Eno ih Stoje u redu Sve moje nenapisane riječi Nervozne su Preguravaju se Koja je prva došla Koja je starija Koljena im klecaju Traže mjesto za sjesti Klupe su pukle Kolona je preduga A ja nemam ništa da im dam Rime su na bolovanju Slobodni stihovi na godišnjem Ako ne spoje vikend s praznikom Možda ipak uspijem sjesti Jednu priprostu pjesmu Isplesti
II.
Riječi mi ne dolaze Ne kucaju Ne zvone Skrivaju se Igraju se Grupa traži grupu Po kutovima kvarta Penju se na vrhove Borova i zgrada Pa ih čekam Kao majka Da se umorne vrate Kad se svjetla grada Upale
III.
Pišem polako Uzimam pauze za čaj Olovku zagrijavam Krećući od dna Na pod gledam Glava, ramena, bokovi Na kosti sjedam Peta, prsti, zglobovi Na samom kraju Umorna leđa Od prvog do zadnjeg kralješka Paralelu podvlače s parketom Leže i slušaju Kako dolaze u parovima Sve moje zakržljale riječi
IV.
Pobacat ću mobitele Privatne i poslovne Tko me treba Neka mi napiše pjesmu Stavi je u bocu I prepusti našu sudbinu Poludjelom moru Tako ću imati ozbiljan razlog Stalno mu se vraćati Pratiti plimu i oseku Biti društvo ribarima Umjesto srdela Hvatati riječi
___________________________________
KARLA KARABATIĆ rođena je 1998. godine u Splitu, odrasla u Velikoj Gorici, a trenutno živi negdje između kopna i mora. Radovi su joj objavljeni na književnim portalima Perkatonic, Booke, Astronaut i Strane te uvršteni u regionalne zbornike; zbornik pjesama „Milo Bošković“, zbornik poezije i kratke proze „Rukopisi 47“ i „Rukopisi 48“. Osim poezije i proze, piše znanstvene radove iz područja iskustvenog marketinga u kulturi i umjetnosti (Komarac, T. i Karabatić, K. (2024). Glazba kao dio posjetiteljeva iskustva virtualnog muzeja. Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu). Od 2024. godine članica je Balans centra, krovne udruge za biblioterapiju i poetsku terapiju u Republici Hrvatskoj. U (ne)slobodno vrijeme svaštari putem vlastitog obrta Pisanka B, od pisanja novinskih i promotivnih članaka, preko držanja instrukcija iz računovodstva, pa sve do vođenja kreativnih radionica koje spajaju pokret, prirodu i riječi.
Zalili smo ploču naše kuće u mojim snovima bilo mi je to čudno jer sam rekao da nikad s tobom neću graditi kuću zadržat ćemo se na stanu koji ćemo zvati kućom sve ostalo bilo bi preopasno
Dok se beton sušio zalijevali smo ga kao da je cvijeće ne smije nam popucati jer to će biti znak da nešto ne valja
Čovjek koji nije mogao govoriti došao nam je javiti da je ploča popucala da je smjesa bila loša da aditivi nisu odradili da je arhitekt pogriješio uglavnom svi su bili krivi osim čovjeka koji nije mogao govoriti
Kao u svakom snu probudio sam se prije razrješenja samo da vidim cvijet tvoje kose kako proviruje iz pukotine u betonu
***
KUĆNA FATAMORGANA
Moji temelji su u svim kućama koje nisam izgradio. Ja sam kao skela za nepostojeću zgradu na kojoj se reklamira supermarket. Kad hodam, ispod mene mrve se kosti mojih predaka, kojima su crvi davno nahranjeni, i kao da vidim sve te cigle, zidove, krovove kuća u koje su utkani. Kao da mi je jasno zašto pišem neispisivo. Ako kažem da je sve povezano, pogrešno će me se protumačiti, jer kako onda objašnjavam ovu prazninu što stoji umjesto mojih kuća, fasada koje nemaju svoje zidove, krovova bez svojih krovišta… Nikako, kao što ne mogu objasniti ni tračnice koje jasno vidim, a nemam pojma kamo vode.
***
KUĆNI GROB
Kuća je kao grob za žive i mrtve, Tutankamonovo veselje i trik, cirkus, klaonica, plac sa svježim voćem i povrćem, ribarnica. Kuća je prag koji prijeđeš kad zatvoriš vrata za sobom, noseći u rukama mladu, namirnice ili brzojav. Kuća je otvoreni plamen koji guta sve živo, izmrvljeno, umrtvljeno, zamišljeno, izmaštano. Kuća je ponavljajući san, buđenje tik prije nego što ćeš dotaknuti tlo. Ona je zvrk koji se okreće u suprotnom smjeru, lozinka koju nikako ne možeš zapamtiti, obzor koji nikada ne možeš ispuniti. Zato u kući uvijek ima neki štrik. Na njemu se suši mirisno rublje, ili s njega visi neko tijelo. U kući se živi i u kući se umire, ona je prvi i posljednji dah, početak i kraj za žile u njenom mramoru.
***
KUĆNA VATROVODA
Sanjao sam da bacam sjenu kuće. Krov na četiri vode, gospodski, tri kata, visoko prizemlje. Ruke od balkona pružaju se prema granama visokih stabala. Ali noge! U pokretu, lagane kao da ne trebaju temelja, kao da nisu dizajnirane za stajanje. Onda se sve okrenulo i krov moj odjednom je na dvije vode i postao je pramac broda koji siječe valove, plovi prema Otoku. Nikada neću do njega doći, Otoka, znam to već sada u snu, neću se kao Odisej vratiti vječnom ničem. A znam još nešto: moguće je biti i čovjek i kuća i brod. I taman kad sam se počeo zabavljati, osjetio sam palucanje vatre na glavi. Bilo je ozbiljno: gorio mi je krov, a ja, slijepac u ogledalu, tulio sam kao brod u magli koji ne vidi, ali osjeća stijenu u koju će se zabiti, i potonuti. Izgorjeti u vodi, kakav lijepi paradoks.
***
KUĆA ODLAZAKA
Volim te ne volim te voliš me ne voliš me zapakirani u binarne opozicije luckasta dvojina kotrljamo se terminalom Dolasci – Odlasci Vani na peronu kiša pada po nama ispire šminku kojom pokrivamo nemogućnosti
I briše granicu između mora i neba!
Poslije konduktera koji najavljuje polazak prikrast će nam se doslovnost i mi više nećemo znati put do kuće do Vladivostoka
Kad dođemo do kraja shvatit ćemo da smo ostali u prvom licu jednine
_________________________________
DAVOR MANDIĆ rođen je u Puli 1976. godine. Radio je kao novinar. Piše poeziju, prozu i drame, vodi radionice kreativnog pisanja. Dosad je objavio četiri knjige: Mostovi, pjesme, HDP, 2009., Valjalo bi me zamisliti sretnim, priče, Naklada Ljevak, 2014., Đavolja simfonija, roman, Hena com, 2016. te Dva kruga, jedna tuga, pjesme, HDP, 2021.
“Hoćeš i ti pivo?” Dovikuje negdje iza mojih leđa. Vratio se s posla i sada će sjesti na balkon, u stolicu pored moje, u moj privatni prostor, i prekrit će moju tišinu svojim glasnim idejama. “Može.” Iznenadi me vlastiti glas, hrapav od šutnje. Nebo je tamnoružičasto, more je već crno. Još nekoliko minuta i umjesto bijelih kućica na drugom kraju zaljeva vidjet ću blijeda svjetla. Ako sačekam još duže, vidjet ću zvijezde. “Neću ti ga donijeti ako nećeš popiti do kraja”, nastavlja on iz kuhinje i znam da stoji pred otvorenim frižiderom. “Uvijek kažeš da hoćeš pivo, a onda u sat vremena otpiješ dva gutljaja i na kraju ga proliješ jer je toplo. Ako ga nećeš popiti, ja ću.” “Pa dobro. Donesi, i ako ga ne popijem, možeš ti.” “Ne može tako. Dok se ti sjetiš da nećeš više piti, pivo će već biti toplo.” Sada stoji ustobočen iza mojih leđa, ali ja se ne okrećem. “Reci mi da ćeš popiti cijelo pivo ili ti ga neću donijeti.” “Isuse…” promrmljam tiho, a zatim kažem glasnije: “Popit ću cijelo pivo.”
Nekoć davno lako sam se zaljubljivala. Sretno i manje sretno. Voli me, ne voli me. U dečka koji me otpratio kući pa se usred noći vratio na plažu da bi pronašao narukvicu koja mi je spuznula sa zapešća dok smo se ljubili na oštrim stijenama. Voli me. U onog koji je svaki puta kada mi je rekao da me voli, nadodao “Ali ne više od moje mame”, jer se bojao da će Bog pomisliti da ne voli svoju majku dovoljno ukoliko ga čuje da drugima izjavljuje ljubav. Ne voli me. U jednog koji mi je godinu dana pisao duga pisma o tome koliko mu nedostajem čak i kada sam preselila na drugi kontinent. Voli me. U onog koji mi je jednom cijelu noć ridao u krilu dok je pričao kako je njegov otac redovito tukao njegovu majku, a koji me, kada sam ga ostavila, ošamario na odlasku, a zatim šakama lupao po zatvorenim vratima i vikao da nije isti kao tata. Ne voli me. I, konačno, u onog koji mi je, dok se u mene zaljubljivao, nježno kažiprstom kucnuo par puta po čelu: “Sviđa mi se tvoj čudni um.” “Sada možda da. Ali počet će ti ići na živce.” “Nema šanse.” Voli me.
“Kakvo ti je pivo?” pita kao da smo na degustacijskoj večeri u eksluzivnom restoranu. “Dobro”, odgovorim pa nadodajem: “Hmeljavo je.” “Hmeljavo?” Ponovi gotovo s gađenjem. “To nije riječ.” “Ima okus hmelja.” “Da. Od hmelja se radi pivo.” “Da. Radi se i od vode i od ječma pa mi nije ni vodeno ni ječmeno.” Otpijem još jedan gutljaj. Ne da mi se, ali sada moram završiti limenku. On iziritirano uzdahne. “Šta ti je u zadnje vrijeme? Pitao sam te samo ako ti se sviđa pivo.” “Znam. Oprosti”, kažem reda radi. “To tvoje “oprosti” mi ništa ne znači. Još uvijek izgledaš ljuto. Kao da sam ja za nešto kriv.” Otpijem još jedan gutljaj. Pivo je gorko. Da sam ranije odgovorila: “Nije loše, ali malo je pregorko”, razgovor bi bio puno ugodniji. Ponekad moj mozak kaska za mojim riječima. “Uspori. Razmisli prije nego izgovoriš”, govorio mi je dok sam još uvijek vjerovala da si nećemo ići na živce. Ima pravo. Smeta mi. Ne da mi se razgovarati. “Oprosti”, pokušam ponovno, ali ne znam kako nastaviti rečenicu. Zbog čega se točno ispričavam? Pivo je stvarno hmeljavo. Nakon kratke šutnje on mi kaže, a ja znam da tako i misli: “Bilo bi mi draže da nisi tu. Jednostavnije. Što vrijeme više odmiče, to manje vremena želim provoditi s tobom.” On, za razliku od mene, ne izgovara riječi samo da bi čuo kako zvuče. “I meni bi bilo draže da nisam tu”, pomislim po tko zna koji put, ali to ne kažem naglas. Ništa što je važno ne govorim naglas. Misli čuvam u sebi dok mi se ne natisnu na pluća i ne počnu me daviti kada ih poželim iskašljati. Na sekundu zamišljam kako ustajem, kako zastajem pred ulaznim vratima tek da bih nataknula sandale, i kako odlazim. Daleko. Bilo kamo. Ali onda zamislim i kako se djeca bude u susjednoj sobi i pitaju zbunjeno “Gdje je mama?” prije nego počnu plakati. Ne mogu otići. Ne mogu nedostajati djeci.
Majke ne ostavljaju djecu. Majke ostaju i kada im je svega previše. Majke uspavljuju, hrane, tješe, ljube, zabavljaju, maze, presvlače, slažu igračke iz Kinder jaja, govore stvari kao: “Daj mi ruku kada prelazimo cestu.” i “Moraš pojesti i povrće.” i “Ne bacaj kamenje psu u hranu.” i “U redu je biti drugima čudan, upoznat ćeš ljude kojima će to biti super.” Žene ne ostavljaju muževe. Žene ostaju i onda kada bi se željele ponovno zaljubiti. Žene hrane tijela i ega, govore stvari kao: “Danas će kiša, ne moraš zalijevati vrt.” i “Kupila sam ti onaj sir koji voliš.” i “Možeš li ostati s djecom dok sam ja kod doktora?” Žene ne govore stvari kao: “Nisam pospremila stan jer mi se nije dalo.” ili “Ne, hvala, ne trebam vrećicu. Stavit ću slance u kapu.” ili “Ne sviđa mi se ovo pivo. Previše je hmeljavo.” Takve stvari govore mala djeca. I baš kao dijete koje grančicom čeprka po krvavoj rani na koljenu, iscijedim tiho: “Sjećam se kad sam ti bila zabavna. Jednom si mi rekao da bi me mogao slušati cijeli dan.” “Godinama sam te slušao. Sada nemam više strpljenja za tvoju zaboravnost i zbunjenost i sulude teorije. Sada mi se to više ne da.” On otpije gutljaj piva i zagleda se u daljinu. Ja otpijem gutljaj piva i zagledam se u zvijezde.
Otkad sam povjerovala da ćemo biti zauvijek sretni, nisam se željela zaljubiti. Nisam bila s onim koji mi je u tri ujutro poslao poruku “Imaš lijepa stopala.” Nisam bila s onim koji mi je rekao da ne vjeruje u muško-ženska prijateljstva jer se netko uvijek zaljubi, a koji je na moje “Ja se neću zaljubiti” odgovorio “Svejedno se ne možemo više družiti.” Najviše ikad nisam bila s onim s kojim sam u ljetnoj noći gledala zvijezde. “Tamo je Veliki medvjed”, pokazao je, a ja sam dodala “A tamo je Mali”, i mahnula neodređeno rukom jer sam znala da mora biti negdje gore, a zapravo sam željela reći “Lezimo na livadu, bolje ćemo vidjeti zvijezde. Možemo razgovarati, a možemo i zatvoriti oči, a možemo se i praviti da je svijet stao, a možemo i prestati disati kada nam se prsti slučajno dotaknu, a možemo se i ljubiti kao da nema sutra.” Ali uvijek ima sutra, a sutra ću i dalje biti nečija majka i nečija žena pa prvom nisam odgovorila na poruku, drugom sam potvrdno kimnula da razumijem, a trećem sam, umjesto prekrasno neizvjesne budućnosti, ponudila “Moram kući, kasno je.”
“Ako umrem prije tebe”, izvalim i pitam se hoću li zažaliti, “moraš si naći drugu ženu. Tebi treba neka nježna, koju zanima politika i koja zna peći kolače.” “Slijedi, dakle, praktični dio razgovora.” On s polu-osmijehom spusti praznu limenku na stol. “A ti? Što ćeš ti ako ja umrem prije tebe?” “Imat ću niz ljubavnika.” Na trenutak se nasmije kao nekoć davno dok se zaljubljivao u mene. “Ali ni sa jednim neću biti dovoljno dugo da mu počnem ići na živce.” “Čudan je taj tvoj um”, kaže on pomirljivo. “Kakvo ti je pivo?” “Nije loše. Malo je pregorko.” “Hoćeš još jedno?” Razmislim sekundu, a zatim odgovorim: “Može.”
_____________________________________________
IVA BEZINOVIĆ-HAYDON (Rijeka, 1981.) je trenutno spisateljica, urednica i lektorica. Dosad joj je objavljeno šest slikovnica (Bit ćemo OK, Ibis grafika, 2025.; Ja protiv sebe, Ibis grafika, 2024.; Tamnograd, Mala zvona, 2023.; Gdje se skriva Vedran?, Ibis grafika, 2022.; Moja baka ne zna tko sam, Ibis grafika, 2021.; Mala Mara i veliko stablo, Turistička naklada, biblioteka Loptica, 2019) i jedna zbirka kratkih priča (Takav neki dan, Mozaik knjiga – biblioteka Bura, 2025). Neke su slikovnice zasad prevedene na španjolski, talijanski, korejski, litavski, slovenski i makedonski.
Njezine se kratke priče i pjesme na hrvatskom i na engleskom jeziku mogu naći i u novinama i časopisima, u antologijama kratkih priča, i na internetskim portalima (Večernji list, Tema, Strane, Astronaut, Libartes, Ajfelov most, Čovjek časopis, Časopis Nemo).
Dio je njezinih priča i slikovnica završio u finalima raznih književnih natječaja, a osvojila je i nekoliko nagrada.
Aparat je izbljuvao tekućinu u smeđu plastičnu čašu kao bulimičar hranu u klozetsku šolju. Čaša je bila krhka, ulubila se od prejakog stiska, dok je nosila hodnikom i spustila na radni stol od svijetlog drveta. Dodala je tri bijele tablete iz kutijice. Nula kcal. Buć, buć, buć, rekle su one utapajući se u tekućini. Kuc, kuc, kuc, kazala je tastatura od tvrde plastike s bijelim slovima, po kojoj su kljucali njezini sredovječni prsti.
Krrrrr, zacvilio je stomak, vareći crnu kafu za doručak.
Deset
Edi stoji pred školom.
Dženisa zna da čeka nju, ona je njegova duhovna hrana, njegov rast i razvoj. Kreće za njom, s njim ih je još trojica, on i njegovi sljedbenici zagrljeni kao pijanci. Edi diže ruke, svoje bijele umjetničke ruke, one koje slikaju prekrasne slike. Ona povija vrat iako nema potrebe. Edi nikad ne udara, barem ne fizički. On počinje dirigovati.
Večeras je naša fešta.
Večeras se svinja peče.
Nek se peče i okreće!
Prolaznici se okreću. Gledaju četiri dječaka koja urlaju. Gledaju punačku djevojčicu zgrčenih ramena koja pod rukom stišće geografski atlas i pokušava ubrzati korak.
Stiže kući.
Kuća je vlažna od njezinih suza, cijede se niz zidove, kuća je nana.
Nana kuća grli je i stišće uza se, prsa joj mirišu na sapun od ljubičica, biseri žuljaju obraz.
Pri pogledu na tanjur, Edi Lisac i guzica koja još može stati samo u trenerku odlaze u zaborav. Guta kolač u dva zalogaja, kašika struže po bijeloplavom porculanu.
Pita nana da li je bilo ukusno.
Ona klima.
Nana raste.
Dvanaest
Mrzi tjelesni. Plave pločice u hodniku koji vodi ka sali. Bijele šorceve i bijele majice i bijela bedra. Svoja debela bedra. Na tjelesnom danas preskaču kozlić. Njeni dlanovi dodiruju kožnu glavu čudne sprave. Šta sad? Smijeh zvoni salom. Neka se vrati, neka uzme zalet, dere se nastavnik. Hajt!
Sjeća se.
Bila je malena, pet ili šest. Na prostor ispod njenog balkona doveli su medvjeda. Tamnoputi i bosih raspucalih stopala bili su ti ljudi što su ga doveli odnekud izdaleka. Medi su davali pivu, nabijali mu flašu na njušku. Igraj, mendo, hajt! Nemoćna je životinja urlikala, lanci su zveketali, narod je pljeskao.
Hajt, hajt, hajt!
I ona nema kuda. Odlijepi dlanove od kožne glave čudovišta i istrči iz sale.
Kuš?, dere se nastavnik.
Kuš, kuš, kuš!
Ona trči i pada i trči i oguljenih se koljena uvlači nani u naručje.
Trinaest
Zaključna ocjena tri iz tjelesnog odgoja. Oči joj se pune suzama, ruke steže u pesnice, sve su ostalo petice, samo ona, samo ona.
„Zašto, nastavniče?“
Ne trči kao ostala djeca. Ne skače kao ostala djeca. Ne radi ništa kao ostala djeca.
Park se zgusnuo oko nje, smrad mokraće širi se iz okolnog žbunja. Edi Lisac ima šarlah. Kad nema Edija, njegovi je pajtaši puste na miru, niko je ne prati. Starica u dugoj suknji klati se prema njoj.
Što plače, pita. Je li propala? Zubi su joj crni, osmijeh blag. Ona otvara knjižicu i pokazuje joj trojku.
Neka se ne sekira, dobacuje starica, važno je da nije propala.
Četrnaest
Krv svakog mjeseca, tamna i gusta, natapa uloške. Njena su bedra neoguljene naranče. Utrpava stražnjicu u visoko vitko ogledalo, stišće je dlanovima, stražnjica strši sa strana. Bijela i hladna i mlitava, nalikuje dvjema jutanim vrećicama napola punim lješnika. Medicinska sestra na sistematskom pregledu oko njenog struka ovija metar. Poklanja joj bijel osmijeh. Pita. Kako je njezin tata ljekar dozvolio da mu kćerka bude pretila.
Pretila. Suze joj se skupljaju u grlu, guta ih. Jebi se, nekulturna kravo. Pretila.
Tata je dozvolio. Ona neće dozvoliti.
Ne.
Kad se prejede, kad joj stomak bude kao da je progutala loptu, uradit će ono o čemu je čitala u sjajnom časopisu s puno savjeta i reklama za lijep izgled.
I duhan ugrožava zdravlje pa njezina mama puši kutiju ronhila dnevno. Uostalom, zašto pišu o tome tako detaljno, osim s ciljem da pouče kako se to radi?Otići će u kupatilo, zaključat će vrata, pustiti vodu da teče. Ohrabriti samu sebe, kao majka dijete koje prvi put skače u bazen: Hajde. Hop! Nagnuti se, gurnuti prst u ždrijelo, zakrkljati.
Buć!
Moć.
Šesnaest
Mučnina.
Povraćanje, krompir s mesom iz humanitarne konzerve na podu dnevnog boravka. Žutilo na donjoj strani kapaka. Bolnica, interno, doktorica tamne kose. Blagi oblik, neka leži kod kuće, bolnice su prebukirane.
Razboljela se na rođendan dvadeset sedmog juna, pokraj deponije smeća izrasle u parku pod prozorom. Nemaju gdje s njim, rat je, sve stoji, i smeće stoji. Tata vrišti u slušalicu. Majkuliimnjihovu.
Smeće je gadno, njena žutica nije. Njena je žutica lijepa, nije jarkožuta kao mokraća, kožu čini blijedozlatnom. Njena žutica je stroga, ima svoja pravila: surutka, mladi sir, crni hljeb. Druže se četiri sedmice ona i žutica.
Na rastanku, na poklon joj ostavlja četrdeset sedam kilograma.
II
Za ručak.
Crna kafa zazvala je mučninu, drhtanje, lupanje.
Glad.
Poželi istrčati iz kancelarije, iz zgrade. Kroz park, pored zelenog spomenika, pored butika, upasti u kiosk i zatražiti sendvič od pohovane piletine sa svim mogućim dodacima.
Osamnaest
Rat je završen. Svakog dana nakon posla njezin otac kući donosi veliku čokoladu s jagodama, mama kuha kafu. Piju kafu i jedu tu čokoladu, pravu čokoladu, ne onu ratnu od kakaa i mlijeka u prahu iz lanč-paketa. Topi se u ustima, mmmm.
Njezino matursko veče bit će u maju. Njeno matursko veče traži lijepu haljinu a nema haljine za nju, ne onakve kakvu bi ona htjela. Njena mama govori. Udebljala se, ko joj je kriv, jela je previše čokolade, dobro, bila je željna, bio je rat. Neka obuče široke hlače i onu crvenu satensku košulju, lijepo joj stoji.
Ona ne želi jebene široke hlače i crvenu satensku košulju koja joj lijepo stoji, ona želi haljinu.
Zaključava vrata kupatila.
Dvadeset
Brucošica je u velikom gradu, stanuje u studentskom domu. Svakog jutra čeka tramvaj ispred ruševina zgrade dnevnih novina.
Na filozofskom fakultetu studentice i studenti dijele se u dvije kaste. Prvu kastu čine oni rođeni u ovom velegradu. Oni što stisnuti kao šaka u jednom uglu hodnika puše i ćaskaju i bacaju pokoji ohol pogled na ostale. Drugu čine djeca iz provincije. Ona što su stigla u autobusima bez grijanja u kojima sviraju narodnjaci. Vlažnih čarapa, vukući torbe pune kuhane hrane.
Ona pripada drugoj. Ona je mala iz studentskog doma. Grozi se tog doma, menze što smrdi na konzerve gulaša, nanula pred sobnim vratima, žohara u kupatilima. Grozi se vike i kikota i bezbrižne kasnonoćne pjesme.
Jesuldunjeprocvaleeeeeeejeljošsevdahopijaaa.
Ona je bolja od toga, bolja od njih.
Prst.
Nepce.
Pušta vodu.
Dvadeset sedam
Živi i radi u velikom gradu.
Povremeno posjećuje roditelje u provinciji. Provincijske su slike uvijek iste. Šerpe na šporetu na drva, stol prepun grickalica, telenovela na ekranu. Ista pitanja: ša ima u velegradu?
Nutkanje hranom, stomak koji puca, trenerka na gumu, puštanje vode.
Svinjo halapljiva.
Na povratku u veliki grad, mama joj u torbu utrpava hljeb i kolače. Neka joj se nađe.
Čim iziđe iz autobusa, ubaci hranu u razjapljena usta srebrenog staničnog kontejnera.
„Evo ti, najedi se“.
Trideset pet
Svakog dana šeta šest kilometara, duž velikog šetališta koje se proteže s obje strane žgoljave rijeke. Svakog dana, kada dođe kući nakon šetnje sklopi kolica, stavi bebu u krevetić. Ne čuje bebin plač, ne gleda njezino crveno lice, žuri. Ide u kupatilo, skida se gola, staje pred ogledalo, posmatra svoje tijelo.
Prosječno, srednje, sredovječno.
Višak kože ispod pupka (nije dovoljno mazala, nije nosila steznik). Pupak u obliku obrnutog smiješka. Jastučići na bokovima, strije na bedrima. Pojedene grudi što oblikuju slovo V.
V kao vagina.
V kao vaga.
III
Za večeru.
„Nisam gladna“, rekla je suprugu, „jela sam na poslu. Želim samo crnu kafu“.
Suprug i kćerka jedu. Hamburgere s prženim krompirićima. Izgledaju ukusno.
Za deset godina će proći hodnikom i čuti poznati zvuk iz kupatila. Srce će joj zalupati kao u nekom hororu, kuc-kuc. Ući će u kupatilo, neće, srećom, biti zaključano. Njena će šesnaestogodišnja kćerka biti nagnuta nad vece školjkom. Ramena će joj biti zgrčena, tamna kosa rasuta, vrhom će kažiprsta strugati po nepcu. Iz grla će joj iskakati komadi skašane utrobe i s puštenom vodom nestajati u mraku kanalizacije. Večera sivim štakorima.
„Šta to radiš? Šta radiš to, je li?“
Pružit će ruke da je uhvati za ramena, da je protrese.
„Jesi li normalna, dijete?“
Kćerka će podići glavu. Nasmijat će se, usta umrljanih žutom povraćkom.
Učila je od najboljih.
_____________________________________________
AIDA ŠEČIĆ NEZIREVIĆ (1978.), rođena je u Zenici, odrasla u Travniku. Piše poeziju, kratke priče, bajke i drame. Objavila je četiri knjige: Lutke (nagrada Zaklade „Fra Grgo Marić“ za poetski prvijenac, 2011.), Vraćanja (roman, nagrada Fondacije za izdavaštvo FBiH 2020.), Kako se mame igraju žmurke (poezija, specijalno priznanje IK Presing, 2024.), Lutke u prozi (priče, IK Jesenski i Turk, 2026.). Dobitnica je Bugojanske vaze, nagrade „Marija Jurić Zagorka“ za gorku priču, nagrade za najbolju monodramu Inbox, te nagrada „Dr. Eso Sadiković“, Metafora i „Marko Martinović Car“. Dvostruko je nagrađena na Skribonautima (Nastavi priču), na konkursu FEDU za najbolju bajku, te na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH. Dvostruka je finalistica konkursa Biber, „Marija Jurić Zagorka“ i Lapis Histriae. Učestvovala je na književnom festivalima Na pola puta u Užicu i Lirikonfest u Velenju. Pohađala je književne radionice u Barceloni, Sofiji i Marseilleu, te bila rezidentica JSKD u Ljubljani. Radovi su joj prevedeni na francuski, engleski, malteški, albanski, slovenski i makedonski jezik. Živi u Sarajevu, gdje radi kao lektorica.
Otac sklanja zavesu sa prozora. Kaže kako želi da vidi celovitu sliku, a ne samo njenu polovinu. Nekada je majka njegovo krvavo lice brisala zavesom koju nije stigla da okači. Dolazio bi kući pijan. Padao po vertikali u hodnicima, sobama i kupatilima. Vešto bi izvodio osmice i govorio nerazgovetno, dosadno i sporo. Više ne priča o letnjikovcu. Postaje ćutljiv. Broji prste na svojim nogama očekujući da ih jednom izbroji više od pet, ili čak i manje. Njegov je pradeda bio hajduk. Neprijatelja bi vezivao za drvo i ne bi ga odvezao do momenta dok ga ne bi opio. Svoju je ženu tukao učestalo. U starosti, iznemogla, seda i slepa, hodala bi hodnicima kuće poput utvare. Ta kuća je ostala u sećanjima moga oca. Često je sanja. Njeno veliko dvorište, kako po njemu trči poput deteta koje se zaustaviti ne zna. Možda čezne za odlascima preko pruge. Jednom mi je pričao o Banetu Ciganinu. Bio je jedan od najboljih radnika u firmi. I kada se na radu povredio, savetovali su mu da firmu tuži, a on bi odgovarao, smireno i samouvereno: JA JESAM CIGANIN, ALI IMAM OBRAZ. I Velizar, na bogosloviji najbolji, u reci se kupao i nestao. Njegovo telo su pronašli u drugom selu, drugoj reci i pod drugim nebom. Priseća se ljudi sa kojima je hodao, rame uz rame, vraćajući se kući, ili odlazeći iz nje. Pogreba kojima je prisustvovao. Praseta koje uređuje njegov deda. Samo smrt demencija ne izjeda. Ona je uvek jača, sama i nepristrasna. U ambaru pronalazi staru metlu. Njom otresa kruške sa grane. Padaju po njemu poput grada na užareni crep. Nikada ne zaboravlja krušku tetke Ljubice. Zajedno sa njom jede i crve kojih se ne gnuša. Sve je manje mesa u našoj kući.
***
Potpuna je ona kuća u kojoj obitavaju i Smrt i Život. Moja je kuća nepotpuna, jer u njoj samo Život obitava. Često odlazim u drugu kuću, staru porodičnu. Onu potpunu. I posmatram, kroz prozor, jedan veseo život. U drugoj sobi, žutog nameštaja i žutih tapeta, zalazak sunca posmatram. Verovatno najlepši koji sam u životu dosadašnjem video. Znam, reći će, on takav je. Čudan! Ali, ko će mi priznati sve strahove i tuge, razočaranja i nezadovoljstva, kada dođem do kraja i kada se telo zemlji nakloni? Da li će neko reći: „Poštedite ga, on suviše je patio i tugovao u svetu prolaznom!” Neko mi na prozor kuca. To Mesec me poziva da zvezde njegove gledam. Već je noć i zemlja se tišinom pokriva. Negde, u nekom beskraju, jedna me soba čeka. Puna je stvari iznošenih. Sećanja, nadanja, patnje na slikama zabeleženim. Tamo gde tišina je muzika koja nas opija i gde ljudi nemaju usta. U svetu prolaznom duša se u vodi punoj reči davi. Pokloni mi ćutanje i biću ti zahvalan, prijatelju. U tom se ćutanju Mesec i Zvezde dotiču. Ali, ponekad, tišina buku stvara i ona ranjava. Jedan me dečak iz mačijeg oka posmatra. Izgubio se, odavno. Njegov se povratak ne očekuje. Roditelji su, odavno, na njega zaboravili. Život ga sebičan takođe zaboravlja i juri napred na konjima ludim. Ludim od straha. Jedino Smrt tog dečaka nam vraća. Tek na kraju setimo se dečaka u nama zaboravljenog. Za ruku nas uzima i odvodi u bezvremenost. Njegova ručica tanka je i topla. Smeškam se suncu! Toj zvezdi koja svakodnevno umire i svakodnevno se rađa. Mogu mi uzeti oči, ja videću mislima.
***
U kući nemamo vode. Uzimam kolica, u njih stavljam dve kofe, i odlazim na obližnju česmu. Ona je u groblju. Jedino ja sa česme točim vodu. Zatim, lonac na šporetu u kom se voda zagreva dugo. Polivam ga čašom tople vode. Okreće se. Nakon što njen topao zagrljaj popusti, otac počinje da drhti. Nekada bi mi, kao detetu, prao leđa. Nisam imao ni najmanju nameru da ga zamišljam kao mogućeg ubicu tela koje je zajedno sa majkom izrodio. Kada bih u kući sam ostajao, lagano bih puštao vodu. Napunio bih pola kade, a zatim ulazio u nju. Vrata kupatila bih zatvarao plašeći se da me utvare ne vide i ne povrede. A one ne povređuju fizički. Drugim načinima dolaze do naše ranjivosti i izvrgavaju je ruglu, poniženju i užasu. Grozdana je bila osamnaestogodišnjakinja koja se utopila u reci. Autobus je sa puta sleteo u Savu. Tonuo je brzinski, a ona se nije odupirala želji vode da je upozna što pre. Njen grob je zaštićen limenim krovom i nikada ga nisu poganile ptice. Odmah pored nje počiva i majka. Osluškujem pesmu bola koja se izvlači iz mermera. Njena glava nikada više ne može pokisnuti i majčina ruka je nikada ne može pustiti. U vodi reke kupao se i otac, nekada. Govorio o letnjim danima na reci, druženju sa prijateljima, pričama i pašnjacima koji su bili nedaleko od reke. Dva dečaka su se kupala i nestala. Pričalo se da su ih oteli Cigani. Tela njihova nikada nisu pronašli. Sada ispiraju ugalj. I reka je postala mutna još one godine kada su stranci počeli dolaziti i otvarati fabrike. Naši su ljudi, ipak, neodgovorniji. Po reci plutaju leševi svinja i ovaca. Jedna je krava sahranjena na obali, nedaleko od reke. Iz peska se uzdižu rogovi i deo skeleta po kom šetaju mravi. Deponija je nedaleko od reke. Jedne sam godine prepoznao gumenu vevericu i gumenog medvedića. Igračke koje bi me u detinjstvu zabavljale. Nestale su, onda kada majka nije bila kod kuće. Dugo sam ih tražio i majka nikada nije priznala da ih je bacila. Prepoznao sam ih po otkinutim ušima koje su im otkidali braća i sestre pre mene. Nekada je otac kod reke zasađivao kukuruz i prepoznavao deo našeg placa po velikoj krušci koja na istom mestu stoji godinama. Posmatram njeno debelo stablo. Otkidam jedan plod i bacam ga u njivu. Kuća za crve će istruliti na suncu. Zalazak ne znači smrt. Zamišljam se u toplim predelima Afrike dok sunce ulazi u svoj podzemni krevet. Njemu nisu potrebna odobrenja, njemu nisu potrebne zabrane, njemu nije potrebna smrt.
***
Majka je rođena u Plavu, 1966. godine. Prava Crnogorka, govorili bi. Zatim je došla u Beograd da studira, sa svojim očekivanjima od života. Da ima služavke i dobro da živi. Znala je da od tog posla nema ništa. Da se za dinar mora pomučiti. Onda je rodila brata. Njegovi učestali napadi astme i noćni odlasci u Hitnu poljuljali su njenu želju da rodi drugo dete. Ipak, otac je pri svome ostajao i ja sam došao. Onda smo u šumu odlazili. Drva iz šume dovlačili. I jeli krompir i kupus, za doručak. Tako barem svedoči sećanje moga brata. U crkvu je odlazila. Da uzme nekakve pomorandže, deo donacije za ugrožene nakon bombardovanja. Sveštenik joj rekao da ona uzeti ne može, jer je Muslimanka. Tada je raskrstila sa crkvom i od svoje kuće napravila hram gde jedina je religija bila skromnost. Uzimala bi motiku i okopavala baštu. Nasađivala kokoške i muzla koze. Sve je činila kako bi brata od astme izlečila. Ponekad bi bila mađioničar, cirkuski zabavljač i služavka. Odlazili smo u banju. Majka, brat i ja. Otac bi kod kuće sam ostajao, sa životinjskim carstvom koje je majka stvorila. Onda je zamolio komšinicu da pomuze kozu. I ona je pristala, ali je iz vimena teklo krvavo mleko. Svoju je majku ispratila rano. Oca još ranije. Kada je za sebe grobnicu završio, umro je. I voleo je da pije, ali ženu nikada nije tukao, dok ona je ostajala sama, sa decom u noćima zimskim i jesenjim. Prolećnih i letnjih noći nije se plašila. Čula se pesma sa dalekih njiva, voda se iz bunara uzimala, i jeo se kačamak. A onda, kada deca zatvoriše vrata njene kuće, u planini, među stokom i vukovima, baba je izdahnula. Nikada njene oči nisu zaboravile kuću u plamenu, izgorela tela braće i sestara. I majka nikada nije plakala pred svojom decom. I uvek je imala osmeh za brata i mene. Oca je od samoubistava odvraćala onda kada je krov garaže pravio i u afektu govorio da će se obesiti jer mu loše ide. Tada bi mu govorila: STANI! PRERAČUNAJ SE! TO KOŠTA! Sadila je ruže, davno. I gledala u polje iza kuće. Očekivala da nekoga u daljini opazi i da mu se obraduje. Daljina je bila nepregledna i divlja, i drveće je skrivalo čoveka koji je putovao dugo i nikada nije stigao da uteši moju majku. Onda smo išli po mešalicu kod komšije. Preko njive, otac i majka gurali su mešalicu za cement. Svojim bi rukama podizali kuće i okućnice. Nikada sebi nije kupila novo odelo. Dobijala od sestara i rodbine, bila bi zadovoljna. Plodove oraha lupala čekićem, zalivala cveće i baštu, i brala višnje na praznike. Nikada joj nisu oprostili poreklo, ime i znanje. Samo je ćutala i plakala. Jeftina je naša kuća. Kuća u kojoj je majka plakala.
***
Otac otvara vrata nekadašnjeg svinjca. Komšija pravi drugačiji, luksuzni i svečaniji. U njega će se useliti dosta budućih smrti svinja. Nakon što se rode, toviće ih koncentratima. I onda će im, kada sazru, ozvaničiti dan klanja i njihova će smrt biti potpuna i konačna. Zamrzivač će napuniti telima svinja i njihovim se mesom gostiti u dobima zime. Zima je na pragu. Sporo i lenjo kuca na vrata obližnjih kuća, i naše. Ništa nas od nje ne može zaštititi. Cveće koje sam tokom proleća zasadio unosim u kuću. U zimskim danima grejaće ga orahovo drvo koje će požudno gutati vatra u šporetu. Ove smo godine, komšija i ja, posekli poslednje stablo oraha u dvorištu. Sa poslednjim drvetom orahove šume biće zaboravljene. I nakon mene niko ih neće pamtiti. Otac se igra sa mrtvim mišem. Želi da ga unese u kuću i da ga postavi na sto, da se ugreje. Razmišlja o njegovom oživljavanju. Poput deteta veruje u čudnovato, a ja mu, poput strogog roditelja, ideju o morbidnom izbijam iz glave. U njegovom ponašanju primećujem ljutnju. Miša bacam kokoškama da ga pojedu. Otimaju se i njegovo telo brzinski postaje razdeljeno na više komada. Jedna kokoška uzima najveći deo, druge je jure sa namerom da joj deo plena otmu. Njihova glad se nikada ne umiruje. Razmišljam o plišanom medvedu narandžaste boje. Igrao sam se kod komšinice, među svinjama, i medved je upao u njihov prostor. Komšinica ga je brzinski izvadila i pružila mi ga ukaljanog. Nikada ga više nisam video. Majka ga je, verovatno, bacila već istog dana. Drugom je bila zašivena glava. Danas je u sobi moga oca. Otac ga stavlja pored sebe kada se priprema za spavanje. Svakim danom je bliži detetu. Za mene više nema medveda, niti vojnika koje mi je otac davno poklonio, još manje vozova i automobila kojima sam putovao daleko. Nikada nisam stigao na odredišta. Na prozoru otac primećuje goluba. Posmatra ga znalački, kao da ga prvi put vidi. A jednom je na lomaču, od granja sačinjenu, položio dva mrtva goluba, i zajedno ih sa granjem spalio. Kopao je grobove za koze, pse i mačke. Dozvoljavao bi mi da izgazim zemlju na nabrekloj humci. Zamišljao bih telo koje se raspada pod mojom težinom. U mladosti, kopao je rake i za one velike i bitnije. Za ljude. Otac je bio i grobar. Kažu da je u tome bio umetnik i verovali bi da bi pokojnicima, u grobu koji bi on iskopao, bilo udobno. Za mene otac neće iskopati grob. I nećemo zajedno u njega ući. Nećemo se smejati i opijati. Rugati se smrti, možda. Sve manje je vremena za njega ostalo. Kada bih mogao deo svoga vremena da mu poklonim, bio bih zahvalan Bogu i Đavolu, podjednako.
____________________________
MARKO TODOROVIĆ rođen je 1995. godine. Objavio je zbirke poezije “Useljavanje u novu smrt”, Presing izdavaštvo, 2024., “Ljuska”, Poetum, 2025. i “Blavor, otac i bog”, Poetum, 2025. te roman “Letnjikovac”, Dijak, 2025.
čovjek-časopis 