Author: Željko Belinić

Iznenadio me sitni sijedi sedamdesetogodišnjak – ni traga nekadašnjoj auri koja me je kao dijete držala podalje od mučaljivog, uvijek ozbiljnog „čika Bogojevića“, koji je krao naše moguće vrijeme s tatom. Neugodno mi je jer ga molim da se sjeti vremena koje bi vjerojatno radije zaboravio. Ali, srećom, dočekao me srdačno, spreman saslušati me. Teta Francika smjesti nas na ugodno zasjenjen trijem i povuče se. Čika Bogojević pogleda me očima iz kojih zrači naklonost i mekoća koju ne poznam od ranije. Dok se spušta na stolicu, uzdahne i čeka.

‒ Ne znam što bih s tatinim nedovršenom rukopisom. Pisao je dnevnik po sjećanju, ali tako detaljno da vidim slike dok čitam. Vi ste jedini s kojim mogu razgovarati koji je tamo bio s njim.

Namješta se na stolici, stavlja ruke na naslon i pogleda me.

‒ Znao sam da Vlado piše o Golom otoku. Rekao mi je. Dao mi je pročitati nekoliko stranica. Ja se ne sjećam toliko puno detalja. Ispričat ću ti koliko se sjećam.

Njegova dotad uspravna leđa povlače se na naslon stolice.

‒ Uhapsili su me 25. srpnja 1952. godine dok sam bio u vojsci, u školi rezervnih oficira u Požarevcu. Imao sam nepune 22 godine. Dopratili su me u UDB-u* u Požegu. Tada je šef bio Tunja Brkić. Paradoksalno, jer taj mi je čovjek 1941. godine bio učitelj u Poljanskoj, gdje sam išao u osnovnu školu. Jednom nas je sve poveo u crkvu u Stražeman, bez obzira koje smo vjere bili. Sjećam se dobro jer do tada nikada nisam bio ni u jednoj crkvi. Kada sam ušao, njena mi se unutrašnjost činila nevjerojatnom, pogotovo oni kipovi. Nikada prije nisam to vidio. Počeo sam okretati glavu i gledati okolo i uvis, prema podiju s kojega su pjevali. Brkić je vidio da sam nemiran i ošamario me. Kada su me 1952. godine dotjerali pod vojnom pratnjom u UDB-u, Tunja je navečer došao u njihovo sjedište i ponovno me ošamario. Nisam ga isprva prepoznao. Samo su mi rekli da je šef, a kasnije sam povezao 11 godina staru priču iz vremena NDH i ovu iz UDB-e.

Slušam ga pozorno, ali povremeno odlutam i u mislima prolistam tatin rukopis tražeći podudarnosti. Onda se brzo priberem; ne smijem to raditi jer primijetit će da mi misli lutaju i možda to protumačiti kao nepoštovanje, zbog čega će mi možda prešutjeti nešto što želim čuti. Uspravim se i čvršće stisnem olovku. Njegov glas ne odaje nikakve emocije. Zvuči kao da čita neki naučen tekst koji ga se ne tiče.

‒ Među prvima sam doveden u zatvor. Sljedećeg dana doveli su Vladu, Abrama i ostale. Još je živ jedan od onih koji su me ispitivali. Poslije je bio osuđen na četiri i pol godine kao kriminalac, istjerali su ga iz službe, pa je bio trgovac. Nije bitno ime. Živi u Požegi i slobodno hoda. Srećem ga svaki dan, ali ne gledam ga.

Zastaje s pričom kad teta Francika uđe na trijem s čašama soka od bazge. Razmijenimo tek dvije-tri riječi, pohvalim sok kojeg se sjećam iz djetinjstva. Čim ode, priča se nastavlja.

‒ Iz Požege su nas, povezane lisičinama, pod stražom prevezli u Zagreb. Sjećam se nekog Pere Baričevića koji je bio poslanik u Skupštini, član Hrvatske seljačke stranke. Ne znam je li se u vlaku našao slučajno, ali znam da nam je htio dati novaca, no pratitelji nisu dopustili. Vidio sam da mu je bilo žao. Sažalio se nad nama jer smo takoreći bili dječaci. U Zagrebu smo s grupom drugih zarobljenika nekoliko dana bili u jednoj prostoriji na Savskoj cesti. Poslije su nas spojili s drugom grupom. Jedan dan, mislim da je to bilo 20. rujna, kamionom su nas odvezli na željezničku stanicu. Vozio je preko željezničkih šina do jedne kompozicije, stao natraške uz vagon i tu smo samo prešli iz kamiona u vlak; ništa drugo nismo vidjeli. Samo smo čuli da je u vagonu još političkih zatvorenika koje je ondašnji režim Josipa Broza transportirao na Goli otok. Vlakom smo išli do Bakra, a iz njega su nas trčećim korakom tjerali na brod. U potpalublje su nas bacali naglavce. Nisam nikada do tada vidio brod. Među onima koji su nas na Golom tukli i maltretirali bilo je i Požežana. Neću im spominjati imena, jer njihova su djeca živa, i da se to obznani javno, sigurno bi ih psihički i emocionalno opteretilo.

Zastao je udahnuti, a ja, ne razmišljajući treba li mu stanka, nestrpljivo pitam:

‒ Zašto se i danas šuti o tom političkom logoru?

Nevjerojatan je, ne treba mu vremena kako bi mi odgovorio. A zašto bi mu i trebalo, kad je imao gotovo čitav odrasli život vremena razmišljati?

‒ Goli otok zvali su domom za preodgoj, to je bio službeni naziv. I tu smo bili pod prismotrom, a svaki od nas morao je ispovjediti grijehe koji su ga doveli na to mjesto. Neke od nas drugi su politički zatvorenici po naređenju tukli i maltretirali. Malo se detalja sjećam, jer nisam mogao shvatiti kako isti zatvorenici, kao što smo mi, tuku druge. S vremenom mi se razjasnilo kako su bili primorani, ucijenjeni. Vršili su pritisak na njihove obitelji, djecu. Nikada poslije nisam govorio o tome niti sam htio objelodaniti da sam bio tamo. Bilo je tu puno srama. Poslije 1985. godine često sam o tome razgovarao s Vladom, ali potiho, premda je tada već bilo manje opasno imati svoje mišljenje.

Primjećujem da se ponovno uspravio na stolici, kao da je spreman još jednom braniti pravo na vlastiti politički stav. Znam da bi ga moje sljedeće pitanje moglo obeshrabriti, ali ne odustajem:

‒ A jeste li o tome razgovarali sa svojom suprugom, djecom?

‒ O tome nisam nikome govorio jer bilo je zabranjeno ‒ odvrati, zastane kao da i sam pokušava razumjeti, pa nastavi: ‒ A pratili su me cinkeri koji su čak pokušavali provocirati. Bio sam tamo 18 mjeseci i još dva mjeseca u istražnom zatvoru u Požegi i Zagrebu. Vlado je dobio 20 mjeseci Golog otoka, valjda zato što je radio na kojem smo slušali Radio Moskvu bio njegov, ne znam. Nismo mi bili nikakvi rusofili, nego se nismo htjeli pokoriti pojedinim požeškim vlastodršcima, opirali smo se i zato smo tamo završili.

Gledam ga, oči mu ne odaju godine. Kao da je opet buntovni dvadesetogodišnjak. Riječi mu zvuče kao ispljunute.

‒ Bili smo protiv onoga što su pojedinci radili, vukli sebi na bazi raznih lutrija i sličnoga. Kad se takvima suprotstaviš, završiš na Golom otoku. Normalno da smo bili protiv takvog sistema i takvog ponašanja partije.

Njegova šutnja govori da je s tom temom gotovo.

‒ A kad ste se vratili? Kako je bilo živjeti s tim iskustvom?

‒ Dan prije isteka kazne rekli su mi da drugi dan idem kući, a na dan otpusta dobio sam i zaradu – hiljadu dinara za 15 i više sati rada dnevno u 18 mjeseci. Za polovicu toga novca kupio sam cigarete za poznanike koji su ostali iza mene. Bilo je to, doduše, opasno jer su te mogli vratiti. Za ostatak novca otputovao sam natrag u Požegu. Nakon godinu dana našao sam neki posao, jer imao sam završenu gimnaziju i veliku maturu, a šest godina poslije upisao sam i ekonomski fakultet, s kojeg sam prešao na višu ekonomsko-komercijalnu školu u Banjoj Luci, gdje sam diplomirao. Cijeli sam život imao problema s partijskim i UDB-inim strukturama jer nisam mogao šutke prijeći preko stvari koje sam vidio da se događaju. Svi oni sada su već pokojni. Znao sam da me prate, primijetio sam. Neki su me i upozorili da pazim, ali da ih ne odam. Pratili su sve koji su bili tamo. Svakoga tko je nekom partijcu bio sumnjiv mogli su staviti pod prismotru. A što se tiče naše grupe, nas Požežana koji smo otjerani na Goli otok, najviše sam se družio s Vladom. Abram je umro 15 – 20 godina poslije; rekli su da ga je žena ubila, ali i do tada smo se rijetko sretali. Milić je odselio, mislim negdje u Bosnu. On je bio slabić, bolestan, svašta je prošao, roditelje su mu poklali na Zvečevu 1941. godine i uspjeli su ga slomiti u UDB-i. Mislim da je Vlado poslije, kad je otvorio klesarski obrt, napravio spomenik njegovim roditeljima na cesti kraj Zvečeva. Nakon Golog otoka jedino sam s Vladom kontaktirao, a od nekih sam bježao jer znao sam kako su se tamo ponašali.

‒ Čitala sam da su neki bivši logoraši dobili obeštećenje.

Cinično se smješka i nastavlja priču s dozom gorčine u glasu:

‒ Kad je Tuđman objavio amnestiju, rekao sam Vladi: „Hajmo pisati. Dobit ću veću penziju“. On je rekao da neće. Ja sam se javio, ali predmete su rješavali kojekakvi nacionalisti, pa su me odbili. Žalio sam se Upravnom i Ustavnom sudu da me odbijaju zato što nisam Hrvat, ali i na Ustavnom je sudu to rješavala klapa nacionalista. Nisu mi priznali nikakvu odštetu, ni radni staž za vrijeme provedeno na Golom otoku. Ispada kao da tamo nisam ni bio, zato što sam po nacionalnosti Srbin. Znam da su nekim Hrvatima koji su bili dolje priznali staž, a udovica jednog požeškog robijaša dobila je njegov dodatak na mirovinu. Ali oni su bili Hrvati, to je sada takva politika. Znam da bih se mogao javiti na Europski sud za ljudska prava, ali neću. Teško onom čovjeku i narodu koji mora tražiti pravdu izvan svoje domovine.

Stisnute čeljusti glasno proguta slinu pa odvrati pogled. Znam da sam na skliskom tlu, da grebem po starim ožiljcima, ali moram postaviti još jedno pitanje.

‒ Koliko po Vama vrijede gotovo dvije godine života dvadeseto godišnjaka? Kakva bi naknada bila pravična?

Čini mi se da me na tren pogledao u nevjerici, ali pribrao se dubokim udahom i tek potom odgovorio:

‒ Radio sam do 1991. godine kada sam, što milom, što silom, morao u mirovinu. Žena i ja živimo od mirovine. Srećom smo u svojoj kući, a imam na selu malo zemlje, voćnjak jabuka i šljiva. Godinama sam pekao rakiju, ali neću više, jer ne mogu je prodati. Pokušat ću prodati šljive ove godine, ako netko bude htio. Imao sam i stado ovaca, ali nemam više snage brinuti o toliko stoke. Ostalo mi je pet, šest ovaca pa ih svaki drugi-treći dan obiđem. Imam o čemu voditi brigu, a tamo mi je mir, pa mogu razmišljati. Bio sam strastven lovac, kao i Vlado, ali ne idem više ni u lov. Devedeset i prve oduzeli su mi sve lovačke puške i nikada ih nisam dobio natrag, kao ni naknadu za njih. Žalio sam se, ali nije pomoglo.

Širi ruke u tišini. Nema se tu što više reći. Gledamo pred sebe. Posežem za sokom, otpijem i vraćam naš razgovor na ono zbog čega sam došla.

‒ Tata nije uspio završiti svoj dnevnik. Na zadnjoj stranici napisao je „opisati 101“, ali nije stigao. Znate li vi što je to?

On spremno odgovara:

‒ Žao mi je, ne znam. Možda bih trebao bolje razmisliti. Ali jesi li sigurna da negdje u kući nema još tih stranica njegovih sjećanja?Potraži dobro.

* * *

Vlado Bogojević odgovorio me od nauma da razgovaram s djecom nekadašnjih zatvorenika. Rekao je da od njih ništa ne bih saznala jer oni koji su prošli Goli otok o tome nisu ni s kim razgovarali. O tome se nije ni šaptalo. Ni tata o tome nije govorio pred nama. Svoja sjećanja zakopao je duboko, a kad je došlo vrijeme da ih otkopa, izašla su netaknuta. Koliko god pokušavala, ne mogu se sjetiti kako
sam uopće saznala da je bio na Golom otoku. A kad sam pročitala njegov rukopis, htjela sam saznati i ono što nije stigao napisati: kako se vratio s Golog otoka i kako je upornošću, tvrdoglavošću i voljom svoju kaznu pretvorio u zanat. Bio je suzdržan u pokazivanju osjećaja. Nakon svega što je doživio, teško da je mogao biti drugačiji. U moj i odgoj moje mlađe sestre Nataše unio je osjećaj za pravednost, odvažnost, odgovornost za vlastite odluke i izbore.

Istodobno intenzivno proživljavam tatinu i pokušavam iznjedriti svoju priču. Kako napisati nešto što će uz njegov dnevnik uopće imati smisla? Teta Đurđa, sestrica koju je tata jedinu pozdravio na odlasku na Goli otok, rekla mi je da se sjeća nekih stvari nakon njegova povratka. Vlado Bogojević rekao je rečenicu-dvije. Mislila sam da bi to moglo zadovoljiti moju znatiželju. Ali nije dalo odgovor na pitanje kako dovršiti priču, ispisati knjigu. Tata mi je rukopis ostavio s povjerenjem da ću znati što treba učiniti. Što god mu dodala, mora biti važno. I ne samo meni.

Znam kako većina onih koji danas usputno spominju Goli otok kao kaznu za ovo ili ono uopće ne znaju kakvo je to mjesto uistinu bilo. Ne znaju da su ljudi osuđeni na administrativne kazne na Golom otoku bili logoraši i ne znaju što su ondje trpjeli samo zato što su se usudili misliti. Zato ću napisati našu zajedničku, svoju i tatinu, priču političkog kažnjenika s Golog otoka. Vjerojatno neće biti najbolja, ali dodat će detalj kolektivnom sjećanju i pomoći da se politički kazamat ne zaboravi nebrigom ili pretvaranjem u turistički lunapark. Da ostane zapamćen kao mjesto gdje su kažnjavali one koji su mislili drugačije.

‒ Duga je ta priča o Golom otoku ‒ rekao je Bogojević.

Nisam tu njegovu rečenicu odmah razumjela. Sad znam da jest duga onoliko koliko je dug životni vijek bivših uznika, ali i njihove djece, jer i njih je obilježila. Možda i njihove unuke, koji o tome i ne slute. Moja priča mora pokazati kako pipci toga mjesta ulaze u DNK i na koji način oblikuju ljude. Ta „duga priča“ ožiljak je na tkivu društva, kao onaj na ljudskoj koži od kozica, čiji se virus začahuri u mišiću i nikad ne znaš kad će ponovno buknuti kao herpes.

Bit će to priča u priči. Sjećanja koja je nekadašnji politički zatvorenik oživio možda u potrazi za onim što mu je zatočeništvo učinilo i moja potraga za onim iz njegove uzničke baštine što je možda odgojem prenio na mene. Forme u kojima se manifestiraju naši životi neumitno se ponavljaju. Teško možemo izmisliti originalan način življenja. Sve je već viđeno. Jedino se po sadržaju možemo razlikovati, jer on govori tko smo i kakvi smo zapravo. Ovdje su dva sadržaja. Vrlo slična i potpuno različita. Jedan je nastao na izvorima drugoga. Kad sam počela živjeti s tatinim rukopisom, svako zavirivanje u ispisane redove izazivalo je tjeskobu, bol, suze. Otkad pišem svoju priču, čini mi se da zavirivanje u tatinu bilježnicu budi moje uspomene i donosi čitav raspon različitih osjećaja. Konačno je mogu otvoriti samo kako bih provjerila boli li još.

____________________________________

SNIJEŽANA MATEJČIĆ najveći dio profesionalnog života bila je dopisnica regionalnih novina Glas Istre. Posljednjih osam godina do umirovljenja bila je voditeljica projekata u Društvu „Naša djeca“ Poreč. Veliki dio života je feministkinja, mirovna aktivistkinja, angažirana na zaštiti ljudskih prava i građanskih sloboda. Nakon umirovljenja vratila se novinarstvu kroz autorski angažman u porečkoj elektroničkoj publikaciji parentium.com.

fotografija autorice: Ana Knežević