PET PJESAMA JULIJE KAPORNJAI IZ ZBIRKE “OPSADA GRANICA”, Nojzac, Novi Sad, 2025.

O EUTANAZIRANOSTI

Prespavati život ili
umreti pre buđenja:
bolja ideja je
o nastavku sna

milija od gledanja
ostarelih ruku
na tastaturi

osluškivanja
tuđih glasova
dok nerazgovetno
pričaju među sobom

narušena samo
tihim lepetom krila
kanarinca
kog nema ko da nahrani

***

ŽIVOTNI PRIORITETI

O rezistenciji
na lekove
učim od mačaka
knjige za to
nisu potrebne

Teške pesme više
ne želim da pišem
i poentiranje
u poslednjem stihu
nervira me

Pravim red tako
što ih čistim rukama
vraćam na police

Organizovanost je
osnovna premisa
uspešnog života

Samo ponekad
puka teskoba nagoni
da kroz mrak nasumice
napipam knjigu
i ubodem je u srce
kao adrenalinsku iglu

***

OPSADA GRANICA

Knjiga iz biblioteke ima
rok vraćanja
dok kupljena u knjižari
ponekad dugo stoji
na polici nad kompjuterom

I mentor orkestra na istorijskim
baroknim instrumentima
naglašava kratko vreme
i jaku volju
za faktore uspeha

Kao što brak podrazumeva
moguću ljubav u svakom
trenutku, a opet
taj trenutak ostane
nezabeležen u planeru
dnevnih aktivnosti

Čini se da i Bog
ima vremena
za gubljenje
dok nas gleda sa svoda
blejkovski oslikane crkve
a mi povremeno na časovnike
na utišanim mobilnim uređajima

***

ODUSTAJANJE

To su bila dva tabora, pričala je svojoj drugarici uz kafu. Nešto kao Partizan i Crvena zvezda, ili porodice Kapuleti i Montegi. Malo sam se zaigrala jer sam tih dana videla neki plakat i lice Beketa kako, kao da meni poručuje – prvo igraj, a posle razmišljaj! Kad sam videla najavu kreativne škole hortikulture, srce mi je zaigralo, jer sam volela rad u vrtu. O tehnikama sam malo znala, nego uvek po osećaju. I prijavila sam se bez dvoumljenja, osim – šta ću da obučem za prvi čas. Došla su neka deca i tv nas je snimao jer predavač je bio čuveni baštovan, profesor svoje struke. Bilo je zaista zanimljivo, mogla bih ga slušati svakodnevno. Ali me je začudilo kad je ispričao da je moja omiljena veština, bonsai vrtlarstvo – već mrtva (ali je reč koju kažu da treba izbegavati). I uz bol koju sam osetila, zadao nam po dve kulture za obradu za sledeći čas. Slutila sam da neću otići, nekako me je prošla volja. Mada me je baštovanov pomoćnik ubeđivao da će biti dovoljno da dolazim i slušam, misleći da odustajem zbog svojih godina. Dodaj mi jedan kolačić, taj!

***

KNJIŽEVNO VEČE

Albahari nam priča o Valzeru i njegovim Mikrogramima napisanim u sanatorijumu. Kaže da bi vredelo nabaviti dobro optičko pomagalo, i posvetiti život proučavanju tih tekstova. Ne, nije to kurs pisanja kratkih priča, mada na prvi pogled liči. To je književno veče Davida i njegovog prijatelja posvećeno novim knjigama. Ali on izbegava temu i nama radoznalima ne saopštava kako je diktirati a ne pisati knjigu. Nego priča o šezdeset kratkih priča koje je pisao u Kalgariju 1999. svakodnevno tokom bombardovanja. Zatim nam zadaje temu za razmišljanje o visibabi i babi koja visi. Hteo bi da čita iz knjige svog prijatelja, isto onako naizmenično kao što su pisali knjigu o muzici nakon koncerta rege grupe Groundation. Ali, već se umorio i lagano se smrkava, a slova postaju nečitka.

___________________________________________________

JULIA KAPORNJAI rođena je 1966. u Vrbasu. Objavila pesničke zbirke: Živi čvor (2002), Belo sunce (2005), Iz kapi mora (2019), Panaceja (2021).
Povremeno piše kratke priče i književne prikaze. Poezija joj je prevođena je na makedonski i mađarski i uvrštena u pesničke zbornike i panorame. Prisutna u književnoj periodici. Živi u Novom Sadu.
Za knjigu Panaceja dobila je nagrade Stevan Pešić i Pečat varoši sremskokarlovačke.

KRATKA PRIČA RUŽICE GAŠPEROV: ZARAZA

Monolit miruje. Okovan škurama i zelenim ulaznim vratima ne daje znakova života. Sve se primirilo osim cvrčaka. Muškarac i Žena sjede ispred kuće i uživaju u letu lastavica, mirisu smokve i zalasku sunca dok uz cestu ne zagrme tristo četiri kotačića, njihovi se vlasnici razbacaju po smokvi, a onda ih usiše Monolit.

“Nema puno tinejđera. Možda će ova grupa biti mirnija”, govori Žena.

“Čekaj, brojim! Sedamdeset i šest”, govori Muškarac.

“Još desetak iz apartmana odozdo.”

“I šoferi.”

“Najebala je crna jama kad posli zelenih smokava pojedu bobi. Jel’ danas bobi?”

Bobi je varivo od graha. Dobro varivo. Kuhar im ponekad donese. Muškarac mu vrati posudu s limenkom piva unutra, pa sjednu i pričaju. Kuhar zna “Dobar dan” i “Laku noć”. Muškarac zna “Čokolom”. Misli da to znači hvala, nije siguran. Svejedno se uspiju sporazumjeti.

“Situacija će postat eksplozivna”, smije se Muškarac.

“A crna jama je puna”, smije se i Žena.

“Sad će im on reć “Uzmite svoj guzic papir i rasporedite se po šumi. Ovo je kamp, a ja imam veliki problem sa susjedi. Veliki problem.””

“Jebate, kad dogodine po šumi niknu smokve”, živne Žena.

“A tek kad nas dvoje zaspu govna. Ovde si već dvi sedmice.”

“Tri.”

“Tri, a on jadan od straha ne smije uključiti pumpu. Prošli misec tri puta. Sad je već kritično.”

Srijedom navečer dva autobusa krenu iz Mađarske, Srbije, Ukrajine ili Rumunjske. Postoji priča da se  sve odvija pod budnim okom EU u sklopu programa Europski mladi mađarskog porijekla.  Ujutro se bace u Jadransko more i kupaju dok sunce ne zađe, a onda mladi, od tri do sedamdeset i tri, ponekad i koju godinu više, krenu prema Monolitu.

Graniči s genijalnošću utrpati ih ujutro u autobuse, iskrcati na neku od plaža i vratiti navečer. Nema te inspekcije koja bi mogla za radnog vremena stupiti u kontakt s njima, ukoliko nije sastavljena od šišmiša. A što ako pada kiša? Svejedno ih utrpaju u autobuse pa, valjda, kruže s njima kao ukleti Holanđani. Bitno je da preko dana u Monolitu nema života.

Po odlasku grupe Ekolog sređuje račune i čisti objekt. Nasmiješen dođe opipati Ženi mišiće. Kese zube jedno prema drugom kao na reklami za kalodont. Ljubaznost ljigavo klizi s njihovih usana.

“Draaaagaaaa Umjetniiiicaaaa, kako siiii”, rasteže Ekolog.

“Odlično. Kako si ti?”, pita nakežena Umjetnica, a onda iz nje progovori Žena pa ga, petu godinu za redom, moli da ne prazni crnu jamu u prirodu i makne djecu ispred njene kuće. Ekolog, koji inače pristojno dobro govori hrvatski, sad već slabije razumije. 

Dođe nova grupa, a dođe i Furešta, Muškarčeva i Ženina kći. Došla je iz strane države opustiti se u ovaj najmirniji dio svijeta.

“Samo se ti nadaj”, smije se Žena.

Navečer sjede u dvorištu.

“Zašto ti grintaš? Baš su mirni”, govori Furešta.

“Tek su došli.”

Sljedeće večeri već se naguravaju, viču, urliču, telefoniraju na sav glas.

“Zvat ću im policiju”, govori Žena.

“Ajde, ne pretjeruj. Mladi su, vesele se”, govori Furešta.

Muškarac šuti. Slušalice su mu u ušima. Gleda nešto na  mobitelu.

Sljedeće večeri su još raspomamljeniji. Furešta pokušava telefonirati, pa se nadvikuje s njima i rukom pokriva uho.

“Koji je ovo k da čovik isprid vlastite kuće ne može telefonirati?”

I onda je nestalo interneta.

Žena zove provajdera i saznaje da su potrošili svih 70 Gb, a tek je dvadeseti.

“Zato nam ova dica šetaju s mobitelima oko kuće”, govori Žena.

“Šetaju zato šta im je gore loš signal.”

“Naravno da je loš kad se ne mogu spojiti na nas.”

“Ajde, šta si ufilmala”, javlja se Furešta.

“Jesi li kome dâ šifru?”

“Samo Kuvaru”, nevoljko priznaje Muškarac, “ali on nije ni koristija naš Internet.

“Ali ga je dâ onoj maloj šta čisti.”

“Možda i je. Bidna cura je tu više od misec dana.”

“Bidna cura je podilila šifru. Sinoć njih pet sjedi na ulazu u dvorište i lista po Instagramu ili nekom drugom vragu. Sad ćemo deset dana bit bez interneta. Barem ćemo se odmorit.”

“Jeeee, napokon sloboda”, dovikuje Furešta iz sobe.

Sloboda je bila kratka vijeka. U zraku je lebdjela nervoza i samo čekala u koga će prvog zagristi, pa je uplaćeno nešto giga i hot spot je donio mir.

Navečer je grupi bio zadnji dan i toliko su se raspomamili da su čak zaigrali nogomet. Muškarcu i Ženi su došli gosti. Konverzacija se odvijala uglavnom ručno, ramena su se razgibala.

Ujutro ih je bila divota gledati kako rulaju nizbrdo s koferima, zagrnuti dekama i s jastukom pod rukom.

Napokon mir.

Moguće bi mir i potrajao, barem do četvrtka navečer, da nije bilo Furešte.

Vani je pritiskala popodnevna pripeka. Ventilator je stvarao osjećaj da je u kući hladnije nego je bilo. Muškarac voli gledati borbene avione i demonstracije, pa je stavio slušalicu i prepustio se užitku. Žena je nešto čitala. Furešta se izvalila na krevet i također čitala.

“Šta ovo smrdi?”, upitala je, a onda se otvorio pakao.

Muškarac i Žena su izišli na dvorište. Naslonili su se na ogradu i njušili u svim smjerovima. Pas je isto njušio. On i inače ili njuši ili jede ili spava. Čulo se samo šištanje vode kao da netko auto pere gumom.

Muškarac se gol do pojasa, bos, u smeđe roza surferskim hlačama uputio uzbrdo. Pas ga je slijedio. Zaustavili su se pored gume iz koje je nešto šikljlalo. Iz Monolita se začulo ljigavo: Oooo, susjeeeeed draaagiiii, kakoooo siiii?

Muškarac ga je pogledao, upro prstom u šišteći izvor fekalija i tiho rekao “Sad će ti moja Žena zvat inspekciju.”

Zvono zazvoni. Pas se razvali od lajanja. To radi kad dolazi netko poznat. Na grupu od njih sedamdeset i šest niti ne mrdne uhom. Samo leži, noga preko noge i gleda.

Ulazi Ekolog. Nosi torbicu. Sjeda za stol. Žena ga nudi kavom.

“Ništaaaa, hvaaalaaa, draaaaagaaaa Umjeeetniiicaaaa”, zapjevava.

Muškarac se zavalio u fotelji. Čeka premijeru. Jebeš avione i demonstracije!

“Ja došao vama kazati, još jedna grupa, a onda imamo veliko čišćenje.”

“Za crnu jamu zovi cisternu”, hladnokrvno će Žena.

“Ja imam sredstvo za crna jama”, skrušeno vadi spljoštenu kutiju iz tobice.

Žena ne zna kakvo je to sredstvo, ali se sjeća reklame s patuljcima “Smrdi, smrdi, užasno smrdi”, pa improvizira.

“To samo uklanja smrad.”

“To ekoloooškiii. Nema smrad. Bio razgradiiii.”

“Bio ili ne bio, neće govno pretvoriti u pitu s borovnicama.”

“Ja ne pustiti fekalijaaaa. Samo bio razgraaadiiii. Vodaaaa. Samaaa vodaaaa.”

“Ti pusti govna, ja puštam mail”, sad je već i Ženi dosadilo nadmudrivanje s ovim lažljivim ljigavcem, pa polako podiže glas i zamišlja kako Furešti u sobi trepere uši. “A sad drugi slučaj. Ovaj put ispred kuće se zove ulica i služi za prolazak auta i ljudi, povremeno kratko zaustavljanje i razgovor. Nikako za urlanje, trčanje i igranje nogometa.”

“Ja ih sinoć maknuo u deset, jedanaest, deset minuta ranije”, slavodobitno kao da zaslužuje Nobela.

“Na ulici nema jedanaest sinoć, jedanaest jutros. Ako mi urliču pred kućom ja zovem policiju”, polako i književno govori Žena.

“Znam, znam, čuo ja. Petnaest najviše. Inače tražiti dozvola.”

Nadmudrivanje traje toliko dugo da postaje dosadno, pa Muškarac ustaje skuhati kavu. Možda mu je žao Ekologa. Možda je muška solidarnost. A možda samo želi da predstava potraje.

“Pet godina za redom mi radiš pakao od ljeta, dogodine ćeš mi biti projekt”, govori Žena.

“Ja ne znam kako riješiti galama. Ja moram smisliti.”

“Jednostavno je. Drži ih u Taboru. Jesi li ikad vidio tuđe goste da divljaju po ulici?”

“Što ako ja prodaooo, pa tu bude osam vlasnikaaa?”

“Je li ti to meni prijetiš? Ti nisi Cortes, ja nisam Indijanka”, upravo čita Iljf i Pertovljeve putešestvije po Americi, a prije toga Bill Brysona, pa misli da je dovoljno kvalificirana za ovu rečenicu. “Samo ti kažem, ovo je moja domovina. Jedina koju imam. U njoj sam se rodila, živim i umrit ću. Ti si ovdje gost i ponašaj se kao gost!”

Nikad nije izgovorila rodoljubnije rečenice. Doduše, nije joj ni bilo potrebno niti im je sklona, ali ponijela ju je retorika.

“Ja imam mnogiii, mnogiii problem”, pokunjeno odgovara. Čovjek bi mogao prositi na njega, ali Ženi se gadi njegova gluma jer istu predstavu gleda godinama.

Ipak, razgovor treba privesti kraju, pa bira riječi nastojeći da budu što ljigavije.

“Ti si dobar čovjek. Voliš ljude, voliš da se svi vole i druže, a mi smo susjedi i nije red da se svađamo. Neću postavljati pitanja imaš li sve uvjete, plaćaš li odvoz smeća, koliko gostiju prijavljuješ. U ovom trenutku neću svojatati ni svoj dio Tabora. Ti znaš da je to javni prostor koji pripada selu?”

“Ne znam. Ja to kupio.”

“To nije istina. Zovi cisternu i makni mi nered ispred kuće.”

Žena ustaje. Ustaje i Ekolog. Grle se i ljube, pa Ekolog izjuri, a torbica vijori za njim. Žena s ruku obriše njegov znoj i na sve se ponovno slegne popodnevni mir.

Muškarac ubere dva grozda i odnese ih Kuharu, a vrati se s vijestima. Kuhar je ljut na Ekologa. Arbajt, arbajt, samo arbajt! Ekolog je ljut na Ženu. Banderas, koji stanuje u kući ispod i prima Ekologov višak gostiju, je također ljut. Ekolog traži proviziju. Zaselak još ne zna da je postavljena scena za veliko finale, pa nastavlja sa svojim tihim životom budno pazeći što se događa. Nema smisla biti na selu a ne pratiti njegov puls.

Mala obitelj na večeri ima gosta. Ugodno je ćaskati iako se dio razgovora vrti oko degutantne jame. Malo prije jedanaest isprate gosta. Monolit je tih, mračan, zlokoban. Vrate se u kuću i rezimiraju večer kad se prolomi zulum. Izlete na balkon, okreću glave da bolje čuju, ali vražje zelenilo ometa signal.

“Nešto se događa”, tiho će Muškarac.

Začuje se višeglasna vika. Na mahove se kroz krošnje i bršljan probija “nećeš u mojoj kući”, “ovo je moje”, “nije ovo bordel”, “zovi policija”, “zovi policiju”. Udara nešto o nešto, lomi se, krši. Muškarac se zaleti pomoći, ali ga je Furešta zaustavi. Glasovi se smire i nije bilo druge nego sjesti u dvorište.

“Je li to bilo kod Banderasa?”, pita Žena.

“Izgleda”, odgovori Muškarac.

U to je prođe Banderasova Vjernaljuba i stane ispred Monolita. Vrata se odškrinu. Obitelj napinje uši. Ekolog otrči nizbrdo. Vjernaljuba se uhvati za ogradu teško dišući.

“Zaraza, zaraza”, podigne ruke i zavapi prema nebu, a zatim pogleda u Ženu. “Molim te zovi Higijenski.”

“Zašto?”

Ženi odmah padne na pamet ogromno trovanje. Zamišlja kako se po Banderasovom dvorištu bacakaju ljudi s pjenom na ustima. Propala je teza, koju su na brzinu smislili na temelju riječi “bordel”, da su šoferima došle tri kurve koje su nedavno vidjeli ispred kuće. Malo je i bila klimava, jer je četvrti ostao sam, ali i za to  postoji rješenje.

“Sve će nas potrovati s crnom jamom!”

“Misliš Sanitarnu?”

“E, Sanitarnu. Toliko sam se izgubila da nisam znala ni koji je broj Policije.”

“Sjedni malo. Hoćeš vode?”, dobrosusjedski nastrojen Muškarac.

“Moram ići dole. Skoro su mi ubili Banderasa.”

Ostali su bez štofa i raspravljali je li u redu ujutro otići raspitati se za zdravlje, kad je pored njih proklizao “Laku noć” Ekolog. Nije bilo šanse da ga pitaju što se dogodilo niti da on njima kaže “Mnogi problem, mnogi problem”. Ratna sjekira je iskopana, a lula mira ni na vidiku.

Dan se vukao. Nigdje glasnika. Monolit je mirovao. I sve oko njega. Odlučno su odlučili u dvorištu uspostaviti dežurstvo pa makar ih koštalo sunčanice. I isplatilo se.

Banderas se iskobelja iz auta, utrči u dvorište i sjedne na stolicu.

“Slušaj…”

“Jeste dobro ti i Vjernaljube?”, upita Žena da ne posmisli kako je samo željna senzacije.

“Kako ću bit dobro. Pun sam modrica, a nju su udrili dva puta po bubrizima. Odvelo nas na Sud u Imotski ka kriminalce. Mi smo sidili na jednu bandu, oni na drugu. Ta mala je projurila kroz dvi policijske barikade.”

“Kad?”

“Ne znam. Reka mi Kuvar. Luda, skroz luda.”

Priča dalje ide: muž, žena i dvije odrasle kćeri, odsjeli u Makarskoj. Luda Luda se zaželjela vidjeti kamp u kojem je bila prije pet godina. Večerali kod Ekologa, a kako im je auto pokvaren, on ih je uputio na šofere. Jedan od njih im  mahnuo s balkona. Oni ušli u dvorište. Vjernaljube je rekla “neću bordel u mojoj kući”. Banderas je rekao “Alooo, di ćete?” Oni su nastavili dalje. Banderas ih je pokušao zaustaviti golim rukama, a onda je od Lude Lude popio pešćurinu. Morao je zamahnuti stolicom i muškarcu slomiti nos. Čopor je uzvratio udarac. Leteće stolice su grebale po autima.

“Onda su me bacili priko zida. Mislio sam da sam gotov. Srića da sam se dočekao na rebra”, maše Banteras rukama. “Tija sam uzest motornu, ali nisam ima vrimena. Zaključa sam se u kuću da me ne ubiju.”

Poanta svega je da je sutkinja dodijelila četiri novčane kazne za remećenje reda i mira. Hoće li netko od njih uložiti žalbu ili podignuti tužbu doznat će se, ili neće, u neka buduća vremena.

Ekolog je uhvatio Fureštu nasamo. Razgovara s njom na engleskom. Njega nitko ne razumije. Svi su protiv njega, a on Hrvatskoj čini uslugu. Djeca koja ovdje ljetuju će sutra dolaziti kao turisti. Šteta što ga se Furešta nije sjetila upitati hoće li budući turisti u sklopu ljetovanja dolaziti tući Banderasa. Nije se sjetila ni upitati za crnu jamu dok joj je trkeljao o važnosti ekologije.

Puno je bilo rupa i nelogičnosti u onome što su uspjeli prikupiti, a godišnji se odmor bližio kraju. Mađari su vukući svoje kofere na kotačićima, poput Supermena, odjedrili lepršajući prekrivačima. Metle i kante su raspoređene oko Monolita pripremajući ga za hibernaciju. Muškarac i Žena su njušili zrak. Navečer su se vratili u Split.

Furešta je ostala na braniku domovine.

* Furešta – strankinja

____________________________________________________

RUŽICA GAŠPEROV rođena je u Splitu, gdje i danas živi i stvara. Priče i drame su joj objavljivane u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu.
Ušla među šest finalista za Nagradu VBZ-a 2011. za roman godine.
Drame „Adio pameti“, „Kolači“ i „Sretan rođendan“ su joj objavljene na Drame.hr.
Bjelovarsko kazalište, Sinjsko pučko kazalište i Kazalište Petar Hektorović, Stari Grad, Hvar postavili njezinu dramu „ Adio pameti“, a 2023. je izvedena na HRT3.
Druga nagrada za priču “Prozor u dvorište” na natječaju za satiru 2016. GK Slavko Kolar Čazma.
Nagrada “Albatros” 2018.g. za zbirku priča “Gubitnici”.
Finalist Treći trg Beograd u 2019.g. s romanom “Moglo bi se ovdje bogovski živjeti da nema ljudi”.
U suradnji sa Sarom Kopeczky i Lucom Kozina objavila “Priručnicu : Od ideje do priče”.

ROMAN ROBERTA MEĐUREČANA “TAKO NEKA BUDE”, Sandorf, Zagreb, 2025; ulomak

dio 3.poglavlja „Mesijanska bolest“ – glavni likovi Eleazar i Andes, Herodovi lovci na mesije, odlaze u tamnicu razgovarati sa starim zvjezdoznancem Baal-tus-sarrom koji tvrdi da zna tko je Izabrani

Bojeći se novih napada, Eleazar i Andes su na putovanju u Maheront noćili u rimskim postajama uz cestu. Eleazara je svake noći Bog u snu hvatao za kosu — trpio je napadaje bunila i nesanice. Noćni razgovori s Bogom bili su sve češći.

Putujući na jug, zelenilo galilejskih brežuljaka i polja uz rijeku Jordan zamijenila je škrta golet Judeje. Posljednji dio puta do Maheronta vodio je uz golu obalu Mrtvog mora. Cesta je vijugala između surih i nazubljenih stijena. S Mrtvog mora širio se smrad raspadnutih lešina. To su se u dubini raspadale Sodoma i Gomora, grešnice koje je pravedni božji dažd maknuo s lica zemlje. Kad Židov putuje uz Mrtvo more, ne gleda u njegove vode da ne bi slučajno ugledao njihove uklete obrise. Voda je otrovna. Ako čovjek upadne u nju, ne može potonuti, ali ako brzo ne iziđe, koža mu se ospe ranama. Herod Antipa znao je ubijati zatočenike uranjajući ih u Mrtvo more.

Utvrda Maheront zarila je masivne zidine u hrbat sure hridi s koje je na zapad pucao pogled na Mrtvo more i Judejsku pustinju, a na istok prema golim brdima Nabatejskog kraljevstva. Utvrdom je upravljao Manais, stari krvnik koji je još službovao kod Heroda Velikog. I dalje snažan i vješt, s malom posadom tamničara čuvao je probrane Herodove zatvorenike.

Manais ih otprije poznaje, ukratko ih izvijesti o zarobljeniku. Starac se zove Baal-tus-sarr, u mladosti je bio poštovani zvjezdoznanac, ali je u starosti moralno posrnuo, propio se, zabludničio i zadužio kod Heroda Antipe. Ne mogavši vratiti dug, završio je u Maherontu gdje čeka otkupninu ili milost Herodovu. Eleazaru je mučno iz usta krvnika slušati o moralnom posrnuću.

Uvede ih u utrobu utvrde. Zapljusne ih vonj plijesni, prljavih ljudskih tijela, izlučevina i krvi, što Eleazara podsjeti na boravak u cezarejskoj tamnici. Prolazeći hodnikom, iz ćelija u njih zure grabežljiva lica, izmučena, ostarjela u žudnji za slobodom, usahla od straha. Manais bakljom osvjetljava put do kraja hodnika i zapali uljanicu na zidu. Sramežljiva svjetlost obasja unutrašnjost posljednje ćelije i obris ljudskog tijela u njoj.

— To je on — reče Manais i ode.

Eleazar napreže oči u polumraku, oslovi zatvorenika na grčkom.

— Priđi, ne vidim te.

Ogrnut u dronjke, obris se teškim koracima približi rešetkama. Ukaže se ćelav i razrok starac. Unatoč razrokosti,

imao je prodoran pogled. Izduženo koštunjavo lice obraslo mu u dugu sijedu bradu. Po dronjavoj odjeći i smradu, Eleazar zaključi da je starac dugo u tamnici.

— Možemo i domaćim jezikom — odvrati starac na aramejskom.

Eleazar kimne, razmota svitak papirusa s porukom.

— Ovo si ti napisao velikom tetrarhu?

Starac žmirka razrokim očima.

— Jesam.

— Ti si Baal-tus-sarr, zar ne?

— Jesam. A kako se ti zoveš?

— Ja sam Eleazar, a ovo je Andes.

— Eleazare, kako ti se otac zove? — iznenadi ga pitanjem.

— Juz Asaf Armathaim.

Starčeve obrve poskoče.

— Poznajem ti oca, pošten čovjek. Rijetkost za trgovca. A zanimljiv je i tvoj odabir zanimanja.

— Pusti mene i mog oca, vratimo se na poruku — prekine ga Eleazar strogo. — Dakle, veliki tetrarh Herod poslao nas je da utvrdimo je li istina što si napisao u poruci?

Baal-tus-sarr se nasmije, pokaže očuvane zube.

— Ne moraš biti tako služben. Razgovarajmo kao otac i sin. Ali u četiri oka…

Eleazar i Andes se pogledaju, a onda Andes šutke ode.

— Slušam te — Eleazar je htio što prije odraditi razgovor i pobjeći iz smrada.

— Zanima te je li poruka istinita. Jest, istinita je.

— Dokaži.

Starac se odsutno nasmije.

— Nema dokaza, možeš mi samo vjerovati na riječ.

Eleazar je pomalo gubio strpljenje.

— O tvojoj priči ovisi hoćeš li odavde izići živ.

— Dobro, kad si zapeo: bio sam na njegovom rođenju.

Eleazar nepovjerljivo naheri glavu.

— Rođenju mesije?

— Dakle, Eleazare, sine Armathaimov, znao sam da će Herod Antipa poslati nekoga da provjeri govorim li istinu. On je, kao i njegov otac Herod Veliki, bolesno osjetljiv na svaku naznaku ugrožavanja položaja. Zato ima vas, lovce na mesije. U poslu s mesijama neizbježni su nesporazumi, kriva tumačenja i pretjerivanja. Svi raspeti kojima ste okitili križeve možda su buntovnici i ubojice Rimljana, ali mesije svakako nisu.

— Kako znaš da je taj kojem si bio na rođenju pravi mesija?

— Iako je Babilon odavno izgubio sjaj, u njemu i dalje obitavaju najučeniji magovi od kojih sam još kao mladić naučio sve tajne zvjezdoznanstva. Bio sam poštovan i bogat. Svakom polupismenom magu od Indije do Herkulovih stuba poznato je proročanstvo o dolasku mesije koji će srušiti stari i stvoriti novi svijet. Pitanje je hoće li itko prepoznati znakove dolaska? Prepoznaj suzu na kiši. Kad je prije trideset godina Efraimova zvijezda zasjala nad Babilonom, moji sudruzi Melk-ki-orr, Ka-es-parr i ja otvorili smo tajne svitke i prepoznali znak: vrijeme mesije je stiglo. Uzbuđeni, otpravili smo se na zapad, prateći znak na nebu. U ubogoj pojati nedaleko Jeruzalema našli smo majku u porođajnim mukama. Ubrzo je rodila muško. Majka je bila još djevojčica, a otac postariji. Došli su odnekud iz Galileje. Majku su trudovi uhvatili na putu i tako se porodila među stokom. Svi znakovi su se uklopili. Bili smo izvan sebe od sreće, darivali djetešce darovima, kako dolikuje mesiji. Ali, neoprezno smo na sav glas pričali o njemu. Tad je Judejom vladao Herod Veliki. Bili smo stranci, nismo znali za njegovu mesijansku paranoju. Poslao je lovce da ubiju dijete. U zadnji smo tren dijete s roditeljima sklonili u Egipat. Ne znajući koje je dijete budući mesija, Herod Veliki naložio je da se u okolici ubije sva muška novorođenčad. Za svaki slučaj. Znaš li da je tad glavni lovac bio naš zajednički znanac, Manais? Smjerno je proveo Herodovu zapovijed…

Eleazar je pomno slušao starca. Riječi su mu uvjerljivo tekle. Djelovao mu je čilo, kao da boravak u tamnici nije naštetio njegovom umu i tijelu.

— I gdje je sad taj mesija?

— Ne znam. Nakon što smo ih otpravili u Egipat, pobjegli smo pred Herodovim bijesom natrag u Babilon. Izgubili smo trag. Danas je zreo muškarac, korača negdje ovom zemljom, spreman ispuniti proročanstvo.

— Gdje su ti sudruzi? Melk-ki-orr i Ka-es-parr?

— Odavno nisu više na ovome svijetu.

Plamen u uljanici zatreperio je kao da će se ugasiti, sjene su plesale na starčevom licu. Tišinu je narušavalo palucanje stijenja koje se ponovo razgorilo.

— I nikoga živog nema da potvrdi tvoju priču?  

— Nema.

— Djetetovi roditelji?

— Rekoh ti, izgubio sam im trag. Mogu biti bilo gdje, ako su još živi. Čovjek ne mora vidjeti da bi vjerovao. A ja vjerujem u proročanstvo: u proljeće tridesete godine svog života, mesija će početi propovijedati i nakon nekoliko godina, prije smrti, pronijet će riječ koja će promijeniti svijet…

— Rekao si “prije smrti”? Zar će mesija umrijeti?

Starac iskrivi lice u grimasu koja je imitirala osmijeh.

— Da. Na križu.

Eleazar zatrese glavom u nevjerici.

— Promašio si, starče. Sveti spisi govore o mesiji koji će doći predvoditi najhrabrije sinove Izraelove i uništiti sve neprijatelje. Mesija neće hodati na prstima i šaptati, nego stupati kao vojnik i grmjeti kao munja koja raskoli stoljetni cedar. Mesija je vojnik-pjesnik. Mač i lira. Bog Izraelov i njegov odabrani narod, zajedno!

Baal-tus-sarr zdvojno odmahuje.

— Ne, mesija neće tako doći. Doći će neprimjetno, poput tihe vode, u prnjama će pronositi Riječ i umrijeti ostavljen od svih, pa i najvjernijih. Ali, Riječ će ostati, poput jeke će putovati svijetom. Ovog proljeća napunio je tridesetu. Krenuo je na svoj put, Eleazare…

Eleazar i Baal-tus-sarr nadmudruju se pogledima. Razroko starčevo oko gleda urokljivo.

— Zašto baš sada? Zašto nije krenuo ranije, kao mladić u punoj snazi?

— Treba pogoditi pravo vrijeme. Biti prerano u pravu znači biti u krivu.

— A sad je pravo vrijeme?

— Jest.

— Posljednje pitanje, starče: kako se zove?

— Ne znam mu pravo ime. Zovu ga Bosonogi. Svjetlokos je i plavook, kažu.

— Tko to kaže?

— Glasovi… — Baal-tus-sarr se približi tik do rešetki, uvjerljivo zbori. — Svi smo mi, Eleazare, slijepci u spilji u potrazi za davno ugašenim plamenom. A on ga nosi u sebi, čuva ga. On je taj čuvar vatre kojom će zapaliti svijet… Na tvom mjestu potražio bih ga kod pustinjaka koji na Jordanu ljudima ispire grijehe.

— Kod Johanana Ha’Matbila? Luđaka koji jede skakavce i kori ljude?

— Da. Od njega će krenuti. Tako kažu sveti spisi.

Starac ušuti, umorno se zavali u pljesnivu stelju, nasloni glavu na rešetke.

Eleazar razmišlja, mršti se.

— Zašto mi sve to govoriš? Zar ne bi trebao prešutjeti, sakriti od mene sve što znaš?

— Želim ubrzati ono što se mora dogoditi.

— Zašto? Zar ću ja biti taj koji će pravog mesiju staviti na križ?

Baal-tus-sarr govori sporo, umorno.

— Što je zapisano, ima se dogoditi. A ja sam rekao što sam imao reći. Svejedno mi je hoćeš li me osloboditi ili ću krepati ovdje, spokojan sam jer sam ispunio svoju misiju. Kad je čovjek mlad, sam se opasuje i hodi kamo želi, a kad ostari, raširi ruke da ga drugi opašu i vode kamo ne želi. Star sam, oči mi zakazuju, ali vidim onkraj granica našeg uskog svijeta, onkraj vlastitog mraka. I jasno vidim…

Starac se odvuče u dubinu ćelije, okrenuvši Eleazaru leđa. Razgovor je završen.

______________________________________________

ROBERT MEĐUREČAN (Zagreb, 1969.) je do sad izdao pet romana: posljednji „Tako neka bude“ izišao je u proljeće 2025. i odmah se ovjenčao dvjema prestižnim nagradama – Gjalski i Kamov. Taj povijesni triler smješten u rimsku provinciju Judeju u Kristovo doba ima jaku duhovnu i filozofsku potku, govori o prijelomnim vremenima koje tako jako podsjećaju na dvojbe današnjice i naglašavajući osnovno pitanje: kamo dalje?).
Romanom “Prodajem odličja, prvi vlasnik” (2008., Konzor) ušao je u literarnu javnost. Taj antiratni manifest zaslužio je nominacije u svim natječajima za knjigu godine. Drugi roman “Kad jaganjci utihnu u Zdihovu” (2011., Konzor/Jesenski i Turk) literarno nastavlja obračun s devijacijama iz bliske prošlosti. “Krletka za glinenog goluba” (2019., Sandorf) svojevrsni je završetak trilogije, roman koji kosture u ormarima iz nedavne mračne prošlosti napokon nastoji pokopati.

ROMAN SLAĐANE NINE PERKOVIĆ “LIJEK PROTIV MELANHOLIJE”, Imprimatur, Banja Luka, 2025; odlomak

Kasnije mi je bilo krivo što sam se dovela u situaciju da ostanem bez svog sasvim pristojnog i solidno plaćenog kancelarijskog posla. Bilo je to vjerovatno jedino radno mjesto na kome niko nije pretjerano zarezivao moje gramatičke i pravopisne greške. Niko zapravo nije ni očekivao da bilo šta pišem. Moj posao se sastojao od toga da sjedim za radnim stolom koji su mi dodijelili u zapećku kancelarije, tokom radnog vremena propisanog radnim ugovorom, i popunjavam određene obrasce određenim šiframa. To je mogla raditi i bolje utrenirana životinja.

Nikako nisam nalazila pravi moment da priznam Denisu šta se desilo, a kako je vrijeme prolazilo, više nisam ni znala kako da mu kažem istinu. Zato sam se pošteno trudila da zadržim privid da stvari funkcionišu kao i obično. Ujutro bih se probudila kad i on, popili bismo kafu, spremili se za posao i izašli iz stana, a onda bi svako okrenuo na svoju stranu. On u svoju kancelariju, a ja u šetnju. Isprva mi se nije vraćalo u prazan stan, plašilo me da budem sama u slučaju da miš odluči da protutnji pored mene, pa sam se samo vukla ulicama, gore-dolje, ulazila u prodavnice s odjećom koju nisam mogla da priuštim, gledala izloge slastičarni s kolačima koji mi se nisu jeli i kružila dugo po uskim stazama parkova zajedno s malom djecom i njihovim dadiljama. Dani koji su uslijedili nakon dobijanja ili davanja otkaza, jer nikad u potpunosti nisam saznala kako se ta stvar na kraju razriješila, razvlačili su se unedogled kao žvakaća guma zalijepljena za đon, sve dok jednom slučajno nisam pored žute kante za reciklažu u unutrašnjem dvorištu svoje zgrade, na hrpi ostavljenih knjiga i časopisa, ugledala „Vodič kroz nepoznati Pariz”. Otvorila sam sadržaj, zažmirila i prstom nasumično ubola mjesto koje sam tog dana namjeravala posjetiti.

Knjiga je u samom startu ispunila obećanje dato u naslovu. Zaista je za posjete predlagala sasvim nepoznata gradska mjesta, ali nepoznata s razlogom. Tako sam posjetila muzej za koji vjerovatno niko nije ni čuo, jer je njegova postavka bila potpuno neinteresantna. Vozila sam se i metroom na drugi kraj grada, samo kako bih vidjela fontanu posvećenu nekom vojskovođi koji je izašao kao pobjednik iz nekog sad već davno zaboravljenog sukoba, a završila sam čak i u unutrašnjem dvorištu jedne stambene zgrade. Vodič ga je detaljno opisivao, s uredno priloženom biografijom arhitekte, hrpom zanimljivosti oko poznatih ličnosti koje su tu živjele i umrle, te raznim drugim pikanterijama koje su imale samo jedan cilj – zabašuriti činjenicu da je u pitanju bilo jedno obično unutrašnje dvorište, kakvih je uostalom bio pun grad. Zapravo, jedini zanimljiv u svemu tome bio je domar s crnim povezom preko oka, koji me je s velikom pažnjom ispitivao ko sam i šta radim tu. Kada je na red došlo groblje za koje je Vodič naveo da je nepravedno zanemareno od turista, samo zato jer je preko njega u jednom momentu prešao nadvožnjak najbučnije i najprometnije gradske saobraćajnice, već mi je bilo dosta svega. Obećala sam samoj sebi da je ovo posljednji put da me ta knjiga nekud vodi i da ću od sada pametnije trošiti svoje vrijeme.

Oblio me je znoj, toliko da sam bila mokra sve do gaća, kao da me je neko zalio kantom vode, ali više nisam osjećala da mi je tako loše. Disanje mi se vratilo u normalu, ispred očiju je nestalo tamne zavjese. Oslonila sam se na kamenu klupu i ispravila kičmu, da bih tek tad s užasom primijetila da sam sve vrijeme zapravo ležala na nečijoj nadgrobnoj ploči. Naglo sam ustala i zbog toga mi se ponovo zacrnjelo ispred očiju. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sjednem nazad na grob.

Pomislila sam kako je razlog moje posjete bio grob poznatog pjesnika iz 19. vijeka, ali sad sam još jedino bila sposobna sjediti i usput razgledati grobno mjesto neke Žizel, koja je umrla u 83. godini i to prije više od trideset godina. Primijetila sam da na njemu nije bilo cvijeća, čak ni umjetnih vjenčića i buketa u košaricama koje su u kineskim šopovima prodavali namjenski za groblja, a čije stabljike i latice nikada nisu trulile, ali su s vremenom, izložene suncu, kiši i vjetru, gubile boju i formu. Ništa nije odavalo utisak da joj je neko dolazio u posjetu. Oni koji su na mramornoj ploči ispod njenog imena i godine rođenja i smrti dali ugravirati: „Nikada prežaljena” i „Zauvijek ćemo te se sjećati” sada su vjerovatno i sami bili mrtvi, ili su, senilni i bolesni, potpuno izbrisali iz sjećanja Žizelino postojanje. Nije mi bilo jasno kako su se ljudi tek tako mogli razmetati riječima poput zauvijek i nikada.

− Jesi li ti znala da su kosti Pola Verlena izmjestili samo zato što mu je preko grobnice pretutnjao Periferik?

Pitala sam Žizel.

− Čak mislim da su ga izmjestili samo zato što su se posjetioci njegovog groba žalili na buku i prašinu! Malo sutra da bi se zamarali njegovim kostima da nije bio poznati pjesnik i mamac za turiste.

Koliko je samo običnih ljudi, koji su prvo nekom nedostajali, da bi potom bili potpuno zaboravljeni, ostalo zarobljeno ispod asfaltiranih, bučnih cesta. Koliko je samo na svijetu bilo kostiju preko kojih su upravo u tom trenutku tutnjali automobili, ne ostavljajući mrtve na miru ni noću ni danju. Sve te široke ceste po kojima su plovili automobili napravljeni da prelaze razdaljine poput raketa, a uglavnom samo zaglavljeni u apokaliptičnim gužvama. Bilo je bespredmetno uzrujavati se oko svega toga, planeta je svakako bila krcata mrtvacima kojih je svaki dan bilo sve više i više, a mjesta sve manje i manje. Jednog će dana, pomislila sam, čim mu istekne zakonom propisan rok, prerovati i Žizelin grob. Grobno mjesto, naš drugi dom, naše „zauvijek”, zapravo je kao bilo koji stan izdat u zakup iz kojeg vas šutnu čim počnete zabušavati sa kirijom. Odlučila sam da ništa od toga ne podijelim sa Žizel, a onda sam pomislila da mrtvi možda mogu čitati misli i bilo mi je neprijatno što sam je na bilo koji način možda uvrijedila. Ali koliko je mrtvima uopšte moglo biti važno prelazi li preko njih najfrekventnija saobraćajnica ili leže u debelom hladu starog hrasta? Za takvo nešto marili su samo živi. Oni su bili ti koji su trošili svoj novac, vrijeme, rad i trud da bi podigli sve ove nadgrobne ploče. Vrijedi li ulagati u smrt kad je besmrtnost očigledno kvarljiva roba? Hladnoća mi je odjednom od potiljka gmizala niz kičmu.

− Ne mogu se sjetiti nijedne pjesme Pola Verlena. Imala sam rokovnik u srednjoj školi u kojem sam prepisivala poeziju, Bodler, Rembo, Verlen, ali sad se to sve izbrisalo…

Zastala sam na trenutak. Učinilo mi se kao da me je Žizel pomno slušala i to me je ohrabrilo da nastavim.

− Zar nije čudno kako tako možemo zaboraviti neke stvari, za koje smo mislili da je to nemoguće? Više se uopšte ne mogu sjetiti glasa mog tate, čak mi je i njegov lik potpuno iščezao iz sjećanja. Mama je nakon njegove smrti donirala svu njegovu odjeću Crvenom krstu, tako da nije ostao ni miris, ništa. Sad kad ga pokušam zamisliti, ja ga zapravo zamišljam onakvog kakav je na fotografiji s njihovog vjenčanja. Mislim da su to i jedine njegove fotografije koje su nam ostale. Mama i ja smo na stotinama fotografija, ali njega nema ni na jednoj, zato što je on uvijek bio iza foto-aparata.

Dalje joj nisam pričala, pomislila sam kako sam joj možda počela dosađivati, a ona nije imala načina da me prekine. A onda, nisam bila sigurna ni koliko bi ona razumjela ostatak priče u kojoj muškarci u uniformama dolaze po tatu, o mami koja na brzinu skida sa ormara crnu putnu torbu i u nju gura potkošulje, gaće, pidžamu, nekoliko pari čarapa i električni aparat za brijanje, kao da ga je spremala za banju, na kakvu rehabilitaciju, a ne za borbenu liniju. Sve se desilo previše brzo – više nisam bila sigurna ni da li smo se uspjeli pošteno pozdraviti, jer su već žurili da ga odvedu. Kada nam se javio prvi put nakon što su ga pokupili, bilo je to preko radio-amatera. Mama je bila sva crvena u licu i naprosto je vrištala: „Jesi li ti normalan!”, „Dobićeš otkaz u fabrici!”, „Mene će izbaciti sa posla!”, „Izgubićemo stan!”, „Zašto si nam to uradio!?” Nije mi htjela reći šta se desilo, otjerala me je u sobu, ali čula sam sve iz prikrajka, dok je šaputala tetki, kako su prolazili putem kroz šumu, kroz gustu šumu, kada je iskočio iz transportnog kamiona. Dogovorio se sa drugom šestoricom koja su s njim sjedila ispod cerade, na kraju su se oni usrali od straha, noge su im se odsjekle, ili su se naprosto predomislili, kako god bilo, iskočio je samo on. Da su svi uradili kao on, ne bi imao ko da ratuje, rekao joj je kad ga je pitala zašto.

Protrljala sam dlanovima lice, možda bi ona i mogla shvatiti sve ovo. Računala sam da je u svojoj biografiji imala najmanje dva rata, a iako ovo nije bio isti rat, svi oni u principu liče jedni na druge. Kad bolje razmislim, mijenjale su se samo epohe, sredstva i obilježja na uniformama. Oprostila sam se od Žizel i pažljivo ustala sa njene nadgrobne ploče.

Mora da je groblje imalo više izlaza. Samo to je moglo objasniti da ulica sa druge strane njegovih zidina nije bila ona kojom sam došla. Prišla sam velikom planu grada okačenom na autobuskom stajalištu. Bila je to komplikovana šema ulica isprekidana raznobojnim linijama javnog prevoza, i koliko god naprezala oči, nisam je uspijevala protumačiti. Dugo sam stajala ispred tog plana, gledajući crvenu tačku na karti iznad koje je pisalo „vi ste ovdje”, ali ja i dalje nisam znala na koju stranu treba da okrenem. Kada je konačno naišao neki autobus, nisam imala pojma kuda ide, ali već mi je bilo sasvim svejedno. Digla sam ruku, jasno sam dala znak vozaču da stane. Ali autobus je samo protutnjao pored mene. Beton ispod mojih stopala postao je mekan i učinilo mi se da počinjem tonuti u njega.

Pored mene je prošla žena koja je na povocu šetala jednog sasvim minijaturnog psa, kitnjastog repa, ne većeg od prosječne vjeverice.

− Gospođo, molim vas…

Pokušala sam je zaustaviti. Usne su mi bile potpuno suve, jedva sam kroz njih istisnula tih par riječi. Ne znam šta sam tačno htjela od nje, možda samo da se uvjerim da postojim, da nisam postala nevidljiva.

− Ne, nemam vremena!

Naglo mi je okrenula leđa i povukla psa za sobom. Pas se otimao, njuškao je oko drveta, nije htio da mrdne, a ona ga je tako snažno cimnula da ga je gotovo udavila. U glavi mi je kuvalo kao u loncu. Šta je uopšte mislila da ću tražiti od nje? Novac? Pa i da sam joj ga tražila, pomislila sam, mogla je ljubazno reći da nema, da joj je žao, da je izašla da prošeta psa i nije ponijela novčanik. Mogla me je ljubazno slagati. Na kraju krajeva, mogla mi je i dati jednu bijednu kovanicu. Ne bi je to ni na koji način oštetilo ili osiromašilo. Vjerovatno se bila prepala da ću njen novac potrošiti na alkohol ili drogu. Ali šta i da jesam? To je bila moja stvar. Mogla je barem zastati i saslušati me, ali ona jednostavno nije imala vremena da ga troši na bolesne, izgubljene, zbunjene ljude. Hodala sam ulicom vrteći u glavi scene užasa u kojima je skončavala.

Jedno dijete, sasvim malo dijete koje jedva da je imalo tri godine, prostrujalo je na žutom trotinetu pored mene i nastavilo dalje niz ulicu, dok je uspaničeni ženski glas vikao za njim da stane. Ali ništa više nije moglo da ga zaustavi. Ni njega, ni ostatak svijeta. Ljudi su pored mene prolazili kao na pokretnoj traci. Žurili su, jer trebalo je toliko toga zgurati u tih nekoliko sati između završetka radnog dana i odlaska na spavanje – spremiti večeru, pomoći djeci sa zadaćom, smršati, baviti se sportom, odglumiti orgazam, odgledati sve epizode neke nove sezone hit serije. Svi su imali svoj cilj i svoju svrhu. Svi osim mene, bilo mi je to sad već jasno. Toliko protraćenih godina u ovom gradu, pomislila sam. Kao da sam se sve vrijeme samo vozila na krovu turističkog autobusa. Bila sam tu, fizički prisutna, ali bez ikakvih dodirnih tačaka sa svijetom oko sebe. „Marina”, rekla sam samoj sebi, „pogledaj sve te ljude koji marširaju svojim kućama, pogledaj njihovu djecu, niko od njih nije izgledao ni najmanje izgubljeno”. I oni su, vjerovatno, pobjegli od svojih domova, svojih šutljivih majki, mrtvih očeva i porodičnih grobnica, ali za razliku od mene, oni su došli ovdje da se izgube, da ispričaju novu priču, onu koja će biti samo njihova, da ostave iza sebe svoju prošlost, jezike i uspomene. Gradili su svoj novi svijet, neopterećen, lagan, ispunjen šoping centrima, novim kolekcijama jeftine odjeće šivene u udaljenim dijelovima planete, preslatkim kafama sa šlagom serviranim u ogromnim plastičnim čašama za usput, prostranim prodavnicama namještaja, ručkovima u restoranima, proslavama rođendana, isplaniranim godišnjim odmorima. „Kako to, Marina, da si se ti izgubila?”

Nisam znala ni da li je moja boravišna dozvola još uvijek bila ispravna. Sjetila sam se da je već odavno trebalo da zakažem sastanak u prefekturi. Takve su se stvari morale obaviti i dva mjeseca unaprijed, ali ja sam na sve to potpuno zaboravila. U tom trenutku nisam imala ni odgovor na pitanje šta bi se desilo da me zaustavi policija i zatraži mi dokumente. Možda bi me po ekspresnom postupku vratiti nazad. Ali gdje? Više nije postojalo ni naprijed ni nazad. Mogli su me još jedino katapultirati na Mjesec.

Jedva sam disala od vrućine, iako je sunce već bilo zašlo za zgrade. Toplota je sada isijavala iz asfalta i osjećala sam da su mi oči sasvim presušile. Nisam više mogla ni treptati, ali nastavila sam da hodam. Misli su mi se već sasvim smirile i mozak bi mi samo još tu i tamo izbacio neku nepovezanu misao, koju više nisam ni pokušavala uhvatiti.

Prolazila sam ulicom gdje su jedan do drugog bili načičkani frizerski i kozmetički saloni, na čijim su izlozima stajali oslonjeni muškarci. Kako bi koja žena naišla, izvikivali su cijene i sjajne popuste na usluge friziranja. Od svih njih pred mene je istupio tek jedan muškarac u dugačkoj odrpanoj košulji. Unio mi se u lice – mogla sam osjetiti njegov smrdljivi dah u nozdrvama – i iskolačio oči.

− Isus te voli!

Proderao se koliko god je mogao, mada se niko na ulici nije ni osvrnuo na njegove riječi.

− Odjebi.

Rekla sam to sasvim tiho, ne vjerujem da me je čuo, ali mora da sam strašno izgledala u tom trenutku jer je bez riječi odstupio i pustio me da prođem.

Naišla sam na ulaz u metro, ali nije mi se dalo da silazim pod zemlju. Vani se već krenulo smračivati i nebo je poprimilo nevjerovatnu ružičastu boju, kakvu sam rijetko viđala, pa sam poželjela još malo uživati u tom prizoru. Uostalom, nisam mogla biti daleko od zgrade, već sam prepoznavala ulice kojima sam hodala. Zastala sam i kroz misli mi se provukla ideja da se uopšte i ne moram vraćati. Mogla sam jednostavno nastaviti hodati dok se iza mene potpuno ne izbriše svaki moj trag.

Podigla sam pogled prema nebu. Više ništa nije ostalo od one ružičaste nijanse, nebo je ponovo poprimilo banalne tonove i ja sam se već penjala stepenicama na četvrti sprat.

__________________________________________________

SLAĐANA NINA PERKOVIĆ rođena je 1981. godine u Banjaluci. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni.
Objavila je romane “U jarku” (Imprimatur, 2020.) i “Lijek protiv melanholije” (Imprimatur, 2025.).

DVA DANA POEZIJE SIMEONA CEROVINE (iz rukopisne zbirke “RAMBO BEŽI IZ HERBARIJUMA”), 2/2

TADEUŠ

probudio sam se sa
osećajem da se zovem
Tadeuš
ja
Simeon
Sima
mora da me
svađa u komšiluku
pobrkala
bila je velika
buka
ne podnosim viku
sa svetlošću je
drugačije
pojača mi prirodni
mir
isto je sa oblacima i
kišom
oči svetle na
mnogo načina
nije važno
i Tadeuši imaju
misli i osećanja
ustao sam i
izašao na ulicu
prožela me snaga
dana
sreću me
izdužene senke kao
putokazi
lep sunčan dan
nije slučajno da
na taj način
nevina deca započinju
svoje školske sastave
lepo je bilo biti dete
čudno nije bilo čudno
nijedan osećaj
nijedno ime
spotičem se o
kratke
skoro neprimetne senke
Tadeuše
pomozi

***

UNUTRA

nauka mi je
predala znanje o
spletu svih creva i
ostalih organa za varenje

znam kako taj sistem
odradi poslove ali

uvek nakon obilnog
obroka
među svim maglovitim
sećanjima iz
najranijih godina života

izdvajaju se u jasnoći

slike

kako mi nakon jela
uz majčin osmeh
u stomaku plivaju korice hleba
sa ostalom hranom koju sam
progutao

tu su kolutići šargarepe
zrnca graška
kriške krompira i
ribice koje plivaju u
tamnom okeanu moje utrobe
gde se smestila

sva jestiva flora i fauna

i sve što više sazreva
moje znanje o
anatomiji i
biološkim procesima koji

tinjaju unutra u nama

to mi prve slike ostaju
najjasnije i
najverovatnije

***

U PROLAZU

dotakao sam na ulici
laktom u
hodu
ivicu sive zgrade
nisam na sebi primetio
tragove povrede ali
vratio sam se
da pogledam to
mesto
kad tamo
dva zida u zagrljaju
krvarila su
mojom krvlju

***

ŽIVOT BEZ BUDUĆNOSTI

u kaputu mi je dobro
sakrijem se
do grla

ispod čuvam tišinu
štitim se od
škripe krila uznemirenih
ptica

sedim na
klupi u parku da
osetim kako je
starcima
kada gledaju u
daljine i

slušam čoveka u
pocepanoj jakni koji na
susednoj klupi priča
sam sa sobom i

viče mi da se
raduje
dolazećoj starosti

veseo je kao da se igra
dečije igre
uhvati babarogu ali

oči mu ozbiljno svetle

umesto dalekog horizonta
ugledam
pred sobom travnjak sa
nekoliko razbacanih
cvetova

posle dužeg vremena
ne osećam bol pod
rebrima

čovek sa
susedne klupe se
utišao ali

tu je
prisutan u
širokom osmehu
razdvojenih
usana među
kojima
ne krije bezubost

prožela me
jaka želja da budem
srećan
kao on

otkopčao sam se i
slušam kako
spokojno

vibrira
njegovo ćutanje

_______________________________________________________

SIMEON CEROVINA rođen je 2001. godine u Beogradu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Apsolvent je Filozofije na Filozofskom fakultetu  u Beogradu. Počeo je da piše sa osam godina. Njegovi tekstovi izašli su u 42. broju Fanzina Zeleni konj, u Vertikalama 33/34, kao i u Šrafu 2025. br. 15.  Pesme su mu objavili i regionalni internet portali, Čovjek–časopis i Strane. Pet njegovih pesama našlo je mesto i u zborniku Panorama nove srpske poezije (Euromedik, Beograd, 2024.). U maju 2024. godine prevedeno je na italijanski jezik i objavljeno nekoliko njegovih pesama u italijanskom časopisu Le Muse, a zatim i u internet časopisima Alessandria Today i Artes Tv Giornale, kao i u belgijskom Atunis Galacy Poetry. Finalista je Konkursa Timočka lira 2024, Timočka lira 2025, 39. Festivala mladih pesnika u Zaječaru 2025, ušao je u uži krug od desetoro za Nagradu Mak Dizdar 2025. i tako pozvan na Festival Slovo Gorčina, a dobitnik je i treće nagrade na 57. Festivalu poezije mladih u Vrbasu. Jedna njegova pesma izabrana je i za pančevačke Rukopise 48. Živi, studira i piše poeziju u mestu svoga rođenja.

TRI PJESME SRĐANA ŠPANOVIĆA

SEBI ZA 34. ROĐENDAN

Odustani od stihova
kojim se, kao kanapom
vezuješ za noć.

Ne piši pesmu po zadatku
već sa žarom pesnika na doživotnoj robiji
kome je nakon trideset godina ponuđen papir.

Prestani da se propinješ na prste,
u tebi jutro na žičanom instrumentu
svira uspomene s istoka.

Napij se ponedeljkom
u inat radioaktivnoj buci vikenda
budi slepi miš
koji se obradovao suncu.

Prestani da gladuješ
kako bi održao telo u stanju nemira
koji se provlači tvojom muškom linijom
kao bube niz napukle instalacije zida.

Izvezi auto iz garaže kad najave grad
nek ti se smuči
što pripadaš stvarima.

Ako pomisliš da znaš da pišeš,
prelistaj Ginzberga.

Odustani od pravilnog disanja
ispljuni reči
čuvaj se zareza koji guše.

Ujutru skuvaj čaj
ustajalim pivom nećeš umiriti
rojeve pčela u grudima.

Istrpi stid
što u kafani vidiš šumu i boju bukve
dok gledaš utakmicu i ljude
sram je tvoja verzija stvarnosti
u kojoj nema mesta za metalnu cev.

***

MISLIO SAM DA JE HIDŽAB NEKA STRAŠNA REČ

Na vodu novosadskog keja
Kliznula je marama
Posuta semenom maka

Po njoj hodaju deca
Umornim suncem gule
Istopljen vosak

Mudrost pamuka
Šapuće pesmu ničega:
Nek im je zemlja laka

***

NAJNIŽI MUŠKARAC U KRAJU

Posle celodnevnih sastanaka
i par viskija bez leda
postalo mi je strašno muka.

Povraćao sam prigradske ulice 
bez kanalizacije 
odlivene misli
lišene cenzure.

Povratio sam 
tačno četrdeset sentimetera
za koliko sam digao potkrovlje,
odvaljeni čelik od šahta
i predrasudu
ko bi to mogao očiniti.

Povraćao sam čitava naselja
infrastrukturu
nepropisno parkirana kola,
svoju želju da pomognem 
pretovarenoj ženi na kasi.

Povraćao sam radno vreme,
terminologiju 
sprintova i dedlajna,
Netflix i glavobolju
sa kojom sam povratio
krupne komade nasleđenog srama.

Povraćao sam sve starosti
i mladost
koju ne mogu da povratim,
poslednje tri Nove godine
od kako je tata umro,
svoje odlaske 
i neodlaske 
na prosteste protiv njihovih.

Povraćao sam
obroke sa mesom,
inat
radovao se banderama 
umesto drveća
povraćao sam pravdu
nesažvakane posteljine
sopstveni narcizam,
postao sam najniži muškarac u kraju
koji se uspravio.

Zatim sam povratio i ostatke
armaturu
podzemne bunare
nerazgrađene kosti
korenje
i poneku bubu.

Kada sam izbacio
sve što mi je palo na pamet
obrisao sam usta rukavom
osetio tugu
naslonio desnu stranu glave na travu
i slušao puls zemlje.

______________________________________________

SRĐAN ŠPANOVIĆ rođen je 08.08.1988.godine u Sarajevu. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Beogradu. Kao pobednik konkursa Prvenac 2023. u izdanju SKC-a izdao je svoju prvu zbirku poezije Najniži muškarac u kraju. Ušao je među pobednike konkursa udruženja Oksimoron čije priče su postale deo zbornika Stranci. Takođe je sa kratkom pričom ušao među 10 finalista konkursa Lapis Histrae. Pesme je objavljivao na nekoliko online portala i zbornika (Bludni stih, Ulaznica…). Učestvovao u zborniku pesama Tajni grad u izdanju PPM Enklava. Masterirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, smer programiranje.

DVA DANA POEZIJE SIMEONA CEROVINE (iz rukopisne zbirke “RAMBO BEŽI IZ HERBARIJUMA”), 1/2

RAMBO BEŽI IZ HERBARIJUMA

iza kapije parka
učinio mi se
neki drugi svet
vazduh je
prijatno mirisao na
lišće i sveže košenu travu
bilo je i cvetnih leja i
jedan vodoskok
po svemu sudeći
pejzažni arhitekta
pravio je maketu raja
u tom vrtu dece nije bilo
čudno
usporen ljudski korak i
ćutanje
koje se pod senkom
visokog drveća
ni po čemu nije
razlikovalo od
onog na groblju
nešto me je mučilo
miris bilja postao mi je
nepodnošljiv
otužan
u travi su se pojavile
gliste i crvi
pozlilo mi je na očigled
ljudi koji su prolazili
ravnodušno pored mene
valjalo je požuriti pre
nego što se zatvori
kapija
rekao sam u sebi
biću Rambo koji
beži iz herbarijuma
postao sam
svestan
mirisa posteljine
nisam mogao da
shvatim šta mi je bilo
toliko strašno
ponovio sam naglas
biću Rambo koji
beži iz herbarijuma
biću Rambo

***

MEĐU REBRIMA

cvrči u tek uključenom
uljanom radijatoru
kao da se prži
kajgana
osećam glad ali
nešto mi se
drugo jede
između rebara na
grejnom telu i
ovih u mojim grudima
nema nikakve sličnosti
kod mene struji
hladan vazduh
šupljina u svirali
cvili
kroz udisanje i
izdisanje
neću piti sirupe za
kašalj
neka me tuga
ugreje
na rebrima radijatora
neka odspava

***

BLATO POSLE KIŠE

neka sila je
prošle noći od
prašine i kišnice
umesila blato
na ulici ga je
od jutros u izobilju
kao snega
nekih godina u
januaru
beli golubovi dok hodaju
pretvaraju se u
kokoške
ukopavaju se
tokom metamorfoze
kao lepkom
pričvršćeni za
šetalište
pikavci bačeni prethodnih
dana raspadaju se i
postaju deo teksture
trotoara kojim koračam
svi putevi su crni i
gnjecavi pod
đonom
pokušavam da požurim ali me
zaslepljuje odsjaj svetlosti u
barici koja se
kao jezerce
ugnezdila u
blatu
podsetilo me na pustinjsku oazu
zbog ovoga je vredelo
izaći iz kuće

***

UDOMLJAVANJE

ako si dobar čovek
misle ljudi
progoniš iz sebe vukove

ne spavaš noćima
dok ih ne isteraš ili
uništiš za sva vremena

nikada neću postići
taj standard

jedino mogu svoga
vuka da izvedem
polako i nežno iz
mraka

da ga osunčam
napojim mlekom
dam mu čvrstu hranu iz
svoje ruke i
sigurno sklonište

da pokušam da ga
pomilujem po glavi

ako uspem
udomio sam psa

_________________________________________________

SIMEON CEROVINA rođen je 2001. godine u Beogradu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Apsolvent je Filozofije na Filozofskom fakultetu  u Beogradu. Počeo je da piše sa osam godina. Njegovi tekstovi izašli su u 42. broju Fanzina Zeleni konj, u Vertikalama 33/34, kao i u Šrafu 2025. br. 15.  Pesme su mu objavili i regionalni internet portali, Čovjek–časopis i Strane. Pet njegovih pesama našlo je mesto i u zborniku Panorama nove srpske poezije (Euromedik, Beograd, 2024.). U maju 2024. godine prevedeno je na italijanski jezik i objavljeno nekoliko njegovih pesama u italijanskom časopisu Le Muse, a zatim i u internet časopisima Alessandria Today i Artes Tv Giornale, kao i u belgijskom Atunis Galacy Poetry. Finalista je Konkursa Timočka lira 2024, Timočka lira 2025, 39. Festivala mladih pesnika u Zaječaru 2025, ušao je u uži krug od desetoro za Nagradu Mak Dizdar 2025. i tako pozvan na Festival Slovo Gorčina, a dobitnik je i treće nagrade na 57. Festivalu poezije mladih u Vrbasu. Jedna njegova pesma izabrana je i za pančevačke Rukopise 48. Živi, studira i piše poeziju u mestu svoga rođenja.

PJESMA ANTEJA JELENIĆA: TALENT

Sjećam se kad sam uzeo lsd
S nekim mađarima
Samo jedna kapljica bila
Je dovoljna da talent
Koji pripada svim ljudima
Pripadne nama

Policija se ubrzo pojavila
Ali smo je odmah razorili notama
Pokušavali smo razgovarati
Ali smo se stalno
Vraćali muzici

U muzici je sve točno

Drogirani nismo više
Znali za moral pa smo
Slobodno slijedili instinkte
A instinkti su pratili note
Koje su se pojavljivale
Nad našim glavama kao
Da izlaze iz anđeoskog šupčića

Policajci su čitavo vrijeme
Slušali i čudili se kao i mi
Kako to da ruke mogu prestići
Strah

Oni su pušili, a mi smo svirali
Duboko zaglavljeni u misterij

Svi smo bili šokirani svijetom
U kojem je pištolj rekvizit
A cigareta dimnjak

I njima je iza uha šaputala ista zmija
I oni su vidjeli delirij zvijezda
Apsurd poretka
Sramotu čovjeka

Prstima sam stvarao maslačke
Mali debeli mađar je gudalom krivio
Prostor, ali nijedan ton nas nije napuštao
Već je putovao kupolom dočekujući
Novi roj života

Zajedno smo se pitali
Što će čovjeku sva ta energija
Što će nam ovi talenti ako ih ne razumijemo
Zašto živimo ovako bijedno
Pored moći koja nam je dana

ANTEJ JELENIĆ (Split, 1983.), iz rukopisne zbirke radnog naslova “LIFT”

KRATKA PRIČA JURICE ĆORLUKE: UNO DI NOI!

Proklet bio dan kad sam odlučio ići u Napulj s turističkom agencijom! Po cijele dane sam u busu, samo se vozimo od lokacije do lokacije – izađi – slikaj – kupi suvenir – vrati se u bus.
A zamisli samo da sam išao u svom aranžmanu, koliko bi to autentičniji put bio!

*

Na primjer, da sam samo uzeo neku sobicu u Vomeru, ništa fensi, babe s prozora u susjedstvu dovikuju Giorgio, come stai?, djedice ispred mesnice zovu na espresso i grappu, a jedre i udate Talijanke sramežljivo se smješkaju dok vješaju veš.

*

Ali ne, evo mene u autobusu agencije Transtours, buljim u promet kroz zamagljen prozor, kiša ne staje, a vodič glasom i dikcijom profesora povijesti nakon obilnog ručka nas educira Napuljske božićne jaslice, tradicija poznata kao presepi, pripisuje se Franji Asiškom, koji je 1223. godine prvi put uprizorio žive jaslice…

*

Možda bih upoznao dečke iz kvarta, navijače Napolija, pa skupa na tekmu, protiv nekih omraženih sjevernjaka npr. Juventusa, pa malo pjesme, baklji, malo tuče, u kojoj npr. ja pobijedim vođu protivničkih navijača dok spašavam neke bespomoćne klince koje su oni napali (iako je on imao nož i veći je od mene), pa me nose na ramenima po ulicama, viču Giorgio, uno di noi… Dođemo do onog glavnog Maradoninog murala, pa se onda svi žele slikati sa mnom, a ja skromno, kakav i jesam – Joj, ma dajte, zašto, svatko bi tako postupio, pa dečki su bili u problemu, djeca su to, nemojte…

*

Jedino što imam sreće je da nitko ne sjedi pored mene u busu, iznad mene je kockasti televizor, zadnji film koji je na njemu pušten je nešto od Van Dammea.

*

Pa onda se već treći dan u gradu toliko infiltriram u tu lokalnu zajednicu, da me susjedna obitelj zove na sprovod svog pradjeda, lokalne legende Giuseppea. Iako je pušio 2 kutije dnevno, živio je do 92., upoznao ga preksinoć, ispričao mi svoju životnu priču, navodno smo i nešto bili u rodu, moji su s Korčule, drugi svjetski rat, ovo-ono, pusti sad to… Traže me da kažem par riječi za posljednji ispraćaj, ma ne, sigurno ima onih koji su ga bolje znali, ni slučajno, ajde, dobro; Giuseppe bi htio da ovo bude slavlje njegovog života, a ne tugovanje radi smrti, pljesak, pa na sprovodima je pljesak praktički neviđena stvar.

*

Gospođa na sjedalu ispred mene fotografira neke lijepe zgrade kroz zamagljen prozor, s upaljenim flešom.

*

Ali kako je život neprestan ciklus smrti i rađanja, odmah dan poslije me zovu na krštenje malog Giovannija, naravno za kuma. Na krštenju držim malog, priča se među crkvenim klupama da sam mu ja možda čak otac – dajte ljudi, Francesca je udana žena, muž je član cosa nostre, ne pričajte gluposti.

*

Uz Napoli (mi odavde ga tako zovemo, ne Napulj) agencija je na plakatima u izlogu nudila i putovanja nazvana Partyslava i Budimfešta. Možda bi bilo bolje da sam odabrao nešto od toga.

*

Tuku me u nekom podrumu, stoji mafijaš do mafijaša, oni su braća svi. Francescin muž, Francesco, predvodi moje mučenje. Ja im grgljajući krv kažem – Sono tutte bugie, non sono il padre del piccolo Giovanni!. Na kraju shvate cijeli nesporazum, prime me u cosa nostru, prođem cijelu ceremoniju, zapale Gospinu sliku u mojim rukama, puste malo krvi iz dlanova, šuška se da bih baš ja mogao biti novi capo, don Paolo je već star, a usred smo rata s protivničkim klanom (inače, taj klan vodi lik koji mi je na prvoj godini faksa ukrao curu), treba nam netko jak – poput mene!

*

I šta ja napravim, uzmem turističku agenciju. A tako bih se dobro uklopio tu, ne bi nitko ni posumnjao da sam turist – jako malo fotografiram na putovanjima (pa sve te zgrade, spomenike i slike iz muzeja mogu vidjeti na internetu kad mi dođe), crn sam, imam smisla za modu.

*

Ali meni ti bude dosta svega toga, tog mafijanja (ali tek nakon što pobijedimo taj suparnički klan) pa pobjegnem s Francescom i malim Giovannijem na selo, na Siciliju, mali je već talentiran za nogomet, a super je i u školi, preskače razrede. Francesca i ja uzgajamo pomidore.

*

Bus staje, kroz krčeći razglas čujem – Piazza Italia, pauza, slobodno 10 minuta.

*

Stiže mi telegram sadržaja: Ne možemo izabrati novog papu, pomozi!

– priča je pohvaljena na natječaju/konkursu “Ulaznica 2025” i u užem je izboru za nagrade natječaja za kratku priču/satiru “Slavko Kolar” Gradske knjižnice u Čazmi –

_______________________________

JURICA ĆORLUKA je po obrazovanju diplomirani politolog, a po zvanju dugogodišnji kreativni direktor i copywriter u reklamnoj agenciji. Prve korake u pisanju kratke priče čini na radionici CeKaPe-a 2025., čiji produkt je i ova priča.

KRATKA PRIČA AZEMINE KREHIĆ: MIRKO

Rat rađa poglede bez povjerenja — sitne, škiljave oči koje iz tame proviruju, vagnaju, pa se sklanjaju. Ulice su opustile, kao da ih je strah vlastitog odjeka. I zvon zvona se sad čuje drukčije — praznije. Svakodnevnica je postala jedva podnošljiva napetost; ljudi se zatvaraju u svoje kamene kuće, izbjegavaju i poglede i riči. Do jučer obične ćakule, sad su rizik.

A mene je napustija moj čovik.

On je otiša — i to ne sam. Otiša je s Katarinom. U Ploče. U ljubav, kažu.

Cili grad šapuće, a ja se pravin da ne čujen. Da ne znan. Ispod kužine držin taj nered, glumim red, a sve se raspada.

–  Postala si teška. Čangrizava. Uvik si u brigama, nikad više smija… Di je nestala ona stara Aida?

To mi je reka prije nego je zalupija vrata. Nisan progovorila. Ni tada, ni sad.

Ni dicu nije poljubija. Ni osvrnija se. Samo je izaša, ka tica šta je naćerala sve iz svog gnizda. Kufer mu je bija spreman danima. Ja san znala. Al šutnja je moj zadnji štit.

U tom trenutku nisan ositila ni ljubomoru, ni srdžbu. Samo prazninu, onu šuplju, bešćutnu, šta se uvlači u kosti. Sidila san kraj dice. Mila od deset miseci, još s mirison mlika u kosi. Zlatan, četri lita, uvik u snu mrmlja “mama”.

Sidila san dugo na teraci. Udisala miris bosiljka. Ka da me on jedini još voli.

Ujutro su se opet vratile iste brige. Al sad je to postalo drugo — potpuna odgovornost. Muž nije donija plaću misecima. Sad više neće ni nadu.

Straj me stiskao ispod kože. U tišini san prala tilo — ka obred. Hladna voda niz leđa, pa molitva. Da me Stvoritelj pogleda. Da mi da forcu.

Anka, stara susida, jedina koja nije poklekla u ovom vrimenu, pomagala mi je oko dice.

–  Ajde, Ido, goni se vanka, odi po to smilje tvoje, ja ću čuvat dicu. Al nemoj kasnit, ne volin kad mrak pada po duši, govorila bi.

***

Po cili dan bi se penjala uz brda. Pod baštunom bi brala smilje, žalfiju, vrisak… Suve ruke, tvrde pete, al pogled na dno dna. Nekad bi nešto i prodala, al nije bilo dosta. Nikako nije bilo dosta.

Ove godine ništa nije niklo. Ka da je zemlja stala disat. Ka da je i njoj svega dosta.

Noći su najteže. Dječji plač se odbija od stina, pa mi se vraća ka odjek neuspjeha. Čajevima pokušavan zavarat njihovu glad. Mliko mi presušilo. Grudi tvrde, prazne. Milina glavica modra od plača.

Ne spavan. Ne sanjan. Samo virin kroz škure, dok se svit raspada.

Zaboravila san da je rat svud oko mene. Da puca. Da ljudi nestaju. I da niko više ne zna zašto. I kad pokušan nać posal, dočeka me ludilo. I mržnja. I zatvorena vrata. Svak traži nekog svog. Ja više nemam nikog.

Sinoć je nebo bilo krvavo. Brda su gorila. Vatra i dim se penjali ka ruke prema Bogu.

Anka je ostala kod nas. S dicom. Držala je Milu, ja Zlatana.

U tišini, oko ponoći, neko je kucnija. Jedanput. Lagano.

Zaleđene smo bile. Nisan disala. U hodniku smo sidile ka kvočke na jajima, u straju.

Pred zoru san se usudila pogledat. Teški koraci, lagano spuštanje ruke na šteku. Srce mi je tuklo ka bubanj u doba gladi.

Otvorila san. Ispred kuće — dvi velike kese. Jedna puna potrepština za bebu: pelene, mliko, puder, bademova krema. Druga: cukar, brašno, sol, maslinovo uje, i kruv. Onaj pravi — od pšenice i lavande. Umotan u pekarski papir.

Donila san sve unutra.

Anka, probudi se. Jema nade. Pogledaj šta nan je neko donija.

Anka me pogledala, oči joj zasuzile.

–  Sveto je ovo. Ne znan ko je, al osin svetosti, niko ovako ne daje.

***

Od toga dana, svaku noć je kruv dolazija.

Na nekima je bija urezan križ. Na nekima oslikano bilje. Sinoć, na korici, pisalo je: “Iv 12,45”.

Bako, šta to znači?

– To ti je iz evanđelja po Ivanu, dušo moja. ‘Ja — Svitlo — dođoh na svit da nijedan koji u mene viruje u tami ne ostane.’

Ko god da ovo čini, neka mu nikad mrak ne padne na dušu.

 – Amen, Aida moja. Amen, ćeri moja.

Dani su se počeli lagano pretvarat u nešto podnošljivije. Ne u sreću — jer nje više nema — nego u mir sa samon sobon.

Dicu više ne bude grčevi i glad, a ni mene više ne budi srce šta skače ka da će van iz prsiju. Anka izmišlja slatkiše od cukra i Lera, pravi lizalice u obliku sunca i srca. Zlatan se smije, a kad se on smije, meni se duša pomakne iz mrtvila.

Počela san imat vrimena i za se. Pravim uje od smilja. Mažen ga po rukama, po vratu, po obrazima. Koža mi se vraća, oči se opet zacakle kad ih pogledan u špigetu. Prije spavanja oblačin staru spavaćicu od bavele i gledan svoje tilo.

Gledan bilige od poroda, od rada, od jada. I govorin tiho:

Aida, ti si živa. I još si lipa.

To jutro doša je Mirko. Pokuca lagano, ka i oni koji nose poštovanje u dlanovima. U ruci je drža kesicu mješavine kave. Miris se odma razlija kroz kuću.

– Mogu li ti pravit društvo uz kavu?

Uđi, Mirko. Uvik si dobrodoša.

Skuvala san kavu i donila na teracu. On je sidija tako mirno, al u njemu je bila neka sila — ona muška, tiha snaga, šta se ne mora dokazivat jer se vidi.

Visok, ramenat, kosa crna, oči tamne ka jesenja noć. I te ruke… Krupne, izbrazdane žilama. Ka korijenje šta nosi stabla.

– Znaš, reče, oprosti ako zvuči napasno, al imaš ruke… ruke koje su izdržale svit. I još su nježne.

Fala ti – odgovorila san tiho, skrivajući ih pod stolnjak, nesvjesna kako i to može bolit.

– Fra Perica me posla. On je bija vaš tihi čuvar. Sad je bolestan. Pa san ja preuzeja. Ako mi dopustiš.

Anka i ja nismo znale… Fra Perica… O, dobri moj Bože…

– Ništa ne tražin zauzvrat. Samo da znaš da si viđena. I da ne moraš sve sama.

Donija je i nešto novaca, diskretno. Ostavija ih na stolu ka da ostavlja kruv.

– Nać ću ti i posal, kad za to budeš spremna. Da imaš svoje. A kad rat stane — a stat će — onda ćeš znat da si prošla kroz pakao, i ostala svoja.

Nisan znala što više reć. U meni se nešto pomaklo. Ka da su se godine tuge u trenu raspukle, i ispod njih se pokazala žena.

Mirko je dolazija svaki dan. Prvo ka pomoć. Pa ka prijatelj. Onda više nije tribo ni ime, ni titulu. On je bija — tu.

Odveja nas je jednog dana do rike. Nas, dicu, Anku. Rika je bila zaklonjena, divlja, mistična. Ka tilo žene — hladna i snažna ujutro, topla i pitoma u suton.

Zlatan je puštao listove niz vodu, vičući: “Odlazi, brigo!”

A ja san u tom trenutku prvi put poželjela disat. Za sebe. Ne za preživljavanje, nego za život.

Mirko me gleda kroz granje, a ja se ne mičen. Njegov pogled me ne proždire — on me moli. On ne traži ništa, samo nudi — sigurnost, prostor, muško rame bez prijetnje.

Te večeri, kad su dica zaspala, kad je Anka tiho disala u drugoj sobi, Mirko je doša. Nisan ga zvala. Al san znala da će doć.

Staja je na vratima. Nisan rekla ništa. Samo san otvorila. On je uša, zatvorija vrata za sobom, tiho.

Zraka svitla pala je na njegove ruke. Vene su mu bile istaknute, ka crte karte koja vodi do nečega što san godinama zaboravila. Njegove ruke su bile radničke, grube, al kad su me dotakle — bilo je to ka kad vitar prođe kroz polje lavande. Usporeno. Duboko. Živo.

Dotakla san mu prste. Ka da mu ih je Gospodin sam crtao.

– Mogu li? — pita, glasom nižim od šapata.

Možeš, odgovorila san. Samo, nemoj brzo. U meni se još sve lomi.

Povuka me k sebi, stavija ruke na moju lumbalnu kost, ka da drži staru ikonu.

Poljupci nisu bili gladni. Bili su ozdravljenje. Kad mi je usnama dotaka ključnu kost, ja san se prvi put — prepustila. Bez grižnje. Bez misli. Samo tilo. I ja u njemu.

Njegove ruke su se kretale po meni ka maslinovo uje — klizile, grijale, hranile. Nisan imala šta sakrit, jer san već sve izgubila. Sad san samo bila — žena. Živa. Mokra. Mekana. Topla.

I dok su naši dahovi ispunjavali sobu, u meni se nije rađalo samo zadovoljstvo, nego — pripadnost.

U toj noći, punoj svitaca i mirisa bilja, na kamenu, pod tilom neba — ja san se vratila sebi.

Nebo je bilo nisko, zvizde su visile ka grozdovi. Ja san ih prstima brala, dok je Mirko sidija za mojin leđima, oslonjen na lakte, a dlanom mi je drža bok. Čvrsto. Ka obećanje.

–  Nisi ti žena od ostataka, Aida, šapne mi. Ti si žena od kamena i mirisa. I sve šta ti je puklo — sad opet cvita.

I ja san znala — u tim rukama, šta znaju nosit i čuvat, ja san — doma.

– prvonagrađena priča na konkursu Bugojanska vaza 2025. –

________________________________________

AZEMINA KREHIĆ rođena je 1992. u Metkoviću. Pravnica.  Dobitnica nekoliko međunarodnih priznanja za poeziju, od kojih su i:

– Nagrada sveučilišnih profesora u Trstu, 2019.

– Nagrada “Mak Dizdar” 2020. u sklopu manifestacije “Slovo Gorčina” u Stocu.

– Nagrada Fondacije za izdavaštvo FBiH, 2021.

(U sklopu ove nagrade je objavljena njena prva knjiga poezije “Zrcalo od Mjedi”)

– Nagrada “Fra Martin Nedić” 2022. za zbirku poezije “Zrcalo od Mjedi”

Studentica je Odsjeka za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zenici.