Zalili smo ploču naše kuće u mojim snovima bilo mi je to čudno jer sam rekao da nikad s tobom neću graditi kuću zadržat ćemo se na stanu koji ćemo zvati kućom sve ostalo bilo bi preopasno
Dok se beton sušio zalijevali smo ga kao da je cvijeće ne smije nam popucati jer to će biti znak da nešto ne valja
Čovjek koji nije mogao govoriti došao nam je javiti da je ploča popucala da je smjesa bila loša da aditivi nisu odradili da je arhitekt pogriješio uglavnom svi su bili krivi osim čovjeka koji nije mogao govoriti
Kao u svakom snu probudio sam se prije razrješenja samo da vidim cvijet tvoje kose kako proviruje iz pukotine u betonu
***
KUĆNA FATAMORGANA
Moji temelji su u svim kućama koje nisam izgradio. Ja sam kao skela za nepostojeću zgradu na kojoj se reklamira supermarket. Kad hodam, ispod mene mrve se kosti mojih predaka, kojima su crvi davno nahranjeni, i kao da vidim sve te cigle, zidove, krovove kuća u koje su utkani. Kao da mi je jasno zašto pišem neispisivo. Ako kažem da je sve povezano, pogrešno će me se protumačiti, jer kako onda objašnjavam ovu prazninu što stoji umjesto mojih kuća, fasada koje nemaju svoje zidove, krovova bez svojih krovišta… Nikako, kao što ne mogu objasniti ni tračnice koje jasno vidim, a nemam pojma kamo vode.
***
KUĆNI GROB
Kuća je kao grob za žive i mrtve, Tutankamonovo veselje i trik, cirkus, klaonica, plac sa svježim voćem i povrćem, ribarnica. Kuća je prag koji prijeđeš kad zatvoriš vrata za sobom, noseći u rukama mladu, namirnice ili brzojav. Kuća je otvoreni plamen koji guta sve živo, izmrvljeno, umrtvljeno, zamišljeno, izmaštano. Kuća je ponavljajući san, buđenje tik prije nego što ćeš dotaknuti tlo. Ona je zvrk koji se okreće u suprotnom smjeru, lozinka koju nikako ne možeš zapamtiti, obzor koji nikada ne možeš ispuniti. Zato u kući uvijek ima neki štrik. Na njemu se suši mirisno rublje, ili s njega visi neko tijelo. U kući se živi i u kući se umire, ona je prvi i posljednji dah, početak i kraj za žile u njenom mramoru.
***
KUĆNA VATROVODA
Sanjao sam da bacam sjenu kuće. Krov na četiri vode, gospodski, tri kata, visoko prizemlje. Ruke od balkona pružaju se prema granama visokih stabala. Ali noge! U pokretu, lagane kao da ne trebaju temelja, kao da nisu dizajnirane za stajanje. Onda se sve okrenulo i krov moj odjednom je na dvije vode i postao je pramac broda koji siječe valove, plovi prema Otoku. Nikada neću do njega doći, Otoka, znam to već sada u snu, neću se kao Odisej vratiti vječnom ničem. A znam još nešto: moguće je biti i čovjek i kuća i brod. I taman kad sam se počeo zabavljati, osjetio sam palucanje vatre na glavi. Bilo je ozbiljno: gorio mi je krov, a ja, slijepac u ogledalu, tulio sam kao brod u magli koji ne vidi, ali osjeća stijenu u koju će se zabiti, i potonuti. Izgorjeti u vodi, kakav lijepi paradoks.
***
KUĆA ODLAZAKA
Volim te ne volim te voliš me ne voliš me zapakirani u binarne opozicije luckasta dvojina kotrljamo se terminalom Dolasci – Odlasci Vani na peronu kiša pada po nama ispire šminku kojom pokrivamo nemogućnosti
I briše granicu između mora i neba!
Poslije konduktera koji najavljuje polazak prikrast će nam se doslovnost i mi više nećemo znati put do kuće do Vladivostoka
Kad dođemo do kraja shvatit ćemo da smo ostali u prvom licu jednine
_________________________________
DAVOR MANDIĆ rođen je u Puli 1976. godine. Radio je kao novinar. Piše poeziju, prozu i drame, vodi radionice kreativnog pisanja. Dosad je objavio četiri knjige: Mostovi, pjesme, HDP, 2009., Valjalo bi me zamisliti sretnim, priče, Naklada Ljevak, 2014., Đavolja simfonija, roman, Hena com, 2016. te Dva kruga, jedna tuga, pjesme, HDP, 2021.
“Hoćeš i ti pivo?” Dovikuje negdje iza mojih leđa. Vratio se s posla i sada će sjesti na balkon, u stolicu pored moje, u moj privatni prostor, i prekrit će moju tišinu svojim glasnim idejama. “Može.” Iznenadi me vlastiti glas, hrapav od šutnje. Nebo je tamnoružičasto, more je već crno. Još nekoliko minuta i umjesto bijelih kućica na drugom kraju zaljeva vidjet ću blijeda svjetla. Ako sačekam još duže, vidjet ću zvijezde. “Neću ti ga donijeti ako nećeš popiti do kraja”, nastavlja on iz kuhinje i znam da stoji pred otvorenim frižiderom. “Uvijek kažeš da hoćeš pivo, a onda u sat vremena otpiješ dva gutljaja i na kraju ga proliješ jer je toplo. Ako ga nećeš popiti, ja ću.” “Pa dobro. Donesi, i ako ga ne popijem, možeš ti.” “Ne može tako. Dok se ti sjetiš da nećeš više piti, pivo će već biti toplo.” Sada stoji ustobočen iza mojih leđa, ali ja se ne okrećem. “Reci mi da ćeš popiti cijelo pivo ili ti ga neću donijeti.” “Isuse…” promrmljam tiho, a zatim kažem glasnije: “Popit ću cijelo pivo.”
Nekoć davno lako sam se zaljubljivala. Sretno i manje sretno. Voli me, ne voli me. U dečka koji me otpratio kući pa se usred noći vratio na plažu da bi pronašao narukvicu koja mi je spuznula sa zapešća dok smo se ljubili na oštrim stijenama. Voli me. U onog koji je svaki puta kada mi je rekao da me voli, nadodao “Ali ne više od moje mame”, jer se bojao da će Bog pomisliti da ne voli svoju majku dovoljno ukoliko ga čuje da drugima izjavljuje ljubav. Ne voli me. U jednog koji mi je godinu dana pisao duga pisma o tome koliko mu nedostajem čak i kada sam preselila na drugi kontinent. Voli me. U onog koji mi je jednom cijelu noć ridao u krilu dok je pričao kako je njegov otac redovito tukao njegovu majku, a koji me, kada sam ga ostavila, ošamario na odlasku, a zatim šakama lupao po zatvorenim vratima i vikao da nije isti kao tata. Ne voli me. I, konačno, u onog koji mi je, dok se u mene zaljubljivao, nježno kažiprstom kucnuo par puta po čelu: “Sviđa mi se tvoj čudni um.” “Sada možda da. Ali počet će ti ići na živce.” “Nema šanse.” Voli me.
“Kakvo ti je pivo?” pita kao da smo na degustacijskoj večeri u eksluzivnom restoranu. “Dobro”, odgovorim pa nadodajem: “Hmeljavo je.” “Hmeljavo?” Ponovi gotovo s gađenjem. “To nije riječ.” “Ima okus hmelja.” “Da. Od hmelja se radi pivo.” “Da. Radi se i od vode i od ječma pa mi nije ni vodeno ni ječmeno.” Otpijem još jedan gutljaj. Ne da mi se, ali sada moram završiti limenku. On iziritirano uzdahne. “Šta ti je u zadnje vrijeme? Pitao sam te samo ako ti se sviđa pivo.” “Znam. Oprosti”, kažem reda radi. “To tvoje “oprosti” mi ništa ne znači. Još uvijek izgledaš ljuto. Kao da sam ja za nešto kriv.” Otpijem još jedan gutljaj. Pivo je gorko. Da sam ranije odgovorila: “Nije loše, ali malo je pregorko”, razgovor bi bio puno ugodniji. Ponekad moj mozak kaska za mojim riječima. “Uspori. Razmisli prije nego izgovoriš”, govorio mi je dok sam još uvijek vjerovala da si nećemo ići na živce. Ima pravo. Smeta mi. Ne da mi se razgovarati. “Oprosti”, pokušam ponovno, ali ne znam kako nastaviti rečenicu. Zbog čega se točno ispričavam? Pivo je stvarno hmeljavo. Nakon kratke šutnje on mi kaže, a ja znam da tako i misli: “Bilo bi mi draže da nisi tu. Jednostavnije. Što vrijeme više odmiče, to manje vremena želim provoditi s tobom.” On, za razliku od mene, ne izgovara riječi samo da bi čuo kako zvuče. “I meni bi bilo draže da nisam tu”, pomislim po tko zna koji put, ali to ne kažem naglas. Ništa što je važno ne govorim naglas. Misli čuvam u sebi dok mi se ne natisnu na pluća i ne počnu me daviti kada ih poželim iskašljati. Na sekundu zamišljam kako ustajem, kako zastajem pred ulaznim vratima tek da bih nataknula sandale, i kako odlazim. Daleko. Bilo kamo. Ali onda zamislim i kako se djeca bude u susjednoj sobi i pitaju zbunjeno “Gdje je mama?” prije nego počnu plakati. Ne mogu otići. Ne mogu nedostajati djeci.
Majke ne ostavljaju djecu. Majke ostaju i kada im je svega previše. Majke uspavljuju, hrane, tješe, ljube, zabavljaju, maze, presvlače, slažu igračke iz Kinder jaja, govore stvari kao: “Daj mi ruku kada prelazimo cestu.” i “Moraš pojesti i povrće.” i “Ne bacaj kamenje psu u hranu.” i “U redu je biti drugima čudan, upoznat ćeš ljude kojima će to biti super.” Žene ne ostavljaju muževe. Žene ostaju i onda kada bi se željele ponovno zaljubiti. Žene hrane tijela i ega, govore stvari kao: “Danas će kiša, ne moraš zalijevati vrt.” i “Kupila sam ti onaj sir koji voliš.” i “Možeš li ostati s djecom dok sam ja kod doktora?” Žene ne govore stvari kao: “Nisam pospremila stan jer mi se nije dalo.” ili “Ne, hvala, ne trebam vrećicu. Stavit ću slance u kapu.” ili “Ne sviđa mi se ovo pivo. Previše je hmeljavo.” Takve stvari govore mala djeca. I baš kao dijete koje grančicom čeprka po krvavoj rani na koljenu, iscijedim tiho: “Sjećam se kad sam ti bila zabavna. Jednom si mi rekao da bi me mogao slušati cijeli dan.” “Godinama sam te slušao. Sada nemam više strpljenja za tvoju zaboravnost i zbunjenost i sulude teorije. Sada mi se to više ne da.” On otpije gutljaj piva i zagleda se u daljinu. Ja otpijem gutljaj piva i zagledam se u zvijezde.
Otkad sam povjerovala da ćemo biti zauvijek sretni, nisam se željela zaljubiti. Nisam bila s onim koji mi je u tri ujutro poslao poruku “Imaš lijepa stopala.” Nisam bila s onim koji mi je rekao da ne vjeruje u muško-ženska prijateljstva jer se netko uvijek zaljubi, a koji je na moje “Ja se neću zaljubiti” odgovorio “Svejedno se ne možemo više družiti.” Najviše ikad nisam bila s onim s kojim sam u ljetnoj noći gledala zvijezde. “Tamo je Veliki medvjed”, pokazao je, a ja sam dodala “A tamo je Mali”, i mahnula neodređeno rukom jer sam znala da mora biti negdje gore, a zapravo sam željela reći “Lezimo na livadu, bolje ćemo vidjeti zvijezde. Možemo razgovarati, a možemo i zatvoriti oči, a možemo se i praviti da je svijet stao, a možemo i prestati disati kada nam se prsti slučajno dotaknu, a možemo se i ljubiti kao da nema sutra.” Ali uvijek ima sutra, a sutra ću i dalje biti nečija majka i nečija žena pa prvom nisam odgovorila na poruku, drugom sam potvrdno kimnula da razumijem, a trećem sam, umjesto prekrasno neizvjesne budućnosti, ponudila “Moram kući, kasno je.”
“Ako umrem prije tebe”, izvalim i pitam se hoću li zažaliti, “moraš si naći drugu ženu. Tebi treba neka nježna, koju zanima politika i koja zna peći kolače.” “Slijedi, dakle, praktični dio razgovora.” On s polu-osmijehom spusti praznu limenku na stol. “A ti? Što ćeš ti ako ja umrem prije tebe?” “Imat ću niz ljubavnika.” Na trenutak se nasmije kao nekoć davno dok se zaljubljivao u mene. “Ali ni sa jednim neću biti dovoljno dugo da mu počnem ići na živce.” “Čudan je taj tvoj um”, kaže on pomirljivo. “Kakvo ti je pivo?” “Nije loše. Malo je pregorko.” “Hoćeš još jedno?” Razmislim sekundu, a zatim odgovorim: “Može.”
_____________________________________________
IVA BEZINOVIĆ-HAYDON (Rijeka, 1981.) je trenutno spisateljica, urednica i lektorica. Dosad joj je objavljeno šest slikovnica (Bit ćemo OK, Ibis grafika, 2025.; Ja protiv sebe, Ibis grafika, 2024.; Tamnograd, Mala zvona, 2023.; Gdje se skriva Vedran?, Ibis grafika, 2022.; Moja baka ne zna tko sam, Ibis grafika, 2021.; Mala Mara i veliko stablo, Turistička naklada, biblioteka Loptica, 2019) i jedna zbirka kratkih priča (Takav neki dan, Mozaik knjiga – biblioteka Bura, 2025). Neke su slikovnice zasad prevedene na španjolski, talijanski, korejski, litavski, slovenski i makedonski.
Njezine se kratke priče i pjesme na hrvatskom i na engleskom jeziku mogu naći i u novinama i časopisima, u antologijama kratkih priča, i na internetskim portalima (Večernji list, Tema, Strane, Astronaut, Libartes, Ajfelov most, Čovjek časopis, Časopis Nemo).
Dio je njezinih priča i slikovnica završio u finalima raznih književnih natječaja, a osvojila je i nekoliko nagrada.
Aparat je izbljuvao tekućinu u smeđu plastičnu čašu kao bulimičar hranu u klozetsku šolju. Čaša je bila krhka, ulubila se od prejakog stiska, dok je nosila hodnikom i spustila na radni stol od svijetlog drveta. Dodala je tri bijele tablete iz kutijice. Nula kcal. Buć, buć, buć, rekle su one utapajući se u tekućini. Kuc, kuc, kuc, kazala je tastatura od tvrde plastike s bijelim slovima, po kojoj su kljucali njezini sredovječni prsti.
Krrrrr, zacvilio je stomak, vareći crnu kafu za doručak.
Deset
Edi stoji pred školom.
Dženisa zna da čeka nju, ona je njegova duhovna hrana, njegov rast i razvoj. Kreće za njom, s njim ih je još trojica, on i njegovi sljedbenici zagrljeni kao pijanci. Edi diže ruke, svoje bijele umjetničke ruke, one koje slikaju prekrasne slike. Ona povija vrat iako nema potrebe. Edi nikad ne udara, barem ne fizički. On počinje dirigovati.
Večeras je naša fešta.
Večeras se svinja peče.
Nek se peče i okreće!
Prolaznici se okreću. Gledaju četiri dječaka koja urlaju. Gledaju punačku djevojčicu zgrčenih ramena koja pod rukom stišće geografski atlas i pokušava ubrzati korak.
Stiže kući.
Kuća je vlažna od njezinih suza, cijede se niz zidove, kuća je nana.
Nana kuća grli je i stišće uza se, prsa joj mirišu na sapun od ljubičica, biseri žuljaju obraz.
Pri pogledu na tanjur, Edi Lisac i guzica koja još može stati samo u trenerku odlaze u zaborav. Guta kolač u dva zalogaja, kašika struže po bijeloplavom porculanu.
Pita nana da li je bilo ukusno.
Ona klima.
Nana raste.
Dvanaest
Mrzi tjelesni. Plave pločice u hodniku koji vodi ka sali. Bijele šorceve i bijele majice i bijela bedra. Svoja debela bedra. Na tjelesnom danas preskaču kozlić. Njeni dlanovi dodiruju kožnu glavu čudne sprave. Šta sad? Smijeh zvoni salom. Neka se vrati, neka uzme zalet, dere se nastavnik. Hajt!
Sjeća se.
Bila je malena, pet ili šest. Na prostor ispod njenog balkona doveli su medvjeda. Tamnoputi i bosih raspucalih stopala bili su ti ljudi što su ga doveli odnekud izdaleka. Medi su davali pivu, nabijali mu flašu na njušku. Igraj, mendo, hajt! Nemoćna je životinja urlikala, lanci su zveketali, narod je pljeskao.
Hajt, hajt, hajt!
I ona nema kuda. Odlijepi dlanove od kožne glave čudovišta i istrči iz sale.
Kuš?, dere se nastavnik.
Kuš, kuš, kuš!
Ona trči i pada i trči i oguljenih se koljena uvlači nani u naručje.
Trinaest
Zaključna ocjena tri iz tjelesnog odgoja. Oči joj se pune suzama, ruke steže u pesnice, sve su ostalo petice, samo ona, samo ona.
„Zašto, nastavniče?“
Ne trči kao ostala djeca. Ne skače kao ostala djeca. Ne radi ništa kao ostala djeca.
Park se zgusnuo oko nje, smrad mokraće širi se iz okolnog žbunja. Edi Lisac ima šarlah. Kad nema Edija, njegovi je pajtaši puste na miru, niko je ne prati. Starica u dugoj suknji klati se prema njoj.
Što plače, pita. Je li propala? Zubi su joj crni, osmijeh blag. Ona otvara knjižicu i pokazuje joj trojku.
Neka se ne sekira, dobacuje starica, važno je da nije propala.
Četrnaest
Krv svakog mjeseca, tamna i gusta, natapa uloške. Njena su bedra neoguljene naranče. Utrpava stražnjicu u visoko vitko ogledalo, stišće je dlanovima, stražnjica strši sa strana. Bijela i hladna i mlitava, nalikuje dvjema jutanim vrećicama napola punim lješnika. Medicinska sestra na sistematskom pregledu oko njenog struka ovija metar. Poklanja joj bijel osmijeh. Pita. Kako je njezin tata ljekar dozvolio da mu kćerka bude pretila.
Pretila. Suze joj se skupljaju u grlu, guta ih. Jebi se, nekulturna kravo. Pretila.
Tata je dozvolio. Ona neće dozvoliti.
Ne.
Kad se prejede, kad joj stomak bude kao da je progutala loptu, uradit će ono o čemu je čitala u sjajnom časopisu s puno savjeta i reklama za lijep izgled.
I duhan ugrožava zdravlje pa njezina mama puši kutiju ronhila dnevno. Uostalom, zašto pišu o tome tako detaljno, osim s ciljem da pouče kako se to radi?Otići će u kupatilo, zaključat će vrata, pustiti vodu da teče. Ohrabriti samu sebe, kao majka dijete koje prvi put skače u bazen: Hajde. Hop! Nagnuti se, gurnuti prst u ždrijelo, zakrkljati.
Buć!
Moć.
Šesnaest
Mučnina.
Povraćanje, krompir s mesom iz humanitarne konzerve na podu dnevnog boravka. Žutilo na donjoj strani kapaka. Bolnica, interno, doktorica tamne kose. Blagi oblik, neka leži kod kuće, bolnice su prebukirane.
Razboljela se na rođendan dvadeset sedmog juna, pokraj deponije smeća izrasle u parku pod prozorom. Nemaju gdje s njim, rat je, sve stoji, i smeće stoji. Tata vrišti u slušalicu. Majkuliimnjihovu.
Smeće je gadno, njena žutica nije. Njena je žutica lijepa, nije jarkožuta kao mokraća, kožu čini blijedozlatnom. Njena žutica je stroga, ima svoja pravila: surutka, mladi sir, crni hljeb. Druže se četiri sedmice ona i žutica.
Na rastanku, na poklon joj ostavlja četrdeset sedam kilograma.
II
Za ručak.
Crna kafa zazvala je mučninu, drhtanje, lupanje.
Glad.
Poželi istrčati iz kancelarije, iz zgrade. Kroz park, pored zelenog spomenika, pored butika, upasti u kiosk i zatražiti sendvič od pohovane piletine sa svim mogućim dodacima.
Osamnaest
Rat je završen. Svakog dana nakon posla njezin otac kući donosi veliku čokoladu s jagodama, mama kuha kafu. Piju kafu i jedu tu čokoladu, pravu čokoladu, ne onu ratnu od kakaa i mlijeka u prahu iz lanč-paketa. Topi se u ustima, mmmm.
Njezino matursko veče bit će u maju. Njeno matursko veče traži lijepu haljinu a nema haljine za nju, ne onakve kakvu bi ona htjela. Njena mama govori. Udebljala se, ko joj je kriv, jela je previše čokolade, dobro, bila je željna, bio je rat. Neka obuče široke hlače i onu crvenu satensku košulju, lijepo joj stoji.
Ona ne želi jebene široke hlače i crvenu satensku košulju koja joj lijepo stoji, ona želi haljinu.
Zaključava vrata kupatila.
Dvadeset
Brucošica je u velikom gradu, stanuje u studentskom domu. Svakog jutra čeka tramvaj ispred ruševina zgrade dnevnih novina.
Na filozofskom fakultetu studentice i studenti dijele se u dvije kaste. Prvu kastu čine oni rođeni u ovom velegradu. Oni što stisnuti kao šaka u jednom uglu hodnika puše i ćaskaju i bacaju pokoji ohol pogled na ostale. Drugu čine djeca iz provincije. Ona što su stigla u autobusima bez grijanja u kojima sviraju narodnjaci. Vlažnih čarapa, vukući torbe pune kuhane hrane.
Ona pripada drugoj. Ona je mala iz studentskog doma. Grozi se tog doma, menze što smrdi na konzerve gulaša, nanula pred sobnim vratima, žohara u kupatilima. Grozi se vike i kikota i bezbrižne kasnonoćne pjesme.
Jesuldunjeprocvaleeeeeeejeljošsevdahopijaaa.
Ona je bolja od toga, bolja od njih.
Prst.
Nepce.
Pušta vodu.
Dvadeset sedam
Živi i radi u velikom gradu.
Povremeno posjećuje roditelje u provinciji. Provincijske su slike uvijek iste. Šerpe na šporetu na drva, stol prepun grickalica, telenovela na ekranu. Ista pitanja: ša ima u velegradu?
Nutkanje hranom, stomak koji puca, trenerka na gumu, puštanje vode.
Svinjo halapljiva.
Na povratku u veliki grad, mama joj u torbu utrpava hljeb i kolače. Neka joj se nađe.
Čim iziđe iz autobusa, ubaci hranu u razjapljena usta srebrenog staničnog kontejnera.
„Evo ti, najedi se“.
Trideset pet
Svakog dana šeta šest kilometara, duž velikog šetališta koje se proteže s obje strane žgoljave rijeke. Svakog dana, kada dođe kući nakon šetnje sklopi kolica, stavi bebu u krevetić. Ne čuje bebin plač, ne gleda njezino crveno lice, žuri. Ide u kupatilo, skida se gola, staje pred ogledalo, posmatra svoje tijelo.
Prosječno, srednje, sredovječno.
Višak kože ispod pupka (nije dovoljno mazala, nije nosila steznik). Pupak u obliku obrnutog smiješka. Jastučići na bokovima, strije na bedrima. Pojedene grudi što oblikuju slovo V.
V kao vagina.
V kao vaga.
III
Za večeru.
„Nisam gladna“, rekla je suprugu, „jela sam na poslu. Želim samo crnu kafu“.
Suprug i kćerka jedu. Hamburgere s prženim krompirićima. Izgledaju ukusno.
Za deset godina će proći hodnikom i čuti poznati zvuk iz kupatila. Srce će joj zalupati kao u nekom hororu, kuc-kuc. Ući će u kupatilo, neće, srećom, biti zaključano. Njena će šesnaestogodišnja kćerka biti nagnuta nad vece školjkom. Ramena će joj biti zgrčena, tamna kosa rasuta, vrhom će kažiprsta strugati po nepcu. Iz grla će joj iskakati komadi skašane utrobe i s puštenom vodom nestajati u mraku kanalizacije. Večera sivim štakorima.
„Šta to radiš? Šta radiš to, je li?“
Pružit će ruke da je uhvati za ramena, da je protrese.
„Jesi li normalna, dijete?“
Kćerka će podići glavu. Nasmijat će se, usta umrljanih žutom povraćkom.
Učila je od najboljih.
_____________________________________________
AIDA ŠEČIĆ NEZIREVIĆ (1978.), rođena je u Zenici, odrasla u Travniku. Piše poeziju, kratke priče, bajke i drame. Objavila je četiri knjige: Lutke (nagrada Zaklade „Fra Grgo Marić“ za poetski prvijenac, 2011.), Vraćanja (roman, nagrada Fondacije za izdavaštvo FBiH 2020.), Kako se mame igraju žmurke (poezija, specijalno priznanje IK Presing, 2024.), Lutke u prozi (priče, IK Jesenski i Turk, 2026.). Dobitnica je Bugojanske vaze, nagrade „Marija Jurić Zagorka“ za gorku priču, nagrade za najbolju monodramu Inbox, te nagrada „Dr. Eso Sadiković“, Metafora i „Marko Martinović Car“. Dvostruko je nagrađena na Skribonautima (Nastavi priču), na konkursu FEDU za najbolju bajku, te na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH. Dvostruka je finalistica konkursa Biber, „Marija Jurić Zagorka“ i Lapis Histriae. Učestvovala je na književnom festivalima Na pola puta u Užicu i Lirikonfest u Velenju. Pohađala je književne radionice u Barceloni, Sofiji i Marseilleu, te bila rezidentica JSKD u Ljubljani. Radovi su joj prevedeni na francuski, engleski, malteški, albanski, slovenski i makedonski jezik. Živi u Sarajevu, gdje radi kao lektorica.
Otac sklanja zavesu sa prozora. Kaže kako želi da vidi celovitu sliku, a ne samo njenu polovinu. Nekada je majka njegovo krvavo lice brisala zavesom koju nije stigla da okači. Dolazio bi kući pijan. Padao po vertikali u hodnicima, sobama i kupatilima. Vešto bi izvodio osmice i govorio nerazgovetno, dosadno i sporo. Više ne priča o letnjikovcu. Postaje ćutljiv. Broji prste na svojim nogama očekujući da ih jednom izbroji više od pet, ili čak i manje. Njegov je pradeda bio hajduk. Neprijatelja bi vezivao za drvo i ne bi ga odvezao do momenta dok ga ne bi opio. Svoju je ženu tukao učestalo. U starosti, iznemogla, seda i slepa, hodala bi hodnicima kuće poput utvare. Ta kuća je ostala u sećanjima moga oca. Često je sanja. Njeno veliko dvorište, kako po njemu trči poput deteta koje se zaustaviti ne zna. Možda čezne za odlascima preko pruge. Jednom mi je pričao o Banetu Ciganinu. Bio je jedan od najboljih radnika u firmi. I kada se na radu povredio, savetovali su mu da firmu tuži, a on bi odgovarao, smireno i samouvereno: JA JESAM CIGANIN, ALI IMAM OBRAZ. I Velizar, na bogosloviji najbolji, u reci se kupao i nestao. Njegovo telo su pronašli u drugom selu, drugoj reci i pod drugim nebom. Priseća se ljudi sa kojima je hodao, rame uz rame, vraćajući se kući, ili odlazeći iz nje. Pogreba kojima je prisustvovao. Praseta koje uređuje njegov deda. Samo smrt demencija ne izjeda. Ona je uvek jača, sama i nepristrasna. U ambaru pronalazi staru metlu. Njom otresa kruške sa grane. Padaju po njemu poput grada na užareni crep. Nikada ne zaboravlja krušku tetke Ljubice. Zajedno sa njom jede i crve kojih se ne gnuša. Sve je manje mesa u našoj kući.
***
Potpuna je ona kuća u kojoj obitavaju i Smrt i Život. Moja je kuća nepotpuna, jer u njoj samo Život obitava. Često odlazim u drugu kuću, staru porodičnu. Onu potpunu. I posmatram, kroz prozor, jedan veseo život. U drugoj sobi, žutog nameštaja i žutih tapeta, zalazak sunca posmatram. Verovatno najlepši koji sam u životu dosadašnjem video. Znam, reći će, on takav je. Čudan! Ali, ko će mi priznati sve strahove i tuge, razočaranja i nezadovoljstva, kada dođem do kraja i kada se telo zemlji nakloni? Da li će neko reći: „Poštedite ga, on suviše je patio i tugovao u svetu prolaznom!” Neko mi na prozor kuca. To Mesec me poziva da zvezde njegove gledam. Već je noć i zemlja se tišinom pokriva. Negde, u nekom beskraju, jedna me soba čeka. Puna je stvari iznošenih. Sećanja, nadanja, patnje na slikama zabeleženim. Tamo gde tišina je muzika koja nas opija i gde ljudi nemaju usta. U svetu prolaznom duša se u vodi punoj reči davi. Pokloni mi ćutanje i biću ti zahvalan, prijatelju. U tom se ćutanju Mesec i Zvezde dotiču. Ali, ponekad, tišina buku stvara i ona ranjava. Jedan me dečak iz mačijeg oka posmatra. Izgubio se, odavno. Njegov se povratak ne očekuje. Roditelji su, odavno, na njega zaboravili. Život ga sebičan takođe zaboravlja i juri napred na konjima ludim. Ludim od straha. Jedino Smrt tog dečaka nam vraća. Tek na kraju setimo se dečaka u nama zaboravljenog. Za ruku nas uzima i odvodi u bezvremenost. Njegova ručica tanka je i topla. Smeškam se suncu! Toj zvezdi koja svakodnevno umire i svakodnevno se rađa. Mogu mi uzeti oči, ja videću mislima.
***
U kući nemamo vode. Uzimam kolica, u njih stavljam dve kofe, i odlazim na obližnju česmu. Ona je u groblju. Jedino ja sa česme točim vodu. Zatim, lonac na šporetu u kom se voda zagreva dugo. Polivam ga čašom tople vode. Okreće se. Nakon što njen topao zagrljaj popusti, otac počinje da drhti. Nekada bi mi, kao detetu, prao leđa. Nisam imao ni najmanju nameru da ga zamišljam kao mogućeg ubicu tela koje je zajedno sa majkom izrodio. Kada bih u kući sam ostajao, lagano bih puštao vodu. Napunio bih pola kade, a zatim ulazio u nju. Vrata kupatila bih zatvarao plašeći se da me utvare ne vide i ne povrede. A one ne povređuju fizički. Drugim načinima dolaze do naše ranjivosti i izvrgavaju je ruglu, poniženju i užasu. Grozdana je bila osamnaestogodišnjakinja koja se utopila u reci. Autobus je sa puta sleteo u Savu. Tonuo je brzinski, a ona se nije odupirala želji vode da je upozna što pre. Njen grob je zaštićen limenim krovom i nikada ga nisu poganile ptice. Odmah pored nje počiva i majka. Osluškujem pesmu bola koja se izvlači iz mermera. Njena glava nikada više ne može pokisnuti i majčina ruka je nikada ne može pustiti. U vodi reke kupao se i otac, nekada. Govorio o letnjim danima na reci, druženju sa prijateljima, pričama i pašnjacima koji su bili nedaleko od reke. Dva dečaka su se kupala i nestala. Pričalo se da su ih oteli Cigani. Tela njihova nikada nisu pronašli. Sada ispiraju ugalj. I reka je postala mutna još one godine kada su stranci počeli dolaziti i otvarati fabrike. Naši su ljudi, ipak, neodgovorniji. Po reci plutaju leševi svinja i ovaca. Jedna je krava sahranjena na obali, nedaleko od reke. Iz peska se uzdižu rogovi i deo skeleta po kom šetaju mravi. Deponija je nedaleko od reke. Jedne sam godine prepoznao gumenu vevericu i gumenog medvedića. Igračke koje bi me u detinjstvu zabavljale. Nestale su, onda kada majka nije bila kod kuće. Dugo sam ih tražio i majka nikada nije priznala da ih je bacila. Prepoznao sam ih po otkinutim ušima koje su im otkidali braća i sestre pre mene. Nekada je otac kod reke zasađivao kukuruz i prepoznavao deo našeg placa po velikoj krušci koja na istom mestu stoji godinama. Posmatram njeno debelo stablo. Otkidam jedan plod i bacam ga u njivu. Kuća za crve će istruliti na suncu. Zalazak ne znači smrt. Zamišljam se u toplim predelima Afrike dok sunce ulazi u svoj podzemni krevet. Njemu nisu potrebna odobrenja, njemu nisu potrebne zabrane, njemu nije potrebna smrt.
***
Majka je rođena u Plavu, 1966. godine. Prava Crnogorka, govorili bi. Zatim je došla u Beograd da studira, sa svojim očekivanjima od života. Da ima služavke i dobro da živi. Znala je da od tog posla nema ništa. Da se za dinar mora pomučiti. Onda je rodila brata. Njegovi učestali napadi astme i noćni odlasci u Hitnu poljuljali su njenu želju da rodi drugo dete. Ipak, otac je pri svome ostajao i ja sam došao. Onda smo u šumu odlazili. Drva iz šume dovlačili. I jeli krompir i kupus, za doručak. Tako barem svedoči sećanje moga brata. U crkvu je odlazila. Da uzme nekakve pomorandže, deo donacije za ugrožene nakon bombardovanja. Sveštenik joj rekao da ona uzeti ne može, jer je Muslimanka. Tada je raskrstila sa crkvom i od svoje kuće napravila hram gde jedina je religija bila skromnost. Uzimala bi motiku i okopavala baštu. Nasađivala kokoške i muzla koze. Sve je činila kako bi brata od astme izlečila. Ponekad bi bila mađioničar, cirkuski zabavljač i služavka. Odlazili smo u banju. Majka, brat i ja. Otac bi kod kuće sam ostajao, sa životinjskim carstvom koje je majka stvorila. Onda je zamolio komšinicu da pomuze kozu. I ona je pristala, ali je iz vimena teklo krvavo mleko. Svoju je majku ispratila rano. Oca još ranije. Kada je za sebe grobnicu završio, umro je. I voleo je da pije, ali ženu nikada nije tukao, dok ona je ostajala sama, sa decom u noćima zimskim i jesenjim. Prolećnih i letnjih noći nije se plašila. Čula se pesma sa dalekih njiva, voda se iz bunara uzimala, i jeo se kačamak. A onda, kada deca zatvoriše vrata njene kuće, u planini, među stokom i vukovima, baba je izdahnula. Nikada njene oči nisu zaboravile kuću u plamenu, izgorela tela braće i sestara. I majka nikada nije plakala pred svojom decom. I uvek je imala osmeh za brata i mene. Oca je od samoubistava odvraćala onda kada je krov garaže pravio i u afektu govorio da će se obesiti jer mu loše ide. Tada bi mu govorila: STANI! PRERAČUNAJ SE! TO KOŠTA! Sadila je ruže, davno. I gledala u polje iza kuće. Očekivala da nekoga u daljini opazi i da mu se obraduje. Daljina je bila nepregledna i divlja, i drveće je skrivalo čoveka koji je putovao dugo i nikada nije stigao da uteši moju majku. Onda smo išli po mešalicu kod komšije. Preko njive, otac i majka gurali su mešalicu za cement. Svojim bi rukama podizali kuće i okućnice. Nikada sebi nije kupila novo odelo. Dobijala od sestara i rodbine, bila bi zadovoljna. Plodove oraha lupala čekićem, zalivala cveće i baštu, i brala višnje na praznike. Nikada joj nisu oprostili poreklo, ime i znanje. Samo je ćutala i plakala. Jeftina je naša kuća. Kuća u kojoj je majka plakala.
***
Otac otvara vrata nekadašnjeg svinjca. Komšija pravi drugačiji, luksuzni i svečaniji. U njega će se useliti dosta budućih smrti svinja. Nakon što se rode, toviće ih koncentratima. I onda će im, kada sazru, ozvaničiti dan klanja i njihova će smrt biti potpuna i konačna. Zamrzivač će napuniti telima svinja i njihovim se mesom gostiti u dobima zime. Zima je na pragu. Sporo i lenjo kuca na vrata obližnjih kuća, i naše. Ništa nas od nje ne može zaštititi. Cveće koje sam tokom proleća zasadio unosim u kuću. U zimskim danima grejaće ga orahovo drvo koje će požudno gutati vatra u šporetu. Ove smo godine, komšija i ja, posekli poslednje stablo oraha u dvorištu. Sa poslednjim drvetom orahove šume biće zaboravljene. I nakon mene niko ih neće pamtiti. Otac se igra sa mrtvim mišem. Želi da ga unese u kuću i da ga postavi na sto, da se ugreje. Razmišlja o njegovom oživljavanju. Poput deteta veruje u čudnovato, a ja mu, poput strogog roditelja, ideju o morbidnom izbijam iz glave. U njegovom ponašanju primećujem ljutnju. Miša bacam kokoškama da ga pojedu. Otimaju se i njegovo telo brzinski postaje razdeljeno na više komada. Jedna kokoška uzima najveći deo, druge je jure sa namerom da joj deo plena otmu. Njihova glad se nikada ne umiruje. Razmišljam o plišanom medvedu narandžaste boje. Igrao sam se kod komšinice, među svinjama, i medved je upao u njihov prostor. Komšinica ga je brzinski izvadila i pružila mi ga ukaljanog. Nikada ga više nisam video. Majka ga je, verovatno, bacila već istog dana. Drugom je bila zašivena glava. Danas je u sobi moga oca. Otac ga stavlja pored sebe kada se priprema za spavanje. Svakim danom je bliži detetu. Za mene više nema medveda, niti vojnika koje mi je otac davno poklonio, još manje vozova i automobila kojima sam putovao daleko. Nikada nisam stigao na odredišta. Na prozoru otac primećuje goluba. Posmatra ga znalački, kao da ga prvi put vidi. A jednom je na lomaču, od granja sačinjenu, položio dva mrtva goluba, i zajedno ih sa granjem spalio. Kopao je grobove za koze, pse i mačke. Dozvoljavao bi mi da izgazim zemlju na nabrekloj humci. Zamišljao bih telo koje se raspada pod mojom težinom. U mladosti, kopao je rake i za one velike i bitnije. Za ljude. Otac je bio i grobar. Kažu da je u tome bio umetnik i verovali bi da bi pokojnicima, u grobu koji bi on iskopao, bilo udobno. Za mene otac neće iskopati grob. I nećemo zajedno u njega ući. Nećemo se smejati i opijati. Rugati se smrti, možda. Sve manje je vremena za njega ostalo. Kada bih mogao deo svoga vremena da mu poklonim, bio bih zahvalan Bogu i Đavolu, podjednako.
____________________________
MARKO TODOROVIĆ rođen je 1995. godine. Objavio je zbirke poezije “Useljavanje u novu smrt”, Presing izdavaštvo, 2024., “Ljuska”, Poetum, 2025. i “Blavor, otac i bog”, Poetum, 2025. te roman “Letnjikovac”, Dijak, 2025.
Obilno padam Tražim već dato danu koji ne dolazi Sloboda, to se ne zove Gledao sam Gledao kroz te prozirne pregrade, godišnja doba i tebe Putokazi Tešim se da nisam Arbitrarna želja Da imam kome Prožeti diskurs kao istorija Ne znam zašto pišem Postao sam kiša
***
VEST Enesu Haliloviću
Vek vukova sreo je vek slomljenih krila I naivno gledište da sve dolazi iz nas samih I glavna vest: Biti stvaran, biti srećan, biti konačan, što i jesam
***
ZALUTALE KORNJAČE
Šta smo to Mikroplazme? Šalovi? Kalemljena stabla koja šibaju nevolje ranijih predaka, grehova, kletvi
Šta smo to Dragulji propasti, ordenje Navejani cvrkuti pogrešnog doba Zalutale kornjače, slučajni daždevnjaci, dnevni kameleoni
Šta smo to Barice što su nekada bile poljana puna koraka
Sve podseća na ljude koji nisu tu
Duša nije alat Ni telo nije mehanizam
Povredi me, ali me upoznaj
***
PLAVI ŽIVOT
Bio sam ovde Hteo sam Pitam se šta će mi metla po snegu, i gde su mrvice Linijama konstruišem plakare i crtam korice knjiga Pročitaće ih kontejner, kada umrem
Žalim za uginulim mačkama koje nisam upoznao Nisam ni sebe Nešto gori, na ploči je garež omiljenog stiha Savijaju se brižljive tkanine I stremimo Potrebi kojoj treba – vetar i ti, i ja koji čekam
***
IZA STEPSKIH TIŠINA
I zato sada Kriška martovskog žira priseća kiše Putarak je zalutao i sabrao strane, išle su belom krznu i naručju Sađene su vlasi tumaraljke u tački spoznaje rupčasto crne tišine što će roditi Stidljiva ramena Nastaju Topli tragovi neznanaca na krajevima Dignuta ruka umrljanih stakala Odlazi i postaje Mrvica sećanja utkana u vene mladosti Skrivam mrvicu Leptir i noćni cvet Otvori prozore, znam da nisi tu
________________________________
IZUDIN AŠĆERIĆ rođen je 4. decembra 1995. u Novom Pazaru. Živi u Gluhavici, u Tutinu. Završio je studije geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. Danas predaje u Gimnaziji u Tutinu i Osnovnoj školi „Aleksa Šantić“, svom klasju. Njegove pesme objavljivane su u književnim časopisima, zbornicima, antologijama i na web portalima. Poezija mu je prevođena na španski, francuski, engleski, turski, makedonski, slovenački i mađarski jezik. Pohađa Radionicu kreativnog pisanja Enesa Halilovića i časove kreativnog pisanja kod Nadije Rebronja. Svoju prvu knjigu poezije „Sirovo perje“ objavio je 2023. godine. Laureat je Prve nagrade XXVIII Nikšićkih književnih susreta (2025) za neobjavljeni rukopis „Bademasta erebija“. Takođe, priprema rukopis pod radnim naslovom “Pedagogija slobodnog vremena”. Uvršten u izbor 100 najboljih pesama 2024/25 na regionalnom konkursu izdavačke kuće Librum u konkurenciji od preko 3.500 pesama. Njegov rukopis „Bademasta erebija“ izabran je u uži izbor (5 najboljih) za nagradu „Zlatni stih“ za 2025. godinu, koju dodeljuje Narodna biblioteka „Stevan Raičković“ iz Kučeva, u konkurenciji od 105 pristiglih radova.
Zastupljen je u publikacijama: „Koraci“, „Povelja“, „Bagdala“, „Književne novine“, „Sent“, Kulturni dodatak lista „Politika“, „Ajfelov most“, „Trag“, „Librum“, „Hiperboreja“, „A priori“, „Strane“, „Astronaut“, „Eckermann“, „Diskurs“, „Sveske“, „Nova riječ“, „Sinhro“, „Libela“, „Književne vertikale“, „čovjek-časopis“, „Šraf“, „Poezija suštine“, „Beogradski krug kredom“, „ZATON“, „Книжевни елементи“, „Kazaljka“, „Slavitude“, „Riječ“, „Binku“, „Şiir Alayı“, „Bosnistika“, „NUN“, „Akt“, „Ezüst híd”…
Najdraži, ja više nimalo ne patim od inkontinencije, niti u tragovima, to je, ako ne medicinsko, a onda baš jedno pravo životno čudo, ja sam opet gospodarica svoga mjehura Nisu mi pomogli estradiol i didrogesteron, nisu ni Kegelove vježbe, veliki broj serija, nisu pomogla niti skupljanja niti širenja, ni mišića dna zdjelice ni bujnih podatnih bedara Nije bilo povezano s vremenskim uvjetima, sezonama ovim ili onim, bilo je tko zna od čega, poremećene unutarnje kemije, nestalo je s novom odlučnošću i starom promjenom prehrane Sada me smiješ nasmijavati po cesti tijekom čitavog našeg nepostojećeg budućeg susreta bez bojazni da ću morati u torbi nositi uloške, ekstra donje rublje i rezervne tajice
Najdraži, ja sam više puta dnevno katastrofalno tužna, dolazi u naletima i čekam da prođe, i to ne čekam mirno nego nemirno, vrlo nemirno, jer možda jednom tako zauvijek ostane Ne pomaže mi što sam gladna i što pokušavam stvari, kad zagusti, rješavati mentol bombonima bez šećera, pretjerana konzumacija može imati laksativni učinak, u njima je i tvar za sprečavanje zgrudnjavanja, ima li to veze s ovim što osjećam u grudima, oni sadrže i aspartam, ne smijem ga, to je jedan od otrova, ali i teže sam probavila, toksina sam se naučila rješavati sama, bez stručne pomoći nekih drugih pjesnikinja, iako sam, priznajem, malo zavirila Najdraži, ja sam često iritabilna i osjećam da mi je nanijeta velika nepravda
Najdraži, ja sam ti posve ista: i dalje funkcioniram, i dalje sve radim usprkos i unatoč Mene su u pisanju ovoga svakih sedam sekundi prekidali i ne prihvaćam da sam sama kriva Najdraži, ja sam fizički poletnija i svi mi govore da zračim, znaju li oni da postoje štetna zračenja, a da su također veoma blistava, hvala im svakako, ja to mogu, ja sam zvjezdana Ja imam nekoliko kilograma manje i gotovo da opet normalno obuvam čarape, to sam zbilja jako željela, nadam se da si sretan zbog mene, iako naravno da nisi sretan zbog mene, ja sam te pomalo ubila, a mene su ubile težine, težina moga tijela i masa tvoje otežale duše, ne pretjerujem, ti pretjeruješ
***
OTVORI
Vrata i prozori u građevinskoj i arhitektonskoj terminologiji zajednički se nazivaju otvori. Vrata omogućuju prolaz ljudi i kretanje između prostora. Prozori omogućuju prolaz svjetlosti, zraka i pogleda. Oboje su prekidi u zidu, stropu ili krovu, kroz koje nešto (osoba, svjetlost, zrak) prolazi. Tko koga ovdje zlostavlja, tko tu nema pravo prolaska, polaska, odlaska, odakle dolaze ove ozljede i lomovi, opet sam te u kut satjerala, opet nisi imao izbora. Postavljala sam pitanja, svakog božjeg dana tražila sam rješenja za obećanja, unosila sam ti se u lice, odgurivao si me trbuhom, živjeli smo u gegu, ali nije bilo dobro ako bih se smijala. Što je jače, jezik ili šaka? Opet je pukao stol, otpala su vrata. Mi nemamo više ni ulaza ni izlaza, a ipak su nam svi otvori zatvori.
***
CRTEŽ
Mislim da sada znam kako bih svoju ljubav nacrtala, bilo bi to ovako, dakle svakako crnim tušem, kojim bih stanjivala i zadebljavala, koji bih mjestimično slatkogorkim bojama pojačavala, da istaknem najvažnije među detaljima:
Sitne linije tvoga pametnoga čela pod mojim živčanim završecima, tvoja bijela koža na donjem dijelu leđa uz rub tamnoplavih traperica, tvoje izduženo tijelo sa stopalima koja vire preko ruba kreveta, posebno drugom bojom vrhovi čarapa, jedna ruka, obje ruke ispod jastuka, deka visi malo nakošena, oči zatvorene, iznad glave oblačić sa snovima, tu ne znam što bih stavila, bila bi tu možda knjiga, cesta, dom i naravno ja, ali možda bi to bilo sve u tamnijim tonovima i možda bi to bila noćna mora, još to nisam nacrtala.
***
HALOGENKA
Tu svoju silnu ljubav što me pogoni, što me pogladi i pogodi, dat ću tu svoju gromku ljubav bićima, stvarima i pojavama, bit će to sijaset imenica i zamjenica, subjekata i objekata, obasjanih mojom ljubavlju, obavijenih tom svjetlošću, ona će sjati kroz noć kao svjetla milijunskih metropola, ona će do tebe dosjati, u oči će ti usred sna zapičiti, ona će te probuditi, a ti, ti ćeš pomisliti: o Bože, jao, kako mi se muči, kako je gadljiva, kako je kičasta i neonski blještava, kako je posve u krivim nijansama, ta njezina ljubav, ta gadna, kričava, bolesno uporna, ta prodorna, glasna, titrava, treperava, blesava, plesava, kao luda lava što se prolijeva kao da nema kraja, nema pepela, a ja baš volim kad ima bezbroj bolnih živčanih završetaka.
***
PROŠLI SU BROJNI MJESECI
Prošli su brojni mjeseci, ja sam nas na kraju neočekivano preboljela u taksiju, shvativši da će sve pjesme uvijek biti naše i da je to kao koža, nosivo potpuno iz nužde, ne iz svjesnog odabira, jednostavno se ljudsko biće od atmosferilija mora nečime štititi, a to je osnovno, dalje mogu ići neki dodaci, mekani predmeti, bunde, šalovi, rukavice, no ničega nema bez baze, mi smo meni bazični, ja druge baze nemam i neću je imati, mene su svi ostavili, zato ja nas nikada neću ostaviti, ima li ti to smisla, to je patologija.
Prošli su brojni mjeseci, možda si bio u pravu baš svaki put kad si rekao da nema smisla šibati mrtvoga konja, ali ja sam sklona dozivanju u život do zadnjega, stvar je u tome da ja to ne radim šibom, ni bičem, sklonija sam eteričnim uljima, nježnim riječima, sitnim poljupcima, blagim muzikama, a sada, ako ti se čini da se često izražavam tuđim riječima, tvojim riječima, njegovim, to ti se ne čini, to je istina, to je zato što nemam svojih, što često više uopće nemam riječi.
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Završila je studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je, lektorica i urednica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar, Metafora, Fenomeni, Časopis Nemo, Gledište, Zvona i nari), te u književnom časopisu Riječi, a na engleskom u časopisima Balestra i Zest. Na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. Piše i kratke priče, kao i osvrte (Perkatonic). Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku pjesničkog natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku pjesama 2024. i u uži izbor natječaja Perkatonic Skriptorija 2025. Bila je finalistica natječaja „Marija Jurić Zagorka“ za najbolju gorku priču 2025. Ožujak 2025. provela je na književnoj rezidenciji u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu, u sklopu koje je vodila radionice poezije i proze za djecu i mlade. Uvrštena je u zbirku konkursa Zlatna trešnja u Tuzli za najbolju pjesmu za djecu 2025. te u Zbornik „Sreća je sol“ Devetog natječaja Gradske knjižnice Solin za najbolju neobjavljenu pjesmu 2025., kao i u zbirku kratkih priča „357“ Književnih vertikala 2025. Članica je Društva profesora hrvatskog jezika. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama. Od 2025. na Instagramu stvara virtualne književne bedževe koristeći stihove regionalnih pjesnikinja.
trudiš se vratiti na stare načine još uvijek u domenu fizike zdravo za gotovo, ovdje i sada prihvataš zateći sve do čega ti je stalo ali takvo nešto nikad ne čeka i stalno mijenja oblike
u jednom, ne tako davnom sad i ovdje sjedila je majka i pitala te jesi jeo, sine
2.
mora da je oduvijek bio tu – pokušaj da se iza prve postavi druga riječ
djevojčice šibice kasarna u zraku nakon eksplozije debele cisterne – kao dječak žalio si za vremenom koje nisi imao iza sebe
sada na tacni na kojoj su fildžani nekad svečano iznošeni pred goste razvučene dvije linije
oblizuješ se i nastavljaš rudariti kućom koja te rodila kućom koja te ne ostavlja, kućom izgubljenom jednom i zauvijek
3.
večeras si maslac sklizneš i zapucketaš savladaš tavu kao tony hawk platformu poljubiš zid pa se ponovo konvertiraš poput mlijeka u priči o dvije žabe ukratko, osjećaš se sjajno
na plafonu sjene mrtvih trolova nekoliko mušica i nešto kao poziv da budeš tamo gdje trenutno nisi – sve je to puno važnije od toga kako će se ujutru zvati tvoja zemlja
raspoloženje naglo poraste kada čuješ kako m.đ. zapravo i ne zna šta je poezija kako se pišu pjesme, i ono veliko pitanje – šta je taj čovjek uopšte napisao dakle, voliš čuti činjenice
tada se posebno trudiš misliti na more na svoju ženu i na more u kombinaciji ali kad osjetiš kontradiktornost kako ti pulsira ispod čeone kosti znat ćeš da si tamo i ovdje u isto vrijeme
to su zapravo plaže, tave i platforme na kojima želiš derati guzove čekati blaženu smrt
4.
obavezno provjeri upaljače potezne žice tajmere namjere da ne bi došlo do ozbiljnih problema unutar forme da nemar, da mrzi me, da i sebe ću ne dođu u pitanje ako se upletu amerika, pogrešan password politička korektnost, flash ili dexter gordon koji se tastaturom šire i čekaju pendrek da krenu na pjesmu nezapisanu providnu problemnu a sve zbog prve riječi nakon koje dolazi druga i tako redom sve kao kad mravi grade pa čovjek sjedne na mravinjak i bum!
5.
dok se čeka izbor za miss AI i takmičarke uvježbavaju poruke mira i algoritmi se slažu u buket za pobjednicu i svi se pripremaju da ne zaborave kroz kakvo crypto i rešeto pobjednica mora proći… vi u zemljama trećeg svijeta pripremite kokice sve sa noktima, zanokticama, pulsirajućim hematomima kurjim očima i drugim gadostima koje neprestano iskaču na ekranima preko kojih dižete palčeve i šaljete depresivne emotikone za raskomadanu djecu četvrtog i petog svijeta… u međuvremenu ljubomorni utjecatelji drugog i prvog svijeta nastavit će skautirati talente šestog i sedmog svijeta – po kuloarima kruži priča da tamo djeca u nedostatku žitarica gutaju klikere & seru litij – budući entrepreneuri! kažu i puni lažne skromnosti najave humanitarni projekt s obaveznim natpisom work in progress
6.
tetrijebi prekomjerne stvarnosti sanjaju položaj merkura, pun mjesec mediteran procvao u leš more i drukaju mrak pod krevetom da proguta ubuđane čarape da bi iz istog tog mraka nastavili pisati angažiranu poeziju oštrim narativima probijati šikaru inferiornosti promatrati kako se trava zeleni i svako malo, radi čiste savjesti pitati sebe i druge: kako baš uvijek bešika malog kurčevitog boga presuši kad bolnica s djecom koja pričaju čudnim jezikom gori na lomači progresa
7.
još čitava plejada na doku čeka ukrcavanje – ali ovdje ni za mene nema mjesta – reče organizator književnog festivala i žrtvova sedam pjesnika ko tamose
8.
suvišan poput konceptualnog umjetnika u malom gradu besmisleno stojiš nasred sobe, pokušavaš prihvatiti ljubav u penetraciji hiltovke u komšijski zid, u mamurnom jutru konačno nesposoban čuti vlastite misli, danas kad je sve concept store – osim albanskih pekara, odlučuješ pokrenuti mašinu novog dana, spustiti je ispred zgrade, kupiti joj burek da podrigne, jogurt da podmaže remen prebaciti je do rijeke da ne zahrđa
9.
kroz koji klanac ili klaonicu treba proći da bi se stiglo u podnožje planine mudrosti ili do pupka velike bombe
koš i šok u rovovima majmuni iscrtali teren za basket u nedostatku parketa glancaju krilca dronova & ekrane pametnih telefona
sljedeće pomračenje se očekuje kao besprijekoran zajeb prodaja sunčanih naočala raste genocid sjaji ko inox na jahti jeffa bezosa
10.
iz nedavno prebolovane upale ždrijela meškoljenja ćelija ushićenih novim početkom iskašljavaš stihove na papir s ljepilom za miševe srce sladoleda na dnu korneta čeka da postaneš revolucionar – ali tek kad oženiš gretu thunberg
11.
vratilo u hodniku ispravlja leđa skladno će tijelo stati u sanduk mirno i dostojanstveno razgraditi tjeskobu
fascinacija iz djetinjstva – mikroskop kasnije nekoliko dlačica ispod njenog pupka tada nisi znao da je progres prvo pluto čep pa tek onda peć za naložiti ljude
sada si pravi muškarac, odlaziš na posao neizvjesnosti, vrludavom putu bez putokaza ni traga – šaka u tvojoj glavi sjećanje je koje odumire
potreban ti je degenek jasnoća jankélévitcheve smrti nešto da te prodrma nervoza navijačke homoerotike ljubavni trougao ustaše, balije & četnika ova ili ona strana nikakva baklava na sredini šlifera dok te sve to još uvijek dotiče
12.
bar na kratko iz wc-a izlaziš kao bolji čovjek ubrzo kreće razrojavanje prekomjerne stvarnosti dobra namjera je šumeća tableta na dnu septičke jame
dok sanjaš plažu, kuhani kukuruz, krofne zaključuješ:
pod hitno obnoviti paradigmu paradajz turiste civile ekskomunicirati iz riječi progres djecu izlagati radovima amela hodžića
13.
danas na čizmi brzopotezno dizanje desne ruke iz ramena ka nebu – hop! i kažu po danu nevidljive zvijezde se štrecnule: efekat leptira, transfer blama ili im se možda dycki prišunjao iza leđa da izgovori poeziju – presavijen i zgužvan, depresivni burek
ništa strašno, kažu izostanak strasti, svijet iscjepkan na mikrofantazije, bez zamaha velikih ideja, beskrajna lakrdija kad iznebuha prepadnu se zvijezde ili presretnu migranti u šumi i kazni ih se za nenošenje pojasa za spašavanje
14.
nekoliko koraka do samoostvarenja: prihvati sjenu i tremolo u ušima, iz tao torte pređi u nejestiv parizer, budi tašt prezenter, harmonika & pucanj na svadbi, hostesa u halterima ispred trafike (neko odmah kupuje cigerete koje ne puši) razmatraj vizije iz fildžana zubatih tetki, meditiraj u ružičastoj kupki, u britvu puši kao u rođendansku svijeću, oštri helijumski balon, pričekaj trenutak nepažnje da zeko odleti u nebo, a doktor da kaže: prebolovane pljuskavice, napuknuće u egzilu trenutka zakašnjela krivnja, možda kapitalizam, u svakom slučaju vrabac odlepršao s grane, miš poplašen, rupe u sjećanju pozne mladosti, novi papa u bubregu, liturgija, doboš sehur, orgije u cik zore, dakle – oružje za masovno poniženje, jednačina sa tri nepoznate, jeres, potukač kokolo i još neke riječi, a onda odjednom – spoznaja! poslije pranja zuba ne jedeš naranče, to je to pomisliš: ti si iskustvo a ne trenutna istina, zatim ponovo kreneš prema dole
15.
sva ova halabuka oko prve a nakon nje i druge riječi obična je diskrepancija modernog modela bolesnika šatro žudi za tišinom a teško raspoznaje stablo platana od stabla kestena
__________________________________
MILI ĐUKIĆ (Mostar, 1987). Odrastao, školovao se i radio u Adapazaru, Mostaru, Sarajevu, Kristiansandu, Istri i Dalmaciji. Objavio knjige poezije Pregaženi ježevi (Treći trg, Beograd, 2018), Ljetno kino (Vrijeme, Zenica, 2021), Rezervni upaljač (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2023) i Sparina. Nigredo (Amplituda, Mostar, 2025). Autor je dokumentarnih filmova Gutač nula (2023) i Andrej meets a flower (2025). Crteže, kolaže i slike izlagao je na nekoliko grupnih izložbi, a 2025. godine imao prvu samostalnu izložbu Ferdy & Durke u paklu palanke. Trenutno živi i radi u Zagrebu.
„Visoka su jedra barki, I tvrda su prsa junaka, Al’ bolna su srca majki!“ – turska narodna pjesma „Dosta mi je što imam krvotok! Ne treba mi baština!“ – Ilija Ladin, “Moji pređi”
„Vidi mi Zije, isti moj Šeho, rodo ga majka, eh, moj Šeho, moj Muharem, zlato moje oplakano!“ – govorila je nana moje majke Zula. Govorila je tako kad god bi vidjela mog daidžu Zijada. I niko je nije slušao, niti je ko razumio, niti je koga bilo briga o čemu ona priča. A dedo bi Selim, kad bi mu rakija pamet popij, naruči u kafani pjesmu „Lov lovio mlad Muhareme“, pa kad bi kafanski pjevač razvukao najžalivijim tonom, tad bi i dedo Selim polupaj sve oko sebe. Onda bi ujutro iz kafane otiđi prvo pred kuću hodži Mehi, izvadi ostatak plate i daj efendiji da mu bratu Muharemu – Šehi prouči Jasin. U ta ista jutra, šaputala je pranana Zula, okrečući tespih u ruci: „Ja ga zvala, hajde Šeho sine kući, a on meni, neću majko, mi se više ne vraćamo, ehet, jašta, pa tako i bi, i bogme se ne vratiše. Eh moj Muhareme, moj Šeho, zlato moje oplakano!“ Dedo bi Selim onda svaki put kad bi kreni od Lepenice prema Hadžićima stani na brdu Košćan pod jednom kruškom, pa bi pričaj kako mu je brat Šeho tu davao pušku i da je jednom, a nekada u priči, čak i dvaput opalio iz nje. Selim je čak pokazivao i koje je drvo puškom pogodio, a onima koji su slušali vazda se činilo da je to bilo neko drugo.
Nego, taj Šeho, taj Muharem, bolna rana krvi moje, ko je bio? Gdje je otišao? Što se vratio nije?
Pradedo Ibrahim, koji je već preživio jedan smak svijeta i nekoliko sudnjih dana, samo je ponekad plakao sa šargijom, i niko nije znao za čim plače. On se godine 1917. vozom i smrznutih nogu, pješke, vratio sa Ruskog fronta iz zarobljeništva u Galiciji. Smrznutih nogu došao kući i našao mrtvu ženu i sina, kojima niko više ne zna ni ime. „Ubila ih Španska kuga“-govorio je. Njih ubile glad i bolest, a Ibrahim oženio dvadeset godina mlađu Zulu. Porodio onda sa njom sinove Muharema, Ibrahima i Selima. Sakrio ordenje u korijenje kraj seoskog jezerceta i govorio da će se Švabo kad – tad vratiti s ratom. Švabo se vratio i donio rat koji mu je odnio drugog najstarijeg sina, Muharema, kojem je baš on dao drugo ime Šeho. Njegov i Zulin drugi sin, Ibrahim, isto je volio brata Muharema. Ne baš onoliko koliko Selim, ali nekako, onako kako niko drugi nije razumio. On je sa Šehom i otišao u rat. Jedno jutro im je samo iznenada došao rođak Huso, osenički muhtar, upisao ih u domobransku vojsku i dao im dvije vreće žita. Kad su se poslije rata svodili računi i kad se pričalo o idejama, idealima, vojskama i generalima, niko nije razmišljao o tome šta su znali gladni seljački stomaci o tome šta je rat i šta su ideali. Dva brata, Muharem i Ibrahim otišli su u vojsku za rođakov potpis i dvije vreće brašna.
Pred kraj rata, kad se već nije znalo gdje je Šeho, Ibrahim se vratio kući. Za to su saznali partizani koji su upravo bili zauzeli veći dio Lepenice. Odmah po saznanju da se Ibrahim vratio kući, došli su da ga traže. Nana je Zula tad stajala pred kućom, stajala i tresla se, još i trudna bila. Nikad joj se od tad ruke nisu prestale tresti. Ibrahim se, pak, sakrio u sepet na tavanu, a partizani nabili bajonete na tandžare pa svu štalu i gumno sjena pred njom isprobadali ne bi li ga našli. Ali ne nađoše ga. „Kismet! Sudbina! Spasio me dragi Allah!“ govorio je pred smrt, mnogo godina kasnije, Šehin brat Ibrahim. Nakon skrivanja u sepetu, u selu su našli ženu Ibrahimove visine, obukli ga u zar i feredžu i žensku odjeću, pa je tako sa visokom ženom prešao Lepenički most u Bukovici pored cijelog odreda partizana. Prešao je most i stigao u Hadžiće. Tamo se kao bolničar pridružio nekom partizanskom odredu, taman da učestvuje u operacijama za oslobođenje Sarajeva u aprilu ’45. godine. „Eh kako je tada bilo, oko Sarajeva, k’o u kotlu vrilo!“ – govorio je na seoskim sjelima.
Pranana je Zula baš tih dana rađala svoju najmlađu kćerku, najmlađu sestru Šehinu i Ibrahimovu. Kasnije je govorila, ne bezveze, već s razlogom: „Od Sarajeva tutnji ko u kotlu i tu večer ja rodih svoju Zehru.“ Pričala je Zula tako, jer su je uvjeravali da je Zehra rođena godinu dana kasnije, pošto je tako „stajalo u papirima“. Ali Zula se nije dala zbuniti, a i tad je opet spominjala Šehu. Zehra, pak, bješe jedina u porodici koja se nije sjećala brata Šehe i koja nije imala nikakve uspomene na njega. Ali slušala je, morala da sluša, dok je svaki drugi član šarene i velike familije, svak za sebe pričao o Šehi. Prvi put za njega, ipak, nije čula među ukućanima, već dok je na Lepenici rijeci sa ženama iz sela prala haljine, pa je jedna od njih rekla: „Eh sjećaš li se Hasno, kad je Ibetov i Zulin Šeho, ovdje ufatio pastrmku od pola metra?“ Zehra prvo nije mogla doći sebi od pastrmke od pola metra, pa kad se malo otrijeznila, otrčala je kući da pita ko je taj Šeho o kojem žene na rijeci pričaju. Kako je upitala, tako joj je svako od njih prilazio i predstavljao svoju verziju Šehe. Zehra više nije ispitivala. Zavoljela je brata po pričama.
A ljudi iz Bukovice, tog mahalskog lepeničkog sela, sa tri muslimanske i jednom katoličkom mahalom, isto su voljeli Šehu. Čim bi ga neko na prelima spomeni, počni bi rasprava o tome gdje ga je ko zadnji put vidio. Nisu pričali o nekom prethodnom životu. O onim vremenima mira. O nekim ljepšim vremenima, iako za lepeničku sirotinju, vremena nikad nisu bila lijepa. Pričali su samo o tom vaktu koji ga je odveo u rat.
„Dan prije nego što će otić’ bio sa mnom na gumnu, mlatili žito, bila dobra žetva!“ govorio je neko.
Neko je drugi prekidao: „Kakvo gumno, kakvo žito, sijo se krompir, meni s volom došao da freza. Sjedili popili po jednu, sunce te ne veselilo, uvijek se smij’o! Šeho naš!“
„Kakav vo, kakvo sijanje, bokte ne jebo, bila zima, znaš da je tad pola sela otišlo u ustaše, jer se nije imalo šta jest. A Šeho, zna se, nikad kapi popio nije.“ – ubacivao se treći glas.
Potom bi kreni u glas svi, pa bi neko dodaj da je prešao u partizane, neko je govorio da su ga zadnji put vidjeli u Blažuju kako čuva prugu, neko je govorio da je poginuo na Sutjesci, čas govorili partizan – čas ustaša, nekad da je i bradu pustio, neko bi reci da je tukao četnike oko Fojnice i na Zelengori u maju ’45. godine, pa bi pijan Meho vriskom prekini sve i saopšti im da mu je Jozo Lukić pričao da su Šehu vidjeli na Sremskom frontu, kako s partizanskom kapom donosi tekbire i puca iz mitraljeza stisnutih zuba, sve dok ga topovsko đule nije raznijelo u komade. Priča bi u tim doživi svoj klimaks i više se nije znalo o čemu i o kome pričaju. Na kraju bi se mrzovoljni i posvađani razilazili kućama, pa su neki psovali, neki proklinjali, neki nešto nabrajali, a svi i sve zbog Šehe, ili zbog nečega drugog, to nisu znali.
Dedo Selim je, dok je bio mlađi, volio ove priče. Kad je počeo da zrije prestao je da ih sluša. A onda je jednog dana, odnosno jedne večeri, izgubio i zadnju nadu. Mojoj je majci tad bilo šest godina. Taj dan, pred akšam, stiže vijest dedi Selimu, da će se to večer na radiju „Slobodna Evropa“ ili možda na televiziji javiti Šeho da pozdravi majku i cijeli rod. Dedo Selim i nana Rabija zaputili su se odmah u Homoljsku Ćupriju u kafanu „Kod Anđe“, gdje su jedino bili i radio i televizija, da čekaju javljanje Muharema Murtića, onako kako se tada Nova godina čekala. Ali Šeho se javio nije. Dedo je opet došao pijan kući s nanom Rabijom i sve opet polupao. Polupao pola kuće, ali nikad nije digao ruku na ženu ili na djecu. Jer tako ga je učio brat Šeho, koji se baš to ljeto kad je otišao u rat, trebao ženiti. „Žena je svetinja brate, mati naša, pogledaj je, šta bi naš kaharni babo bez nje? Da nikad nisam čuo da si na žensko podig’o glas, a kamo li ruku!“ –sjećao se Selim dok mu je Muharemov lik dolazio pred oči.
„Eh da se barem javio da mu čujem glas“ govorio je kad je došao sebi. „Lopov li jedan, sa mnom se zajebaje, ko da sam još pašče.“ – ponavljao je.
Poslije je čak u pijanim stanjima tvrdio da je sreo Šehu kad je radio u Abenzburgu kao jedan od prvih gastarbajtera iz Jugoslavije u ovom gradu. „Idem ja ulicom, kad plav čovjek, u odjelu, ja gledam što se uozbiljio, krvave mu oči, žena sa njim, nema je kod nas ‘nakve. Diže mi ruku, a drugoom mi ubaci šaku para u džep. Ja govorim ne treba, a on klimnu glavom pa veli trebaće Selime. Tako mi je i pure znao odvadit od sebe kad sam bio mal, jedi da narasteš govorio mi je. Eh kad je to bilo. Jebem li te sudbino prokleta što si mi odnijela Muharema.“
Ali Muharema, Šehe, kako kome milije, ni prije, ni poslije, ipak bilo nije. Đaba je brat njegov i Selimov, Ibrahim, sedamdeset i neke govorio da ga je u bijelom ruhu usnio na hadždžu pa se znojan probudio jer mu je Šeho rek’o „da je prvo treb’o vratit dugove narodu pa doć’ na hadždž.“ Đaba je Ivo Musa iz Lepenice kad se vratio iz političkog bjekstva, pričao da ga je sreo u Italiji ’53. u vojnoj uniformi, i da mu je Šeho rekao da mu poselami majku Zulu. Đaba je radila sva OZNA da dozna to gdje je Murtić Muharem zvani još i Šeho. Đaba se nadao dedo Selim. Đaba je čekala pranana Zula. Šehe bilo nije. Bio je živ ali mrtav. Vidjeli su ga ali ga vidjeli nisu. Imali su njegovo sve, ali nisu imali ništa.
____________________________________________
ENVER RIZVO rođen je 26. juna 1998. godine u Sarajevu, gdje je stekao osnovno i srednje obrazovanje. Godine 2022. godine diplomirao je na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu s usmjerenjem na kasnoantičkoj historiji. Saradnik je nekoliko naučnih i naučno-popularnih portala, uključujući Historiografija.ba, Laurus Laslaeana, Povijest.hr. Učestvovao je na velikom broju međunarodnih konferencija iz oblasti historije, političkih nauka, geopolitike i sigurnosti i bezbijednosti. Aktivan je učesnik u raznim društvenim i kulturnim aktivnostima, a posvećen je volonterskom radu i aktivizmu. Posebno je predan pisanju poezije koju objavljuje na literarnim portalima i u književnim časopisima.
Hteo bih da sam mrtav, ne, nemoj mi se obraćati, hoću da budem mrtav, ne pokazuj mi lepe slike, nago telo, ne dodiruj me, nemoj mi se unositi u lice, hteo bih da sam mrtav, ne stavljaj mi mačku u krilo, ni pauka pod jezik, ne pokazuj prstom na mene dok govoriš nekom o nečem, ne sedi uz moj krevet vrteći između prstiju šarenu maramicu, zatvori oba prozora, navuci zavese, hoću da budem mrtav, ne prepričavaj mi TV izveštaje s fronta, dok stavljaš karmin na usta, dok pereš suđe, dok se češljaš zagledana u jedno malo ogledalo oslonjena laktom o naslon na stolici, hoću da budem mrtav, ne govori mi o cenama brašna, cveća i vode, ne recituj mi moje stihove s podsmešljivim naglaskom, ne radi jutarnje vežbe na podu između svučene odeće i drugih predmeta, ne čitaj mi domaći sastav naše kćeri ocenjen sa pet, ne pokazuj mi njene crteže, ni sama se nemoj pokretati, odustani od svakog pokušaja da me oživiš ljubeći me, duvajući mi u lice mehuriće obojene sapunice, ili me udarajući po licu nekim lakim predmetom, ili šakom, hteo bih da budem mrtav, hoću da budem mrtav.
29. mart 1993.
***
ČUDOVIŠTE
Pušim jak duvan, hercegovački, što kupih ga na pijaci od nekog mladića u vojničkoj bluzi i u cokulama.
Miris duvana podseti me načas na đačka putovanja ka moru, u vozu gde tiskali smo se uz smeh i uz grdnje.
No neko čudovište zameni ove slike drugim: slikama grobova, novim krstačama, čuo se i glas onih što žale pokojnike.
Pušim jak duvan, hercegovački, uvijen u papirić tek stečenom veštinom. Kroz dim me gledaju nečija mrtva lica.
30. septembar 1993.
***
RUŽA ZA ONU KOJA NIJE OVDE
Moja mati u starinskom autobusu prelazi ogroman put. Preko zaleđenih livada, kroz snegom ophrvan planinski predeo.
Sedeći iza vozača, razgovara sa njim o neobičnom vremenu. Ljuljuška se na svom sedištu sa malim pticama u krilu.
Kadikad spolja čuju se krici, ali se ne vide oni koji su izloženi mučenju, negde od nekog.
Najednom u autobusu oseća se jak miris ruža, kao da je neko ispustio bočicu s mirisom, ili trlja između šaka ružine latice.
Moja mati putuje u Nigde zimskim autobusom. Kadikad joj je inje na licu. Pobelela su joj usta i obrve.
Imam dovoljno razloga da verujem u njeno putovanje, tome me uči metafizika, ali i jedno posve lično osećanje vremena i besmrtnosti.
3. februar 1993.
_______________________________
ALEKSANDAR RISTOVIĆ rođen je 1933. godine u Čačku. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bio je profesor u čačanskoj gimnaziji, a zatim urednik u izdavačkim preduzećima “Mlado pokolenje” i “Nolit”, u Beogradu. Objavio je knjige poezije: Sunce jedne sezone, Nolit, Beograd, 1959. Ime prirode, Bagdala, 1962. Drveće i svetlost unaokolo, Prosveta, Beograd,1964. Venčanja, Nolit,Beograd, 1966. Tekstovi, Prosveta, Beograd 1969. O putovanju i smrti , Nolit, Beograd, 1976. Ta poezija, Nolit, Beograd, 1979. Ulog na senke, SKZ, Beograd, 1981. Nigde nikog, Nolit, Beograd, 1982. Gore i dole, Gradska biblioteka u Čačku, 1983. Dnevne i noćne slike , Narodna knjiga, Beograd, 1984. Slepa kuća i vidoviti stanari, Nolit, Beograd, 1985. Lak kao pero, Biblioteka “Raspust”, Nolit, Beograd, 1988. Some other Wine and Light, Selected poems, The Charioteer Press, Washington, 1989, u prevodu Čarlsa Simića). Platno, Narodna knjiga, Beograd, 1989. Praznik lude, Prosveta, Beograd, 1990.
Poshumno su objavljene Ristovićeve knjige poezije: Hladna trava, pesme. Matica srpska, Novi Sad, 1994. Mirisi i glasovi, poezija, u izboru Pavla Zorića, Srpska književna zadruga, Beograd, 1995. Izdavačka kuća “Nolit”, objavila je, takođe poshumno, izbor iz pesnikove rukopisne građe u pet tomova, koji su sačinili Milica Nikolić i Miloš Stambolić: Kost i koža, poema. Nolit, Beograd, 1995. Neki dečak, Nolit, Beograd, 1995 Svetiljka za Ž.Ž. Rusoa, Nolit, Beograd, Beograd, 1995. Pesme (1984-1994), Nolit, Beograd, 1995. Mali eseji, Nolit, Beograd, 1995.
Ristović je napisao i romane Trčeći pod drvećem (1970), Pisma sanjalici (1972).
Bavio se prevođenjem (Žak Prever: Poezija, “Mala knjiga”, Nolit, 1969) i književnom kritikom. U izboru i prepevu Čarlsa Simića izašle su dve knjige Ristovićevih pesama na engleskom jeziku: Some Other Wine and Light (The Charioteer Press, Washington, 1989) i Devil’s Lunch (Faber and Faber, London, New York, 1999).
Dobitnik je više naznačajnijih priznanja za poeziju: Nolitove nagrade (1982) i Zmajeve nagrade (1983) za knjigu Nigde nikog, Oktobarske nagrade Beograda za knjigu Slepa kuća i vidoviti stanari (1986) i nagrade Branko Miljković (1991) za knjigu Praznik lude. Počasni gost Disovog proleća u Čačku bio je 1983.
Imam pedeset pet godina, četiri meseca i devet dana preko toga.
Rođena sam u Vršcu. Tamo vetar ne dolazi spolja; on je deo tela. Prvo ulazi u misli, pa tek onda u rebra. Brdo nije mesto, već tačka na koju sam odlazila kad nisam znala kuda dalje.
Sve je funkcionisalo. Dan je imao red: budilnik, kafa, ključevi. Radnje su se nizale bez zastoja, kao da ih obavlja neko drugi.
U tom ponavljanju telo je prvo ispalo iz ritma.
Sedim u kolima ispred zgrade i gledam sat na kontrolnoj tabli. Vreme prolazi ravnomerno, bez prekida, dok u meni sve stoji.
Tada se ispred vetrobrana pomerila senka. Čovek se izdvojio iz prolaza, kao da je na trenutak izgubio pravac.
Krupan je, kratko podšišane sede kose, u radničkoj jakni još zakopčanoj — zatvorenoj koliko i on. Kad se približi, kroz otvoren prozor ulazi miris znoja i prašine. U ruci nosi hleb, pod miškom smotane novine. Ne gleda me u lice; pogled mu se zadrži na ključu u bravi i na motoru koji radi bez potrebe.
Na trenutak podigne obrve, zatim se pomeri u stranu i ostane tamo.
„Idi dok još možeš“, kaže, glasom bez saveta, kao da izgovara nešto što se odavno zna.
Ispred mog auta ostaje prazan prostor. Tada shvatam: vreme je da pođem. Odlazak je već bio u meni.
Od tog oktobra prošlo je dvanaest godina, dva meseca i dvadeset četiri dana — dovoljno da odlazak prestane da bude događaj, a postane stanje.
Koža pamti noći u kojima sam zaspala obučena, sa svetlom koje nisam ugasila, i jutra u kojima sam se budila bez razloga da ustanem. Razum se povukao ne iz slabosti, nego iz zasićenja, iz umora od objašnjavanja onoga što je već imalo oblik. Reči su se prve povukle.
Na sastancima sam ćutala. Govor je išao brže od smisla, rečenice su se preklapale i trošile jedna drugu. Kada su me pitali zašto ne govorim, rekla sam da je sve već izgovoreno. Godine su se smestile u kostima; ne bole, ali se više ne povlače. Ćutanje se nije završilo sa sastancima — samo je promenilo prostor.
Sve je i dalje funkcionisalo. Dan je imao oblik, obaveze su se nizale kako treba, ništa nije izlazilo iz rasporeda.
Samo se u sredini dana pojavljivala rupa, tiha i pravilna, kao mesto gde je nekada stajalo pitanje. Nisam ga popunjavala. Navikla sam da oko praznina hodam pažljivo, bez naglih pokreta, kao oko nameštaja koji više nije tu, ali ga telo pamti.
Uveče bih skidala sat pre nego što legnem. Ne zbog sna, nego da mi ne meri ono što se više ne računa. U kuhinji bih ostavljala sudove da se osuše sami, bez krpe, kao da im ne treba moja ruka. Sitnice su preuzele brigu o sebi.
Tog dana se spolja nije promenilo ništa. Nije bilo povišenog tona, ni loma, ni gubitka koji bi tražio reakciju. Sve je ostalo na svom mestu, uredno i tačno, kao da je tako zamišljeno da traje. I upravo u toj pravilnosti shvatila sam da više nema kretanja, jer sam ostajala zato što sam znala naviku u kojoj sam bila bezbedna, i ta bezbednost me je zadržavala duže nego što sam mogla da izdržim.
Od tog trenutka nadalje, ono što sam držala iznutra počelo je da popušta.
Ništa se spolja tog dana nije promenilo. Dan je imao isti red, isti tempo, istu tačnost. Sve je funkcionisalo kako treba, svedeno i bez greške. I upravo zato je postalo nepomično.
Tek kasnije sam shvatila da sam ostajala jer sam znala naviku u kojoj sam bila bezbedna, i ta bezbednost me je zadržavala duže nego što sam mogla da izdržim.
Seli smo jedan naspram drugog, u prostoriji koja je znala ovaj razgovor i pre nego što je započeo. Zidovi su bili neutralni, sto bez tragova, vazduh naviknut na iste rečenice. Ništa tu nije očekivalo izuzetak.
Govorio je mirno, sa sigurnošću koja dolazi iz ponavljanja. Rečenice su mu bile uredne, već proverene. Govorio je o vremenu, o strpljenju, o tome da se neke stvari razvijaju sporo i da nije loše ostati tu gde jesi dok se ne pojavi sledeći korak. Slušala sam ga pažljivo i razumela svaku reč. Razumela sam i zašto ih izgovara. Ali dok je govorio, u meni nije nastajao odgovor. Ne otpor, ne slaganje — samo jasno odsustvo. Razgovor više nije govorio o meni, nego o prostoru koji želi da ostane isti.
Tog dana nije bilo povišenog tona, ni loma, ni gubitka koji bi tražio reakciju. Sve je ostalo na svom mestu, uredno i tačno, kao da je tako zamišljeno da traje. I upravo u toj pravilnosti shvatila sam da više nema kretanja.
Dok je govorio, posmatrala sam njegovo telo. Ramena blago povijena unapred, ruke blizu tela, košulja zakopčana do istog dugmeta. Telo koje je naučilo kako se ostaje. Njegov mir nije bio snaga, nego navika. U meni je, istovremeno, rastao strah da bih mogla ostati ista ako se ne pomerim. Taj strah nije tražio reči. Bio je dovoljan.
Odluka se nije pojavila kao reč. Došla je kao pomeranje težine u telu — kao kad stopalo krene pre misli.
Na peronu nisam imala plan, samo pravac. Voz je bio pun. Ljudi preblizu. Vazduh težak. Metalne šipke masne od dodira. Stajala sam ukočeno, čuvajući mali krug tela kao jedino što mi još pripada.
U Beograd sam stigla kasno, u sate kada grad ostaje bez lica, ali ne i bez buke.
Stan je bio mali, iznajmljen, bez istorije. Zidovi goli, pod hladan. Spustila sam torbu pored vrata, tamo gde se stvari ostavljaju privremeno. Otvorila sam prozor. Grad je disao bez pauze.
Legla sam obučena. Ne iz umora, nego iz potrebe da ostanem spremna. San nije dolazio.
Probudila sam se pre vremena. Svetlo je bilo tu pre mene. Noću je soba imala širinu; po danu je bila samo prostor.
Pogled mi se zadržao na stolici pored zida. Na njenom naslonu visila je moja jakna, još zakopčana. Tkanina je držala oblik ramena kao da ih još nosi. Nisam je skidala. Nisam je oblačila.
Odnela sam šolju do sudopere pre nego što sam je upotrebila. U njoj je stajala prljava voda, zamućena, sa ostacima od ranije. Pustila sam samo hladnu. Držala sam šolju pod mlazom duže nego što je trebalo. Prsti su mi utrnuli, ali nisam dodavala toplinu. Prsten na dnu se razlivao sporo. Spustila sam šolju mokru, bez brisanja.
Tek tada sam sipala kafu. Pila sam je stojeći. Toplina se zadržavala na jeziku bez puta dalje. Vilica je ostajala stegnuta. Gutljaji su se prekidali sami od sebe.
Uzela sam torbu. Zaključala vrata bez zadržavanja. Ključ je u bravi dao kratak, suv zvuk.
Ispred zgrade sam zastala. Vazduh je bio pun tuđih koraka koji nisu čekali mene. Stajala sam među njima, izvan ritma. Potiljak mi se zategao. U kolenima se pojavila kratka slabost. Dah je postao plitak.
Prvi korak se ipak desio, uprkos kolenima.
Đon je udarao o trotoar kratko i tvrdo. Zvuk je išao ispred mene. Nisam birala ulicu; sledila sam ono što je odzvanjalo.
Đon me je odveo do autobuske stanice u špicu. Ljudi zbijeni, preblizu. Laktovi uz rebra. Torbe koje zapinju. Mirisi koji nemaju gde da se razdvoje.
Stajala sam uz ivicu ivičnjaka. Zvuk mog đona se izgubio u kočnicama, uzdasima, kratkim psovkama. Telo mi je otvrdlo. Potiljak ponovo stegnut. Dah kratak. Kolena su držala težinu bez popuštanja.
Autobus je došao već pun. Vrata su se otvorila. Masa se pomerila napred.
I ja sa njom.
Prošlo je neko vreme; prestala sam da brojim onda kada su se jutra počela slagati jedno preko drugog, bez razlike. Isti hod, ista stanica, isti pritisak u špicu — telo je naučilo raspored, ali ne i pripadanje. Jakna više nije ostajala na stolici; bila je na meni pre nego što bih proverila kakav je dan. Šolja se više nije ispirala hladnom; voda je tekla onakva kakva jeste. Đon je i dalje udarao o trotoar, ali zvuk me više nije vodio — pratio me je.
U masi sam stajala kraće. Korak se pojavljivao ranije. Potiljak je popuštao prvi, dah je nalazio dužinu, kolena su prestajala da pregovaraju. Grad nije postao blaži; ja sam se samo preciznije uklapala u njegovu brzinu. Počela sam da stižem na ista mesta bez osećaja dolaska i da odlazim bez potrebe da se osvrnem.
Negde u tom razmaku, Beograd je prestao da bude događaj. Postao je trajanje koje me nosi, ali me ne zadržava.
Na ekranu je sve izgledalo mirno. Ordinacija nije.
Zidovi su bili požuteli, linoleum izližan, a vazduh gust od sredstva za dezinfekciju koje se zadržava i kad niko ne dolazi. Stolica na kojoj sam sedela škrgutala je pri svakom pomeranju, kao da pamti tela bez izlaza.
Lekar je bio sušta suprotnost prostoru. Mlad, uredan, skup, kao da nije seo u ovu ordinaciju nego je samo svratio. Košulja bez nabora, sat koji se vidi ispod manžetne, glas siguran i brz. Govorio je glatko, bez zastoja, kao neko ko nema vremena za sumnju, samo za zaključke. Dok je govorio, hladnoća se polako skupljala u meni; najpre u stopalima, zatim u listovima. Nisam osećala pod. Nisam pomerala noge.
Nije me gledao dok je govorio; pogled mu je ostajao na ekranu; mene u tom procesu nije bilo. Prsti su mi se ukočili, blago, gotovo neprimetno, ali dovoljno da znam da sam prestala da reagujem.
Zadržao se tek za nijansu — nedovoljno za pitanje, dovoljno da hladnoća uđe u telo. Hladan odjek se pojavio pre misli — ne bolest, nego njena senka. Ne upozorenje, nego mogućnost. Telo je već bilo procenjeno kao budući teret.
„U ovim godinama“, rekao je gotovo usput, „ne preporučujemo agresivne opcije. Pratićemo.“
Nije objasnio šta tačno znači agresivne. Nije rekao šta se prati. Reč je ostala da visi između nas, uredna i zatvorena, kao odluka doneta pre mog dolaska.
Klimnula sam glavom. Ne zato što sam se složila, nego zato što sam razumela. Razumela sam da se odavde ne izlazi sa planom, nego sa čekanjem.
Kad sam ustala, kolena su mi zakasnila za telom. Jedva primetno. On je već posegnuo za telefonom. Razgovor je bio završen pre nego što je stvarno počeo.
U hodniku je bilo svetlije nego u ordinaciji. Previše svetla za ono što sam nosila sa sobom. Vrata lifta su se zatvorila tiho. Dok je silazio, hladnoća mi se pomerila uz kičmu i tu se zadržala. Dah mi je bio kratak, ali uredan. Telo je preuzelo.
Napolju je Beograd nastavio bez mene. Ljudi su prolazili brzo, sa pravcima u rukama. Ništa se nije pomerilo zbog mene.
Iz Vršca sam otišla mirno. Iz Beograda bežim.
Ne zato što me odbija, nego zato što me uzima previše. Ovde se ne ostaje — ovde se polako brišeš. Okrenula sam se bez plana, sa telom koje je već bilo ispred mene.
Na peronu je hladnoća ulazila u kosti bez pitanja. Voz je stajao zatvoren, masivan, nepristupačan, kao odluka koja se donosi jednom i više se ne proverava. Kada su se vrata otvorila, ušla sam odmah, bez okretanja, kao da je telo čekalo samo taj znak. Metal je pod mnom zaječao, kratko, duboko, a zatim se sve pokrenulo. Grad je počeo da klizi unazad, u trakama svetla koje su se lomile i razlivale po staklu, dok nisu izgubile oblik i prestale da budu stvarne.
U Novi Sad sam stigla bez zadrške. Grad me je primio bez pitanja, kao da zna razliku između dolaska i povlačenja. Telo više nije tražilo sledeći korak.
Na Petrovaradinu sam stajala dugo. Tlo me je zadržalo. Kamen pod nogama bio je tvrd i nem. Nije popuštao. Držao je samo punu težinu. Ispod tog kamena Dunav je tekao široko i sporo, ne menjajući tok. Telo je zadržano u tački između.
Ostaje se tamo gde telo, umorno od odbrane, tiho spusti oružje.
_________________________________________
JELENA BEŠLIN rođena je 6. septembra 1970. godine u Vršcu. Po struci je ekonomista. Bavi se pisanjem proze i kratkih književnih formi. U svom radu istražuje teme kretanja, odluke i odnosa između tela i prostora. Trenutno živi i radi u Novom Sadu.
čovjek-časopis 