hipnotiziram se prelazeći prstom po rubu stola četiri pregiba nijeme utjehe
stare tajne okupiraju sve kutove bakine kuće: tavan s kojeg si skoro pala jer nisu dovoljno pazili grmovi za skrivanje umjesto hortenzije viri čupava glava sjedim usred gredice vrta jedem grašak kao bombone uzaludno čekam tatu
u blagovaonici na vječnoj straži drvo života umire slušajući uvijek iste priče
da sam barem opet dijete i mogu razbiti vazu usred vaših svađa
nakon odlaska sa sobom povedem slijepog putnika sjeta me drži za ruku i tjera da pričam s njom
stavljam slušalice pojačavam zvuk preko dopuštene glasnoće
riskirat ću gluhoću samo da je više ne čujem
***
UPUTE ZA UMIRANJE
u našoj se obitelji ništa ne izgovara ni tuga ni ljubav
koliko prešućenog stane u jednu riječ kad je izgovaraš šest desetljeća
braco
***
PREVISOKA ZA OVU VOŽNJU
provlačim se kroz paučinu tvojih dodira
kuća ogledala lomi svaki pokušaj bijega
pod tvojim jezikom ja sam šećerna vata opijena zadnjim svjetlima lunaparka
glavna atrakcija slobodan pad iz tvojih očekivanja
i onda sve ponovno vrtuljak dok ne povratim
***
PRAZNA ČEKAONICA
mogla sam preboljeti tri karcinoma roditi dijete preskočiti mjesec
ti ništa ne bi znala
Google photos ekspresni put u središte tugovanja za koje si mi poslala kartu bez povratne adrese
vlak se prevrnuo konduktera nema prekapam po vagonima uzaludno tražim objašnjenje jedini teret koji prevozi tegle pitanja pokvarene od stajanja
možda ti je pas pojeo mobitel još se tješim
nema te svađe za koju ne bih mijenjala potpunu šutnju
***
WADI RUM
tišina tako glasna da mi pucketa u ušima kao da mi je glava obložena vatom
koliko života spava u pustinji? kako možeš biti tako beskrajno prazna a tako puna života? nikada dosad nisam pronašla mjesto na kojem ne čujem svoje misli
tako smo sićušni i veliki da mi to sve ne stane u dušu ovakvo prostranstvo na kojem čitava i potpuna samo postojim
***
NE IZLAZIM IZ KUĆE BEZ KNJIGE
da me ostaviš predugo s vlastitim mislima utopila bih se u šalici hladnog čaja
iako znam plivati
______________________________________
PETRA ČEČ (1990.), djevojčica iz Varaždina, psihologinja i gestalt psihoterapeutkinja u Zagrebu. U srednjoj školi sudjelovala je u Literarnoj grupi i državnom Lidranu. Izbor pjesama iz te faze joj je objavljen u zbornicima („Za istinu ne treba naslov (2008.)“, „Moj tata plače u kinodvoranama (2010.)“, „Aritmia (2015.)“, „Trinaesti (2016.)“). Vraća se pisanju nakon deset godina i pohađa radionice poezije kod Ognjenke Lakićević i Olje Savičević Ivančević. Pjesme su joj objavljene u Vavilonskoj biblioteci, na stranicama Čovjek-časopis, Strane, Astronaut i u elektronskom zborniku Bludni stih. Ušla je u širi izbor za nagradu „Na vrh jezika“ 2020. godine i 2022. godine te u izbor deset najboljih rukopisa za nagradu Mak Dizdar 2022. godine s neobjavljenom zbirkom poezije „Sramežljivost krošnji“. Neobjavljen rukopis pohvaljen je na natječaju Milivoj Cvetnić za najbolju pjesničku zbirku 2023. godine. „Sramežljivost krošnji” izabrana je za najbolji rukopis mladog autora na natječaju „Pjesnički susreti u Drenovcima” 2023. godine.
Sve je počelo kad sam doselila u naš stari stan, i tek s povratkom shvatila koliko je dotrajao. Nije bio onaj ugodni dom kojeg sam se sjećala. U nastojanjima da to promijenim, renovirala sam sve što sam mogla – pločice, parkete, zidove, stolariju, prozore, kupila novi namještaj. Napokon je poprimio obličja onog što sam priželjkivala. Jednu večer, nedugo nakon završetka radova, kad sam sjedila na kauču i uživala upijajući atmosferu svježe uređenog doma, prvi sam put čula glasne jecaje.
U početku nisam bila sigurna kakav je to zvuk. Možda je zavijanje vjetra ili je neki problem s cijevima. Nisam uspjela dokučiti, ali sam pojačala glasnoću glazbe da me ne ometa. Počela sam primjećivati da se svakoga dana zvuk čuje u isto vrijeme. Nije do vremenskih uvjeta, shvatila sam. Prislonila sam uho na sve cijevi u stanu. Ne čini se ni da su one izvor jezivog zvuka. S vremenom sam shvatila da slušam neutješni plač odrasle osobe, i da nema namjeru stati. Nešto kasnije detektirala sam da je izvor tih zvukova susjeda iz prizemlja, u stanu ispod. Stara žena koja je na hodniku uvijek nasmiješena čavrljala sa susjedima. Čim bi zatvorila vrata, nekontrolirana bujica jecaja protutnjala bi van. Pitala sam se čuje li to itko osim mene. Ne znam, nitko nikada nije o tome govorio.
U današnjim zgradama susjedi postaju nehotični ali i nevoljni sudionici u vašim životima, neizgovorena podrška ili za leđima izgovorena osuda. Znaju kad ste došli doma jutros. Znaju čak i je li netko došao s vama. Znaju jeste li povraćali nakon previše vina, a znaju i kad ste se popišali, posrali i istuširali. Znaju kad perete rublje i suđe. Znaju kad se posvađate i, ono najintimnije, znaju kad plačete. Također znaju kad ne idete na posao. Iz svih tih djelića informacija rekonstruiraju vaš život. Vi zapravo imate dva života – onaj koji mislite da živite i onaj koji vaši susjedi čuju da živite.
Sjećam se da me, kad sam napokon ustanovila da sam svakodnevni svjedok neutješnog plača koji bi trajao satima, prožela jeza i intenzivna nelagoda. Tulež se odbijao o zidove, klizio niz namještaj i titrao u zraku sobe. Titrao u ritmu otkucaja srca, u ritmu disanja. Prožeo je cijelo moje biće i nije više bilo moguće razlučiti mene od plača, plač od susjede, susjedu od mene. S vremenom se toliko normalizirao da je naprosto postao dio zvučnog inventara stana, poput kamiona koji dovozi kruh u šest ujutro ili crkve čije nepotrebno glasno zvono u podne iritira susjedstvo. Kad mi se jednom prilikom slučajno u ridanju pridružila i ona, taj me neočekivani duet uznemirio, a zatim i zabavio do te mjere da nisam mogla nastaviti plakati.
Kad je na susjedinim vratima nakon nekoliko dana tišine osvanula policijska plomba, bila sam sigurna da si je napaćena starica oduzela život. Nitko ništa takvo nije sugerirao, ali ja sam to svejedno znala. Upravo sam ja bila tihi svjedok njezine patnje i njezina plača. Kako je prvotno bilo neobično živjeti u jecajima, tako je sada bilo neobično živjeti bez njih.
Jedan sam se dan i sama nekontrolirano rasplakala. Nakupilo mi se. Moj je plač, međutim, puno povoljniji za susjede, ali i za potencijalnu aneurizmu. Crvenog lica jecam i šmrcam i uzdišem, rijetko kad ispuštam zvuk, a od napora naprezanja boli me glava. To me izmori i onda prazna odlazim leći.
Nakon njezina samoubojstva, cijeli sam stan osjećala kao čudan. Može li te samo smrt spasiti od neutješnog plakanja?
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da intenzivnije i češće plačem nego prije. Briznula bih u plač čim bih otključala vrata stana, ušla u tuš ili legla u krevet. Nekad bi suze navrle dok sam obavljala svakodnevne radnje poput ribanja suđa, pranja zubi ili nakon što bih slučajno pogledala samu sebe u oči prolaskom kraj ogledala. Jedna kriva pomisao i gotovo. Netko mora nastaviti tradiciju ridanja, samo se ta tradicija ne spušta kroz naraštaje, već se prenosi dizanjem po katovima ulaza. Na svoje zaprepaštenje, shvatila sam da sam preuzela susjedinu ulogu. Prokletstvo plakanja oslobodilo se iz tijela preminule susjede i opsjelo moje tijelo, obuzelo moj život.
Život koji sam prije osjećala kao pun mogućnosti za sreću i zadovoljstvo, sad je postao niz radnji koje moram obavljati kako bih nastavila biti funkcionalna samostalna osoba. Razvila sam mehanizme kojima svakodnevno aktivno susprežem plač. Iza grozne i neizdržive faze ridanja nastupila je jednako bolna, ali manje teatralna faza praznine. Plakanje se dogodi tek toliko da me podsjeti da sam i dalje živa, i dalje nesretna. Moji mehanizmi obrane popuste jednom dnevno, gotovo uvijek u isto vrijeme. Ne vidim izlaz iz ovoga. Misli o suicidu pokušavam odagnati mišlju:
Ako ja odem, tko će mojoj susjedi kat iznad objasniti što se događa u prvom tjednu ridanja, kad krene početak kraja?
__________________________________________
IVANA BUTIGAN (Zagreb, 1987.) diplomirala je komparativnu književnost i portugalski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2021. počela je pisati kratke priče, koje su joj najdraža forma. Ušla je u uži izbor natječaja Sedmica & Kritična masa 2022. godine. Osvojila je nagradu Prozak za 2022. godinu, na temelju koje objavljuje ovu zbirku.
Prepravljena je štala imala drvene podove. Visoku tavanicu i od vlage natrule zidove. Popili smo puno toga i vani je biblijski kišilo. I dokrajčili smo noćašnju rakiju. I otvorili vino. I smrad je raspletenih utroba tjerao na povraćanje. Uprkos kiše, – a seoske su se mačke skupljale u dvorištu.
Subota je bila rana, nedjelja nevolja. Ponedjeljak nije bio ništa bolji.
DRAGAN JURAK (Zagreb, 1967.), iz zbirke “KONJI I JAHAČI”, Meandar, 1994.
REZIME 2008. – 2018: UKUPNO TROŠKOVA: 3,503.375,00 kn UKUPNO OTIŠLO NA RATE: 2,469.285,00 kn; OSTATAK KREDITA: cca 2,025.000,00 kn TROŠKOVI MIMO RATA: 1,034.090,00 kn VEĆI TROŠKOVI: djeca (školovanje, putovanja), adaptacija stana, opremanje stana, adaptacija stana na moru, grobnica za tatu i mamu IZVORI: prodaja kuće, prodaja stana, prodaja roditeljske kuće, prodaja dionica, slika, zlata (Svi iznosi zaokruženi na 5 kn.)
“Ti bar znaš koliko je koštalo tvoje desetljeće”, rekla je Ada. Sad znam. Kao dijete voljela sam rješavati zagonetke i rebuse. Nikad nisam varala i virila u rješenja. Jedino sam labirint rješavala od izlaza prema početku, ne znajući da je to varanje. Zašto bih, mislila sam, lutala labirintom i tražila put, kad jednostavno mogu početi od izlaza? Od izlaza vodi samo jedan put, nema lutanja. Ali, ne ide to tako, mora se krenuti od početka. Ni moja profesorica matematike nije dopuštala lakši put. “Ajde ti to nama riješi na teži način”, rekla je kad sam, čudom, nabasala na rješenje, ne koristeći formule, jer ih nisam razumjela. Moja mala nećakinja Ana rekla je: “Jedva čekam da budem starica, da vidim što ću postati kad odrastem.” Tako bi to bilo u priči, u kojoj se može krenuti od izlaza iz labirinta. Priča ima znanje, pa može početi gdje god joj se sviđa, za razliku od života, koji mora teći od početka do kraja, uredno i po redu, ali u neznanju. A sve je počelo da bolje nije moglo.
1. dio: GODINA OBIJESTI
Po horoskopu, Strijelcima je 2007. godina bila najsretnija u životu. Znat ćete da ste rođeni pod sretnom zvijezdom, pisalo je: blagostanje, uspjeh, sklad, ljubav. Tako je i bilo, godina sreće. Te godine kupili smo stan, lijep, velik i skup, na lijepom mjestu, ni sto metara od Cmroka. Kupili smo i novi automobil, Kiju Sportage, i, najvažnije, izašao je moj drugi roman, koji je dobio dobre kritike. Promocija je bila u veljači, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, snimali su za radio i televiziju. Iako je bila zima, ja sam došla u sandalama s visokom petom, kakvu nikad ne nosim, kupljenima specijalno za tu priliku. Umišljala sam nešto u smislu Seksa i grada. Stol za kojim smo sjedili – S., urednik knjige, A., koja me predstavljala, i ja – bio je na podiju uzdignutom možda i cijeli metar, a nije imao zatvorenu prednju stranu, pa je publika vidjela naše noge. To sam neprekidno imala na umu. Pazila sam da mi koljena budu priljubljena i da ne prekrižim noge, eventualno samo u gležnjevima, elegantno, uljudno i ženstveno. Vidjela sam da A. ima tamne, zimske, kabaste cipele, pomislila sam kako je pogriješila što na to nije mislila. Pametna, darovita, maštovita A., a ne zna da za ovakve cipele nema opravdanja. Ona se ne klaunira u ljetnim cipelicama usred zime. Rekla je da meni “ovako talent curi iz prstiju”. S., najbolji od svih mojih urednika, govorio je lijepo i skromno, a ja sam istaknula da mi je puno pomogao da roman bude ovakav kakav jest, što je bila istina. Dvorana je bila puna. Novinari, kolege s televizije, prijatelji, rođaci, svi na mojoj strani, divan osjećaj. Nepozvan je stigao Mani, jedna od mojih dviju ljubavi iz mladosti, blesav kao i uvijek, a malo nakon promocije javio mi se i Damjan, moja druga ljubav iz mladosti, monumentalan kao i uvijek. Ni jednog ni drugog nisam vidjela dvadesetak godina. “Sad se oni svi tebi javljaju jer si poznata”, rekla je mama poslije. Gotovo da sam i sama u to vjerovala, to da sam “poznata”. I da je to nešto dobro, biti poznat. “Kako si se ti mene uopće sjetio?” pitala sam Damjana. “Vidio sam u novinama prikaz s promocije. I sliku. Bilo mi je drago što se nisi udebljala, ne bih podnio da si se pretvorila u debelu ženetinu, ne ti, moja Nina”, rekao je. Damjan se nastavio javljati i nakon promocije, mejlovima, a ja sam nastavila biti obijesna, pa sam mu jednom otpisala: “Oprosti, žuri mi se, idem kupiti stan!” “I ti to kažeš kao da ideš kupiti kruh!” “Da, pa kaj!” odgovorila sam uz nekoliko nasmiješenih kružića i jednim koji namiguje. Stan smo našli u travnju, naš prvi vlastiti stan u životu. Djeca, tinejdžeri, dotad su još spavala u jednoj sobi, u krevetima na kat. Nas dvoje, “intelektualci”, situirani, s dobrim poslovima, vjerovali smo da ga zaslužujemo. Lijep i skup stan, na kredit, ali bili smo višestruko pokriveni drugim nekretninama – imali smo dva mala stana u gradu i kućicu na selu, sve oronulo, ali ne i bezvrijedno – ušteđevinom, nasljedstvom, dionicama, policama osiguranja. Čim sam vidjela oglas, znala sam da je to stan kakav želim. Kad se otkrilo da stan oglašava agencija čija je vlasnica moja školska kolegica, mislila sam da je to znak koji šalje sudbina. Mnogo kasnije shvatila sam da je sudbina samo ono što se ostvari, a mi ne razumijemo zašto, ne zbog složenosti plana iz kojega dolazi, nego zbog vlastitih ograničenja. “Nives, molim te, čuvaj ga za nas”, rekla sam joj. “Bez brige”, rekla je ona, “tek je od jučer u prodaji.” “Blago njima, kako su bez muke prodali”, reći će mnogo godina kasnije naša kći Tena. “A ne kao mi sada, nikome ga ne možemo prodati ni ispod cijene…” Stan je uživo bio jednako lijep kao na slikama. Velik, prozračan, s puno svjetla, s golemom terasom i staklenim stijenama. “Nama se stan sviđa”, rekla sam vlasnicima, “samo ima jedan problem: nama treba vremena da prodamo jedan mali stan i kuću na selu.” Vlasnik je na to pogledao svoju ženu i rekao joj: “Red je ljudima pomoć…” Nama je rekao: “Ja ću vam srediti kredit u banci za puni iznos, to se, sigurno znate, inače ne može.” Srce mi je titralo od radosti. I onda je sve začas gotovo”, nastavio je vlasnik, pristao muškarac, ležerno, ali skupo odjeven, mirišljav i nabildan, uljudnog govora ispod kojega je bi mu se, tu i tamo, omaknula pokoja fraza koja je odavala skorojevićku sirovost, kao što je ispod sloja finih manira probijalo nepoznavanje bontona: mene je, na primjer, pustio da stepenicama idem ispred njega. Odmah na početku dao nam je posjetnicu na kojoj je pisalo dentist i lobist. Trebalo nam je odmah biti jasno. “Samo solemnizacija i to je to”, rekao je. “Što je to solemnizacija?” pitao je moj muž. Gurnula sam ga ispod stola. Znala sam da nije dobro što to pita, nisam ni ja znala što je, ali sam bar znala da to ne smijem pokazati. Ispao je naivan, a kome je bolje odgovarala naša naivnost nego onome tko nam prodaje stan? Poslije nekoliko mjeseci počeli smo otkrivati koliko smo nasjeli. I automobil je bio na kredit. Isto povoljno. Oba kredita u švicarcima. Kad smo sklapali kredit za stan, rok otplate prvobitno je trebao biti trideset godina. Ali nam je bankar s kojim smo dogovarali, kojega smo zvali Robi, jer ga je tako zvao i naš prodavatelj, rekao da to ipak ne bi bilo moguće, zbog naših godina, pa da bi trebalo ugovoriti na dvadeset godina. “Zbog naših godina?” pitala sam. “Pa kako nam onda dajete kredit za mlade parove?” “To je drugo”, rekao je. “To je sad akcija, puno povoljnije kamate…” Iako je skraćivanje roka značilo povećanje rate na gotovo petnaest tisuća, pristali smo, jer je moj muž imao plan: nudili su mu se dobri projekti s dobrom zaradom, a u planu smo imali i prodaju kuće i stana. “Zar se ne brinete kako ćete? Zašto niste nikoga pitali?” rekao je moj brat. Pod “nikoga” mislio je na sebe i tatu. Zabrinuto je odmahivao glavom. “Ja ću to otplatiti za tri godine”, rekao je Živko uvjereno. Divna godina! Horoskop je točno najavio. Ali, nisam na vrijeme primijetila da je moja sretna godina počela ranije, još u prosincu 2006, kad su me nazvali da me pitaju slažem li se da objave moj roman, koji nije, doduše, dobio nagradu, ali se svidio žiriju i bio među pet najboljih, a sviđa se i glavnom uredniku. Slažem li se?! Bože mili, kako se ne bih složila! Da sam primijetila da je sretna godina počela ranije, pripremila bih se na to da može ranije i završiti. Naša sretna godina završila je u prosincu, kako je i počela. Parala se kao pletena vesta. Ne znam otkud taj pomak u odnosu na zemaljski kalendar. U prosincu 2007. naša rata narasla je za petinu. Išla sam u banku reći im da se dogodila neka greška. “Nije greška”, rekla je dotjerana bankarka sjajnih zelenkastih očiju i perfektno manikiranih noktiju. “Samo je ukinuta ona akcija za mlade parove, pa vam je kamata viša.” “Ukinuta akcija za mlade parove?! Nakon mjesec dana?! A mi imamo kredit na dvadeset godina?!” “Znam, znam. Žao mi je”, rekla je. “Pa je li to uopće po zakonu?” pitala sam. “Je, gospođo, sve je to po zakonu.” U studenome, tatu je zaboljelo rame. Zadnji dan prosinca dobio je dijagnozu koja se ne preživljava. Unatoč tome, nismo odustali od dočeka Nove godine. Već smo ranije dogovorili da se slavi kod nas, u našem novom, lijepom, velikom stanu. Dolazi cijelo društvo. Svima im je 2007. bila dobra, a od 2008. obijesno su očekivali da im bude još bolja.
___________________________________________
VESNA ĆURO-TOMIĆ rođena je u Sarajevu 1954. godine, odrasla i živi u Zagrebu. Diplomirala engleski i komparativnu književnost na FF u Zagrebu. Radni staž odradila na HRT-u. Objavila pet romana: Taksi za televiziju, Gola vučica, Crna vreća, Lice iza ogledala, Knjiga troškova.
Jednostavno premalen, s napola sklopljenim očima, skriven iza stola, s prstima, stisnutim blago u pesnicu, predvidljiv, ubeležen u blagajnički izvod kao nevidljiva svota, sa slabo umanjenom nadležnošću po belom danu i pred široko otvorenim očima ponoći, zadovoljan pisanjem molbi za pristupanje društvu senki, vešt u namigivanju na nikada dokazane slučajnosti, protivan onima što se nemoćni rađaju u svetu, jednostavno premalen, s pozlaćenim prstenom kao znamenjem vernosti, što bledi, uzvišen nad maloletnicima, starcima, generacijom, suprotnim polom, životinjskom vrstom koja je samo vrsta i ne zna za sebe, i zagonetno posvađana takođe sa sobom, razumevajući prošlo a za buduće sveznajući, otkriven sada, na polovinu smanjen, uvršćen u popise s štamparskim greškama, spreman samo za hod unatraške i lucidan u definisanju svetla ugašenih sijalica, jednostavno premalen, pomno očešljan preko ćele, prikrivajući bradavice i staračke pege na rukama, večiti pokrovitelj neznatnog, izgubljen u traženju vlastite senke, jednostavno izbrisan, pun mlakog majčinog mleka koje bubri na suncu, potrošni entitet večnog života, miljenik premalenog boga.
***
TROSTRUKA EKSPOZICIJA, BEZ IJEDNE SENKE. JEVREJIN LUTALICA
Ne ustraj, za početak ne ustraj, slomi pečat i spusti se u zdenac. Zbog mlakih dlanova, zbog mesečevih straža, zbog sušenja kapi znoja činiš se veći nego što u stvarnosti jesi, i star.
Okreni se s boka na leđa i dete poljubi u čelo, plišani medved nikada neće zameniti uplašene oči snega koji iz ognjišta prši. Uguraj se u njega, inače će on u tebe, odgrizi mu uho od testa i sažvaći ga dobro kako bi slušao samo još napinjanje luka u bezvetrici. Sandale obuj na bosu nogu koja je prohodala put od Varšave do Terezina, ni od čega napravi nešto uglasto, sa kopčom i trakom oko zglavka, isklesanog od samo jednog komada noći. Ne odlučuj prebrzo i ne poseži za panjem bez rukavica, matica će ti sesti na unutrašnji deo dlana i poljubiće te.
Sa breza vazda još kaplje i loviš sok otvorenih usta. Drvo piti isto je što i jesti vazdušne vrtloge i stupati po usijanoj muzici. Sve je čulima dostupno, samo ustrajati treba, istrajati za pravu stvar koja se ukaže očima pri rađanju sunca na južnoj hemisferi, u trostrukoj ekspoziciji, bez ijedne senke.
***
POSLEDNJE PROLEĆE
Među očima naglo prispeće snova. Ludost mine. Sami smo, manje nas je no nekad.
Mali smo, vrti nas vetar. Znamo za mraz, za zimu, za proleće.
Ne vidimo ga, a još se dobro držimo.
***
TEORIJA NIČEGA
Na kraju svih teorija ničega, dodir kože, navučene na vešalicu, seizmografija novog čula.
Oduvek zamišljaš sebe kao jedinstven dar, kao spoznaju svega, ne samo samog sebe, kao da ti si svet i svet je ti, sa obe strane neki trag o opasnosti odlaska nekog drugog, otključana vrata u budućnost, koja se blizu čine samo nerođenim.
U trenutku odlaska otpočne opsedanje stvarnosti, obožavanje i ispiranje zlata iz ostataka nečega što moglo bi biti življenje. Odvratna navika, zahvalna teoriji svega, ne ničega, stvorena samo obredima drugih. Konačno se bez života takođe živi, zapravo od prošlog napred, na nekoj drugoj lađi, uz odmahivanje rukama, kao da više jedno nije sve i sve nije ništa. I ništa, što je bilo, ne može se nadomestiti.
Takođe ni teorija kraja na kraju nije više ono što bila je na početku, nego samo oštar rez u meso i poruka nikome ni o čemu.
– iz knjige “ČITATI: VOLETI – SAVREMENA SLOVENAČKA POEZIJA”, priredio i preveo Dušan Stojković, Presing, 2019. –
___________________________________________
BLAŽ LUKAN (1955, Ptuj), pesnik, prozaik, pisac radio drama i pozorišnih drama, teoretičar pozorišta, pozorišni kritičar. Pesničke zbirke: Pesma i pesme (1977), Krvava rana (1983), Bohinjska Bela (1984), Kolumbija / praefatio (1984), U tihom proticanju (1999), Tkanja (2002), Nečujnost (2005), Sentence o disanju (2010), Očekujem pažnju (2014), Teorija ničega (2018), Pas u meni (2021).
nosim danima dan na ramenima noću ga krijem ispod kreveta ko starog ljubavnika za kojeg me vezuje samo sjećanje obosim stopala savijem koljena ljubim se s mrakom u usta kad skinem maske i odložim oružje pišu mi se pjesme umjesto to do liste oštrim noževe za lubenice i dinje ljeto je podsjećam se skupčana fetusna neopeglana pričam danu o (još jednom) danu u kojem nisam prešla ideju strpljenja zemaljskim koracima saginjem se ispod kreveta provjerim da li mirno spava kad sve utihne pišu mi se pjesme olovke uvis bacaju ruga mi se oblacima kad me niko osim tebe ne gleda
***
NEŠTO ČEMU NISAM SMISLILA NAZIV
polažem i panj i glavu na dlan kao zakletvu, pahulju sjedokosi cvijet prije nego zamislim želju nudim ti vrat ljubi ili odrubi šapnem šeretski kad prećituš šalim se, šta ti je kažem najglasnije prostor pulsira od glasova vrijeme ima otisak slušalica ljubav se može dogoditi bilo kada bilo kome nakad je nalik skoku u bazen s bezbojnim pločicama koje postaju vidljive tek kad shvatiš da ne umiješ da plivaš da ništa nisi naučio iako si trenirao da krvariš od udarca i plačeš od ljepote nekad je nalik na sevdah ili fado ili ono što zvuči sve gluplje što više pokušavaš da objasniš spuštam ti dlan i panj pod glavu i sjednem s tvojim mislima da popijem kafu poslije pređemo na vino jer pada kiša i tmuran je dan lijep si kažem kad me ugledaš odmahneš rukom: ma pusti to (ali jesi) dobro hvala ti ljubav se događa svuda i svima i onima koji su se zarekli da nikad više njima i sada i ovdje i možda i nama dok učim kako da učitam novu liniju prije nego što zaustim da ima još vremena koje zna da odzvanja prije nego šapnem prepoznaćeš svoje po nicanju između dlanova
***
DVAIDVA
ne znam kome da kažem da ponekad plačem bez razloga više tražim uzroke nego što brišem suze možda je (i) to bolest savremenog društva u kojoj nikad nisi u ovdje i sada ni kad te iznenade suze nejasnog porijekla čak ni tada što više tragam sve manje mi je jasno bilo šta tumaram maglovitim mislima više se ni u knjige ne mogu pouzdati sanjam živopisno i dobijam odgovore bez kojih ne bih preživjela besmislene dane i aporije i glupe komentare ne znam jesam li lijena ili sam izgubila smisao u borbi s vjetrenjačama i jesu li opravdana opšta mjesta kad želiš da se izraziš a ne možeš da čekaš da smisliš nešto originalno a moraš reći brzo brzo ne znam kome da kažem voljela bih da sam ga srela ranije da živimo na selu imamo pse i konje i djecu mnogo djece i baštu i prostrano dvorište terapeuti su preskupi ljudi prezauzeti ne znam koga da pitam je li ovo patetika i da mi kaže jeste jebiga prije nego što me podsjeti na ljekovitost zagrljaja
________________________________
SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, Bosna i Hercegovina, 1975 – živi u Doboju), piše i objavljuje poeziju i prozu. Objavila zbirke poezije „Lepet krila majke ptice“, „Prstohvat maslačka“, zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama“ i roman „Poezija nije u modi“. Uredila elektronsku zbirku kratkih priča „Zašto me ne zovu Penelopa“. Zastupljena u regionalnim časopisima, portalima za kulturu i umjetnost i zajedničkim zbirkama poezije i kratke proze od 2012. godine. Nagrađivana. Članica Udruženja književnika Republike Srpske.
deklaracije, optužbe, klevete rezolucije, uvrede, negiranje u prestonici ni treptaj samo Nik Kejv na mlakoj vodi koji poput one već zaboravljene fontane ispunjava muzičke želje i klupko zmija u koje kada kročiš ne znaš tačno koja će te glavudža ujesti mahanje na kraju nastupa, reči kao hvala Srbija i primetivši da posetioci izgledaju prelepo, uz dodatak na srpskom Divni ljudi dok istovremeno na Marakani muk
***
ŽREC
sreo sam ga kada se već bio ne samo fizički već i duhovno izmestio iz svojih knjiga romana i oštrih poza kada sam i sâm bio na jednom od sličnih puteva
sklanjajući pogled ljudska tela razbacana okolo nisam zagledao indijanci, migranti, naši vizija, zločin ili orgije
bio je već sve: vrač, čarobnjak, lekar, učitelj radionice, sudija i tumač tradicije, poetike svega što je još ostalo u domenu oralnog života
rekao mi je želim da vidim od tebe više leksilijuma valijuma dontro barem bendžosa psihodelije kada već više ne vajdu
a manje Mojsija Rima Jarila Ane iz Davidove ulice Vajmarske republike smeđe košulje Smrt u junu
Misli malo na listopad i studeni
šta god to značilo
***
LOV NA ŽABE
kod stoletne česme arteske vode koja dolazi sa dubine od tri stotine i trideset metara tražimo žabu
vidimo samo njeno gladno, trouglasto oko iznenadni bljesak boja dovoljan da zapanji jedan grad jedno selo jedno pleme
kažiprstom preko skupljenih usana čekamo njen skok u istoriju milosrđa
***
ĆUTI ĆUTI SVET
gledaš groblje kondoma tačnije kurtona
N. bi kazao: Kiša, kiša kurtona upotrebljenih, vraćenih, vrištećih, oštećenih
na koje ceo svet uplašeno ćuti
____________________________________
SAŠA SKALUŠEVIĆ SKALA (1981, Negotin, SFR Jugoslavija), pesnik, esejista, pripovedač, urednik i izdavač. Od 1998. godine objavljuje u književnoj periodici kod nas i u regionu.
Objavio je sledeće knjige: Mitovi i senke ( Narodna Biblioteka Dositej Novaković, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2019); Rekreacija pre pakla (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2020), Svakodnevni pokušaji apokalipse (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2021), Pitanje oblika (Presing, Mladenovac, 2022).
Bio je član od 1996. godine Književne Omladine Opštine Negotin do njegovog prestanka sa radom. Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba sa sedištem u Negotinu. Takođe jedan je od osnivača udruženja Građanski krug na čijem je blogu u periodu 2009—2011. godine pisao svoju kolumnu pod nazivom Artterorizam i Odbrana Artterorizma. Jedan je od osnivača i člana upravnog odbora manifestacije Krajinska noć. Član je udruženja kulturno-turističkih stvaralaca istočne Srbije Kulturistok. Od 2006. godine stalni je član redakcije časopisa Buktinja, a od 2019. godine postavljen je za glavnog i odgovornog urednika časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja. Za to vreme, do 2024. godine, uredio je i objavio trideset i tri broja časopisa Buktinja. Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika. Prevođen na rumunski jezik.
Oprosti ugraviranim zakonima koji misle da nikad nećeš proći a proćićeš kao julski pljusak u trnu kosmosa. Oprosti negativnim energijama i njihovim postrojenjima; mukloj tišini, utrobnoj, okeanskoj. Oprosti pogledu kroz tebe i njihovim rodnim listovima i nuli što ti tada pozavidela nije.
Oprosti anemičnim rečima.
Oprosti rukama koje se pružile nisu; svetionicima koji su isključili svoja svetla. Oprosti inspiraciji koja dolazi u nedoba dok su ti ruke vezane petljama svakodnevnih rituala.
Oprosti osmesima koji su se zakleli mermernoj ravnodušnosti. Oprosti neuzvraćenim ljubavima u svim oblicima; molidbenim primaocima koji su se zaneli u ignorisanju svega što se zove živa ćelija. Oprosti muzici koja nikada neće stići za vaš sto.
Oprosti danima koje nisu imale oči. Oprosti zagrljaju koji nisi dočekala. Oprosti suzi koja će doći kasno.
Oprosti ljudskom prstu što je pritisnulo dugme kad gubiš da gubiš duplo.
Oprosti bolu što te gnječi i uživa Oprosti vremenu što nije imalo pametnije ljude.
Na kraju, oprosti sebi što ne razumeš i srcu, što se pomračilo.
_________________________________
JELENA STOJKOVIĆ MIRIĆ (1972, Loznica (Draginac)), nastavnica likovne kulture, radi kao specijalista za video montažu; bavi se pisanjem poezije, proze i slikanjem; zastupljena u zbornicima i na književnim sajtovima; sarađuje sa književnim časopisima. Svoje radove objavljuje na svom kutku Srebrnasto paperje, a recituje na YT kanalu sa istim nazivom. Objavila je obimnu zbirku poezije “Eliza ima srce čoveče ili Srebrnasto paperje”. Pesme su joj prevođene na slovenački. Baka devojčice Eme, koja se najlepše smeje. Živi u Beogradu.
Pravo da me nokautira dajem Albertu Camusu, iako se taj bavio nogometom. Navuci kopačke na noge i šutni svoj kamen, Sizife, samo pazi da ne slomiš stopalo. Jebe mi se za tvoj apsurd. Zvjerstva koja sam ja vidio na Fudin Hanu kao dijete ti nisi doživio u drugom svjetskom ratu. Komšija Ferid nije bio nikakav pisac, baš kao što to nije bio moj otac. Samo što ja o zločinima ne želim pisati. Meša Selimović je u pravu, odnosno njegov Ahmet Šabo, a nitko ga živ ne sluša. Rat treba zaboraviti, treba ga što manje spominjati, da nove generacije ne pjevaju pjesme o osveti. Sa ratovima se treba šprdati, druge nam nema. Moja sveta dužnost kao bosanskog pisca je da pišem o seksu, kurčevima i pičkama. Na taj način izražavam svoj duboki patriotizam. U svakom mom sljedećem romanu biće sve više i više orgazama. Tu će biti takve brutalne jebačine da će pornografija u usporedbi sa mojom književnošću biti dolina Mumijevih. Nemojte reći da vas nisam upozorio. Mia Khalifa biće Po iz Teletabisa u usporedbi sa mojim likovima. John Holmes – Tinky Winky. Svi će da se karaju međusobno, sva tri konstitutivna naroda, uključit ću u te orgije ono Židova i Roma. Tu se više neće znati tko koga jebe, fabule će biti izuzetno kompleksne. Sperma će da frca na sve strane, od mora do Save, od Drine do Une – veliki gang-bang. LGBT populacija neće biti izostavljena, svi će da dobiju svojih pet minuta. Bošnjak i Hrvat, rasturaju jedan drugome šupak, nasred Starog mosta. Kome to smeta, tko misli da sam ja nekulturan, perverznjak, nek me slobodno zaobiđe, ali ja znam što radim. Mene će klinci čitati, čitajući moje satirične gluposti, pohvatat će i neke pametne stvari. Pisci ne mogu promijeniti svijet, ali ako kao pisac pomjeriš horizont za milimetar samo jednoj mladoj osobi, napravio si čudo. Prošlo je već punih trideset godina. Postoji život i mimo onog jednog dana kad se obilježava Srebrenica. Postoji generacija mladih čitatelja koju rat ne zanima, a žele čitati, žele se nasmijati, žele uživati. Takvi meni šalju poruke na Instagram, tinejdžeri me pitaju kad će, Ahmete, knjiga, djevojčica od devetnaest godina iz Tešnja me to pita, pratila me je na Tik Toku od svoje petnaeste godine, prekida me porukama u po treninga. Da li vi zbilja mislite da ja ovo pišem iz ega. Nitko za tu pametnu djecu ništa ne piše, od naše književnosti kosa im se na glavi diže. Razumijem svu tu generaciju koju je rat obilježio, zbilja razumijem, ali stvara se jedan veliki problem o kojem nitko živ ne razmišlja. Nova generacija mladih bosanskih pisaca, rane dvadesete, rođenih u novom mileniju, u svojim kratkim pričama recikliraju rat. Ja kad sam to vidio, pa ja sam čovječe poludio, doživio sam nervni slom. Da li je to tebi, Alberte, normalno? Netko ih je naučio da je samo to književnost, da se samo na taj način kod nas može postati pisac. Jebo li vam rat mater svima.
Dragi moj Alberte, sve ti je to u Bosni začarani pakao mržnje, veliki Macondo, džungla potisnutog bola. Samo se vrtimo u krug, iz generacije u generaciju. Tko je jučer bio žrtva, sutra će da postane zločinac, generacijski prijenos govana. Tuga, čemer, jad. Nema genocidnih naroda, samo se iz generacije u generaciju predaje štafeta trauma. Svejedno, nema apsurda, jebiga jarane, kod mene sve ima smisla. Možda zato što ponekad u životu stvari rješavam na šake, što me ne zanima previše to tvoje šutiranje krpenjače. Jebo li te tvoj nogomet. Tvoju apsurdnu slučajnost ja zovem sinkronicitet. Nisam imao svoga oca, ali me je kao malo dijete u Macondu tata Marquez vodio da gledam led. Književnost je moj tata, najbolji tata koji na svijetu postoji. Svaki dan ti govori da si poseban, da si pametan, da si drugačiji. Zato što čitaš, zato što kužiš, zato što voliš. Volim te, tata, najviše na svijetu te volim. Nitko i ništa mi neće značiti onoliko koliko mi značiš ti. Za tebe ću umrijeti, za tebe ću poginuti, nitko mi nikad knjigu iz ruke neće izbiti. Tko pokuša, polomit ću mu sve kosti. Netko to može, ali ja ne mogu kroz život bez svoje strasti. Možda je to zbilja dijagnoza, sva moja živa sjećanja na odrastanje u Macondu, planina Grmeč, rijeka Sanica, divljenje bubamari, leptiru, nebeskom svodu. Fudin Han, kulturna metropola. Svako pročitano slovo, svaki pisac, svaka knjiga. Puzle nebeskog mozaika. Sve je na svome mjestu, sve se savršeno uklapa, sve je to tako moralo biti da bi ja postao ja. Poljubac u čelo od dragoga Boga. Mozartova simfonija, Van Goghova terasa, stari gitarista Pabla Pikasa. Tri tone tereta sa leđa isparava, nestaje gravitacija. Postajem lagan kao pero, drhtim dušom, drhtim tijelom. Maljem razbijam cigle sa zida Pink Floyda. Wake Up od Arcade Firea planinom Grmeč odzvanja. Tresem se kao list na grani pred čudom postojanja. Lutka na koncu kojoj je sudbina utefterena u zvijezdama, gdje god se okrenem samo vidim Njega. Šetnja svemirom do Neptuna. Banana Andyja Warhola. Lijevi high-kick Mirka Cro Copa. Simultanka Garyja Kasparova. Satira Predraga Lucića. Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića. Ravno do dna Johnnyja Štulića. Pero za pisanje Dževada Karahasana. Naomi Campbell, duge vitke nogice. Grčki filozofi, na trbuhu pločice. Deep Throat, pioniri ozbiljne produkcije. Sonja Adamov, novi pravac poezije. Woody Allen, urbana neuroza. Velvet Underground, teška hipnoza. Frank Sinatra, talijanski mafijoza. Kim Larsen, danski virtuoza. Henrik Ibsen, Helmer Nora. Kurt Vonnegut, doručak šampiona. Svatko umire sam, Hans Fallada. Elvis J. Kurtović, sarajevska jalija. Ivo Andrić, Travnička hronika. Rocco Siffredi, velika kurčina. Orhan Pamuk, Nobel za Turčina. Christina Aguilera, diže mi se kurčina. Slavoj Žižek, seksi bradica. Roman Stranac, alžirska klošarčina. Bekim Sejranović, Edo Maajka – Brčko jebačina. Marco Missirioli, talijanska novinarčina. Ako ti jave da sam pao – Dario Džamonja. Erich Fromm – umijeće jebanja. Predrag Finci – kratka, a tužna povijest kurca. Catennacio taktika. Durex kondomi – noćni ormarić – puna ladica. Jedan je Hase, svi u napad, ništa obrana. Søren Kierkegaard na otoku Bornholmu procjenjuje mesijanstvo Adolpha Petera Adlera. Kakav ti novi mesija, mani se ćorava posla, koji ti je kurac, puko si ko fosna. Adolf Hitler došao na vlast, oduševljenje senilnog Knuta Hamsuna – evo novog Božjeg poslanika, nikad više bauštela, prokleta je Amerika. Stranka demokratske akcije, zlatna kašika, nema više genocida nad Bošnjacima. Hrvatska demokratska zajednica, Hrvati u Bosni postaju nacionalna manjina. Johann Wolfgang von Goethe, patnje mladog Werthera, po mišljenju Miroslava Krleže, izuzetno sumnjiva veličina. Ferid Avdić, Dijana, Dijana, ljepoto moga sna. Živjela Republika Srpska, idemo svi u zrak tri prsta. Jebem vas glupe sve u usta. Svi hoće biti borci, svi hoće biti ratnici, a svi se boje knjige, svi se boje književnosti. Ako se nisi u stanju potući sa braćom Karamazov od Dostojevskog, šta ćeš ti u kavezu budalo. Poginut ćeš čovječe, koji je tebi kurac, jesi li ti normalan, hvataj se knjiga. MMA nije sport za glupe ljude, nije ti to barbarizam, to je vrhunska umjetnost, treba ti opasna inteligencija. Jedinstvo iz Bihaća, loša uprava, već godinama druga liga. Jebo li vas apsurd Alberta Camusa. Totalni amaterizam, igrači poslije treninga za šankom, točeni Preminger, puna krigla. Kad te UFC profesionalac zakuca laktom u glavu, kao da te pukla cigla. Dupla doza Omege 3 nakon svakog treninga, oporavak mišića. Telefon zvrči, stiže porukica, ma može večeras jebačina, takve prijedloge Ahmet nikad ne odbija. Karat ćemo se nježno, nema grubosti, nema grebanja noktima, nisu mi se ohladili ožiljci od žice na leđima. Hrvanje uz žicu, drilao sam takedown defence, jebo im svima Khabib Nurmagomedov mater. Nitko više ne želi na šake, svi hoće samo da ruše. Nemam kondome, o tome si ti trebala da misliš. Ko ga jebe, nije prvi put da nam se dešava, idemo na rizik.
Dragi Alberte, ja nisam stvorenje koje odbija biti ono što jeste, tu si se malo zajebao. Poredao sam si prioritete, kvantiteta ispred kvalitete, biram tri prosječne ispred dvije ljepotice, u pravu su Charles Bukowski, Slavoj Žižek i Henry Miller. Što Franjo Šarčević ima protiv divljeg libida, zašto njega to naše smeta, zašto on to meni stalno cenzurira, nema se šta bojati – pa nećemo jebati njega. U pravu je Sartre, skromnost je vrlina mlakonja, nisam skroman, sve jebem, jebač sa druge strane zakona. No samo, Alberte, moraš biti svjestan, to nije lako, ima tu puno posla. Nije dovoljno samo biti pametan. Na dating aplikacijama, na jednu ženu idu tri muškarca. Konkurencija do neba. Svi su obrazovani, visoki, plavokosi, uspješni, imaju para, voze sportske automobile, trče, treniraju – ovo ti je, rođače, Skandinavija. Bez pločica na trbuhu nećeš jebati, nema prolaza. Lako je biti konkurentan na Tinder sceni Busovače i Travnika. Prošla su vremena jebača boema, nema u današnjem svijetu prolaza za novog Boru Radakovića. Samo se gleda koliko na Instagramu imaš followera. Ja sam sa svojih 256 followera pojebao sve što mi je bilo dostupno u području Øresund kanala. Slika moje kite, koju moraš imati, koja se šalje isključivo na zahtjev, postala je javno dobro. Tko god se potrudi, vjerujem da je može sa lakoćom na Googleu pronaći. Radim godinama na promociji svoje zemlje u kink svijetu, registriran sam na svim mogućim forumima, imam kultni status na BDSM sceni Kopenhagena, jedan sam od tri glavna mastera u državi, po cijele dane žene mlatim, nitko da mi ukaže poštovanje, nitko da mi kaže hvala. Ambasada BiH u Kopenhagenu nikad me nije na domjenak pozvala. Tu se moram složiti sa tobom, Alberte, to je zbilja apsurdna situacija. Mene nitko ne sponzorira, jednom mjesečno se na spolno prenosive bolesti testiram, osiguranje mi to ne pokriva. Takva mi je sudbina, upornost, rad, disciplina – nema ništa od kukanja.
Zakači se sa mnom, Alberte, šta se bojiš, šta si se usrao, šta šutiš? Gdje su ti muda? Neću ti je uzeti tvog Nobela, kako ne razumiješ, ja samo želim da se pobijem. Mene to radi, meni je to u krvi, jebe se meni za pojas prvaka – ja samo želim da se mlatim. Ja sam tu borbu za titulu prvaka zaslužio svojim radom. Nemaš me pravo odbiti, moramo se pobiti, ti u sebi imaš još tu jednu borbu i moraš je meni dati. Cijeli svijet to čeka, publika to traži. Nema mi ništa gore nego gledati ljude koji se neodgovorno odnose prema svome talentu, malo si se ti meni prerano umirovio. Maži facu vazelinom, vraćam te u formu. Već sutra ujutro želim da te vidim kako trčiš po nasipu uz rijeku. Idem na pošteno, dajem ti vremena, tri mjeseca priprema. Okupi kvalitetnu ekipu oko sebe, nema borca bez dobre dvorane, odaberi prave sparing partnere. Izbit ću ja tebi taj apsurd iz glave. Mani se Sartrea, taj ti ne može ništa pomoći, njega sam lupao još kao dijete na Fudin Hanu. Dobro se pripremi, sa mnom nema zajebancije, čeka te pakao.
____________________________________
ARMIN HARAMBAŠIĆ rođen je 1988. godine u Zagrebu. Živi i piše u Kopenhagenu. Svoje radove objavljivao je na online portalima za književnost. Jedna kratka priča mu je objavljena u američkom magazinu za književnost Gobshite Quarterly u prijevodu na engleski, španjolski i islandski. 2024. godine bio je u širem izboru za nagradu V.B.Z. za najbolji neobjavljeni roman. Povremeno piše za Prometej.ba. Majstor mješovitih borilačkih vještina. Do 2023. godine bio je sparing partner i dio tima profesionalnih MMA boraca. Specijalizirao se za kondicijsku pripremu i nutricionizam.
A šta je sa dečacima iz soba? Angažovanim od strane svog srca, aktivistima svojih duša.
Tihim, lepim, stidljivim dečacima, iza čijih glasova ne stoje nevladine organizacije već bol.
Koji nisu prošli kreativne radionice pisanja već svoja teška i autentična detinjstva.
Koji po sebi koračaju ko po prijemima stranih ambasada.
Koji su toliko dugo u sobama da su telom svojim povećali kvadraturu.
***
NAŠA VERA
U dedinoj sobi vidim na ikonu naslonjene štake. Nije slučajno što tako stoje, našoj veri potrebna su pomagala.
***
PO JEROTIĆEVOM SNU
Da biste pažljivog čoveka zatočili ne trebaju vam rešetke.
Dovoljno je da ga stavite u vrt koji nema stazu
a on neće krčiti cveće da bi iz njega izašao.
***
ŽUBORENJE
Već dugo od nekog nemira ne mogu da čujem svoje misli. Između mene i mene kao da stoji ona ista fontana koju je kralj Aleksandar postavio ispred svoje odaje da sluge koje žele da prisluškuju čuju samo žuborenje vode.
***
PROZOR
Kad god se umoran ulicama vraćam posmatram prozore u noći.
Svako svetlo svedoči bar o jednom životu koji se odvija iza.
Oni u meni bude osećaj svečanosti, utisak doma.
Na rukama jedan ponesem da mi do kuće svetli.
_________________________________
KOSTA KOSOVAC rođen je 17.6.1997. godine u Beogradu. Studirao je Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu. Prvu zbirku pesama pod nazivom “Džemperi za kamenje”, objavio je 2021. godine u Srpskoj književnoj zadruzi, a drugo izdanje u Sumatra izdavaštvu 2022. godine. Dobitnik je nagrade “Matićev Šal” za najbolju prvu objavljenu zbirku pesama autora do 27 godina života. Sa istom zbirkom ušao je i u najuži krug za Zmajevu nagradu Matice srpske. Saradnik je Kulturnog dodatka lista Politika.
čovjek-časopis 