NIŠKI TEMPORALNI BLUES
“Ako je prostor beskonačan, tada smo bilo gdje, u bilo kojoj točki prostora. Ako je vrijeme beskonačno, tada smo bilo kada u vremenu.”
— Knjiga od pijeska, Jorge Luis Borges (1899. – 1986.)
“Jazz je limunada, a blues, to sam ja.”
— Šaban Bajramović (1936. – 2008.)
U njuorlianskom Muzeju bluesa i jazza istaknut je jedan Rom. Ime mu je Šaban. Rodio se i živio u Nišu, što ga čini sugrađaninom cara Konstantina. Do kraja ove pripovijesti postat će jasno zašto nosi titulu kralja, iako se rodio kao sirotinja i umro bez para.
Sin čistača cipela i povremene hiromantkinje, koja je od gatanja bilo koje vrste odustala nakon što su na poslu uhapsili jednu rođakinju, što je samo po sebi znakovito jer danas proriču sudbinu i na televizoru, nakon četiri razreda osnovne škole bavio se uglavnom tegljenjem ugljena i sličnom rabotom. Nije bilo naznake da će postati slavan u svjetskim razmjerima, niti blizak tolikim ljudima i narodima na račun tvrdo kuhanoga glazbenog dara.
Za cara Konstantina znamo da je prihvatio kršćanstvo, ali budući da nismo u prilici čuti što je i kako, ako uopće, pjevao, odmak nosi veću težinu od pukih tisućljeća i postaje veći nego onaj između nas i Šabana ili nekoga drugog legendarnog lika poput Gilgameša, ili pak svakidašnjih Roma i gadža, od kojih prvi u snovima žive gadžinskim životom, a drugi ciganskim.
Ne toliko davno, iako prije Berlina i Kijeva, Rusi su ušli u Naissus, tada kao Crvena armija radnika i seljaka, inače osloboditelji, a djeca su za njima trčala iz interesa, za voćku ili bombon. I Šabi je trčao i vikao, ali ništa nije tražio, tek zapitkujući gdje je ta Rusija i je l’ daleko odavde? Predosjećao je da ono što je ovdje više nije tu — zapalo je u prošlost — dok ono ondje, negdje drugdje, čini budućnost.
Poput tolike čeljadi naumio je postati najboljim nogometašem na svijetu, što će ostati nedosanjani san nakon dijagnoze dječje paralize. Nasred terena, usred napete dječačke utakmice, noge su mu popustile i zauvijek je ispao iz igre. Srećom, kako je u životu ostajao bez svega, tako je i u toj bolesti ostao bez nesavladivih posljedica, no o nogometnoj karijeri više nije bilo ni govora.
Ključ njegove proključale biografije jest da sve što Šaban dobiva smjesta i gubi, nešto iz nehaja, ostalo iz instinkta, čak dužnosti, te zato i jest kralj Roma, što s lakoćom umije izgubiti sve. Prihvatio je sudbinu posve i otpočetka, goreći po Heraklitovu načelu, njegov život oganj istine probijen kroz vladavinu laži. Gdje je onda zapravo Rusija? Strastveno saznanje razlikuje se od razumno domišljenog kao mudrost od znanja, u tome što strašću spoznano svijet ostvaruje umjesto da ga opisuje, pa spada u vjeru, oprečno znanostima.
Strast je bosonoga kao djetinjstvo i zato ne zebe kao prsti skvrčeni u papirnim cipelama akademije.
Sirotinja trči za loptom, a oni čije utakmice gledaju za parama. Šaban je znao da dušu novac drži za gušu, ustrajan i istinski uspješan u svetoj misiji da ga se čim prije riješi. Od svih koji su njegove pjesme po svijetu pjevali, sâm je ostvario najmanju dobit, ne znajući za autorska prava kao što oni prvi nisu znali, ili su se pravili da ne znaju, za njihova autora. Ispjevao je stotine pjesama na tisućama koncerata. Za mnoge je upravo on izvedbom utvrdio Đelem, đelem Žarka Jovanovića — inače partizana i prve pariške balalajke unatoč svoj sili tamošnjih ruskih klasičara — kao romsku himnu.
U bratoubilačkim danima kad je sirotinja čekala u redovima za kruh, Šaban bi ih nerijetko potjerao kućama; kruha su imali naći na vratima njegova dvorišta gdje ga je za njih ostavljao pošto ga je za njih pokupovao, i to onaj skuplji. Ta nisu ga džabe zvali kraljem.
Kad je došlo vrijeme da služi vojni rok, Šaban se, prirodno, izgubio. Samoprozvani dezerter iz ljubavi, tvrdio je da je djevojku samo htio nakratko vidjeti, krišom poljubiti. Razumije se, odmah bi se vratio u kasarnu. Isto tako, razumije se da je sveta istina jednog Roma bjelodana laž za ostatak svijeta. Razumio je to i Šaban, zato nije izdržao, već dodao da ga ionako ne mogu toliko kazniti koliko on može izdržati. Takvim inatom reži samo čovjek koji je htio biti čovjeku brat, a učinjen je psom svojim porijeklom, imenom, bojom kože, ustvari na bilo koji način proklet rođenjem.
Dakako, Šaban biva osuđen na robiju i postaje najsretniji čovjek na Golom otoku, ako ne baš tada, onda jamačno odonda. U zatvoru je naučio čitati i pisati, ali nije jasno je li naučio brojati jer je kasnije tvrdio da je pročitao više od dvadeset tisuća knjiga. Izuzev godine na zloglasnom otoku, nije posve jasno ni koliko je uopće godina proveo u zatvoreničkoj kuti, tri ili pet, ali takvo što, kao malo što, ne podliježe historiografiji gdje se od snova o prošlosti nastoji kolažirati java sadašnjosti, ali se od toga čergarski kotač ne vrti drugačije nego što se otpočetka vrtio, drumom ili umom.
Oduvijek postoje dvije, nejednake istine: jedna je kočija, druga kotač; jedna je zid, druga kamen; oblak — voda; čovjek — zemlja; sila teža — masa. Prva istina je činjenica, što daje privid stvarnosti, ali samo druga je istina prava i naposljetku uvijek izlazi na vidjelo. Carevi su činjenice, kao i sve što kroči zemljom, a Romi nešto manje, jer se za njih manje zna. Činjenice su privremene, posvjedočene, malter u zidini babilonskog tornja, urušivi konstrukti kao sve naizgled jasno a neopipljivo, poput svetih država i diploma, jurećih automobila i aviona, pa i da se radi o točnom broju žrtava u Drugome svjetskom ratu, naročito ako je riječ o Porajmosu, inače bismo znali broje li se njihovi mrtvi u milijunima ili tek stotinama tisuća. Druge, pak, uistinu bitne istine, tobože subjektivne, bez konsenzusa u tumačenju, nemaju svjedoka, te ne mogu biti naše ni njihove; samodostatni plavetni kit u privatnome oceanu sjećanja, što u potrazi za smislom razjapljenih čeljusti guta bolne knedle života, kao preživjeli logoraš koji obrazlaže zašto se nije ubio ne bi li opravdao čovječanstvo na posljednjem sudu.
Šaban je možda činjenica, kao i Konstantin, ali njegova glazba je istina. Gregorijanski rečeno, 16. travnja 1936. godine ugledao je svjetlo, prozvan imenom osmoga islamskoga lunarnog mjeseca; pak 27. veljače oko 272. došao je na svijet Konstantin, Konstancijevo kopile s krčmaricom Helenom koja će najzad dobiti svoj Helenopolj u Drepanu gdje su mineralne vode, kažu, ljekovite gotovo kao niške. Koliko je poznato, ni glasovita banja ni višestruko opjevana Nišava ne proizvode same po sebi careve i kraljeve, dok se više no jedan kalfa udavija u rijeci, baš na brzi brod, kako kaže pjesma, ali eto, na toj su vodi stasali neki takvi likovi do povijesnog usuda vječnog značaja i ljudske sudbine jednokratnog života.
Zapravo je Šaban tek na otoku, daleko od rijeke, pravo propjevao, povrh prisilnog rada osuđen na kafanskomeksički repertoar u skladu s ondašnjom modom. Nedugo nakon izlaska krenuli su prvi kontinentalni angažmani i duga karijera iznimnog pjevača i kantautora koji je romski jezik učinio carstvom za sebe i koji se od sve te slobode povremeno zaboravljao pojaviti na vlastitim koncertima, izgubljen za bijeli svijet na nekoj svadbi u mahali gdje se jezik iz krilate pjesme stješnjavao u zemljani govor, uostalom kao bilo koji drugi jezik prije nastanka povijesti njegove književnosti.
Oslobodivši se zatvoreničke kute Šaban je pjevao do smrti, kako je i obećao Svevišnjem, ako ga Ovaj izbavi. “Druže Bože”, obratio se nebu na slobodi od vojske i zatvora, “ja sam održao svoju zakletvu, a i ti svoju.” Nove pjesme iskušavao je na djeci koju je rodila žena njegova života, crnokosa Milica, osvojena Šabijevim šarmom na plesnjaku u Kragujevcu odakle su od njezinih bježali za Beograd na bijelome vrancu, paradoksalnome konju, slično kao što mu je djed Senčo Lolov onomad iz Sofije kretao na dalek put preko snijega, obavijen crvenim plaštom kojim je plašio kurjake, ili je to ipak išlo malo drugačije, ali ona je tada svakako imala svega četrnaest godina, a kad je umro imala je mnogo više, ali njegovu penziju nije imao ni on, pa otkud onda njoj.
Kako bilo da bilo, gdje je išao Šaban, išla je i Milica, sve do Obećane zemlje preko Atlantika, gdje se “jede, pije, nitko ne mora da radi, svi žive od socijalne pomoći. Amerikanci uopšte ne rade, nego Kinezi, Gvinejci, Portugalci…” Sve najbolje o tom zemaljskom raju gdje nitko ništa ne radi osim onih drugih koji rade umjesto prvih, samo što tamo nitko ne želi biti drugi, tamo daleko, suviše daleko od Niša. Tako je govorio Šaban, u isti mah bacajući pjesmom pečalbarsku kletvu na tu i svaku drugu zemlju iz gladnih sirotinjskih snova, jer dom nije geografski pojam, pa tako ni Niš ne bi bio ono što je bio za njega i Milicu da im djeca nisu tada još uvijek bila ondje, prije nego je i njih zadesio bjelosvjetski pečal vlastita kova.
Osjetio je da se nalazi izvan vremena, jednako kao onaj drugi, gledajući iz događajnog obzora: jedan u publiku pred pozornicom, drugi u vojsku carstva, na istoj Zemlji, pod istim Suncem, u bestrajnom trenutku koji je odavno dotrajao, jedanput tada, drugi put postankom ove knjige, a u konačnici nestankom Zemlje, Sunca, svemira, naposljetku vremena, trajanja.
Indira Gandhi proglasila je Šabana kraljem i sve to stoji, no, promatrajući probušene noseve svojih radžastanskih rođaka, blatne puteve i glinene rijeke načelne pradomovine, on se, opet, zaželio Niša. Isto je iskusio Konstantin u udaljenoj Nikomediji vlastita carstva, gdje je uživao visoku kulturu na poziv Dioklecijana, nedaleko od mjesta gdje si je Hanibal iz Kartage oduzeo život. Izgubljeni u vremenu i daleko od doma, sva četvorica. Da je mogao, možda bi Konstantin smjestio Novi Rim u drevni Naissus umjesto Bizantija, no upravo zbog nakalemljene svetosti, kao i zbog toga što nije mogao podilaziti ljudskosti, a pomalo i zato što je dao smaknuti najstarijeg sina i drugu ženu, Šabanovo carstvo šiša njegovo.
Drug njegova oca, Dioklecijan, posvećeno je protjerivao i ubijao kršćane, ali možda bi i on ostavio svetiji dojam da je posmicao samo one kojima duše nisu bile spašene, pa su sada negdje gdje i Romi. Postavši Konstantin, ipak nije htio izgubiti dušu, zato se na samrtnoj postelji brže-bolje pokrstio, a svi oni nakon njega, što ga štuju kao sveca, čine to da im duše ne bi pobjegle kao Šabanu pare.
Sve ostalo u Šabanovu životu, ako je nešto iza sebe ostavio, legenda je. Legendarne su Šabanove pjesme, od kojih su drugi živjeli bolje od njega. Legendarni su njegovi nastupi, naročito oni na kojima se pojavio. Legendaran je život vodio i izgubio. Otišao je kao neokrunjeni kralj jednog naroda u isti mah bez zemlje i kojemu sva Zemlja pripada, izgubljenog u vremenu i prostoru. Završio je u New Orleansu, gdje se rodio jazz, što ne bi bilo toliko čudno da se i blues nije nanovo rodio u Nišu.
Dandanas malo tko zna za pravi razmjer zla čovječnoga gadže, malo koji gadžovan zna romski jezik i malo tko govori o romskoj sudbini, jer Romi niti koloniziraju tobožnje Svete zemlje niti otvaraju logore ili izrabljivačke tvornice. Da je Šaban mogao biti okrunjen, nikada ga ne bi prozvali kraljem, a da je netko naslijedio njegovo prijestolje, morao bi ga prvo stoput izgubiti da bi ga stekao samo na tren.
__________________________________________
KARLO ILIĆ (1990.) je glazbenik (izvođač, aranžer i skladatelj) i književnik iz Rijeke. Pokretač je edicije Jazz Beat u nakladi riječke izdavačke kuće Ex libris, gdje je u antikvarijatu Ex libris organizirao i glazbeni program. Pored uređivanja rukopisa, bavi se spisateljstvom i prevođenjem.
Nastupa pretežno u jazz i etno sastavima (gitara, kontrabas i ʿud), a surađuje s glazbenicima kao što su Denis Razumović Razz, Roberto Magris, Rajko Ergić, Robert Mikuljan, Dorian Cuculić, Lovro Mirth, Vedran Ružić, Goran Cvijanović, Darko Jurković Charlie i mnogi drugi. Pored koncertnih i manjih nastupa, aranžira i sklada glazbu za razne medije i prilike.
Preveo je naslove Teresa Forcades: Vjera i sloboda (Ex libris, 2017.), Eric Hobsbawm: Jazz scena (Mizantrop & Ex libris, 2019.) i Yusef Lateef: Autofiziopsihički spisi: Književnost brata Yusefa (Ex libris, 2020.), a neki od naslova koje potpisuje kao urednik su: Vojo Šindolić: Jazz Beat: O utjecaju jazza na djela Beat generacije i obratno (Ex libris, 2017.), Ralph Ellison: Nevidljivi čovjek (Ex libris, 2018.), Charles Mingus: Gore nego psetu (Ex libris, 2022.) i Davor Hrvoj: Zamrznuta glazba: Razgovori s jazz glazbenicima (Ex libris, 2022.).
2014. s Rajkom Ergićem skladao je, aranžirao i izvodio glazbu za predstavu Guver In Progress u Guvernerovoj palači u Rijeci (režija i izvedba: Zoran Josić, Ana Ljutić, Nina Sabo i Marin Tudor). 2016. s Denis Razz Adjustable Group aranžirao je glazbu za, te nastupio u predstavi Break a Leg uz Plesnu grupu Flame (režija i koreografija: Martina Hrlić Rogić). 2017. uz pjevačku skupinu Makedonskog kulturnog društva Ilinden u Rijeci nastupio je na Večeri makedonske pjesme. 2018. nastupio je u duetu s Jelenom Androić na zatvaranju 2. Bijenala industrijske umjetnosti u Labinu (IAB 02), pored drugih izvođača u organizaciji Udruge Roma Rijeka. 2019. s etno ansamblom flamenco gitarista Gorana Tomića i trubačkim orkestrom iz Strumice, Sj. Makedonija, nastupio je na obilježavanju Svjetskog dana Roma u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. 2020. povodom objavljivanja knjige Autofiziopsihički spisi i stogodišnjice rođenja Yusefa Lateefa, aranžirao je te s vlastitim kvintetom izveo koncert Lateefove glazbe, a iste godine sudjelovao je u obilježavanju stogodišnjice njegova rođenja, Yusef Lateef – A Centenary Celebration, na poziv University of Massachusetts Amherst Centra za lijepe umjetnosti (UMass Amherst Fine Arts Center).
Od 2023. do 2025. u raznim sastavima nastupa na festivalima Siscia Open Jazz & Blues Festival (Sisak), Zadar Jazz & Blues Festival (Zadar), Kastafsko kulturno leto (Kastav), Liburnia Jazz (Opatija), Samobor Jazz Festival (Samobor), Fest Jazza Koprivnica (Koprivnica), All That Jazz (Malinska), Festival slobodne glazbe (Murter), Labin Jazz Festival (Labin), Jazz.hr (Zagreb), kao i na HGU Sessions (Zagreb), a u istom razdoblju pokreće te organizira Jazz By The Book, seriju jazz koncerata u antikvarijatu Ex libris.
Izbor snimljenih albuma:
Opća mjesta / Common Places s: Vojo Šindolić, Denis Razumović i Edin Botić (samostalno izdanje, Hrvatska 2017.), glazba improvizirana na izgovorenu poeziju Voje Šindolića, izvedba (gitara i truba)
Ličnost u izgradnji / Personality Under Construction s: Denis Razumović, Rajko Ergić i Sebastian Demark (Camera Roll, Hrvatska 2021.), soundtrack za predstavu i film u izvedbi Sare Blažić (režija: Bruno Lovrenčić), izvedba (gitara) i aranžman
Discrepancies In Blue s Denis Razz Adjustable Group (Dallas Records, Hrvatska 2023.), jazz album autorske glazbe Denisa Razumovića, izvedba (gitara)
Jazz Manouche: Traditional Guitar Melodies (Studio Fontána, Češka 2023.), solo album, produkcija, aranžman i izvedba tradicionalnih i autorskih skladbi (gitara i kontrabas)
In Action s Roberto Magris / Denis Razz Quartet (JMood Records, SAD 2026.), jazz album autorske glazbe Roberta Magrisa, Denisa Razumovića, Johna Coltranea i drugih, izvedba (kontrabas, gitara i ‘ud)
fotografija autora: Luka Kosić
čovjek-časopis 