Željko Belinić

KRATKA PRIČA IVANE DILBER: MUŠEMA

Ponedjeljak je, pazarni dan. Između pijačnih stolova Maša vuče svoje mršavo tijelo baš kao da je tuđe naprtila na ono malo duše pa ga sada po kazni nosi naokolo, zavlačeći ga među muške čarape i gaće. Usta joj se skupljaju i suše dok rasteže i premjerava bokserice nepouzdanih veličina, i to one sa skrivenom gumom u pasu, provjeravajući usput i sirovinski sastav. Naposljetku uzme desetore pamučne, sive i crne, a sve za broj veće nego lani.

Ma da su i za dva broja veće, ne bi ništa falilo, promrmlja sebi u bradu, trpajući ih u ceker. Nidža će im ionako nalaziti mane, tužiti se na grube šavove ili nakrivo skrojene rasporke. Jer sve oko njega sve mu tješnje biva, i gaće i kuća. A on, opet, svakim danom sve je tanji i u sebe uvučeniji. Kao da su mu se pod kožom razmilili kakvi nametnici pa proždriješe s njega svu mekoću, ostavljajući joj okaminu kojoj više ni gaće ne zna probrati. E, muko moja, misli Maša i, ciljajući daleko, u šipražje što buja uz otvoren gradski kanal ispljune koštice netom kupljenih hercegovačkih trešanja.

Iako je poranila, vrvjelo je na pijaci i prije osam. Drugi je svibanjski ponedjeljak i najviše se pohrlilo prema rasadu. Na sve strane stručci mlade raštike i ostalog zelenja. Povuklo sunce u bašče i muško i žensko te se zarana namiruju, dok je svega još u izobilju pa se može i birati. U širokom ih luku Maša zaobilazi, i Duvnjake što kupuju i Ljubušake što prodaju, a na pameti joj još samo jedno – mušema. Po nju će kod Sutke jer njezini su stolnjaci mekši i podatniji od onih u tržnim centrima, a ponešto su i jeftiniji.

Plativši mušemu, Duboki put učini joj se dubljim nego ikad. Zato požuri ne bi li što prije prevalila onih petstotinjak metara od pijace do kuće, a lijevom rukom obgrlila presavijeni plastificirani stolnjak i znojnim ga dlanom pritišće o prsa kao da će joj ga tkogod ukrasti. Premda danas ima sve vrijeme ovoga svijeta, hitrim korakom stvara privid žurnosti. Poznanicima, koji na pijacu dođu i po malo razgovora, samo kratko odzdravi pa skoro potrči, ne dajući im prostora za išta više od kratka pozdrava. Jer, kopka Mašu, što ako netko priupita za Katarinu? Što bi rekla, što li izmislila?

Eh, Kaćo, Kaćo…

II.

Odloživši vrećice i ceker na kuhinjsku klupu, otpije nekoliko gutljaja hladne jutrošnje kave i odahne. Konačno se dokopala svojih zidova. A zidove bi valjalo i obijeliti. Točkice ajvara iznad peći okupane su suncem i titraju joj pred očima kao light show po fasadama u zimskom blagdanskom pejzažu. Srećom, ostalo je pola kante boje od prošle godine pa se, ubacivši u usta dva-tri zalogaja štrudle od oraha, brzo presvuče i uhvati se posla. Sunce je već odavno zapalo kad je ljetna kuhinja zamirisala na obijeljene zidove i čiste podove, a u ulaštenom se prozorskom staklu zazrcalili gornji kuhinjski ormarići.

Ponedjeljci su sada samo njezini. Otkako je u mirovini, Nidža se budi u cik zore i, ako nije nevrijeme, odlazi u ribu na Buško ili Ramsko jezero. Čim osluhne zvuk auta, Maša ustaje i pristavlja kavu. Takvi su joj dani mir i ona ih trga od tjedna kao hrskave okrajke od još toploga kruha. Ponedjeljkom joj riječi ne zapinju u grlu, a teško izgovorene rečenice ne sudaraju se s njegovom šutnjom.

Taman kad je objesila zavjesu i na stol htjela prostrti novu mušemu s uzorkom sitnih žutih tulipana, pogled joj privuče crnilo što se probijalo ispod gustog namaza boje. Nađe špartlu pa stane strugati debeo curak čađe skrutnut na donjoj polovici zida ispod sulundara. Okolo frca žbuka, a nekoliko komadičaka poleti joj ravno u oči. Ispirući ih nad sudoperom, poželi zaplakati, ali ni suze ne dolaze onda kad ih prizivaš i trebaš. Niz lice i ruke cijedi joj se tek bjeličasta klorirana voda.

Već treće ljeto Katarina neće doći. Rekla joj je to i sinoć, s nekom nepodnošljivom lakoćom, jednako kao što bi joj rekla da u Malmöu pada kiša. Ili da je kupila novi džemper. Lakše bi joj bilo da je prije tri godine, kao u onim pubertetskim danima, zalupila vratima. Tresak bi značio i povratak, i dug pokajnički zagrljaj. Ovako je, čini se, otišla zadugo ili, ne daj Bože, zauvijek. Tiho. A Maša se našla u procjepu između muža i kćeri, nastojeći zatrpati raspuklinu i oživiti cjelinu. Ta na tu je kartu stavila sav ulog, sve što je ikad imala.

Nidži je teško pala spoznaja o nevjenčanu zetu. Shvatio je to kao izdaju. Ponos koji je osjećao prema mlađoj kćeri, doktorandici u švedskome Lundu, ugasio se naprasno. Jednostavno, poredak je bio narušen. Kao i šesta Božja zapovijed. Neprirodan slijed u kuću im je toga zadnjeg zajedničkog ljeta doveo i Arga, šestomjesečnoga havanskog bišona. I Nidža ga je ćušnuo. Jer ćuki nije mjesto u kući, a još manje za kuhinjskim stolom. Jer ćuko je da se ćušne. Zacvilivši, pahuljasto pseto odsviralo je kraj i ostavilo nered u kojem se Maša još uvijek nije snašla.

III.

U prirodi je svake tuge, pa i ove Mašine, da narasta noću. Namjerno ona iscrpljuje tijelo, a činila je to i danas, samo da joj duši bude lakše. Umjesto sna obuzima je lagana drhtavica. Ti si kriva! Ti si ih odgajala! A di sam ja bio? Mlatio životom po švapskim bauštelama. Eto di! Ruku sklopljenih na molitvu dekodira Maša Nidžine poglede i tišine, slažući ih u pitanja i optužbe. Iako, ruku na srce, ni sama ne zna odakle jače izviru, iz njegovih pogleda ili iz njezine nutrine i vaganja vlastite krivice.

Kad ju je tableta diazepama već lagano umrtvila, iz prizemlja se začulo lupkanje. To Nidža filetira ribu, vjerojatno smuđa. Odnosi je u zamrzivač. Tušira se. Liježe u krevet. Sobu prožme miris citrusa. Kroz slomljenu roletu s ulice se probija trak svjetla i pada Nidži na potiljak. Učini joj se toliko krhkim i prolaznim da je preplavi osjećaj samilosti. Iako u tim njihovim zadrtostima drži Kaćinu stranu, noćas je poželi prodrmati i viknuti: Pa ne možeš ni ti samo tako duvanjskom ćaći u kuću dovest švedskoga ćuku i pustit ga da žvače novu mušemu!

Maša tone u san, a pred očima joj bljeskaju grozdovi sitnih žutih tulipana.

________________________________

IVANA DILBER rođena je 1974. godine u Splitu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Tomislavgradu (Duvno, BiH). Iako objavljuje tek odnedavno, piše, čini joj se, oduvijek. Kratke priče objavljuje na portalima i povremeno ih šalje na natječaje.

KRATKA PRIČA DANIELA RADOČAJA: POSLJEDNJA TRUNKA NADE

proza

Sjećam se, najprije se čulo kao tiho zujanje ili možda pucketanje. Transformator mog češkog gramofona često bi znao tako zujati s vazda prašnjavog staklenog stolića ako bi nakon upotrebe ostao priključen na mrežu pa se ne bih previše zabrinjavao. Zujanje bi doista bilo tiho, toliko da bi ga se rijetko i moglo detektirati. Onda sam jednom, ležeći premoren na kariranom trosjedu, nakon odrađene devetosatne smjene u pogonu za promet ribom i ribljim prerađevinama, odlučio i tom minornom zujanju stati konačno na kraj. No, posegnuvši rukom kako bih isključio transformator iz strujnog kruga, zatekao sam ga već izvučenog i bočno okrenutog na parketu iza velike ukrasne demižane uz produžni kabel. Umornih sam očiju oborio glavu natrag na jastuk i čvrsto zaspao sve do jutra uz, tko će ga sada znati čije, prisutno tiho zujanje.

Prolazili su dani. Bilo je ljeto, posla previše, a vremena nedovoljno da bih stizao puštati ikakvu glazbu osim one već servirane šlagere na lokalnom rovinjskom radiju. Rijetko bih bio doma; ručnik preko ramena pa nakon posla pravac na more. Komad kruha, domaći paradajz i konzerva skuše, koju smo mi radnici dobivali po povlaštenoj cijeni, bio mi je gotovo svakodnevni obrok. Što zbog ekonomičnosti, što zbog lijenosti da išta skuham u već dovoljno sparnoj podstanarskoj garsonijeri bez ugrađenog rashladnog uređaja. Onda se jedne večeri, dok sam zavaljen u fotelji čitao knjigu Tristessa simpatično uvrnutog Jacka Kerouaca, zujanje vratilo ili tek možda pogoršalo. Moguće je i to, nisam više pronalazio suptilan način podsvjesno ga ignorirati. Da bih na samome početku u potpunosti eliminirao prvoosumnjičenog, iako odavno isključenog iz struje, iznio sam gramofon zajedno s prijamnikom i zvučnicima iz dnevne sobe uguravši ga u ostavu između velike neotvorene vreće integralnog brašna i kartonske kutije s praznim bocama mlijeka. Zatvarajući prozor kroz koji čak i nije dopirala naročita buka, ustvrdio sam borbeno – konačno ostajemo sami kao pred dvoboj, tiho zujanje i ja.

Stari električni vodovi unutar zidova nisu pucketali elektricitetom. Provjerio sam ih dvaput, uključujući razvodnu kutiju s osiguračima. Prvi put osluškujući bez pomagala, drugi put pomoću čaše za puding, prislonivši je gornjom, rubno pozlaćenom stranom uz suhi žuti kreč, donjom uz znojno uho – kako su to nekada radili ruski špijuni u pomalo patetičnim crno-bijelim američkim filmovima ne bi li čuli razgovore iz susjedne prostorije. Utičnice su također šutjele. Produžni kabel bio je sada isključen s napajanja, a time i frižider te samostojeća noćna lampa smještena između sklopljenog trosjeda na razvlačenje i fotelje. Plafonijera – ispravna! Prekidač – ispravan! Iz plinskog štednjaka nije šištao plin, u suprotnom, odavno bih bio među pokojnima. Na mjestu predviđenom za televizor, jedan jedini prozor, nimalo zainteresiran za moj zvučni problem, pozivao me je provesti ostatak ovog lijepog srpanjskog dana napolju. Knjige iz ostakljene vitrine nisu okretale stranice, stare longplejke nisu se same vrtjele u svojim istrošenim papirnim košuljicama. Iza zatvorenih vrata skučenog toaleta sve je držalo jezik za zubima. Upravo zbog toga počela me je obuzimati tiha jeza. Sav taj prividan mir. I taman kad sam, gotovo pomirljivo, krenuo ponovno uključiti produžni kabel odgurnuvši ustranu ukrasnu demižanu, pluteni čep kojim je bila začepljena zapeo je o kut drvenog kuhinjskog stola, pijano se otkotrljavši niz sobu. Demižana je umorno ispustila dugo sputavani dah iz sebe oslobađajući, sve glasnije, od ranije mi dobro poznato zujanje.

Demižana je bila moj vlastiti pokušaj kopiranja projekta kojega je uspješno proveo luckasti starčić David Latimer o kojemu sam čitao na društvenim mrežama. On je u svojoj boci posijao sjemenke neke biljke. Kad su uspješno izrasle, zalio ih je svega još jednom, a onda je demižanu trajno zatvorio i tako pokrenuo stvaranje mikro-eko sustava koji je pola stoljeća sam, bez ljudske pomoći, izvanredno funkcionirao: voda djeluje u zatvorenom cirkulacijskom krugu, korijen je apsorbira. Potom biljka kroz proces fotosinteze ispušta vodu natrag. Kapi koje stvara vlaga spuštaju se niz staklenu stjenku ponovno do korijena. Hranjive tvari biljka crpi iz otpaloga lišća koje truli na dnu. – Sve mi je to zvučalo nevjerojatno; samoodrživi eko sustav s biljkom koja hrani sebe samu! Žarka želja je postojala, ali nisam imao previše živaca poput strpljivog Davida. Kineskim sam štapićima za jelo nekako ugurao u nasutu zemlju na dnu demižane unaprijed izraslu sadnicu mente kupljenu kao živi zasađeni začin na zelenoj tržnici. Iako poprilično invazivna, moja menta je nedugo zatim potpuno istrulila. Oni koji su znali za taj moj botanički pokus rekli su mi da sam biljku vjerojatno previše zalio. Mene nije bilo briga za razlog neuspjeha. Dijelom iz prkosa, dijelom zbog razočaranja pa donekle i stida. Tako je sav nakupljeni entuzijazam, istoga trena, nepovratno splasnulo u zaborav. Do danas. Do trenutka kad je zvuk naprosto prsnuo iz odčepljene demižane poput podivljalog gejzira. I to je bio događaj koji me je iskonski promijenio.

Isprva sam mislio da sam šenuo. Potom da je riječ o neslanoj šali. Glasovi koji su se posve jasno čuli kroz neveliko grlo mogli su biti prethodno snimljeni. Danas postoje razni jeftini audio-sistemi, prisluškivači i slično. Dva, tri klika na mobitelu i iz Kine stižu sva čuda moderne tehnologije za pravu bagatelu. Recimo, Dimbo mi je mogao maznuti rezervne ključeve i sve smjestiti; on je sklon takvim infantilnim glupostima. Ali nije. Svu sam zemlju prekopao teleskopskom drškom žlice za obuvati cipele, bezuspješan u pronalaženju ikakvih tragova zavjere.

– Molim te… – čulo se iznutra. Drugi glas, paralelno s prvim, govorio je: – …neka si moj sin nađe vrijednu i poštenu ženu. Treći je zahvaljivao: – Hvala ti što čuvaš moju obitelj. Čulo se neusklađeno višeglasje:
– Bože!
– …Bože.
– Bože…

Hvatala me vrtoglavica, sileći me leći na pod. Ikein bijeli plastični luster blago se njihao sa stropa, nasuprot zidnoj rešetki za cirkulaciju zraka. Nisam ranije primijetio tu metalnu konstrukciju u garsonijeri. I dok su iz boce dolazila razna glasovno isprepletena zapomaganja, pitao sam se tonem li u čvrsti san ili blagu nesvijest:

– Pomozi mi!
– Čuvaj me od zla.
– Usliši naše molitve…

Bilo je oko ponoć kad sam otvorio oči. Jugo je na pustom trgu, pod javnom rasvjetom, njihalo vrhove mladih topola. Glasovima više nije bilo traga. Nisam imao snage dodatno tražiti nevolje oko toga. Razvukao sam trosjed – vrijeme je za spavanje.

Ujutro je sobom odjekivao žamor. Zidna ura pokazivala je jedva načetih šest sati. Sumnjičavo sam čučnuo pred demižanu; kao da je sva podrhtavala. Na crnoj su zemlji dolazile do izražaja nekakve šarene točkice. Zakleo bih se da sinoć nisu bile ovdje. Zapravo, kao da nisu izgledale ovako, bile su nekako izmiješane. Svatko normalan pripisao bi običnoj plijesni takvu pojavu na vlažnoj zemlji. Ali sada je svaka boja bila zasebna. Prevladavala je plavkasta, da tako kažem, razvučena prema zapadu, potom zelena prema istoku i narančasta po sredini. Sjetio sam se upotrijebiti veliku lupu s crnom plastičnom drškom pohranjenu među ostalim nepotrebnim stvarima stanodavca koje su me pomalo cinično dočekale u jednoj od ladica komode. To su bile male žive loptice, svaka sa sitnim nožicama, ticalima, očima… Mogle su to biti lisne uši, iako zapravo o njima nisam znao mnogo osim da one ne govore, ne mole i nikada ne zapomažu. Barem ne naglas. A ovdje se sve odvijalo previše čudno i previše brzo. Tijekom mog promatranja, plavi su se međusobno podijelili na tamnoplave i svijetloplave. Mislim da su jedni druge grizli. Zatim su ih, međusobno zavađene, napali zeleni. Za to vrijeme narančasti su zauzeli prethodni teritorij zelenih. Molitve nikad nisu bile glasnije. I ono što je najluđe od svega, mislim da su sve bile upućene meni:

– Molimo te, Veliki Stvoritelju, da zaustaviš ovo nasilje – dolazilo je od narančastih.
– Molimo te, Tvoja Presvijetlosti, da u ovome svetom ratu budeš na našoj strani – govorili su i svijetloplavi i tamnoplavi.
– Neka Svevišnji kazni heretike – tražili su zeleni.

Koliko god da je ovo zvučalo suludo, zapravo je bilo jasno kao dan. Ja sam bio njihov Bog. Njihov stvoritelj i otac. Tih šarenih kuglica koje očito ne znaju da postoji život izvan stakla. Koje su došle na ovaj svijet sasvim slučajno, djelovanjem tko zna kakve kemikalije za špricanje bilja. Koje su mutirale do stanja svijesti jer je možda nečiji djed, greškom, umjesto uobičajenog fungicida u štrcaljku dosuo unukov nevješto sakriven LSD. Koje ne znaju da ću ja dobiti otkaz ukoliko u ponedjeljak ne dođem na posao od kojega mi se živo povraća. Koje misle da su njihovi problemi veći i važniji od svih mojih tekućih problema. Da ne govorim o tome koliko je i mene okolina uvjeravala da postoji Bog, stvoritelj moga svijeta i da bih trebao vjerovati u njega. Za svoje dobro. Ironično, za svoje spasenje upravo s ove Božje makete. Poput tih boja, tamo, zatočenih na dnu vlažne boce koja čini njihov čitav svijet. To saznanje bilo je previše čak i za flegmatičnog agnostika poput mene. Trebalo mi je nešto da me istog trena barem malo smiri. Pala mi je napamet boca vina zaostala u frižideru od prošlog rođendana, a dvadeset sedmu punim za malo više od mjesec dana. Syrah, berba 2019. Ne vodeći računa o praznom želudcu ili neprimjereno ranim satima za alkohol, s velikim sam olakšanjem potegnuo prve gutljaje iz nje. Bili su to najveći gutljaji ikada.

– Voila! – obratih se svojim podanicima negdje na polovici boce, pripit, ali konačno uravnotežen. – Obraća vam se vaš kralj, pardon, otac, Bog svemogući. Ustvari u ovo ‘svemogući’ još nisam dovoljno siguran pa ćemo i to odmah ustvrditi.

Uzimam mali sklopivi kišobran i bacam ga teatralno s drugog kata kroz prozor.
– Neka poleti! – naređujem očito priglupom kišobranu koji tvrdoglavo tresne o tlo. – Neka se otvori i poleti! – ponavljam naredbu kišobranu ispruženom na parkirnom mjestu za invalide, ne obazirući se na začuđene poglede slučajnih prolaznika. – Dakle, samo vaš otac i Bog, bez nekih Harry Potter pizdarija, obraća vam se po dnevnoj dužnosti. Da li me čujete? – govorim u bocu vina kao u mikrofon. Ustajem s kauča i naginjem se nad demižanu. – Da li me moj narod čuje?! – urlam kroz uzak otvor, prislanjajući navrh dlanove poput glasovnog lijevka. Umjesto ikakvog mogućeg odgovora, iznutra su dopirala samo tiha individualna zapomaganja uz poneku zahvalu za stvari koje ja osobno nikada nisam učinio:

– Hvala ti što nisi zelenima dozvolio da zauzmu naš dom. Ili: – Hvala ti što si ozdravio našeg Uška.

Bio sam uzvišeni nijemi Bog, za njih toliko velik da me iz te neposredne blizine nisu imali šansu vidjeti. Kao što, vjerojatno, iz istoga razloga ja ne mogu vidjeti mojeg Boga.

– Jesi li i ti pijan, Bože? – obraćam mu se čas pogledavajući prema stropnom lusteru, čas prema zidnoj rešetki za cirkulaciju zraka, kao da će u jednom trenutku iz nje izviriti glavom i bradom. – Znam, ne mogu te čuti, niti ti čuješ svojeg Boga. A tvoj Bog ne čuje onog svog, nama još daljeg…

Sjedio sam na podu uz demižanu, naslonjen o zid. Sveta Eufemija je zvonom obilježila podne. Bilo je toplo, a najgori dio dana još se nije ni nazirao. U boci je ostalo tek malo vina za koje nisam bio siguran želim li ga nasuti u svoje grlo ili kroz grlo demižane. Možda bi se stanovnici konačno opustili. Možda bi vino prihvatili kao dar Boga i prestali po čitave dane bespomoćno zapomagati. Ipak, nisam želio dodatno eksperimentirati. Bilo mi je suviše teško povjerovati u ovo što mi se već događa. Osjetio sam suze kad su nenajavljeno kliznule niz obraze. Pred mojim mutnim očima, demižana je dodatno zasvijetlila reflektirajući lijevim bokom sunčeve zrake prostorom. Tog trena, kao da me nešto potrgalo iznutra. Nešto se u meni razlomilo. Nervozno ustajem, odmičući zavjese. Ponovno zatvaram prozor. Padam ničice pred demižanu. Prislanjam lice o suncem ugrijano staklo. Poput oca dok lovi trzaje nerođenog sina jedinca milujući majčin trbuh. Umjesto sreće i blagostanja osjećam gorčinu. Osjećam odbojnost spram tom kukavičjem jajetu, recikliranom staklenom kopiletu.

– Ovo nije moj odabir! – ljutito dreknem. – Ja nisam pristao nikome biti Bog, moja ljudska prava su potpuno narušena. Odbijam imati neljudsku djecu, i sam sam još uvijek nečije dijete – mene majka nedjeljom poziva na ručak. Ne trebam toliku odgovornost! Zar ne možemo živjeti sretni, sami sa sobom, bez da neprestano stremimo raznoraznim božanskim formama mlitavih dogmi? Zar bića doista ne mogu biti dobra zbog suštinske dobrote? Zbog toga što je nekom nepoznatom i tužnom biću pokraj nas prijeko potrebna iskrena, topla riječ? Zar svaka naša učinjena dobrota mora očekivati Božju nagradu? Zašto očekujemo za nju biti plaćeni? N-e… –zamuckujem. – Ovo nije moj svijet. A ni ovo… – pokazujem rukom, klečeći, na demižanu – nisu moja djeca.

Povlačim demižanu do ugrijanog prozora. Centriram je posred osunčanog pravokutnika s križem sjene na parketu. Vraćam pluteni čep. Osjećam znojno čelo. Živin termometar na dovratku pokazuje trideset stupnjeva Celzija. Prognoze su da će temperatura tijekom popodneva značajno rasti.

– Ili ćete se nekako morati sami spasiti ili će ovo Sunce za mene izvršiti abortus – prezentiram im svoju malicioznu nespremnost za prihvaćanje dodijeljene mi uloge. – Bože, oprosti mi što sam ti na teret, ali boljeg mene zasad nemaš.

Otključavam ulazna vrata i izlazim niz hodnik. – Oprostite i vi svome grešnom Bogu – obraćam se stanovnicima demižane, telepatski. – Želim vam više sreće idući put, u nekom drugom životu i možda barem malo boljoj ulozi.

Omotan velom tajne frustriran odlazim do Dimba, najavio je raditi sarmu. Ulica je kao ekran Tetrisa – izbjegavam najezdu polugolih turista pitajući se, s dodatnom grižnjom savjesti, hoću li u onoj blatnoj demižani, ovom nesnosnom vrućinom, skuhati i nečijeg Boga; nečiju posljednju trunku nade?

– prvonagrađena priča na književnom natječaju ZA najbolju GORKU priču Gradske knjižnice Vrbovec 2026. –

_______________________________

DANIEL RADOČAJ rođen je 1979. godine u Puli, gdje i živi. Književnim radovima zastupljen je u pedesetak književno-kulturoloških tiskovina. Član je Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, splitske Udruge za promicanje eksperimentalne umjetnosti DADAnti i Udruge hrvatskih aforista i humorista. Ponešto hvaljen, ponešto nagrađivan. Stekao je zvanje stručnog prvostupnika ekonomije.
Objavljene knjige:
Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta, Književni klub „Branko Miljković“, Knjaževac, Srbija, 2006.
Velika smeđa fleka, Katapult, Rijeka, 2011.
Ponekad bih odlazio k njoj biciklom, Naklada Đuretić & Studio moderna d.o.o., Zagreb, 2013.
Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja (u suautorstvu s Ivanom Glišićem), Studio TiM, Rijeka, 2013.
Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet, Studio TiM, Rijeka, 2014.
Krleža i Veliki rat ili Kako smo pojeli Krležu od marcipana (u suautorstvu s Ivanom Glišićem), vlastita naklada, Pula, 2018.
Anatomija rastanaka, Studio TiM, Rijeka, 2019.

NOVE PJESME ANJE MARKOVIĆ

poezija

SLADOLED

Bilo je ledina, gola ledina gde su zeleni
plamenovi šiblja lomili kičme na vetru,
blaženo ništa i ničije,
potom su u potokom rasečen dlan
utisnuli temelje, a s njima beton i smisao.
Ko ima i beton i smisao, više nije ledina
i naziva se mestom.

Duž onoga što je postalo ulica
naselju su izrasle ruke
i kada ih smesti na beton među zgradama,
oseti ucrtan krug. Pesak, pupak našeg sveta,
zimovnik za lopatice i plastične morske zvezde,
a posle: neprirodne zenice i korov.

Potok se povukao, ipak
razbacane mladice su procenile da će preživeti,
kao i mi, uostalom, tankonogi,
besmrtni sami sebi jer naše je bilo kamenje
i naše je bilo kestenje i
mestimična oštra trava,
naša je zarđala ivica tobogana
niz koji se spustiš samo jednom,
miris metala na znojavim dlanovima,
i prolazi među zgradama
kroz koje se košava zaleće da u letu počisti
sve pamflete i kese i napravi šniclu od dečjeg mesa
jer ovde zavetrine nema.

Ledinu ne pamtimo, kao ni potok.
Navikli smo na sivo i grubo – poznato mesto
gde ljuljaške žive vrlo kratko,
i gde je uvek malo hladnije.

Mesto je majka, ali to ne znaju
ni mesto ni majka. Nijedno nije dom.
Daju mi kornet s tri kugle
čistog nasilja,
i šta ja sad da radim?

***

CURI NIZ BRADU

Kamen je napravio luk preko igrališta
rastao kroz polen i povike,
zatim je sevnulo belo, krv
suknula u oči.

Mesto kaže: tako se pravi čovek
kakav meni treba.
Da vidiš samo kako oblikujem!
A ti nećeš da te tako prave,
ali ćutiš. Juriš jarče mali da vratiš
za pocepanu kožu
za slepljene trepavice.

Lome se u trku sveže kraste na kolenima,
nebom leti kamenje i kestenje,
odrastanje curi niz bradu dok
trčiš kroz detinjstvo, udžbenik iz istorije,
i grad je sve širi i otadžbina
sve mračnija.
Begunac uvek brži.
Učiš – trči se lakše sa
zatvorenom glavom.

Majka je rekla dođi kući u sedam,
nije rekla dođi krvava
i to je sada problem.

***

LJUTE ŠIBICE

Odrasla je,
celog leta nosi pantalone.
Sakrijemo se u prohladan ulaz, pa se svuče i pokazuje
pomodrele spirale na koži, kaže tata je bio ljut,
a kad je ljut on uzme
kabl od fiksnog telefona
– veza se prekida –
samo zviždi i boli i niz nogu se
zavijuga Dunav.

Dok priča, nokat sa oljuštenim lakom
prati tragove kabla, kaže
sada ne boli,
samo mi je malo vruće.

Posle lutamo po kraju, na brdu je crkva
u kojoj stojimo stisnutih pesnica.
Beskonačni balvani lete prema nama,
a vrlo dobro i znamo: ovde se nikome
ništa ne može oprostiti.
Dišemo kao šibice, tri male ljute šibice.

***

ODLUKA

Mesto je i puškarnica i podrum,
nema sećanje – odraste nas i olupa o beton,
kao masna šaka kad
dobar tresne but. Potom dođu drugi
da i oni zauvek zapamte
kućni red betona, da i njima taj sladoled
procuri niz bradu
pokapa po novim patikama.

Predgrađe pritiska kao kamen za kupus,
kao nagli sumrak – nema svetla
najednom
gazim po nečijim zubima,
mojim zubima u blatu.
Majka je postala teško nemesto.

U mrklom mraku beli se skelet
penjalice i miriše miriše miriše
na slatkiše iz Štarka.
Odluka o begu reži sa povoca.

_____________________________________

ANJA MARKOVIĆ rođena je 1988. u Beogradu. Diplomirala je na Katedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godine 2012. objavila zbirku pesama Napolju su ljudi (SKC Kragujevac, edicija „Prvenac”), za koju je dobila Brankovu nagradu za prvu knjigu. Godine 2016. objavila je i zbirku Kowloon. Pesme su joj prevedene na engleski, grčki, slovenački, ruski i češki, objavljivane po raznim časopisima i portalima, i uvrštene u antologije Meko tkivo, Ovo nije dom i Logične pobune. Sa Udruženjem „Nebograd” sarađivala na projektu Novi kompozitori i nova lirika. Radila je kao urednica u raznim izdavačkim kućama.

NOVE PJESME MEHMEDA BEGIĆA

poezija

MAGLA I VJETAR

Živim u hotelskoj sobi
koja nudi više nego što trebam
i ništa što želim
Ovdje šutim znakovitije
i bolje nego na rubu šume
koju sam dugo zvao
jedinim domom
I zato se ne vraćam
Niti ću više odlaziti
Moja putovanja su u svom zenitu
i više me neće transformisati
Ništa nije ostalo da se nauči
Konačan oblik sam dosegao
uz pomoć
sjećanja na tvoje duge noge
i zavodljivo finale
zadnjeg rastanka
Neka magla i vjetar
budu svjedoci našeg dogovora

***

SUEDEHEAD

Sapunjajući svoju srebrenkastu bradu –
u sred polugodišnjeg rituala
– sjetio si se onog nitkova
i koliko su ti značile njegove pjesme:
kako li se samo uspio posvađati
sa svima i prezreti svakoga
ali ostati omiljeni stihoklepac
Nezadovoljstvo je opasno gorivo
razornije od ljubavi
i njenih derivata – govoriš sebi
u bradu od sapuna, dok ti kroz glavu
prolazi plejada likova
na koje nisi pomislio decenijama
Svi su redom besmrtni u tvom
zakašnjelom sjećanju, svi nemarni
i mladi kao Dean Moriarty
Imao si 14 godina i povodljivo srce
kada si prvi put napustio sve, tamo
na ponoćnoj klupi, uz pjesmu o gradu
koji ne bi trebao da postoji
Bila je to pjesma o preciznoj dosadi
koja priziva nuklearno rješenje
Imao si 14 godina, šta si mogao znati
o armagedonu i genocidu,
o strahoti kraja svijeta, i šta si morao
naučiti na cesti koja zavodi
Umoran od adolescencije, mislio si
da napuštanjem rubnog Mediterana
rješavaš sve probleme svijeta
Nekoliko decenija i meridijana poslije
koliko si naučio i šta si promijenio
Šta može reći klupa sa koje je
neko ukrao tvoju omiljenu jaknu
dok si bio zauzet razmišljanjem o starcu
koji je na nekoj drugoj osunčanoj klupi
zauvijek usnuo –
u tišini koja odjekuje
u čežnji koja se mora slijediti
sa sijedom bradom u kojoj se
gnijezde sve naše senilnosti

***

PUT SVILE, PUSTINJA GOBI

Ne mogu ti pokazati koji je pravi put
(nisam siguran ni da takvo nešto postoji)
ali poznajem cestu
koja je starija od vremena
Tamo svako za sebe mora otkriti
koliko je izgubljenosti moguće podnijeti
i šta smo spremni napraviti u tmini
kada niko ne gleda i ne vidimo ništa
Kada smo od zvuka napušteni
rastrojeni i razdvojeni
podijeljeni ili odstranjeni
tražimo riječi gubeći slova
Zaboravljenu nježnost
ipak uspijevamo pronaći
Nasumično stvoreni za pad
prihvatamo i shvatamo greške
bez iluzije da možemo biti bolji ljudi
da ćemo ostvariti pohabane snove
ili da za takvo nešto ima vremena
Olupine smo od poljubaca
i jednom smo iskreno vjerovali
da su ishodi poput pravog puta
filmske slave ili spasa u umjetnosti
svakom podjednako dostupni

***

IZGUBLJENI U BUĐENJU

Sanjao sam kako razgovaramo, Katarina.
Uglavnom si ti govorila, a ja sam slušao.
Sanjao sam kako ti najavljujem jesen
zlatnu i poražavajuću.
Jesen je donijela svoju istinu, i nije
bila nježna kad je rekla
da svojoj djeci više nisam neophodan.
Ti si se nasmiješila i slegnula ramenima.
Valja iznova izmisliti život, rekla si
i to treba uraditi prije proljeća.
Treba um raskovati i otvoriti se
nekim sasvim drugačijim idejama.
U isto vrijeme probuditi i tragove davnog života.
Sjećaš se kako ti je tijelo spavalo na kamenu
i jelo samo hranu iz konzerve,
sjećaš li se isprekidanih snova
i pijanih osmijeha poezije.
Nije bilo odmjeravanja riječi, nije se
razmišljalo o položaju srca
u narednom brodolomu,
jer srce je tu da jaše mahnitog bika ljubavi
i ljubav je tu da nikada ne uspori.
Pravila su, poput tetovaža, zapisana na mladoj koži
i kad si jednom obilježen, nema izlaza,
nema povlačenja niti predumišljaja.
Sve je to meni jasno – prekidam te
Ali me muči nešto drugo –
žrtva dvadesetog stoljeća, Katarina,
postala je najstrašniji zločinac narednog milenija.
Kako to objasniti djeci i kako ponovno zaspati?
Otišla si i ostavila pregršt pitanja, prije nego
što je nama preostalima
toliko toga postalo nepodnošljivo.
Sanjao sam kako sam te izgubio
među ljudima.
Trajalo je sekvencu predugo
i bilo je tjeskobno.
Buđenje me je obradovalo, Katarina,
a odgovor je – baš kako kaže
pjesma – vjetar otpuhao.

***

MAČKA

Ako se sjetiš nečijeg lica
mačku treba nahraniti
Ali ti nemaš mačku
Odavno je
tvoja mačka napuštena
Nemaš pravo
da je zoveš svojom –
ni u pjesmi na raskršću
ni u kući u predgrađu
ni u osami
ili u divljini uma
Posebno ne među ljudima
ili luđacima
Ali posjeduješ praznine
i to je sve što ostaje
Kada pas zalaje
mačku treba nahraniti

__________________________________

MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977), autor je više zbirki poezije, kao i knjige improvizacija u prozi „Pisma iz Paname: detektivski jazz“, Jedan je od osnivača mostarskog časopisa Kolaps. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u kolekciji „Moj život u umjetnosti“, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003). Sa Damirom Šodanom izučava hispano poeziju (preveli su knjigu „Smrt u Tangeru“, Leopoldo Maria Panero, izabrane pjesme; PPM Enklava & HDP, 2022). Napisao je tekstove za album Novi odmetnici: Iznad tame, pjesme za Viktor Haru (2023), a sa grupom Taino je učestvovao u stvaranju muzičke podloge za krimi seriju Kotlina. Nakon godina provedenih u Nikaragvi i Dominikanskoj republici, vratio se na Stari kontinent. Trenutno živi u Madridu.

MARIJANA BALOG-PARAZAJDA: DVA CENTIMETRA ISPOD KOŽE, kratka priča

proza

„Nemate dovoljno“, glas prodavačice bio je neumoljiv. Stojim ispred blagajne. Ljudi u redu kolutaju očima.
„Mogu vam donijeti sutra“, ponudim. „Često sam ovdje.“
„I jučer vam je falilo.“
Nisam se imao snage braniti. Gledam je blago stisnutih očiju zgrčenih mišića, kao da očekujem udarac. Skupim se i poželim biti nevidljiv. S pulta uzmem samo kruh, konzervu paštete ostavljam. Nemam dovoljno.
Veliko bijelo svijetlo zasljepljivalo me. U mene je gledalo nekoliko pari razrogačenih očiju. Samo oči svud oko mene. Radoznale, optužujuće, prijeteće.
Budim se uz trzaj. Kao da mi tijelo propada u mrak. Dobro je. San. Samo vražji san! Velikim gutom povlačim vodu iz boce. Ustajala je, ima okus prašine. Povlačim snop starih kaputa više gore preko glave. Vonjaju na vlagu, trulež. Možda zaudaram ja, ne znam više.
Hladno je. Studeni grize. U sklepanoj prostorijici punoj rupa i sjena koje hodaju po zidovima i škripuću u mraku. Hladnoća se poput neprijatelja uvlači u svaku poru. Kad nemaš vlastiti krov nad glavom, nemaš ni struju, ni vodu, a nemaš ni ljude. Oni se nekako odvoje od tebe, otplutaju nekim svojim rijekama.
Osuđen sam na razmišljanje. Misli kopaju, optužuju, proklinju. Progone po cijelu ubogu noć. Kad ipak klonem, sanjam uvijek isti san. Nikad ne vidim do kraja. Nikad lica, samo oči.
Živim na cesti. Otišao sam jednog proljetnog travanjskog predvečerja, svima pred nosom. Ništa od mene nije tamo ostalo i ništa od sebe nisam ponio. Samo naprtnjača i malo osobnih stvari.
Iskoračio sam na pločnik. Zrak je bio drugačiji. Težak, puniji. Na sasvim različit način popunio je moja pluća. Zastao sam, osluhnuo. Priroda je bujala, pupala. Neke velike ptičurine preletjele su preko mene. Prestrašio sam se.
Moj nemir, ostavlja tragove na meni. Tjera me, provlači se kroz moju sijedu poroznu kosu. Kroz moje vene.
Zagazio sam u mrak. Noć je zauvijek stvorila udaljenost između mraka i dana, između mene crnog i mene bijelog.
Sat se pomaknuo u natrag. Sve se nekako skupilo, stisnulo. Osjećam to u kostima, srži. Moji susjedi s kojima sam dijelio straćaru bili su stariji bračni par ili možda brat i sestra. Nisam pitao, nisu govorili. Općenito držali su se za sebe. Čak se nismo klatili na istim mjestima.
Gospođa je imala skupljeno ovješeno lice. Nije podnosila bilo kakav kontakt s ljudima. Usahla je iznutra, kao suha ispucala zemlja.
Krišom, vidio sam kako preslaguje hrpetine starih prnja, praveći se kao da su nešto vrijedno. Često je zorno tumačila imaginarnom sugovorniku.
Ljudi poput nas lako postanu nevidljivi. Usiše nas grad, sakriju zidovi. Oni su bili sve ono čega sam se bojao postati.
Bila je prva nedjelja u studenom. Ostaci lišća drhtali su na hladnoći. U hodu ljudi bi me ovlaš pogledali, a onda bi im se pogledi brzo povlačili u stranu kao da traže nekoga iza mene. Vjetar je puhao ukoso. Vrijeme rukavica, dugih gaća, kapa. Svi su se povlačili dublje u kapute, lica blijeda i oštra. Žurili su se svojim kućama svi, osim mene.
Puhnuo sam par puta u promrzle ruke. Poderane vunene rukavice više nisu služile svojoj svrsi. Moljcima nagrizenu Nike kapu, koju sam našao, spustio sam skroz do obrva.
Dane provodim na cesti. Jebi ga, čovjek puno bagaže skupi. Okrenem se i pogledam da li se sjena klati za mnom.
Iznad mene grakću vrane. Vragovi. Uporne su i glasne. Ponekad samo stanem i osluhnem. Grad pjeva, prede, bruji. Automobili, škripa tramvaja, cika djece, žamor ljudi. Svi su tako živi.
Kad padne mrak kod nadvožnjaka slaba je osvijetljenost. Sjednem tamo na klupu, umotan u crnu krpu i razmišljam. Često ili premalo. Ponekad mi se teško suočiti. Sve je prošlo prebrzo, neočekivano, odjednom.
Pamtim, bili smo klinci. Voljeli smo filmove. A onda je došao rat i ništa nije bilo kao u filmovima. Došao je PTSP i alkoholizam. Ili je bilo obrnuto. No sad je drugačije. Riješio sam se svega što me je vuklo na dno, ili držalo na površini. Tvrdoglavi sam gad.
Rijetko ulazim u zabačen kafić. Obična rupa. Sjedam u kut. Prilazi mi uvijek isti konobar. Uslužno se smiješi. Nikad me ništa nije pitao. Nisam ni ja njega. Pio sam kavu s mlijekom. Plaćao kovanicama, sitnim lipama koje sam iz zavežljaja vadio iz prljava džepa. Konobar je razumio. Ponekad je donosio puno više od uobičajene kave.
Sjedio sam i premetao tekućinu po ustima. Buljio kroz prozor i zamišljeno pregledavao novine. Bilo mi je toplo. Ali me nije napuštala tjeskoba. Umoran, ramena su mi utonula. Mnoge izgovorene rečenice teglim za sobom. Konstantan je taj nemir u želucu.
Imao sam razrađen plan. I nema odstupanja, nema zajebancije. Hranu sam nabavljao u kasne večernje sate. Valja se malo pomučiti. Skužiti gdje su žice oštećene, kroz koju ogradu se možeš provući. Iza centara, marketi uvečer bacali su raznu hranu koja se taj dan nije prodala. Kruh, peciva, razni artikli prijeđena roka. Nevjerojatno! Često neoštećena roba! Ponekad sam odlazio i do raznih restorana. Ali tamo je bilo puno teže. I drugi nesretnici kao i ja čekali su da se ugasi svjetlo. Morali smo biti brzi, bez izbiranja. Inače te uhvati kamera ili nekakvo vražje osiguranje. Ljudi u svojoj obijesnosti čak i smeće čuvaju.
Boce sam sakupljao za dnevnu dozu kofeina. Nije mi ni trebalo više.
Higijena je bila popriličan problem. Drugima, ne toliko meni. Od smrada nitko nije umro. Kad bih ulovio priliku, prao bi se na autobusnoj, željezničkoj ili drugim javnim prostorima.
Pokušao sam i s prihvatilištima. Negdje oko blagdana na ulici bi postajalo neizdrživo. Boje, mirisi, instant veselje. Sretne obitelji na fotografijama. Možda je bolje ovako. Nitko me ne čeka nervozan, usplahiren. Ne pita gdje i do kad.
Ali ni u prihvatilištima nije drugačije. Kao predmet s kojim ne znaju kamo bi.
„Ima vas previše“, klimali su s velikim razumijevanjem. Skrušeno su slušali što smo govorili. S izrazom na licu kao da drži nešto teško, gospođa volonterka dala je sud o meni.
„Strašno“, govori ozbiljno zabrinuta voditelju skloništa za beskućnike. Čujem je.
„Ima lice čovjeka koji je proživio nekoliko života u jednom. Šiljato, bezbojno, s nekom notom u očima. Još se bori, čezne. Još ima života u njemu. Nezainteresiran gleda kroz televiziju kao da se pokušava sjetiti detalja iz davnih dijelova života. Prije svega ovoga. Spaja niti, plete konce u glavi i pokušava stvoriti sliku.“
Nakon nekoliko dana, uzimao bih svoje prnje i odlazio do svoje potleušice. Draže mi je bilo ležati na izglodanom madracu i ložiti priručnu peć. Bijeli smrdljivi dim grizao je za oči i lijepio se za kožu.
Sjedio bih tako često nijem i listao knjigu kod svijetla treperave svijeće. Cijeli život čitao sam Knuta Hamsuna. Razumio sam ga, uistinu. U potpunosti me je shvatio.
Neprimjetno, zagazio sam u godine starca. Blaga svjetlost obasjavala mi je ispijeno lice.
Pucketanje granja u peći, koje prikupim za dana, povuče me u sjetu. Sjetim se svega, htio ili ne.
Oca borca četrdesetprve, ranjenog u rame. Uvijek je vikao po kući i zahtijevao. Svi smo bili njemu na usluzi. Zadrti i strog seronja kakvim ja nisam želio postati.
Majke, bojažljive domaćice, ovisne o dobroj volji gospodara kuće. Plaha i suspregnuta. Uvijek spremna podmetnuti leđa samo da ne dođe do nedajbože konflikta u kući.
Svoje kuće u kojoj sam postao višak za vlastitim stolom. Postao sam neprijatelj moje žene. A kombinacija kredita i hipoteke izbacila me iz iste te kuće.
Kasnije, kad se sve okončalo, novac nije smetao mojoj ženi. Okoristila se mojim ludilom i prenapregnutim živcima. Djeca koja me se srame. Pizdeki mamini. Uvijek su bili na njenoj strani. Ne sjećam se u kojem su trenutku stvari krenule baš toliko krivo, ali uvijek su se kretale nekim težim naopakim putem.
Bilo je i pokušaja pronalaska posla. Sama ideja nije mi bila mrska. Mogao sam se zamisliti da radim nešto, bilo što. Na razgovore dolazio sam poput nemirna klinca. Pristojno čekao u redu. Nešto unutar mene uvijek mi je govorilo da neću proći ni ovaj put. I nisam.
Njihove oči gledaju me, proučavaju. Njihovi nemirni izrazi lica. Pitanja: adresa, osobna, broj telefona. Iznutra, lice mi je bilo puno izražaja. Mrzovoljnih bora, ogorčenih izbočina.
Ne pripadam. Ja više nigdje ne pripadam. Toliko je toga različitog u mojim šarama u očima, crtama mog otiska prsta. Ja udišem oblake.
Pa, svi nosimo svoje bunare. Duboke, tamne i vlažne. Brige uvijek su bile u mojim temeljima. Ponekad ih čujem kako pužu po krovu i stežu mi remen oko pasa.
U tišini čujem šum vlastite krvi u ušima. Srce mi kuca u grlu.
„Jebote“, budim se u mraku. Peć se ugasila. Spuštam sa sebe deku, izgrizenu moljcima. Prsti mi zapinju za rupe.
Sivog kratkog dana, ušao sam u crkvu. Ne znam zašto sam to učinio. Da prikratim vrijeme. Često pored nje prolazim. Neki čovjek, srednjih godina, klečao je ispred sveca. Prebirao je usnama. Ništa se nije čulo. Kao da bezglasno razgovara s nekim odozgora, i ne želi da ostali to čuju.
Sjeo sam u zadnju izlizanu klupu. Skinuo kapu. Čini mi se da sve oči svetaca gledaju u mene. Ne poznajem biti doktrine, ne pripadam toj skupini, ali kao da je neka blagost sipila kroz vitraje na svodu.
Zamislim se. Možda bi slike ili drveni kipovi trebali ponuditi odgovor? Da pokušam Očenašem? Mumljam nekoliko zapamćenih riječi. Okrnjena molitva. Sjetim se samo kad voda dođe do grla. Ali imam i ja anđela čuvara. Mamlaz se uvijek pobrine da nekako preživim.
Uvečer ulice ostanu prazne, napuštene. Mrak se rano spuštao, miješao s danom. Magla je postajala siva, uskovitlani pepeo.
Zabijenih ruku u džepove, poželio sam kadu, paru, miris skuhane večere. Gotovo mogu osjetiti kapanje vode, kondenzacije. Ustvari, to s mokrih stabala kapala je rosulja po meni.
Prolazeći pored grma, začuo sam cviljenje. Nastavio sam. Kome bih ja mogao pomoći? Bezbroj puta prošao sam ovuda.
Zastanem malo, osluhnem. Cvilež, piskanje, plakanje. Moglo je biti bilo koje. Ili ništa. Možda se moj um poigrava.
Kleknem pored grma i podignem grane. U mene su gledale izbuljene oči.
„Mali“, uplašim se vlastitog glasa. Pitam se je li mi boja dovoljno ljudska da mi životinja povjeruje.
„Odi“, pozovem psa. Hrđavo stvorenje pokunjenog lica. Jedva je ustao. Ne da se približi, već da se udalji od mene. Svaka kost mu je stršila. Mogao sam izbrojati rebra.
Iz džepa vadim osušeni komad kruha. Otpuhnem trunje mucica. Drugo nemam. Dobacujem mu. Neodlučan, i dalje je stajao u daljini.
Kad sam se odmaknuo, vidio sam kako hlapljivo žvače. Pratio me svojim buljavim očima. Bilo mi je drago. Obrazi mi gore.
Pred sam ulaz u moje skrovište shvatim da me životinja prati. S udaljenosti kao da broji moje korake. Osmjehnem se. Zapeku me suhe i hrapave usne.
Kroz zabarikadirana vrata ulazim prvi. Rasklimana vrata, prelijepljena najlonom, ojačana komadom drveta kojim sam ih podupirao. U kut nasuprot mom ležaju postavljam sic iz nekog automobila. U otkrhnutu zdjelicu ulijevam vodu. Puštam životinju da se smjesti.
„Neću ti ništa.“ Gleda me, spreman svaki tren izjuriti kroz vrata.
Kopao sam po vrećicama. Znam da negdje imam nekakvu konzervu. Izgleda da ga je zabavljala moja premetačina po stvarima kojima sam se opkolio.
Život sakupljen u vrećice, trule i vlažne kutije. Razni ostaci, roba, željeza, plastike naslagane u bedem iza kojega sam krio samoga sebe.
Prva živa duša koja mi se približila. Usamljenost u večernjim satima je najgora. Potvrda vlastitog nedostatka. Nemaš s kime progovoriti. Kao da si okružen tisućama, a oni te ne razumiju. Riječi ostanu u ustima, teško padnu u prazan želudac, pa se spuste u stopala. Ukopaju se u zemlju i s vremenom ne žele više iz tebe van.

U mraku, osjetio sam kretanje. Strepnja mi se popela skroz do grla i zatvorila protok zraku.
„Majko Isusova!“ mrmljam u mraku. Pseće oči kresnule su. Zaboravio sam na njega.
„Odi, mali“, lupkanjem ruke o deku pozvao sam ga.
Vani se mraz šuljao tlom. Noć je bila jasna, oštra i stišće. Oko mene zrak je nabijen mirisom ljudskog znoja, neoprane kose, prljavog suđa, sasušenog kruha, mokroga psa, trulih drva, dima. Gust je. Moram ga razmaknuti rukama, pa tek onda udahnuti.
Pas se popeo do mene i sklupčao pod mojim nogama. Grijao me. Njegov ujednačen ritam disanja smirivao me. Ustvari, bilo mi je drago što je blizu.
„Spavaj, spavaj“, mrmljam njemu, govorim sebi.
Sutra će opet biti sve potpuno isto. I bit će različito.
Vrijeme se omaknulo, dani su nestali.
Hrđavi pas, tužnog lica tumara ulicama.
Sam.

__________________________________

MARIJANA BALOG-PARAZAJDA rođena je 1981.
2023. osvojila prvo mjesto na književnom natječaju “Zlatko Tomičić”
2023. osvojila prvo mjesto ‘Preprekovih jeseni’,
2025. osvojila treće mjesto ogranka Matice hrvatske u Širokom Brijegu
Dva puta krug odabranih i pohvaljenih knjižnice Samobor „Pišem ti priču 2018, 2022“.
Dvije krimi priče u elektronskom zborniku Matice hrvatske Virovitica.
Finalist na „Natječaju za gorku priču 2022“ knjižnice Vrbovec
2025. s prvom zbirkom kratkih priča „Tiho urušavanje“ osvaja prvo mjesto Albatrosa.
Živi i radi u Križevcima.
Objavljivana u časopisima Balkanski književni glasnik, Hrvatsko štamparsko društvo, Helly Cherry, Diskurs, Zvezdani kolodvor, Kvaka, Svjetlo, Književne vertikale, The Split Mind, kao i na portalima Dunjalučar, Booke. hr, Astronaut. ba, Strane ba, književnost. hr, Perkatonic i čovjek-časopis.

PJESMA ROBERTE NIKŠIĆ: SIN SVJETLOSTI

poezija

Padne vrabac s grane, i mi se zabrinemo. Ovo dakle nije pjesma o čovjeku, koji je preminuo na Lipi, u limenom kontejneru, kad su minusi u prosincu se penjali i do minus dvadeset.
Bio je nasilno vraćen s granice, žalio se na bolove, nakon tri tjedna terapije tabletama protiv bolova, njegovo je srce prestalo kucati.
Nego, pjesma je o vrapcu po imenu Sin Svjetlosti. Jer se još uvijek moram čvrsto drźati za uvjerenje da ćemo na koncu konca po svom imenu biti prepoznati. I da će on, kao i svi drugi patnici, svijetlu vječnost uživati. Sad kad je minulo najgore.

SIN SVJETLOSTI

Nebom plove oblaci, putanjom muzike,

a zemlja, počinje se ravnati, obline stanjivati,

sve dok ravnom pločom opet ne postane.

Sve je Bože postalo moguće onog trena kad su te

Muškom počeli oslovljavati.

Daleko bilo od Tebe

pa možda i ne vidiš

ali ravne ploče

svom se težinom

prvo na najslabije obruše

Vrapci na visokim krošnjama,

sasvim blizu tvog uha božanskoga

prvi primijete neobične procese

i postaju selice.

U daljine se otpute, i sve se dobro završi,

samo ako prođu nedirnuti preko đavolje teritorije.

Vrlo dobro poznaju pravila ponašanja

tamo gdje vlada sila nečista

i zamke su posvuda.

Ako ih ulove

kao zemlju će ih spaliti

kao stabla posjeći

I kocke bacati za njihovo perje sirotinjsko,

I svejedno bi, letjeli prema muzici,

u krajeve južnije, jer tamo još uvijek

njima vrapcima poslužuju mrvice

a zemlja se još uvijek vrti u starim ritmovima,

u njenoj prašini još ima obilja

za njih sitne vrapčiće.

Tako je i on poletio, imena Sin Svjetlosti

Oduvijek je znao, čeka ga nešto blistavo u budućnosti, jer

neki su imali perje blještavo

a on svoje ime s ponosom nosio.

Dobro je upamtio sve detalje predaje.

Na đavoljem teritoriju, sunce ne izlazi,

u mračnim šumama i dubokim planinama

zamke su od tame opasnije.

Krenuo je uvjeren, ime će ga i u mraku spasiti.

I bilo je sve kao u strašnim pričama,

krila mu i krhke kosti lomili

a on sunce tražio,

mali tračak svjetlosti

komadić neba bar,

samo malo, nije puno tražio.

I to malo, bilo bi dovoljno da se izbavi.

I onda je strašno zagrmilo, i nebo se potreslo,

munje blještave zemlji se bližile

nije se bojao

zamke za ptičice daleko su strašnije

od neba razjarenog.

I munje ga dotakoše, i možda, možda je jednu osjetio

i svjetlost jarka osvanu

obasja tmine žalosne jazbine

Toliko svjetlosti

Od sunca sjajnije, od majke nježnije, od gnijezda sigurnije

Rane mu umivala, sjećanja brisala.

Premlad sam da bi umirao, dobro je čuo misli vlastite

I da to više i nije tako važno

Jer Svjetlost ga je sebi privlačila

I tako se Sin Svjetlosti

Svjetlosti vratio.

_________________________________________

ROBERTA NIKŠIĆ (1982) rođena je u Mrkonjić Gradu, odrasla u Velikoj Kladuši, diplomirala teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, Ženske studije završila u Zagrebu, tečaj za turističkog vodiča u Dubrovniku.
Živjela i radila u Otočcu, Slunju, Sarajevu, Zagrebu, Dubrovniku i Cavtatu, Bihaću. Radila s đacima, turistima, migrantima, nešto od tih života je zabilježeno u pjesmama.
Objavila je zbirke poezije Otmica Europe (2017) i Patela (2019) i roman o izbjeglištvu Kućica za puževe (2025).
Zbirku Čovjek je šuma je zavrijedila za pobjedu na natječaju Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2024. godinu.
Piše za portal Polis.ba, povremeno objavljuje na Ajfelovu mostu.
Za tekstove o životima migranata dva puta nominirana za European Press Prize.

PET PJESAMA BOJANA BRUKNERA IZ ZBIRKE “PESME KOJE SE ŠAPUĆU U BRADU”, MediaSfera, Beograd, 2025.

poezija

ULIVANJE NADE

Dva mlada nasilnika i naslednika velikih plantaža
duvana
nasmrt su pretukla pedesetogodišnju konobaricu,
gospodskim štapom u foajeu hotela.
Mirno su se predala policiji.
Dobila su za to po šest meseci zatvora.
Tu vest u novinama pročitao je Bob Dilan,
a zatim napisao pesmu o tome.

U kafiću Tekila, tridesetogodišnja konobarica
pretukla je dva muškarca drvenom palicom.
Prvo ih je isprskala biber-sprejom.
Vređali su je i napali jer nisu hteli platiti račun.
Ubrzo je na lice mesta stigla i policija,
ali mladići su pobegli u nepoznatom smeru.
Tu vest pročitao je Bojan Brukner danas na internetu,
a zatim napisao pesmu o tome.

Pijanice i pesnici nikada se neće promeniti.
Konobarice, međutim, ulivaju neku nadu.

***

ALARMI

Alarmi se pale, jedan za drugim.
Budimo se zatvorenih očiju.
Spuštamo noge na hladan pod.
Okrećemo slavinu na crveno.
Na vrelo.
Preko plikova oblačimo finu odeću.
Skupo smo je platili.
Mislili smo da ćemo se u njoj dobro osećati.
Izlazimo hrabro iz dvosobnih stanova.
Gledamo u ambis dok se isparkiravamo.
S radija ide pesma uz koju smo nekada davno vodili
ljubav.
Na semaforu pevamo refrene.
Pešacima deluje kao da nemo vrištimo u svojim
automobilima.
Prazne kancelarije pune se elanom kao peći
peletom.
Počinjemo da primamo sinoćne mejlove.
Alarmi se pale, jedan za drugim.

***

DRŽAVNE SAHRANE

Trgovcima, prostitutkama i glumcima
bilo je zabranjeno da prisustvuju.
U pitanju je bila državna sahrana.
Cezarova.
Na njoj su bile prisutne čak i njegove ubice,
ali ne ljudski otpad.
Mnogo je krvi proteklo od drevnog Rima,
pa su se neke stvari promenile.
Gotovo preokrenule.
Državnim sahranama sada prvenstveno prisustvuju
moćni trgovci, duhovne i sve druge prostitutke,
kao i oni koji umeju dobro da glume sućut.
Jedino su ubice sačuvale svoje staro mesto.
Što bliže pokojniku.

***

POEN

Znaš ono
kad goluba na svom putu
zaobiđeš da se ne uplaši?
Tad gore, na nebesima,
začuje se „ding”.
Sakupljaj to.
Kao Mario.

***

SRCE OD KAMENA

U knjizi piše da se kamen i čovek ne razlikuju mnogo.
Oba je stvorio kosmos, suštinski, od iste tvari.
Kamen je živ i menja se, samo ako ga posmatraš
dovoljno dugo.
Kamen ima karakter i dušu.
Nedaleko od mesta gde čitam sve to stoji kamena
skulptura.
Apstraktnog oblika,
ali ujedno podseća na usne, isprepletena tela ili
zgužvanu loptu.
Sve u zavisnosti s koje strane je posmatraš.
I koliko dugo.
Skulptorka kaže da je dugo radila na njoj.
Toliko dugo da misli da skulptura predstavlja čin
samoće.
Žao mi je tog kamena.
Previše ljudskog ima u sebi.

_______________________________

BOJAN BRUKNER rođen je 1979. godine u Beogradu. Naučio je da piše 1985. godine na istoj lokaciji. Od tada se bavi pisanjem. Zbirka “Pesme koje se šapuću u bradu” pojavila se krajem prošle godine u izdanju izdavačke kuće MediaSfera.

KRATKA PRIČA ŽELJKA SEKULOVIĆA: DOM

proza

Decembarsko jutro je nanijelo susnježicu koja se lijepila po putu kojim je gazio Robin, 70-godišnji starac sa zavežljajem na ramenu.

Žena mu je otišla prije dvije godine na, kako je govorio, bolje mjesto, izmrcvarena sirotinjskim životom.

Ostavio je na stolu za ručavanje pismo, sinu i snaji. Nije htio da ih budi, osobito njihovo petoro djece koje se gužvalo u trošna dva sobička.

– Najmiliji moji, neću više živjeti u kući. Ali ne brinite se, biću blizu, u staračkom domu, i možete me posjetiti svakog vikenda. Volim vas.

Iz misli ga prenu mali starački dom koji mu se ukaza.

Čim uđe u prijemnu sobu, u kojoj su se izgleda okupljali ukućani, zapahnu ga vonj staračke kože, znoja i mokraće. Sa vrata su mu se smušeno smješkali neobično ružni muškarci i žene, ili se bar njemu tako činilo, pokušavajući time da mu trapavo požele dobrodošlicu.

Stisnu zube, podiže ramena i poče ustima da guta vazduh, kao da zijeva. Osjeća da će se onesvijestiti. Ipak nekako dođe do pulta, na kome ga sačeka isuviše ljubazna medicinska sestra.

– Gospodine Robin, čekali smo vas! Bićete u sobi sa jednim finim gospodinom, malo je na svoju ruku, ali vidjećete, izuzetan čovjek. Brajan je kod nas već dvije godine. Profesor u penziji. Eno ga na terasi.

Pokaza prstom u pravcu terase. Robin vidje da čovjek, koji je nosio svoje godine dostojanstveno, sjedi sam napolju za šahovskom tablom.

Pogled na šahovsku tablu mu je ulio simpatiju prema profesoru, jer je i sam obožavao šah.

– Dobar dan – tiho reče Robin.

Brajan se samo okrenu nevoljno i promrlja nešto.

– Mogu li vam se pridružiti? – reče Robin.

Brajan se donekle odobrovolji i samo mu rukom pokaza na stolicu preko puta. Robin sjede, a Brajan mu ćutke pruži zatvorene šake. Robin izabra desnu, u kojoj je bio bijeli pješak.

Brajan nervozno cupka nogom i reče:

– Pješaci su duša šaha, gospodine…

– Robin se zovem.

– Vi ste na potezu – naredbodavno reče i lupi po satu.

Lupnjava po satu se pojačavala kako se približavao cajtnot. Kad je kazaljka pokazivala da je ostalo pet sekundi, Brajan previdje damu, Robin je halapljivo uze nesvjesno se cereći, uz riječi:

– Sad možete igrati što hoćete.

Brajan skoči sa stolice, sruši figure, i bijesno sjede.

– Nećeš više nijednu dobiti – zapali cigaru.

– Gospodine, nemojte se ljutiti, – reče mirnim glasom Robin – pružiću vam revanš. Evo ruke…

Brajan teška srca pruži labavo ruku i poče da slaže bijele figure.

Produži se njihov šahovski maraton do duboko u noć, sve dok ih dežurna doktorica grubo ne pozva

– Vas dvojica, hoćete li da navučete neku boleštinu pa da vas ja liječim. Brzo u sobu!-

Poslušaše. U sobi mu Brajan pokaza krevet. Sjede i zapali cigaretu.

– Koliki je rezultat, ovaj… – pucketa prstom.

– Robin, možeš me zvati Robi.

– Neću vam još tepati – uz blag osmijeh odvrati Brajan. – Ali, evo, napraviću iznimku i preći na ti sa tobom kad si ovako dobar igrač šaha.

– Ja, Brajane, nisam učio šah iz knjiga…

– Nego iz svesaka – bubnu Brajan i obojica prasnuše u smijeh.

Nakon toga samo se pogledaše i legoše, utonuvši u svoje misli, zagledani u mrlje od vlage na zidovima.

Robi se vrtio u krevetu satima, dok je Brajan odmah zaspao.

Razmišlja o porodici. Prošao je samo jedan dan, a već mu strašno nedostaju, posebno unuci. Čudno mu je bilo da ga još niko ne zove, da ga pokušaju odgovoriti od boravka u domu. Osjeti slan ukus suza na usnama. Tiho jeca. Prošlost mu je nalikovala na životinju sa iskeženim zubima. Plakanje preraste u ridanje.

Brajan se probudi i reče:

– Plačeš li to, Robi?

Robi odvrati:

– Ma ne, nego kao da sam prehladio…

Brajan oštro:

– Ne laži me, nego koja je tvoja priča, ne pitah te, imaš li porodicu?

Robi mu ispriča tiho svoj život. Nije dugo trajalo.

Brajan skoči sa kreveta:

– I ti si njima ostavio kuću koju si gradio sa pokojnom ženom.

Poče da šeta po sobi mašući rukama kao pomahnitao.

– Ja imam tri stana, Brajane, i troje djece. Ništa im nisam ostavio. Zavještao sam svu moju imovinu domu za siročad, da oni koji nisu imali roditeljske ljubavi osjete da je neko mislio na njih. A ne kao ovi moji… Nezahvalnici.

Sve sam im dao, školovao ih, pomagao, i nakon razvoda su pošli da žive sa majkom. Ja sam im bio nesnosno težak, rekli su mi. Nijesu me posjećivali ni u bolnici, kao da čekaju da što prije odapnem…

Napravi pauzu da duboko udahne. Vazduh je otvorenim ustima usisavao.

– A ti plačeš za porodicom, koja si ti budala – histerično se smije. – Ostavio si im kuću da bi došao ovdje s mnom da spavaš u sobi. Čudi me da si dobar šahista.

Robi skoči sa kreveta i zavika:

– Šta ti znaš o mojoj porodici, nisu oni takvi, doći će oni da me vode kući, i ja ću… – nije više mogao govoriti, kao da mu se neka ogromna knedla zaglavi u grlu i ni da mrdne. Sjede na krevet, uhvati se za glavu i poče da uvrće kosu kao da hoće da je iščupa.

Brajan mu priđe i poče ga gladiti po kosi:

– Smiri se, možda će doći da te vrate kući, a možda i neće. Posjećivaće te, prvo svaki vikend, pa onda jedanput mjesečno, pa onda …

Robi mu uputi zgasnut pogled, težak kao sudbina.

– Robi, vidiš li ovu šahovsku tablu?

To ti je naš život, figure su ti ljudske duše, to su naše porodice, za mene, a odsad i za tebe.

Robi izgubljeno klima glavom.

Brajan podiže figuru kraljice:

– Ovo su naše dame, pomičemo ih gdje hoćemo, dok je u životu posve drugačije, zar ne?

Poče da redom podiže figure:

– Skakači, to su naši dorati, možemo ih jahati kad hoćemo, po svim nedođijama i pustinjama prošlosti,

Lovci su naši vitezovi, ratnici vjerni,

Top je kula u kojoj se možemo uvijek skriti,

Pješaci nisu samo pioni, to su duše, moje, tvoje i naših najvoljenijih.

Podiže crnog i bijelog kralja i uzviknu trijumfalno:

– To smo ti i ja, Robi, shvataš li, šta nam jedino ostaje od života! Šahovska tabla sa šezdesetčetiri polja, tu se jedino odsad možemo kretati, živjeti, pjevati, plesati i slaviti naše duše i duše najmilijih.

– Ustani! – pruži mu zatvorene šake. – Biraj!

Robi kao u bunilu, odabra desnu ruku. Bijeli kralj.

Posloži bijele figure, pogledaše se. Nije među njima bilo više sumnje. Oči, poput zavjerenika, prokleto su u pravu.

____________________________________________________

ŽELJKO SEKULOVIĆ (1971, Titograd) objavio je tri zbirke poezije “Treba mi riječ“, “Tango ulice” i “Nepoznato sunce”, dramu “Povjerljivi razgovor” (uvršćenu u knjigu kratkih drama “Priče sa balkona, priče sa Balkana”) te roman “Samo naši ratovi”.
Prevođen na engleski, ruski, azerbejdžanski, albanski i bugarski jezik.
Živi i radi u Podgorici.

PET PJESAMA ANĐELE CVIJETINOVIĆ IZ ZBIRKE “BOČNI VEZ”, Brankovo Kolo, Sremski Karlovci-Novi Sad, 2026.

poezija

KADA SAM BILA VODA

mogla sam da budem snažna
a da se ne ukočim
bila sam meka, tiha
spremna da prodrem svuda

znala sam poneti teško
tako mudra i gipka
umela sam da tešim
kap po kap po kap

mogla sam da protutnjim
izbegnem svačije rašlje
strašno brzo da padam
time da lečim ljude

družila se sa Suncem
pravili smo nektar
nosila zapise stare
na reč postala vino

tad kada bila sam voda

uspela sam da je poštedim
ulijem se u Drinu
otklonim vrtlog što guta
čitavu liniju žena

***

VOLIM DRVEĆE JER JE DRVEĆE, BEZ PRIMISLI.*

zurim u svoje drvo i mislim
ko su ljudi što dočekuju pevača
koji se baca u masu
i kako nije dobro biti kao oni
razmišljam o izobilju
o nemogućnosti bekstva iz grada

skupljena kao zimska breza
trudim se da sljuštim slojeve
u duboke napukline od mraza

grli me to čudno drvo
prima u svoj krug i isceljuje
na proleće ću pustiti Božji sok
neokaljane beline

na rastanku šalje pozdrave gradskom drveću

dobila sam svoju dozu zelenog
čim stignem u grad
razboleću se

*po stihu Fernanda Pesoe

***

MOJA MAMA JE BARBIKA

subotom popodne
udara u roze tarabuku

dim koji propušta
kroz nežna pluća
takođe je pastelne boje
nikada
nikada
neće da joj naudi

***

TRUE ROMANCE

godine umeću razmake
u bračne događaje
biram samo prihvatljive
sigurnosnim pojasom opasane
serviram našem potomku

ipak da mogu da se vratim
u stanje uma
pod istim zvezdama
taj spektakl ponovo
nazvala bih ljubav

zadojena lošim primerima
pogrešne izbore gužvam u džepu
Robin Rajt Pen* i Patriša **
tako ljupke i sumanute
podmetnule su mi sranje

* Robin Rajt Pen – “She’s So Lovely” / Nick Cassavetes – John Cassavetes
** Patriša Arket – “True romance” / Tony Scott – Quentin Tarantino

***

SEBI, ZA SVOJE GREJANJE

donela sam mrave
u drvima slučajno
iz njihove lepe šume
koja je pre bila more

vrte se sad u krug
po mom beogradskom kupatilu
suvi i nikakvi u potrazi za hranom
kopnim zajedno s njima

tragamo sve tanji
potreba nezadovoljenih
naziremo kraj zime

nekolicina okupljena u tami
još prepoznaje obrise
davno ujedinjenih identiteta
fokusirano čeka da dovoljan broj nas
dobije istu ideju

ostali se drže za drvo
iako posečeno ipak je odraz doma
hramlju hrabro, hramljem i ja sa njima
proučavamo pomade, staklene površine i pad
uzemljujući progres

nismo postigli ništa
svako na svoju stranu
sa pometnjom u glavi

možda ispustim kiselinu
okupim nas kraj panja
održim mravlji govor

stavim ih sve na dlan
i zauvek
napustim grad

______________________________

ANĐELA CVIJETINOVIĆ rođena je u Beogradu u bloku 23, godine 1979.
Osnovnu školu pohađala je u Banjaluci, Červaru, Rovinju, Malom Zvorniku i Beogradu.
Gimnaziju i Akademiju umetnosti (u klasi Nikite Milivojevića i Anite Mančić) završila u Beogradu.
Poeziju piše poslednjih 7 godina a od 2022. objavljuje na portalima Strane, Eckermann i Bludni stih kao i u zbornicima “Sunčana strana ulice” i “Signali u noći” izdavačke kuće Enklava, zborniku ”Frida žene govore” izdavačke kuće Vertikale, fanzinu “Zeleni konj”, naučno-popularnom časopisu A-priori iz Banjaluke, zborniku radova “Sokobanja 2024” -UK “Stojan Živadinović” te u časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac – prosvjetno kulturnog zbora “Stopama Luke Milovanova Georgijevića”
Dobitnica je nagrade “Stevan Sremac” u Elemiru za ciklus pesama 2024 godine.
Pripada pesničkom kružoku okupljenog oko organizacije večeri poezije “Buncanje” koji je 2024. godine poneo drugu nagradu na književnom konkursu „Ulaznica 2024“ za ciklus pesama nastalih zajedničkim automatskim pisanjem.

ESEJ BISERE ALIKADIĆ: RUŽE I PSOVKE (MOJA POETIKA – AUTOPOETIČKE ISPOVIJESTI)

esej

UDVOJENA

U ovom svijetu sjebanom
Koji ne vrijedi
Ni kao stare cipele
Revnosnog šetača,
Padam na koljena pred sobom.
Kakve ili koje vlasti
Ima ona pred koju padam,
Na koljena, na koljena
Skrhana svoja?
Molim je da ustraje.
U čemu?
Molim…
Od poniznosti nestajem.
Dok čudovišni zrakoplovi
Sijevaju letom,
Prestravljeni šakom eksploziva
I uzavrela svekolikog bijesa,
Pod kućni prag uvirem
Ja i dvojna mi.
Poniženje da izbjegnem.

Počela sam da pišem kao dijete. Ljepotu riječi osjetila sam i prije nego što sam naučila da čitam. Moja nana pjevala je sevdalinke. Nisam bila fascinirana melodijom iako sam i nju zapažala, nego ljepotom riječi koje sevdalinke nose.
Od 12-te godine ne čitam samo književna djela pisana za djecu, nego s polica biblioteke nosim poeziju za takozvane odrasle.
Kako je tada moje pisanje počelo i tako će ostati: REĆI TO ŠTO OSJEĆAM. Ne skrivati se od drugih. Govoriti. Prve pjesme u zajedničkoj knjižici objavila sam relativno lako sa svojih 19 godina.
“Noć i ćilibar” je moja prva samostalna knjiga. Pisala sam je kako sam osjećala. Bez interpunkcije. A onda, kada sam trebala da imam promociju i kad su glumci na probi čitali moje pjesme, osjetila sam da bi trebalo da postoje znakovi, ako ne uvijek, onda bar u nekim prilikama.
Nakon te svoje spoznaje drugu knjigu “Kapi i mahovina” objavljujem s interpunkcijom. I ne samo to, u njoj idem skoro do jednog surovog sažimanja pjesme. Osjećam: što manje riječi, impresija je jača. Kad bi se cijela pjesma mogla da svede samo na jedan znak! Naslov shvatam krunom stiha ili nekom vrstom odgonetke kazanog.
Krajem 1984. godine umire mi otac. Možda jedini pravi autoritet u mom životu. Do tada sam objavila četiri knjige poezije i tri knjige proze. Prve godine: proljeće, ljeto i jesen odlazim svakodnevno na groblje. Prvi put u životu gajim cvijeće na grobu i uopšte.
Tada se rađaju pjesme knjige “Raspeće”. U njima ili između njih mali je razmak između smrti, užarenosti tijela i njegove trošnje. Knjiga je objavljena 1986. godine.
Te godine upoznajem glumicu Darinku Stojiljković koja govori napamet moje stihove na raznim priredbama. Ona mi pomaže da se oslobodim užasne treme da pred masom govorim svoju poeziju.
Za moju poeziju ili moju poetiku to je mnogo značilo. Mnogo sam bolje mogla da ispitam, da saznam kako funkcioniše moja riječ. Govoreći poeziju na glas, ja shvatam da neke već napisane i bog zna koliko puta promijenjene riječi treba ponovo mijenjati.
…I da ne dužim objašnjavajući, dobro sam se otisnula u poeziju, u godine, u spoznaje… Pjevam i zapisujem pjesme buduće knjige “Dok jesam ciganka”. Imam osjećaj da mi ih neki glas šapuće. One nadolaze i nadolaze. Ja ih govorim prijateljima. Na raznim priredbama, na velikim pjesničkim susretima, Romima i Romkinjama po pijaci…
Ta moja knjiga najbrže nastaje, ali s najviše preispitivanja i osluškivanja drugih. Kad je knjiga štampana, a uskoro će krenuti i rat, ja govorim stihove, a osjećam i kada ih čitam da bi trebalo da uradim nešto, da uspostavim, da izmislim moguće mijenjanje riječi u datom trenutku.
“Ciganka” izlazi iz štampe početkom 1992. godine. Ne doživljava zvaničnu promociju, ali ja je govorim u skloništu. Zahvaljujem svojoj ludoj glavi da neke pjesme znam napamet. U tom užasu, stisci i mraku ljudi žele da me slušaju. Naš život tih dana – godina, po oskudici, sličan je romskom. Samo što nas umjesto nebeskih kiša biju granate, snajperi. Sijevaju munje i gromovi “nebeskog naroda”. Ubijaju, osakaćuju. Neko je danas, noćas bio u skloništu, a sutra je mrtav ili ranjen.
Svih ljudi koji su ostali u gradu, pa i moja smrtna poetika dopisivala se iz dana u dan. Zapisala sam, između ostalog, u pjesmi “Naše snove ne čitajte u sanjaricama”. …Mi smo super stvarni i super nadrealni / Mi smo estetski pravac/ Koji se ispisuje / Krhotinama tijela…
Prvih dana rata nisam mogla ništa da zapišem. I sada mi je čudno kako sam se tih dana osjećala uvrijeđena. Ne sjećam se da sam bila prestrašena. Bila sam nemoćna, tužna.
Tek u junu 1992. godine ruka se dohvatila olovke i počela da sriče jauke, psovke. Prvo sam napisala desetak pjesama, a svaka je počinjala s “majku vam jebem”. Od tih deset jedna je nekakvim putem stigla do Slovenije pa su je objavili. Psovka! Psovke sam još ranije opjevala u jednoj pjesmi iz “Raspeća”. Tamo velim “Psovke su između živih i mrtvih / Jedina prava spona”.
Sve pjesme koje sam napisala 1992. i 1993. su krik. Jedini moj mogući odgovor na užas. One nemaju interpunkciju. Nema tačke, nema zareza, nema ništa osim gole riječi. U ratu se ide i bježi s najmanjim što možeš. Da bih podvukla neku riječ sva njena slova pisala sam velikim slovima. To je bilo jedino što sam u tom času mogla.
S otklonom direktnog rata, punog artiljerijskih i snajperskih kiša te strašne vukodlačice – nestašice: vode, struje, ogrijeva, hljeba, smirenije dorađujem i sređujem knjigu pjesama “Knjiga vremena” koja je pisana zaključno sa 1996. godinom, a objavljena je 1999. godine.
U njoj su izricaji raznih dužina. Nikada preduge i preširoke pjesme. Ali, tu ima i sasvim kratkih. Došla je ponovo neka faza sažetosti, ali tu se nije kao u knjizi “Kapi i mahovina” radilo o cizeliranju, nego je jednostavno tako nastajalo.
Na primjer, cijela pjesma “Bašluk” glasi:
“Pjesmo moja / Bašluče moj mali”. Šta pjevati poslije toga kada je bašluk poboden?
Ali propjevala sam. Zabacila “Ludi kamen”, novu knjigu poezije. U jednom njenom dijelu opjevala sam osebujnost flore i faune.
Neki kažu da sad nije vrijeme da se pjeva o cvijeću. Valjda, da se cvijeće zaboravi, ne gleda.
Evo me! Izišla sam iz ovog rata mnogo starija nego moj otac iz onog. Kada se 1945. godine vratio iz logora Mautthausen (Mathauzen), bila sam 6-godišnja djevojčica koja se divila grmu divlje ruže – šipurka. Poslije ovog rata, na jednom od mojih prvih putovanja porušenom Bosnom, ugledala sam zgarište, sve porušeno i sve zbrkano, ali cvjetala je bujna, još uvijek pitoma crvena ruža. Do sad nisam napisala pjesmu “Ruža na zgarištu”, ali ta slika traje u meni. Vrijeme je takvo, da nakon dvanaest godina, najblaže rečeno od čudnog završetka rata, imam potrebu da napišem novi ciklus “Majku vam jebem”. Sadržavao bi sigurno više pjesama nego prvi iz 1992. jer broj onih koje treba psovati se povećao. Međutim, u svoje nove stihove tek ponekad ubacim psovku.
Poetika, šta je to? To je možda nešto za profesore, teoretičare, analitičare… Dopušteno je da svaki pjesnik ima svoju poetiku i da je prethodni izučavaju.
Ovo moje kratko kazivanje ne mogu a da ne završim riječima “kamo sreće da se naš narod, narod Balkana stalno prisjećao glumca Ljube Tadića, koji na kraju filma “Marš na Drinu” izgovara: “Drino, jebem te”! Mislim da je to prva psovka puštena na jugoslovenskom filmu. Dovodim je u vezu s mogućom funkcijom psovke u današnjoj književnosti. Te tri riječi: “Drino jebem te” suprotstavljaju se tomovima akademskih i akademijskih knjiga koje vode u rat i smrt.
Bio bi ovo samo mali dio kazivanja o mojoj poetici poezije za odrasle.

– objavljeno u književnom časopisu Život, 3/2007. –

___________________________________

BISERA ALIKADIĆ (Podhum kod Livna, 1939), pjesnikinja, pripovjedačica, romansijerka i autorica radio-drama. Piše za djecu i odrasle. Djela su joj prevođene na engleski, njemački, francuski, makedonski, albanski, turski, talijanski… Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja. Zastupljena u antologijama i čitankama.
Članica Društva pisaca BiH i PEN Centra BiH. Živi u Sarajevu.