum metka iz tvoje lude glavice da ti opet ne bi šta ludo dum-dumnulo na pamet. Moraš me slušati Mrga!
– Hoću doktore, hoću. Noga je to, nije glava, hehe! – nasmijao se Mrga ohrabren doktorovim riječima.
Tog popodneva i duboko u noć Mrga nije mogao zaspati. Bol u nozi udarala je pravo u mozak, a i ona košuljica od dum-dum metka u sljepoočnici, valjda, kad je čula da će i ona biti odstranjena, uzjogunila se pa zajedno s bolovima u nozi, nekako udruženo napada. Žigovi su se tek povremeno smirivali, baš kao da i oni znaju šta je umor. Mrga bi žmirnuo tek tren a onda bi se opet zagledao u žutu zavjesu što se lagano klatila kondenziranom atmosferom bolnih sudbina u sobi broj 119. Tà i tišina zna njihati zavjese.
U tom trenu, iza spuštenih trepavica vidi Mrga: Prva godina rata. Pedeset metara od onog dalekovoda na Prijevoru. Ribonjina njiva. Tranšeje. Rovovi. Na liniju dođe traktor, na traktoru browing, teški mitraljez kalibra 12,7 mm. Malo pripucaše i odoše dalje. Mrga šmaga, da je i njemu, ama ako ima šta jače, sa većim kalibrom, kakav PAM ili PAT, pa da vrati onima na Grebu ha oni zapucaju. Nek znaju s kim imaju posla. Ne prođe puno Mrga dobi PAM-a, pravog pravcatog PAM-a, sovjetskog, sve onako sa postoljem, sa optičkim nišanom, grudobranom. Obradovao mu se kao rudar novoj lopati. Kad sad sjedne za njega i kad oplete tamo prema Grebu i Hatinoj vodi, četnici će se pitati, kakav je to mitraljez koji sam puca. Nigdje nišandžije.
Kako nigdje nišandžije a za PAM-om Mrga?
A u rano ljeto devedeset treće nameračili se četnici da zauzmu Prijevor. Došli noć ranije, konačili pred našom linijom, iznenadili ljiljane i najurili ih iz četiri rova. Razlijegali se rafali, zujali meci, a kraj Mrginog mitraljeskog gnijezda bezglavo bježali uplašeni saborci. I ko zna dokle bi to išlo da Mrga nije zakrenuo strojnicu udesno i opleo po njima, kako se kaže: „ko maksim po diviziji“. Iznenadio je on sad njih jer su od silne buke mislili da je čitav Drugi korpus krenuo. Odozdo, od Ostrića, pripucao još jedan nalik Mrgi i eto ti preokreta: sad četnici bježe otkle su i došli. Mrgi se brk razvuče u osmijeh. Sjetio se potom kako je otišao do komandanta bataljona pa mu rek’o da mu je na liniji dosadno i da bi volio ići u manevarsku jedinicu jer je čuo da se tako nešto upravo formiralo. Komandant se začudio (čuj, dosadno mu), malo zamislio (ko će mi sad čuvat’ liniju) a onda ipak odobrio (u redu, đavo nek nosi i tebe i tvoju dosadu). Potom s „tigrovima“ gazi svim ratištima bosanskim, juriša na neprijateljske utvrde. Nemaš ga šta vidjet’, a time, ne možeš ga ni vidjet’, a srce golemo k’o Konjuh. Šta god zamisliš i sračunaš da ne može, zovneš Mrgu i vidiš da može: forsiraj Krivaju kad je nadošla – eto Mrge; inžinjerijski uredi šta hoćeš, most, prilaz, nasip – eto ti Mrge; deminiraj ispred četničkih rovova – zovi Mrgu; noćno izviđanje, ko će – Mrga… treba li gdje šta zavarit’ – zovi Mrgu, nema boljeg varioca. Sve Mrga. Svemogući Mrga. Ma dajte da mu damo kakvo priznanje, rekoše na jednom referisanju oni što imaju činove na epoletama, zaslužio je. Ne bî malo, izvedoše Mrgu na pozornicu i dadoše mu pismenu pohvalu komandanta Drugog korpusa za onaj podvig sa PAM-om. Drago Mrgi. Fala im. Ne prođe malo eto još jedne nagrade, opet od komandanta Drugog korpusa, ovaj put za oslobađanje Vijenca. Ista k’o ona. Čekaj-čekaj, nije ista, da nije kakva greška. Nije. Jest. Nije. Jest. Jest greška: na prvoj nagradi piše Demirović (Najila) Adil, a na drugoj Demirović (Adila) Najil. Haj ti sad budi pametan. Pogriješili? Pogriješili jašta su. Da su mu dali zlatni ljiljan, ne bi pogriješili, pisalo bi Demirović (Najila) Adil.
Počeše se Mrga nesvjesno po sljepoočnici, zasvrbio ga geler, pa se sjeti grudobrana, pa kako se ono bio naslonio na bor kad je u njega zvekn’o dum-dum metak. Suljo, šta ovo bi? Nije ni znao da je ranjen, opet sjeo za PAM i opet otjer’o četničku izvidnicu, pa još prida pripucao ka njihovom PAM-u na Grebu. Nije im dao dahnut.
Pa onda vidi mater Hajriju kako sjedi na verandi, melje kahvu i zove dječurliju svoju: „Ibrahime, Redžo, Ademe, Adile, Asmire, hajte, gotova je“. A onda pogleda Ibrahima: „Đe je tebe sine tako zgodilo? Boli li te, sine?“
Tako je Mrga sanjao, ili je samo mislio, svejedno, u ratu je jedino misao slobodna.

– Koji je danas dan sestro?
– Srijeda, doktore, srijeda.
– Ma, znam da je srijeda, ali koji je datum? –
– Četrnaesti decembar 1994. godine. –
– Dobro je, makar nije ponedjeljak.
– Mrga! – viknuo je doktor okrenuvši se Mrgi – slušaj ovamo, rat se hvala Bogu, bliži kraju i sam Bog zna nije li ti baš ta noga sačuvala glavu. Čim te prepakujemo i podignemo na noge, ženi se. I to nađi kakvu Ribničku. Kao i ja što sam. Cure s Krivaje su kršne, lijepe i vrijedne. Nek ti rodi djecu. Lati se aparata za varenje dijete, i vari, zato si se školovao, a pušku, pušku okači na klin.
– A da ja nju podmažem doktore, šta znaš, zlu ne trebala.

*Adil Demirović Mrga, sin Naila i Hajrije, rođen je 12. septembra 1969. godine u Crnjevu, općina Zavidovići. U srednjoj školi odškolovao je svoju ljubav prema varenju i postao nadaleko čuven majstor. Vojni rok u JNA služio na Kosovu, u Peći, i to 1989/90 godine (tamo se već kuhalo) tako da je praktično iz rata došao u rat. Braneći Bosnu i Hercegovinu dva puta je ranjen. Njegovu invalidnost doktori su procijenili na 60%. U Banovićima mu se 1997. godine desila ratna ljubavna priča, prognanička. Cura baš iz Ribnice, Mensada se zove, i upravo je onakva kakvu je zamišljao Mrga kad ga je u bolničkom krevetu sjetovao doktor. Dvije kćerke mu rodila: Eminu i Jasminu. I sina Rijada. Valjalo je djecu hraniti i školovati te se Mrga dao u potragu za poslom. U Fabrici građevinske opreme u Banovićima čekale su ga oplate i svakojaki željezni profili, a u Ljubuškom džinovske korpe za bagere i metalne prikolice. Sve je to on vario. Iako radno sposoban, Mrga je 2013. godine, kad je napunio 44 godine, otišao u invalidsku penziju. Privatne firme i danas (2024. godina) traže da im Mrga vari svakojake metalne profile. A Mrga gdje zavari, tu više ne puca. Pa i onda kad baš „puca“ (u ratu, vidjeli smo to), znao je Mrga opet zavariti sve pukotine. Nadamo se da više nikad neće ni pucati i da Mrga više neće imati potrebe intervenisati.

*

“Rudar je stvorio Moju Litvu. Rudar je Litvi promijenio i ime. Rudar dakle, može sve. Rudar je nama i inače sve: i otac i očuh, i majka i maćeha, i privilegija i prokletstvo, i radost i usud, i maljuga i sladoled, i ćasa gluhe čorbe i lovačka šnicla, eros i tanatos, senklo i šubler, babajička i mehanizovano široko čelo, zeleni blok i MasterCard, ćiro i savremeni transportni sistemi, blagoslov i prokunstvo, klavir i ćemane, Vivaldi i Braća Bojići, kolo okolo i svečana akademija, i Puračić i Čevljanovići… Sve je nama rudar. Rudar je banovićki inače načinjen od malo laporca, malo vode i puno puno ćumura. A da ne bude tvrd k’o kremen-kamen Bog mu je s Konjuha poslao malo vjetra. I eto ga, jedinstvo sadržine i forme što izaziva trnce miline na mišićavim podlakticama.

Pred tobom je, uvaženi čitaoče, svojevrsna knjiga portreta. Slikao sam velike ljude, one koji čine grad gradom, Litvu Litvom, odnosno Banoviće Banović ima. Najbolje među nama slikao sam najbolje što sam umio. Nekima sam dao više, nekima manje prostora jer, složit ćete se, jednostavnost je jako složena.” – iz autorovog predgovora knjizi

______________________________________________

SAFET BERBIĆ, romansijer, pripovjedač i slikar, rođen je u Tuzli 1964. godine.
Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Banovićima, a književno obrazovanje stekao je na odsjeku za Jugoslavenske književnosti i hrvatskosrpski / srpskohrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji u Tuzli i Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Posjeduje veliku zbirku portreta rađenih olovkom i iza sebe ima nekoliko samostalnih izložbi. Urednik je autor radijske emisije Radio forma koja se emituje u programu Radio Banovića od 18. februara 2008. godine.
Autor je brojnih novinarskih tekstova, reportaža, putopisa i filmskih scenarija: Jedna priča o Banovićima, Sunce za rudare, Blizanci itd.
Utemeljitelj je Međunarodnih književnih susreta Lejla Avdić. Urednik je i recenzent brojnih književnih djela domaćih i stranih autora. Za svoj književni rad višestruko je nagrađivan.

BIBLIOGRAFIJA:
pripovijetke:
Sjenke na mjesečini (1996),
Plava kuverta (2018).
Moja Litva (2023/24)
romani:
Edžel (2001),
Otava (2008),
Fatimina ruka (2012),
Fuga za Amaliju (2017)
zbirka pjesama:
Vjetar nešto nosi (2021)
monografija:
„65 godina Odreda izviđača Plamen/Mijo Kerošević Guja“ Banovići (2021).