Author: Željko Belinić

Kad je okrugli, proćelavi čovječuljak Gordon Gurmanstein u monolitnom tamnosivom odijelu ugegao u restoran s prijateljicom koja je bila njegova sušta suprotnost, cijeli je svijet ostao zatečen. Barem prisutni svijet. Noževi i vilice u rukama uvaženih gostiju ostali su sljubljeni svojim vršcima usred paranja sočnog komada mesa. Žlice u rukama gošći potonule su u juhu, na dno tanjura. Muškarci su stisnuli šake u suzdržanoj ljutnji što će ulaskom alfa gosta kod osoblja nepovratno izgubiti primat, a gospođe su pozelenjele od zavisti – prije nego što će posivjeti od razočaranja – što moćni primat koji odlučuje o životu ili smrti otmjenih restorana nije njihov partner.

Svaki put kad bi se proćelava glava Gordona Gurmansteina ukazala na vratima restorana, sve bi osoblje zanijemjelo, sve bi se zaustavilo u trenutku nabijenom kozmičkom energijom opipljiva, nimalo pretjerana straha – kuhari bi prestali kutlačama od plemenitih metala miješati krvavocrvene juhe, barmen bi prestao brisati vitke čaše, konobari bi problijedjeli poput ubrusa prebačenih preko njihovih ruku.

Kriva grimasa Gordona Gurmansteina i letio bi konobar.

Krivi pogled Gordona Gurmansteina i letio bi šef sale.

Kriva riječ i letio bi restoran.

Čim je izabrao stol u samom središtu restorana i sjeo, svi su konobari okružili Gurmansteina, dajući sve od sebe da mu se dodvore. Svi osim jednog.

Gurmanstein je dograbio jelovnik i raširio ga kao paun repno perje.

– File bublonske strizibuhe ¹ u čakši–umaku od himalajske mahovine ², – zapovjedio je zboru konobara i drugog osoblja te pribio sveznajući pogled prijateljici posred čela – toliko će ti se svidjeti da ćeš mi polizati prste! Bučnim je sklapanjem jelovnika Gurmanstein zakucao točku na narudžbu. Bio je to signal da počinje grozničavo odbrojavanje.

Svi su se konobari rastrčali kako bi što prije udovoljili prohtjevima bogomdanog gurua gurmanluka. Osim Bareta Bartende, konobara kojemu su svi gosti bili isti. I onaj težak 120 kilograma, i onaj težak 120 milijuna, pa čak i onaj težak koji nikad neće imati priliku kročiti u sličan restoran. Slučajni gost i stalni gost. Konobara koji se jednako odnosi prema gostu iz galaksije i gostu iz susjedstva. Nastavio je, pun vedrine i s poštovanjem prema ispečenom zanatu, usluživati besmrtni par koji je slavio tko zna koju godišnjicu braka.

Gordon Gurmanstein imao je, osim širokog polja okusnih pupoljaka kojima se ponosio, još jedan poseban dar kojim se razmetao – u hipu primijetiti da ga neki bezvrijedni pojedinac ne štuje kao božanstvo. Kad je Bare krenuo prema kuhinji, pogled Gordona Gurmansteina već je derao kožu s njegovih leđa.

Bijesan kao divlje svinjče kojem su dirnuli u mladunče, zgrabio je pratiteljicu za ruku te svoje teško tijelo privukao njenom tananom struku, a još teži dah približio njenom ušiljenom, elfegantnom uhu.

– Sad će me vidjeti, – prvo je šapnuo, a onda i graknuo poput uzrujane ptičurine – konobar! Konobar!

Bare se okrenuo i u trenu se stavio Gurmansteinu na raspolaganje.

– I još ćemo homeropatsku ledenu juhu ³ – rekao je hladno Gordon pridajući Baretu jedva minimum pažnje.

– I… Samo malo! Želim da nam ih osobno donesete – izričit je bio Gurmanstein.

Bare se najljubaznije naklonio i pohitao izvršiti svoj uobičajeni zadatak. S vrata kuhinje doviknuo je najbližem kuharu sa širokim, srdačnim osmijehom.

– I dvije homeropatske za kraljevski stol!

– Ide! – odgovorio je kratko gologlavi kuhar.

Pedeset i devet sekundi kasnije, glavni je kuhar zvonko uskliknuo:

– Homeropatske!

Bare je preuzeo juhe, napravio savršenu piruetu te izašao iz kuhinje lakim korakom paradnog konja.

– Dvije juhe za dvije predivne duše – izrecitirao je Bare iskreno dok je virtuozno, s nepodnošljivom lakoćom, vrtio tanjure na dugim spretnim prstima, polako ih spuštajući pred gospodina Gurmansteina i njegovu pratiteljicu.

S okolnih se stolova, nakon salve uzdaha, prolomio buran pljesak, no Gurmanstein je akrobaciju doživio kao još jednu pljusku.

Nije Bare stigao odmaknuti ni metar od stola kad ga je sustiglo mukanje razjarenog bika.

– Konobar!

Okrenuo se lepršavo, graciozno, samouvjereno, poput toreadora, i začas ponovo stajao Gordonu Gurmansteinu na usluzi.

– Gospodine?

– U tanjuru pliva odvratna muha! – sasuo je Gurmanstein pet litara uzavrele žuči Baretu u lice.

Udario je šakom po stolu baš kad je juha trebala propjevati i uništio čaroliju. Bare je prišao na idealnu udaljenost, lagano se nagnuo i pod propisanim kutom od 47 stupnjeva dobro promotrio juhu od ruba do ruba tanjura.

Juha je bila vidno uplašena i krajnje tiha, ali sasvim bistra, besprijekorna, točno onakva kakva treba biti.

– Ispričavam se, gospodine, ali vaša juha nema Ahilovu petu, kamoli spomenuti objekt smutnje – biranim je rječnikom Bare opisivao stanje u tanjuru.

Gurmansteinu se lice smežuralo u spužvastu masu iz koje su se cijedili gnjev i nevjerica. Kmet koji se usuđuje proturječiti gospodaru? Neviđeno svetogrđe natjeralo ga je da ustane.

– Wo ist Suppenfuhrer Fegeleinbrenn?! Bringen Sie mir Fegeleinbrenn! Fegeleinbrenn, Fegeleinbrenn, Fegeleinbrenn! – divljao je i udarao šakama kao da mu se bliži konačni pad šećera.

Poput duha iz svjetiljke, kraj stola se nacrtao Suppenfuhrer Fegeleinbrenn. Bio je blijed kao krpa na dnu mora izbjeljivača.

– Ova užegla hrpa mljevenog mesa koju nazivate konobarom usuđuje se tvrditi da u mom tanjuru nije muha! A ja sad vidim čak i dvije!

Fegeleinbrennova ličnost podijelila se poput papučice. Osoba koja je skr(u)šena stajala pred velikom bijesnom psinom bila je tiha poput ribice, dok je osoba uz laki plijen, Bareta Bartendu, bila spremna napasti poput kita ubojice. Fegeleinbrenn je na jedvite jade uspio postići ispravan kut nad tanjurom. Okrenuo se u mjestu, lupio petama i sasuo svu svoju uzburkanu želučanu kiselinu Bartendi u lice.

– U gospodarovom tanjuru pliva roj odvratnih muha! To je nečuveno, to se još nikada nije dogodilo! Stoga nema spora da ste za nemili događaj odgovorni isključivo vi!

Fegeleinbrenn je zatim na zlaćanom pladnju predao Gurmansteinu i zadnji djelić svoje usitnjene duše, bezbojan i beskrvan poput limenog pijevca na krovu koji se okreće kako velika zvjerka frkće i puše.

– Gospodine Gurmanstein, primite najiskrenije isprike u ime cijelog restorana. Svojim vam životom jamčim da se ovako nešto više nikada neće ponoviti, a krivac će vam – naglo je zabacio glavu i pogledom oštrim poput katane sasjekao mogućnost Baretu da se brani – na koljenima donijeti naš tajni specijalitet, najbolje jušno jelo koje ste ikada kušali. Na račun kuće, podrazumijeva se, kao i sve drugo što će vam biti posluženo!

Nastao je tajac kad je Gurmanstein napokon sjeo, nakrenuo glavu i podigao palac. Neizvjesnost je bila neizdrživa.

Hoće li se palac Gordona Gurmansteina podići još koji centimetar bliže nebu ili će se sunovratiti u provaliju u koju će za sobom povući kompletno osoblje, pa i cijeli restoran?

Nakon kratkog palčevog leta u vis i dugog, zbornog uzdaha olakšanja koji je pratio ovaj nesvakidašnji, neočekivani čin milosrđa, Grodon Gurmanstein deaktivirao je svoje razorno oružje, a tustu šaku sigurno prizemljio na stol.

Kao da udara pečat na sklopljeni ugovor.

– Neka bude… Ovaj put. Još jedna ovakva greška i nećete biti ni pivnica češka.

Fegeleinbrenn se uvijao i savijao pred Gurmansteinom kao da je od gume. Očvrsnuo je tek kad se opet okrenuo Baretu. Osokoljen, izvukao je crnu kožnu kuhaču i njome ga nekoliko puta ošinuo po obrazu.

– Što se čeka, Bartenda, što se čeka? Idite vratiti svoju slobodu i čast, ne žaleći da u toj čorbi date i svoj život!

Bare je teškom mukom gutao ovo sranje s muhama i kaskao prema kuhinji. U njemu je kipjelo. Koja čast? Nepravda je boljela i pekla jače od kuhače. Još jedna škola života. U osnovnoj, razmaženi sinčići imućnih snobova razderali su torbu Pertle Paštete, povučenog i sramežljivog jadnička iz zadnje klupe. A onda uprli prstom u Bareta. Riječ pet pristojnih odlikaša protiv zamuckivanja čupavog klipana. Uslijedili su beskrajni razgovori s pedagogom, direktoricom, psihologom, ribanje, pranje pa ribanje i pranje… I ukor pred isključenje. Jednog dana, dok su zlatni dječaci u vrijeme velikog odmora maltretirali nekog kržljavog novajliju, Bare je ostao sam u učionici.

Nahvatao je tucet muha što su se poput kamikaza obrušavale na prozorska stakla i u udžbenike petorice budućih uvaženih liječnika, pravnika i ekonomista, između stranica, ubacio po par beživotnih tjelešaca letećih beštijica. Pažljivo je sklopio udžbenike pa se popeo se na klupu i dobrano ih izgazio. Zbog ovih je neizbrisivih mrlja u učeničkom dosjeu, prije nego što su ga zauvijek prekrižili u osnovnoj školi koja se dičila nultom stopom tolerancije na nasilje, iznova prošao kroz špalir pedagoga i psihologa. Direktorica je ovoga puta samo stavila točku na i – izbačen je iz škole poput zadnje protuhe. Dobio je i ozbiljne batine od roditelja. Nije boljelo. Ništa ga nije boljelo. Ništa ne boli kao nepravda.

Bare je razgrnuo dvokrilna kuhinjska vrata i prepriječio put glavnom kuharu, jedinoj osobi u restoranu kojoj je znao pravo ime.

– Biberislave… Imamo li muha? – pitao je Bare, a glas mu je bio hladan poput predjela.

– Kakvih? Šredingerovih muha? Mušmuha? Muha čegrtuša? Kristovih muha? Ledenodopskih mamuha? Plemenitih muha izauha?

– Najobičnijih.

Glavni je kuhar buljio u Bareta kao templar u krivovjernika.

– Jesi li ti pri sebi? Što misliš čemu služe rešetke pod naponom na prozorima?! Nisi ti sasvim svoj, nisi… Nemam ja vremena za tvoje mušice. – rekao je kuhar vrteći glavom i pokušao ga zaobići, ali Bare se nije dao.

Zgrabio ga je za ovratnik. Munjevitim je pokretom iščupao dlačicu iz kuharove lijeve obrve. Biberislav nije dospio niti osjetiti peckanje.

– Neće ići, neće ići… Vidiš ovu dlačicu? Završit će u nečijem tanjuru, a onda… Kad izrade DNA profil i usporede ga s tvojim… Nećeš iz kuhinje izaći s tanjurom nego na njemu.

Glavni se kuhar pretvorio u bešamel. Problijedio je, a i omekšao toliko da je pao na koljena. Vršcima prstiju dodirivao je Baretove razgažene, ali besprijekorno čiste crne cipele.

– Hej, nisam te tražio da me tretiraš kao kraljicu, samo hoću te proklete muhe! – podviknuo je Bare, pomalo zatečen ovakvim igrokazom.

– Đubre jedno, što si umišljaš, – slinio je ucijenjeni Biberislav – hoću da makneš te cipeletine. Stojiš na pločici ispod koje…

Bare je instinktivno raširio noge. Biberislav je oprezno, bacakajući kratke poglede oko sebe, izvadio pločicu koja je skrivala plitku udubinu. Dodirnuta svjetlošću, u tajnom je skrovištu bljesnula staklenka. Biberislav ju je dograbio i, skrivajući je pred pogledima drugih, pružio Baretu.

– To nam je za podmetanje konkurenciji… – rekao je skrušeno, kao da ispovijeda grijehe.

Bare je malu staklenku s tustim, dobro ugojenim muhama, nagurao u svoj džep. Biberislav ga više nije zanimao, ali mu je još jednom zavrtio dlačicu pred nosom kao upozorenje da ga ima u šaci. Potražio je pogledom najbliže lonce iz kojih se pušilo. Virnuo je u svaki i naposljetku ocijenio kako je lonac u kojem se krčkala gusta zelenkasta smjesa dobar izbor. Spretno je odvrnuo poklopčić i istresao sadržaj staklenke u lonac. Mrtve su zunzare zaplivale juhom. Nije sačekao niti da se skuhaju. Dograbio je najbližu zaimaču i napunio zlatni tanjur tekućinom koja je mirisala na oskrnavljeni gurmanluk.

Iz kuhinje je izašao na koljenima. S lakoćom je mogao vrtjeti tanjur na srednjaku bez da prospe kap, tehniku je imao u malom prstu, no suzdržao se od nepotrebnih ekshibicija. Gurmanstein ga je najprije gledao podozrivo, škiljeći, ispod oka, ali ubrzo ga je preplavio ushit dok je pogledom pratio Bareta kako se gega poput pingvina. Bare se trudio istaknuti svaku svoju nezgrapnu kretnju, svaki trzaj lica koji je nalikovao na patnju ili muku, poniženje ili poniznost. Glumatanjem je samo pojačavao dojam da mjestu na kojem je stolovao uvaženi gost ne prilazi vjerni sluga nego dvorska luda, ali zaslijepljen likovanjem Gurmanstein je jednostavno propustio uočiti detalje.

– Vaše Visočanstvo, – recitirao je Bare kao pjesmu – naši su najveći zadovoljstvo i čast servirati vam savršenstvo u kakvom još niste uživali, jantarnu čorbu kralja Muharema.

– Hm, – namrštio se Gurmanstein promatrajući gusti sirup koji je polagano gutao krilata stvorenja poput živog pijeska – ne sjećam se da sam… A i ne izgleda baš kraljevski.

– Iznenadit ćete se, – govorio je Bare – čorba je prava bajka za nepce i jezik. Rasputin je ovu čorbu pripremao Romanovima. Ubili su ga Slobodni kuhari ne bi li se domogli muha u jantaru, sve drugo su priče. Njena je tajna što se praktički sprema sama, ljudska ruka nikada nije i ne smije dodirnuti niti jedan njen sastojak. Magična svojstva jantara ožive svakog drugog proljeća jedinog mužjaka, gospodara muha, i njegov harem od dvadeset ženki. Sve što potom treba učiniti je u pravom trenutku ugasiti svjetlo na sedam dana. Nitko ne zna tajnu, ali nakon točno tjedan dana nastane ovo remek–jelo bogova…

Gledao je Bare netremice kako Gurmansteinovo lice tone u sivi oblak nevjerice. Njegova je mašta bila na izmaku snaga, a ishitreni plan pred kolapsom.

– …u količinama jedva dostatnim za dva tanjura – blebnuo je mireći se sa sudbinom.

Gurmansteinovo se lice na trenutak skamenilo. U Baretu je niknulo sjeme nade. Posljednji mamac natjerao je razmaženog i nadmenog vladara trpeza da proguta udicu.

– Što? Kako? Ništavni i bezvrijedni stvore, pred sobom vidim samo jedan tanjur! – uvrijeđeno je primijetio Gurmanstein. Bare je jedva obuzdao mišiće lica da zamijese grimasu zluradosti. Gurmanstein se zalijepio za traktat.

– Vaše Velevisočanstvo, drugi tanjur čorbe odmah je eliminiran. Ničiji okusni pupoljčići osim vaših neće doživjeti ekstazu jantarne čorbe kralja Muharema iz 2022. godine, prvi puta u povijesti njena spravljanja!

– To je najmanje što sam želio čuti. Sad se vrati u rupu iz koje si ispuzao kako bih mogao uživati – rekao je Gurmanstein i nekoliko puta odmahnuo rukom.

Bare je htio ustati i duboko se nakloniti prije nego što krene prema kuhinji, ali Gordon ne bi bio Gurmanstein da žrtvi ne zada neočekivani, posljednji udarac.

– Mislim da sam rekao »ispuzao«! Pa puži! – graknuo je i zaradio nesputan osmijeh vjerne pratiteljice, kao da je ispričao masan vic.

Bare se okrenuo na koljenima i otpuzao prema kuhinji. Svoj osmijeh širine Otranskih vrata više nije prikrivao. Pred kuhinjom je usporio, ne želeći propustiti trenutak.

Žlica u ruci Gordona Gurmansteina kružila je čorbom poput gladnog morskog psa. Kada je naposljetku ugrabila plijen, bio je to, ni manje ni više, gurmanski zalogaj. Prinio je punu žlicu ustima i visoko podignuta nosa omirisao čorbu. Zastao je kao da je nanjušio podvalu. Čelo mu se nabralo, a obrve sljubile. Prolazile su sekunde. A onda je proradila oholost. Častohleplje ga je svladalo i žlica je završila u njegovim ustima. Donja vilica Gordona Gurmansteina napravila je jedan puni krug, a onda stala poput stroja kojem je iskočio zupčanik.

Okus je bio grozan. Bilo je hrskavo, bljutavo. Nejestivo. Tjeralo je na povraćanje. Boja čorbe izlila se u lice Gordona Gurmansteina. Cijeli je zalogaj ispljunuo natrag u tanjur. Zadržavajući dah, iz džepa je izvukao knjižicu s detaljnim opisima 70 svjetskih čuda od jela, »Ja, Gurmanstein, car i bog kulinarskog univerzuma«, i prelistao 200 njenih stranica s fotografijama u boji za nepune dvije sekunde. Nakon toga, bio je još zeleniji. Pa sve žući. Pa sve crveniji. Najljući.

Bare je bio na samom pragu kuhinje kad se iz Gurmansteina izlio bijes. Val raspamećenog gnjeva pomeo je i njega i još tri užasnuta konobara te ih nosio sve dok nisu udarili u golemi kuhinjski stol za kojim je stajao proslavljeni MMA borac i tukao meso kako bi postiglo idealnu mekoću.

Kuhinjska su se vrata zatvorila. Bare više nije vidio što se događa, razmjere pustošenja koje za sobom ostavlja aktivirana bomba, ali je znao.

Gurmanstein je odgurnuo stol kao da je od papira i ustao, grubo povukao pratiteljicu za ruku i napravio onu grimasu od koje je strepio svaki vlasnik restorana. Njegovi iskrivljeni, oštri pogledi i rječnik natopljen krvlju žarili su i palili restoranom. Let je bio neminovan, neizbježan. Bareta nije bilo briga više niti za Gurmansteina niti za restoran pa niti za sebe. Bio je svjestan da nikada više neće odjenuti odoru u kojoj se osjećao vrijednim i korisnim. Mogao je zaboraviti pristojna primanja. Znao je da su dani zlatnih napojnica odbrojeni. Znao je da je proklet do kraja života. Priča za njega savršena, ovime je završena. Iako je ležao na podu, znao je da već leti.

Svemu usprkos, njegovo ozareno lice, puno srce i mirna duša, pjevali su neku drugu pjesmu. Letio je Bare, letio… Ali s guštom.

¹ Za hvatanje bublonske strizibuhe, jedne od najrjeđih i najvećih vrsta kukaca na Zemlji, potrebno je najmanje šest posebno istreniranih lovaca i deset paranormalnih tragača, najbolje bivših pripadnika paravojnih postrojbi, a lov može potrajati i dva tjedna. Meso strizibuhe otrovno je za čovjeka ako najmanje tri tenora ne pjevaju najmanje sat vremena dnevno kroz mjesec dana dok se ono namače u marinadi čiju tajnu spravljanja zna jedino devedesetdvogodišnji Čeftor Klempvuh, čovjek s tri srčane premosnice i posljednji živući pripadnik plemena Svesmobuhevarilisvarili.

² Himalajska mahovina uspijeva samo u Alpama, na točno 1643,3 metra nadmorske visine, a bjeličaste plodove miligramske mase izbacuje jednom godišnje (što je fantastičan prizor pa se i on naplaćuje turistima), i to ne dulje od petnaestak sekundi. Za standardnu porciju umaka potrebno je najmanje 12 tona plodova himalajske mahovine u prahu, no preprodavači je vrlo često miješaju s najčišćim kokainom (imaju sličan učinak, samo što je kokain daleko jeftiniji) kako bi povećali zaradu.

³  Homeropatska ledena juha – priprema se od pet i pol hektolitara bistre vode u kojoj se unutar Faradayevog kaveza 33 sekunde natapaju kosti grčkog ratnika koje ne smiju biti mlađe od 3000 godina kako bi se vodi osvježilo pamćenje na Trojanski rat. Ukoliko je pripremljena na odgovarajući način, juha će prilikom serviranja otpjevati Ilijadu i Odiseju na bilo koju melodiju Novih fosila.

______________________________________________

DENIS GILJEVIĆ drugorazredni je prvoloptaš, agresivna vrsta koja se hrani prizemnim šalama, narušava prirodnu ravnotežu dobrog ukusa te ugrožava autohtonu foru i fazon. U prijevodu s besmislengleskog, omatorjeli je kvazinovinar, parakopirajter, pseudodizajner, olfoperformer, nazovipisac i foromontažer, osnivač društva za proizvodnju i promicanje krekreativnih sprdARTčina D-žaba the fART te zadrti uzaludistički papazjantimaterijalist – unatoč diplomi PMF-a, sve je samo nije inženjer biologije. Njegovu krekreativnu ba(ru)štinu čini stotinjak kolumni, stotinjak i kusur originalnih majica, tri slučajna ukoričenja (Prodane dušice, 2007., Translator; ISKRivljENA priČELJAD, 2024. Nova POETIKA; Švorcvaldski siromaharadža, 2025., Durieux), performans Majičin dan (najveće suđenje majicama kratkih rukava u povijesti) u zagrebačkoj Booksi i sedam samoubilačkih, sarkozmičkih, literaterorističko-estradnih projekata – Jajamajčanski zekonik (2013., Booksa), Zvižduk s Fejsbukovca (2015., Booksa), Pričvjesci (2017.), SVE, ALI NIŠTA I i II (2022., Bookara, Projekt Ilica Q’ART) i Večeras sam vaš(ar) (2023., Kulturni centar Multimedija).

Pričuljci mu životare u zbirkama Lift, Pišem ti priču, Petrinjske staze, zbirkama Istrakonskih natječaja (2004. – 2010., jednom je pobijedio, a drugom je zgodom bio druga rupa na pobjedničkoj svirali!)… 2021. godine s pričom „Ništa posebno (jednom nogom u gungulagu)“ našao je malo mista na stranicama Split Minda, časopisa za književnost i kulturu Filozofskog fakulteta u Splitu, a svoje su misto 2024. pronašli još i pričuljak „Mjesto nesreće“ te pjesmuljak „Inteligentni optimizam“. Nekoliko pričuljeza zbrisalo je i u regiju, a skrasili su se u zbirkama „Ljudi bez osobina“, „Hod po muzici“, „Al’ baš najkraća“… „Priča o brokeru i njegovih sedamsto malih dolarčića“ zaradila je posebnu pohvalu na natječaju „Sloboda“ stranice Blacksheep.rs. S kratkim se pričvajzima dotaljigao do šireg izbora konkursa za kratku priču 357 (2020.) i „505 sa crtom“ (2021.) te velikih finala natječaja Slavko Kolar (2017., 2022. i 2023.), Zvona i nari (2017.) te finala Međunarodnog natječaja za priču do 1000 riječi časopisa Kvaka (2019.). S pričom „Odluka“ 2022. godine upada u zbornik priča književne fantastike „Iza uma II“ a 2023. godine s pričama „Ljubav… je(bo) rat“ i „Samoća“ u zbornik „Iza uma III“. 2024. godine jedan masni pričvarak dobiva posebnu pohvalu na natječaju za najbolju humorističnu priču klUPKO smijeha. Neuspjeha je, dakako, bilo daleko više.

Najslađi dodaci ovoj literaturšiji su 3. nagrada za priču „Bog uzima, bogat daje“ na Konkursu za najbolju satiričnu priču Nušićijade (2022.), 1. nagrada za priču „Roni Suzić u petlji prevrtljivosti“ na Natječaju za najbolju dječju priču Gradske knjižnice Solin (2023.), 2. nagrada za priču „To će biti taj dan“ na Natječaju za kratku priču „Zlatko Tomičić“ u Karlovcu (2024.), 3. mjesto za priču „Evolucija“ na natječaju ‘Zagrli Zemlju pričom’ Narodne biblioteke Petar Preradović u Bjelovaru (2024.) te 2. mjesto na natječaju za najbolju jednominutnu priču Gradske knjižnice Požega (2025.).

Na svojoj internetskoj stran(put)ici Giljotina.com neredovito objavljuje prvu sezonu garažnog jutjubserijala „46 razloga zašto ne baciti zbirku priča Denisa Giljevića“.

Od danas do sutra živi i od jutra do sutra radi (budalaštine) u Zagrebu.