PRVI DIO: KNIN (1991–1995)
I
NA DOČEKU Nove hiljadu devetsto devedeset i prve godine, ostao sam kod kuće. Zbog nepromišljenog faula u napadu, Mater me izvela iz igre i poslala na hlađenje. Jebi ga. Prvi srednje, hormoni, vruća glava, pizdarije, pet kečeva na polugodištu… I nema žurke kod Sida! Sjedim na krevetu u svojoj sobi. Smaram se. Osluškujem dosadnu novogodišnju žurku roditelja i njihovog društva iz onog drugog plemena koje isto živi u mom gradu. Kažu oni svi skupa uglas da na plemenske podjele niko ne obraća pažnju, ali zakleo bih se u Johnnyja Rottena i Jella Biafru zajedno, da jedu govna. Eno ih u dnevnoj sobi, mudruju o politici i aktuelnim dešavanjima. O čemu bi drugo? Zabavlja ih Mišo Kovač sa zvučnika i „Dalmacija u mom oku”. Ne bih ja slušao njihova sranja, ali tanki su zidovi. Glasovi ih probijaju s lakoćom. Nadaju se kako će sve izaći na dobro. Kako slatko lažu jedni druge, pa to je šou!
Mater često pominje kako sam ljetos na povratku sa Risovca mahnuo ka proplanku i izvalio nešto tipa: „Zbogom, planino, vidimo se opet za dvadeset godina!” Iskreno, ne sjećam se tog trenutka. Mater kaže da su prisutni ostali zatečeni mojom naivnom izjavom. Partibrejker? Ili vizionar? Pretvorio sam tom rečenicom veseli žamor u neprijatnu tišinu. Pratila nas je do kuće. Ekipa iz oba plemena, sabijeni u prikolici jedni do drugih, ćutke su zagledali pejzaže Crvene zemlje i okolnih brda. Izgleda kao da sam rekao nešto proročansko. A samo sam veselo mahnuo proplanku. Misao je nekontrolisano izletjela iz glave sama od sebe. Ništa nisam imao s njom. Otkud meni takve misli? Ista ta ekipa večeras, na dočeku Nove godine, pretvara se da im je dobro. Kao.
Pored mene na klupi za hlađenje sjede Braća Blizanci. Izbačeni su iz igre zbog nepromišljene greške u koracima. Zaustavljeni su u taktički razrađenoj eskivaži na žurku kod njihove prave ekipe. Odao ih je nesmotreni korak viška. Roditelji su ih priveli kod nas na doček, poput robijaša. Posmatram ih krajičkom oka. Sve bi dali samo da nisu tu. Možda bi prekratili dosadu da postoji neko zajedničko interesovanje, ali odavno su prošla klinačka vremena kad smo maltretirali vršnjake trkajući se kome će prije iscuriti zmijino mlijeko, ko će od nas duže držati petardu u ruci prije eksplozije i slične gluposti. Tinejdžerski hormoni rade nas na različitim frekvencijama. Jednostavno, nismo ekipa. Njih lože zastave i grbovi, mene puca pank.
Mater sažaljivo posmatra Blizance. Neprestano gunđaju svojim roditeljima. Uporni su. Njihovoj materi je neprijatno. Onda je mojoj pukao film. Zamolila je da im skine lisice i vrati ih u igru. Nova je godina, može im progledati kroz prste. Njihova mater predlaže da povedu i mene tamo gdje su krenuli u provod. Nekoliko minuta mlađi Blizanac usplahireno kaže da to baš i nije dobra ideja. Bolje je da ostanem kući. Sigurno mi se neće svidjeti pjesme koje se slušaju i pjevaju tamo gdje oni idu. Ne brini, druže, neću ja nigdje. Ali malo sam zbunjen. Kakve to pjesme Blizanac pominje? Nema teorije da je pank, Blizanci nemaju pojma šta je to. Koliko ih poznajem, oni uopšte ne slušaju muziku. Odlično, oni će se maknuti iz sobe i ostaću sam među svojim kasetama. Na žurci posvećenoj sebi lično. Takve žurke su najbolje. Nema smarača koji spopadaju di-džeja tražeći pjesme preko reda. Večeras ne ispunjavam muzičke želje. Ovdje, večeras, u svojoj sobi ja sam moćni di-džej koji upravlja atmosferom. Mater se dere iz kuhinje da smanjim doživljaj. Ne fermam je dva posto. Dvokasetaš vozi svoje, ne obazirem se na negodovanja sa susjedne žurke… Cane iz Partibrejkersa svečano sječe vrpcu ispraćaja hiljadu devetsto devedesete.
„Hej, ti, dole u mraku / Što sad stojiš sam / Čega ima da se plašiš / Priđi, opusti se / Priđi grupi ispred sebe / I radi isto što i oni / To je kompromisna igra / Za mene I za tebe / U ovom gradu kompromisna / Igra za mene i za tebe.”
U iznenadnom novogodišnjem trileru, Blizanci su ispali pozitivci. Nisu me htjeli izlagati neprijatnostima. Tamo gdje su pošli zaista nije bilo mjesta za mene. I one poput mene. Uskoro će mi sve postati jasno. Po običaju, kasno palim kad su u pitanju stvari koje me ne zanimaju, a mož-
da bi trebale. Grupa seljačina iz Prometne presrela me u školskom dvorištu. Okružili su me. Ispitivanje je mirisalo na batine u najavi. Šta ja to mutim sa Blizancima? Znam li ko su oni? Da li sam svjestan šta rade i na šta su spremni? Ta Prometna je leglo usijanih glava lišenih dubokih misli. Ne treba se s njima kačiti. Sjetio sam se kako su onog malog Žohara držali za noge kroz prozor učionice na drugom spratu, prijeteći mu da će ga baciti jer nije njihov. Oni ogromni kao međedi, a Žohar sitan kao poljski miš, živ se usrao. Manijaci.
– Znam ko su oni. Porodični smo prijatelji i poznajemo se čitav život!
– Oni su, budalo, Hrvati, a ti si Srbin!
Tako znači… Pazi kad nisam imao pojma! Seljačine iz Prometne znaju na osnovu mog imena i prezimena bolje od mene ko sam i šta sam! Nemam blage veze ko su oni, u životu me ne zanimaju. Pa i Blizanci, male hulje, tek oni dobro znaju bolje od mene sve ovo vrijeme ko sam i šta sam. Kako to vješto kriju! Namazaniji su od ovih sirovina koje udaraju odmah u glavu. Svi, jebote, bolje od mene znaju ko sam! A ja sam bio ubjeđen da sam panker…
Tjerajte se u pičku materinu, mislim se dok gledam sirovine iz Prometne u oči, ali zadržavam misao za sebe. Prebili bi me kao pseto. Posebno Lisac, glavni među njima. On je najluđi. Kurči se kako ima kravu za kućnog ljubimca. Jebeno. A Braću Blizance ionako rijetko viđam u posljednje vrijeme. Samo u školi i to usput, na zdravo – zdravo. Primjećujem da se nakon one novogodišnje optimistične žurke roditelji više ne druže intenzivno kao ranije. Zbog čega su se udaljili, to morate pitati njih.
Vraćam se iz škole. Razmišljam o novonastaloj spoznaji ko sam i šta sam u očima drugih. Razmišljam koji je kurac ljudima kad se tako nekontrolisano ponašaju. I onda me pukne fleš. Sjetim se lanjskog masovnog početka ložione na “Srbe” i “Hrvate”. Pa da, to je taj virus! Spoznaju gdje je moje mjesto u podjeli uloga potpuno sam prespavao. Nije me bilo briga za takve teme. Kad je Milan Zubar Babić proglasio ratno stanje i zasadio balvane po cestama, zatekao sam se, kao i svake godine u isto vrijeme, na Prviću. Lokalna ekipa sa otoka zapitkivala me šta se dešava u Kninu. Prethodnih godina nisu postavljali takva pitanja. Mislim da im je moja provincija oduvijek bila odvratna. Sad ih odjednom sve živo interesuje. A ja se raspametio! Krenuo da kenjam kako ima puno dobrih bendova, da su Machine Gun svirali u Beogradu i Zagrebu, da su izdali samostalni album „Put za Nakovo” i pojavili se na kompilaciji „Bombardiranje New Yorka”, kad bi samo znali kako je to moćan album, Messerschmitt i Majke rasturaju, kakav je Satan Panonski luđak, eto – proljetos su nam gostovali Partibrejkersi, a ja sam se ugurao u prve redove i Cane mi je sa bine pružio ruku, bacio petaka, nisam tu ruku prao danima… Mislim da nisu razumjeli o čemu pričam, jer to nisu bili odgovori koji ih interesuju. Zaista ne znam šta bih im drugo rekao.
Naivni mali papak…
„PROLJEĆE JE OTPOČELO S KIŠOM”, pjevao je Arsen Dedić. Samo što je ovo naše kninsko proljeće devedes’prve otpočelo pjesmom noćnih eksplozija. Spavao sam dubokim snom kad me jedna takva prilično glasna zamalo zbacila s kreveta. Osjećam kao da mi je pukla ispod dupeta. Mater je panično utrčala u sobu. Vidjevši da smo brat i ja dobro, odahnula je. Bunovan iz naglo prekinutog sna, upitao sam je šta se to upravo dogodilo.
– Sve je u redu, nastavi spavati. Sigurno si nešto ružno sanjao – rekla je.
Laveži pasa isprovociranih eksplozijom parali su mrak. I ne, čini mi se da ništa više nije u redu. Možda jesam naivan, ali ne dam se zbuniti. Osjećam da se nešto dešava. Nedavno su minirali kiosk na raskrsnici. Tu sam kao tinejdžer prvi put u životu ugledao naslovnicu Vrućeg kaja. Ovog puta stradala je radnja urara u prizemlju zgrade baš ispod našeg stana. Primjećujem da ta radnja stalno priziva nevolju, pošto je često razbijaju. Prvo su koristili štangle i kamenje, sad su prešli na dinamit. Za tu urarsku radnju kažu da je ustaška. Zbog toga je rasturaju. Noću sve češće
odjekuju eksplozije po gradu. Ako nije kod urara, bacamo opklade gdje je puklo.
Dobro došli na pucanje. Po šavovima.
U TRENUTKU KAD JE Klaus Augenthaler, nogometaš Bayerna iz Münchena, lobovao vlastitog golmana u grotlu beogradske Marakane, počastivši Crvenu zvezdu finalom Kupa šampiona, arsenal dugih i kratkih cijevi izmilio je kroz prozore zgrada i kuća. Nekontrolisani rafali demolirali su tišinu aprilske večeri. Sve nakupljene frustracije tokom prethodnih mjeseci kao da su Augenthalerovim auto golom naglo popustile i prosule se u zrak kao konfete različitih kalibara. Mater je duboko uzdahnula. Pomirila se sa činjenicom da je te večeri konačno počeo rat. Stari je zeza. Kaže joj da navijači Crvene zvezde slave pobjedu. Daju ljudi sebi malo oduška. Ako nastave s pucnjavom, neće im ostati ništa municije za finale protiv Olympiquea iz Marseilla, a kamoli za neki pravi rat. Tetka iz Zagreba javlja telefonom da se i kod njih pucalo, ali samo kad Bayern postigne gol.
Čitav grad, mislim na etnički većinsko pleme naloženo na frku, živi za uspjehe Crvene zvezde. Posebno su nabrijane Delije iz Knina. Prati ih glas da su jedna od najnezgodnijih formacija Zvezdinih navijača. To što dolaze iz Knina samo im pumpa ego. U slavljeničkom stampedu mase na travnjaku Marakane, luđaci iz Knina uspjeli su prvi stići do prečke ispod koje je Augenthaler lobovao svog golmana. Odvalili su je od stativa i dovukli u grad kao trofej. Svečano su je posadili uz stub ulične rasvjete na parkiralištu ispred zgrade Željezničke stanice i
zavezali bakarnom žicom. Knin je dobio novi moderni spomenik. Mene ta odvaljena prečka podsjeća na totem kojem se klanjaju Indijanci.
Nakon Zvezdine pobjede nad Olympiquem u Bariju, slavljenička pucnjava u gradu zaista je bila slabijeg intenziteta nego one večeri kad su zveknuli Bayern. Možda je Stari bio u pravu kad je rekao da su pretjerali s pucnjavom. A možda su, opet, štedjeli metke za prave okršaje.
Koji uskoro slijede.
ĐURĐEVDAN JE. Stari sa balkona posmatra masu na ulici, divljaju i prave haos. U ruci stiska lovačku pušku. Za svaki slučaj. Stari je iskusan lovac, majstor mimikrije. Balkon je ušuškan, pa Stari posmatra situaciju iz sjenke. Dobacuje Materi da se odmaknemo od prozora dnevne sobe što gleda na glavnu ulicu. Nije bezbjedno. Svakog trenutka može doletjeti neki kamen. Vjerovatno ima i naoružanih u toj razularenoj masi. Nalazimo se u grotlu frke. Mater spušta roletne. Ostavlja mali procijep kako bi povremeno osmotrili razvoj situacije. Po gradu se pljačka
i razbija sve što nije u vlasništvu Srba. U toku je revanš za Zadar i pljačkanje svega srpskog u tom gradu. Nekoliko dana ranije, Srbi su u okolini Obrovca iz zasjede ubili hrvatskog policajca. Onda su Zadrani popizdili i servirali osvetu. Rasturili su svu gradsku imovinu u vlasništvu Srba. Sad Srbi uzvraćaju rušenjem i pljačkom po Kninu svega u vlasništvu Hrvata.
Majske „kristalne noći”…
Virim kroz procijep na roletnama. Zaustavljam pogled na raskupusanom izlogu trgovine Odjevni dom. Hipnotisana gomila prebira po razbacanim policama. Kradu ostatke asortimana nakon udarnog stampeda pljačkaša. Posmatram kako se ispred ulaza u trgovinu zaustavlja freza sa prikolicom. Utonula je pod teretom ukradene tehničke robe. Vozač freze ulazi u Odjevni dom. Iznenada iz mraka izranja nepoznata osoba, startuje frezu i odlazi zajedno s plijenom. Lopovi otimaju od lopova. Na fasadi ležećeg nebodera JŽ 9 te večeri neko je ispisao repliku grafita „Uživaj opštu nemoć” koji je svojevremeno krasio zid pored stepeništa ka gimnaziji.
Idealan opis stanja na terenu.
JEDAN OD GLAVNIH „krivaca” za muzički odgoj bio je Ujak. U osnovnoj školi ubacio mi je crva zvanog U2. Čitav sedmi i osmi razred ložio sam se na Bona i ekipu. Njihovim posterom iz magazina Bravo upropastio sam odvratne konfekcijske tapete bratove i moje sobe u novom stanu. Ljubav prema U2 pukla je polaskom u srednju školu. Nanjušio sam The Doors, prepisujući sve što je slušala tadašnja simpatija Antonela. Podozrivo me posmatrala kako je kopiram. Smatrala je da sam glup za The Doors i da nema teorije da ih shvatim. Ona ih je kapirala jer je bila hipik. A ja nisam. Duvala je vutru. Ja nisam. Bar ne još tada. Bio sam u tom trenutku pogubljeni tinejdžer, koji je tražio svoj muzički ukus. Kod Sida sam zavolio Sex Pistols i The Ramones. Nanjušio sam pank, međutim, bio sam daleko od pank ekipe. Kolokvijum, super drugar iz škole, sreo me jednog dana pored robne kuće. Osnivao je bend Pubertet mladih žaba. Ponudio mi je mjesto basiste, jer slušam dobru muziku. Pristao sam bez razmišljanja iako nikad u životu nisam držao bas gitaru u ruci. Ali, snaći ću se već. Mislim da kod Dida u konobici ima neka stara Tetkina akustična gitara, poslužiće za vježbanje.
Odlazim na prvu probu, u prostoriju na spratu nedovršene kuće ispod brda Spas u kojoj živi Džile. U postavi smo Kolokvijum, Zdrave, Boban i ja. Nevješto petljamo prstima po instrumentima. Bas gitara mi nezgrapno visi o ramenu. Mršav sam, pa me preteže. Ne znam šta ću s rukama. Uvježbavamo Ramones, pjesmu „Boyfriend”, za Gitarijadu krajem maja. Bas dionica sastavljena je od tri najjednostavnija moguća tona. Kolokvijum me podsjeća na koje pragove da stavim prste i kako da držim trzalicu. Prije probe, nabadao sam najdeblju žicu, kao bas, na onoj Tetkinoj akustičnoj gitari kod Dida u konobici. Dida je pleo svoju ribarsku mrežu i nemoćno vrtio glavom dok sam mu – upirući po žici poluisplaženog jezika, lupao po živcima kao da čekićam.
Ali, džaba sav trud, džaba Kolokvijumova smirenost da me strpljivo nauči ta tri prosta tona kad nisam uspio pogoditi nijedan! Karijera basiste u Pubertetu mladih žaba trajala je čitavu jednu probu. Nikad nisam shvatio da li sam izbačen iz benda ili sam se jednostavno prepao svirke i nestao.
TOG 25. MAJA 1991. godine na Tvrđavi se održavala tradicionalna Gitarijada lokalnih bendova povodom praznika “Dana mladosti”. Svi bendovi su na okupu, osim Machine Gun, oni su prerasli lokalne grupne svirke. “Dan mladosti” odavno je izgubio smisao, zamjenili su ga
neplanirani i iznenadni odlasci iz grada i dolasci u grad. Dešavala se posljednja Gitarijada održana u miru. Trudili smo se da ne primjećujemo frku koja se valjala iza brda. U publici sam. Na binu izlaze Rodžer, Džile, Tule i Bule. Zovu se Midnight Porno Band. Reski rif Džiletove gitare u pjesmi „Dim”, natjerao je Rodžera da promjeni stvarnost zauvijek. Držeći mikrofon u ruci, razdrao se glasno: „Gizi!!!!” Tog dana, u dimu i paklu reskih rifova rođeno je božanstvo Gizi. U godinama koje dolaze, on će postati čuvar posrnulih duša pankera i neprilagođenih od pada u prokletstvo etničkih identiteta.
Nedugo nakon te svirke sve je otišlo u kurac. Doslovno. Tvrđavu su zauzeli ljudi u maskirnim uniformama, zaigrala je mečka Knindža, dok su u lokalnom restoranu žrtvovane nebrojene jagnjeće brigade. Jedini gosti na Tvrđavi bili su vojnici i civili pogrešnih krvnih zrnaca, imali su
fore nekoliko stotina koraka s rukama na leđima do Barutane, njihovog mučilišta. Gizi je dugo pritajeno ćutao, kao i svi pametni, čekajući pogodan trenutak. On se dogodio jedne hladne zimske večeri u kući na obodu grada kad su The Noisemakers na privatnoj žurci opalili prvi rif nakon duge zvučne pauze. Rokenrol je opet oživio u Hermetički zatvorenom Getu.
SJEDIM NA PRAGU ispred ulaznih vrata u Babinu i Didovu kuću. Posmatram visoki čempres kako se šepuri po dvorištu. Nervozno cupkam nogama. Pizdim. More je nedostižno, a nalazi mi se bukvalno ispred nosa. Kad zvizdan upekne i polude zrikavci, hvatam mu mirise u zraku. Mater se muva po kući. Kaže da ovog ljeta ne možemo na Prvić. Barikade od prošle godine evoluirale su u minska polja i rovove. Zubar Babić što je preko radija prosuo paranoju o ratnom stanju, uopšte se nije zezao. Ko nam je kriv što smo naivni hedonisti. Što shvatamo život kao uživanciju, a ne frustraciju temama zbog kojih su se mnogi dohvatili oružja kako bi riješili međusobna neslaganja. Društvo sa dočeka nove godine se raspalo. A bili su tako optimistični. Stari je u međuvremenu dobio poziv za mobilizaciju. Mater je prije nekoliko dana na ulici otresla prvog komšiju iz zgrade. Zdepasti bradonja, novopečeni četnik, cinično ju je upitao zašto je još uvijek u gradu, zar ne vidi da njeni bježe. Reternirala mu je poput Martine Navratilove. Kad si toliki mudonja zašto nisi na frontu, nego spopadaš žene po ulici. As udarac! Čedo se povukao u svoju skučenu Ravnu goru od tridesetak metara kvadratnih. Izbjegavao je Mater u širokom luku.
Braću Blizance tog ljeta sreo sam sasvim slučajno ispred srednjoškolskog centra, posljednji put u životu. Rekli su mi da se sele u grad na moru. Blago njima, sad će imati kuću pored plaže.
A ti se, moj Igore, zezaj po šumama i gorama svog zavičaja.
DIDA U GLUVIM NOĆIMA tog dosadnog ljeta sluša Radio Split. Voli emisiju za pomorce u kojoj porodice šalju pozdrave mornarima dok krstare dalekim morima. Zamišlja kako mu se javljaju njegovi sa Prvića. Zaboravili su ga. Kao prtljag ostavljen na krivoj strani minskog polja. Dida je samo htio ostati sa svojima. A njegovi sa otoka su mu rekli da ti njegovi više nisu njihovi. Dida zbog toga pati. Znam po zamišljenom pogledu dok se gubi u pravcu mora. Kad ga upitam zašto su mu tako crvene oči, Dida laže da je od promaje. Dida je visoko iznad lobanja koje se pošto – poto žele svađati na nacionalnoj osnovi. Nije to njegov film. Ne razumije kako
smo se do juče voljeli do smrti, a sad se odjednom do te iste smrti mrzimo. Dida voli klape. Onda je sretan. Kad je Stari muvao Mater, banuo joj je usred noći pijan pod prozor i doveo klapu. Dida se raspametio više nego ona. Odmah je probudio Babu da postavi stol, iznese piće i hranu; našao je idealnog zeta.
Fali mi to usrano more, jebem mu mater, razmišljam na pragu Babine i Didove kuće. Izvinjavam se na psovkama. Na nebu proleti poneki zalutali galeb i pusti krik kao da me podjebava. U tom trenutku poželim praćku, da začepim gubicu prokletom pernatom provokatoru. Ove godine zato prvi put u životu hladim noge u Brzici! To je jedna od sedam rijeka i potoka koje izviru u okolini Knina. Brzica je zamjena za more. Spuštamo se niz njene brzake i krotimo divlje virove. Rizikujemo prelome kostiju dok skačemo u plićake sa krhkih grana vrba. Vrištimo od bola pri dodiru tijela sa mrzlom vodom. Kakav vestern.
Tom Sawyer i Huckleberry Finn susreću Tarzana u Hermetički zatvorenom Getu, okruženi minskim poljima.
Sve je tog ljeta hiljadu devetsto devedeset i prve godine mirisalo na netom svršeni mir.
II
MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ poznatiji je u gradu po nadimku Sid nego po sopstvenom imenu. On je panker. Zapravo, on je Pankerčina. Isto smo godište. Za razliku od ekipe koja se samo fura na pank, Sid ga živi. Ošišan je na čirokanu i ne odvaja se od debelog lanca kojim vitla
na svirkama. Rado ga upotrijebi kad naleti na budale što ga sprdaju zbog frizure. Razumijemo se bez izgovorene riječi. Provodimo vrijeme kod njega u stanu. Slušamo muziku. Prilično je dosadno u ovom ratnom zatvoru.
– Da ti pustim nešto. Svidjet će ti se! – kaže mi dok rovari po kasetama na polici.
Čekam.
Kreće…
Jebote!
Nokaut.
Sudija u ringu odavno je odbrojao do deset, a ja i dalje ležim na podu širom otvorenih očiju, patosiran od iznenadnog udara zvučne čizme u glavu.
GBH – „City baby attacked by rats”!
Uvodni rif i doboš koji priziva na šutku udarili su me nemilosrdno. Prouzrokovali krvarenje u mozgu. GBH sviraju pojačani na maksimum dok se stvarnost oko nas nepovratno urušava. A nas doslovno boli kurac za sve. To je to! GBH su mi uletjeli klizeći i polomili obe noge. Sid se baca po sobi u ritmu rifova, nasumično šutira stvari. Ja nepomično zurim u tačku na plafonu, izuven iz cipela. Popio sam sudbonosni metak u nejake tinejdžerske grudi. GBH su mi spasili život. Moj život više nije bio isti.
NAPOLJU JE STVARNO SRANJE. Rat se baš razigrao. „Orkani”, te glupe rakete u obliku masivnih vibratora polijeću sa Crvene zemlje po ustaljenom redu letenja. Sirene za zračnu opasnost urlaju poput fanfara. Javljaju da naši napadaju more. Zbog toga se sklanjamo u kuće
ako s druge strane vrate istom mjerom. Kod Sida u sobi je najbolje. Sid, Kolokvijum, Trip, Rista i ja. Trip prelazi prstom po rđi na simsu. Sims je spržen od ostataka Rokijevog vina. Rista ga je isporučio iz utrobe kroz prozor na ulicu, a ostaci su jednostavno spržili lim. Sid prepričava
doživljaj sa šišanja.
– Kažem ja frizerki, hoću da me ošiša na čirokanu. Ona neće ni da čuje. Na kraju sam uz raspravu uspio dobiti što sam htio, pa je frizerka rekla da mi baš dobro stoji.
Mogu zamisliti Sidovu metodu ubjeđivanja.
– Kad sam tako ošišan došao kući, starci su popizdili i zaprijetili da će me ošišati na spavanju. Te noći stavio sam ormar na vrata i zaspao na miru – priča Sid kroz smijeh.
Svi se smijemo.
Na gramofonu se vrti ploča „Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols”. Sid i Kolokvijum idu u isti razred. Sa njima je u razredu i neki mali šaner seljačina. Krade sa ocem stvari iz napuštenih hrvatskih kuća nakon pada Drniša u zagrljaj Hermetički zatvorenog Geta. Te ukradene stvari su sada in. Ispod žita može se pronaći svašta, od igle do lokomotive. Među bogatim plijenom našao se i super očuvani vinil žutog omota koji upravo svira sa gramofona. Mali šaner sjetio se da bi Kolokvijum mogao znati o čemu se radi i koliko ploča vrijedi. Djeluje
mu kao da je njegov đir. Kolokvijum se usrao od frke. Znao je odlično kakav neočekivani dragulj drži u rukama, ali sivom masom između ušiju odzvanjale su riječi muškog roditelja:
– Ako uzmeš nešto iz opljačkanih hrvatskih kuća, polomiću ti obje ruke i noge!
Ko bi, ajde molim te budi pametan, očekivao Sveti gral panka na vinilu maznut iz napuštene hrvatske kuće u tamo nekim Baljcima?! Sela u pripizdini dalmatinskog zaleđa gdje ni vukovi ne zalaze. Sid je posmatrao iskušavanje đavola. Kad mu je dopizdila napetost, rekao je malom
šaneru da je ploča bez veze, teško sranje i ne vrijedi ništa. Uzeće je on za siću. Tako je ploča na kraju završila kod njega. Sad je vrtimo dok pijemo ostatke otrovnog Rokijevog vina. Lomimo tinejdžerske misli. U trenutku depresivnog ništavila, pada nam na pamet jedina logična stvar. Da i mi osnujemo bend! A šta bi drugo? Svi u gradu imaju bend! Najmanje deset postava i kombinacija trenutno se vrti po garažama i prostorijama za vježbanje! Nema veze što ne znamo svirati, boli nas kurac, nas dvojica, Sid i ja bićemo vokali! Niko u gradu nema bend sa dva muška vokala. Sidu se cakle oči. Biće ovo do jaja!
Zvaćemo se…. Muda labuda!
KOLOKVIJUM JE VAŽNO SAOPŠTIO da će se uskoro u Partizanu održati svirka po uzoru na prijeratne Gitarijade. Sid je bio oduševljen. Rekao je da to ne može proći bez Muda labuda. Kolokvijum je obećao da će nam srediti mjesto na bini. Nekoliko dana pred svirku, grad je osvanuo ručno dekorisanim plakatima sa rasporedom bendova koji će se popeti na drvenu binu. Gledamo jedan takav dok se klati prikačen lošim selotejpom na fasadi raspalog hotela Dinara. Prstom prelazimo preko imena posloženih na spisku i čitamo ih sebi u bradu.
– Evo nas! Zadnji smo na listi! – uzbuđeno je uzviknuo Sid.
Prelazimo pogledom preko imena našeg benda. Više puta. Ne zovemo se Muda labudova, majku mu jebem, kako piše na plakatu, nego Mu – Da La – Bu – Da! Eto koliko nas ozbiljno shvataju. Ne znaju nam ni ime benda! Ali, nije bitno, ponosni smo na istorijski trenutak u našim malim životima. Dobro će nas zapamtiti.
Konačno je došao i taj dan, napunjen je Partizan! Tenzija pred početak svirke provijava zadimljenom dvoranom. Svi su tu, ekipa iz škole, gradski blejači, pozeri, momci u uniformama pristigli sa prvih linija fronta, policajci u civilu i kamerman TV Knin koji snima svirku za potrebe lokalne televizije. Opet neka radost kvari mračno raspoloženje u Getu.
Izlazim na binu. Puca me trema. Reflektor mi zasljepljuje oči, ne vidim publiku. Držim mikrofon u ruci. Prema dogovoru pred svirku, služim kao zagrijavanje za Sidov perfomans. On je glavno oružje benda. Pjevam obrade, a Sid naše autorske pjesme. Kakav divan osjećaj u utrobi. Urlam „Anarchy In The UK”, skačem po bini kao zec, u bijeloj majici na kojoj je flomasterima nevješto iscrtano u raznim bojama „I was a punk hero before you”, na glavi mi Sidova pilotska kapica. Raštimovani smo totalno, zvučimo katastrofalno, ali to je zaista nevažno. Nama je dobro. Moj performans traje kratko, da ne ubijem publiku u pojam. Nakon „Blitzkrieg Bop”, predajem Sidu mikrofon, on ne gubi vrijeme. Izlazi na binu gol do pojasa u kožnom mantilu. Na glavi mu probušeni, zarđali Naci šljem iz Drugog svijetskog rata. Oko prsa je zavezao tanku ljubičastu traku za umotavanje poklona. Na prvi udar bas-bubnja, Sid se pretvara u razgoropađenu zvijer. Stalkom od mikrofona čisti klince oslonjene o rub bine. Primjećuje snimatelja TV Knin kako ga sa podsmjehom, posprdno fokusira, kao: „Hej, mali paćeniče, smiješan si, pogledaj se na šta ličiš!” Sid ga pozdravlja srednjim prstom. Potom mu svom silinom zabija stalak od mikrofona u objektiv kamere. BAM! Oprema je nokautirana! Kamerman ne zna šta ga je snašlo. Sidov srednji prst kruži ka masi. Sa ruba bine očišćene od klinaca, urla „Mrtva ležiš na asfaltu”, hitčinu na koju smo jako ponosni i koju smo do tada čuli samo mi iz benda. Masa reaguje, ali sa distance. Oko njega je brisani prostor zbog mlataranja stalkom od mikrofona. Frka ljudima da priđu bliže. Momci u uniformama zbijeni su u masi. Djeluju uznemireno. Niko nije očekivao ovakav šou. Uzbuđeno posmatram Sidov performans. Dok urla: „O da, o baš vam hvala!”, pozdravlja uniformisane momke nacističkim pozdravom Sieg Heil. Uniforme sa fronta pizde. Konačno im je pukao film. Razgrću masu. Kreću se prema bini riješeni da nas prebiju ili šta god već imaju na umu da nam urade. Ne piše nam se dobro. Sid i dalje prkosno stoji na bini. Čeka uniforme sa stalkom od mikrofona u ruci. Riješen je da ih počisti. Sam protiv svih. Do kraja. Kako samo on to zna. Odvlačimo ga na silu u backstage. Ljuti se zašto ga prekidamo kad nije još uvijek rekao sve. Alo, druže, ode glava! Svirka se završava u haosu. Bježimo iz Partizana kroz zadnji izlaz negdje u noć. Razbijeni u male grupe, nestajemo svako svojim putem. Zatiremo tragove. Ali, to je to! Uradili smo ono što smo htjeli! Dali smo publici surovu pankersku šamarčinu. Sad smo bezvezni autsajderi koje posmatraju sa strahopoštovanjem. Muda jebena labuda!!!
NAKON TE SVIRKE u Partizanu, nijedna više nije prošla bez nas. A svirke su se baš bile zaredale. U uskoj prostoriji “Tombole”, sa podrškom agregata u nedostatku struje, svirke se održavaju svakodnevno. Sid neprekidno izvodi iste akrobacije. Naravno, zvučimo katastrofalno.
Svirke su toliko česte, da su ljudi na kraju prestali dolaziti. Iskreno, i nama se smučilo. Bend je sagorio u svom ludilu. Trebali smo se raspasti odmah nakon one prve svirke, kad su nas lovili po gradu da nas prebiju.
Klinci lutaju gradom, pjevaju „Mrtva ležiš na asfaltu”.
Često razgovaram o tim stvarima sa Ristom, drugom iz klupe. Rista je genijalac. Obožava crtati stripove u školskim sveskama. Mnogi talenti poput njega nikad nisu izronili iz mulja. Tvrđava sve češće predstavlja naše sklonište. Kažem mu kako imam osjećaj da smo se Sid i ja malo udaljili nakon raspada Muda labuda. Ležim na kamenom zidu vrha Tvrđave. Gledam na planine ka sjeveru. Ispod mene je ponor i grad koji ne sija u mraku. Zato što nema struje. Cirkamo Rokijevo vino. Ono što prži sims kad povraćaš. Samo alhemičar Roki zna tajne sastojke napitka koje smuti za dvadesetak minuta i uvali ga kao prvoklasni božji nektar. Rista kaže da ne brinem za Sida, proći će ga. Nego, njemu nisu jasni likovi iz škole koji se prijavljuju u Kepov vojni kamp. Ne može da shvati, tek im je šesnaest, nisu ni jebali a hoće u rat, dobacuje dok zapišava jarbol sa kojeg landara velika zastava slobode. Odgovaram mu da će ih proći kad poginu ili popiju metak za uspomenu. Povlačim veliki gutljaj Rokijevog vina. Nagon za povraćanjem je intenzivan. Izručujem u ambis ostatke današnjeg ručka. Paštašuta. Brišem usta rukavom jakne. Odlazimo kući. Treba se spustiti s vrha Tvrđave pijan. Rista usput priča kako je juče bila neka žurka u gradu. Mali Zdrave se toliko napio da je pao sa balkona, nije mu bilo ništa, odmah je ustao, samo je malo sjebao nogu. Bio je toliko razvaljen da nije ni provalio da je pao.
_____________________________________
IGOR ČOKO rođen je u Kninu 1975. godine. Još mu nije jasno da li ga je začeće u toj pripizdini nagradilo ili ukanalilo. Dokumentarni je i ulični fotograf u koži diplomiranog etnologa – antropologa. Do sada je objavio šest knjiga fotografija. Ovo mu je prvi rukopis. Kaže da ga treba čitati očima tinejdžera, ako niste ubili klinca u sebi od života. Oglašava se na društvenim mrežama i sajtu http://www.igorcoko.net
čovjek-časopis 