TRI PJESME GORICE RADMILOVIĆ

Naslov: Dve poznanice

Fotografija, eksponat, broj 1:

„Bogu hvala, napokon je ostarila onoliko koliko je pričala o tome
i, sreća, ova druga je, konačno, dovoljno besna u krugu porodice!”

Izjava umetnika: hteo sam da zabeležim tačnost momenta prolaznosti
i veoma profesionalnu ljudsku moć zaborava.
Kada sam bio mali, otac me je posvećeno učio da gledam kroz ocookulare
radili su na ćutanje i
veoma sam srećan što se, napokon, ne bavim time. Svoje buduće vreme, posvetiću
pamćenju ljudskih potreba i svom malenom ožiljku na ivici vilice.
Sve izložene fotografije su na prodaju i od prikupljenog nezadovoljstva
kupićemo novi balans pripadajućem društvu. Želim vam prijatno druženje,
baš onakvo kakvo smo mi imali, dok niste postali deo moje izložene prošlosti.

***

Naslov fotografije: Moja kaomajka

Fotografija: eksponat, broj 2:

„Kaomajka, moram da ti kažem – napokon si se udala.“

Izjava umetnika: često sedim u krugu porodice. Ta pozorišna publika znači mi sve, iako, uglavnom,
nemaju pojma o čemu pričaju. Tada sam video kaomajku i kaokćer u prijatnom razgovoru,
jer ova druga se napokon udala, a ova druga ume da priča o stvarima o kojima apsolutno
ne zna ništa.
Posle smo se susreli u foajeu i onda su mi obe objasnile predstavu, nakon što sam završio
sve te, pozorišne,
škole.
Očigledno je da sam pao ispit kritike.
Napokon mi je objašnjeno šta i kako da mislim.

***

Naslov fotografije: Samoća

Fotografija: eksponat, broj 3:

„Ja volim da budem sama, ali i da drugi sede pored mene u isto vreme, dok ja gledam
sve ponovljive gluposti, pričaju mi, a ja ih ne slušam. Volim samoću.“

Izjava umetnika: Jednom sam sedeo pored moje majke i pokušavao da
shvatim
koliko ona ume da petlja prstima po slovima.
Tada sam shvatio da slova nisu samo za govor, kao ni podrška,
pa sam pustio svoju majku da me voli, tako što će me, povremeno,
okrznuti pogledom u svojoj samoći.

_________________________________

GORICA RADMILOVIĆ (1992) diplomirala je i masterirala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Odseku za srpsku književnost i jezik. Zaposlena je kao stručni saradnik na projektu Leksikon pisaca srpske književnosti u Matici srpskoj. Piše poeziju, prozu, pozorišnu kritiku i naučne radove. Objavila knjige poezije: Striži masku, konak nemaš (2017), Sedi, uješće te kamen (2022). Priredila: Jovan Ljuštanović, Pozorište kroz zečje uši, Novi Sad 2021; Jasmina Topić, Sada smo na ostrvima, Novi Sad 2022.

KRATKA PRIČA REFIKA HODŽIĆA: VODA PAMTI

Otac je pokušao preplivati Sanu. Ne znam da li me poveo iz pretjerane vjere u svoju snagu, da li ga je prevario alkohol koji mu je strujao krvotokom i šaptao da on to može, da treba, šta, to je samo par zamaha, gledaju te ljudi, sad nema više nazad, sad plivaj, samo plivaj, zamahuj rukama koliko možeš, kako god znaš. Ne znam. Znam da sam se držao rukama oko njegovog vrata. Grlio sam ga. Nisam razmišljao o silini kojom se voda ustremila da skrši sve prepreke što su joj stajale na putu kući. Voda ne teče bez namjere i smisla. Voda se neprestano, nezaustavljivo pokušava vratiti tamo odakle potiče. Šuferin šibice, plastična kesa, mršave noge dječaka, lelujave kao trake od krep papira na zmajevom repu, nosi ih sve ne kao teret, nego kao usput prikupljene uspomene, neke nijeme i svjetlucave, neke natopljene prekinutim krikovima i krkljanjem. Voda sve pamti.

Ja pamtim da smo sjedili oko stola, da je kuću gutao plamen, da je Džemal urlao kako se radije družim s Kinezima nego s njegovim sinom, da sam sramota što ne idem u džamiju, da je znao nikad me ne bi doveo u Auckland, da mu je dosta i Vlaha i njihovog otpada. A ja sam samo gledao u njega, preklinjao u sebi da digne glavu, da objasni zašto svako jutro izađe iz kuće i ostavi nas dvoje same, sjedi po cijeli dan u toj Džemalovoj kući u Clendon Avenue, zašto nas ostavlja same u ovoj ljepljivoj tišini. On je šutio, gledao u svoje teške ruke na stolu, bezglasno škrgutao zubima, i ja sam šutio, samo Džemalovo urlanje, samo materin plač, i moje nijemo preklinjanje da nešto kaže. Preklinjao sam ga u sebi da me ne da tom plamenu, da me zagrli.

Pamtim da sam ga grlio sve jače dok nas je Sana nosila ka šljunkarama s njihovim lavirintom od dubokih jama i podmuklih virova. Sve smo češće ponirali u zapjenjeni brzak. Zlokobni huk vode mijenjala bi potmula tišina kad bi nas rijeka povukla dublje. Očevi zamasi bivali su sve rjeđi, razdaljine koje smo velikom brzinom prelazili nizvodno, plutajući prepušteni snažnoj matici, sve veće.

Kad bih sa prozora verande vidio da nane dolazi, da se sporim, gegavim koracima penje uz stepenice, skočio bih da sjednem na njeno omiljeno mjesto na staroj fotelji i teško bi me natjerali da odatle ustanem. Zamišljenom testerom sam kao rezao ćošak stola na koji je stavljala pepeljaru i otresala cigaru utaknutu u dugački, izrezbareni cigarluk. Isprva su se i ona i otac smijali skečevima dvogodišnjeg plavušana, dok oboje nisu shvatili da to nije predstava, da iz mene govori bol djeteta kojem nane na plač da je gladno poda oguljenu glavicu luka da je uz hrskanje i suze pojede sa komadom kruha. Bilo je novembarsko predvečerje, sunce je već bilo zašlo za Nenadovu kuću kad sam ugledao njenu šamiju na stepenicama. Skočio sam ka fotelji uz usklik da eto nane, da ću ja sad… Njegov šamar me uhvatio u letu. Snaga, prasak, šok, strava. Nikad prije nije digao ruku na mene. Od straha sam zaspao bez suza, istog trenutka. Probudila me mati umivajući me vodom, uplakana. Otac je šutio, nane je već bila otišla. Otac je šutio mjesecima. Dok jedne kasne noći nije izbasao nakon višednevnog izbivanja, sa mrazom na željezničarskom šinjelu, sjajnih očiju, probudio me i pružio mi kesu u kojoj je bilo nešto toplo. Onako bunovan sam prvo pomislio da je neka hrana. U kesi su bila dva mala zečića, sivobijela, zgrljapljena jedno uz drugo. Najljepši, najvažniji poklon u mom životu. Skočio sam i objesio mu se oko vrata, i dugo ostao uronjen u njegov zagrljaj.

Učinilo mi se da mi prsti klize s njegovog vrata, rijeka me je stezala i vukla sebi, hoće li mati uopšte znati da me odveo na Sanu kad se vrati s posla, kad se ne odazovem na njeno Refiku, sine, gdje si ti, evo ja došla, nije nikoga od komšija ni bilo kad se ukazao pripit na svom zelenom “poniju”, stavio me na paksic i dao mi dva peškira, nemoj da ti slučajno ispadne koji, neće, tata, stišćem mirisni frotir kao da mi od toga zavisi život. Nisam ni pitao kuda ćemo, nije mi ni palo na pamet u toj silnoj sreći.

Kad bi se vratio iz džamije na Bajram pravio je velike gozbe, spuštao kapiju tvrđave iza čijih su zidova živjela njegova osjećanja, spuštao gard sa kojim muškarci u našoj porodici žive i mru i pokazivao najbližima, ili barem nekima od nas, da ih voli, šalio se i smijao kao da nadoknađuje radost koju je propustio da iskaže sav svoj život. Prevodio je molitve s arapskog da nam svima pokaže ljepotu svoga vjerovanja. Posebno je pazio djecu, kupovao im čokolade s lješnjacima i grožđicama i dijelio krupne novčanice, nosao i igrao se, činio sve da ih razveseli.

Probao sam da vratim ruku gdje je bila, da ga stegnem oko vrata, potonuli smo, grozničavo je mlatarao pod vodom, rukama, nogama, nekoordinisano, panično, učinilo mi se da treba da pustim, da će mu možda tako biti lakše, zatvorio sam oči, huk vode, vratio se ton, osjetio sam da se damar njegovih kretnji promijenio, da su očvrsnule, promijenio im se pravac i intenzitet, dodirnuo je tlo, u naletu nove snage počeo tražiti čvršći oslonac pod nogama, zgrabio me za ruku, jako, bolilo me, povukao za sobom ka blatu obale u kojem je pokušavao ostvariti ravnotežu. Dok me vukao za sobom, oko mi je na trenutak uhvatilo sunce u smiraju i zacakljenu površinu rijeke negdje u daljini, iza šljunkara, gdje se korito raširi a voda umori i smiri, i sporo dišući hvata dah za ostatak puta ka Crnom moru.

Na jednom bajramskom slavlju, sopstveno mu je tijelo nagovijestilo kobnu izdaju. Počelo mu se mantati, nikako nije mogao da učestvuje u razgovoru, jezik mu se čudno zapetljavao, nije nalazio načina da se sjeti nekih prostih stvari, imena, i smrknut je s velikim naporom pokušavao da uhvati nit priče u kojoj je do maločas i sam učestvovao. Pokušavao se snaći i izoštriti fokus, ali mu nije išlo. Iza roštilja na drugom kraju dvorišta sam upratio kad se neprimjetno povukao iz društva i otišao u kuću. Našao sam ga kako sjedi na svom krevetu, s rukama u krilu. Morao je napustiti graju okupljene porodice i potražiti mir u tišini svoje sobe. Iako se očajnički naprezao da zatomi strah i zbunjenost, bilo je i meni i njemu jasno da ovo nije tek umor ili prehlada. Nije mogao shvatiti ni objasniti šta mu se događa, samo je odmahnuo rukom u mom pravcu.

Osjetio sam i ja blato pod nogama, ljigavo i toplo. Hvatao je zrak dubokim udisajima, halapljivo, a ja sam iskašljavao vodu iz pluća dok smo se penjali kroz strnjiku i kupine koje su ostavljale dugačke fuknice po butinama, stomaku. Dugo smo u tišini hodali cestom do mosta, da pređemo na drugu obalu i dođemo do svojih peškira i njegovih drugova koji su ga dočekali zakocenjeni od smijeha, s otvorenom pivom. Šutio je dugo, potezao iz flaše, desna noga mu se tresla kao meni kad trebam predati zadaću a znam da ne valja. Nije ni pogledao na mene.

Hajde ti, biću ja dobro, samo da malo odmorim, ne daj nikome da ide, sad ću ja. Ipak, gosti su se ubrzo razišli, osjetivši da nešto debelo nije kako treba. Kasnije će se ispostaviti da su to bili prvi znaci nezaustavljivog napredovanja tumora na mozgu.

Kasnije je često pričao u društvu kako smo se zamalo ugušili, kako bi on lako preplivao da ga ja nisam davio i vukao pod vodu, da je te godine Sana uzela troje a mi smo mogli navući na petoro, da smo se jedva spasili. Ja se ničega od toga o čemu je on pričao nisam tako sjećao. Meni je u nekoj od brazdi temporalnog režnja ostala pohranjena samo radost što ga grlim, grlim jako, kao nikad prije ili poslije, dok oko nas huči voda, sretna što se vraća svojoj kući.

___________________________________

REFIK HODŽIĆ je pisac, novinar i aktivista iz Prijedora. Na početku svoje novinarske karijere, izvještavao je u štampi, na radiju i televiziji, fokusirajući se uglavnom na naslijeđe ratnih zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji.
Karijeru je počeo 1996. kao novinar, a potom i glavni urednik „Slobodnog radija Prijedor“. Jedan je od osnivača nezavisnog magazina „Novo ogledalo“. Izvještavao je i za Radio i Televiziju Bosne i Herecgovine i pisao za nezavisni magazin „BH Dani“.
Od 2000. do 2010. godine radio je u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, prvo kao šef njegovog outreach ureda u Bosni i Hercegovini, a potom i kao portparol Suda. Bio je član tima koji je osnovao Odjel za ratne zločine BiH pri Sudu Bosne i Hercegovine i njegov prvi šef Odjeljenja za javno informisanje i odnose sa javnošću.
Bio je direktor komunikacija ICTJ-a od 2011. do 2017. godine. Prije toga, radio je u različitim svojstvima kao stručnjak za strateške komunikacije u procesima tranzicijske pravde u bivšoj Jugoslaviji, Šri Lanki, Libanu, Kolumbiji, Tunisu i Istočnom Timoru te u Keniji, Gvatemali, Siriji, Kanadi, Ugandi i Nepalu.
Godine 2004. suosnovao je XY Films, nezavisnu filmsku i televizijsku produkcijsku kuću koja proizvodi dokumentarne filmove koji se bave nasljeđem ratnih zločina počinjenih tokom 1990-ih. Sa XY Films je autor nagrađivanih dokumentarnih filmova i televizijskih serija. Objavljivao je u međunarodnim medijima i akademskim publikacijama o pravima žrtava i odnosu medija i tranzicijske pravde. Idejni je tvorac i jedan od pokretača “Dana bijelih traka”, globalno priznate kampanje za prava porodica žrtava u Prijedoru.
Bio je počasni svjedok Komisije za istinu i pomirenje Kanade i nagrađen je nagradom za građansku hrabrost Univerziteta Fontbonne u Sent Louisu.
2023. godine objavio je knjigu proze “Polaroid kauboj”.

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE MILIJANE RAJČIĆ “NUMERISANO”, Presing, 4/2025; šest pjesama

ISTINA

ukrala sam pero
faberovo germansko
ciganima na buvljaku
sve samu istinu da zapišem

a najradije bih se najela pečenja i zaspala

***

GLAD

prišao si mi kapetane
prišao da ti prećutim
da dolazim iz tamnice
iz analitičke ravnice
sa dna epskog mora
da na balkanu ponovo učim
da hodam i govorim

prišao si mi kapetane
prišao u postojbini vojvode milenka
gde su muškarci hrabri i neuki
na adi kale pokolju dahije
otmu turcima žene
eros se kao vatromet rasplamsa
zemlju oslobodi

***

CICHORIUM INTYBUS L.

plavi cvet na kamenu
šećer u krvi
krv iz nosa
sive usne vodopija

starija uvene
mlađa procveta
ledenih bucmastih obraza
mučiteljski samoživa

dušmanska gologuza
ne prestaje da bokori
s kolena na koleno
u korovu našem

***

SITNA RIBA

ovde je reč o sitnoj ribi
kofi punoj kedera deverika smuđ
u džaku od NPK-a
šire škrge beče oči
po leđima udaraju starog ribara iz sećanja
kedere bacamo na tiganj i jedemo kao čips
ribu porimo u obliku slova T
prvi rez grkljan
drugi niz glatki stomak
utrobu dajemo gladnim psima
kada nam se u grlo zabije riblja kost
gutamo velike komade domaćeg hleba
umešenog sa 100% više babinih suza
ovde je reč o sitnoj ribi
dunavskoj sa granice
koju smo pojeli i potrovali
a onda se razišli

***

1935

izbledeli pogled naguran u ćoše
čvornovati prsti hrasta
u ubrzanom matematičkom računu
radio si pevajući kamen na kamen slagao
vence smo o đurđevdanu u dunav bacali
konje na reci kupali
imena u bukvu urezali
vrelu zemlju bosi gazili
golog preplanulog torza
dečak u osmoj deceniji
tom sojer vršačke gimnazije
ukraden iz školske biblioteke
zelenih tvrdih korica
umesto biblije u kući
u sopstvo samozasađen
svetli primer kantovca
među seoskom stokom
ogromno skroman
nem na uvrede
radio si pevajući kamen na kamen slagao
dok te crnom zemljom nisu prekrili
bosonaga sloboda
velika i strašna ćutnja kao kuća naša
duboka i mračna kao bunar porodični
podmukla kao bolest u terminalnoj fazi
moćna kao nadolazeće mleko porodilje

***

OSVETA

više se ne plašim
znam gde su ključevi
grobna mesta
kosti mojih životinja
mogu da se osvetim
popijem rakiju od šljive iz detinjstva
koja cveta u oblacima kao sneg razvejana
u smrdljivu kecelju skupljana
mogu da se osvetim
više se ne plašim

u pesmi

____________________________

MILIJANA RAJČIĆ diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bavila se istraživanjima na polju vizuelne umetnosti i novih medija. Izlagala je digitalni print, interaktivne i audio instalacije. Pojmovno i toponimski pripada granici. Odrastala je na tromeđi Balkana, Panonije i Karpata. Deo mladosti provodi u Venetu (Italija) a studentske i dane nakon studija u Novom Sadu. Poeziju objavljuje od 2024. godine u književnoj periodici. Autorka je zbirke poezije Numerisano, Presing, 2025.
Trenutno živi i stvara u Požarevcu, u gradu u kom je rođena 1982.

POEZIJA PAVLA GORANOVIĆA, 2/2; izbor iz zbirke “SAMAČKI HOTEL”, samizdat, Podgorica, 2023.

PISMO GRADU, IZDALEKA

Ti i ja,
samo sjećanjem postojimo.

Na potiljku nam je sumnja tuđih očiju.
Na čelu pogled u – prošlost,
po običaju nježniju i bližu.

Zanimljivo da se ne može se udesiti
da ne znamo jedan za drugoga.
Po mirisima se prepoznajemo,
starim fotografijama, koje sakrivamo i ti i ja.

Ne volimo da smo pred objektivom.
Niti bilo ko od nas.

Fotografijama,
kojih se malo ko uopšte može sjećati.

Eh… Uštirkani građani, smotre i zabave.
Crvene staze i zvuk tranzistora
na sjedištu broj 12, red posljednji –
posljednji, naravno.

Defile zamišljenih proletera.
Glatka čoja u bilijarskom salonu,
onaj ringišpil iščezavanja.

U dosijeu Grada
toliko je reskih sjećanja.

Da ne zaboravim:

Ovo ti pišem izdaleka,
da bih te bolje vidio.

***

TANGO NEPOSTOJANJA

Planete i pallonete

I

Bio sam utjelovljenje Grada.
Ne samo jednom – neka ostane zapisano!

Kao kada mi je bilo osam godina:
imali smo tango loptu,
tako okruglu i zvonku loptu ne vidjesmo.

Kako su samo letjele pallonete Grudskom mahalom.

Bila je to prva argentinska lopta,
ona kojom smo prvi put dokučili mjesec.

Istina je –
tako mi junskih stihova
i svemogućeg komadića tisovine.

Bili su to naši čisti kladenci.

Bijeli kao podlaktica one djevojčice sa imenom najmlađe Hore.

Pred nju sam već izašao s rumenim mjesecom:
bio sam utjelovljenje juna.

II

Lopta koja je učila svijetu

Kako smo letjeli…
Kako smo samo letjeli ka mjesecu.
Bijele pallonete.
Baloni, balončići, baloni…

Tango nepostojanja
tamo se još redovno izvodi.
Ali nas ondje više nema.

Kako nas je ta lopta učinila svijetom,
srodnicima s planetom.
Lopta koja je učila svijetu.

Uzgred,
igrali smo tada
za prenos uživo,
za huk:

Come Fare Il Palloneto?

III

Svi smo debitovali kao samci,
kao drska grupa usamljenika.

Još letimo,
letimo na toj lopti
iz hiljadu devetsto sedamdeset i osme,
tako okrugloj, elegantnoj i brzoj.

Tako nalik vremenu
kada se zemlja odista i obrtala.

Kada su stvarno kružile planete.

***

MJESTO KOJE ME NAPUŠTALO

Niko me u onom Gradu nije vidio, a svi su me znali

Mjesto je to rođenja,
i začetak same smrti.
Po pravilu,
takva je kartografija zavičaja.

Onih čuda više neće biti.

Sâm preslažem teške knjige
i čini mi se da sam srećan.
(Sad mi je nanovo devet godina
i na spratu sam knjižare Mladost.)

Kuda oni dani, tu i ja.
U neznanje današnjih stanovnika,
u sfumato ranih slika.

Posmatram Grad očima odlazećeg čovjeka.
I korakom onog koji se vraća.

Onog koji vidi dalje
taj Grad na poludjeloj vodi.

Vidi ga kako se odriče samoglasnika
i kako isparava.

U nevidjelicu,
u ono što ne čujemo.

Pojavio se kao skladište životā,
kao najbliža misao.

Makar izmišljeno kazivanje
iz knjiga kojima se vraćam.

A niko me u onom Gradu nije vidio,
jer to je mjesto
koje me je i tada napuštalo.

***

ČESTO NAIĐEM DO GRADA

Do praznog poštanskog sandučića

A gdje je – do ni na jednoj strani svijeta,
Grad ovaj neusaglašenih pokreta.
Sve je ostalo isto, baš sve.
Natpisi na ulazima.
Nepromijenjene strane preplašenog svijeta.
Nepostojeći ljudi.

Pa opet, biva da nam se čini i sve nekako prirodno,
drugačije nego nekad.

Svakoga ljeta
(odnedavno samo svakoga ljeta)
dolazim tu da bih sebe pronašao.
I nikako ne uspijevam.

Iako je, kažem, sve ostalo isto.
Horizont od dima.
Linije do vazduha.
Razbokorena stvarnost.
Osioni mladići i ljudi koji su još od mladosti stari.
Utvarna lica gledaju svud osim u sebe.

Pa jesam li opet samo stranac
i šta ja to tražim
u ovom Gradu u kojem sam sve vidio?

Samo ponekad, noću,
dok se usne suše i
sužavaju dok se zjenice –
nešto me zbiljski vrati ovom mjestu s kojim sam srastao.

U odjek jednog vremena minulog,
noću, ulazim sâm
i prepoznajem onog čudnog dječaka.
I dragu samoću napuštenih dana:
prazno poštansko sanduče,
nepoznato prezime.

Onda se u vodi budim,
doznajem da nijesam više u Gradu,

– nego u ponovljenoj samoći.

***

HEKSAGONALNI GRAD

Ona jutarnja svjetlost zaklanja mi vid,
ne raspoznajem žive i mrtve građane.
A izgleda da je i njima svejedno.

Nijesam samo jedanput prepoznao na nebu njegove oblike –
ko hoće da vjeruje, neka ga,
ko neće – isto tako i sa njim.

Tek, ukazao mi se
vazdušni plan Grada.

Neizmjerni Grad
pojavljuje se u uskomešanim povorkama.

Naguravaju se po nepisanom rasporedu
sve bivši dječaci:

na svakom je rogu po jedna izgubljena generacija.

Još učim gledati šestougaoni svijet.

Za onog koji će umjeti
da raspozna heksagonalne objekte –
Grad još živi.

Tako mi se jedne noći ukazala
čak i šestougaona mjesečina.

Tada sam znao da sam
na pravom mjestu.

***

JE LI ČITAV GRAD SAMAČKI HOTEL?

Je li čitav Grad – samački hotel?

Sami smo
kada stupimo na to nesigurno tlo.

Nijesmo sami
kada uvidimo dobrohotnost pjesme.

A kada ugledamo srodnike,
nađemo se u poluživoj postavci:
ljudi rasuti kao geomorfne skulpture.

Što je Grad imao više ljudi,
svijet je bivao usamljeniji.

Grad kao prvo načelo.
Ona iluzija početnog pregleda:

smrt se, dakle, i tako preoblači?

Moja misao i nepristupačnost Grada –
analogni su.

Siva kvartira, savršeno raspoređena samoća.
Nedokučivi plafoni skučenosti.

Što je veći bio Grad –
sužavale su se njegove granice.

Da li je onda i čitav svijet – samački hotel?

___________________________________________

PAVLE GORANOVIĆ rođen je 5.4.1973. godine u Nikšiću. Piše poeziju, prozu i esejistiku. Diplomirao je filozofiju, a magistrirao je i doktorirao iz oblasti teorije umjetnosti.

Objavio je knjige poezije — Ornamentika noći (1994), Čitanje tišine (1997), Knjiga privida (Podgorica), Kako mirišu knjige (2008), Cinober (2009), Grad punog mjeseca (2014), Imena čežnje (2015), Poezija (2017), Samački hotel (2024), monografiju Tin Ujević i Crna Gora (Zagreb, 2008), naučnu studiju Tin Ujević i ekspresionizam (Zagreb, 2019) i knjigu eseja Udvojena čitanja (Podgorica, 2022). Poezija mu je predstavljena i u grafičkoj mapi TaGoT (dvojezično izdanje, likovni radovi Rajka Todorovića, poezija Novice Tadića i Pavla Goranovića). Takođe, u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije — Bijelo Polje, objavljeno je multimedijalno izdanje Antologija Pavle Goranović (likovni prilozi: Lidija Nikčević; stihove govore: Žana Gardašević-Bulatović, Petar Novaković i Vladimir Savićević).

Izdanja na stranim jezicima: Knjiga prividov (Ljubljana, 2005), Доаѓаат ангелите на рамнодушноста: изабрана поезија (Skopje, 2009), Reading of silence (2010), Читање на тишината (Skopje, 2010), Stinët e humbura (Tirana, 2013), Die schwindende Stadt (Wien, 2019), Great preparations (Riga, 2020). Knjige i književni radovi prevođeni su mu na više jezika (engleski, njemački, italijanski, francuski, ruski, slovenački, slovački, makedonski, poljski, bugarski, švedski, albanski, hebrejski…). Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i eksjugoslovenske poezije i kratke priče, kao i u antologijama  New European Poets (SAD), Antologiji poezije slovenskih zemalja, Grand Tour — A Journey Through the Young Poetry of Europe (Münich, Njemačka) itd.

Priredio je izbore iz savremene crnogorske književnosti koji su objavljeni u Italiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji, kao i sljedeća izdanja: Antologija savremene crnogorske poezije i proze na italijanskom jeziku Dalla montagna nera (Lecce, 2010); izbor iz poezije Lesa Ivanovića Jutra jugova (prvo izdanje — Cetinje 2010; drugo, dopunjeno izdanje — Cetinje 2011); antologija Što vidiš? — savremeno crnogorsko pjesništvo (Zagreb, 2005); monografija Ratkovićeve večeri poezije (Bijelo Polje, 2006); Poezija članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2018); Izabrana djela Radovana Zogovića — I i II tom (Podgorica, 2019); Proza članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2020). Priređivač je i pisac predgovorā za brojne kataloge i monografije likovnih umjetnika.

Za književno stvaralaštvo dobio je niz priznanja i nagrada: Nagradu „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj za 2009. godinu i Nagradu „Vito Nikolić” za najboljeg crnogorskog lirika u 2010/2011. godini. Takođe, nagrađen je i Državnom nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” (2014) za najbolje književno, istoriografsko, etnografsko i publicističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine. Dobitnik je najvišeg državnog priznanja — Trinaestojulske nagrade za 2019. godinu.

Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.

Njegova bibliografija (autorka mr Vera Đukanović, Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2020) sadrži više od 2500 jedinica.

Po njegovim pjesničkim djelima pozorište „Dodest” iz Podgorice priredilo je predstavu Pjesma za orgulje Santa Ceciliјe u adaptaciji i režiji Džonija Hodžića.

Redovni je član Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, predsjednik Odbora za književnost i urednik Glasnika Odjeljenja umjetnosti CANU.

KRATKA PRIČA DENISA GILJEVIĆA: MUHOLOVKA (iz zbirke “ŠVORCVALDSKI SIROMAHARADŽA”, Durieux, Zagreb, 2025.)

Kad je okrugli, proćelavi čovječuljak Gordon Gurmanstein u monolitnom tamnosivom odijelu ugegao u restoran s prijateljicom koja je bila njegova sušta suprotnost, cijeli je svijet ostao zatečen. Barem prisutni svijet. Noževi i vilice u rukama uvaženih gostiju ostali su sljubljeni svojim vršcima usred paranja sočnog komada mesa. Žlice u rukama gošći potonule su u juhu, na dno tanjura. Muškarci su stisnuli šake u suzdržanoj ljutnji što će ulaskom alfa gosta kod osoblja nepovratno izgubiti primat, a gospođe su pozelenjele od zavisti – prije nego što će posivjeti od razočaranja – što moćni primat koji odlučuje o životu ili smrti otmjenih restorana nije njihov partner.

Svaki put kad bi se proćelava glava Gordona Gurmansteina ukazala na vratima restorana, sve bi osoblje zanijemjelo, sve bi se zaustavilo u trenutku nabijenom kozmičkom energijom opipljiva, nimalo pretjerana straha – kuhari bi prestali kutlačama od plemenitih metala miješati krvavocrvene juhe, barmen bi prestao brisati vitke čaše, konobari bi problijedjeli poput ubrusa prebačenih preko njihovih ruku.

Kriva grimasa Gordona Gurmansteina i letio bi konobar.

Krivi pogled Gordona Gurmansteina i letio bi šef sale.

Kriva riječ i letio bi restoran.

Čim je izabrao stol u samom središtu restorana i sjeo, svi su konobari okružili Gurmansteina, dajući sve od sebe da mu se dodvore. Svi osim jednog.

Gurmanstein je dograbio jelovnik i raširio ga kao paun repno perje.

– File bublonske strizibuhe 1 u čakši–umaku od himalajske mahovine 2, – zapovjedio je zboru konobara i drugog osoblja te pribio sveznajući pogled prijateljici posred čela – toliko će ti se svidjeti da ćeš mi polizati prste! Bučnim je sklapanjem jelovnika Gurmanstein zakucao točku na narudžbu. Bio je to signal da počinje grozničavo odbrojavanje.

Svi su se konobari rastrčali kako bi što prije udovoljili prohtjevima bogomdanog gurua gurmanluka. Osim Bareta Bartende, konobara kojemu su svi gosti bili isti. I onaj težak 120 kilograma, i onaj težak 120 milijuna, pa čak i onaj težak koji nikad neće imati priliku kročiti u sličan restoran. Slučajni gost i stalni gost. Konobara koji se jednako odnosi prema gostu iz galaksije i gostu iz susjedstva. Nastavio je, pun vedrine i s poštovanjem prema ispečenom zanatu, usluživati besmrtni par koji je slavio tko zna koju godišnjicu braka.

Gordon Gurmanstein imao je, osim širokog polja okusnih pupoljaka kojima se ponosio, još jedan poseban dar kojim se razmetao – u hipu primijetiti da ga neki bezvrijedni pojedinac ne štuje kao božanstvo. Kad je Bare krenuo prema kuhinji, pogled Gordona Gurmansteina već je derao kožu s njegovih leđa.

Bijesan kao divlje svinjče kojem su dirnuli u mladunče, zgrabio je pratiteljicu za ruku te svoje teško tijelo privukao njenom tananom struku, a još teži dah približio njenom ušiljenom, elfegantnom uhu.

– Sad će me vidjeti, – prvo je šapnuo, a onda i graknuo poput uzrujane ptičurine – konobar! Konobar!

Bare se okrenuo i u trenu se stavio Gurmansteinu na raspolaganje.

– I još ćemo homeropatsku ledenu juhu 3 – rekao je hladno Gordon pridajući Baretu jedva minimum pažnje.

– I… Samo malo! Želim da nam ih osobno donesete – izričit je bio Gurmanstein.

Bare se najljubaznije naklonio i pohitao izvršiti svoj uobičajeni zadatak. S vrata kuhinje doviknuo je najbližem kuharu sa širokim, srdačnim osmijehom.

– I dvije homeropatske za kraljevski stol!

– Ide! – odgovorio je kratko gologlavi kuhar.

Pedeset i devet sekundi kasnije, glavni je kuhar zvonko uskliknuo:

– Homeropatske!

Bare je preuzeo juhe, napravio savršenu piruetu te izašao iz kuhinje lakim korakom paradnog konja.

– Dvije juhe za dvije predivne duše – izrecitirao je Bare iskreno dok je virtuozno, s nepodnošljivom lakoćom, vrtio tanjure na dugim spretnim prstima, polako ih spuštajući pred gospodina Gurmansteina i njegovu pratiteljicu.

S okolnih se stolova, nakon salve uzdaha, prolomio buran pljesak, no Gurmanstein je akrobaciju doživio kao još jednu pljusku.

Nije Bare stigao odmaknuti ni metar od stola kad ga je sustiglo mukanje razjarenog bika.

– Konobar!

Okrenuo se lepršavo, graciozno, samouvjereno, poput toreadora, i začas ponovo stajao Gordonu Gurmansteinu na usluzi.

– Gospodine?

– U tanjuru pliva odvratna muha! – sasuo je Gurmanstein pet litara uzavrele žuči Baretu u lice.

Udario je šakom po stolu baš kad je juha trebala propjevati i uništio čaroliju. Bare je prišao na idealnu udaljenost, lagano se nagnuo i pod propisanim kutom od 47 stupnjeva dobro promotrio juhu od ruba do ruba tanjura.

Juha je bila vidno uplašena i krajnje tiha, ali sasvim bistra, besprijekorna, točno onakva kakva treba biti.

– Ispričavam se, gospodine, ali vaša juha nema Ahilovu petu, kamoli spomenuti objekt smutnje – biranim je rječnikom Bare opisivao stanje u tanjuru.

Gurmansteinu se lice smežuralo u spužvastu masu iz koje su se cijedili gnjev i nevjerica. Kmet koji se usuđuje proturječiti gospodaru? Neviđeno svetogrđe natjeralo ga je da ustane.

– Wo ist Suppenfuhrer Fegeleinbrenn?! Bringen Sie mir Fegeleinbrenn! Fegeleinbrenn, Fegeleinbrenn, Fegeleinbrenn! – divljao je i udarao šakama kao da mu se bliži konačni pad šećera.

Poput duha iz svjetiljke, kraj stola se nacrtao Suppenfuhrer Fegeleinbrenn. Bio je blijed kao krpa na dnu mora izbjeljivača.

– Ova užegla hrpa mljevenog mesa koju nazivate konobarom usuđuje se tvrditi da u mom tanjuru nije muha! A ja sad vidim čak i dvije!

Fegeleinbrennova ličnost podijelila se poput papučice. Osoba koja je skr(u)šena stajala pred velikom bijesnom psinom bila je tiha poput ribice, dok je osoba uz laki plijen, Bareta Bartendu, bila spremna napasti poput kita ubojice. Fegeleinbrenn je na jedvite jade uspio postići ispravan kut nad tanjurom. Okrenuo se u mjestu, lupio petama i sasuo svu svoju uzburkanu želučanu kiselinu Bartendi u lice.

– U gospodarovom tanjuru pliva roj odvratnih muha! To je nečuveno, to se još nikada nije dogodilo! Stoga nema spora da ste za nemili događaj odgovorni isključivo vi!

Fegeleinbrenn je zatim na zlaćanom pladnju predao Gurmansteinu i zadnji djelić svoje usitnjene duše, bezbojan i beskrvan poput limenog pijevca na krovu koji se okreće kako velika zvjerka frkće i puše.

– Gospodine Gurmanstein, primite najiskrenije isprike u ime cijelog restorana. Svojim vam životom jamčim da se ovako nešto više nikada neće ponoviti, a krivac će vam – naglo je zabacio glavu i pogledom oštrim poput katane sasjekao mogućnost Baretu da se brani – na koljenima donijeti naš tajni specijalitet, najbolje jušno jelo koje ste ikada kušali. Na račun kuće, podrazumijeva se, kao i sve drugo što će vam biti posluženo!

Nastao je tajac kad je Gurmanstein napokon sjeo, nakrenuo glavu i podigao palac. Neizvjesnost je bila neizdrživa.

Hoće li se palac Gordona Gurmansteina podići još koji centimetar bliže nebu ili će se sunovratiti u provaliju u koju će za sobom povući kompletno osoblje, pa i cijeli restoran?

Nakon kratkog palčevog leta u vis i dugog, zbornog uzdaha olakšanja koji je pratio ovaj nesvakidašnji, neočekivani čin milosrđa, Grodon Gurmanstein deaktivirao je svoje razorno oružje, a tustu šaku sigurno prizemljio na stol.

Kao da udara pečat na sklopljeni ugovor.

– Neka bude… Ovaj put. Još jedna ovakva greška i nećete biti ni pivnica češka.

Fegeleinbrenn se uvijao i savijao pred Gurmansteinom kao da je od gume. Očvrsnuo je tek kad se opet okrenuo Baretu. Osokoljen, izvukao je crnu kožnu kuhaču i njome ga nekoliko puta ošinuo po obrazu.

– Što se čeka, Bartenda, što se čeka? Idite vratiti svoju slobodu i čast, ne žaleći da u toj čorbi date i svoj život!

Bare je teškom mukom gutao ovo sranje s muhama i kaskao prema kuhinji. U njemu je kipjelo. Koja čast? Nepravda je boljela i pekla jače od kuhače. Još jedna škola života. U osnovnoj, razmaženi sinčići imućnih snobova razderali su torbu Pertle Paštete, povučenog i sramežljivog jadnička iz zadnje klupe. A onda uprli prstom u Bareta. Riječ pet pristojnih odlikaša protiv zamuckivanja čupavog klipana. Uslijedili su beskrajni razgovori s pedagogom, direktoricom, psihologom, ribanje, pranje pa ribanje i pranje… I ukor pred isključenje. Jednog dana, dok su zlatni dječaci u vrijeme velikog odmora maltretirali nekog kržljavog novajliju, Bare je ostao sam u učionici.

Nahvatao je tucet muha što su se poput kamikaza obrušavale na prozorska stakla i u udžbenike petorice budućih uvaženih liječnika, pravnika i ekonomista, između stranica, ubacio po par beživotnih tjelešaca letećih beštijica. Pažljivo je sklopio udžbenike pa se popeo se na klupu i dobrano ih izgazio. Zbog ovih je neizbrisivih mrlja u učeničkom dosjeu, prije nego što su ga zauvijek prekrižili u osnovnoj školi koja se dičila nultom stopom tolerancije na nasilje, iznova prošao kroz špalir pedagoga i psihologa. Direktorica je ovoga puta samo stavila točku na i – izbačen je iz škole poput zadnje protuhe. Dobio je i ozbiljne batine od roditelja. Nije boljelo. Ništa ga nije boljelo. Ništa ne boli kao nepravda.

Bare je razgrnuo dvokrilna kuhinjska vrata i prepriječio put glavnom kuharu, jedinoj osobi u restoranu kojoj je znao pravo ime.

– Biberislave… Imamo li muha? – pitao je Bare, a glas mu je bio hladan poput predjela.

– Kakvih? Šredingerovih muha? Mušmuha? Muha čegrtuša? Kristovih muha? Ledenodopskih mamuha? Plemenitih muha izauha?

– Najobičnijih.

Glavni je kuhar buljio u Bareta kao templar u krivovjernika.

– Jesi li ti pri sebi? Što misliš čemu služe rešetke pod naponom na prozorima?! Nisi ti sasvim svoj, nisi… Nemam ja vremena za tvoje mušice. – rekao je kuhar vrteći glavom i pokušao ga zaobići, ali Bare se nije dao.

Zgrabio ga je za ovratnik. Munjevitim je pokretom iščupao dlačicu iz kuharove lijeve obrve. Biberislav nije dospio niti osjetiti peckanje.

– Neće ići, neće ići… Vidiš ovu dlačicu? Završit će u nečijem tanjuru, a onda… Kad izrade DNA profil i usporede ga s tvojim… Nećeš iz kuhinje izaći s tanjurom nego na njemu.

Glavni se kuhar pretvorio u bešamel. Problijedio je, a i omekšao toliko da je pao na koljena. Vršcima prstiju dodirivao je Baretove razgažene, ali besprijekorno čiste crne cipele.

– Hej, nisam te tražio da me tretiraš kao kraljicu, samo hoću te proklete muhe! – podviknuo je Bare, pomalo zatečen ovakvim igrokazom.

– Đubre jedno, što si umišljaš, – slinio je ucijenjeni Biberislav – hoću da makneš te cipeletine. Stojiš na pločici ispod koje…

Bare je instinktivno raširio noge. Biberislav je oprezno, bacakajući kratke poglede oko sebe, izvadio pločicu koja je skrivala plitku udubinu. Dodirnuta svjetlošću, u tajnom je skrovištu bljesnula staklenka. Biberislav ju je dograbio i, skrivajući je pred pogledima drugih, pružio Baretu.

– To nam je za podmetanje konkurenciji… – rekao je skrušeno, kao da ispovijeda grijehe.

Bare je malu staklenku s tustim, dobro ugojenim muhama, nagurao u svoj džep. Biberislav ga više nije zanimao, ali mu je još jednom zavrtio dlačicu pred nosom kao upozorenje da ga ima u šaci. Potražio je pogledom najbliže lonce iz kojih se pušilo. Virnuo je u svaki i naposljetku ocijenio kako je lonac u kojem se krčkala gusta zelenkasta smjesa dobar izbor. Spretno je odvrnuo poklopčić i istresao sadržaj staklenke u lonac. Mrtve su zunzare zaplivale juhom. Nije sačekao niti da se skuhaju. Dograbio je najbližu zaimaču i napunio zlatni tanjur tekućinom koja je mirisala na oskrnavljeni gurmanluk.

Iz kuhinje je izašao na koljenima. S lakoćom je mogao vrtjeti tanjur na srednjaku bez da prospe kap, tehniku je imao u malom prstu, no suzdržao se od nepotrebnih ekshibicija. Gurmanstein ga je najprije gledao podozrivo, škiljeći, ispod oka, ali ubrzo ga je preplavio ushit dok je pogledom pratio Bareta kako se gega poput pingvina. Bare se trudio istaknuti svaku svoju nezgrapnu kretnju, svaki trzaj lica koji je nalikovao na patnju ili muku, poniženje ili poniznost. Glumatanjem je samo pojačavao dojam da mjestu na kojem je stolovao uvaženi gost ne prilazi vjerni sluga nego dvorska luda, ali zaslijepljen likovanjem Gurmanstein je jednostavno propustio uočiti detalje.

– Vaše Visočanstvo, – recitirao je Bare kao pjesmu – naši su najveći zadovoljstvo i čast servirati vam savršenstvo u kakvom još niste uživali, jantarnu čorbu kralja Muharema.

– Hm, – namrštio se Gurmanstein promatrajući gusti sirup koji je polagano gutao krilata stvorenja poput živog pijeska – ne sjećam se da sam… A i ne izgleda baš kraljevski.

– Iznenadit ćete se, – govorio je Bare – čorba je prava bajka za nepce i jezik. Rasputin je ovu čorbu pripremao Romanovima. Ubili su ga Slobodni kuhari ne bi li se domogli muha u jantaru, sve drugo su priče. Njena je tajna što se praktički sprema sama, ljudska ruka nikada nije i ne smije dodirnuti niti jedan njen sastojak. Magična svojstva jantara ožive svakog drugog proljeća jedinog mužjaka, gospodara muha, i njegov harem od dvadeset ženki. Sve što potom treba učiniti je u pravom trenutku ugasiti svjetlo na sedam dana. Nitko ne zna tajnu, ali nakon točno tjedan dana nastane ovo remek–jelo bogova…

Gledao je Bare netremice kako Gurmansteinovo lice tone u sivi oblak nevjerice. Njegova je mašta bila na izmaku snaga, a ishitreni plan pred kolapsom.

– …u količinama jedva dostatnim za dva tanjura – blebnuo je mireći se sa sudbinom.

Gurmansteinovo se lice na trenutak skamenilo. U Baretu je niknulo sjeme nade. Posljednji mamac natjerao je razmaženog i nadmenog vladara trpeza da proguta udicu.

– Što? Kako? Ništavni i bezvrijedni stvore, pred sobom vidim samo jedan tanjur! – uvrijeđeno je primijetio Gurmanstein. Bare je jedva obuzdao mišiće lica da zamijese grimasu zluradosti. Gurmanstein se zalijepio za traktat.

– Vaše Velevisočanstvo, drugi tanjur čorbe odmah je eliminiran. Ničiji okusni pupoljčići osim vaših neće doživjeti ekstazu jantarne čorbe kralja Muharema iz 2022. godine, prvi puta u povijesti njena spravljanja!

– To je najmanje što sam želio čuti. Sad se vrati u rupu iz koje si ispuzao kako bih mogao uživati – rekao je Gurmanstein i nekoliko puta odmahnuo rukom.

Bare je htio ustati i duboko se nakloniti prije nego što krene prema kuhinji, ali Gordon ne bi bio Gurmanstein da žrtvi ne zada neočekivani, posljednji udarac.

– Mislim da sam rekao »ispuzao«! Pa puži! – graknuo je i zaradio nesputan osmijeh vjerne pratiteljice, kao da je ispričao masan vic.

Bare se okrenuo na koljenima i otpuzao prema kuhinji. Svoj osmijeh širine Otranskih vrata više nije prikrivao. Pred kuhinjom je usporio, ne želeći propustiti trenutak.

Žlica u ruci Gordona Gurmansteina kružila je čorbom poput gladnog morskog psa. Kada je naposljetku ugrabila plijen, bio je to, ni manje ni više, gurmanski zalogaj. Prinio je punu žlicu ustima i visoko podignuta nosa omirisao čorbu. Zastao je kao da je nanjušio podvalu. Čelo mu se nabralo, a obrve sljubile. Prolazile su sekunde. A onda je proradila oholost. Častohleplje ga je svladalo i žlica je završila u njegovim ustima. Donja vilica Gordona Gurmansteina napravila je jedan puni krug, a onda stala poput stroja kojem je iskočio zupčanik.

Okus je bio grozan. Bilo je hrskavo, bljutavo. Nejestivo. Tjeralo je na povraćanje. Boja čorbe izlila se u lice Gordona Gurmansteina. Cijeli je zalogaj ispljunuo natrag u tanjur. Zadržavajući dah, iz džepa je izvukao knjižicu s detaljnim opisima 70 svjetskih čuda od jela, »Ja, Gurmanstein, car i bog kulinarskog univerzuma«, i prelistao 200 njenih stranica s fotografijama u boji za nepune dvije sekunde. Nakon toga, bio je još zeleniji. Pa sve žući. Pa sve crveniji. Najljući.

Bare je bio na samom pragu kuhinje kad se iz Gurmansteina izlio bijes. Val raspamećenog gnjeva pomeo je i njega i još tri užasnuta konobara te ih nosio sve dok nisu udarili u golemi kuhinjski stol za kojim je stajao proslavljeni MMA borac i tukao meso kako bi postiglo idealnu mekoću.

Kuhinjska su se vrata zatvorila. Bare više nije vidio što se događa, razmjere pustošenja koje za sobom ostavlja aktivirana bomba, ali je znao.

Gurmanstein je odgurnuo stol kao da je od papira i ustao, grubo povukao pratiteljicu za ruku i napravio onu grimasu od koje je strepio svaki vlasnik restorana. Njegovi iskrivljeni, oštri pogledi i rječnik natopljen krvlju žarili su i palili restoranom. Let je bio neminovan, neizbježan. Bareta nije bilo briga više niti za Gurmansteina niti za restoran pa niti za sebe. Bio je svjestan da nikada više neće odjenuti odoru u kojoj se osjećao vrijednim i korisnim. Mogao je zaboraviti pristojna primanja. Znao je da su dani zlatnih napojnica odbrojeni. Znao je da je proklet do kraja života. Priča za njega savršena, ovime je završena. Iako je ležao na podu, znao je da već leti.

Svemu usprkos, njegovo ozareno lice, puno srce i mirna duša, pjevali su neku drugu pjesmu. Letio je Bare, letio… Ali s guštom.

1 Za hvatanje bublonske strizibuhe, jedne od najrjeđih i najvećih vrsta kukaca na Zemlji, potrebno je najmanje šest posebno istreniranih lovaca i deset paranormalnih tragača, najbolje bivših pripadnika paravojnih postrojbi, a lov može potrajati i dva tjedna. Meso strizibuhe otrovno je za čovjeka ako najmanje tri tenora ne pjevaju najmanje sat vremena dnevno kroz mjesec dana dok se ono namače u marinadi čiju tajnu spravljanja zna jedino devedesetdvogodišnji Čeftor Klempvuh, čovjek s tri srčane premosnice i posljednji živući pripadnik plemena Svesmobuhevarilisvarili.

2 Himalajska mahovina uspijeva samo u Alpama, na točno 1643,3 metra nadmorske visine, a bjeličaste plodove miligramske mase izbacuje jednom godišnje (što je fantastičan prizor pa se i on naplaćuje turistima), i to ne dulje od petnaestak sekundi. Za standardnu porciju umaka potrebno je najmanje 12 tona plodova himalajske mahovine u prahu, no preprodavači je vrlo često miješaju s najčišćim kokainom (imaju sličan učinak, samo što je kokain daleko jeftiniji) kako bi povećali zaradu.

3  Homeropatska ledena juha – priprema se od pet i pol hektolitara bistre vode u kojoj se unutar Faradayevog kaveza 33 sekunde natapaju kosti grčkog ratnika koje ne smiju biti mlađe od 3000 godina kako bi se vodi osvježilo pamćenje na Trojanski rat. Ukoliko je pripremljena na odgovarajući način, juha će prilikom serviranja otpjevati Ilijadu i Odiseju na bilo koju melodiju Novih fosila.

______________________________________________

DENIS GILJEVIĆ drugorazredni je prvoloptaš, agresivna vrsta koja se hrani prizemnim šalama, narušava prirodnu ravnotežu dobrog ukusa te ugrožava autohtonu foru i fazon. U prijevodu s besmislengleskog, omatorjeli je kvazinovinar, parakopirajter, pseudodizajner, olfoperformer, nazovipisac i foromontažer, osnivač društva za proizvodnju i promicanje krekreativnih sprdARTčina D-žaba the fART te zadrti uzaludistički papazjantimaterijalist – unatoč diplomi PMF-a, sve je samo nije inženjer biologije. Njegovu krekreativnu ba(ru)štinu čini stotinjak kolumni, stotinjak i kusur originalnih majica, tri slučajna ukoričenja (Prodane dušice, 2007., Translator; ISKRivljENA priČELJAD, 2024. Nova POETIKA; Švorcvaldski siromaharadža, 2025., Durieux), performans Majičin dan (najveće suđenje majicama kratkih rukava u povijesti) u zagrebačkoj Booksi i sedam samoubilačkih, sarkozmičkih, literaterorističko-estradnih projekata – Jajamajčanski zekonik (2013., Booksa), Zvižduk s Fejsbukovca (2015., Booksa), Pričvjesci (2017.), SVE, ALI NIŠTA I i II (2022., Bookara, Projekt Ilica Q’ART) i Večeras sam vaš(ar) (2023., Kulturni centar Multimedija).

Pričuljci mu životare u zbirkama Lift, Pišem ti priču, Petrinjske staze, zbirkama Istrakonskih natječaja (2004. – 2010., jednom je pobijedio, a drugom je zgodom bio druga rupa na pobjedničkoj svirali!)… 2021. godine s pričom „Ništa posebno (jednom nogom u gungulagu)“ našao je malo mista na stranicama Split Minda, časopisa za književnost i kulturu Filozofskog fakulteta u Splitu, a svoje su misto 2024. pronašli još i pričuljak „Mjesto nesreće“ te pjesmuljak „Inteligentni optimizam“. Nekoliko pričuljeza zbrisalo je i u regiju, a skrasili su se u zbirkama „Ljudi bez osobina“, „Hod po muzici“, „Al’ baš najkraća“… „Priča o brokeru i njegovih sedamsto malih dolarčića“ zaradila je posebnu pohvalu na natječaju „Sloboda“ stranice Blacksheep.rs. S kratkim se pričvajzima dotaljigao do šireg izbora konkursa za kratku priču 357 (2020.) i „505 sa crtom“ (2021.) te velikih finala natječaja Slavko Kolar (2017., 2022. i 2023.), Zvona i nari (2017.) te finala Međunarodnog natječaja za priču do 1000 riječi časopisa Kvaka (2019.). S pričom „Odluka“ 2022. godine upada u zbornik priča književne fantastike „Iza uma II“ a 2023. godine s pričama „Ljubav… je(bo) rat“ i „Samoća“ u zbornik „Iza uma III“. 2024. godine jedan masni pričvarak dobiva posebnu pohvalu na natječaju za najbolju humorističnu priču klUPKO smijeha. Neuspjeha je, dakako, bilo daleko više.

Najslađi dodaci ovoj literaturšiji su 3. nagrada za priču „Bog uzima, bogat daje“ na Konkursu za najbolju satiričnu priču Nušićijade (2022.), 1. nagrada za priču „Roni Suzić u petlji prevrtljivosti“ na Natječaju za najbolju dječju priču Gradske knjižnice Solin (2023.), 2. nagrada za priču „To će biti taj dan“ na Natječaju za kratku priču „Zlatko Tomičić“ u Karlovcu (2024.), 3. mjesto za priču „Evolucija“ na natječaju ‘Zagrli Zemlju pričom’ Narodne biblioteke Petar Preradović u Bjelovaru (2024.) te 2. mjesto na natječaju za najbolju jednominutnu priču Gradske knjižnice Požega (2025.).

Na svojoj internetskoj stran(put)ici Giljotina.com neredovito objavljuje prvu sezonu garažnog jutjubserijala „46 razloga zašto ne baciti zbirku priča Denisa Giljevića“.

Od danas do sutra živi i od jutra do sutra radi (budalaštine) u Zagrebu.

POEZIJA BUGE BOSANAC (iz rukopisne zbirke “SATI I TEMPERATURE”)

Slika kršćanske ikonografije: Gospa Žalosna, Beata Maria Virgo Perdolens, srca probodena sedmerim bodežima, sedmerim žalostima. Nekada zamišljam da mi koplje probada srce. Probadanje kao činjenica. Oslobođenje bez trajnih posljedica. Kontradikcija (dativ množine). Nije to fantazija o smrti.

Maštanje me smiruje.

Virginia ulazi u rijeku. Živim pokraj šume. Noću izađem. Ne bojim se mraka. Ne bojim se ljudi, samo da mi ne otmu ulogu. Dolazim do jezera. Tiho je. Mjesečina. Voda mirno stoji. Ne znam ima li ćuka. Čujem ga samo kod babe. Možda i ovdje. Ne sjećam se. Vjetar je. Patke spavaju. Čuju se žabe, ako je ljeto. Stavljam kamenje u džepove i ulazim u vodu. Prije me je opsjedao strah da ću upasti u jezero dok gledam suho granje kako pluta. Nikada nisam. Sada ulazim u jezero. Nije hladno. Muljevito je. Ulazim u tišinu.

***

Dvije žene, šminkaju se u podrumu francuske knjižnice.

Nisam stavila crveni ruž da ne bude too much. Umorna sam, bolesna sam, palo mi je željezo. Iscrpljena si. Pij si litru čaja od koprive, to ti mene podigne, i za ženske stvari.

Trampolin i dva crvena stolca, u dvorištu evangeličke crkve.

Crveni sako i dva psa, u parku Akademije dramskih umjetnosti.

Crveni sako, lakirane kaki mokasinke, mrkva hlače i nȉska lažnih bisera šeću bijelog i crnog psa. Bijeli pas skače kao na trampolinu. Trampolin je crn i plav.

***

Svi su gradski trampolini crni i plavi.

U perifernim kvartovima koji su postali elitnima pa žene u autobusima nose stvari u Hermès vrećicama; sada i one imaju Jane.

U crkvenim dvorištima jer vjernici imaju puno djece a djeci je dosadno pa da svima približe radost Kristovu. Crno-plavi trampolin radost je Kristova. Radost nekomplementarnih boja.

Riječi su onomatopejske.

Žuto.
Ljubičasto (ne volim).
Zeleno (volim).
Plavo.

***

Strast čitanja: koncepti koji više ne postoje mrtvuju na torbama za špeceraj.

***

Poput djevojčice, gradi kućicu od stolaca na kojima piše zadaću i pravi loptice od plavoga plastelina (plava je boja za dječake).

Dva školska stolca pokraj stola, ex chatedra (ekskatedra), na stolu šalabahteri, dva trokuta, Odgen i Richardson misao simbol stvar/referent, nacrtana dvostruka strelica iznad dg, Ullmann smisao/pojam ime stvar, stol je star. Uredno polaže ruksak i smeđi montgomeri na izgrađenu kućicu. Ona je provokatorica čija urezana potreba za urednošću dokida subverzivnost. Ne mogu je neutralizirati ni lascivne opaske. Izgovara ih uz vragolasti smiješak. Ona je dečko.

***

Ako jezero ne bira tko će mu prići,
odakle meni pravo?

***

Prenuo me osjećaj tebe.

A ptice mirno počinju pjevati.

***

Ako budeš hodala poljima daleko ispred mene, neću te sustizati.
Samo ću te gledati kako se stapaš s obzorom, sretna.

Ja ne mogu govoriti puno kada osjećam puno. A ti ni ne znaš.

***

Bila si lijepa jučer.

Same oči. Ne vide se usta. Pupoljci.
Samo zelenilo. Nestvarno uokvireno čistim linijama, čistom otvorenošću.
Bakreno zadebljanje kapaka, urezano glatkom kožom. (Obeshrabruje.)
Dopušta razumjeti luđake koji žele zadaviti savršenu ljepotu.

Možda cirkularnost pomogne.
Zelenilo muljevite vode kojoj se prepuštaju samoubojice. Otvorenost ledenjačkih brazda. Bakreni prozorski kapci razrušenih tvornica. (U suton.)
Postojanost smrti.
Slojevita ranjivost.
Bila si lijepa jučer.

Jučer – kronologija izgubljenog vremena.

Vrijeme je pleonazam. A kada bi se vrijeme udvostručilo, bismo li se i mi udvostručili?
Bila bi lijepa jučer.
Ako vrijeme dovedemo u pitanje, bismo li postali svemogući? Bismo li mogli graditi paralelne svjetove?

Ako bismo mogli graditi paralelne svjetove i živjeti u njima paralelno s ovim životom, postojala bi paralelna ti i paralelno ja. Jer ako bismo mogli samo skakati iz ovoga svijeta u paralelni svijet, mi realni, a ne paralelni, i ako bismo mi realni uskočili u taj paralelni konstrukt (odjednom, u pokretu, povratku iz kasnoproljetne dokolice, u haustoru koji miriše po svili i vlazi), ne bismo se više nikada vratili.

Zato je bolje ograditi se od opasnih sentimenata paralelnom osobnošću, bogatim rječnikom i sintetičkom savršenošću, zazidanom realnošću.
(Kao i sada.)

Bila si lijepa jučer.

Jučer – kronologija izgubljenog vremena.

***

Vrapci su uvjet nedjeljne tišine.

***

Smorilo me ovo vraćanje u prošlost.

Dvije djevojke razgovaraju u autobusu.

Na maturi ću pisati samo kratke rečenice jer ne znam pisati duge rečenice.
Ma da, tako i ja, samo stavljam zareze svugdje gdje stignem.

Probat ću i ja sa zarezima, možda manje smaraju,

__________________________________

BUGA BOSANAC rođena je u Zagrebu. Diplomirala francuski jezik i književnost te lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše razne tekstove i glazbu, a službeno prevoditeljica, voditeljica projekata i slučajna layout developerka. Za vrijeme i nakon studija sudjelovala u pisanju i objavljivanju akademskih publikacija te konferencijama koje su se bavile vezom različitih jezičnih aspekata i shizofrenije. U isto vrijeme, bila potpredsjednica, glazbena producentica i voditeljica kazališnih projekata, performansa i instalacija u Udruzi Budna te pisala scenarije i glazbu za obrazovne emisije i dokumentarne filmove HRT-a. Pišući prozu, poeziju i publicistiku, bavi se slojevitošću identiteta, mogućnošću dijaloga između različitih društvenih slojeva te novim čitanjem tradicije u suvremenom kontekstu.

KRATKA PRIČA ESTELLE VERONICE GRUBAČ: JEDAN DAN VAN TIJELA RADNICE

Ulazim u ugrijani tramvaj. Nema slobodnih sjedala, stojim. Teška mi se torba urezuje u rame, vrećica iz samoposluge zaustavlja mi cirkulaciju na prstima, grudnjak me steže, noge me bole od neudobnih cipela. Školarci trče s jednog kraja vozila na drugi, naganjaju se. U prednjem dijelu vagona neka žena telefonira na zvučnik. S mobitela stare gospođe na sjedalu kraj mene trešti reklama o kremi protiv proširenih vena, pojačana do kraja. Iz slušalica studentice glazba se čuje do pola vagona. Šofer psuje neodgovorne pješake jer prelaze cestu na crveno. Kontrolorka se svađa s mladićem koji nema kartu, kaže joj da na sljedećoj izlazi.

Oči mi se umaraju, teške su, uvlače se pod kapke. Čujem vodu kako vri, krv kako glasno odzvanja u mojim ušima, tiho slinavo šljapkanje očnih jabučica što se okreću i migolje i zavlače duboko u glavu. Ruke me bole, teške su, jedva ih držim uspravno, jedva držim dršku da ne padnem, da ne poletim kroz prozor kada šofer naglo zakoči, kada ponovno počne psovati. Osjećam kako bride – prsti – kako se tresu ruke, iskrice sijevaju ispod noktiju, vršci prstiju peckaju, peku, bole. Svrbe, škakljaju, trnu. Čujem cvrčanje: para se koža ispod noktiju. Poput oštrica žileta vrele ruke režu metal drške, svi čuju, nešto pišti, svi se okreću, nešto se tali, svi gledaju, nešto smrdi: metalna drška savija se u moj rukav. Već znam, već osjećam da do jutra ću se ponovno skupljati po gradu.

Želim zaustaviti, ali ne mogu: na prste mi navire ono mekano, istječe, cijedi se niz nokte viskozno po prstenima, pada po rukavu, kaplje u plastičnu vrećicu, zapinje za staklene kristale, za bisere, maže mi narukvice, moči mi kaput. Izlazi meso iz tijela, istiskuje se kroz uske raspore na prstima, polako, bolno, ostaje visjeti poput svježih kobasica u pušnici, poput iznutrica zaklanih svinja u mesnici.

Ostaje trag na dršci u tramvaju, udubina, zalogaj velike životinje, ugriz umornog čovjeka. Izgrizeno željezo crvene boje prijeti da sada mene izgrize: mičem ruku jer se bojim hrđe. Peče na dodir, vrelo je. Ljudi okreću glave, okreću očima, žale se, gunđaju, otvaraju prozore: cijeli tramvaj smrdi na rastaljeno željezo i pečeno meso.

Stišćem zatim šaku, iznervirana, posramljena, stišćem šaku da ga ponovno vratim, da ponovno uguram pod nokte teško meso, u utrnule prste. Saginjem se, skupljam ga po podu, prosulo se, leži oko mene poput još toplog kadavera, poput raskošne haljine, ljudi gledaju, ljute se, zanovijetaju. Brzo se vraćaju svome poslu. Nitko mi ne pomaže. Žurim se, sramim se, dok tramvaj me njiše, iz ruku mi ispada tijelo koje svakom je sekundom sve duže, sve gušće, sve veće, sve ga je više, sve se brže cijedi. Nitko mi ne oslobađa sjedalo.

„Što ova žena radi na koljenima?“

No preteško je, ne uspijeva mi. Odustajem. Zatim ustajem. Približava se moja stanica. Oči brzo kolaju, čujem sluzavo rominjanje ispod kapaka: vratile su se u očne duplje.

Dok silazim, vučem meso za sobom kao vjenčani veo. Ljudi se spotiču o masu, psuju, deru se, kenjkaju, zvocaju, pjene se, dure se, prigovaraju, cendraju. Prljaju hlače, zakrvljuju nogavice, po gradu dalje živčano, nesvjesno cipelama ostavljaju crvene tragove.

Sve sam ih dotakla.

***

U kadu guram meso, prašnjavo je od tramvaja, od grada, od ceste, od ulica. Prljavo. Dugačko, rastegnuto, istegnuto, poput žvakaće gume lijepi se po pločicama. Mučim se, jedva ga podižem, teže je od mene. Poput slojeva teške svile skupljam ga, čujem deset noktiju kako kuckaju o keramiku: deset otkucaja kao crkvena zvona u deset sati. Kada završim, znam, morat ću ih tražiti. Od trenja su, dok sam ih vukla po hrapavom asfaltu, nokti otpali s prstiju.

Želim oprati meso, raznježiti ga, ugrijati. Izljubiti, izgrliti majčinski. Šaputati mu, umilno pjevati. Da zaspi, da se povuče, da se stisne, da se spremi pod moje srce u moju utrobu. Sutra opet moram raditi. Nemam vremena za ovo.

Jedva ga podižem, mučim se, čujem pljuskanje burne vode o keramičke stijene: to znoj mi kaplje s čela na pod.

Mijenjam taktiku: ulazim prva. Viseći preko ruba kade, gola, s mesa na podu u prazan dlan skupljam kamenčiće, šljunak, dlake, opuške, plastične omote, papiriće, stiropor i čičkove što zalijepili su se, zapetljali u tkivo mojih iznutrica. Umatam ih u toaletni papir, kasnije ću ih staviti u ladicu. Ondje skupljam talismane koje moje mi meso donese sa svojih putovanja.

Ležim zatim, crvena, iscrpljena, čekam vrelu vodu da ispuni kadu. Slušam žuborenje, kap po kap, vodu kako teče, svaku kap razaznajem, osluškujem jeku među stijenkama kade. Kap po kap, promatram kako razina vode raste. Oči sada miruju, šute. Zažmirim. Osjećam pluća kako se šire, zatim stežu, osluškujem vlastiti dah – polagan, ravnomjeran, usporen, sparan. Osluškujem meškoljenje, jedva čujni šapat mokre mase, osjećam: meso se, oklijevajući, ustručavajući se, pažljivo šulja k meni u kadu. Podiže mi noge, podiže mi ruke, podiže mi glavu, grli me. Spokojna, smirena, crvena ležim omotana svojim tijelom. Pod vrelom ga vodom grijem i mazim i štitim. Ljubim. Sva se voda u kadi njiše u ritmu moga bila. Pravilno. Usporeno. Gotovo zaspim, oči mi nestaju u tkivu, a meso se, polagano, ponovno zavlači pod moju kožu.

– drugonagrađena priča na natječaju Lapis Histriae 2025.; preuzeto sa https://forumtomizza.com/category/lapis-histriae/knjizevni-natjecaj-hr/

______________________________________

ESTELLA VERONICA GRUBAČ rođena je 2004. godine u Zagrebu. Živi u Ivancu, gradiću u blizini Varaždina, gdje je pohađala osnovnu školu i opću gimnaziju. Danas studira germanistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i poeziju piše od svoje desete godine, ostvarila je rezultate na raznim natječajima (LiDraNo, Poezitiva, Tipka) i svojim radom doprinijela časopisima Libromanija (Srednja škola Ivanec) i Germanist (Odsjek za germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu).

ČETIRI PROZNA ZAPISA ANITE BATINIĆ IZ ZBIRKE “KAD SMO SEKE I JA BILE DICA”, Jesenski i Turk, 2025.

SPREMANJE ZA PLAŽU

Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo liti išli na more.
Išlo bi se na plažu tako da se iza ručka, kad mame i tate odu učinit pižolet, iskrademo po najjačemu suncu i trčeći, samo sa šugamanon priko ramena, dotrčimo do plaže, bacimo šugaman i uskočimo u more.
Spreman se ja za na plažu sad kad san velika.
Velika torba za plažu, normalno. Cvike za plažu. A moran ponit i para jer ću nakon plaže na kavu. Pa mobitel. Ključevi, cili snop ključeva, ko će sad skidat one prstene s njih, pa malo orahovog ulja da mi hidratizira kožu, papirnate maramice zbog puvanja nosa, nemoš u šugaman jer više nisi dica, vajalo bi i kakvo lagano štivo ponit za prikratit ono po ure sunčanja – znači knjiga. Uf, bit ću sigurno žedna, triba mi i boca vode, pa noktarica, nikad ne znaš kad ti noktarica more zatribat, uvik je dobro imat uza se. Kad san već metila i noktaricu, ubacin i turpiju pa ću lipo na žalu malo turpijat nokte. E, da, pa triba mi još jedan šugaman za obrisat se, ovaj drugi mi je samo za ležat., pa dupli kostim za prisvuč se. To samo kad si dite možeš ostat u mokrome kostimu dok se ne osuši na tebi. Sad više nisan dica, sad znan da se triba prisvuč dočin izađeš iz mora, dakle dupli kupaći. Hm, gledan nektarine, to je jedna milina kad izađeš iz mora, pa smažeš jednu nektarinu, istovremeno utažiš i glad i žeđ. Metin dvi u torbu, dupla milina, šta bi se patila samo s jednon. Ajme lipoga grožđa i njega ću malo. Uf, triba mi i vlažna maramica jer moran obrisat ruke od puste gozbe, ne mogu sa suvon, zalipit će mi se sve, pa sudoku jer ako mi se ne bude dalo čitat knjigu, nek mi se nađe pri ruci nešto razbibrižnije. I tako, 15 kila u torbi a nisan se još ni uputila, ko zna šta ću još metit u torbu za plažu do 18 sati. Jer više nismo dica, sad se na plažu ide kad malo zađe sunce, nije zdravo ić po zvizdanu jer zvizdan točno zna koliko ti je godina i udara na one 40+.
Jedva čekan ić na posal, još kad bi uveli i popodnevnu smjenu pa da ne moran ić na more.

***

NEOVISNOST

Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo bili neovisni.
Išli smo sami pješke u školu, vraćali se isto tako. Ćaća je zna di je zgrada od škole jer su u Makarskoj bile dvi škole – srednja i osnovna. Nije ima pojma koja san smjena, koji san razred, koje iman ocjene…u školu je iša jedino kad bi rodile masline da in reče da će njegova dic doć kad oberu masline.
Mater je znala kad je roditeljski pa bi par dana prije samo pitala seku – boje mi reci doma nago da se doli sramotin, znaš da ću ti vidit ocjene. Seke bi, normalno, ka i sva dica, rekla da nema jedinica i mater bi se, normalno, ka i sve matere u ta doba, osramotila jer ali dica imaju ikakav drugi posal nego učit.
Mater i ćaća nikad nisu znali šta imamo za domaći, nisu ni pitali jer smo mi dica bili neovisni od roditeljskog pomaganja pisanja domaćeg. Na spomen da neki roditelji dici čitaju lektiru, samo se slatko nasmijen zamišljajući Jozu Bukala da čita Čiču Goriota pa mi ga prepričava.
U našoj familiji se znalo da se mene ne triba pitat ocjene, a da bi nas seke mogla osramotit jer sramota je u ono doba bilo imat jedinice, a ne četvorke.
Neovisni smo bili i po pitanju slobodnog vrimena. U slobodno vrime mi dica nismo imali vanškolskih aktivnosti niti smo išli na engleske i njemačke jezike, balete, plivanja, kineski, kreativna crtanja i to…ali smo išli na Glavicu i na Bunker u pećinu i znali smo na Barinoj livadi svaku travku jer kad provedeš negdi svaki dan 2-3 ure, onda znaš da ćeš mravinjak kojega si danas ostavio, nać i sutra na istome mistu.
Neovisno smo se igrali, jedino je pravilo bilo da kad sunce iđe u vodu, dica iđu u kuću.
Sad smo već veliki. Sad, umisto 365 dana, imamo jedan Dan neovisnosti. Na današnji datum 1991. godine, Hrvatski sabor je donio Ustavnu odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, koja odluka predstavlja ustavnopravni temelj samostalnosti i nezavisnosti hrvatske države (kaže wikipedija).
Ja nešto ne osjećan onu neovisnost ka šta san je osjećala dok san bila dica. Ne sićan se kad san čula da dica sami pišu domaći, matere znaju raspored bolje od dice, auti ih voze do škole, vanškolske aktivnosti su ka andol – bar 3 dnevno jer kako će dite uspit u životu ako ne zna engleski ka materinji, kako će se pričestit ako ne ide i na župni vjeronauk mimo izbornog kojeg je baš htio i izabrao, kako će bit šta od tog diteta ako se ne bavi baremko jednin sporton…sve se to mora, inače će dite bit ovisno.
Kad smo seke i ja bile dica, nije tribalo čestitat dan neovisnosti, bilo je normalno bit neovisan svaki dan.

***

BUDUĆNOST

Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo živili u sadašnjosti. Budućnost smo planirali od danas za sutra, smišljali bi danas planove šta ćemo se sve sutra igrat. Po potribi, znali bi zagrabit u daleku prošlost ako bi se sitili prošlog lita ili nekog drugog prošlo-svršenog godišnjeg doba.
Sve se svodilo na gušt, igru, landranje po komšiluku i selu Makru, malo škole, liti kupanja…to je bio život!
Ne znan točno kad dite dobije jasniji pojam o vrimenu, mislin tamo negdi sa 8-10 godina. Morebit san ja bila zaostala pa san tek u toj dobi svatila šta znače riči dogodine, idući misec, pretprošli tjedan…naučila san to na teži način. U prvome osnovne san mami rekla da mi kupi knjige o Tomu Sojeru i Haklberi Finu, a ona mi je rekla da će mi ih kupit na proliće. Tada mi je došlo do pameti da je proliće neka tamo predaleka budućnost koju triba čekat 100 godina, ali lako ti je čekat kad znaš da ćeš na proliće bit najsritniji na svitu.
Nama je razmišljanje o budućnosti bilo ko iz filmova, mislili smo da će auti letit nebon i da će po gradu vozit i odat roboti koji će nan pomagat u svakodnevnon životu. Mislili smo da ćemo uvik držat kokoši, ni na pamet mi nije palo da neće bit kokoša u nas u Makru i u Bepa isprid kuće, ko je to moga iti sanjat. Mislili smo da ćemo se teleportirat i učas se stvorit u Londonu i Parizu, da ćemo pričat mislima i znat čitat tuđe misli.
Mislili smo da je pojam bogatstva kad imaš svaki dan friški kruv jer je baba nama davala i oni od jučer pa san mislila da smo siromašni. Mislili smo da je srića kad te niko ne prikida u igri i kad moš doć doma i nakon šta sunce padne za Brač. Mislili smo da si zdrav kad ti ne curi nos, za ostale boljke nismo ni znali.
Danas živin onu budućnost i mogu van reć da san ka dite živila u teškoj zabludi. Kokoša nema kilometrima uokolo, auta lete samo po cesti, roboti tek na par mista glume konobare, od teleportiranja ništa. Friški kruv je boje ne kupovat i još boje ne ist, a ako ti je jedina boljka da ti nos curi – sritan si.
Ali, bez obzira šta nisan ovako zamišljala budućnost, lipa mi je. Mogu se igrat a da me niko ne prikida i doć doma kad sunce padne za Brač. To je već mnogo i mene čini sritnon.

***

POŠTOVANJE

Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo poštivali starije. To se podrazumijevalo jer nije tribalo zaslužit poštovanje, smatralo se da moraš poštovat starije od tebe.
Poštivala san tete u dućanima i njihove brkate muške poslovođe, tete s pregačama u kioscima, prodavačice u Mercesa, Juru Kikirikija isprid kina, konobarice s proširenin venama u borosanama, onoga šta je iša rivon i vika – poooopravjamo kišobraneee, mog poštara, barba Niku jer se uvik s nama dicon igra skrivača. Liti bi se najviše divila jednome malome koji bi oda plažon i prodava kokice. Ima je mrižu priko ruke, a u mriži jedno 50 kesica kokica, vika bi – koooookice friške. Mali je ima manje kila nego ta mriža s kokicama i meni bi bilo ža kad bi ga vidila da je tek doša, a drago kad bi ga vidila s polupraznon ili praznon mrižon. Da je unda postoja plavi telefon, ja bi prijavila njegove roditelje da ga izrabljuju i ne daju mu ist, ima je možda desetak godina i brat bratu dvaest kila. S plaže mi je osta u sjećanju i fotograf koji bi voda magarca po plaži pa bi nudio gostima da se fotografiraju. Uslika bi tako gosta sa svojin magarcen kako oba stoje usrid plaže, i reka mu da budu sutra na istome mistu, da ga može nać i prodat mu sliku. Koji je to biznis bija! Zamisli da danas vodiš magare cili dan da šeta između šugamana i koncesionarskih ležaljki, slikavaš maloljetnu dicu oskudno odjevenu i magarca, odeš razvit film u mračnu komoru, napraviš slike i tražiš ljude sutradan s magarcen po plaži. Digla bi se općina, komunalno, centar za socijalnu skrb, društvo za zaštitu životinja, društvo za zaštitu dice, udruga ne damo magare, pravobranitelji, udruga stop nasilju nad životinjama, udruga zaštite pomorskog dobra, ne bi opalio dvi slike, već bi platija buletu i bija sritan da ne odeš u zatvor, a magarac bi završija u kakvon prihvatilištu iskorištavanih životinja.
Poštovala san i goste koji pričaju strani jezik, blago in se. Proputovali svita, došli u nas na more i još govore jezikon koji ne razumin, to mi je bila čista magija.
Sad kad gledan, stvarno san poštovala i šta je tribalo i šta nije tribalo.
Bilo je i par ljudi koje nisan poštovala, npr. gospođa Iva koja je radila u samoposluzi u kvartu. Ona bi dva puta dnevno prošla isprid moje kuće i ja bi je pozdravila, kako i dolikuje nama dici. Ona ne bi ni beknila, prošla bi kraj mene ka kraj turskog groblja. Nakon šta san prošla sve faze od zbunjenosti, upitnika, čuđenja, ljutnje, mrštenja i beljenja kad je vidin, naučila san da odrasli mogu zaslužit nepoštovanje.
Nisan poštovala ni Miju iz školske knjižnice jer mi nije tio dat Toma Sojera kad san išla prvi razred, nego mi je reka da ću to dobit kad buden išla u četvrti razred. Ka da san ja bila bilo koji prvašić i ka da je četvrti razred sutra!!! Ja bi knjigu mazila i pazila dok gutan stranice i ilustracije jednakon brzinon. On biće mislio da ne znan još ni čitat, a ja od seke već sve naučila godinu ranije. Koda je u ona doba bilo interneta pa si moga čitat Toma Sojera di i kad te voja, mora si se izborit za posudit knjigu u knjižnici i majn kampf je bila dobit knjigu prije vrimena, odnosno kad je mene voja a ne kad Mijo izračuna u koji razred iden. Zasluženo nepoštivanje spram njegove okrutne odluke.
Nisan još poštovala jednu zubaricu, zaboravila san joj prezime. Sićan se da mi nije tila dat inekciju i da mi je bušila, svrdlala i rovarila po zubu i da mi je to slalo direktnu bol u mozak. Normalno da san plakala, ka i svako normalno dite u zubara, a ona je nešto gunđala da nije to tako strašno, da šta se deren i da to ne boli. A bilo je prestrašno i prebolno i preokrutno, zaslužila je ne samo nepoštovanje, nego i zabranu pristupa maloj dici.
To su sve ljudi koji su mi se osobno zamirili pa se zato moje usađeno poštovanje spram njih srozalo na najniže grane. Neki odrasli misle da ne tribaju poštovat dicu jer umisle sebi da su važni, veliki i jaki. Velik si onoliko koliko poštuješ dicu, jak onoliko koliko ih razumiš, a važan onoliko koliko te dica razume. Inače nema magije.

__________________________________

ANITA BATINIĆ rođena 17. 4. 1976. u Makarskoj. Po struci je ekonomistica, a od 2008. radi kao zapisničar na Općinskom sudu u Makarskoj. Članica je udruge Hrvatska Mensa u kojoj volontira od 2013. do 2017 na mjestu Voditelja odbora za testiranja. Predsjednica je Udruge Bookalove, te u posljednjih nekoliko godina redoviti izlagač knjiga na Mediteranskom festivalu knjige u Splitu. Skuplja dječju literaturu, a uz čitanje, hobiji su joj kvizovi i putovanja. Ova knjiga je njezin prvi pokušaj pisanja, a više priča možete naći na njenoj Facebook stranici Anita Bukalova.

PET PJESAMA DAMIRA JOCIĆA IZ ZBIRKE “DANI”, Povelja, Kraljevo, 2024.

I ZVONCE

Sa kanapa, rastegnutog između vinjage i krova, visilo je zlatasto zvonce.
Ispred čovekovih očiju bila je planina.
Gotovo je rukom mogao dosegnuti do nje.
U to da će uskoro ozeleniti nije bilo sumnje.

Žena mu donese kafu. I rakiju.
Proteza razmigoljenog sunca klepetala je oko njih.
Žar-zmija se obavila oko planinskog vrha.

Bio je tako star. Vek nikako nije uspevao da se odmakne od njega.
Ljuljuškao se na stolici napred-nazad, napred-nazad.

Ni previše pametan, ni previše glup.

Čovek ko čovek.

(Njegove misli i nisu bile neke misli. Kada bi želeo da se načini mudrim, ponavljao je, posebno neznancima, to da se zakonima bave političari i pravnici, to da svako kroji odelo za sebe. (Citirane misli se dokopao davno, ispred šaltera, čekajući na isplatu). Inače bi o njemu, bojao se, mislili da je prostak, jednostavan, ovčar, sa šubarom, koji više nije ni ovčar. Koga žena izvede pred kuću i smesti na stolicu okrenutu prema planini. Sa koje posmatra svoj svet. Svet koji je samo nekoliko puta napustio. Jednom duže. Tada je išao u vojsku i rat. I nekoliko puta nakratko. Tada je posećivao odseljenu decu i završavao neodložne poslove).

Svega se sećao dok je posmatrao planinu.
Samo je tu postojao.
Onda je podigao štap i njime protresao zvonce.
Zvuk se isprepletao sa zracima.

Rekao je ženi naslonjenoj na rukohvat stepeništa:
‘’Gle, babo, kako starac mre!’’,

I učinio je to.

***

PAVILJON

(II deo poeme, odlomci)

*

Soba je sada puna.

U njoj
Igor M., iz Surdulice,
muzičar.

Nebojša K., iz Leskovca,
lekar,
sa nosem koji je
zamesio neki romejski
pekar.

I pesnik
(smućen
od lekova,
treći talac
zajedničkih pehova).

*

Igor. Rođen 1977. godine.

Muziku iz filma ‘’Anđeo čuvar’’ trubi
putevima Leskovca, Guče, Surdulice, Niša, Vranja,
Beograda, Gadžinog Hana…

(I čuva snimke nekih nastupa,
u mobilnom telefonu,
spakovane
za slučaj
da zasijaju mesečeva deca,
da zaplovi parobrod,
ako uzvitla mećava,
ako otkupljuje,
kao nekada,
otpad,
ako mu kćer
rodi još jedno unuče,
ako ide u nadnicu
da vadi krompir,
bere maline,
višnje,
ili sakuplja odsjaje
naviljaka
raspojasanih trava).

*

Imam lepu kuću.

Gradili su je
muzika, otkup gvožđa,
nadnice.

I da t’ kažem, nije lako da se
vadi krompir, da se nadniči,
da se orezuju, beru maline i višnje…

Teško je…

Al’ meni dobro…

Za tri dana petsto evra.

Uh, što volim kad šušti lišće,
trava,
kukuruzi,
i kad šušne lova!

(‘’Petsto evra’’, pitam ,’’za tri dana,
od branja višanja
i malina šišanja?”

‘’Ma gde od malina
i – reče li ti – ‘višanja’?!

Ne, ne, ne,
od sviranja!

Moglo bi i više,
al’ meni dosta – srećan sam:
para mi džep pipka,
svirka mi dušu štipka’’).

*

Jedne noći njegovog plača ne beše.

‘’Vidiš, ne treba ti to’’, pomenuh,
‘’živ si. I bićeš živ
još izvesno vreme.
Koliko i bilo ko od nas’’.

‘’Znam, mili brate,
al’ teško je, teško…’’

Pomerio je glavu prema prozoru,
ka nebu,
koje je u gradovima,
u onaj sat,
indigo.

*

Mašine su grizle ispod prozora.
Bučni rovokopači i bageri,
nemirne igračke za predgrađe snova
užeglih bolesnika.

(Kloparali su
raspamećeni besovi,
burgijali po onima
čija srca behu najedili stresovi).

*

Pustio je muziku.

‘’To je muzika iz filma ‘Anđeo čuvar’.
Da li si gledao film?’’, pitam.

‘’Nisam, majke mi mile’’, odgovara,
‘’ali kao da jesam.
Tu sigurno neko plače.
A neko je, možda, srećan…

Teško je to… Teško…’’

*

Najbolje je meni kada sam u bolnici,

ali ne u ovoj,

već u onoj u kojoj radim.

Miran sam i od vas i za vas…

(Doktor je besan
jer mu telefon nemilice zvoni,

a tek što nije zaigrao Đoković
čijoj igri ne ume da odoli).

*

Opet telefon.

(‘’Ne, be, decu mi nosi,
ne treba mi ništa!

Što ‘č’?
Ne treba, ne!

Aaaa, u bolnicu?
Ma katastrof!’’)

*

Nemoj da ih dovodiš kada ti kažem!
Neće vas pustiti! Korona!

Pa, dobro, ženska glavo, radiš isto ovo u L.
Ti bi pustila nekoga?

A, ne bi?! A ovde bi da probaš…
Neće te pustiti…

Dobro, donesi mi
četvrt bureka i jogurt…

*

‘’Ej, najvolim ‘Đelem, đelem’.
To je naša himna.
A ti?”
‘’Pa volim mnoge pesme…’’
‘’A voliš li recitacije, a da su naše?’’
‘’Da. Najviše jednu pesmu ‘Stražilovo’ pisca Crnjanskog
i Raičkovićeve ‘Zapise o crnom Vladimiru’, i…’’

‘’Dovoljno.
Ako ima na internet, ću pročitam.
Ću zabeležim.
Kako reče?’’

‘’ ‘Stražilovo’ i ‘Zapisi o crnom Vladimiru’…’’

‘’E, tako!’’, zapisao je naslove.

*

Dva dana kasnije
njegove nabrekle beonjače
sa tamnog lica slute:

‘’Pročitao sam, da ti kažem, obe
(namučio sam se – muče više od trube):
nisam razumeo baš sve u stihova priči,
ali moja sudbina na Vladimirovu mnogo liči!’’

*

‘’Ju, šta radite gore?!
Presede mi sendvič!
Odmah da ste sišli!’’

‘’Ma nemoj, sestro,
da me grdiš,
nisam od ti’!
Gde bi’ tako nešto?
Zašto da ripim,
da pidžamom
vrapce rasterujem?

Dođi da vidiš
došla mi žena
i brat mi

i unuče moje
da ga vidim

ćerka ga rodila
slatko i mekano
ko rani kukuruz
ko kukuruzna svila

Al’ me ne vide, sestro,
ne vide ni kad na radijatoru stojim,
džaba mašem doktorovim
novinama kroz prozor.

Ne bi me videli
ni da stvarno poletim,
da se sa simsa odlepim,
da hodam vazduhom,
da činim čuda!

Vičem u telefon:
‘Slepci, treći sprat,
levo od bagera
što kopaju
dvorište!’

Slušaju i ništa.

A znaš li, sestro ‒
baš me zanima ‒
šta ovi dobri ljudi
kopaju i danju
i noću?’’

(Nebo je čisto,
jesenje plavo zri,
a meni, posutog smehom,
od lekova se spi).

*

Sad’ u mome mestu od ranog jutra zuji
jedna mala ptica – kolibri,
koja je slična čigri.

Ovde je, pa, za tili čas, onde.
Čini se za treptaj veća,
a nije stiglo ni podne.

*

I mojim krajem
leti taj
zanimljiv živuljak,
što podseća na kolibrija.

No unapred znam da ne vredi
da te ubeđujem
da nije reč o ptici,
već o insektu.

(Našem čoveku je nemoguće
bilo šta doreći.

Neke osobine mu ne može
ni hirurški nož saseći).

*

‘’A onaj naš, doco,
noćas izgubi na Openu?’’

‘’Izgubi. Šta ćeš?
Kad neće ‒ neće,
kurate smo sreće’’.

*

‘’U utorak Vas’’,
rekoše mi,
‘’otpuštamo’’.

EPILOG

Izbušenih vena,
raskopanog srca,
još uvek van sene,
evo novog mene!

UZ EPILOG

Kupujemo
gvožđe, akumulatore,
bakrače.

Kupujemo
pocepane kazane,
bakar, mesing.

Otkupljujemo usisivače,
na licu mesta otplaćujemo!

Najbolje plaćamo
vaše bušne šerpe!

Sve elektronsko,
bilo koji televizor,
uzimamo!

Za vaše stvari
dajemo plastiku!

(‘’Pazi na rupe,
bre, majmunu jedan!’’

‘’Isključi razglas, glupačo,
slušu ni ljudi’’)!

Kupujemo! Kupujemo!
Novac dajemo!

(Brat radi stari posao,
a pomaže mu nova žena.

Igor sedla oblake.

Kombi juri li juri.

Za njim i pred njim
samo putevi).

***

KAPA I KONTRABAS

Nasmešim se kada se setim toga:

Šetao sam podnožjem planine,
pratio životinjski trag,
iščekivao maglu,
koja se već,
nedorečeno,
vešala o stabla.

Trag je vodio do livade i napuštenih torova.

I, onda, prvo sam naišao na okačenu belu kapu.
Bila je kao okrenuto zvono,
landarala na šiblju.

A, potom, na kontrabas
raspuklog
tela. Bez žica.

(Podsećao je na razgolićenog čoveka.
Nalakćenog na drvo.
Razjapljenog dubokog pupka.
Širokih ramena.
Koji je ostavljen.
Zaboravljen).

Pitao sam se kako je moguće da to ne primetim
pošto onuda često prolazim,

no vidljivo, izgleda,
neretko zaobiđemo.

***

PTICA I PAUK

Ti si čuvena ptica
ja čuveni pauk

Ili uopšte nisam
čuven
a malo je verovatno
da sam i pauk

No mreže nesumnjivo
postoje,
grabe dane
i nestaju sa njima…

*

Ponekad se, lepršajući,
pretvoriš
u svetlastu nit.

(Ne, ti svakako nisi
ptica)!

Taj trenutak
priželjkujem

pošto se tada
prosipaju reči,

a sporedni put,
kojim se krećem,
nekuda vodi.

***

VREME SEBI NIJE VREME

Svi ti dolasci i odlasci.
Sve te tanane putanje do sopstvenog odraza.

I vezivanje čvorova.
Jednog za drugim.
Dok ih ima.

__________________________________

DAMIR JOCIĆ rođen je 1973. godine u Svrljigu (Srbija). Pesnik i prozni pisac. Diplomirao je na Grupi za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Nišu.
Knjige: ‘’Vetrovi u pričama’’ (roman, Beograd, 1997), ‘’Lavirint tišine’’ (zbirka pripovedaka, Beograd, 2001), ‘’Teskoba’’ (roman, Beograd, 2004), ‘’Godina’’ (roman, Beograd, 2013), ‘’Opna’’ (zbirka pesama, Kraljevo, 2019), ‘’Dečak i druga priča’’ (roman, Beograd, 2024), ‘’Dani’’ (zbirka pesama, Kraljevo, 2024).
Za roman ‘’Dečak i druga priča’’ dobio je Nagradu ‘’Dušan Radović’’ i Nagradu Zmajevih dečjih igara ‘’Rade Obrenović’’, dok su prethodne njegove knjige ulazile u izbore ili dobijale glasove za još neke ugledne književne nagrade (‘’Branko Miljković’’, ‘’Biljana Jovanović’’, ‘’Meša Selimović’’, ‘’Ninova nagrada’’).
Živi u svom rodnom kraju.