Prvi maj, Osmi mart, Dan republike i Nova godina slovili su kao važni praznici, kojima smo se veselili danima unaprijed. Zajedničko im je bilo to, da ako je sam praznički dan pao na četvrtak, petak ili ponedjeljak, obavezno je spojen s vikendom, pa smo tako dobili nekoliko neradnih dana, slobodni i od posla i od škole. Svaki od praznika imao je svoje posebnosti i obilježavao se na drugačiji način. Za Osmi mart žene su, od nastavnica do liječnica i službenica na šalterima, majki, tetaka, susjeda i radnica u tvornicama, redom dobivale cvijeće i male, simbolične darove. U školama su organizirane priredbe, a u poduzećima i raznim ustanovama, na taj se dan više slavilo nego što se radilo. Dan republike, ili 29. Novembar, padao je u vrijeme prvih velikih hladnoća, koje je često pratio snijeg, pa je bio idealan za odlazak na selo u svinjokolju, koja je tih godina bila masovna praksa i dio folklora.
Prvi maj su ljudi koristili za sindikalne izlete, ponekad i za šoping u Trstu, a uobičajenu šprancu prvomajskih običaja činili su izleti na vikendice ili u prirodu, gdje su se ljudi sve do prvog mraka družili uz roštilj, janjetinu s ražnja, kolače i hladno pivo. Ako je bilo lijepo vrijeme i prethodno nisu padale kiše, cijeli se dan mogao provesti u izležavanju na livadi nekog izletišta. Djeca su se slobodno igrala, odrasli su jeli, kartali, netko bi ponio harmoniku pa se i zapjevalo. I mladi su se okupljali na prvomajskim izletima koji su u svojoj scenografiji bili slični izletima starijih, osim što je harmoniku zamijenila gitara. I ovdje je roštilj bio obavezan, pri čemu se uvijek netko napio, a netko posvađao, dok bi se parovi nakon šetnje obližnjim šumarkom ostatku društava priključili raščupani i zeleni od mlade trave. Tko nije imao društvo za izlet, uvijek mu je preostao Maksimir gdje su se već od jutra okupljali ljudi, i tijekom prijepodneva, šuma je bila prepuna svijeta. Dijelili su crvene karanfile, a Nadica i ja dolazile smo zbog koncerata koji su organizirani na velikoj livadi, a bili su privlačni jer je svake godine svirala neka druga atraktivna rock grupa.
Omiljeni Praznik rada bio je neradan dan svima osim zaposlenima u javnom gradskom saobraćaju, bolnicama, i službama koje su morale dežurati da bi život u gradu nesmetano funkcionirao. Tvornice su na Prvi maj bile zatvorene, dok su u ostale dane u godini radile u dvije, a neke i u tri smjene. U kućama radničkih kvartova Dubrave, Trnja, Trešnjevke i Črnomerca svjetla u prozorima palila su se već oko pola pet ujutro. Vojska montera, ložača, krojačica, kuharica, vozača i radnika u različitim industrijskim postrojenjima budila se i pripremala za posao. Do hala i pogona odvest će ih tramvaji i autobusi koji su u to doba dana bili prepuni, a na stanicama je vladala gužva veća nego u podne.
Kod nas je budilica svakog jutra zvonila u vrijeme kad se još najslađe spava, i kad je, u najvećem dijelu godine, vani još duboki mrak. Baba i ja zvonjavu nismo čule, jer ju je mama istog trena utišavala, zatim na malom električnom kuhalu kuhala kavu, pijuckala je onako vrelu dok se oblačila, i u tišini izlazila iz kuće. Nikad je nisam čula da se žali, borila se za preživljavanje strpljivo i dostojanstveno, s puno optimizma, sretna jer ima posao u suhom, toplom i čistom pogonu. Nakon što smo u jesen 1984. godine preselile u lijepu, svjetlu sobu u Meršićevoj ulici, koja se nalazila u neposrednoj blizini tvornice, mama je mogla spavati pola sata duže i više nije morala trčati na tramvaj. Sad je bilo dovoljno prijeći Zagorsku, mali park, veliku livadu i već je stigla do tvorničke porte.
U zimu prve godine mog studija i našeg novog života na Trešnjevci, zaglavila sam na jednom tulumu. Bio je radni dan, sredina tjedna, a društvo se okupilo u stanu jednog kipara koji je bio dečko prijateljice s klase. Sati su odmicali, raspoloženje je bilo odlično; uz sendviče, vino, kolače, gitaru, viceve i umjetničke priče, izgubila sam pojam o vremenu, a kad sam napokon pogledala na sat, pokazalo se da je prekasno. Zadnji tramvaj je otišao, društvo se i dalje zabavljalo i nitko nije ni pomišljao na razlaz. Mi doma još uvijek nismo imale telefon pa se nisam mogla javiti, i nije preostalo nego primijeniti pravilo za krizne situacije: “Ako se negdje zadržiš, ne kreći kući sama. Ako ikako možeš, tamo gdje si, ostani do jutra i čekaj prvi tramvaj“.
Tako se dogodilo da sam se, mamurna i drhtava od zime i nespavanja, našla na Trgu republike nešto poslije pet sati ujutro. Tramvajani na vidiku, a kad je napokon naišla prepuna dvanaestica jedva sam uspjela ući, i na Mažurancu presjesti u autobus za Voltino. On je bio poluprazan, i začas smo prešli tri kratke stanice, a nadomak same kuće, na raskršću Zagorske i Selske, zaustavio se na semaforu, kao što se često događalo. Dok smo u tišini čekali da se upali zeleno, odjednom sam, onako omamljena i teške glave, ugledala kako iz mračnog prolaza Meršićeve, iza drvarnica izranja poznata prilika. Zamotana do nosa, mama je išla na posao. Sva se skupila od zime dok je s obje ruke pridržavala kapu i šal, i brzim koracima prelazila ulicu. U sljedećem trenutku, zamakla je u park, i već je nije bilo.
Kad sam nekoliko minuta kasnije, sasvim rastriježnjena, ušla u toplu sobu, na stoliću me čekala šalica s vrućom mirisnom kavom. Malo sam odspavala, oko devet ležerno odšetala na Akademiju, a poslijepodne, kad se mama vratila s posla, čim je ušla u sobu, utrčala sam joj u zagrljaj.
„Šta je to sad, Seko? Da mi možda danas nije imendan? Ili Osmi mart?“, nasmijala se, pitajući čemu može pripisati nenadani izljev moje hirovite nježnosti. „Nije ništa, mogu te valjda nekad zagrliti i bez povoda”, progunđala sam. “Možeš, ali… smrdi ti kosa po cigaretama! Fuj, nisi valjda noćas pušila?” “Ma nisam, znaš da nisam”, glatko sam slagala, “ali svi drugi jesu, pa zato osjetiš.” “Čekaj da se presvučem, i stavim ručak da se grije, a ti pričaj kako je bilo.”
I ja sam pričala o ovome i onome; kako Đorđe ima krasan stan baš na samom Trgu, i kako je Maša napravila finu paštetu od tunjevine, kako je veselo i lijepo bilo, i kako smo se Jasna i ja smrzle dok smo na Trgu čekale tramvaj. I kakva je grozna gužva bila, jer sam baš potrefila vrijeme kad svi idu na posao! (“Ah, vi umjetnici, dok drugi idu na posao, vi se vraćate kući”, rekla je kroz smijeh.) Sve sam joj ispričala, samo nisam rekla da sam vidjela kako do nosa zamotana žuri u Teslu, pazeći da se ne oklizne o ostatke zaleđenog snijega. Nisam to spomenula zato jer bih se rasplakala, a to, naravno, nije dolazilo u obzir. Tako je ta sličica ostala samo moja, a mama ni tad, ni kasnije nije saznala da su me još desetljećima pekle oči uvijek kad bih pomislila na taj prizor, utisnut poput sudbine koja čovjeka određuju, prizor živ i stvaran u svakoj pojedinosti, sve dok me bude.
U međuvremenu, mame već dugo nema. A nestale su i slike vremena, jutarnji tramvaji voze uobičajeno, i u njima nema gužve. Nema više ni goleme plave vojske sačinjene od tisuća bezimenih, koji su svakog jutra u cik zore žurili prema Gredelju, Šavriću, Badelu, Chromosu,Prvomajskoj, Nadi Dimić i drugim zagrebačkim tvornicama. Da obuku kute, kombinezone i radna odijela i točno u šest zauzmu svoja mjesta u pogonima u kojima će zaraditi za kruh i školovanje svoje djece, budućih liječnika, inženjera, profesora, umjetnika i intelektualaca, sanjajući za njih neke drugačije živote; bolje, lakše, pravednije i ljepše od onih kojima su sami živjeli.
______________________________________________
EDIT GLAVURTIĆ rođena je 1965. u Splitu, a u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika kod prof. Francine Doleneca, živi od 1970. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine bila je zaposlena u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikavala pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Od 1990. do 2003. godine živjela je u Beču, gdje se bavila likovnim radom i 1995. na „Schule für Angewandte Kunst“ stekla titulu magistra umjetnosti. Od 2003. godine živi u Zagrebu kao samostalna likovna umjetnica. Ovo je njezina druga knjiga priča.
Ostani večeras, vani je kiša, veliki su i tamni zastori nad gradom. Čitaću ti novu pjesmu, onu koja još nije ni dovršena. Vani je kiša, i mrak. I ništa se važno tamo neće dogoditi večeras. U pola do ponoći počinje film o kome smo razgovarali, Juliette Binoche ljepša nego ikad, još jedna neočekivana priča. Toplo je u sobi, i sve spremno na zaborav. Hajde, ostani večeras, možda dovršim istu ovu pjesmu, možda zaspiš usred moje priče o prokletstvu auto-ceste kod Ingolstadta, o onim magijskim Draženovim pokretima. Zahvaljujući tome još sam u godinama koje poželim.
Život, kažeš, prolazi brzo i najčešće je preko puta nas. Pa šta ako ove noći ostaneš: iz istog ćeš svijeta biti, biću iz iste tmine. Doznaćeš o onoj pjesmi jednoj, tako moćnoj, ‒ istina zaboravljenoj, koja je objedinila sve naslove mojih nenapisanih knjiga. I o tome da se nekad radujem nevremenu.
Biti srećan ‒ i danas čini samo nesklad sa razumom, zato ostani. Vani će se srušiti ideje, vani nema nijednog dostupnog kamena mudrosti, ni feniksa iz živinog sulfida nastalog. Niti riječi za nas dvoje. U pjesmi ostani onda: nikome ne moram reći da si to ti. Pustiću Jacquesa Brela i zajedno ćemo se sjećati gradova koje nijesmo vidjeli. Olympia 1961. Ne me quitte pas. Ne znam šta bih bolje mogao smisliti za ovu noć. Ostani kad je već toliko tvojih tragova ostalo. I veselimo se nevremenu. Ako ne želiš ti, ostani zbog pjesme, dodijeli joj kakav već hoćeš kraj, ne dozvoli da se zove ničijom. Molim te, ostani večeras, vani je kiša, tamni su zastori nad gradom.
***
NEDJELJA U LJUBLJANI
Ljudi su otišli svojim porodicama, zatvorili se u stanove, željni sna, sad već i sjutrašnjeg posla: vikend nas najprije raduje, a potom iznuri. Spuštao sam se niz Miklošičevu, mrzovoljni taksisti dolje su čekali vesele strance. Bilo je hladno u zamračenim veletrgovinama i restoranima pred zatvaranjem. Toga dana niko Ljubljanom nije toliko hodao. Čuo sam odnekud, iz javne govornice, valjda, tvoj glas. Tek tada sam znao koliko si daleko. Sjećam se još i toga da je u jednoj staroj ljubljanskoj gostionici ‒ lica konobarice se još sjećam ‒ neki Afrikanac nakon što je platio račun govorio društvu kako su ovdje ljudi tužni. Otišao sam na jedino mjesto koje me moglo okrijepiti, tamo gdje me čeka moja usamljena pjesma o vozu. Počeo sam da pišem kako je lažna ova noć bila, kako su lažni sati mog tumaranja gradom. Taksisti će nekoga sigurno odvesti, ja ću se vratiti svojim junacima bez biografije, doći će ponedjeljak sa novom iluzijom.
Nešto kasnije ta košmarna noć me uvjerila da postoje dva ista sna i da nedjelja nije jednako tužna u svakom gradu.
***
PRVI DANI JUNA
Prvi dani juna ovdje su obično tako lijepi i tihi da ih čovjek poželi za dane nekih novih početaka. Volio bih, a znam da biće tako, da nekad, u nekom dalekom junu, moje pjesme čitaju mladi očajnici. I po sjećanju ih izgovaraju djevojke koje će prestati da pišu jer će se udati.
U prvim smo danima juna stalno počinjali naše utakmice u gimnazijskom dvorištu. Počinjali maštanja o novim djevojkama, onima koje će ljeto dovesti u naš ubogi kraj.
Odavno vjerujem da postoji jedna junska noć, u kojoj se mjesec spusti do naših koljena i pretvori u fudbalsku loptu.
Vidim taj mjesec uvijek kad vidim loptu.
Kao kad u premaljeće tako čisto vidim da misao ona jedna jâvi kako dječak nikad ne bijah i kako možda vremena nemam ni za sjećanja.
***
RAZGOVOR SA PRIJATELJEM
Zapravo, kad se bolje prisjetim sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji. U aperitiv baru Hotela „Crna Gora“ odzvanjale su naše riječi, zatrovane pjesmom i nekom čudnom nadom.
Sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji. O njenoj suštini i neobjašnjivom duhu koji nas obuzima u trenucima kada smo sposobni da ne priznamo osobine svakodnevnog života, koji je kratak i tjeskoban i koji najčešće treba istrpjeti. Prvi put smo razgovarali o našim pjesmama koje takođe ne umijemo da objasnimo, nevjerovatnim počecima u koje niko nije vjerovao, ni oni najbliži, jednako kao protivnici.
Sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji, o našim malim antologijama i dječačkom zanosu što još traje dok gledamo u fotografije velikih melanholičnih pjesnika i pričamo o knjigama, kriminalu i fudbalu. Životima pisaca i našim životima ‒ biografijama naoko nespojivim sa tekstovima.
Dok pričamo o poeziji, učini mi se, nekako se i sami promijenimo, prilagodimo govor melodiji neke trubadurske pjesme. Možda ponekad i proljetnom snijegu što se onako bezazlen u svom padu lijeno spušta niz naš Lovćen pusti, koji je naš prapočetak i odar, nas ‒ kao pjesnika i kao Crnogoraca. Lovćen, koji preci učiniše važnim i pomalo patetičnim, valjda sličnim mjestu kojem se dive drugi evropski narodi, sa velikim vrhovima i pjesnicima.
Zbilja, prvi put smo ozbiljno pričali o poeziji, u aperitiv baru Hotela „Crna Gora“, gdje su i naši zajednički prijatelji najčešće odsijedali, sinoć, dok su se pred nama motali razni tipovi, obigravali oko našeg stola, gledajući nas sa čuđenjem.
Odjednom si rekao da zbog dobre poezije vrijedi živjeti i da je najbolje da za koju godinu ostavimo sve, nađemo neku obećanu pučinu i pišemo, samo pišemo. Da uz crne masline, vino i mediteransko sunce napustimo stvarnost i zaposjednemo onu tišinu koja je naspram naših današnjih života.
Dodao si tada, baš te noći, da jedino dugujem svom daru. Zbog toga što sam mlađi, zbog naslijeđene uljudnosti i zato što sam u svojoj duši već raskrstio sa moćima poezije nijesam ti mogao odgovoriti da uopšte ne vjerujem da taj dug mogu ispuniti dok sam na ovom svijetu. Ni to da sam možda već odustao, jer se poeziji ne posvećujem dovoljno, niti sam joj dao koliko ona meni.
Ali je čudno da sam baš u to vrijeme stihove ispisivao samo na računima, na isječcima s kasa, priznanicama, raznim papirima koji su prvi bili nadohvat ruke kada su se svodila dugovanja. Na papirima koji predstavljaju svakodnevno svjedočanstvo o tome gdje, šta i kad sam kupio, gdje sam bio.
Dar je, dragi prijatelju, ipak odnekud drugo došao, njega se ne može kupiti, njega i ne treba objasniti. Pomislio sam dok sam se kroz park vraćao kući da je i dar kao sama poezija ‒ rijetko ga saznamo i rijetko cijenimo.
Ako kod mene dar postoji, ne stigoh da ti kažem tada, u aperitiv baru Hotela „Crna Gora“ ‒ učiniću sa njim ono što je nekad Paul Gascoigne. Biću sjena tamnih dana Georgea Besta.
Biću kao Rok Petrovič, koji bi pao ili bio prvi. Biću kao on, koji nikada nije izronio.
To je jedino što je te noći izostalo iz našeg razgovora.
***
NA MEĐUNARODNOJ LINIJI SOLUN‒MÜNICH
U prljavom vozu, na međunarodnoj liniji Solun‒Münich, pokušavam čitati Čovjeka bez svojstava Roberta Musila. A to je, uvjeravam se, na ovakvim mjestima gotovo nemoguće. Posežem za banalnim zamjenama: nastaviti čitanje je neuporedivo teže nego pronaći dremljivu bitangu u svakom kupeu, jednako u prvom i drugom razredu, na svim željezničkim linijama u ovom dijelu Evrope.
Zanimljivo, međunarodni voz često se zaustavlja i na lokalnim stanicama: tražim nevidljive simbole u tom nepoštovanju voznog reda.
Nalazim da je bolje odustati od čitanja. Zato ćutim i gledam, prvo u noćne pejzaže Slavonije, pa u ogledalo naspram sebe ‒ vidim svoje dvije nevelike torbe, naizgled ne toliko težak prtljag. Ali čini mi se da je nemoguće lišiti ga se.
Kako odmiče voz i kako se približava dan pomišljam da je svejedno na kojoj stanici izaći i čiji prtljag ponijeti.
– iz zbirke izabranih pjesama “POEZIJA”, 2017.
_______________________________________
PAVLE GORANOVIĆ rođen je 5.4.1973. godine u Nikšiću. Piše poeziju, prozu i esejistiku. Diplomirao je filozofiju, a magistrirao je i doktorirao iz oblasti teorije umjetnosti.
Objavio je knjige poezije — Ornamentika noći (1994), Čitanje tišine (1997), Knjiga privida (Podgorica), Kako mirišu knjige (2008), Cinober (2009), Grad punog mjeseca (2014), Imena čežnje (2015), Poezija (2017), Samački hotel (2024), monografiju Tin Ujević i Crna Gora (Zagreb, 2008), naučnu studiju Tin Ujević i ekspresionizam (Zagreb, 2019) i knjigu eseja Udvojena čitanja (Podgorica, 2022). Poezija mu je predstavljena i u grafičkoj mapi TaGoT (dvojezično izdanje, likovni radovi Rajka Todorovića, poezija Novice Tadića i Pavla Goranovića). Takođe, u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije — Bijelo Polje, objavljeno je multimedijalno izdanje Antologija Pavle Goranović (likovni prilozi: Lidija Nikčević; stihove govore: Žana Gardašević-Bulatović, Petar Novaković i Vladimir Savićević).
Izdanja na stranim jezicima: Knjiga prividov (Ljubljana, 2005), Доаѓаатангелитенарамнодушноста: изабранапоезија (Skopje, 2009), Reading of silence (2010), Читање на тишината (Skopje, 2010), Stinët e humbura (Tirana, 2013), Die schwindende Stadt (Wien, 2019), Great preparations (Riga, 2020). Knjige i književni radovi prevođeni su mu na više jezika (engleski, njemački, italijanski, francuski, ruski, slovenački, slovački, makedonski, poljski, bugarski, švedski, albanski, hebrejski…). Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i eksjugoslovenske poezije i kratke priče, kao i u antologijama NewEuropeanPoets (SAD), Antologijipoezijeslovenskihzemalja, GrandTour — AJourneyThroughtheYoungPoetryofEurope (Münich, Njemačka) itd.
Priredio je izbore iz savremene crnogorske književnosti koji su objavljeni u Italiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji, kao i sljedeća izdanja: Antologija savremene crnogorske poezije i proze na italijanskom jeziku Dalla montagna nera (Lecce, 2010); izbor iz poezije Lesa Ivanovića Jutra jugova (prvo izdanje — Cetinje 2010; drugo, dopunjeno izdanje — Cetinje 2011); antologija Što vidiš? — savremeno crnogorsko pjesništvo (Zagreb, 2005); monografija Ratkovićeve večeri poezije (Bijelo Polje, 2006); Poezija članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2018); Izabrana djela Radovana Zogovića — I i II tom (Podgorica, 2019); Proza članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2020). Priređivač je i pisac predgovorā za brojne kataloge i monografije likovnih umjetnika.
Za književno stvaralaštvo dobio je niz priznanja i nagrada: Nagradu „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj za 2009. godinu i Nagradu „Vito Nikolić” za najboljeg crnogorskog lirika u 2010/2011. godini. Takođe, nagrađen je i Državnom nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” (2014) za najbolje književno, istoriografsko, etnografsko i publicističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine. Dobitnik je najvišeg državnog priznanja — Trinaestojulske nagrade za 2019. godinu.
Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.
Njegova bibliografija (autorka mr Vera Đukanović, Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2020) sadrži više od 2500 jedinica.
Po njegovim pjesničkim djelima pozorište „Dodest” iz Podgorice priredilo je predstavu Pjesma za orgulje Santa Ceciliјe u adaptaciji i režiji Džonija Hodžića.
Redovni je član Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, predsjednik Odbora za književnost i urednik Glasnika Odjeljenja umjetnosti CANU.
“Svi sretni psi su sretni ako su njihovi vlasnici sretni.” To kažem ja, pas Leo. Moje stvarno putovanje, odnosno razumijevanje, sebe, svijeta i njih počelo je onda kad sam osjetio tugu svog vlasnika, gospodina Adama Zahirovića. Gospodin Adam Zahirović, njegova žena Larisa i ja živjeli smo na kraju ulice u jednom malom gradiću, čije ime ne želim sada spomenuti. Adam je postao moj vlasnik kad me je, vraćajući se s posla, ugledao ostavljenog pored kontejnera. Bio sam tada kuče, bio sam izgubljen, ali ne i uplašeniji od ove silne tuge koju sada Adam osjeća. U trenutku kad sam došao u njihovu kuću bio sam savršena terapija za svu brigu kamo ovaj prokleti svijet ide, gospođe Larise, koja je u to vrijeme, kao nezaposlena prosvjetna radnica, vrijeme provodila plačući zbog izginuća nevine djece i žena negdje u svijetu. Sve žene imaju beskonačno tijelo. Drugi ljudi ih razvlače poput tuđih zastava, od obala Nila, do Urala, pa i do nas ovdje. Larisino tijelo bilo je nježno i svilenkasto, sve je na njemu odavalo miru. Nikad nisam razumio šta je to rat, samo sam znao da je to nešto teško i surovo po jednog čovjeka. – U psećim ratovima nema toliko uništenja, zar ne – upitala me je ničim izazvana, gladeći moju sivu čupavu dlaku. Pomislio sam da jedna tako osjetljiva osoba razumije i mene kao psa. Naši životi bili su nalik na pravolinijsku kretnju u kojoj se protezalo vrijeme i činilo se kao da ćemo nekad osjetiti da se u toj kretnji više njihova ljudska koža ne može širiti, a moje dlake više neće moći dodirnuti nijednu materiju, nego će radije biti u nekom bestežinskom stanju dok jednostavno više ne budu postojale. Adam i Larisa su odlazili na posao: on je radio na recepciji hotela, ona je bila nastavnica historije na povremenom radu. Dešavalo se da bi iznenada prestajala raditi iz nemogućnosti da objektivno pristupi materiji, a onda bi se nakon perioda tugovanja ponovo vraćala u učionice i neko vrijeme ostajala. Ona je smatrala da nije etično stajati kraj spomenika mrtvih ljudi stradalih u nekom od ratova, i da u tom trenutku ne postoji pri ča koju bi ona mogla ispričati, da je svi razumiju, a da istovremeno ne vide suze i očaj na njezinu licu. Čekao sam ih kod kuće, radovao se njihovu dolasku, trčao sam im u susret, oblizivao njihova lica i skakutao iz sve snage, uprkos tome što su se godine skupljale u mom krvotoku. Nisu primjećivali da starim, čini mi se da sam bio tu kao neko ko nije ni u jednom trenutku mogao nestati ili umrijeti. Najdraža mi je bila nedjelja, tada smo išli na planinu, vozili smo se u plavoj vektri koju je Adam kupio nakon spora s bankom u kojoj je podigao kredit za našu kuću. Larisi nikad nije bila jasna Adamova želja i volja da izađe na kraj s birokratijom. – Šta si ti kao pojedinac pred tom ludom mašinerijom? Ponašaš se kao Don Kihot. – Neće mene niko praviti budalom – govorio je Adam i tjerao po svome. Nedjeljom bi Larisa pravila sendviče od puretine i tunjevine, stavljala ih zajedno sa sokovima ili čajevima u rozi ruksak na kojem je visio privjesak nekoliko sitnih, ali spojenih zvjezdica. Ja bih jeo krekere. Mrzio sam jesti krekere, ali sam ih jeo da bi uvijek mislili da sam dobar pas, njihov dobri pas Leo. U trenutku kad sam hvatao krekere u zraku, samo bi me zabljesnule misli poput onih šta ako ti ljudi više ne budu postojali, šta ako im se iznenada nešto loše dogodi i ostanem bez svog sigurnog doma? Uši su mi se tada sljepljivale za kožu, vrijeme bi zastalo i ništa do mene ne bi moglo doprijeti. Zamahnuo bih dlakama lijevo-desno i te bi misli nestale, ali bi se sasvim neočekivano vraćale i izjedale me iznutra. Adam i Larisa nisu željeli imati djecu, Larisa je nakon detaljnih analiza stravičnih zločina koji su počinjeni u povijesti, odlučila da neće roditi, jer ne zna kako bi podnijela činjenicu da njezina djeca gledaju i podnose svakodnevne užase. – Bolje je što imamo psa. On barem nije svjestan – često je to govorila prijateljima koji bi nas posjećivali. Svi su govorili da vole jesti Larisina egzotična jela. Meni je sve to izgledalo kao ostaci uginulih sitnih životinjica u zelenoj salati. Sve sam vrijeme njušio da niko od njih nije oduševljen i da je to još jedan na čin da ljudi iskažu svoju zahvalnost, da lažu. Tada bih dolazio do nje. Ona bi me pomilovala po njušci, a ja bih se pitao kako uspijeva podnositi toliku težinu svijeta. Larisa je izbacila i televizor iz kuće. Adam je imao jedan crno-bijeli u podrumu. Ponekad smo nas dvojica odlazili u podrum, kad je Larisa ostajala s učenicima na dopunskoj nastavi ili bi bila na kafi s prijateljicama. Adam bi palio televizor i hvatao neke lokalne programe. Sjedio je i pretvarao se u čovjeka biljku. Uživao je biti čovjek biljka. Mnogo puta sam se pitao šta li misli dok to radi. Nekad sam ostajao ispred vrata na ulazu u podrum. Adam bi mi rekao: – Ne, Leo, ti ostani tu! Pitao sam se šta li to radi kad mi ne dopušta da uđem u podrum. Jednom sam njuškom uspio proviriti, Adam je držao ruku u hlačama, buljio u plafon i pravio neke čudne grimase sve dok me nije ugledao. Pobjegao sam i osjetio da sam razočarao Adama. Taj dan, Adam me nije nijednom pomilovao. Kad je Larisa došla, Adam je pripremio lazanje i sve vrijeme pokušavao iskazati koliko mu je ona nedostajala. Na tren mi se učinio sasvim drugačijim čovjekom, ali to sam pripisao svojoj psećoj imaginaciji.
***
Patnja Adama Zahirovića počinje u petak dvadesetog jula prije dvije ljudske godine, kad je sunce svirepo grijalo sve što je oku vidljivo. Ja sam plazio jezik na terasi naše kuće i gledao kako ptičica Zuzu (tako sam je nazvao, jer mi je Larisa često čitala bajke pred spavanje, u jednoj od njih bila je ptičica imena Zuzu – obično je završavala s poljupcem u moju njušku: – Mili moj kad bi ti išta od ovoga razumio, svijet bi bio ljepše mjesto – znala je često šapatom izustiti) pijucka vodu iz sive zdjelice u svojoj kućici na drvetu. Čekao sam da se Adam vrati. Kad sam ga napokon ugledao, potrčao sam iz sve snage. Osjetio sam blagu vrtoglavicu, ali to me nije omelo u nastojanju da mu pokažem koliko me njegov lik obradovao. Adam je bio visok čovjek, koščatog, pomalo pogurenog tijela. Larisa je bila sitna žena, Adam bi često govorio da je si ćušna poput kapljice na dlanu. Ovaj put, otvorivši vrata na kapiji, bio je savijen do poda poput psa koji nema više kud. Činilo mi se da će se svaki tren prepoloviti na dva dijela, on i njegova sjenka. Adam je, ugledavši me, dodirnuo koljenima travu. Dotrčao sam mu u naručje. Jecao je kao kad psi jecaju pred smrt. Uvlačio je glavu u prsa kao što psi uvlače rep bliže srcu. – Ona umire Leo, umire. Zajecao je na sav glas, dok i sam, smušen njegovim riječima, nisam uspio išta artikulirati, pa ga ni dodirnuti šapom po licu. Zašto nisam Zuzu, pomislio sam. Zuzu ne primjećuje da već duže vrijeme Larisa jedva ustaje iz kreveta. – Sve je to od prekomjernog razmišljanja – govorio bi Adam. Ko bi naslutio metastaze na kičmi i onu riječ tumor, koju bi Larisa izgovorila nevoljno, a onda se pomjerila s mjesta, da se isto to njoj ne bi desilo. – Zar vjeruješ da će te pomjeranje s mjesta zaštiti od sudbine? – Sudbina, šta je to? Svi imamo samo jednu sudbinu i njezine različite oblike.
***
– Imaš samo trideset godina – govorio je Adam Larisi. – Pronaći ćemo neko rješenje. – Nema rješenja – govorila je Larisa okrenuta Suncu. – Umirem. – Bojiš li se smrti – upitao bi je Adam. – Ne bojim, svega sam se nagledala. Dosta sam naučila o svijetu i čovjeku. Bojim se da ne umrem živa, zarobljena u životu u kojem ne znam ni kako se zovem. Onda bi počela naglas govoriti o svim ljudskim nedaćama, o traumama rata, o silovanjima, o zatvorima, mučenjima, ubijanju djece, vađenju beba iz utroba majki. Adam bi se pretvarao ponovo u čovjeka biljku i pažljivo bi je slušao kao kad sluša na televiziji šta se to loše dešava na drugom kraju svijeta. – Vidiš, ovo nije najgore što se moglo desiti – Adam bi je onda zaustavio. – Bojiš li se ti, Adame, smrti – upitala bi. Adam je na ovo pitanje dugo šutio, a onda je čvrsto držao za ruku i negdje u mislima šaputao da se boji života bez nje. Kako je vrijeme odmicalo, stisak je bio sve mekši, a tragovi njezine boli strujali su njegovim kostima. U početku je plakala, onda je postajala sve tiša. Adam je mrzio Sunce, pitao se zašto se stalno okreće ka njemu kad je može svojim zrakama spržiti. Adam je zamišljao tumor kao okrugle kroz tijelo plutajuće nakupine koje je grizu. Mnogo je volio njezine grudi, bile su sićušne, ali jezgrovite. Sad su nalikovale na modru udubinu u kojoj se rađaju čestice smrti. Čestice smrti polahko bi se širile tijelom. Iz dana u dan, rane su bile stravične. Kroz tanku blijedu kožu vidjelo se crno tlo. To je crni mladež pustio svoje krake, a tako je bio opčaran njime. Imao je toliko posebnosti i bitnosti u njihovom intimnom životu. Sunce bi trebalo da sprži, da sagori modrilo, da u nedostatku života, život u čini dostatnim u njezinim očima. Navlačio bi zastore u njihovoj sobi, da bi zaustavio njezin pogled ka Suncu, da je zadrži koliko god može duže. To više nije bila soba, to je bilo mučilište u kojem se Adam podsvjesno molio za njihovo spasenje. Zatvarao se u podrum i ridao na sav glas. Ostajao sam ispred vrata, zamišljen i uplašen. Potom sam otrčavao do Larise i razvlačio plave zastore. Sunce bi bljesnulo, a ona bi u daljini vidjela nešto što moje oči nisu vidjele. Razmišljao sam o tome da je bolje da Larisa više ne postoji pa da se barem Adam spasi. Mislio sam da Larisa i ja nemamo tijela, ona čovjekoliko a ja pasoliko, mi bismo negdje drugdje bili sasvim isti. Ne možemo biti slobodni ako imamo tijelo.
***
Adam i ja smo, nakon što se razboljela, samo jednom otišli zajedno u trgovinu da kupimo nov pokrivač za Larisu. Izabrao je rupičasti bejbi rozi. Najmekši koji smo pronašli. Roza je za nju bila boja iluzije. – Znaš da ne volim ni boje ni pisce koji nam žele reći da na kraju svakog tunela ima svjetlosti, da je svijet u nekim oblicima ipak ružičast!? Adam bi joj odgovarao da je previše opterećena negativnim licima ovoga svijeta, svim zlima koje je čovjek u stanju učiniti ili svime onim što se nevinom čovjeku, ako takav uopće postoji, može desiti. – Previše gledaš mračnu stranu svijeta. – A koja je svijetla strana svijeta? Razmnožavanje? Produbljivanje ljudske agonije, kraja? Očekivane smrti? – Ja sam tvoja svijetla strana svijeta – poljubio bi je, a ona bi samo skliznula na njegove grudi. Nešto se u meni pitalo je li zaboravio da ona ne voli rozu boju. Po koracima se dalo naslutiti da to više nije isti Adam. U jednom trenutku sam se izgubio u masi. Namirisao sam njezinu krv na njegovim rukama, jod, hipermangan, sterilne gaze i sve ostalo čime ju je njegovao. Stajao je buljeći u svoje ruke. Iz njih su crni i crveni kraci izbijali na površinu. Nevjerovatna je bila njegova koža koja se zbunjujuće stanjila. Lajao sam ispred njega, grebao ga po nogama, pokušao skočiti na njegova ramena, ali on nije bio tu. Jedan čovjek je upitao: – Gospodine, je li to vaš pas? – Dugo me je gledao prije nego što je odgovorio. – Jeste, idemo kući Leo – Vozeći se u vektri gledao sam u izloge okolnih marketa, trgovina, butika. Novembar je mirisao na vlagu i očaj izgubljenih sjenki, kao da smo bili u nekom košmaru. Na vratima zatvorenog i napuštenog kafića Desetka, stajao je plakat za horor film. Na njemu je naslikana žena velikih dojki čije ruke i noge sežu u prostor. Imala je crne oči, duguljasto i mračno lice. Tijelo je bilo tamnozelene boje koja je u pojedinim segmentima prelazila u crnu. Iza nje je bila nepregledna šuma. Pomislio sam da je to Larisa u Adamovim očima. Sve što sam vidio imalo je drugačiju dimenziju. Pitao sam se šta je onda ovo prokleto pseće vrijeme između mene i onoga što trebam da doživim. Ubijala me je neizvjesnost. Prokleto nisam želio da ovako živim. Između njih dvoje, između njihovih smrti. Ljudi često kažu “ovo je pseće vrijeme”. Kad bih barem bio Adam, kad bih mogao imenovati svoju patnju, razumjeti je, naći joj uzrok i smisao. Pokrio sam uši šapama i cvilio. Adam je vozio i ništa od mog jecanja nije čuo. – Da sam bar ti – rekao je gledajući me u retrovizoru na stražnjem sjedištu. – Ja sam ti.
***
Bio je petak – dan kad je Larisina duša izašla kroz prozor i nastanila se u bezbrižnim predjelima postojanja. To je divan dan za umiranje, pomislio sam. Dan u kojem se rodilo Sunce, dan u kojem je stvoreno ljudsko. I zaista petak je bio izrazito neobičan za jednu običnu zimu. Sunce se poput gramzive utvare popelo na prozor, pozvalo je da krene i ona je krenula u jednom dahu. Ja sam lajao koliko god sam mogao, iz petnih žila sam vikao: – Stani Larisina dušo, ne želimo da odeš – a onda sam postajao sve tiši kako je i moj gospodin Adam Zahirević postajao tiši. Imali smo sasvim isti lik. Naše cviljenje bilo je pripijeno za pod, oborenih njuški mirisali smo bolno i raspadnuto Larisino tijelo. Trebala je to biti univerzalna bol da smo nas dvojica u nekom smislu mogli biti istost. To više nije Larisa, to je sad samo materija, govorio sam podu koji je također bio materija, govorio sam bijelim plahtama izgužvanim stiskovima umirućeg bolesnika koje su također bile samo materija, govorio sam ružičastom rupičastom prekrivaču u kojem se nataložilo sve neizrečeno između nas. Govorio sam bilo kome ili bilo čemu što je moglo čuti moj glas. Čak i plastičnim orhidejama koje su bile osuđene na vječno cvjetanje. Sjećam se da je jednom Adam iš čupao plastičnu orhideju iz saksije, a zatim je ugurao u pravu zemlju. Nisam siguran zašto je to uradio. Pa ni to što je nakon nekog vremena odlučio zasaditi košpe avokada u istu saksiju. Larisa nikad nije uočila njegov pokušaj da unese život u ovu sobu. Možda me u konačnici sve te stvari nisu prepoznale, jer to nisam bio ja, nego sad već neko drugi. Da sam im se nekad obratio prije ovoga, možda bi me prepoznale. Ako se i moje postojanje svede na materijalnost, hoćemo li se bolje razumjeti? Nije li možda Larisa napokon odgonetnula ljepotu ljudskog postojanja?
***
Larisin pepeo prosuli smo tri dana kasnije na planini. Sivi ostaci njezina postojanja lagano su prekrili bijeli pokrivač. – Gdje je ona sada – upitao me je. Nisam znao šta da kažem, i sām sam bio zbunjen. Bojao sam se da ga ne izgubim. Bio je to trenutak kad sam pomislio da će moj gospodin Adam Zahirević namjerno svoje tijelo nagnuti previše preko litice ili će ga neki zalutali vjetar odgurnuti, stoga sam ga povukao za plave skijaške hlače. On me udario i rekao da sam ludi pas i da ne zna koji vrag nije u redu sa mnom. Zacvilio sam. Više nisam bio Leo, bio sam pas. Dugo me je boljela pomisao da on misli da mu želim nešto loše, pomisao da bi me udario ili bi odlučio da me se riješi sasvim iznenada. Pomislio sam da će me ostaviti ovdje samoga i otići nazad u kafanu. Da, Adam je počeo mrziti ku ću u kojoj smo živjeli. Odlazio bi u kafanu kod Pere. Sjedio sam kraj njega i brojao svaku koju popije. Prvi put sam vidio šta je to kafana. Postojale su dvije vrste ljudi koje sam uočavao. Jedni su naizgled šutljivo sjedili i pili, drugi bi se razmahivali tijelima, grlili, padali po podu. Adam je bio prvi tip. Birao je da sjedi sam, nikoga osim mene nije bilo u njegovu društvu. Nakon pete gledao bi me u oči i pričao svoju ljubav prema Larisi. Znao sam svaki detalj njihova života, od toga da je Larisi oduzeo nevinost na maturi, u šipražju, da ju je tu ostavio i da se zbog toga kajao cijeli život, da od zbunjenosti nije znao upotrijebiti neku stvar koja se zove kondom, da je bilo suviše mekano, opipljivo, da ga je bilo stid pa je odlučio pobjeći prije jutra. Da je osjećao da gnječi tijelo mrtve preplašene životinje. Adam kaže da te stvari mirišu na voće i da ih noć brzo uništi, brže nego što se tromi oblaci raziđu po mrtvim nebesima. Adam usljed svoje zbunjenosti nikad nije znao je li dovoljno usrećio Larisu, naročito kad je ostala u drugom stanju i tako se lahko odlučila riješiti djeteta. – A ja! Jesam li imao pravo izbora? Tu sam noć sanjao đavola. Đavo je rekao da to spriječim. – Ti si ubica – rekao je đavo. – Kako? – odgovorio sam. – Izgubit ću je. – Tako svi kažete. Možeš, ali nećeš – rekao je đavo. – Jesi li ti đavo? Pogledaj koliki su ti rogovi – upitao me pijan. Umirao je od smijeha. Pomislio sam da se Adam šali kad od mojih ušiju vidi dva roga. Ko je to stvorenje s rogovima, upitao sam se. Sjedio sam preko puta njega i osjećao sam se kao da sam više čovjek, a manje pas, ponekad da sam i taj đavo. Nakon stanke, Adam bi nastavljao pričati. – Naša je ljubav vječna – samo tren poslije smijao se na to “vječna ljubav”. – Mi smo preživjeli sve, ali nismo smrt. Vidiš, ti (razmišljao sam šta zna či to ti ), Leo, žao mi je što sam radio ono u podrumu. Osjećam kao da sam je izdao. – Možda ona to nikad nije doznala – rekao sam mu. – Šta ako jeste? Zašto nikad nisam uspio o tome pričati? Znaš, Leo, sad u tome ne vidim nikakvo zadovoljstvo. Mrzim ići kući. Mrzim biti sam. Ne želim u podrum. On je mračan i ima jak stisak. – Ja sam tu. – Da, ti si tu – rekao je Adam.
***
– Zašto sam odlučio da je Larisa žena moga života? Kako čarobno i zastrašujuće zvuči ovo što sam izgovorio. Odlučio sam da je spasim života. Odlučio sam da je zarobim u svoj svijet da je zaštitim, a onda sam u jednom trenutku pomislio da se gubim u njezinu mraku. A, ko bi mogao naslutiti sve krajeve tog mraka, zar su to one iste široke traperice, teksas jakna, bijela majica ispod koje je izvirivao nakrivljen pupak. Bio je to moj centar svijeta, taj njezin pupak. Iz njega su izlazili putevi, ceste koje smo planirali preći, otići na Madagaskar, živjeti u Irskoj, pobjeći u neki kutak svijeta gdje vlada samo mir, da ona bude sretna, a pogledaj Leo, sreća, šta god ona bila, nje nema – tako je Adam govorio dok ga umor i alkohol nisu savladali u potpunosti. Potom bi zašutio i zaspao za stolom kod Pere. Pero bi ga iznosio na leđima ispred kafane, tamo bismo ostajali pola dana. Poslije samo mjesec, Adam je bio sasvim drugi čovjek, više nalik na psa, nego na čovjeka. Nisam znao kako da ga spasim osim da slušam priče o njemu i Larisi. S vremenom, priče su se počele ponavljati: Larisin prvi skok u more, kupovina zavjesa, njezina omiljena hrana, njezine dogodovštine s učenicima, naši zajednički izleti na planine, pohađanje kursa za šivenje, art terapija, opsjednutost pravilnim držanjem tijela, savršenim poznavanjem pravopisnih pravila, štikle koje ne prelaze deset centimetara, decentan stil oblačenja i tako ukrug. S vremenom je sve izgledalo kao da Adam govori o nekoj drugoj ženi, stvarnoj Larisi koja će svaki tren ući. Konobar bi često rekao da će pričati dok ne zaboravi. A, šta onda, pitao sam se. Je li zaborav jednak umiranju? A onda je Adam prodao i kuću, rješio se svih Larisinih stvari poklonivši ih humanitarnim organizacijama. Nerijetko bi znao potrčati prema nekoj gospođi i reći: – To je Larisin šal. Mislio sam da je to besmisleno i naivno! Zar iz svih njezinih stvari ona nije jednostavno nestala!? On bi pomirisao šal i znao je da to više ne pripada njoj. Stajao sam sa strane posmatrajući ga. Više nisam lajao da ga spasim, a on je sve manje pričao. Kad je Adam bio trijezan, odlazili bismo u obližnji park. Ležao je na klupi i buljio u okrugli mjesec koji samo što nije pao s neba. Dizao bi ruke, okretao ih i gledao kroz njih. To više nisu bile ruke. Kad bi od svojih ruku ugledao neko nepoznato stvorenje, ili možda Larisine ruke, vrisnuo bi. Povikao bi: – Leo! I ja bih došao, preplašen da je to njegov posljednji krik. Onda bi Adam ponovo počeo pričati o Larisi, smirio bi se i ja bih se smirio, zaspao bi i ja bih zaspao. Na svaki njegov trzaj, budio bih se u strahu da ga ne izgubim.
***
Jednu noć sanjao sam da sam došao u čarobnu zemlju pasa. Ko nikada nije čuo za nju, a razumijem i zašto, to je zemlja u obliku labirinta. Mi, psi, prepoznajemo se po mirisima. Rijetko neko od nas ima ime, osim ako nam ga neko od ljudi dadne. Moje je ime, Leo, i ja sada trčim u labirintu. Svjestan sam da negdje na kraju ove svete zemlje ima neka kost od koje moj vlasnik Adam Zahirević neće moći umrijeti. Zaboravljam da sam gladan i ne osvrćem se na ismijavanje dugih sjenki pasa koji osjete zašto sam baš ovamo došao. Na prvom ćošku zatekao sam sjenku jednog duguljastog psa. – Sjenko nepoznatog psa, šta ti tu radiš – upitao sam. – Ne znam zašto sam ovdje. Dugo sam ovdje. Ne znam koliko dugo. Mučno je – potom je stavila šapu u usta – povedi me sa sobom. – Tražim čarobnu kost. Znaš li gdje je čarobna kost? – Čarobna kost! Ona je na izlazu, ali izlaza nema. Sjenka se okrenula, izdužila i imao sam osjećaj da će me progutati. – Želim trčati. Ja sam pas koji trči, ali svaki put kad dostignem vrhunac, dođem do nekog zida. Onda se uplašim i vratim u ovaj ćošak. Osjetio sam potrebu da moram pobjeći. Njezin bi me glas mogao progutati. Počeo sam trčati iz sve snage, kakav je ovo grad, pomislio sam, ovdje ne žive čarobni psi za koje neki kažu da su besmrtni, ovdje žive mrtve sjenke. Šta ako sam mrtav ili je i ovo mjesto na kojem smo svi isti. Možda smo samo sjenke? Možda je ovdje i Larisina sjenka. Trčao sam toliko brzo da mi se činilo da ću izaći iz sebe. Sjenka se zaustavila kad sam skrenuo, pa sam opet skrenuo i tako sam unedogled kružio. Bio sam uplašen i usamljen. Zastao sam. Barem sam uspio pobjeći. Ogromno nebo iznad mene bilo je prazno i nedorečeno. Mjesec nije bio okrugao, izgledao je kao sjajna kost. Tako si daleko, pomislio sam. Oborio sam pogled prema zemlji. Moja mi se sjenka smijala. – Trči, Leo, beskonačno trči, ali nikad nećeš stići. Ne možeš mi pobjeći. Nikad nisi bio slobodan. To je bila sjenka koju sam vidio na početku labirinta. Ponovo sam počeo trčati, izlazeći iz sebe, iz labirinta, idući nikamo, bez tijela, kuće, bez Adama.
***
Probudio sam se u hrpi sitnih kostiju. Tijelo mi se treslo, da li od zime ili od straha, ne znam. Bila je skoro zora. Njuška mi je bila krvava. Na kraju ulice pored kontejnera neko je bacio nepotrebne kosti. Sve je užasno smrdjelo. Na pamet su mi pali krekeri. Glad me izjedala iznutra. Adam je zaboravio da sam živ, da sam gladan. Gdje je on, pitao sam se hodeći uporedo s Mjesecom. Hoće li preživjeti kad se probudi a mene ne bude bilo kraj njega, kome će pričati o Larisi? U parku ga nije bilo. Dugo sam ga tražio, mirisao njegove stvari, njegov crni remen nosio sam u zubima. Poslije sam čuo od drugih pasa da je bio jedan čovjek koji je tražio čarobnog psa Lea da bi mu pričao priče. Ali, nije ga našao.
_____________________________________
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Magistrirala je b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici. Objavila je sljedeća djela: zbirku poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016), zbirku kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021), zbirku poezije “Moj sin i ja” (Planjax, 2021), ilustrovanu bajku za djecu „Tale about the boy Adi and computer“ (Stockholm projekat 2033, 2024), “Kratke priče o pokušajima izbavljenja” (Vrijeme, 2025), Zbirku priča za djecu pod nazivom “Pisac pred sudom i druge bajke” (Off-Set, Tuzla, 2025). Članica je P.E.N. Centra BiH.
Te silne sobe po Beogradu i stanovi, te mansarde u koje vode uski prolazi, te silne sobe za poslugu, za guvernante, za učiteljice, malene, starih vrata sa klimavim bravama, vretenastih stepenica, visećih mostova.
Pa ta buka ulica i smrad benzina. Zatvoreni prozori. I dvorišta zgrada, escajg i dečiji plač.
Ti silni stanovi najčudnijih rasporeda, sa česmom u spavaćoj sobi i kuhinjom bez prozora koja je hodnik.
Ispupčen prozor na kraju sveta i napuštenog stovarišta.
Ti silni stanovi – lavirinti.
U predratnim zgradama grbova ispranih stogodišnjim kišama od starog sjaja samo visoki plafon i odjek naših reči.
Te silne terasice za dve stolice pune pepeljare i kafene šoljice, za budućnost. I jedan štrik sa crvenom haljinom za sve prilike.
I ta jedna soba, ugovorom zabranjena, prepuna jorgana, ćilima, mirisa protiv moljaca, spakovanih jastuka i teških gazdaričinih kaputa.
Razglednice u zabranjenim fiokama iz pedeset i pete, ružičasta gondola sa balerinom na navijanje. Dolce vita. I onda, miris prženica u tesnoj kuhinji i zvuk prve sirene za vazdušni napad.
Ti podrumski stanovi, vlage, stalne vlage, memle i buđi, i mrak jednog malog prozora i mraz pločica u kupatilu. Moć stare grejalice.
I ti kreveti beogradski, poispadalih federa, sa udubljenjima i ispupčenjima, škripavi i klimavi, dušeci iz prošlog veka, iz nekih srećnih vremena, za studente umesto za smetlište, ti kreveti što neprestano krckaju kao oraščići malih životinja.
I onaj prazni prostrani stan sa jednim dušekom na podu za dvoje, zrelim paradajzima sa Bajlonijeve pijace i prozorima bez zavesa.
I taj topli glas za kariranim stolnjakom na trotoaru sa drvoredom, i jednim letnjim predvečerjem, uz gitaru. Bésame mucho.
Ti silni pogledi iz studentske sobice na Pančevački most u noći kada se sjaji i svetluca kao budućnost, budućnost, budućnost za nas, kad sve ovo prođe.
***
MINIJATURA
Samo malim koracima po sobi hotela. Pustiti vodu da teče. Plašiti se hladnoće. Proveriti ima li ćebadi u ormarima. Upotrebiti majušne kozmetičke potrepštine. Zuriti u ekran u sitne sate.
A onda, kada se uveriš da ne možeš da zaspiš, noć je tako tamna, a mali frižider sa malim bocama tvoj je tajni ljubavnik: Foreign Affair.
I šta drugo: platićeš koliko košta.
***
U ZAGRLJAJU NIKAD NE ZNAŠ
U zagrljaju nikad ne znaš drhtiš li ti ili onaj koga grliš. Podrhtava li zrno vazduha među vašim telima.
Prođe li tramvaj, zadrhtaće i ulica pod vama nad kojom drhte semenke maslačka razletene vetrom.
Mali pas drhti pored vas kad zagrmi i kad se kiša sliva niz vaša lica i kapljice što spajaju tela, podrhtavaju, i nestaju u vašim porama.
Podrhtava i nebo nad vama kad jure mlaznjaci. I u susednoj radnji, krojačici podrhtava ruka dok provlači konac kroz iglu.
Nebrojeno puta učinila je isto, i svaki put – kao prvi.
***
PANORAMSKA REKLAMA
Gledali smo kako seku drveće i postavljaju panoramske reklame. I tad si mi rekao: Baš mi je žao drveta kao što mi je žao i tebe. Jer kad te ostavim, iz tvog srca niknuće panoramska reklama.
___________________________________
BILJANA ŽIKIĆ (1974, Jagodina) doktorirala je medijske studije u Ljubljani i diplomirala srpski jezik i književnost u Beogradu. Direktorka je ljubljanskog Kulturnog centra Danilo Kiš, producentkinja, urednica, izdavačica, autorka literarnih podkasta, autorka emisije Kontrola leta na Radiju Študent te novinarka emisije Sami naši Prvog programa Radija Slovenija. Živi i radi u Ljubljani. Pesme je objavila u zborniku Biće bolje/Bo že (KCDK, 2019), Balkanskom glasniku № 46 (BKG, 2021), časopisu Književni elementi 4 (Perun Artis, Bitolj, 2021), časopisu Paralele 25 (Javni sklad Republike Slovenija za kulturne dejavnosti, Ljubljana 2023-2024) te elektronskim portalima Čovjek – Časopis i Nomad.ba – RegionElle. Za pesme je dobila Zlatno priznanje na 46. smotri stvaralaštva na maternjim jezicima Sosed tvojega brega (JSKD, 2024). Pesme su joj prevedene na slovenački i makedonski jezik.
Lažeš često. Toliko si se izvještila da se više ne prepoznaju sitni znakovi koji bi te razotkrili. Zatrepćeš i onda gornju usnu navučeš nad donju kao da time možeš zadržati riječi. A ipak ih izgovaraš.
Danas si u lice lagala svome liječniku. Najprije si telefonom dogovorila bolovanje, rekla da imaš temperaturu, bol u grlu i nemoć. No, temperatura ne može biti alibi više od tjedan dana. Bilo je jasno da je bonus iskorišten pa si se jutros obukla i uz puno muke pojavila u ambulanti. Svaki je korak napor. Bol nepodnošljiva. I stalno se premješta tijelom. Nema djelića tebe koji ne boli, ponekad tupo i podmuklo, ponekad kao da je u tebe zaboden šrafciger i onda se zavrće. U trbuhu, pod ključnim kostima, među lopaticama, u jajnicima ili iznenadno u boku. A onda kao iglom probada u bubregu ili pod rebrima. Jedino te glava ne boli. Liječniku si se osmjehnula i rekla da si puno bolje i da te još muči samo vrtoglavica. Time si opravdala svoju usporenost. „To će biti od ležanja“ rekao je, „ostanite ipak doma do kraja tjedna da se sasvim oporavite.“ Ne pada ti na pamet govoriti mu o toj boli koja se po tebi bez prestanka premješta, omamljuje te i satire. On to ne bi shvatio. Snaći ćeš se već nekako. Uzet ćeš nakon svega nekoliko dana ferija, a onda se opet, recimo, ukočiti. To se ne mora dokazivati fizičkim dolaskom.
Lažeš o svemu. U uredu si lagala o ljetovanju. Intenzivno si se sunčala na terasi, lovila sunce od tri do šest, samo kako bi dodala uvjerljivost pričama o Korčuli, partijanju i nezaboravnoj zabavi. Dva tjedna nisi izlazila iz stana da ti neki slučajan susret ne bi oduzeo vjerodostojnost. Hranila se sokovima i vježbala, smišljala detalje.
Lažeš o tome kakav ti je bio dan. Izmišljaš anegdote koje bi voljela da se dogode, ali život nije bogat kao u knjigama. Zato mu dodaješ sadržaja. Zabavljaš mamu i njenu susjedu dok im prepričavaš izmaštane scene. Jučer su se u nevjerici smijale tvome šefu koji je, inače škrt, opet izgubio opkladu pa morao počastiti pizzom trideset ljudi. „Već treći put ovaj mjesec“, tako si rekla. I glasno srknula još vruću kavu. Opekla si jezik.
Laž koju najčešće izgovaraš je: „Super sam! Nikad bolje!“ Uz obligatan osmijeh. Nakon toga nitko te više ništa ne pita. Nego oni tebe uvlače u svoje priče. Pričaju ti o tome kako loše spavaju, žale se na pun mjesec, na žgaravicu ili glavobolju; lamentiraju kako ih je život svladao i kako im je dosta svega. Iako ne znaju što točno trebaju, čuješ njihov nespokoj. Neki se pred tobom toliko otvore da ti pričaju o najintimnijim strahovima. Slušaš ih. Sve si bolja u slušanju.
A ti si konačno usamljenija od svih njih. Sve što više pokazuješ slabost, dublja će biti povreda. Zato se ne oslanjaš ni na koga. Očekivanja nisu ništa drugo do maligne izrasline među ljudima.
Iako si otpočetka znala u što ulaziš, sjela si za njegov stol i dopustila sebi gozbu. Svaka je veza na početku gusta od želje pa si ostala. Iako si znala da ste osuđeni na skrivanje, prepustila si se vrtlogu. Trajalo je više nego si očekivala pa si se ponadala, ni sama ne znaš čemu.
Dopustila si da zna sve o tebi. Koliko ti je potreban dodir, kako si gladna ljubavi i kako se stravično bojiš napuštanja. Pričala si mu i zašto je tako. Ono što si najmanje jela u svojoj kući, najviše tražiš u svijetu. Ipak je dopustio, u tišini, da umireš od gladi.
Ukradeni zajednički odmori činili su ti dobro. U takvim prilikama usklađivali ste mirise i pokrete. Noću bi lovila ritam njegovih udaha, disala s njim. To ti je dolijevalo pripadnost. Nekad si utvarala da ga nježnost može zadržati. Odricala si se svoje rutine, dragih ljudi i odnosa. Njegove navike prihvatila kao svoje. Pretvorila si se u čekanje njegovih dolazaka, a pri svakom rastanku osjećala fizičku bol kao da sav neophodan zrak odnosi sa sobom. Čak si mu jednom šapnula: „Dala bih ti bubreg, mili! Toliko te volim.“ I bubreg te je čuo.
Nisi znala da su riječi žive. Nitko ti nije rekao da treba paziti što govoriš jer mozak ne poznaje razliku. Za njega je sve stvarnost. Kad te je bubreg napustio, bila si prestravljena. Tvoje tijelo doista te osluškuje. Poznaje svaku tvoju misao. Shvaća te ozbiljno. U svakom slučaju ozbiljnije nego ti samu sebe. Pa si počela lagati.
Noću ne spavaš. Dohvate te sjećanja. Izvrćeš ih, dodaješ i oduzimaš riječi, kreiraš nove razgovore. Proganjaš sebe detaljnom istragom pogrešaka. Prebrojavaš ih. Svaka bukne i bolno grune u tebe. A onda se pojavi bol i započinje šetnju.
Nakon svega, jasno ti je gdje si pogriješila. Nije dobro kad te netko drži na dlanu. Lako se zaigra, kao s plastelinom. Zavarao te privid da ste otvoreni i da je to uzajamno. A opet, uživala si u toj novootkrivenoj sebi, besramno gladnoj. I baš zato ulaziš u laži kao u ljetno blato. Ugodno je. Nitko te doista ne vidi. Plivaš i utvaraš da voliš baš tako.
Ipak, tvoje te misli stalno progone. Strahovi zasikću i podignu glavu. Svjesna si preostalih godina. Da, tako ih zoveš. Zato ispisuješ liste svega što bi još htjela iskusiti. Vidjela si to u nekom filmu pa ti se učinilo zgodnim.
Imaš i popis onoga od čega si odustala. Dok ga čitaš, napinje te prkosom. Obećaješ sebi promjenu. Možeš i dalje biti druga, ali ćeš odsad ti uzimati. Nećeš čekati. Nego živjeti.
Znaš da te nitko ne može povrijediti kao ti sama sebe, zato zagletaj pukotine i kreni! Drži se načela koje si davno naučila – isto se liječi istim. Visoko na tvojoj listi želja je Tinder. Pronađi spoj. Ulog su samo dvije fotografije. Ne moraju ni biti tvoje.
________________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ (1964.) profesorica hrvatskog jezika i književnosti s dugim stažom u srednjoj školi. Posljednjih godina piše poeziju i kratku prozu kojima promišlja (ne)ljubav, odnose i kušnje. Vjeruje da je znatiželja početak svega, nježnost nužna, a sebi govoriti istinu prijeko potrebno. Krajem 2022. godine promovirala je svoju prvu zbirku pjesama Privilegija leta, Biakova, Zagreb. Bila je rezidentica Književne rezidencije Kamov 2024. Trenutno dovršava rukopis druge zbirke pjesama i svoju prvu zbirku kratkih priča radnog naslova Možda je hrčak sretan. Živi i radi u Poreču.
Sunce zalazi iza brega našeg malog sela. Na bregu, žmirkaju konture velikog hrasta. Zlatna ostrvca se tope i nestaju pred senkama koje gmižući rastu po tlu. Na kraju, odsjaja ima samo još na vrhu topole i još više, na belim stomacima lasta. Bez jasnih granica, sve se pretvara u nešto drugo: dan se ne završava, samo isparava.
Pokušavam da ne osećam potrebu da išta od viđenog premećem u reči, kao da bih pokvario ove skliske promene. Ne znam da pričam kao trava što raste ili sunce što zalazi. Da skratim put, poželim da fotografišem, ali senke kao da su se uvukle između sveta i mene. Ništa neće obuhvatiti celinu koja me prevazilazi. I to je dobro, kažem postiđeno, To je dobro, ponavljam i predajem se polako zastarelim početkom obraćanja:
daj mi, kažem (i već se stidim i pomalo sumnjam ali mi se dopada bezobalna tišina na čijoj ivici pričam) daj mi da budem sasvim prazan kao telo nekog instrumenta, tek oblik za prazninu, kad ćutim da se ne razlikujem od tišine, a svet neka sâm odzvanja na granici susreta.
***
JEDAN SAN
Ričardu Pauersu
Gledam sa visine, iz potkrovlja. San me postavio baš tu odakle inače mogu da sagledam prostor u kojem se odvijalo moje detinjstvo. Mogu, kao na dlanu, da razgledam slojeve zelenila sve do horizontal gde se šuštavo raspršuju. Mogu da vidim nekoliko sebe, u različitim uzrastima, kako lak kao vetar prolazim kroz treperenje krošnji i nestajem u gustišu.
Baš tu me postavio san da mogu lepo da sagledam kako je sve to posečeno. Sve do horizonta raste najsvetlija pustoš, raste sve više i u mojim plućima kao bele fleke bez vazduha. Čkiljim očima od sunca koje sve jače osvetljava san iznutra. Nema nijedne senke kao najblaže unutrašnjosti na svetu, one su izvan mene i sna. Ovde postoji samo spolja koje se dalje otvara i zaslepljuje.
Tu me postavio san kao da hoće iznutra da vidim ono što ostane iza posečenog drveta.
***
ŽMURKE
Budim se i otvaram oči kao posle brojanja u žmurkama. Kuća izgleda kako sam je i ostavio, ali iza svega bi moglo da se krije nešto, izgleda kao slika iz čije bi nevidljive pukotine nešto moglo da iskoči.
Voda se u cevima skriva od zvuka isticanja, moja devojka se skriva u uspavanom telu.
Svaki put kad trepnem ono što se krije kao da promeni mesto. A možda su pravila drugačija: otrkivati se tako sporo da onaj koji traži ništa ne primeti.
Struja utiče u aparate i održava im oblik, plima svetlosti zaobljava ivice zgrada.
Ali, sve što dolazi nije ono što čekam.
***
BAŠTA NA KIŠI
Ne pomeram se dok sedim i posmatram baštu na kiši, ali bašta se polako primiče ka meni. Iz zemlje, iz zelenila i najviše iz stabala, izlaze i primiču se tamnije boje, dodirom kiše izmamljene na površinu. Pod šumorenjem, čitava bašta nečujno izlazi iz svoje suve košuljice, za stepen dalja od providnosti, za stepen tamnija i stvarnija. Granice tela su razmekšane i unutra je bliže spoljašnosti nego inače, krenulo je vani kao rumenilo i druga blaga cvetanja. U oblačnosti i senci kiše, izgled stabala, lišća i trava ovlašno urastaju u mrak. Svetlost je ta koja izaziva cvetanje pojedinačnosti. Pred mogućnošću stvari da budu vlažne, obuzima me sladak mir što ti i ja nevoljno sledimo taj zakon i jedno pred drugo prostiremo vlagu kao dobrodošlicu, slični svim drugim bićima u celini bašte.
***
VUGA
Prvi put ove godine čulo se pevanje vuge. Kako reaguje tišina kad ponovo čuje taj glas? Tako obao, tako mastan i hranljiv da bi u budućnosti mogao postati voće, glatko kao dinja, ali dubljeg ukusa poput kruške ili mušmule.
Pesma uklizava u tišinu kao ulje u bocu, a onda se ponavlja, ponavlja da natopi preostalo golo drveće. Iz te će se pesme razviti poslednje krošnje sa kojima telo vuge zajedno treperi, gotovo uvek sa druge strane lista.
U nastavku godine, nesumnjiva pesma vuge, taj glas iz svetlog grla jutra, uvek dolazi sa visine ili iz daleka, silazi da nas dodirne toplim završecima.
Ne znam tako dugo pamćenje koje bi moglo da odgovori: je l se promenila pesma? Ili postoji uvek ista, a ptice uzimaju oblik vuge da podupru i održe pesmu kao što se šapatom između drveća prenosi ukus voća, kao što se osipaju ćelije tela, a lik ostaje isti.
Ako slušam dovoljno dugo, počinju da se bokore blede slike iz prošlosti: ja još uvek rastem, nije vidljivo golim okom, ali primičem se krošnjama gde pevaju nepoznate ptice, ta ista pesma, jednim od svojih krajeva, stiže do mog oca i ovog jutra nadnesenog nad baštom, pesma stiže do majke, ublažena zidovima još uvek mračne kuće, uliva im se u sluh mada oni to ne primećuju. Veliki dan se još uvek otvara nad svakim od nas.
Na čemu se zasniva sećanje? Možda je to jedna te ista pesma, pevana tako visoko da nadsvođuje različita doba, da silazi kroz sve godove nanizane oko početka. Možda se vuge koje me okružuju, natpevavaju sa prošlim vugama u meni. Ili prvo ptice pevaju u detinjstvu, a onda detinjstvo peva u pticama.
Slike se ljeskaju negde između pesme i sluha. i ne dotiču unutrašnjost pesme koja ostaje tako zatvorena da bi u budućnosti mogla postati kamen, ili neka druga stvar o koju će se odbijati naši ljudski lik.
____________________________________
UROŠ STOJILJKOVIĆ (1997, Velika Plana) završio je osnovne i master studije slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Radi kao menadžer komunikacija u Društvu za zaštitu i proučavanje ptica Srbije. Poeziju objavljivao u Poljima, Listu i na sajtu Čovjek-časopis. Jedan od osnivača nevladine organizacije Obrazovno-kreativni centar Restart, angažovan u radu sa decom i mladima kroz različite oblike neformalnog obrazovanja.
na jugu nema više vinograda majke razgrću veš i odlaze u vojsku groblja čekaju kiše da isperu imena sa spomenika ubrzaju pobunu materije ovaj grad je pas mliječnih očnjaka bez snage da skrši kosti vlasnika oduvijek se i predugo rastajemo čuvamo utrobe u ormarima nesvjesni da zora prvo izlazi pod noktima sestre redovno obilaze manastir ofreskan prizorom ognjenog mira mole se svjetlu jutra prestravljene što će nas kuće nadživjeti
__________________________________
SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je srednju likovnu školu „Gabrijel Jurkić“ u odsjeku grafike. Studirao je jezike, književnost i biznis marketing. Autor je zbirki priča „Ljetne himne“ (Prosvjeta, 2015.) i „Nemoj ići u Anderlecht“ (VBZ, Buybook, LOM, 2022). Nakon pet godina u Belgiji, preselio se u Leipzig gdje trenutno živi i radi. Jedan je od osnivača i urednika regionalnog portala za književnost i kulturu Strane.
Posle dvadesetak godina samostalnog života, na pragu četrdesete, vratio sam se da živim kod roditelja. Bez novca, bez posla. Mučno. Tesno. Da sve bude gore, roditelji su se penzionisali i preselili iz Boke u bestragiju udaljenu trideset i šest kilometara od najbližeg grada-kasabe na severu Crne Gore, gde sam šest godina ranije, pre seobe za Bijeljinu, proveo kraće vreme kao novinar na lokalnoj televiziji. Sažvakao sam dva Ksalola i izašao napolje. Popeo sam se na brdo iznad kuće. Bio je lep kasnoaprilski dan i jasno sam mogao da vidim vrhove prekrasnih planina pod snegom. Bjelasica levo, Durmitor pravo. Uvek sam više voleo da posmatram vrhove, nego da se penjem, da ih osvajam. Verovatno mi je zato i život prolazio u posmatranju visina, neusuđujući da se popnem na njih. U dnevnoj sobi, otac je gledao vesti. Legao sam na kauč, okrenuo se ka zidu i ćutao. Rojile su mi se slike iz prošlih života. I lepe i ružne. Ove druge su dominirale. Bio sam sveže razveden i teško sam to podnosio. Nije mi bilo posebno stalo do bivše žene. Tu je tikva već odavno bila pukla. Teško sam podnosio nedostatak porodice i sina. Mislio sam da je moj život vagabunda zauvek nestao, da sam se iščupao iz mulja u kome sam bio zaglavljen godinama. Imao sam posao u Bijeljini na televiziji, pokrenuo sa par entuzijasta književni časopis. Sad sam se našao na goloj ledini. Vreme sam provodio u krevetu ili na društvenim mrežama, besomučno slušao neku patetičnu muziku i zurio u plafon. Roditelji me nisu posebno gnjavili. Bojali su se da mi se ne vrate suicidne misli. Svašta su prošli sa mnom. Na televiziji su javljali da je oko tri hiljade ljudi, mahom muslimana, iz Crne Gore emigriralo u Nemačku, uprkos saopštenjima iz nemačke ambasade. Odmah sam poželeo da budem emigrant. Jedino me mučilo kako da stignem do tamo. Čeprkao sam nešto po Fejsbuku i ugledao Lecovu fotografiju kako pozira ispred nekog saraja na ulazu u Mađarsku. Iznad slike je pisalo: „Na putu za Hanover“. Leco je bio napušteno dete, odraslo u domu za nezbrinutu decu u Bijeloj u Boki Kotorskoj. Moj otac mu je bio glavni vaspitač i često ga je dovodio kod nas u stan. Bio je dosta mlađi od mene i tretirao sam ga kao usvojenog člana porodice. „Kako si dospeo tamo? Ko ti je veza?“, pitao sam ga porukom. „Ne treba ti veza. Samo se javi Kasumoviću u Bijelo Polje. Poslaću ti broj“. Odmah sam pozvao dati broj. Taj Kasumović mi je objasnio da se izbeglički kamp nalazi u Braunšvajgu. Njegov autobus će prebaciti grupu do Novog Pazara, a odatle kreće prevoz za Bremen. Dalje ćemo se lako prebaciti na odredište. „Pametan si čovjek, fakultetski obrazovan, snaći ćeš se“, podilazio mi je lukavo. „Nisi sam, biće pun autobus. Tamo te čeka smještaj, hrana, džeparac, odjeća. Ništa ne brini, samo probaj da prošvercuješ što više cigara ili duvana, jer je to tamo u krv skupo“. Trebalo je da rešim i pitanje terapije. Naime, bolujem od bipolarnog poremećaja i znam da me ova euforija neće još dugo držati. Imao sam nešto antidepresiva i litijuma. Ali mi je trebala dodatna količina Ksalola. Nije da ga nisam imao, ali se trebalo obezbediti. Nikad se ne zna. Od doktorice sam iskamčio još tableta. Nije bilo lako, ali sam je ubedio. Bio je početak maja i nisam poneo mnogo odeće. Spakovao sam u torbu, osim lekova, i par gaća, čarapa, nekoliko majica i lap top. Još nisam bio nabavio android telefon i trebalo je održavati komunikaciju sa sinom. Imao sam i nameru da pišem neke priče, dnevnik ili šta već. Pozajmio sam par stotina evra od oca, tek toliko da stignem do tamo i da imam u početku za duvan. Dva dana kasnije, rano ujutru, čekam autobus za Bremen. Čitave porodice i par pojedinaca idu u nepoznato. Sedim sa Nijazom u autobusu. Dan, noć i još jedan dan putujemo. Toliko priče – kao za godinu dana poznanstva. Bio je u Kanadi dugo vremena. Neznano kako, vratio se sa gomilom para. Kupovao je zemlju u rodnom selu. U gradu, u garaži ima parkiranog žutog Maseratija. Zašto sada ide u emigraciju, kao i gde su nestale pare – o tome ne govori. Poneko pomene napušteni rudnik u kojem će nas sve zaposliti. Drugi stidljivo pričaju o političkom azilu i nacionalnoj ugroženosti. Ostali putnici uglavnom ćute. Ja nemam pojma šta ću da radim, ni šta me čeka. Avantura. Nagutao sam se tableta još u Dolini jorgovana i prespavao sve ravno što u Srbiji ima. Od svoje devetnaeste godine putovao sam na relaciji Herceg Novi – Priština i Herceg Novi – Niš, tako da sam iz dna duše mrzeo putovanja autobusom. Na Horgošu čekanje od sedam sati. Izlazio sam mamuran i pušio cigarete, vraćao se u autobus, dremao i tako u krug. Vozači su nam rekli da smislimo dobar razlog za putovanje u Evropsku Uniju mađarskoj policiji. „Dobar dan“, reče mi policajac na čistom srpskom. „Dobar dan“. „Gde putujete?“ „U Bremerhafen“, rekoh i sam se iznenadih kako mi pade na pamet taj mali lučki gradić na Severnom moru. „Razlog?“ „Upoznao sam jednu devojku preko Fejsbuka i idem u posetu“. „Srećno“, reče, namignu mi i vrati pečatiran pasoš. Kad su svi putnici obavili formalnosti, krenuli smo dalje. Ubrzo smo stali da odmorimo u onaj isti saraj, gde sam video Leca na slici. Po povratku u autobus, opet sam se nagutao Ksalola i zakovao. Kao kroz maglu se sećam neke benzinske pumpe u Austriji i to da sam popio kafu. Pred zoru stižemo u Frankfurt. Stajemo ispred birtije koju drže „naši“ ljudi. Neljubazna gospođa iz Kozarske Dubice, daje mi prilično grozan espreso. Sad mogu da pričam da sam bio u Frankfurtu na Majni. Tamo gde popijem piće, računam da sam overio to mesto. Više nisam mogao da spavam ni uz pomoć tableta. Ćaskao sam sa Nijazom i slušao njegove priče o tome kako je postao veliki zemljoposednik u rodnom selu. Dok sam ja spavao, već se upoznao sa gotovo celim autobusom. Reče za jednog Rožajca da je prodao sedamnaest krava i sa ženom i decom krenuo u azil. Ko li sve te ljude tako nagovori da krenu u avanturu? Bilo je mladih, spremnih da rade, ali najviše porodica sa sitnom decom. Šta li su očekivali, kad je jasno ambasadorka Nemačke izjavila na jednoj TV stanici sa nacionalnom frekvencijom, da za migrante nema posla. Da će biti zaposleni samo oni sa radnom dozvolom. Razni „kasumovići“ su ove ljude žestoko navukli. U kasno popodne dolazimo u Bremen. Uz pomoć vozača kupujemo karte za Hanover, a odatle hvatamo voz za Braunšvajg. Overio sam i Bremen. Tu sam, za promenu, popio pivo. Konobarica, buckasta plavuša obučena u bavarsku nošnju. Čemu bavarska nošnja na severu Nemačke, pitao sam se. Bila je pričljiva. „Jeste li iz Italije?“, upitala me je, verovatno zbog moje tamnije puti. „Ne, Crna Gora. Wilde beauty“. Nasmejala se i rekla da bi rado došla u tu egzotičnu zemlju. Složio sam joj priču kako putujem Evropom. Večeras krećem za Kopenhagen kod prijatelja, zatim Malme… Eh, puste moje želje. U vozu za Braunšvajg, upoznajem Frica. Objašnjava mi da je u muzičkoj školi, devedesetih, upoznao nekog Hrvata, izbeglicu iz Bosne. Fric mrzi Srbe. „Tschetniks“, kaže. Odgovaram mu da sam i ja Srbin, samo iz Crne Gore. Malo je pocrveneo, ali smo nastavili komunikaciju. Kaže da zna jednu jugoslovensku pesmu i počinje da peva: „Sidro koje lađu čuva, da ne bude buri plijen Tone skupa sa tom lađom, jer je ono dio nje.“ U Braunšvajgu nas čekaju neki Rožajci i vode nas gradskim autobusom na kraj grada do izbegličkog kampa, bivše kasarne. Oduzimaju nam psoše i smeštaju u neku čekaonicu. Pošto je bilo kasno i nisu imali prevodioce, upitaše: „Schprechen sie Deutsch?“ Natucam nemački, ali sam prećutao. Ne moram da se baš uvek pravim pametan. I ostali su ćutali. „Englisch?“ Ćutali smo. „Russisch?“ Nisam mogao da izdržim. U osnovnoj, srednjoj školi i na fakultetu pet semestara, učio sam ruski. Moja majka je nastavnica ruskog u penziji, bivša žena je profesorica ruskog, živio sam sa jednom Ruskinjom pola godine, davao časove srpskog Rusima po Herceg Novom, čitao Peljevina i Sorokina u originalu. Došlo je mojih pet minuta da zablistam. „Ja govorim ruski!“, uzviknuh. Nisu tražili previše objašnjenja. Odmah su shvatili da smo iz Crne Gore i da smo došli da tražimo azil. Dali su mi neke upitnike koje sam podelio ljudima i grupisao ih po tome ko je pošao sam, a ko sa celom porodicom. Zatim su nas odveli u jednu ogromnu vojničku sobu u kasarni i sve nas smestili tu. „U sobi je zabranjeno pušenje. Napolju možete i celu noć, ako hoćete. Gute Nacht!“, rekoše i odoše. Ujutru su nas vodili po kancelarijama. Popunili smo desetine formulara i dobili izbegličke legitimacije. Pasoše su zadržali. Zatim su usledili lekarski pregledi. Prozivali su nas jedno po jedno i ulazili smo u ordinaciju. Kad sam ušao, prevoditeljka me je ljubazo zamolila da se skinem u gaćice. Bilo me stid jer se nisam kupao tri dana. Izvadili su mi krv, zatim sam legao na krevet i prepipali su mi svaki deo tela. Potom je usledio ultrazvuk. Zadovoljno su klimnuli glavom. Prevoditeljka je pogledala moju legitimaciju i rekla: „Pa mi smo imenjaci! Ja sam Petra“. „Drago mi je. Lepše bi bilo da smo se upoznali u nekim srećnijim okolnostima“, ogovorih, stojeći polugo. „Odakle ste?“ „Iz Bijeljine“, reče. „I ja sam bio stanovnik tog grada četiri godine. Sad mi tamo živi sin“, počeh da se ispovedam, ali na vreme shvatih da nije pogodan trenutak. Vratili su nas u zgradu sa kancelarijama i dali po dvesta evra mesečne socijalne pomoći. „Menza i smeštaj su besplatni“, govore nam uz Petrinu pomoć. Osoblje nas raspoređuje u sobe i kontejnere. Imam sreće i dobijam jednokrevetnu sobu, verovatno nekadašnju kancelariju NATO oficira. Posle ručka šetam sam po kasarni. Zaključujem da je rasno-etnička struktura izbeglica raspoređena prilično ravnomerno na četiri dela. Crnci, Arapi, kosovski Albanci i crnogorski muslimani. Ostatak ne prelazi pet procenata. Pitam se, odakle sam ja? Iz Doboja, Turije, Boke, Niša, Bijeljine… Odlučujem se da postanem Nišlija. Pri tom se uopšte ne osećam kao da lažem. Niš u srcu! Po povratku sa doručka, seo sam na klupu ispred paviljona i ćutao. Neki momak mi prilazi i na engleskom traži cigaretu. Upoznajemo se. Zove se Baškim i iz Prištine je. Ovo bi moglo da bude zanimljivo, pomislih i pozvah ga na kafu. Sedimo u mojoj skučenoj sobici i pričamo. Kaže da je student prava i živi baš u naselju Sunčani Breg gde sam, polovinom devedesetih, par meseci stanovao kao student, dok nisam dobio smeštaj u domu. Pričali smo, naravno i o ratu na Kosovu. Stari sam ja provokator. Pričao je o pokolju dece od strane srpskih snaga bezbednosti. Objasnio sam mu da sam ratovao malo kao pripadnik regularne Voske Jugoslavije i da mi definitivno nismo klali decu. Borio smo se protiv UČK-a u rejonu Đakovice. Gledao sam srpske leševe kako isplivavaju iz Radonjičkog jezera. Nisam negirao zločine, ali to sigurno nije radila regularna vojska. Kosovom su harale razne formacije i ko zna šta su sve radili. Nismo se svađali. Bio je razuman dečko i shvatao je obostranu mržnju između Srba i Albanaca. Pričali smo i o lepšim temama. „Postoji li još uvek besa kod Albanaca?“ „Iskreno, ne. To su stari naši poštovali“, reče slegnuvši ramenima. „Moja baba je bila Albanka iz Rugove“, rekoh, mada je to bilo samo delimično tačno. Neka dalja pretkinja po maminoj strani je stvarno bila Rugovka, ali na mom siromašnom engleskom nisam mogao da mu to tačno objasnim. „Rugovci su najpošteniji Albanci na Kosovu. E, tamo još uvek važi besa“. Vidim da je popustila zategnutost kod njega. Shvatio je da ne priča sa zlim srpskim vojnikom iz Niša, koji je poreklom iz Crne Gore, već sa čovekom koji ima malo i albanske krvi. Prešli smo na fudbal. Oduševljen je što navijam za Partizan. „Tamo je igrao Fadilj Vokri!“, uzviknu. Bio je suviše mlad i neupućen da bi znao da su za moj klub igrali i Fahrudin Jusufi, Dževad Prekazi, Isa Sadriju…
***
Počeo sam da dobijam napade anksioznosti i tremor ruku. Popio sam par dodatnih Ksalola iz moje prepune kese. Anksioznost je prošla, ali tremor nije. Odlučio sam da se promuvam po zgradi. Na mom spratu su uglavnom Arapi. Lako stupam sa njima u komunikaciju. Jedna od njih, Patricija, nabada engleski kao i ja, i prevodi nam. Kažu da su iz Alžira. „Karim Benzema, Zinedin Zidan“, počeh da nabrajam. Koliko sam shvatio iz njihove priče, Benzema je bio iz njihove regije, grada ili nešto slično. „Jesi li ti hrišćanin?“, pitaju me. „Jesam, odakle vam to?“ „Jednostavno, ličiš na hrišćanina“. A i glupo mi je bilo pitanje. Zovem se Petar, tipično hrišćanski. Njen brat Mumu i muž Abas grle me i nešto pričaju. Udaraju se rukom u grudi. Shvatam da mi objašnjavaju da sam pod njihovom zaštitom. Interesuju se odakle sam. „Niš, Serbia“. Abas poče da uzvikuje Banja Koviljača. Znao sam da je tu jedan od sabirnih centara za migrante. Izgleda da su tu proveli neko vreme. Ko zna koliko su novca potrošili i u kojim su sve zemljama zadržavani, kako su prelazili granice dok nisu stigli dovde? „Padinska Skela“, reče Mumu i pokaza prekrštene šake. Objasni mi da je tamo odležao petnaest dana zbog tuče. U sobi se puši marihuana. Jedan od njih je toliko beo, da mi je sumnjiv. „Odakle si?“, pitam ga na engleskom. „Bosnia“, odgovara tvrdim akcentom. „Ooo, jarane, đe iz Bosne?“, krećem na našem. „Zvornik“. Tako sam upoznao Mersidina, koji će mi biti vodič u ovom svetu. Mlađi je od mene nekoliko godina, pričljiv. Tu je već dva i po meseca. Poznaje čitav grad i svaki ćošak ove kasarne… Postajemo sumnjivi Arapima pričajući na njima nepoznatom jeziku, pa odlučujemo da malo prošetamo. „Ajmo na pivu“, reče. Seli smo na ivičnjak ispred marketa u blizini kasarne, pili odlično lokalno pivo za trideset centi i pričali. Objašnjava mi kako stoje stvari što se tiče azila. „Ovdje si dok ti ne daju transfer, a to ti je prebacivanje u stanove, gdje ti daju šesto eura i plaćene režijske troškove. Tu boraviš dok ne riješe tvoj status. To može potrajati maksimalno devet mjeseci. U međuvremenu će te zvati na razgovor i tu im moraš složiti dobru priču da bi te zadržali. Ja sam već bio na razgovoru. Tu su ti inspektori, psiholozi, sve se snima“. „Koliko se čeka na taj transfer?“ „Uglavnom, mjesec dana. Što mene drže ’vol’ko, ne znam. Išao sam nekoliko puta do socijalne radnice, rekla mi je da ne brinem. Imaju nekih administrativnih problema. A i Petra me pita što mi se tol’ko žuri? Imam šta jest, imam đe spavat, to malo socijale se potrošim na pivu, ne pušim sva sreća. Imam sestru i zeta u Hanoveru. Dolaze često da me vide i ostave mi nešto novaca“. Svratili smo u market i kupili još piva. Odlučio mi je da me odvede do veštačkog jezerceta u parku prirode. Usput smo viđali oboreno drveće koje je ostavljeno da samo truli. „Kod nas bi ovo išegali na trupce i prodali“, reče. „Misliš da bi u Crnoj Gori bilo drugačije?“, upitah ga i počesmo da se smejemo. Seli smo na klupicu pored jezera, otvorili po pivo i ćutali dok je on motao džoint. „Odakle ti? Mumu?“, upitah ga. „Ma kakav Mumu, taj bi i rođenu majku preprod’o. U paviljonu U 1, soba 203, neki crnci valjaju za pet eura paketić. Od njih svi nabavljaju i preprodaju dalje po kasarni za deset, petnaest, pa čak i dvadeset eura. A dobra je trava, vid’ćeš. Inače, u toj sobi se izmijenjala već treća ekipa otkad sam ja tu, a trgovina i dalje funkcioniše“. Povukoh dva dima i sve mi leže na svoje mesto. Nelagoda u trbuhu se ugasi, ruke se smiriše. Nazdravismo za naše poznanstvo „Otkud ti ovdje?“, upita me. „Veruj da ni sam ne znam. Video sam da svi bjelopoljski muslimani idu, pa pođoh i ja. Računam, ne mogu se mnogo zajebati“. „To su ih naložili prevoznici da će dobiti posao ovdje, samo da uzmu pare. Prije dva i po mjeseca, kad sam došao, nisam čuo ni riječ našeg. Sada će i šatore da postave, kolika je navala. Sva sreća, maj je mjesec, ide ljeto, pa će moći izdržat. Požurili su sa dolaskom. Sljedeće godine Njemačka otvara vrata za radnike sa Zapadnog Balkana i biće posla.“ Potegao je dva dobra gutljaja i nastavio. „Mene su ti, ba, presrele vehabije p’janog. Ubili su Boga u meni. Poslije nekoliko dana su zvali moju mater i pitali za mene. Tad sam shvatio da moram bježat. Spakovao sam torbu i pravac – Berlin. Tamo sam se prijavio, dali mi izbjegličku, novce za put i uputili u Braunšvajg. Ni sam ne znam kako sam stigao dovde“. Sutradan smo napunili rance pivom i travom, i pošli na jezero. Puno je riba. Popili smo po nekoliko komada i onda je on iz ranca izvadio kalem laksa i udicu. „Večeras ne idemo u menzu. Ima tamo ovdje jedan kutak, koji se uopšte se ne vidi s puta. Tu su grane skroz nadvijene nad vodom. Snimio sam ga još u martu, kad nije bilo olistalo. Ti čuvaj stražu. Svaki Nijemac je policajac“. Pijem pivo i razmišljam. Šesto evra za hranu i duvan, a kutija cigareta šest evra? Nemoguće. Odoh ja odavde prvom prilikom, pogotovo ako Mersidin dobije transfer. „Tri komada, sve linjaci. Daj pivu“, reče zadovoljno po povratku. Uz pivo i ribu, ćaskali smo do kasno u noć. Tek što sam legao i lagano tonuo u san, neko je pokucao na vrata. Baš me briga, pomislio sam i okrenuo se ka zidu. Međutim, taj neko je bio uporan. Lupanje je postajalo sve glasnije. Zatim je prešlo u udaranje nogom u vrata. Iznervirao sam se i krenuo ka vratima. Rešio sam da ga naučim pameti, ko god da je. Otvorio sam vrata i ugledao Mumua i njegovog brata. „Koji vam je kurac, mother fucker!!!“, galamio sam pokazujući na zglob leve ruke, objašnjavajući im koliko je sati. „Mamicu vam jebem bezobraznu! @@#%$7&#:<%!!!“ „Sigarets?“ „Sigarets!? Jebale vas cigare! &%&/()=))(/&%$$##“!“##$$%$%&%&&///&%#%&“, psovao sam i urlao na svim jezicima sveta. „Sigarets?“, ponoviše i počeše da se smeju. Šta da im radim? Da i dalje vičem i psujem? Da se bijem sa njima i da nas sve zajedno deportuju? Gledam ih dok se smeju bezobrazno, istovremeno i nevino. Odlučujem da se vratim u sobu i iznesem kutiju Marlbora. Počeli su da me grle i ljube. Praktično su me odneli do njihove sobe. Abas i Patricija su me ponudili pivom i travom, dok je Mumu čeprkao po ormaru. Izvadio je nenošene Najke i pokazao mi da probam. Taman su. Zatim mi je njegov brat pružio cipele. Bio sam blago šokiran… „Toliko ste dobri, da sam odlučio da postanem Arapin“, rekoh i povikoh jedan dobar dim. Tek tad su počeli da me grle i ljube. Svi osim našeg prevodioca Patricije. Valjda joj vera nije dozvoljavala, ali joj se na licu videla radost. „Sutra ujutru da se istuširaš i idemo kod imama u džamiju“, reče Mumu. „Aaa, da nećete možda i da me sunetite?“ „Naravno!“ „Čekajte, ja sam rekao da ću da postanem Arapin, a ne musliman“, rekoh. „To ide jedno sa drugim“. „Možda u Alžiru, ali pouzdano znam da u, recimo, Libanu žive i Arapi hrišćani. Mislim, nemam ja ništa protiv ni da me proglasite i muslimanom. Biću isti kao i do sada. Neću ići u bogomolje, neću se moliti, piću alkohol, juriću tuđe žene, ali nemojte, molim vas da me sunetite“. Oduševljenje je malo splasnulo, mada ne vidim šta sam pogrešno rekao. I oni piju pivo, puše travu, nisam primetio da klanjaju. „Ali moraš da uzmeš naše ime“, reče Abas. „Važi“. „Zvaćeš se Abas, kao i ja!“, reče svečano i skinu sa sebe sveže šanirani dres Borusije Dortmund i pruži mi ga. Već je počelo da sviće, a i nestalo nam je cigareta, pa smo krenuli da se razilazimo. Abas i Patricija u njihovu sobu, a ja novopečeni Arapin Abas u svoju.
***
Došao je i taj dan kada je Mersidin dobio obaveštenje o transferu. Trebalo je da se javi socijalnoj radnici da mu saopšti detalje. To je bio znak da posetim frau Dudu, inspektoricu za strance. Objasnio sam joj da ne mogu da izdržim u stranoj zemlji, da me puca nostalgija. „Plašiš li se letenja?“, upita me preko prevodioca. „Ne“. „Imaš let iz Hanovera dvadeset devetog maja popodne. Odgovara?“ „Naravno“. Po izlasku iz kancelarije, ugledah Mersidina kako sedi na stolici, sa malim crncem u krilu. „Vid’ mi sina? K’o da ga je UNPROFOR pravio, hahaha!“, smejao se. Saznajem da polazimo istog dana. Ja kući, a on za Volfsburg.
***
U šest ujutru, zakazanog datuma ustajem da ga ispratim. Razmenili smo brojeve na viberu i obećali da ćemo kad tad ponoviti druženje iz Braunšvajga, nadamo se u srećnijim okolnostima. Želeo sam da uspe. Da slobodno pije svoje pivo, bez straha od vehabija. Meni je još preostalo da sačekam popodne i da me „ausporteri“ odvezu na aerodrom.
– prvonagrađena priča na konkursu “Andra Gavrilović” u Svilajncu 2025. –
_____________________________________
DRAGAN DROBNJAK (Драган Дробњак) rođen je 11. oktobra 1976. godine u Doboju. Objavio je romane Ovo, ono i božuri (2001) i Zero (2022) i zbirku poezije Maska (2023). Poeziju i prozu objevljuje u novinama, zbornicima i časopisima. Radio je kao urednik, lektor, novinar, TV novinar, nastavnik, knjižar, pekar, konobar, fizikalac u brodogradilištu, prodavac krofni na plaži. Diplomirao je na Departmanu za Srpski jezik i književnost, na Filozofskom fakultetu u Nišu. Živi na relaciji Pavino Polje – Boka kotorska – Vršac.
GORANA PANIĆ rođena je 1982. u Travniku. Završila je magistarski studij socijalnog rada na banjalučkom univerzitetu. Od 2013. živi i radi u Finskoj kao predavač, društveni istraživač i projektni koordinator. Profesionalno i volonterski je angažovana na pitanjima migracija i društvene integracije, internacionalizacije u visokom obrazovanju i radnom životu u Finskoj. Iako je multijezičnost dio njene svakodnevice, poeziju piše na maternjem jeziku. Tekstovi su pretežno komični ili satirični, zamišljeni kao dio stand up komedije, a često su i ritmični. Zaljubljenik je u stvaralaštvo Marija Benedettija.
Ispod maske hladne žene gori sunce, i ti si ga vidio, kao i to da zaklapam oči prije poljupca. Sve u vezi sa mnom ti je smiješno, a ja se oslobađam kad osjetim da me netko ne doživljava ozbiljno. Gledamo u klizalište ispred nas, spremno za koncert, u ljeto, ti me miluješ. Žudim za tvojom rukom na svojoj nozi, na svojem licu i kosi, da mi se čini da ću se raspasti. Kuham još jednu kavu, u proljetno jutro, i ne mogu ne prisjećati se. Ti si bio sunce, a ja zemlja koja je zamalo umrla bez dodira. Tvoji su me prsti dodirivali. Kao da sam ti obećavala same plodove, ali, prije toga, ipak jedan salto mortale. Iza klizališta je bazen, tu se može skočiti. Može se, s druge strane, namirisati vodu, iscjeljujuću, poput turske kupelji. Šutimo na toj terasi i ništa drugo nije važno, osim da se ponovno uspostavlja odnos kakav smo nekoć imali. Ja tebi figura majke, ti meni figura oca. Tebe nije mazila majka, mene nije mazio otac. Kad pišeš o crnom majčinstvu, znam, vjeruj mi, o čemu govoriš. Ono je crno zbog patrijarhata, u kojem majke ne smiju ljubiti i grliti mušku djecu, a očevi žensku. Kakav li je onda zgoditak naš dodir! Iako je u blizini bila skakaonica, tako savršena u svojoj geometriji. I luk koji napravi tijelo kad se prelomi u kičmi, i usmjeri prema vodi.
***
DRAGI
Dok se vozimo u novom autu, polako glavinjajući zagrebačkim ulicama netom prije okupanim ožujskom kišom, na prijelazu između noći i dana – jer upaljena su već sva svjetla, ali dan još nije otišao, nije se još predao, nego se bori s noći ili se sljubljuje s njom, ovisno o tome kako na to gledamo – prijateljica me pita o tebi. Odgovaram i njoj i sebi da nakon tebe mogu biti s bilo kim. Ne znam bi li mi netko novi mogao donijeti nešto novo, ali u bitnom smislu, jer ja sam doživjela svoj zenit. S tobom sam otkrila sve što sam mogla o sebi, i tek sad mi je jasno da mi taj osjećaj punine, kažem joj, više nitko ne može uzeti. Možda se tako osjeća strijelac kad postigne savršen pogodak i nakon toga može živjeti miran. Prava lopta, pravilno naciljana. Nakon niza dodavanja u njegovim je nogama i on zabija. Ti si jedini od kojega sam cijela, ne raskomadana. Ne nesretna. Taj osjećaj da si me ucjelovio. Da sam sad spremna, ako treba, dalje ići sama.
***
DOSTOJANSTVO
Voljela sam ovu zimu. A posebno Božić, jer si se javio, nakon dvije godine. Sjedila sam lijepo odjevena, za ukrašenim blagdanskim stolom. Ostali članovi obitelji rasporedili su se po sobama, a ja sam pila Coca-Colu iz kristalne čaše i vjerojatno sam bila u malo povišenom stanju. Baš kao da se rodilo dijete Isus u što nisam, međutim, sigurna. Sigurna sam samo u Boga Stvoritelja i u to da je riječ bila u početku svega. Isusa nikad nisam mogla shvatiti. Nije mi nikada bio blizak, kao što su mi, primjerice, sveta Faustina i još neke svetice. One koje su pisale. Blizu je Uskrs, kad jedemo šunku i svi smo lijepo odjeveni. I stol je blagdanski ukrašen. Ja ću opet piti Coca-Colu iz kristalne čaše i osjećat ću svečanost života koji je najljepši kad je dostojanstven. Mislim da sam se u tu tvoju osobinu najviše zaljubila. Ti poštuješ život, iako si jednom rekao da je smrt naša jedina izvjesnost. Kažeš da si bio spreman umrijeti. Sve to pamtim još od ovog Božića i te mi riječi ne izlaze iz glave, kao ni to što si proživio. I samo te jedno želim pitati: jesi li ostao isti?
***
MISLI
Misliti znači vrednovati nešto što ne pripada ni građanskom ni malograđanskom ni ruralnom poretku. Jedan se upire oko slike, drugi se iscrpljuje referencama na pogledano i pročitano, treći živi i radi u polju, budi se s izlaskom Sunca i odlazi spavati sa zalaskom. Mišljenje je najsličnije seljačkom načinu života, samo što njiva i oranica nisu stvarni. Postoji još jedan poredak. Anarhistički. Ovaj svijet ni u jednom aspektu ne odgovara slici o njemu kakvu smo imali kao djeca i mladi ljudi. Plivali smo dugo. I jednog dana izronili, sretni što više nismo u tom zagađenom bazenu. Punom mrtvih riba. Stavljamo klor misli da se ne zarazimo. Kažem sinu da pišem, on kaže: „Odlično.“ Ali ne prati me, u tome sam uvijek iskonski sama. Svatko mora kontrolirati svoj unos bakterija. I elektrolita. Oni su važni, gotovo koliko i klor. Ne smijem dijeliti ništa od ovoga ni s kim. Jednom kad to priopćiš nekome, to više nije tako ohrabrujuće. Česticu se ne može izolirati. Ona prebiva negdje, ali prestanemo li je promatrati, ona iščezne. Tako kažu neki filozofi, koji možda ne razumiju sasvim fiziku. Ne razumijem je ni ja. Bacam se u tekst, on me razumije. U bazenu je tako trulo, plivaju samo leševi. I fosili. Moram izbiti do rijeke, do tek rođenog izvora. Volim šetati, ali ne previše. Kad šećem, kažem si: dobro je što šećeš. Kad kuham, kažem si: baš kuhaš ukusan obrok. I kad prođe taj dan, dolazi svetinja noći. Krenem samo misliti. Noć utiša aktivnosti, kojih se inače sve više bojimo. Bojimo se katastra, bojimo se cijena u supermarketima, sveg tog svijeta pribojavamo se jer luduje i ne želi nam dobro. Ali noć je mekoća tijela koje se više ničemu ne opire. Odlazi lagano u san, gdje se, međutim, svašta zbiva. Pišem prije spavanja, da spriječim teške snove. Zapis možda mora biti spaljen. Gitaru treba razbiti tijekom nastupa. Ali moraš opravdati sebi vrijeme koje si potrošila. Zato si sačuvala zapise. Skinuli smo danas božićne ukrase. Svijetleće lampice nismo imali na jelki, nego na velikom drvu života. Kuglice, adventski vijenac, sve je to nestalo. I ja sam opet u svojoj kuhinji, u kojoj gori veliko svjetlo nasuprot meni, kao Sunce, i jedna manja, ali ipak pozamašna, noćna svjetiljka, koja glumi Mjesec.
***
OČI
Noge je stavila na stol, leđa su oslonjena o naslon. Čita tekst na ekranu, ali mozak ne može postići kruto stanje. Sve se razlijeva. Njezino tijelo lagano klizi niz naslon. Spušta noge sa stola i uspravlja se na stolici. Ali klizanje se nastavlja. Klizi prema podu, prema vodoravnom stanju. Zamišlja da ulazi u vodu. Tamo se njezino tijelo konačno opušta. Glava se približava trupu, noge nestaju i postaju također dio trupa, a ruke postaju peraje. Umjesto pluća, dobiva šarene balone, poput onih dječjih, ispunjenih helijem. Umjesto stopala, rep. Tanja osjeća riblje tijelo najviše u glavi. Tamo su smještene te oči, nijeme, uvijek ulovljene. Oči koje inače ne vidimo, osim kad su mrtve. Vrijeme je za odlazak, kaže sama sebi. Plivati daleko, do točke u kojoj je ispred tebe samo plavetnilo. Odlazak od svega, privremen, ali iscjeljujući. Odlazak bez kojeg bi riba uginula. Prvo bi joj se sasušile kosti. Zatim bismo otopili njezine oči. I naposljetku rep. Njega bismo otrgnuli. Na samom kraju, ribe bi nestalo. To je, dakle, to. Zov nestajanja. Naličje želje za životom. Žudnja za stapanjem ipak ima i svoje duboko podrijetlo. Jer kruži oko najveće dubine, oko naše smrti. Naglo se uspravlja u stolcu. Zvoni mobitel. Javlja se i smije. Želim ti predivno proljeće! kaže svojem prijatelju. I dalje je nasmijana. Šarene pruge povlače se s kože. I plivaća kožica između prstiju. I te oči, konačno, postaju ljudske.
___________________________________
IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine komparativnu književnost i engleski jezik i književnost. Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva. Pjesme su joj prevođene na engleski, njemački, slovački, švedski i poljski jezik. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Objavila: Naizgled (AGM, 2007.), zbirka pjesama Južne životinje (AGM, 2010.), zbirka pjesama Danska H2O (AGM, 2012.), poetska drama Crno pismo (Algoritam, 2015.), roman Kao kiša (Hena. com, 2017.), roman Igra istine (Hena.com, 2019.), roman Početak zrelosti (V.B.Z., 2020.), zbirka pjesama Cesta za tar (Meandarmedia, 2022.), zbirka pjesama Zapisi ribljeg repa (V.B.Z, 2024.), prozni zapisi
čovjek-časopis 