Monolit miruje. Okovan škurama i zelenim ulaznim vratima ne daje znakova života. Sve se primirilo osim cvrčaka. Muškarac i Žena sjede ispred kuće i uživaju u letu lastavica, mirisu smokve i zalasku sunca dok uz cestu ne zagrme tristo četiri kotačića, njihovi se vlasnici razbacaju po smokvi, a onda ih usiše Monolit.
“Nema puno tinejđera. Možda će ova grupa biti mirnija”, govori Žena.
“Čekaj, brojim! Sedamdeset i šest”, govori Muškarac.
“Još desetak iz apartmana odozdo.”
“I šoferi.”
“Najebala je crna jama kad posli zelenih smokava pojedu bobi. Jel’ danas bobi?”
Bobi je varivo od graha. Dobro varivo. Kuhar im ponekad donese. Muškarac mu vrati posudu s limenkom piva unutra, pa sjednu i pričaju. Kuhar zna “Dobar dan” i “Laku noć”. Muškarac zna “Čokolom”. Misli da to znači hvala, nije siguran. Svejedno se uspiju sporazumjeti.
“Situacija će postat eksplozivna”, smije se Muškarac.
“A crna jama je puna”, smije se i Žena.
“Sad će im on reć “Uzmite svoj guzic papir i rasporedite se po šumi. Ovo je kamp, a ja imam veliki problem sa susjedi. Veliki problem.””
“Jebate, kad dogodine po šumi niknu smokve”, živne Žena.
“A tek kad nas dvoje zaspu govna. Ovde si već dvi sedmice.”
“Tri.”
“Tri, a on jadan od straha ne smije uključiti pumpu. Prošli misec tri puta. Sad je već kritično.”
Srijedom navečer dva autobusa krenu iz Mađarske, Srbije, Ukrajine ili Rumunjske. Postoji priča da se sve odvija pod budnim okom EU u sklopu programa Europski mladi mađarskog porijekla. Ujutro se bace u Jadransko more i kupaju dok sunce ne zađe, a onda mladi, od tri do sedamdeset i tri, ponekad i koju godinu više, krenu prema Monolitu.
Graniči s genijalnošću utrpati ih ujutro u autobuse, iskrcati na neku od plaža i vratiti navečer. Nema te inspekcije koja bi mogla za radnog vremena stupiti u kontakt s njima, ukoliko nije sastavljena od šišmiša. A što ako pada kiša? Svejedno ih utrpaju u autobuse pa, valjda, kruže s njima kao ukleti Holanđani. Bitno je da preko dana u Monolitu nema života.
Po odlasku grupe Ekolog sređuje račune i čisti objekt. Nasmiješen dođe opipati Ženi mišiće. Kese zube jedno prema drugom kao na reklami za kalodont. Ljubaznost ljigavo klizi s njihovih usana.
“Draaaagaaaa Umjetniiiicaaaa, kako siiii”, rasteže Ekolog.
“Odlično. Kako si ti?”, pita nakežena Umjetnica, a onda iz nje progovori Žena pa ga, petu godinu za redom, moli da ne prazni crnu jamu u prirodu i makne djecu ispred njene kuće. Ekolog, koji inače pristojno dobro govori hrvatski, sad već slabije razumije.
Dođe nova grupa, a dođe i Furešta, Muškarčeva i Ženina kći. Došla je iz strane države opustiti se u ovaj najmirniji dio svijeta.
“Samo se ti nadaj”, smije se Žena.
Navečer sjede u dvorištu.
“Zašto ti grintaš? Baš su mirni”, govori Furešta.
“Tek su došli.”
Sljedeće večeri već se naguravaju, viču, urliču, telefoniraju na sav glas.
“Zvat ću im policiju”, govori Žena.
“Ajde, ne pretjeruj. Mladi su, vesele se”, govori Furešta.
Muškarac šuti. Slušalice su mu u ušima. Gleda nešto na mobitelu.
Sljedeće večeri su još raspomamljeniji. Furešta pokušava telefonirati, pa se nadvikuje s njima i rukom pokriva uho.
“Koji je ovo k da čovik isprid vlastite kuće ne može telefonirati?”
I onda je nestalo interneta.
Žena zove provajdera i saznaje da su potrošili svih 70 Gb, a tek je dvadeseti.
“Zato nam ova dica šetaju s mobitelima oko kuće”, govori Žena.
“Šetaju zato šta im je gore loš signal.”
“Naravno da je loš kad se ne mogu spojiti na nas.”
“Ajde, šta si ufilmala”, javlja se Furešta.
“Jesi li kome dâ šifru?”
“Samo Kuvaru”, nevoljko priznaje Muškarac, “ali on nije ni koristija naš Internet.
“Ali ga je dâ onoj maloj šta čisti.”
“Možda i je. Bidna cura je tu više od misec dana.”
“Bidna cura je podilila šifru. Sinoć njih pet sjedi na ulazu u dvorište i lista po Instagramu ili nekom drugom vragu. Sad ćemo deset dana bit bez interneta. Barem ćemo se odmorit.”
“Jeeee, napokon sloboda”, dovikuje Furešta iz sobe.
Sloboda je bila kratka vijeka. U zraku je lebdjela nervoza i samo čekala u koga će prvog zagristi, pa je uplaćeno nešto giga i hot spot je donio mir.
Navečer je grupi bio zadnji dan i toliko su se raspomamili da su čak zaigrali nogomet. Muškarcu i Ženi su došli gosti. Konverzacija se odvijala uglavnom ručno, ramena su se razgibala.
Ujutro ih je bila divota gledati kako rulaju nizbrdo s koferima, zagrnuti dekama i s jastukom pod rukom.
Napokon mir.
Moguće bi mir i potrajao, barem do četvrtka navečer, da nije bilo Furešte.
Vani je pritiskala popodnevna pripeka. Ventilator je stvarao osjećaj da je u kući hladnije nego je bilo. Muškarac voli gledati borbene avione i demonstracije, pa je stavio slušalicu i prepustio se užitku. Žena je nešto čitala. Furešta se izvalila na krevet i također čitala.
“Šta ovo smrdi?”, upitala je, a onda se otvorio pakao.
Muškarac i Žena su izišli na dvorište. Naslonili su se na ogradu i njušili u svim smjerovima. Pas je isto njušio. On i inače ili njuši ili jede ili spava. Čulo se samo šištanje vode kao da netko auto pere gumom.
Muškarac se gol do pojasa, bos, u smeđe roza surferskim hlačama uputio uzbrdo. Pas ga je slijedio. Zaustavili su se pored gume iz koje je nešto šikljlalo. Iz Monolita se začulo ljigavo: Oooo, susjeeeeed draaagiiii, kakoooo siiii?
Muškarac ga je pogledao, upro prstom u šišteći izvor fekalija i tiho rekao “Sad će ti moja Žena zvat inspekciju.”
Zvono zazvoni. Pas se razvali od lajanja. To radi kad dolazi netko poznat. Na grupu od njih sedamdeset i šest niti ne mrdne uhom. Samo leži, noga preko noge i gleda.
Ulazi Ekolog. Nosi torbicu. Sjeda za stol. Žena ga nudi kavom.
“Ništaaaa, hvaaalaaa, draaaaagaaaa Umjeeetniiicaaaa”, zapjevava.
Muškarac se zavalio u fotelji. Čeka premijeru. Jebeš avione i demonstracije!
“Ja došao vama kazati, još jedna grupa, a onda imamo veliko čišćenje.”
“Za crnu jamu zovi cisternu”, hladnokrvno će Žena.
“Ja imam sredstvo za crna jama”, skrušeno vadi spljoštenu kutiju iz tobice.
Žena ne zna kakvo je to sredstvo, ali se sjeća reklame s patuljcima “Smrdi, smrdi, užasno smrdi”, pa improvizira.
“To samo uklanja smrad.”
“To ekoloooškiii. Nema smrad. Bio razgradiiii.”
“Bio ili ne bio, neće govno pretvoriti u pitu s borovnicama.”
“Ja ne pustiti fekalijaaaa. Samo bio razgraaadiiii. Vodaaaa. Samaaa vodaaaa.”
“Ti pusti govna, ja puštam mail”, sad je već i Ženi dosadilo nadmudrivanje s ovim lažljivim ljigavcem, pa polako podiže glas i zamišlja kako Furešti u sobi trepere uši. “A sad drugi slučaj. Ovaj put ispred kuće se zove ulica i služi za prolazak auta i ljudi, povremeno kratko zaustavljanje i razgovor. Nikako za urlanje, trčanje i igranje nogometa.”
“Ja ih sinoć maknuo u deset, jedanaest, deset minuta ranije”, slavodobitno kao da zaslužuje Nobela.
“Na ulici nema jedanaest sinoć, jedanaest jutros. Ako mi urliču pred kućom ja zovem policiju”, polako i književno govori Žena.
“Znam, znam, čuo ja. Petnaest najviše. Inače tražiti dozvola.”
Nadmudrivanje traje toliko dugo da postaje dosadno, pa Muškarac ustaje skuhati kavu. Možda mu je žao Ekologa. Možda je muška solidarnost. A možda samo želi da predstava potraje.
“Pet godina za redom mi radiš pakao od ljeta, dogodine ćeš mi biti projekt”, govori Žena.
“Ja ne znam kako riješiti galama. Ja moram smisliti.”
“Jednostavno je. Drži ih u Taboru. Jesi li ikad vidio tuđe goste da divljaju po ulici?”
“Što ako ja prodaooo, pa tu bude osam vlasnikaaa?”
“Je li ti to meni prijetiš? Ti nisi Cortes, ja nisam Indijanka”, upravo čita Iljf i Pertovljeve putešestvije po Americi, a prije toga Bill Brysona, pa misli da je dovoljno kvalificirana za ovu rečenicu. “Samo ti kažem, ovo je moja domovina. Jedina koju imam. U njoj sam se rodila, živim i umrit ću. Ti si ovdje gost i ponašaj se kao gost!”
Nikad nije izgovorila rodoljubnije rečenice. Doduše, nije joj ni bilo potrebno niti im je sklona, ali ponijela ju je retorika.
“Ja imam mnogiii, mnogiii problem”, pokunjeno odgovara. Čovjek bi mogao prositi na njega, ali Ženi se gadi njegova gluma jer istu predstavu gleda godinama.
Ipak, razgovor treba privesti kraju, pa bira riječi nastojeći da budu što ljigavije.
“Ti si dobar čovjek. Voliš ljude, voliš da se svi vole i druže, a mi smo susjedi i nije red da se svađamo. Neću postavljati pitanja imaš li sve uvjete, plaćaš li odvoz smeća, koliko gostiju prijavljuješ. U ovom trenutku neću svojatati ni svoj dio Tabora. Ti znaš da je to javni prostor koji pripada selu?”
“Ne znam. Ja to kupio.”
“To nije istina. Zovi cisternu i makni mi nered ispred kuće.”
Žena ustaje. Ustaje i Ekolog. Grle se i ljube, pa Ekolog izjuri, a torbica vijori za njim. Žena s ruku obriše njegov znoj i na sve se ponovno slegne popodnevni mir.
Muškarac ubere dva grozda i odnese ih Kuharu, a vrati se s vijestima. Kuhar je ljut na Ekologa. Arbajt, arbajt, samo arbajt! Ekolog je ljut na Ženu. Banderas, koji stanuje u kući ispod i prima Ekologov višak gostiju, je također ljut. Ekolog traži proviziju. Zaselak još ne zna da je postavljena scena za veliko finale, pa nastavlja sa svojim tihim životom budno pazeći što se događa. Nema smisla biti na selu a ne pratiti njegov puls.
Mala obitelj na večeri ima gosta. Ugodno je ćaskati iako se dio razgovora vrti oko degutantne jame. Malo prije jedanaest isprate gosta. Monolit je tih, mračan, zlokoban. Vrate se u kuću i rezimiraju večer kad se prolomi zulum. Izlete na balkon, okreću glave da bolje čuju, ali vražje zelenilo ometa signal.
“Nešto se događa”, tiho će Muškarac.
Začuje se višeglasna vika. Na mahove se kroz krošnje i bršljan probija “nećeš u mojoj kući”, “ovo je moje”, “nije ovo bordel”, “zovi policija”, “zovi policiju”. Udara nešto o nešto, lomi se, krši. Muškarac se zaleti pomoći, ali ga je Furešta zaustavi. Glasovi se smire i nije bilo druge nego sjesti u dvorište.
“Je li to bilo kod Banderasa?”, pita Žena.
“Izgleda”, odgovori Muškarac.
U to je prođe Banderasova Vjernaljuba i stane ispred Monolita. Vrata se odškrinu. Obitelj napinje uši. Ekolog otrči nizbrdo. Vjernaljuba se uhvati za ogradu teško dišući.
“Zaraza, zaraza”, podigne ruke i zavapi prema nebu, a zatim pogleda u Ženu. “Molim te zovi Higijenski.”
“Zašto?”
Ženi odmah padne na pamet ogromno trovanje. Zamišlja kako se po Banderasovom dvorištu bacakaju ljudi s pjenom na ustima. Propala je teza, koju su na brzinu smislili na temelju riječi “bordel”, da su šoferima došle tri kurve koje su nedavno vidjeli ispred kuće. Malo je i bila klimava, jer je četvrti ostao sam, ali i za to postoji rješenje.
“Sve će nas potrovati s crnom jamom!”
“Misliš Sanitarnu?”
“E, Sanitarnu. Toliko sam se izgubila da nisam znala ni koji je broj Policije.”
“Sjedni malo. Hoćeš vode?”, dobrosusjedski nastrojen Muškarac.
“Moram ići dole. Skoro su mi ubili Banderasa.”
Ostali su bez štofa i raspravljali je li u redu ujutro otići raspitati se za zdravlje, kad je pored njih proklizao “Laku noć” Ekolog. Nije bilo šanse da ga pitaju što se dogodilo niti da on njima kaže “Mnogi problem, mnogi problem”. Ratna sjekira je iskopana, a lula mira ni na vidiku.
Dan se vukao. Nigdje glasnika. Monolit je mirovao. I sve oko njega. Odlučno su odlučili u dvorištu uspostaviti dežurstvo pa makar ih koštalo sunčanice. I isplatilo se.
Banderas se iskobelja iz auta, utrči u dvorište i sjedne na stolicu.
“Slušaj…”
“Jeste dobro ti i Vjernaljube?”, upita Žena da ne posmisli kako je samo željna senzacije.
“Kako ću bit dobro. Pun sam modrica, a nju su udrili dva puta po bubrizima. Odvelo nas na Sud u Imotski ka kriminalce. Mi smo sidili na jednu bandu, oni na drugu. Ta mala je projurila kroz dvi policijske barikade.”
“Kad?”
“Ne znam. Reka mi Kuvar. Luda, skroz luda.”
Priča dalje ide: muž, žena i dvije odrasle kćeri, odsjeli u Makarskoj. Luda Luda se zaželjela vidjeti kamp u kojem je bila prije pet godina. Večerali kod Ekologa, a kako im je auto pokvaren, on ih je uputio na šofere. Jedan od njih im mahnuo s balkona. Oni ušli u dvorište. Vjernaljube je rekla “neću bordel u mojoj kući”. Banderas je rekao “Alooo, di ćete?” Oni su nastavili dalje. Banderas ih je pokušao zaustaviti golim rukama, a onda je od Lude Lude popio pešćurinu. Morao je zamahnuti stolicom i muškarcu slomiti nos. Čopor je uzvratio udarac. Leteće stolice su grebale po autima.
“Onda su me bacili priko zida. Mislio sam da sam gotov. Srića da sam se dočekao na rebra”, maše Banteras rukama. “Tija sam uzest motornu, ali nisam ima vrimena. Zaključa sam se u kuću da me ne ubiju.”
Poanta svega je da je sutkinja dodijelila četiri novčane kazne za remećenje reda i mira. Hoće li netko od njih uložiti žalbu ili podignuti tužbu doznat će se, ili neće, u neka buduća vremena.
Ekolog je uhvatio Fureštu nasamo. Razgovara s njom na engleskom. Njega nitko ne razumije. Svi su protiv njega, a on Hrvatskoj čini uslugu. Djeca koja ovdje ljetuju će sutra dolaziti kao turisti. Šteta što ga se Furešta nije sjetila upitati hoće li budući turisti u sklopu ljetovanja dolaziti tući Banderasa. Nije se sjetila ni upitati za crnu jamu dok joj je trkeljao o važnosti ekologije.
Puno je bilo rupa i nelogičnosti u onome što su uspjeli prikupiti, a godišnji se odmor bližio kraju. Mađari su vukući svoje kofere na kotačićima, poput Supermena, odjedrili lepršajući prekrivačima. Metle i kante su raspoređene oko Monolita pripremajući ga za hibernaciju. Muškarac i Žena su njušili zrak. Navečer su se vratili u Split.
Furešta je ostala na braniku domovine.
* Furešta – strankinja
____________________________________________________
RUŽICA GAŠPEROV rođena je u Splitu, gdje i danas živi i stvara. Priče i drame su joj objavljivane u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu.
Ušla među šest finalista za Nagradu VBZ-a 2011. za roman godine.
Drame „Adio pameti“, „Kolači“ i „Sretan rođendan“ su joj objavljene na Drame.hr.
Bjelovarsko kazalište, Sinjsko pučko kazalište i Kazalište Petar Hektorović, Stari Grad, Hvar postavili njezinu dramu „ Adio pameti“, a 2023. je izvedena na HRT3.
Druga nagrada za priču “Prozor u dvorište” na natječaju za satiru 2016. GK Slavko Kolar Čazma.
Nagrada “Albatros” 2018.g. za zbirku priča “Gubitnici”.
Finalist Treći trg Beograd u 2019.g. s romanom “Moglo bi se ovdje bogovski živjeti da nema ljudi”.
U suradnji sa Sarom Kopeczky i Lucom Kozina objavila “Priručnicu : Od ideje do priče”.
čovjek-časopis 