Željko Belinić

IVANA BULATOVIĆ: BORČA RIVIJERA

proza

Naca nije najpametnija, ali seća se kako je bilo na početku.

Na početku su zveckale mamine igle, dok je pevušila:

Nano, boli me glava.

Na glavu ti karamanka,

Ej, nek te boli.

Naci nije išla škola, u njoj je bilo mnogo teških reči, pa ju je mama usmerila na ručni rad.

Naca ima zlatne ruke. Ceo kraj dolazi kod nje kad im se prošuplje džemperi i šalovi. Što niko drugi ne može, može Naca, samo što nikad nije zadovoljna. Može ona da splete rupu na svakoj mustri, ali nikad nema vunicu odgovarajuće boje i debljine, pa se uvek sekira što nije kako bi trebalo, iako je sve mušterije uvek hvale kako je neverovatno da se ne vidi da je išta krpljeno.

Pročula se, pa je kod nje došao i Dizajner i Naca je mislila kako tako lepo ime još nije čula. Kad rodi sina, nazvaće ga Dizajner. Bio je očajan. Uprtio je veliku balu svile i pored žive Nace objašnjavao mami kako je to izuzetno skupa svila kojoj se, nekako, u transportu, izvukla jedna nit.

“To bi sad trebalo iglicom…”

“Je li nit izvučena dokraja?” razložno mu se obratila Naca. Dizajner se zaprepastio i Naca je shvatila da je mislio da ona ne ume da govori.

“Nije, ostalo je jedno metar u tkanju…”

Onda je skinuo papir s bale i mama je rekla: “Lepota”. Znači, tako izgleda lepota. Čudna je lepota, jer oko nje sve poružni. Kauč po kome je raspovio svilu odjednom se izlizao, postao prašnjav, a lično ga je čistila, nije mogla bolje. Naca je zatvorila oči i pomilovala tkaninu, da nauči dodir svile. Kad je glatko kao led, onda je svila. Na beloj podlozi lepršale su ptice i raslo cveće. Naca voli boje i obraća im se na svoj način. Kad odu u crkvu, tamo vlada nemogućeplava. Njoj se klanja. Kad odu u Dom zdravlja, zidovi su bolesnobeli. Njih ne dotiče. Omiljena joj je žižcrvena. Njoj se osmehne kad je uoči u bočici laka za nokte.

Na lepoti prepoznaje bistre boje, jedvazelenu, nedovoljnožutu, sečivocrnu, mlakoljubičastu i ljutoplavu, ali nešto je falilo.

“Nema crvene”, rekla je.

On je gledao svilu kao da je prvi put vidi.

“Da, stvarno nema crvene.”

Da je ovo slikala Naca, dodala bi i vatru i trešnju, bilo bi još lepše.

“Klijent hitno traži kolekciju…” Daće drugom sinu ime Klijent, to je baš lepo ime za dečaka.

Pokazao joj je mesto gde se nit izvukla iz tkanja. Do tada su slapovi ptica i cveća zapljusnuli kauč i prelili se na parket. Caklio se, doduše, ali lepota ne sme ležati na podu, pa ju je obema rukama podigla, dok joj je srce tuklo. Kroz lupu je videla mrežu konca kako pravi hodnike i tunele, a ova nit je otvorila prozor u zidu, koji je trebalo zazidati. Drugačije je od pletiva, a opet isto, mislila je. Džemper je krzno, a svila je koža.

“Koliko će ti trebati vremena?” pitao je Dizajner.

Pogledala je drvo na ulici, da se sa njim posavetuje. Ako je sada olistalo, možda će moći da završi pre nego što odbaci lišće.

“Javiću vam kad završi”, rekla je mama.

Odmah je uzela iglicu i udubila se u lepotu. Nije bilo toliko teško, samo je moralo da se ubode i izvuče bezbroj puta. Najpre je gledala kroz lupu, da uhvati obod onog prozorčeta kroz koji iglicom treba da proturi nit, odozdo, pa odozgo, a oba puta ruku da ispruži najdalje što može, a nit i dalje nije provukla, toliko je dugačka. Posle je ruka naučila sama, iglica je ubadala gotovo bez gledanja, samo je svaka petljica morala da ostane mekana, nikako tvrda i sabijena. Kad bi na kraju dana obnevidela i zaboleo je vrat, blago bi zategla nit i poravnala nabore, a opet ostavila mekano i tada bi je oblio talas blaženstva – vratila je ptici pola kljuna, nit je ona prava, u boji i debljini i Naca vraća lepoti ono što je njeno, bez traga ikakvog kvara.

Dolazili su da gledaju kako Naca vrze nit u svilu, a ona jedva da je primećivala goste. Drvo je i dalje imalo lišće kad je bilo gotovo, kad je poslednji put zategla nit, zatvorila oči i prešla dlanom preko svile, da se oprosti.

Dizajner je bio oduševljen. Toliko oduševljen da je Naci ostavio dvesta evra. Nije joj baš jasno koliko je dvesta evra i čime se samerava, ali mamino uzbuđenje kad kaže dvesta evra slično je kao kad Nacu hvali pred nekim i kaže: “Samo je pogledajte, reko bi čovek da ta ništa ne zna, ali nikad nije zaboravila da isključi ringlu.“ Tako da Naca zaključuje da ringla vredi dvesta evra.

Samo što sad mama zaboravlja da isključi ringlu, i to već dvaput, drugi put je na ringli ostala šerpa sa uljem za prženje, pa su se zamalo zapalile. Ali mama se oko toga uopšte ne uzbuđuje.

To zaboravljanje počinje od zenica. Kad je dobar dan, mamine zenice su sočne. Tada mama kaže nešto lepo, kao:

“Sećaš li se onda, kad si bila mala, pa ti je prvi put utrnula noga? Terala si me da ti skinem čarapice, jer su pune zvezdica koje te bockaju.”

Naca se onda seti i da nisu bile čarape nego hulahopke, i to sive, i seća se kako je sedela na kauču, ovom istom, samo je bio drugačije presvučen, kako su je zvezdice istovremeno golicale i bockale, a najviše se seća razočaranja kad iz posuvraćenih čarapa nisu ispale zvezdice – a Naca ih je videla, i to u boji, videla je ljubičaste, roze i srebrne zvezdice – nego šuplji crni mrak.

Ali kad se mami zenice osuše, onda bude problema. Tada odjednom hoće da pobegne iz kuće u spavaćici, jer može da je stigne onaj čovek.

Naca ne zna koliko je dvesta evra, ali je jaka. Još dok su se igrale arjačkinje-barjačkinje, kad bi se ona zaletela u protivnički lanac, prsti bi se sami rasplitali pod pretnjom siline Nacinih šaka. Sad sama vadi televizor iz regala da lepo počisti prašinu ispod njega. Bez problema pomera i tešku komodu. To sada pomaže, jer može da savlada mamu kad krene da beži po kući, a onda čučne u ćošak i plače. Naca joj pevuši:

Nano, boli me čelo.

Na čelo ti dukat met’o

Ej, nek te boli.

Kad se mama umiri, Naca uzme da pospremi po kući, jer ostane tu svašta razbacano i tada misli o onom čoveku što ga se mama onoliko plaši. Naca misli da je to možda njen tata. Kad je bila mala, tata je bio u inostranstvu. Posle, kad je već krenula u školu, čula je da je stric jednom rekao da je tata na Novom Beogradu, kod Sava centra. Svakog dana, posle škole, čekala ga je ispred glavnog ulaza. Kupila bi fišek semenki i grickala ih, jednu po jednu, ljuske bacala u maramicu, sve dok ne bi došlo vreme da se mama vrati s posla, pa bi tada sela na sedmicu. Tata se nije pojavio, ali jednom se pojavio stric i rekao: “’Ajmo, Naco, nemoj da praviš problem”, a njoj su se prosule semenke.

Naca nije najpametnija, ali sve razume kad joj se lepo kaže, a posebno da ne treba da pravi probleme, pa više nije išla na Novi Beograd. Kad je videla da se mama sa stricem ljubi u usta, htela je i ona, ali rekli su joj da ni to ne sme. Posle je i stric nekud otišao, možda isto u inostranstvo. Ne može da se seti nijednog drugog čoveka od koga bi se mama toliko plašila.

Naca zaista ne pravi probleme. Možda samo onda kad je išla s mamom na glasanje, a pre toga je čula da komšinica kaže – jednom ko nijednom. To joj se dopalo, jer joj se učinilo tačno. Mama je rekla:

“Ovi što glasaju protiv – ili su besni ili imaju neke ideje. Evo, da te pitam, imaš li ti neku ideju?”

Naca se zaprepastila, naravno da nije imala nikakvu.

“Onda zaokruži jedan”, rekla je mama. Naca je, ipak, zaokružila broj dva, misleći da je jednom ko nijednom i da mama neće saznati, a ako i sazna, reći će joj da je dosad uvek glasala za vlast, pa, eto, valjda vlast neće zameriti ako Naca jednom glasa protiv. I ništa se nije desilo, sve dok nisu došle kući i mama rekla: “Doći će sutra po podne žena iz opštine.”.

Te noći Naca je sanjala kako gleda televiziju. Dvoje sede u studiju i nešto pričaju, a dole, u dnu ekrana, tamo gde se ukrug vrti ispis najnovijih vesti, tamo sada ide samo jedna vest:

Naca je glasala za dvojku, a nema nikakvih ideja.

Kad se probudila, shvatila je da ne može ni da trepne, ni prstić da pomeri, samo je ležala i gledala u plafon, oduzeta od strave.

Žena je došla i donela grobcrni džemper umoljčan na više mesta. Naca je prethodno izribala celu kuću, pretresla i plakare i viseće elemente u kuhinji, uglancala i čaše i pribor za jelo, ne bi li joj se nekako umilila, ako bi ova iz tašne izvadila listić na kome je Naca zaokružila dvojku. Ova to, međutim, nije uradila i pravila se da ne zna ništa o glasanju. Kad je došla da podigne džemper, Naca je i zavese oprala, a žena iz opštine se opet napravila luda, samo se oduševila kako joj je džemper sada kao nov i častila je bombonjeru.

Dobro je, pomislila je Naca, izgleda da ovo jednom ko nijednom, nekako radi.

I još jednom je, zamalo, napravila problem, malo iza toga, kad je mama poželela da je uda.”Lakše bi ti bilo, Naco, da imaš nekoga.” Naci ni ovako nije teško, ali pristaje da se uda. Nije joj do udaje, ali volela bi da ima bebu, a to je nekako povezano. Treba da im dođe momak, da se upozna s Nacom, pa su je mama i komšinica za tu priliku ofarbale. Nisu je šminkale, jer joj je osećaj šminke na licu toliko neodoljiv da se samo pipka, pa se sva umaže. Kad se pogledala u ogledalo posle farbanja, malo se trgla i pitala: “Šta ste mi ovo uradile?”

“Izvini, Naco, nije se dobro primila”, rekla je komšinica.

“Vratite me na staru Nacu. Stara je bila bolja”, rekla je Naca. Komšinica je otrčala po novu farbu da se boja ujednači i Naca zadovolji.

Kad je momak došao, Naca je otišla u kuhinju da mu skuva kafu, a mama za njom. Ljutnula se što joj visi nad vratom, kad zna da ume da skuva besprekornu kafu, srednju jaču, kako je i tražio, ali mama joj je u uvo sasula: “Ne daj da te dira dole” – i otišla nešto da završi.

Naca je srednju kafu i pitu s višnjama stavila pred momka i jedva čekala da momak počne da je pipa dole, jer je dosad niko nije pipnuo, samo sama sebe i svidelo joj se. Tako je sad čekala da je pipne, ali on je navalio na pitu s višnjama, kafu je jedva srknuo, a Nacu nije ni pogledao.

“Jesi li ti pravila pitu?”

Naca više voli da čisti, nego da kuva, ali mama je neumoljiva i naučila ju je i da kuva. Zna da napravi i supu, i boraniju, i šnicle u sosu, i gibanicu. I pitu s višnjama.

“Najviše volim pitu s višnjama”, rekao je pogleda uprtog u pod, te mu je Naca donela još jedno parče.

“Ako hoćeš da me pipneš, neće biti nikakav problem.”

Ali momak je nastavio da bulji u pod, te je Naci bilo drago što je sve temeljno očistila.

“Kakav je?” pitala je majka.

“Nevaspitan”, rekla je Naca.

“Šta je radio?”

“Smrdi na luk i masna mu je kosa.” Što je, doduše, bilo tačno i što bi mu oprostila, samo da je bio ljubazniji.

Nikad se više nije pojavio, a inostranstvo niko nije pominjao. Izgleda da je rekao neku ružnu reč o Naci, jer je čula kako mama i komšinica pričaju kako je sve što je rekao, o sebi rekao i kako se poštenje danas uopšte ne ceni.

Naca nije razumela u čemu se sastoji njeno poštenje, jer izgleda da je ona poštena. Nije joj jasno ni šta je, uopšte, poštenje. Mama izuzetno ceni prozor na kupatilu koji drugačije naziva prirodna ventilacija i smatra da je to veliko bogatstvo, pa Naca dovodi u vezu to dvoje. Ko je pošten, redovno se pere i ne smrdi, pa je zaključila da je momak i nepošten, osim što je nevaspitan.

Koliko zna, drugih problema nije pravila.

Sad mama neće da se kupa. Mora s njom polako, da ne primeti. Najpre ugreje vodu na šporetu i sipa je u veliku kantu, pa je rashladi koliko treba. Skida mami suknju, pa bluzu, pa donji veš. Mama ne nosi prsluče. Usput se skida i Naca. Spusti poklopac WC šolje, prenese mamu u kupatilo. Namesti se na šolju, a mamu posedne sebi u krilo. Lončetom zahvata vodu iz kante i poliva mamu po glavi. Mamina glava ubrzo obraste u šamponsku krunu, a Naca je šašolji iza ušiju, trlja joj nabore po vratu i trbuhu frotirskom rukavicom, sve dok se mamina koža ne zarumeni. Onda mamu osovi na noge, pa prelazi na guzove i maminu sramotu. Sramota je obrasla dlakama, kao i Nacina, samo su mamine bele, a Nacine šarene. Iz mamine sramote se rodila Naca, a iz Nacine niko. Umotava mamu u peškir, celu, kao u čador, pa je prenese u sobu, lako kao da je mače. Vrati se u kupatilo da posuši pod. To se mora odmah, jer u uglovima kupatila ima pokoja odvaljena pločica, pa Naca, iako pazi da voda ne prska do zidova, zna da bi to mogao biti problem, te krpom tera vodu u slivnik.

U sobi zatekne malu mamu u šatoru iz koga ne želi da izađe, baš kao mala beba. Kad je osuši, celu je izmaže pavlovićevom i obuče joj čist veš i spavaćicu. Naca zadovoljno udahne svež mamin miris. Dok joj suši kosu, pevuši:

Nano, boli me lice.

Na lice ti rumenice,

Ej, nek te boli.

Dok je češlja, mama nekad kaže: ”Ispleti mi pletenicu”, pa joj Naca prstima uvrće pramenove retke kose, koja dopire jedva do uveta, a mama se osmehuje, zadovoljno zabacuje glavu i Naca zna da to na glavi oseća težinu pletenice i da u tome uživa. Ako nije bio dobar dan, mama bi je bezubim ustima grizla i pljuvala, ali na kraju bi se umorila i prestala. Uvek na kraju prestane. Kad postane baš gadno, kad se bacaka i ruši stvari, tada zove komšinicu. Ćerka joj radi u Hitnoj i kod nje je bočica na kojoj piše haldol. Kad bi imala ćerku, tako bi se zvala. Mala Haldolka. Taj lek ne stoji kod Nace, iako ona ne zna zašto, ali neće da pravi problem, tek, mama posle toga dugo spava.

Kad je dobar dan, idu u šetnju. Naca se zagleda u oči prolaznicima da utvrdi status zenica. Ne zna je li ova mamina bolest zarazna ili je to tako, kome se zalomi. Zasad svi imaju sočne zenice, pa joj lakne.

Odjednom, pred njima se stvorio automobil. Nikad nije videla takav i znala je da je ovaj poseban, znala po tome što ju je oblio talas vrućine, sve dole, do sramote, iz koje je curnulo. Naca zna da se automobili prave u fabrici, ali ne i ovaj. Nikad nije videla ni ovakvu boju ni liniju. Kao uprženi šećer, kao med… Od neba uvek zavisi kakva će biti slika. Nekad se desi da se nebo naročito namesti i zaplavi, pa se dole sve zgusne, a sad je razmaklo ljude i drveće da napravi mesta da ovaj auto s njega kapne, bila je u to sigurna. Auto ima plave tablice, a takve plave boje nema ni na ulici, ni u crkvi. Nema je ni među njenim vunicama i koncima koje drži u korpi za plavo. A sa obe strane tog plavog sijaju žuta sunca gustih trepavica. Ukazao se samo kratko i glatko je kliznuo gumama boje najtanje bele kafe, čim su kročile na prelaz.

“Rivijera…” rekao je muškarac na semaforu. Medena mašina ima ime. Drugi muškarac se složio. “ Da, rivijera.”

Naca nema svojih reči, nego mora da se oslanja na najpristupačnije i najbliže, jer ova dvojica izgovaraju još jednu reč, koju ne razaznaje. Budva rivijera… bulka rivijera… bajka rivijera… Nije, Borča rivijera… Rivijera sigurno, i nešto na “b”.

Ona bira Borču i sve vreme šetnje u sebi ponavlja Borča rivijera, Borča rivijera, plašeći se da ne zaboravi. Borče će se setiti, samo da zapamti tu rivijeru, a mora zapamtiti ove reči, jer one su udica za ovaj san koji je prošao ulicom i ona želi da ga ulovi, da ostane njen. Borča rivijera, mora da zapamti. Naca shvata da su reči važne, jer mogu da dozovu sliku, a kad dozoveš sliku, može da ti bude lepo.

A onda više ništa nije lepo. Naca je o smrti učila od čuvarkuće. Ćerka čuvarkuća rodi se iz majke i čim izraste, majka umre. I stalno tako. Mami se ušiljio nos i samo drži oči zatvorene i teško diše. Naca zna kako da joj ugodi.

“Slobodno umri, mama, nije nikakav problem. Ja sam se udala. Imala sam venčanicu, sašila sam od one lepote sa pticama i cvećem. Zamisli, tata mi došao na venčanje. Muž mi miriše na ljubičice i zaposlen je za stalno. Imamo troje dece. Klijenta, Dizajnera, i malu Haldolku. Haldolka liči na tebe. Nemirni su, ali ja stižem da kuvam i sve držim čisto. Našla sam svoje reči, sve znam kako se kaže. Imam i školu…”

Mama je posluša i umre, a Naca ne plače. To što mame više nema do te mere sve menja da je i Naca koja je gleda iz ogledala neka druga Naca, kao onda kad su je ofarbali. I ta druga sada ne može da plače.

Svake nedelje ide na groblje. Kupi cveće na pijaci, lepše je nego u grobljanskoj cvećari; uglanca ploču i stavi na nju buket, onda se malo s mamom popriča.

Ove nedelje nosi šeboj. Ubi’, ubi’, ubi’ udbaša, udbaša, udbašaa… Trgne je buka iz bočne ulice. Kad virne preko ramena, vidi da su četvorica momaka u kapuljačama okružila jednoga. Taj u sredini jeste komšija udbaš, Naca ga je odmah prepoznala. “Udbaš, iz udbaške porodice”, mama je to izgovarala sa neobičnim uvažavanjem, kao da udbaška porodica ima i poštenje, i prirodnu ventilaciju, i dvesta evra. Komšija udbaš ima goluždrave noge u bermudama, bele i tanke, i Naci je tih nogu žao. Liče joj na mamine, kad bi izvirile ispod bademantila. Kapuljaši su u trenerkama. Oni viču to Ubi’, ubi’, ubi’, ali samo ga gurkaju, kao mačka miša, ništa više od toga.

Da im se nisu osušile zenice? pomisli i prestravi se. S leđa priđe jednom, nežno ga dodirne po ramenu, jer hoće da ga prenese odatle, ako treba. On se okrene, zaurla: ”Beži, nakazo” – i gurne je. Naca to ne očekuje i padne, udari se u kuk i lakat, a šeboj se sav prospe. Boli je, ali nek je boli; rekao joj je nakazo, ali i tu je reč već čula; šeboj joj je prosuo, ali neka i bačenog šeboja – videla je da su mu zenice sočne. A komšija udbaš samo gleda, trepće i znoji se, kao Naca onda kad je sanjala strašan san. I Naca više nema vremena za razmišljanje, nema kad da vaga jednom ko nijednom, niti hoće li ovo napraviti neki problem –

ove gole noge u središtu kruga treba odbraniti od sočnih zenica koje hoće da ih povrede. Udara nogom u sramotu prvog kapuljaša. On posrne. Drugi je udara pesnicom u lice. Žižcrveno sukne u oči. Naca bije glavom, obnevidela. Ne zna da to ume, ali oseća da ona snaga kojom podiže komodu služi i za ovo. Na ruke ti divne grivne, na grla ti ogrlice, na uši ti obolceto, na lice ti rumenice, na čelo ti dukat met’o, na glavu ti karamanka… Nacino telo radi u ritmu, disanje radi samo, ruka radi sama, rasteže dugačku nit, samo što na njenom kraju nije iglica nego šaka, svom snagom je zabija u stomak, u glavu… Drugi kapuljaš pada kao podmazan, pada, kao da se kliza na ledu. Treći pada poslušno, posle prvog udarca, samo da se skloni iz ove situacije. … Ej, nek te bole. Kako nije znala da je ova pesma ovako besna? Četvrti se pokloni i pobegne.

Udbaš grli Nacu. Briše joj krv i znoj sa lica.

“Naco”, kaže joj, a noge mu se još tresu,”’ajmo negde, Naco. Vodim te negde gde najviše voliš.”

Ona zna gde bi najviše volela.

“Ja bih…” ali ne može da se seti one druge reči, udica je spala s niti koja spaja reč i sliku, “ja bih… U Borču.”

I rasplače se.

– nagrada “Laza Lazarević” za 2024. godinu, za najbolju neobjavljenu pripovetku na srpskom jeziku, u organizaciji Kulturnog centra Šabac –

___________________________________________________________

IVANA BULATOVIĆ diplomirala je na FDU, u Beogradu, 1999.
Zbirka „Ruska i druge priče“, objavljena je u Nolitovom izdanju 2009. Objavljivala je priče u „Koracima“, „Poljima“, „Sarajevskim sveskama“, „Gradini“…
Roman „Praćerka“, objavljen u izdanju Partizanske knjige 2021.
Drugu nagradu za priču, na konkursu “Ulaznica”, gradske narodne biblioteke “Žarko Zrenjanin”, u Zrenjaninu, osvojila je 2023.
Dobitnica je nagrade “Laza Lazarević” za 2024. godinu, za najbolju neobjavljenu pripovetku na srpskom jeziku, u organizaciji Kulturnog centra Šabac.
Živi u Beogradu.

ESEJ PETRA POPOVIĆA IZ ZBIRKE “KUT GLEDANJA”, Mozaik knjiga, Biblioteka Bura, Zagreb, 2024.

esej

KRIVI KLAVIR

Keith Jarrett, „Köln, January 24, 1975, Pt. I“

Tako je to izgledalo kad je Jarrett sjedao za klavir pred publikom. Ostajao je u tišini, kao da je sam u koncertnoj dvorani, uzimao je vremena koliko god je potrebno, prije nego što će prstima napipati tipke svog instrumenta, njih ukupno osamdeset i osam, crnih i bijelih, prije nego što dotakne pedale stopalima, uzimao je pet minuta, deset minuta, dvanaest minuta. Pred tisuću ljudi, tisuću i petsto ljudi, pet tisuća ljudi. Oni su tu i nisu tu. Bez njih se ne događa ništa, nema koncertne izvedbe, ali prije nego što utisne prste u klavir, ne zanimaju ga njihova očekivanja. I oni će morati naučiti osluškivati, pripremiti se, nadići svoja očekivanja, polako se pretvoriti u širom otvoreno uho. Uzimao je dovoljno vremena. Koliko je god potrebno da postane ono što je smatrao da treba postati, da se pretvori u instrument, u kanal. Jarrett je davao prste, ruke, cijelo tijelo, svoju vještinu, najbolje što je znao u tehničkom smislu. Jedino što je mogao. Ostalo je dolazilo s nekog drugog mjesta.

Ostalo je najljepši zvuk nakon tišine.

Ili, tako je barem glasio logo njemačke izdavačke kuće ECM, u krilu koje je Jarrett objavio gotovo sve svoje ploče. Superlativi su njihova furka, ECM je etiketa za najviši standard zvuka, za preciznost i fokus pri snimanju, s prepoznatljivim ovicima stiliziranima do savršenstva, za uho koje je naučilo primati glazbu, za zvuk u potrazi za odgovarajućim prizvukom. Jedan od suosnivača ECM-a, Manfred Eicher, producent je gotovo svih Jarrettovih albuma i njegov česti pratitelj na koncertima, još od 1972. godine. Mnogi su umjetnici snimili ploču za kuću ECM, ali samo je Jarrett imao privilegij da ECM uglavnom putuje s njim kuda god se kretao. „Najljepši zvuk nakon tišine.“

Ali što nakon tišine?

Jedan, Mississippi.

Dva, Mississippi.

Još uvijek tišina.

I tako sve do pete sekunde. U petoj sekundi Jarrettovog albuma The Köln Concert, ali vjerojatno nakon nekoliko minuta tišine za publiku Opere u Kölnu, prsti napokon zaranjaju u klavir. Ono što čujemo nekoliko je jednostavnih tonova i potom glasan smijeh publike. Navodno je uzrok smijehu bila okolnost da je Jarrett započeo svoj solo koncert na klaviru s tonovima koji su oponašali karakteristični zvuk alarma iz predvorja i hodnika Opere, kojim se upozoravalo posjetitelje kako izvedba počinje, te da je vrijeme za ulazak u dvoranu i zauzimanje sjedala.

Ništa nas ne može pripremiti na The Köln Concert. Radi se o ploči koja se ne prestaje otkrivati. Rijetko kad se može čuti da nekoga The Köln Concert podsjeća na neko prijašnje razdoblje, mladost, rane dvadesete (godine života), kasne sedamdesete (20. stoljeća) i slično. U već spomenutoj radijskoj emisiji „Desert Island Discs“, književnica Bernardine Evaristo ispričala je kako je The Köln Concert nakon 40 godina slušanja i dalje odvodi na emocionalno putovanje svaki put kad ga čuje, nikad joj nije dosadio, pa je i odabrala tu ploču kao jedini komad muzike koji bi mogla ponijeti sa sobom na pusti otok. Književnik Hanif Kureishi u tekstu posvećenom toj ploči, pod naslovom „Dva Keitha i krivi klavir“, objavljenom u časopisu Granta, također će podijeliti podatak kako još i danas nastavlja otkrivati skrivene kutove tog albuma.

Zbog čega Kureishi piše o „krivom klaviru“? Što je to točno bilo krivo u klaviru? Budući da je The Köln Concert najprodavaniji solo jazz album svih vremena, kao i jedna od rijetkih jazz ploča koju posjeduju ljudi koji nisu pretjerani ljubitelji jazza, vjerojatno je mnogima već poznata pozadinska priča o krivom klaviru. Pretpostavljam kako nema ništa loše u tome da je ponovno posjetimo, sa svim starim i novim detaljima, sakupljajući na jednom mjestu sve relevantne izvore. Poput ploče, i ta je priča na neki način uvijek nova, mi koji je poznajemo ionako je čujemo negdje u sebi svaki put kad slušamo The Köln Concert.

* * *

Nije sklopio oka dva dana prije koncerta u Kölnu. Jarrett je prethodne večeri imao koncert u Lausanni. Nije mogao zaspati nakon tog nastupa, između ostalog i zbog kroničnih bolova u leđima, a rano ujutro Eicher i Jarrett morali su krenuti prema 700 km udaljenom Kölnu u Renaultu 4. Jarrett je imao 29 godina, a promotorica kölnskog koncerta, Vera Brandes imala je 17 godina. Usput, film pod radnim naslovom The Girl From Köln, koji prikazuje ovu priču iz Brandesine perspektive, trebao bi početi s prikazivanjem otprilike u vrijeme objavljivanja ove knjige. Jarrettov je bio sveukupno peti koncert u životu koji je organizirala, postala je promotorica jazz koncerata sa 16 godina. Kölnska opera unaprijed je rasprodana za koncert, prodane su 1432 ulaznice po popularnoj cijeni (najjeftinija ulaznica koštala je 4 njemačke marke), vjerojatno se radilo o najposjećenijem dotadašnjem Jarettovom solo nastupu.

Kad su stigli u Köln, Jarrett i Eicher sjeli su šutke u predvorju hotela u kojem su bili smješteni, posve odsutno promatrajući ljude u pokretu, čekajući večeru prije nastupa zakazanog za 23:00 sata. Bio je petak, kiša je padala uglavnom cijelog dana. Klavir je već bio na pozornici, krivi klavir. Od dva klavira Bösendorfer dostupna u gradu, u Operu je dostavljen onaj puno manji, krajnje zapušten, nefunkcionalnih pedala i potpuno raštiman.

Brandes tvrdi kako su Jarrett i Eicher u nekom trenutku došli u Operu na kratku tonsku probu i rekli joj da će, ako ne nabavi drugi klavir, morati otkazati nastup. Međutim, nije bilo moguće u tom trenutku, po takvom kišnom vremenu, organizirati dostavu novog klavira. Angažirani su stručnjaci ugođači, otac i sin, za uštimavanje instrumenta, najbolje što su mogli napraviti je dovesti krivi klavir, ili barem njegove dijelove, u stanje uglavnom uporabljivo za koncert. Međutim, to je bilo daleko od idealnih uvjeta na koje je perfekcionist Jarrett navikao, tako da je održavanje koncerta doista visilo u zraku tijekom cijelog poslijepodneva.

U nekom trenutku, kad se shvatilo da će se nastup ili održati na tom klaviru ili se neće uopće održati, Jarrett je čekao ispred Opere u automobilu s Brandesinim bratom, koji se ponudio za uslugu prijevoza Jarretta i Eichera na tonsku probu, jer je ona tada bila još premlada da bi smjela voziti. Prije no što su krenuli natrag prema hotelu, Brandes je istrčala po kiši do automobila i preklinjala Jarretta, kroz poluotvoreni prozor vozača, da ipak održi nastup, unatoč svim manje nego idealnim uvjetima. Vjerojatno je dodala i to da ne bi bilo moguće organizirati povrat novca u slučaju otkazivanja. Pristao je, usprkos sebi. „Nemoj zaboraviti. Ovo je samo radi tebe“, Jarrett je sa suvozačevog mjesta navodno rekao Brandes.

Eicher i Jarrett otišli su u obližnji restoran, ali nešto se pobrkalo s njihovom narudžbom i večera je stigla za njihov stol s ogromnim zakašnjenjem; morali su na brzinu utrpati u sebe ne baš pretjerano kvalitetno pripravljeno talijansko jelo, jer bilo je krajnje vrijeme da se upute prema Operi. Publika se već bila okupljala oko Opere, mahom mlađi obožavatelji jazza i prog-rocka. Dok je čekao početak nastupa zakazan za 23:00 sata, Jarrettu je padala glava od umora, zafrkavao se s momcima iz tehničke podrške samo kako ne bi zaspao. Istovremeno, u jednoj od prostorija Opere, ekipa inženjera zvuka dovršavala je postavljanje opreme za snimanje nastupa. Eicher se posebno angažirao da koncert bude ispravno snimljen, navodno kako bi mu snimka poslužila za upozorenje budućim organizatorima, primjer svima kako se ne smije organizirati jazz koncert.

Napokon, došlo je i tih 23:00 sata, Jarrett se uputio hodnikom prema pozornici. Bilo je to svojevrsno olakšanje, jer je čak i susret s manjkavim klavirom predstavljao korak naprijed od njegovog dotadašnjeg stanja. Usput je izdaleka susreo Eicherov pogled i u hodu podigao stisnutu šaku u zrak. Možda je započeo taj pokret šakom pomalo cinično, u stilu „što još može poći po krivu večeras… nažalost, mnogo toga“. Kasnije će u intervjuima tvrditi kako se u trenutku kada je podigao šaku u zrak nešto promijenilo. Spustio je šaku i bio je spreman. Spreman dati priliku večeri koja je unaprijed bila izgubljena, kriterijima koji su već bili pogaženi, publici koja je te večeri bila posebno naklonjena slušanju njegove solo improvizacije. Počeo je to osjećati. Znao je što taj klavir ne može, znao je da će morati svirati na dijelom urušenom instrumentu, da se mora držati središnjeg dijela klavijature i ne gubiti se na periferijama, bio je poput turista u gradu kojem su savjetovali da zbog svoje sigurnosti ne ide sjevernije od 53. ulice i južnije od 37. ulice, da se ograniči na kruženje središtem grada. Izišao je na pozornicu, sjeo za klavir i umirio se. Uzeo si je dovoljno vremena. Ono što je potom uslijedilo bio je najljepši zvuk nakon tišine.

* * *

Kad sam nekoliko puta preslušao The Köln Concert, sâámo od sebe nametnulo mi se pitanje je li Jarrett proizveo još ovakve muzike, primjerice na drugim solo nastupima između 1973. i 1978. godine, ili možda upravo na toj turneji u siječnju i veljači 1975. godine. Ukratko, da, snimke tih drugih nastupa postoje, ali iz nekog razloga niti jedna ne zvuči kao kölnski koncert. Preslušao sam ih priličan broj, iz Bremena i Lausanne iz 1973. godine, iz Freiburga od 21. sliječnja 1975. (tri dana prije Kölna), potom iz Poughkeepsieja u SAD-u iz veljače 1975. godine, i napokon, prošao sam nekoliko puta i kroz kompletnu kolekciju Sun Bear Concerts od osam koncerata u Japanu iz 1978. godine. Sve su to redom izvrsni nastupi, vrhunci Jarrettove diskografije. Vjerojatno će mnogo neobjavljenih snimki iz tog razdoblja u budućnosti ugledati svjetlo dana u nekom službenom izdanju, pogotovo sada kada Jarrett zbog djelomične paralize lijeve strane tijela vjerojatno više neće moći svirati uživo. Ipak, vrlo je izgledno da će se teško pojaviti snimka koja bi bila usporediva sa snimkom The Köln Concert.

Kad su, kasnije tijekom te zimske turneje 1975. godine, Eicher i Jarrett u Renaultu 4 preslušavali grubu snimku kölnskog nastupa na kazeti, shvatili su da se radi o ogromnom potencijalu, nečemu što bi se, smatrali su, moglo svidjeti široj publici. Mnogi svjedoci kölnskog koncerta reći će kako nisu uspjeli pohvatati sve konce izvornog nastupa slušajući ga uživo, ali da su stvari itekako sjele na svoje mjesto prilikom kasnijih preslušavanja ploče. S druge strane, mi koji smo imali priliku čuti samo snimku, ne možemo se ne pitati kako je to moglo zvučati uživo, da smo barem nekako mogli biti ondje te kišne siječanjske večeri i vidjeti Jarretta kako izlazeći na pozornicu spušta dotad uzdignutu stisnutu šaku, sjeda za klavir i čeka, osjećajući tišinu oko sebe.

Prema Jarrettovoj teoriji, kölnski nastup posjeduje vrlo pristupačnu nutarnju logiku i čvrstu, slušljivu strukturu, vjerojatno zbog ograničenog tonskog registra koji mu je bio dostupan, kao i okolnosti da je bio prisiljen kretati se unutar nekoliko glazbenih ideja, a da prijelaze između pojedinih ideja nije mogao naširoko opisivati, kao na drugim koncertima. Kureishi smatra da ova ploča nosi u sebi sažetu povijest svega što je Jarrett dotad poznavao u glazbenom smislu. Na tragu te izjave mogli bismo reći da je The Köln Concert svojevrsni koncentrat forme, strugotina s esencije muzike, skupa sa svim žanrovima koje je Jarrett posjetio na tom nastupu (jazz, folk, gospel, rock, klasika, itd.). Jedan od njegovih biografa, Wolfgang Sandner, komentirat će kako je neka muza usmjeravala Jarrettove prste ne dopuštajući mu da prijeđe granicu između uzvišenosti melodijske ljepote i niskosti trivijalne sentimentalnosti. Doista, slušatelj ima osjećaj kako se ploča često nalazi opasno blizu ruba šećeraste komercijalnosti, s jedne strane, i gubljenja u uskoj niši nemaštovitog istraživanja i kužerskih fusnota koje nitko neće poželjeti pratiti do kraja, s druge strane.

Postoji niz razloga zbog kojih Jarrett misli da je pažnja koju uživa kölnski koncert pretjerana, poput one koju uživaju književni hitovi čiji autori smatraju kako su neki drugi njihovi tekstovi daleko uspjeliji.

Prvo, nije sklon pripisivati sve mane tog koncerta klaviru, već smatra kako se njegovo sviranje tada nalazilo, tehnički gledajući, na daleko nižem stupnju kvalitete, kako je na toj ploči „odsviran pretjeran broj suvišnih tonova koji nisu trebali biti ondje, […] kad bih ga htio ponovno snimiti, ljudi ne bi vjerovali koliko bih tonova eliminirao.“ Dodat će kako je u međuvremenu odrastao kao autor: „To su bile ideje koje su mi se tada motale po glavi, i bio sam mlad.“

Drugo, Jarrett je uvjeren da pristup glazbi koji je zabilježen na toj ploči zapravo, u idealnom svijetu, uopće ne bi trebao biti zabilježen ni na kojem mediju. Kölnski koncert pripada onom dijelu njegovog solo stvaralaštva u kojem muzika nastaje potpunom improvizacijom, uživo u datom trenutku pred publikom, bez prethodno postojećih obrazaca ili planova. Kada Jarrett sjedne za klavir i uzima si dovoljno vremena, on doista ne zna što nakon tišine, od prvog do zadnjeg tona sve biva stvoreno putem, na licu mjesta. Zbog toga je svaki njegov improvizirani solo nastup jedinstven, dovoljno različit od svih drugih. Jarrett je uvjeren kako je svaki koncert neponovljivi doživljaj stvoren skupa s ondje prisutnom publikom, koja na neki način sudjeluje u događaju svojim raspoloženjem, svojim konkretnim životima. Svaki relevantni okvir izvedbe – geografski, kulturološki, vremenski, meteorološki, akustični – na svoj način pridonosi njenom konačnom obliku. To bi značilo kako nitko nije mogao čuti kölnski nastup onako kako ga je čulo tih 1432 slušatelja koji su bili prisutni ondje u tadašnjem trenutku.

Postoji čak i doktorat s glazbenog odsjeka Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Southamptonu, iz 2001. godine, autora Petera Elsdona, pod naslovom Keith Jarrett’s Solo Concerts and the Aesthetics of Free Improvisation, 1960-1973 (Keith Jarrettovi solo koncerti i estetika slobodne improvizacije 1960.-1973. godine). U tom radu, doktorski kandidat uspoređuje Jarrettovu improvizaciju s vrijednošću književnog djela, koja se ne nalazi toliko u samom tekstu, koliko u činu čitanja, u srazu života čitatelja s potencijalom teksta, koji se tek u tom susretu potpuno aktualizira.

Jarrettov biograf Sandner predstavio je ideju prema kojoj je svaki umjetnički čin svojevrsna improvizacija, samo što bi takav čin koji se odvija daleko od publike bio najsporija vrsta improvizacije. Zbog toga je Jarrettova improvizacija posebna, jer je stvorena uživo pred publikom, gotovo bez ikakve vremenske udaljenosti autora od djela. Bez obzira na tehničku pripremljenost glazbenika, i najsposobniji improvizator konstantno hoda po rubu rizika da izgubi nit u nekom trenutku, zbog najrazličitijih razloga koji su vezani za njega, za publiku, za bilo koji relevantni okvir. Jarret je često znao prije samog koncerta, prije nego što je sjeo za klavir, s ruba pozornice objašnjavati publici kako se improvizacija može u svakom trenutku pretvoriti u promašaj, te da on doista ne može jamčiti u kojem će pravcu krenuti izvedba i hoće li te večeri nastati nešto zanimljivo za autora i publiku.

Ne radi se tek o blefu ili nepotrebnom dramatiziranju. Tijekom jednog solo koncerta u Lausanni, Jarrett je u određenom trenutku prestao svirati, ustao se i pokunjeno došetao do ruba pozornice, te upitao postoji li netko u publici tko bi mogao nastaviti svirati umjesto njega, jer, kako je rekao, više nema nikakvu ideju što i kako dalje svirati te večeri. Ovaj postupak nazvat će činom predaje, ako se ne preda, rekao je, „ništa se ne događa“, ako nešto ne nadahne izvedbu, opet se „ništa ne događa“, a svaki put kada se nešto ipak dogodi, to je „određeni dar“. Prema riječima drugog Jarrettovog biografa, Iana Carra, Jarrett svira svoje solo improvizacije uživo „više u nekom stanju milosti, nego na svjesnoj razini“. I sam će Jarrett priznati kako se na The Köln Concertu nalaze dionice koje kao da se stvaraju same, te kako zbog toga „ne postoji ništa drugo nalik tome“ u njegovoj diskografiji.

Improvizacija uživo uči nas međuigri granica i transgresije, njome se ne odbacuje konvencija, već se ista iznova promišlja, opipavajući nove mogućnosti njezina produbljivanja, obećavajuće načine njezina probijanja i moguća slijepa crijeva njezina napuštanja. Sandner tvrdi kako su upravo nepoznanice kölnske improvizacije uživo, dodatno pojačane manama instrumenta, potvrdile „staru mudrost prema kojoj ograničenja mogu osloboditi maštu učinkovitije od neograničene slobode“. Improvizacija nas poučava i tome da je otvorenost za nepoznato, od samog početka, prije no što se ono počinje otkrivati, sastavni dio umjetničkog djela. Utoliko su svi umjetnici podjednako improvizatori, samo su neki umjetnici u tome jednakiji od drugih. Primjerice, Jarrett prigrljuje improvizaciju uživo ne samo kao glazbenu formu, nego i kao svojevrsnu životnu filozofiju: „moj cilj u glazbi i životu je izbjegavanje kutova, kutovi su mjesta na kojima se ne možeš kretati slobodno“, reći će u razgovoru sa Sarom Fishko, u emisiji na njujorškom WNYC radiju, 2003. godine.

Jarrett se dugo protivio projektu objavljivanja notnog zapisa kölnskog koncerta, jer se, kako je zapisao u predgovoru te dugo odgađane publikacije, „radi o potpuno improviziranom koncertu izvedenom jedne večeri i trebalo bi ga što je moguće prije ostaviti iza sebe“. Ako je taj koncert i imao nekog smisla za publiku u trenutku izvedbe, protokom vremena taj se smisao može samo progresivno smanjivati, uvjeren je Jarrett. Što se njega tiče, taj nastup je pluskvamperfekt, poput osobe koja ga je odsvirala, ostao je negdje daleko u prošlosti, gdje mu je i mjesto. „Bio je to tek jedan trenutak u vremenu i imao sam krivi klavir“, ponavljat će u kasnijim intervjuima, u kojima je barem jedno pitanje, nakon svih tih godina, uvijek posvećeno kölnskom nastupu.

No gdje smo mi u cijeloj ovoj priči, mi koji možemo posjetiti kölnski koncert isključivo slušajući ploču? Svakako nećemo moći sjesti u auditorij, tog 24. siječnja 1975. godine, iako na neki način to činimo svaki put kada preslušavamo snimku tog nastupa. Većina nas nikad neće saznati kako je to biti u glavi usporedivoj s Jarrettovom, za vrijeme solo improvizacije uživo pred publikom ili pak za vrijeme one sporije improvizacije, kada se umjetnost stvara daleko od publike.

Ostaje nam mogućnost da se prepoznamo u krivom klaviru. Nećemo s lakoćom stići do odgovora na pitanje odakle dolazi glazba u Jarrettovim improvizacijama uživo. Ali zato nam je možda bliskiji kut gledanja raštimanog klavira, napuknute pedale i zaglavljenih tipki koje više ne proizvode zvuk. „Nekako sam osjećao da moram izvući sve one kvalitete koje je takav instrument imao“, prisjećao se Jarrett te kölnske večeri, kada je iz izvjesnog promašaja nastalo nešto sjajno, „uopće me nije bilo briga kako taj klavir zvuči.“

Za razliku od drugih klasičnih jazz instrumenata, klavir je udaljen, izdvojen od glazbenika, najteže ga je doživjeti kao nekakav prirodni produžetak vlastitog tijela. Niti ga se grli, niti ga se dodiruje usnama, niti se stječe dojam da je glazbenik usađen u njega. Klavir velikim dijelom ostaje vječno izvanjska zagonetka koju solo improvizator trajno rješava.

Neka od klasičnih problemskih pitanja s područja vjere otvaraju se ovim riječima: „Gdje je bio Bog kad je…“ Kad bismo se koristili tim otvaranjem za potrebe ovog teksta, mogli bismo pitati: „Gdje je bio Bog kad je Jarret snimao kölnski koncert?“ Ako mene pitate, svaki komadić točnog odgovora na to pitanje počinje s krivim klavirom te s našom raspoloživošću da se postovjetimo s njim.

„Isus je umro zbog nečijih grijeha, ali ne zbog mojih.“ Tim riječima je Patti Smith otvorila svoju diskografiju, radi se o prvim stihovima pjesme „Gloria: In Excelsis Deo“, preuzetima iz njezine ranije, uvijek iznova prepravljane poezije, pod naslovom „Zakletva“. Gloria u pjesmi Patti Smith nije kršćanski himan, ni djevojka za povremene ponoćne susrete iz glazbenog uzorka koji citira, pjesme „Gloria“ Vana Morissona i grupe Them. Gloria je mlada rokenrol žena, maksimalno odlučna i autonomna. „Nisam rekla da mi Isus nije simpatičan ili da ne vjerujem u njega, već sam samo željela preuzeti odgovornost za stvari koje sam ja napravila“, reći će Smith u kasnijem intervjuu. Okarakterizirat će taj stih kao nešto nalik na ničiju zemlju između blasfemije i religijskog fanatizma. Smith će pojasniti svojim sugovornicima u intervjuima kako je njezin otac, ateist, otjelovljivao onaj prvi stav, a njezina majka onaj potonji. Dodat će i kako je ona sama u tom trajnom kulturalnom sudaru tražila svoj kut gledanja i našla ga, između ostalog, u rokenrolu i poeziji, u kritičkom otklonu od naslijeđenih obrazaca i njihovom prigrljivanju, u nepovjerljivosti prema vjeri i radikalnoj otvorenosti za transcendentno.

Iz te napetosti izliven je njezin kreativni profil. Prilično je poznato da Smith ne prestaje propitkivati dogme, ali nitko se neće iznenaditi ako iz njezinih ustiju čuje naijskreniju vjerničku poruku („Katedrala Sv. Patrika čuva kip jednog zbilja divnog sveca, svetog Stanislava, još uvijek odlazim onamo“). Ili čestitku. Kada je Patti Smith Band snimao pjesmu „Gloria“ za emisiju Saturday Night Live 18. travnja 1976. godine, Smith je navodno otpjevala stih „Isus je umro zbog nečijih grijeha“ otprilike negdje u vrijeme kad je u toj vremenskoj zoni završila Velika Subota i započeo Uskrs. Na kraju te izvedbe Smith će poručiti: „Sretan Uskrs, CBGB!“ (CBGB je upokojeni kultni njujorški rokenrol, punk i post-punk klub). Ona ne smatra da njeni stihovi imaju status izjava koje bi bile konačne i nepromjenjive, već njima samo isprobava različite kutove gledanja, vječno se poigravajući s njima kao da su od sapunice, kako i priliči umjetnosti. U nekim svojim nastupima promijenit će uvodni stih iz pjesme „Gloria“: „Isus je umro zbog nečijih grijeha, zbog čega onda ne bi i zbog mojih [why not mine]?“

Ali, vraćajući se na originalni stih, moglo bi se reći kako je Smith možda bila u pravu, Isus je umro zbog nečijih grijeha i, u određenom smislu, nije uopće jednostavno prepoznati kako su neki od tih grijeha doista moji ili da nešto poput grijeha uopće postoji, da postoje transgresije nakon kojih se nešto lomi i umire u nama, iako smo još uvijek živi i, barem izvana, odlučni i autonomni.

Možda nam je lakše poistovjetiti se s krivim klavirom, iz kojeg netko ipak zna izvući nestvarno lijepu melodiju, prihvaćajući njegovo trenutno stanje, sa svim nedostacima. S klavirom koji nije moguće do kraja uštimati, na kojem neke tipke ne funkcioniraju kako bi trebale i neke pedale su slomljene, ali na kojem Bog – samo Bog – može odsvirati nešto nalik na glazbu koja je zabilježena na kölnskom koncertu. To je, barem, ono što možemo čuti na toj snimci, nakon tišine.

_________________________________________________

PETAR POPOVIĆ rođen je 1983. godine u Rijeci. Diplomirao je pravo na Pravnom fakultetu u Rijeci. Katolički je svećenik Porečke i Pulske biskupije, te doktor crkvenog prava. Kao profesor filozofije prava (i drugih predmeta), predaje i bavi se znanstvenim radom na Fakultetu kanonskog prava, na Papinskom sveučilištu „Sveti Križ“ u Rimu.
Pod autorskim pseudonimom „skarlet_p“ objavljivao je poetske i prozne tekstove, među kojima vrijedi izdvojiti sljedeće publikacije: Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora (zbirka poezije, Besplatne elektroničke knjige, 2019.), te Sad se napokon mogu popeti stepenicama (roman, Besplatne elektroničke knjige, 2021.).

fotografija autora: Elvir Tabaković

POEZIJA NIKOLE RADOSAVLJEVIĆA

poezija

MADRUGADA

Reč postade meso
i hodaše pustim ulicama noći
Klizila je samouvereno niz kaldrmu
Spuštala se niz brdo sa namerom
Neko bi rekao da luta, da traži
ne znajući da je to sveznajući
Nema tu sumnje u pokretu
Put je predodređen
Niz brdo ka vodi
koja doziva pevajući
ludi od uzbuđenja
dok Reč u svom ritmu
prolazi pored šarenih zgrada
Oronulih, a obojenih
Prolazi pored belog goluba
i ruku koje govore
„Em nome do Pai
do Filho
e do Espirito Santoˮ
Ne zastaje, ne pojmi
Samo nastavlja dalje
u prisustvu zaboravljenih
Oni nastanjuju taj svet
Oni ga nazivaju domom
Taj svet između svetova
onog od juče i onog od sutra
Ne mare oni za još jednog prolaznika
Može biti samo jedan od njih
Ne mareći se mimoilaze
nada i beznadežnost
Svi sveci i njihove osmatračnice
raštrkane po Lišboi
ne nude pogled koji Reč traži
Spuštajući se ka trijumfalnoj kapiji
ona budi sve koje treba
Danas nema kašnjenja
Prolazeći ispod trijumfalnog luka
dočekuje je vetar
Nosi pozdrave, raduje se
Reč korača po trgu
Zaobilazi kralja na konju
Pozdravlja pevajuće vode
i zauzima mesto pored usamljenih stubova
i postolja ispred okeanskog koridora
Čeka da se obistini rečeno
Nebo menja boju i najavljuje
prvi zrak jutra
Svetlost svakim trenutkom
presvlači grad u novi život
Poklanja čudotvorni smisao
Obelodanjuje sve skrivene lepote
Ona zatvara svoje svevideće oči
Želi da oseti
Jutarnji mraz
miris okeana
i toplotu sunca na koži
I u početku beše Reč
a onda bi čudo

***

CRNA TAMJANIKA

Probudio sam se sa slatkim ukusom u ustima
sa pomućenim mislima,
burnim osećanjima
i obojenim usnama.
U ogledalu tražim steg oko glave.
Češljam rukama zamršenu kosu.
Pipam usne tražeći ostatke sećanja
i u očima pronalazim ono što tražim:
odraz njenih svetlo plavih u mojim tamno zelenim.
Rastali smo se kod hrasta
neoštećenog ljubavnim dokazivanjima.
Šetali smo pripiti kroz puste ulice radne noći.
Naš smeh je ispunio sve osvetljene i neosvetljene uglove;
budio je usnule radnike
i smetao je nestašnoj deci.
Poljubili smo se ispred kafane.
Odlazeći pred najezdom fajronta
pali smo jedno drugom u zagrljaj.
Njena crna kosa mi je vezala ruke.
Ugrizla mi je donju usnu
u kojoj se zadržala još koja kap vina.
Završavali smo drugu flašu
kad me je pitala da li sam pio „Vinho Verdeˮ.
Verujem da su u tom trenutku nestali
braonkasti tragovi u mojim očima
i da su pozelenele kao zeleno vino Portugala.
Već smo mi sedeli zajedno
na vrhu nekog stepeništa u Alfami.
Pevao nam je stari Lisabon,
a mi smo tu proveli jednu večnost
ne mareći za zakone fizike.
Prodrla je u moje snove
i tek tada smo se stvarno videli.
Sve pre toga kao da su bile prazne priče;
školski uvod koji mora da se preboli.
A prišao sam joj dok je stajala za šankom,
nakon što nas je osvestio
neizbežan susret naših pogleda.
Držali smo isto piće,
pa sam joj rekao kako i ja u toj kafani volim
crnu tamjaniku.

***

LIŠBOA

Obraz trni od jutarnjeg mraza
Nos upija miris nedalekog okeana
Uz obalu su se poređali
zombiji modernog doba
tragajući za tračkom života
Iz senke Hosea prvog
dolazi zvuk portugalske gitare
sa zvukom dolazi čovek
bos silazi stepenicama
na postolje ispred okeanskog koridora
Utopljenih stopala
svira vodama
a vode raznose celom svetu
i vraćaju njemu
Za njim se u vodu
spuštaju pevačice
sve same crnokose lepotice
svih starosnih doba
Svlače se u hodu
i ispiraju tugu sa sebe
U jutarnjoj šetnji
nemi monasi prave pauzu
Okrenuli su se ka zapadu
odneli su flašu vina gitaristi
i počeli su u njegovom ritmu
da pevaju fado
Ribari su stigli iz ribolova
Lažu da su upecali bakalara
ali ga i dalje spremaju
i prodaju za malo sreće
Napravio se dugačak red
Sva ta bleda lica
duhovi skoro prozirni
kao da ne postoje
i svaki radi nešto svoje
a Pesoa je sve to zapisivao
i shvatao ozbiljno
Sa time počinje
sa time traje
i sa time se završava dan.
Zvone crkvena zvona
svi stoje
slušaju i gledaju u zvuk
Sve stoji
a vreme dalje teče
Nakon toga ide svako svojim putem
Nakon toga nastavlja se život

***

NOSTALGIJA

Neizgovorena osećanja su nepotrošena
Flaširana su, konzervisana
Hermetički zatvorena
Ostavljena su za teška, mučna vremena
Kada se osećaš loše
a želiš da se osećaš gore
Ostavljena kao zimnica očajanja
Ako zafali malo, trk u špajz
Ali otvarača nema
Čep neće da popusti
Ne može da se potroši
Pa gledaš kako se presijava svetlost
Kako ti se smeje pokvarenjački
Ostaje na stolu, neotvoreno, prisutno
Ali se pije i jede nešto drugo
Ono što je tu i što je pristupačno
Zadovoljiš se time
i ostaneš do kraja nezadovoljan
Ne valja da se baci
Nema rok trajanja
Ostaje večno u ostavi
na nekoj stražnjoj polici
i ritualno se vadi s vremena na vreme
da se gleda i prezire

***

IRANSKE KIŠE

Na platnu je crno beli film
Na njemu žena u hidžabu
gleda prkosno ka meni
Snažno i tužno
Nijanse bi bile slične
i da je film u boji
Samo oči, uvek oči
one bi bile drugačije
Njene su sigurno crvene
prodorne i zastrašujuće
Kazna u tom muškom svetu
gde uplašeni mogu da čine po volji
A strah, veliki motivator
pretvara ih u daltoniste
Njima su sve oči iste boje
Sve ih podjednako plaše
Sve su podjednako opasne
Majke, sestre, žene, ćerke
naučile su kroz život
da ne prekrivaju oči
već da kriju pogled
Njihove sudbine ne sadrže ljubavne pesme
Nema ljubavi na prvi pogled
Svaki može da bude koban
Slika na platnu se menja
Sa kranova vise crni duhovi
Opomene i omeni
Na trgu, opkoljena narodom
gori žena sa pogledom
nežnim i prkosnim
Odbija da izgori
Čeka promenu
Čeka da padnu prave iranske kiše
i da ugase vatru
Spraće se kletva sa očiju
sa srca
blaženom vodom
Masa će ošamućeno da se raziđe
Neko će da joj pruži čašu vode
Pogledaće se
Spustiće leševe sa kranova
Sahraniće ih dostojanstveno
Pisaće se ljubavne pesme
Film i dalje traje
Na platnu je žena u hidžabu
Vidim joj oči, crvene su
Ona gori
Plamen joj skida povez sa usana
Ona se smeje i recituje
a kiša je kasno pala

***

TREBA OTIĆI
(inspirisano pesmom Ivana V. Lalića „Treba ostatiˮ)

Treba otići i ne razmišljati o tome
Ne treba se siliti
pronalaziti nebulozne razloge
Ne treba se kriti iza apstrakcije
i glumiti mučenika
Trpeti, trpeti, trpeti
Lagati, lagati, lagati
I nikako ne treba koristiti
ljubav kao izgovor
Sve onda pada u vodu
Nezaustavljivo kreće da se kotrlja kamen
Ljubav kao razlog je laž
Prosto ne funkcioniše na silu
I zato treba otići
Bolje je otići
nego postati neiskren u toj meri
postati okrutan
i u nastavku sve ono
što ta bolest sa sobom nosi
Znam, žuti pesak nikako da isteče
Poslednje zrno nikako da padne
Vreme igra neku svoju igru
Čika nas na neopreznost
nakon koje nema povratka
Treba otići, jer je uvek moguć povratak
Ne treba se plašiti
Strah je varljivo đubrivo
Krajnje nepouzdano gorivo
Na kraju treba verovati
u iskrenost reči, pogleda
i svakog novog koraka
I zato treba otići
Ne treba ostati
Iskrenije je

_________________________________________

NIKOLA RADOSAVLJEVIĆ, 29, rodom iz Smederevske Palanke. Master germanista i nastavnik nemačkog jezika u Aranđelovcu. Dobitnik nagrade Timočka lira 2024. godine za najboljeg mladog pesnika, kao i nekoliko drugih nagrada. Objavljeni su radovi, priče i pesme, u raznim zbornicima. Ističu se pesme u zbornicima kao što su Rukopisi 46 i 47, Šraf, Glubočica između obala, Pesničke rukoveti, kao i priče u zbornicima Književnih vertikala, Art grupe Akt, izdavačke kuće Alma.

DVIJE PJESME SANDRE BOGDAN RAKIĆ

poezija

TATJANA

Draga moja Tatjana
jutros si došla sa stihovima Brechta
I opet smo bile dvije ozbiljne djevojke
Kao one davne zime
U tvojoj sobi bez grijanja.

Tvoj meki baršunasti glas
Dodirivao je moje lice
Govorila si mi
Ti si moja grofica
koja čeka na tračnicama
u ljubičastom kaputu.

Život još nije imao okus presoljene juhe.

U tvojoj sobi bilo je mjesta
samo za klavir i zavjese od pliša.
Zebli su ti prsti na tipkama od slonovače
Rudolf Stelzhammer, bečka mehanika
rekla bi mi s ponosom.

U podstavu kaputa ušivale smo note i stihove
slušale jazz u zadimljenim podrumima
Naša djevojačka glatka leđa
drhtala su pod noćnim lampama
Muškarci su gipke životinje
Muškarci su zaključana vrata
Crne kutije s pulsirajućim zvukovima.

Muškarci su topli jastuci
U njima ptice selice ostavljaju svoje perje
Žene koje spavaju na ključnim kostima jastuka
Sanjaju kako lete na jug.

Draga moja Tatjana
ja više ne znam gdje si sada.
U mojoj izmučenoj mašti razvlače se kao magla
sanjiva, mračna nokturna.
Čovjek brzo ostari ako stoji ispod crnog sunca.

Nebo je sivo i hladno
U postelji zimskih spavača.
Nisi ostavila tragove.
Moje riječi sada imaju bolne prste,
iz njih ispadaju jaja prepeličja,
Mjesečevo lice i mokro lišće.

***

DESET LAKIH KORAKA

Skoreno mlijeko na dnu šalice.
Bijela tišina koja ne dodiruje.
Očekivanja, očekivanja.

Koncept samoće:
Moraš izaći van tražiti ljude
Koji će čuti tvoj glas.
Ako te ne čuju,
Postaješ nevidljivi čovjek.

Online prodavači magle
Koji na tečajevima od par mjeseci
Postaju vrhunski stručnjaci
Izračunali su koliko trebate napraviti koraka do sreće.

Deset je čaroban broj.
Deset koraka treba do ljubavi.
Deset koraka trebaš do pakla.
Anonimnom alkoholičaru koji napravi deset koraka
Nedostaju još ona dva
Suprotna od šanka.

Jedanaest je nesretan broj.
Nitko se nije usrećio tko je napravio jedanaest koraka.
Deset koraka treba do sirove hrane.
Jedan korak manje
I pretvorit ćeš se u glavicu karfiola
Ženu koja jaše ružičastog flaminga
Pijanca koji trusi treću čašu konjaka.
To je prokletstvo deset koraka.

Deset je pravila do sigurnosti.
Deset je pravila koja treba prekršiti.
Deset pravila kako doći do muškarca
Kako zadržati ljubavnika
Kako zadržati erekciju
Kako zadržati mačku u dvorištu.

A ja kažem
Ne brojite korake.
Samo zaronite.
Zadržite dah ispod površine vode.
Isključite svijet oko sebe.
Svu tu suvišnu buku.
Sve te suvišne ljude.

_________________________________________

SANDRA BOGDAN RAKIĆ je pjesnikinja i slikarica iz Osijeka. Rođena je 1964. godine u Osijeku, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Radila je kao novinarka na Gradskom radiju i bila urednica emisije “O nama”. U Gradskom oglasniku uređivala je svoju rubriku “Metafizički savjetnik”.
Dugi niz godina bavi se pisanjem poezije. Pjesme su joj objavljivane u književnim časopisima Kvaka, Sapphoart, Diskurs, The Split Mind, Sizif, Suština poetike, na portalima za književnost Metafora i Kritična masa te u brojnim međunarodnim zbornicima.
Poezija joj je uvrštena u Zbornik 8. gornjogradskog književnog festivala, a zastupljena je i u Antologiji suvremene književne forme 2021. godine.
Svoju zbirku poezije pod nazivom “Noćni kupači” objavila je 2023. godine.
Osim pisanja poezije, bavi se slikanjem, fotografijom i digitalnom umjetnošću. Iza sebe ima samostalne i grupne slikarske izložbe, samostalnu izložbu fotografija, te nagrađene fotografije koje su bile izložene u sklopu grupnih izložbi u Osijeku i Zagrebu.

PET PJESAMA NIKOLE MLADENOVIĆA IZ ZBIRKE “JASNI IZBORI”, Partizanska knjiga, 2024.

poezija

NA DAN ROĐENJA

mama me budi u pet ujutru
kada se obuče i spakuje uniformu
žuri da pozdravi kolektiv
u autobusu fabrike alkoholnih pića

svečano posuđe izloženo u regalu
beli luster sfernog oblika
unapred zauzeta mesta za stolom
prženice i roze tetrapak s kravicom

prelistavam knjigu s tatinom posvetom
međuratna grafika i jugoslovenska levica
zamišljam kako govorim drugu no pasaran
na jednoj od madridskih barikada

ukršteni kaiševi preko risa i potkolenica
broš na kragni haljine
pletenica uvijena u punđu
stopalima usidrena iznad virova

čekam sunce na Brankovom mostu.

***

JEDAN OD NAS

budio si se iza zgrade
u žbunu okružen čoporom lutalica

na vojnom otpadu osvajao si reputaciju
poznavaoca svega što nikom ne treba

motor parkiran u dvorištu gimnazije
tvoj dah u kosi maturantkinja

hipnotisan piruetama ruleta
otkupljivao si se novcem roditelja

kao kupač s bademantilom i slamnatim šeširom
čekao si majku kod školskog psihologa

u pretećim dijalozima škrgutao bi zubima
u opuštenim razigravao oštra krila leptira

dva puta po jedna uz nula tri deci
menjao si ime u skladu s receptom

duplo stariji od drugara srednjoškolaca
odrastao si iznova sa šakom punom suncokreta

bio si dovoljno dobar
kad nam je bilo jasno ko si.

***

IZVINI

na ivičnjaku ispred prodavnice
s flašom piva u rukama
stoji momak iz bloka u iznošenoj trenerci

poželeo sam da prečujem pitanje
imaš neku siću brate
da se častim pred spavanje

ispod blago spuštenih kapaka
pogled mu je ostao oboren
među rasejanim opušcima

njegov lik dočekuje veče
još je deo kraja
na vratima atomskog skloništa.

***

ZAŠTITNIK BLOKA

crvene cigle
šipke iz ograde
šake ukrašene bokserima
vilice reljefno ocrtane

široke zenice branioca u trku
fajerke su nestajale u haustorima

dočekao je ekipu neprijateljskog bloka
istrajao na nogama do gubitka svesti

hranila ga je voda s izvora Areja
njegovi prednji zubi
posejani su na vrhu brda

u temeljima svetilišta.

***

SENKE SA ZAVODLJIVIM TENOM

jezera okružena trskom
tlo natopljeno snagom Save i Dunava
zemlja prisvojena kao miraz
neposredno pre ceremonije spajanja

otisci šapa vidri
predanje utisnuto u pesak
živi kroz temelje
prelama se na staklima zgrada

originalna kota Novog Beograda
otvorena naspram neba
prabakin jorgan ispod stopala
dočekivaće Ikaruse prebliske Suncu
poletelih s bulevarskih pisti

sokovi divljih šljiva i jabuka
prenose sećanja podzemne vode
ritam dijaloga razigranih izgovora
puzanje građevinskih šina
do stanova kolektivne pobede.

_______________________________________

NIKOLA MLADENOVIĆ (Džoni Mauna) rođen je u Novom Sadu 1986. godine, a prve dve godine živeo je u Somboru. Majka i brat su rođeni u Nišu, otac na Jastrepcu. Odrastao u novobeogradskom bloku 22.
Od 2008. do 2012. godine bavio se savremenim plesom. Istraživanje pokreta narednih godina nastavio je kroz slobodan ples i kontakt improvizacije.
Piše od 2018. godine, a od kraja 2021. organizuje i večeri poezije Ponekad u osam.
Dosadašnji pesnički izraz zaokružuje kroz knjigu poezije Jasni izbori.

ROMAN DANKE IVANOVIĆ “PRAZNE KUĆE”, Partizanska knjiga, 2024; odlomak

proza

Uomo universale, n. m., imenica, muški rod, italijanski – kod žena se to podrazumijeva.

Kad istovremeno uzmem dvije čiste kuhinjske krpe, sjetim se da nismo imali mašinu za veš do moje trinaeste godine. U petočlanoj su porodici svaka pelena, majica, jastučnica, jakna, haljina, krpa, rolka, trikmajica… svaki čaršav, brushalter, stoljnjak, ćebe, prekrivač, radni kombinezon, tepih… svake farmerice, zavjese, čarape, heklane grešpice, prelazile ko zna koliko puta preko maminih ruku, pored sveg njenog posla. Kad bi dolazili gosti koji mi nisu bili dragi, bilo za slavu, ili nekim drugim povodom, a koji su, bez izuzetka, dočekivani svime što imamo, sjetila bih se te mašine za veš i shvatila da mrzim muškarce. Nerijetko mrzim i sebe, jer sam držala knjigu kao izgovor, manje-više za svaku obavezu.

Koliki je broj idiota per capita potreban, u kući koju sam praviš, da bi se postalo ženom?

***

Poslije četiri i po godine života u studentskom domu, i dan-danas pomazim veš mašinu kad pored nje prođem.

***

Koliko kičmi vrijedi jedna diploma?

Bildungs kakofonija

Džem od grožđa. Siva folija eurokrema. Zvijezde. Cvijet zove. Maskirna zelena boja. Ukus gume od crijeva kojim se duva u vodu tek posoljenog zelja. CNN. Sok od drenjina. Težak jorgan. Pojas Gaze. Žulj na kažiprstu od čišćenja krtole. Vlažna mahovina na okinutim drvima. Turbo-folk nedjeljom. Miris naftalina. Hrskava kora vrućeg ’leba na zadnjem sjedištu auta. Branko Ćopić. Oblak dima pored topa koji ispaljuje đulad. Neudoban brushalter. Raštan. Gušenje. Prut koji pliva kroz potok i izađe s druge strane puta. Bijele rade. Miris kotla za rakiju. Krv fleka od pamidore. Knjige. Leća. Drveni krstići. Blavor ispod sijena. Ako se voz kreće brzinom od 90 km/č. Hajdučka trava. Escherichia coli. Uske pantalone. Migrene. Divlja, crvena nerandža. Trigonometrija. Afrička maska. NaCl. Mušlje. Koka-kola. Zagnojene zanoktice od praška za sudove. Strije. Lepa Brena. Ciklama cvijeće u sivom kršu. Danilo Kiš. Mast od kastradine. Čajkovski. Rosaceae. Sveska okrenuta tako da polinom može da stane u jednom redu. Izbodene ruke na peraja cipola. Jogurt na koži, pred zoru. Prohujalo s vihorom na namještenom krevetu, petkom po podne poslije škole. Mitohondrije. Oko teleta koje viri iz široke teće.

Na stolici II

Morate da se pomirite sa svojim jezikom.

Šta to znači?!

Francuski je beg. Mogao je biti bilo koji jezik u pitanju, što se toga tiče.

Ne razumijem.

Čitajte Njegoša, na primer.

Nemam živaca za Njegoša. Ne mogu ga. Nikako. Čuš, posvađana s jezikom.

Zašto onda ne pišete?

Nisam sigurna da treba.

Put

Ulje masna voda klizi po tijelu. Sama. Ruke zavlačim ispod modre likre. Sama. Razvlačim je do butine. Sama. Voda nadire do pola bubne opne. Sama. Ljudi su svuda. Sama. Ruka je sve dublje. Sama. Kosa se, preko ramena, kači ispod pazuha. Sama. Čupam se. Sama. Jedno uvo je puno vode. Sama. Srebrna riba prolazi između nogu. Sama. Talas udara u usne. Sama. Jezik ćuti. Sama. Koža ore vodu. Sama. So grebe desni. Sama. Trepavice se mrse. Sama. Bljesak bijele kože. Sama. Jako. Sama. Brže.

Sama. Sama. Sama.

Sama. Sama.

Sama.

Plutam.

***

Srednje uši ne znaju za prošlost.

Treba da

Pereš sudove, iako ne možeš da dohvatiš česmu.
Kidaš vrelu džigericu tek zaklane svinje.
Sadiš luk u pravilnim razmacima, pod konac.
Zamijesiš kiflice.
Razumiješ Ljevina dok prevrćeš sijeno.

Voliš da

Na stolici III

Uostalom, na kom jeziku mislite?

Cukar

Svakim zalogajem osjećam poglede drugih, za koje vjeruju da ih ne vidim, u smjeru tangenti koje kače moju glavu, mada gledam u tanjir. Sigurno misle: evo je, opet jede. Pitanje je ko neće izdržati. Nekad se kladim sama sa sobom: koliko će vremena proći prije nego li neko progovori? Šta će reći je, s druge strane, uvijek isto. Obično varira od: a dijeta, ništa? do kako bi bila lijepa, samo da smršaš! (ah!) ili pak ljetos nisi tako izgledala, zar ne? Omiljeno mi je: OPET si se nagrdila. Ne znaju da i ja progovorim, daleko ranije od njih.

Moj se rad ne vidi, kao ni trud. Vide se jedino šlaufi mase koju drugi trpaju u fioke različitih veličina, u zavisnosti od onoga kako su me premjerili. Nikako da shvate da, koju god fioku da izaberu, ostaće da vire, od neuspjelog zatvaranja, krvava noga, zglob, prst ili nos. Zguljena će se koža lijepiti za jeftinu ivericu i, usirena, nepovratno nagristi drvo.

Dok mi šećer prodire u krv, kroz desni, moje je tijelo naslikano u kubističkom stilu u očima drugih, iako ne znaju za Žorža Braka. Žao mi ih je, naravno. Međutim, ne toliko koliko mi je žao sebe.

***

Što bi rekao Gabrijele Bonči: vrijedio je koliko je bio težak.

***

Srećom, koža se cijepa uzduž.

_________________________________________________________

DANKA IVANOVIĆ (Cetinje, 1988) završila je osnovne i master studije francuskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Beogradu i Univerzitetu u Luvenu. Trenutno na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu pohađa doktorske studije književnosti.
Prevodi sa francuskog, prikazi i poezija objavljeni su joj u časopisima Polja, Ulaznica, Beogradski književni časopis, Književna istorija, na internet portalima i u zborniku poezije Tajni grad (Enklava, 2021).
Prazne kuće prvi je autorkin roman.

POEZIJA NEVENE ILIĆ

poezija

NOKTURNO

večeras gledam azijski klasik
raspoložena sam za ljubav

filmove biram kao i muškarce
volim kad su lepi, spori i nerazumljivi

***

LETO U MAJU

u ustima zaglavljene jagode
podsećaju me na odlaske
ljubljenje kod sudopere
čišćenje peteljki

uvek mi pomogneš da prodišem
pokažeš mi slast lepljivog podneva
spustiš mi sve jagode niz grlo

***

DOBRO JE OTIĆI I SEBE RADI

Mama ide da pregleda srce, izvadi krv, snimi pluća. Molim te, idi do crkve sine, pomoli se, upali sveću za žive, za zdravlje i za naše pokojne. Za zdravlje sine, pomoli boga, molim te. Ona nikad nije verovala u boga, zna da ni ja nisam vernica. Obećam da ću otići. Krećem mama, samo da se okupam. Makar u crkvu da uđem čista.

***

BOG NAGRAĐUJE

Večernja služba. Muški hor peva o anđelima. Ugledam te kako sediš sklopljenih očiju. Najlepši čovek u crkvi. Gotovo božanske lepote.

Pri izlasku zaboravim da se prekrstim. Nisi krenuo za mnom. Propustila sam priliku da pred tobom klečim u naosu.

***

FATAMORGANA

Noćima ne spavam. Glad još uvek podnosim. Žeđ je prava mučiteljka. U daljini primećujem brod. Na njemu tetovirani mornari. Jedan po jedan skaču u pustinju misleći da je more. Ne znaju da čovek može da se udavi i u pesku.

__________________________________________

NEVENA ILIĆ rođena je 1990. godine u Beogradu. Završila je Filološku gimnaziju (nemački jezik) i Filološki fakultet na katedri za Opštu lingvistiku i holandski jezik. Za vreme studija bila je stipendista nizozemske jezičke unije Taalunie, a usput je pisala filmske i pozorišne kritike za domaće magazine i umetničke festivale. Kasnije se bavila prevođenjem poezije sa holandskog jezika na srpski, i obrnuto. Njeni prevodi srpskih pesama objavljeni su u holandskom časopisu Awater, časopisu za književnost i savremenu poeziju. U okviru izdavačke kuće Treći trg, 2019. godine objavljuje prevod zbirke poezije Lutanje noću belgijske pesnikinje Šarlote van den Bruk. U formi fanzina, objavljuje nekoliko pesama u okviru edicije Lan, Hartija (2024). Pesme su joj objavljene i na portalima Astronaut. ba, Strane. ba, kao i u zborniku Signali u noći (2024). Pohađala je radionicu pisanja kod Zvonka Karanovića, a trenutno radi na samostalnom poetskom art-projektu pod nazivom da duže traje i istražuje vizuelnu i kolažnu poeziju. Svoje pesme i kolaže izlagala je u okviru više zajedničkih izlagačkih marketa i izložbi. Živi i radi u Beogradu.

KRATKA PRIČA SRĐANA VUČINIĆA IZ ZBIRKE “SREĆNI DANI”, Književna radionica Rašić, 2023.

proza

NI O TRN NI O GRM

Dejanu Vukićeviću na drugoj obali

Gle, gle, kakav čaroban grad! Ahhh, kakva neobično bajna zemlja!

I mada se ljuljuškam još, jašući stada sivobelih oblaka, pogled mi se već polako prizemljuje, lepi se za trepteći lajt-šou i grozdove balona, za sjakteće prozore domova i okićene jelke u njima. Kako samo bogougodno i lako bele pahulje sleću na vrtove i leje, na kupole crkava i krunisane glave spomenika, prava najezda s neba! Koliko slatkih kvartira cvetnim motivima ukrašenih, koliko samo srećnih porodica iza svih tih vrata, i ustreptalih srdaca u njima što praznike dočekuju. Koliko razdragane dečice što razjapljenih ustašca i razrogačenih očiju nestrpljvo iščekuju svoje poklončiće, kule i gradove, na federe đavolčiće…

Badnje je veče i svako, naravno, očekuje svoga Božić-batu. A ja sam se, pustolovka, čvrsto zajahavši moje vratilo, iz daleka zaputila ne bih li svim ovim otkucavajućim srcima novo sukno sašila. Možda suro i jednoobrazno, možda grubo, ali trajno i nepromočivo.

Najednom, kratak blesak. Raspršena je koprena vremena, i ono buduće stoji čisto i jasno preda mnom. Ukaže mi se šljašteća metropola sva u mraku i studeni, dok detonacije na horizontu neumoljivo odjekuju. Gle, gle, koji je to mesec, koje leto Gospodnje? ima li još uvek kakvog časovnika, kalendara? postoji li još neko gore i neko dole? ne osećamo li za vratom dah bezdana?

No bolje da ne jurim pred rudu, no da se vratim u moju badnju idilu. Ni o drvo ni o kamen, ni o kladu ni o panj, ni o trn ni o grm – no pravo na gologuzim anđelčićima inkrustriranu, secesionističku zgradu Vlade, na Savet ministara. Jezdim već njenim sveže okrečenim foajeom, depresivno dugim žutim koridorima, ogromnim salonima urešenim monumentalnim mozaicima. I mada zdanje deluje avetinjski pusto, znam da su u centralnoj Odaji svetlozarnosti svi već na svojim mestima. Ustali od okruglog mermernog astala, svi servilno nacereni kao za fotografisanje, čekaju na mene ovi kliberčići u kariranim kravatama, sa njihovim resorima, utajama i proneverama, diskrecionim pravima i ovlašćenjima.

Čekaju jer znaju, večeras im u velikom kotlu kuvam đakonije koje još probali nisu: pseći jezik, gujin žalac, krila slepog miša, oko žabe krastače… anekse i amandmane, i prefikse i preambule… rep guštera, deku ljudskog sala, kap-dve od detinje krvi… i klauzule i koncesije, diskrecije i fecesije… demokratske procese, inkluzije i integracije, civilna neljudska prava, pristupnice i razdružnice… Sve to lepo kuvati, mešati i začiniti, sladiti i biberiti, dekorisati jarkim frazama. U red ih sve poređati kao školarce kad kljukaju ribljim uljem. Dati im da kusaju dok je još vrelo, kutlačom iz velikog kotla, taaa-ko. I jede, toliko jede Savet ministara da štucnu, zagrcnu se i podrignu najzad od prežderavanja, da pusti glasne vetrove i tiho zaprede – a sve u znak euforičnog odobravanja i zahvalnosti. I tako prežderanim i pretovarenim, dajem im da potpišu i parafiraju sve što su iz mog kotla pokusali; najzad, i da ga overe krvcom sa svoga rasečenog palca. Jer bez toga ugovora nema. I dok ih posmatram kako zadovoljno hrču, prostrti po skupocenim sagovima, namireni kao pravi tovari, sedam već na moje krilato vratilo i uzlećeeem.

Prelećem ravno 666 gora i mora, reka i rečica, jezera i dolina, seoca i milionskih nekropola. Na mome Guvnu večnoga mira dočekuje me legion pohotnih demona. Ah, te kurate reponje! željne samo moje ploti, kao da se nikad parili nismo, kao da besane noći nismo u najgnusnijim orgijama provodili na ovom Guvnu pred likom Raspetog…

A sada, ubeđujem ih, kucnuo je čas da grešimo, da bludničimo još grđe – na hartiji, prema agendi i brevijaru, u ovaploćenim rečima. I oduševljeno zapovedam: ajn, cvaj, draj! I teretne kompozicije prepune mesinganih i olovnih darova jure već u pravcu srećnog grada, povijenog još pod teretima fanfara, ukrasa i božićnih pahulja. Trucka se u vagonima petsto hiljada ampula sa čeličnim košuljicama i rasprskavajućim punjenjem. Dočekaće ih na stanici, čim svari i rasani se, dočekaće ih svečano Savet ministara i njihovih nacerenih klonića tapšućih ručicama, klimajućih glavicama, klanjajućih trbuščićima.

Milujem petsto hiljada larvi nesreće u petsto hiljada mesinganih ampula – i vidim petsto hiljada glavica iz krvave majčine izvučenih i propištalih. Glavica rumenih i bledih, jajastih i zdepastih, ćelavih i kuštravih, ćosavih i rutavih, tužnih, radosnih i zbunjenih, priglupih i bistrih, zabrinutih… I dok bezbrižno plove u snu dišući na škrge u svojim školama i kasarnama, rovovima i zemunicama, udarim jednog po jednog šipkom posred leve sise. Tako ga udarim, te mu se prsa na čas otvore, dok mu ne izvadim srce, lako i nečujno. Veštije od lasera u vakuumu narkoze, čaram tako da mu rana odmah zaceli. A kad se probudi, vikaće i smejaće se, pucaće i plakaće, a da neće ni pomisliti kako mu na levoj strani grudnog koša zjapi praznina veličine pesnice…

Gle, gle? zar je ovo ona bleštava prestonica širokih avenija i raspevanih fontana, onaj božićni poklon crvenom mašnicom protiv uroka uvezan?! Krstarim sada njome uzduž i popreko, i više volim da gazim i skakućem njenim zgarištima no da lebdim surim oblacima. Tamo gde su bile okićene ulice i sunašca toplih domova, sada su tuneli ruševina. Puni srče, šuta, cigle i maltera, razbacanih predmeta, odeće i ličnih stvari – svi oni grade čudnovati jedan lavirint. Gegam se po njemu oslanjajući se o moju zmijoliku tojagu. Ja, uboga starica; ja, žaba-princeza. Ja, konstruktorka lavirinta ovog po kojem hiljade posrću i zanose se, i skapavaju.

Evo me, stojim nad improvizovanim skloništem u suterenu prepolovljene železne nemani što su je od milja zvali Tržni centar. Projektili su našli prolaz i pukotinu, čak ovde pod zemljom, i svi koji su verovali da su nesreći umakli i da su na sigurnom, sada su zatrpani, nepokretni, ne osećajući više svoja tela iščekuju sigurnu smrt. Zastanem na tren, oslušnem njihov daleki romor, obezglavljene glasove što bruje dozivajući pomoć, milost, Bogorodicu, svoje roditelje, dobre ljude, vatrogasce, Svevišnjeg, smrt. I meni se u magnovenju oko zamagli, zagolica me u grlu i suze mi se skotrljaju niz obraze. Jer i ja sam bila žena, i čovek, i neka me je žena donela na svetlo dana. I jutro mi je bilo radost, i čovek mi je bio radost… Ali prošlost je prošla, a posao se mora oposliti do kraja. Zastajem tek da pripalim lulu, i grabim dalje; uz nesebičnu pomoć mojih uzoholjenih demona i ovu sam bajku uspela da natopim krvlju.

Ulazim u ruševine stare bogomolje. Umesto odvaljene kupole, na vrhu je poderotina neba po kojem plutaju oblaci dima i gareži. Hramajući, prilazim oltaru: iza krhotina ikonostasa skrila se, izbezumljena, šačica ljudskih duša. Posmatram ih očajne, na ivici rastrojstva, između molitvi, psovki i izdajničkog zadaha telesnih izlučevina. Ajn, cvaj, draj! – i svi su već pretvoreni u stado ovaca i čopor šakala i vukova tu, pod izrešetanim posrnulim mozaikom Pantokratora. Zure sada u mene kao da čekaju znak koji ću im dati. Tojagom pretvorenom u palicu zasečem studeni zrak, i stanem da dirigujem horu poživotinjenih. Izvija se u mahnitom troglasju urlikanje, zavijanje i meketanje ka liku Tvorca; pojačavam ga i ubrzavam, dajem mu ritam u isprekidanim i skokovitim prelazima. Tek jedan tren, tanji od dlake što mi iz nosa raste i uvija se, deli nas od časa kad će skočiti jedni na druge i poklati se.

Ali taj tren nije još stigao. Čuči i čeka u kažiprstu i palcu moje desne ruke, i vlasnik njihovog preostalog vremena ne može biti niko drugi sem mene. I vi koji čitate ove reči – o, ne uljuljkujte se više u bajkama i ne mislite da sam daleko. Pred vašim sam kapijama i čekam da mi otvorite. Da zubljom bezgranične slobode najzad obasjam vaš mrak!

______________________________________________________

SRĐAN VUČINIĆ (Beograd, 1970) je esejista i pripovedač. Diplomirao je na Grupi za svetsku književnost Filološkog fakulteta u Beogradu. Objavio je veliki broj tekstova o filmu i književnosti, kao i nekoliko knjiga eseja. Objavio je i knjige fikcije Nezajaz, drame i druge priče (2013) i Muzej Havaji: priče (2015). Na Radio-Beogradu izvedene su mu drame o Dragutinu Iliću, Milošu Crnjanskom i princu Đorđu Karađorđeviću. Dobitnik je Stipendije „Borislav Pekić” (2009), Nagrade „Nebojša Popović” (2020, za promovisanje filmske umetnosti i kulture) i Nagrade „Biljana Jovanović” (2024, za zbirku priča Srećni dani). Od 2012. godine je umetnički direkor Festivala autorskog filma.

TRI PJESME DARKA ALFIREVIĆA IZ ZBIRKE “SNOVI O ZRCALU I KIŠOBRANIMA”, Matica hrvatska Split, 2024.

poezija

O SNU I LJUBAVI

Nekad kad sanjam svog umrlog oca
On leži
Nag i hladan
I bez osmijeha
I bez riječi

Nekad sanjam puno beživotnih ljudskih tijela
Sva ista
Blijeda
Sivosmeđa
Drvenasta suha zvuka
Kratkih odrješitih mekih tonova
Tvore zavodljive harmonije

A svi kao da znaju da sam tu
I svi imaju za mene neke svoje melodije i priče
I svaki kao da me pita za svoje ime
A ja bih nešto rekao
Ali san mi ne da
Jer tako to zna biti kad sanjaš

I u tim snovima nekad
mi se čini da što više leže i komuniciraju svojom umrlošću
Sve su ko bliži jedni drugima
I svi kao da na poslijetku postaju pješčana plaža
More
Brdo
Raspucala suha zemlja

I ispod svega toga kao da sam okružen šutnjom mi mojih mrtvih predaka
I ispod i iznad svega toga
U tom mom snu
Sa svima njima
I znanim
I neznanim
Ja bivam jedan jedini
Od svih smrti ovoga svijeta.

***

PLEŠU GRADOVI

Plešu gradovi
Lagano se miču
Lagano se njišu
Lagano se vrte

I sve to sa svojim
Statuama
Bistama
Reljefima

I sve to sa svim svojim
Trgovima
Parkovima
Alejama
Svečanim pročeljima

I sa svim tim uskulptorenim
Skulptorima
Pjesnicima
Vođama
Svecima
Pronalazačima endema
Znanim i Neznanim junacima

Svima tako mirnima
U svojim svečanim vremenima
U svojim važnim trenucima
U svojim vječnostima
U svojim konačnostima

I usred svega toga plešući grad ih uzima za svoje plesne partnere
Onako ukrućeno dostojanstvene
Preozbiljne
Sramežljive plesače
Prepune straha da ne puknu u tom plesu
Da se na rasprsnu
Da ne padnu
Da se ne zaborave

A ja gledam onog svetog Jurja na konju i zmajem pod njim
Gledam ga sa onim dignutim mačem
Ko žudnjom da mahne
Ja ga gledam
Ja čekam
Miran
Miran
Miran
A grad
Pleše
Pleše
Pleše

***

I POPADAT ĆE LJUDI

za mog Hrvoja

Jednog dana ću biti tako lijep
I dobar
I pun ljubavi
I prema prijateljicama
I prema prijateljima
I prema onima koji to nisu
I prema susjedima u zgradi
I prema susjedima iz kvarta
I prema svima iz mog dućana prekoputa
I prema mojim frizerkama
I prema svima mojim iz bolnice mi
I ljekarne

I prema svima iz mog grada
I svih gradova
I svih priznatih i nepriznatih zemalja ovoga svijeta

I svim onima iz drugih hipotetičkih dalekih svemirskih i filmskih i stvarnih svjetova

Biti ću toliko i lijep
I drag
I dobar
I pun ljubavi prema svem živom svijetu

I da će svi ti moji dragi
I oni koji to nisu
I sva ta ovozemaljska i izvanzemaljska bića živa popadati
I po stepeništima
I po haustorima
I po ulicama
I po travnjacima
I po i pod palubama brodova
Svi oni će i zaspati po i pod svim tim krevetima
Pod svim tim uhladovinama ispod krošnji
Pod svim tim olucima za kiša

I po proslavama rađanja
I posljednjim ispraćajima

I po I pod I na

I svi ti I sve to

Sve da bi usred svega toga ostalo samo nas dvoje i naša ljubav
I nitko i ništa tu među nama
I nitko i ništa od svih tih i svega toga
Tih i Toga što bi se moglo ispriječiti među nama

Pa me ti pitaš onako među nama
A da gdje je ljubav
A ja ti stojim i ni sam ne znam
Jel baš stoji ono da je Bog ljubav
Jer ja nisam Bog
I jel baš važi da je Bog svugdje
Jer ja nisam Bog
Jer ja sam samo tu gdje jesam
I od svega toga
Niti išta više
Niti išta manje

_______________________________________

DARKO ALFIREVIĆ je vizualni umjetnik, jazz basist, pisac i pjesnik, rođen u Splitu 1964. godine. Diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i specijalizirao patologiju.