PET PJESAMA GORANA RADOJIČIĆA

SVJETSKI ČOVJEK

Ja sam svjetski čovjek.
Držim do raznih poznanstava,
neopterećen porijeklima,
pripadnostima i granicama.
Poštujem Jašu Mazura,
mađioničara iz Lublina
i brata Jevrejina.
Divio sam se nastupima
Johana Nagela u švedskom gradiću,
tog misterioznog gospodina
u prepoznatljivom žutom kostimu.
Uživao sam u strastima lijepe Šekure,
muslimanke,
jedinice rahmetli efendi Teče.
Pratio sam tu otmenu lutalicu,
madjarsko-židovskog porijekla,
Lepolda Bluma,
u jednodnevnom krstarenju
starim Dablinom.
Dramu gospodina Eduarda Sama
i njegove porodice
doživljavao odveć lično.
Saosjećao ljubavno stradanje
Albina iz Berlina.
Ja sam svjetski čovjek,
a da nijesam mrdnuo iz provincije.

***

SIN

Nijesam roditeljima od pomoći.
Ne mogu im obezbijediti
zlatne zube,
renoviranu kuću,
i hrastove štapove.
Njihov sin, u očima sredine,
gotovo je izvjesno,
neće biti uspješan,
veliki i jak.
Možda im neću kuću napuniti
unučićima.
Samo ću u tišini sobe,
U međuvremenu života
napisati neke redove.
Mojoj majci je to dovoljno.
I posebno.

***

SMRT PAPIRA

Ne nailazim na igračke od papira.
Više nema šta da se zgužva.
Novine u opipljivom formatu
se rijetko čitaju.
Papirni brodići više ne plove.
Avioni od hartije ne lete.
Moji su bili nisko letači.
Teški i opterećeni jedva da su
išli preko glave.
Brodovi od papira, nevješto skrojeni,
su samo osvajali i branili lokve.
Mrkošnica je bila preko ulice.
Okeani tamo daleko.
Ali volim da se sjetim
svoje ratne mornarice.
I borbenih aviona u službi JNA.
Majku je zabrinulo saznanje
o ulasku našeg psa u zrelu dob.
Moj roman u elektronskoj formi
neće niko podvlačiti,
pocijepati,
prekrižiti.

***

MARIJA ČUDINA

Otkrio sam pjesnikinju.
Nestvarnu djevojčicu,
bosonogu i zarobljenu
u užasnim predjelima crne šume.
Šume za odrasle.
Lijepu i nesretnu.
Najljepšu.
Otmene glave,
zabrkane tupim udarima
i melankolijom.
Sa ,,željeznom armaturom”,
tim ,,soliterskim materijalom”
u lijevoj nozi.
,,Poetika bolesničke sobe”.
Čitam njenu ličnu prepisku,
rovarim po zaostavštini.
Istražujem prirodu njenih bolesti:
,,Asthenia corporis gravis”,
,,Anorexia mentalis”.
Sreo bih je sada, negdje.
,,Otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema,
zanosa više nema.”

***

RAZLIČITI SNOVI

Penzioner i pas.
Mogu se primijetiti
svakog dana.
U gradskom parku.
Rudar, u mirovini.
I Labrador.
Obojica, crni u licu.
Dijele malu penziju.
Pošteno, na ravne časti.
Zadovoljni,
jedan sa drugim.
Dijele još mnogo šta.
Sanjaju često i različito.
Svak svoj,
nepromijenjeno isti san.
Labrador je
u prekrasnoj šumi,
punoj sunca i života.
Ovlaš joj se posvećuje,
jer zna da je od mirisa proljeća,
puno jači miris ljubavi.
Preskače crni lab
ko od šale stijene i prepreke
i juri ka njoj.
Kujici boje čokolade,
koja čeka samo njega.
U tim trenucima
rudar je u srcu bušotine,
u mračno-crvenom prostoru,
iz koga nikada izaći neće.
Shvata lažnost
svih religijskih obećanja.
Nema nikakvih vrtova.
Nema miomirisnih polja.
Pristao bi da gori i u paklu.
Ali nema ni toga.
Vječno odredište je jama,
bogata rudom.
Boksit se postepeno odronjava.
Zatrpava sve
tragove svjetlosti.
Podmuklo i polako,
prekriva i njega.
Otima se bez uspjeha.

– iz rukopisa ,,Nostalgija“ –

_______________________________

GORAN RADOJIČIĆ rođen je 1985. godine u Nikšiću. Stihovi su mu zastupljeni u domaćim i regionalnim časopisima, zbirkama i zbornicima (Fokalizator, Glasnik, Podgorica; Tanane revolucije, Kontrast izdavaštvo, Beograd; Književne vertikale, Beograd; 100 najboljih pesama 2024-2025, Librum studio, Beograd; Savremene kratke književne forme, Skoplje; Sovremeno tvoreštvo za deca i mladi, Skoplje…).
Debitovao u prozi sa romanom ,,Zapisi iz sentimentalnog dnevnika”, kao finalista konkursa ,,Tvoja reč”, objavljenim na Bookmate platformi 2022. godine. Dobitnik treće nagrade na konkursu Nikšićkih književnih susreta za zbirku pjesama ,,Nostalgija”. Njegova sljedeća zbirka ,,Manevar insekata, osvaja takođe treću nagradu na regionalnom konkursu Nove poetike ,,Zlatni hrast” 2025. godine.
Usamljeni pisac, ne pripada književnim plemenima. Bivši sociolog.

NOVA POEZIJA SLAĐANE BUŠIĆ

BUDUĆE CELIVANJE

Kao da dani s tim imaju išta; kao da crna će nešto da promeni. Smrt dođe u crvenoj haljini i šarenoj marami, kad se od svega smiriš i sve nebu prepustiš, u danu kad ćutiš, u trenutku dok celivaš mošti mučenika; tvoja majka postaje jedno od budućih celivanja. Ipak sveću za zdravlje joj pališ, verujući da živa je, dok na izlazu iz Crkve telefonski poziv ne zavapi: „Majka je uuuuu…mrla…“

Majka je živa! Još jednom istu takvu sveću sam zapalila, mesec dana nakon ovozemaljskog života. I ko zna još koliko puta ću; Najmlađa sestra mi kaže da u molitvi za žive još spominje majku.

***

VASKRSENJE

Uvek kod semafora na uglu Takovske i Kosovske zvala bih da te čujem, majko, pomišljajući kako će nekada to izgledati kad se preseliš. Dvadeset dana nakon odlaska prilikom crvenog svetla na semaforu, na uglu dvaju ulica, okrenula sam tvoj broj znajući gde si i očekujući da možda možeš da se javiš, onako majčinski, i kad ti do priče nije, međutim automat se nama javio rečima: „Pozvani broj trenutno nije u funkciji, pokušajte kasnije“. I onda si mesecima kasnije, ti mene pozvala u neočekivanje. Tamo se drugačije čuje.

***

NA KRAJU ROMANA

Ko još razume opomenu
kad trgnu nas u snu
uspomene nikad dosegnute
ili nas uznemire tuđe želje,
probude nas ne naša očekivanja,
kako je na kraju romana
onome ko razume do kraja poentu
ko je pronikao u suštinu
i zna da cvet koji posadiš
treba i da zalivaš,
kako je majka bez sunca
u teškoj bolesti
ili kako je ocu kad majka usni
bez reči VOLIM TE,
jer ne uspeva prokleto da izusti
kako smo to
zajedno mogli ne oživeti
ono nešto
što je jednom moglo biti mi
kad nas više ne bude,
pred smrt majka kaže
da trudna je.

***

TVRĐAVA

Iza semena
nići će tvrđava,
nebo što se u sebe uspinje
neko ko se smeje,
a bol sad ne oseća
neko ko nije još do kraja,
a drvo još od semenke je,
neko ko umeće
i tuđu tugu da ponese
kao kesu iz prodavnice
i spusti je gde mu kažu
neko čije oči neće znati da lažu,
kao što mnoge
onu su
koja je dala sebe
zarad nastavka,
iza semena, niče pesma.

***

KAD VRATA SU ZATVORENA

Drveni vajat još pamti
ukus detinjstva
u kojem si mislio
kako nikada nećeš porasti
dovoljno visoko
da možeš boraniju da probaš,
svaku bravu da dohvatiš
i kad je potrebno
na prste da se podigneš
i vrata gurneš,
u ime istine.

***

KORAČANJE

U tri godine
prva ti reč korakne.

U pet godina
prva smrt u kuću se naselila.

U sedam godina
sve(T) ti je škola.

Sedam koraka
iz iste godine
i iste ulice
i nema škole.

Trube sirene uzbune,
počinje bombardovanje.

***

MESTO NAŠEG POČETKA

Sedam je nas
mučenika danas postalo
sedam nas nenadano
u kući od krvi
ispisuju se natpisi
natopljeni našim
delovima tela
na mestu Crkve
podignut je javni toalet
u znak sećanja na slavne pretke,
danas ni njega
na mestu naše istorije nema,
počeci, pustinja svedoči nas.

________________________________

SLAĐANA BUŠIĆ autorka je tri zbirke poezije “U uhu duh(a/u)”, “Tabani na jeziku”, “I bila sam šuma” (2 izdanja, za sad), knjige “Dobro jutro, deco – Kako su se veliki kad su bili mali budili uz radio”.
Radi u Radio Beogradu kao novinar i urednik nekoliko emisija u Obrazovnom programu za decu, mlade i porodicu.
Svaki susret voli da završi rečima: “Nikada se nećemo rastajati.”

KRATKA PRIČA MAJE HALAPIR: POVRATAK SEBI

Back to self. Povratak sebi. Tako se zove masaža koju sam izabrala, a uključuje noge, leđa, ruke, vrat i glavu. Back to self zvuči tako primamljivo, pozitivno, nešto što mora biti dobro, i nešto što zvuči kao da mi je potrebno. Kada sam uopće izgubila sebe? I jesam li? Da bi se vratila sebi, moram znati tko sam ja uopće: jesam li ja onaj glas kojeg čujem u sebi još od prvih svjesnih uspomena iz vrtićke dobi ili sam ja ona koja igra sve uloge koje imam i u kojima se nađem?

Kažem mužu da idem na masažu koja se zove povratak sebi, i da tko zna kakva će mu se osoba vratiti nakon te masaže, nakon što se vratim sebi. Čekam njegovu reakciju, ali osim mlakog: dobro, on ne podiže glavu s mobitela. Uzimam ključ od auta i odlazim.

Masaža počinje od stopala. Mmmm, volim masažu stopala, a dodatni bonus je što će time i moje hrapave pete dobiti malo njege finim eteričnim uljem. Ta stopala stvarno su zaslužila masažu. Koliko su samo stajanja strpljivo podnijela, u kuhinjama, pred šalterima, u učionicama i čekaonicama. Nekad davno, čak i u crkvama. Stajanje na misi bilo je pravo mučenje, pogotovo ljeti. Crkve u ljeti ispuni zrak koji je mješavina vlage koju isparava znoj tijela vjernika, preslatkog mirisa cvijeća, omamljujućeg tamjana i svijeća. Ne čudi da mi se, anemičnoj kakva sam uvijek bila, nekoliko puta zacrnilo pred očima tijekom takvih, ljetnih misa. Ali zašto sad o tome razmišljam? Fokusiraj se na stopala. Moja uska, spuštena stopala, broj 39. Nebrojeno puta podvrgnuta diktatu mode pa ugurana u obuću s previsokom petom. Ponekad podvrgnuta i mojoj financijskoj situaciji pa umjesto u Ortholit, HighSoft, Natural Motion Technology udobnoj i anatomskoj obući, mučila su se u jeftinim tenisicama i cipelama u kojima sam dobivala žuljeve. Svoj maturalac u Španjolskoj, netom uoči 18. rođendana, provela sam isključivo u japankama zbog krvavih žuljeva na svima prstima koje su prouzročile nove i povoljne sandale, kupljene upravo pred put. Tada sam naučila i da se nikad ne putuje u neugaženoj obući.

Topli i ugodni prsti maserke prelaze na moje potkoljenice. Koliko će se tu zadržati? Ako masaža traje 60 minuta, to je 10 minuta na svakom dijelu tijela: stopala, potkoljenice, natkoljenice, leđa, ruke, glava. Dobro je, još imam puno vremena za uživanje, još sigurno 40 minuta. Fokusiraj se na prste, na pokrete, na ugodu, prestani bespotrebno računati!

Mislim o nogama u koje se sad utiskuje ulje, trlja se svaki mišić, tetiva, ligament. Iznad koljena, to mi baš godi. I tu sa strane. Nisam ni znala da su mi listovi pomalo bolni. I te su noge podnijele puno toga. Planinarile su po ravnim i strmim stazama, pješačile po asfaltu i šljunku, penjale se i spuštale stepenicama, savijale i ispravljale iz čučnja dok podižem dijete ili obavljam nuždu. Te su noge provele beskrajno puno vremena prebačene jedna preko druge što nije dobro za cirkulaciju, a time i celulit. Slično je i sa stražnjicom. Koliko se samo nasjedila po tvrdim klupama, hladnim wc daskama, prljavim autobusnim sjedištima, neudobnim autima, premekanim sofama, ponekad i na travi, kamenu i drvu. Koliko puta je bila ugurana u tijesne traperice i koliko puta ju je žuljao rub gaća, nitko ju nije pitao. Dobro, priznajem, mužu je oduvijek privlačna i jedino on ima s njom poseban odnos, ali meni je bilo bitno samo da stane u odjeću koju posjedujem i to veličine 38.

Opet ne mogu ostati u trenutku. Zašto ne mislim samo i jedino o masaži? Pokušaj, tjeram se. Sviđa mi se ova glazba što svira. Nešto ambijentalno, s malo gongova ili nečeg sličnog, ne razlikujem baš udaraljkaške instrumente, a povremeno se začuje cvrkut ptica pa šum vode, to bi trebalo evocirati neki zeleni raj, Amazonu, Orinoco možda. Svaki put kad završi masažu jednog dijela tijela, maserka ga prekriva ručnikom kao pokrivačem, a ja se osjećam poput djeteta kojeg se ušuškava pred spavanje. Povremeno moram progutati slinu jer mi se od sporog disanja i šutnje grlo sasvim osuši.

Sad su na redu leđa. Moja leđa puna izblijedljelih ožiljaka koji su nastali nakon vađenja sumnjivih madeža. Majka je željela da ih preventivno uklonim i to nakon što su njoj samoj otkrili rak. Pristala sam da se ona osjeća bolje jer ja sam tada, s dvadeset i nešto godina bila po prvi put ludo zaljubljena i pod erupcijom dopamina i serotonina ništa mi se loše nije moglo dogoditi. Osim majčine smrti. Ne, to nije tema o kojoj želim misliti. Misli na leđa. Valjda će pronaći prava mjesta, ono pri dnu, pa ispod lopatice i od ramena do vrata, sve na desnoj strani. Uvijek je desna strana ta koja me muči. Možda zbog godina nošenja torbi baš na desnom ramenu, i onih školskih, i ženskih, i onih iz dućana. I sina i kćer vješala sam na bok desne strane. Pronašla je sva moja problematična mjesta, i sad ih trlja, gnječi, štipka, pritišće, udara, sjecka i bubnja po njima. Njene ruke i prsti uvijaju se poput tijela trbušne plesačice i izvode svoj ples na meni. Mazohistički se nadam da će još pojačati stisak. Mogla bi joj to i reći, ali ne želim govoriti, ne želim prekidati ove trenutke. Prelazi na lijevu stranu i shvaćam da sam bila u zabludi jer i ona odgovara na dodir otkrivajući kvrge, bolna mjesta, puckanje i preskakanje. Lijeva strana samo je bolje od desne čuvala svoje probleme skrivenim, dublje zakopanim ispod slojeva tkiva, kao što netko viče o svojim mukama i gnjavi svakog koga uspije dohvatiti dok se drugi uvijek osmjehuje: dobro sam. Sad osjećam vrhove kažiprsta kako me oštro, a opet blago, bockaju pri dnu kralježnice. Zatim jako polako kreću prema gore, uzdužno, putem neke zamišljene linije, kao da putuju po nekoj niti napetoj sve do mog vrata za koji mi se onda čini da se izdužuje pa postajem neka viša i važnija osoba nego što to stvarno jesam.

Prelazak na ruke podsjeti me da nije ostalo još puno vremena. Trebala sam uzeti isključivo masažu leđa, ruke mi nisu tako bitne pomislim i opet shvaćam da sam se prevarila. Moje ruke, dlanovi i prsti uživaju, prepuštaju se dodiru koji prodire duboko ispod kože, opušteno vise, konačno ne moraju ništa, baš ništa raditi. Ne moraju nositi vrećice, stiskati volan, gurati usisavač, razvrstavati odjeću, miješati kuhačom, klikati mišem ili tipkati po tastaturi. Ne moraju čak ni držati cigaretu ili knjigu zato jer ja to volim. Konačno ih oslobađam svega. Ruke moje, poklanjam vam ovo vrijeme u kojem ne morate ništa. Primite moju zahvalnost za tisuće radnji koje svakoga dana obavite za mene ili druge. Sad se odmorite i prepustite nekim drugim rukama.

Ruke su ponovno pokrivene ručnikom. Renata mi nježno oslobađa kosu od gumice i od vrata kreće prema glavi. Ah, tako je dobro nasloniti glavu u nečije ruke, pustiti da iz nje misli iscure pod pritiskom dodira. Naporne su te misli, stalno nešto predviđaju i zamišljaju, boje se, govore mi što sam trebala napraviti, ne daju mi spavati ili biti u trenutku. I sada mi ne daju mira da se potpuno prepustim Renatinim rukama. Ali sad Renata snažno pritišće dvije točke na mojoj glavi, one u kojima mi uvijek kljuca glavobolja, i mislim samo na taj pritisak. Kad pomjeri prste na drugo mjesto, prođu me trnci. I onda opet, i opet. Od vrata prema sljepoočnicama. Svaki korijen kose mi se kostriješi onako kako se moja mačka nakostriješi kad ugleda psa.

Vaša masaža je gotova, nadam se da ste uživali. – kaže Renata. – Polako se ustanite, ovdje vam je čaša vode i vrećica magnezija topivog u ustima. Poslušam ju i polako sjedam. Ugledam svoj odraz u ogledalu. Lijepa sam. Izgledam nekako privlačno, sanjivo i mekano. Kosa mi je razbarušena, maskara je ostavila crni trag ispod očiju, ali svejedno sam lijepa. Ogledalo hvata i odraz mojih grudi iz poluprofila. I one su lijepe, a nikad im to nisam rekla. Ostajem tako gledati u sebe i svoje tijelo, gledamo se i upoznajemo. Na pamet mi pada kako povratak sebi možda zapravo znači voljeti sebe, bar malo više nego što sam navikla.

Ne idem odmah kući nego se odvezem do jezera. Tu se u miru prepuštam cigaretama. Nema muža koji bi mi rekao: koja ti je ovo danas, sigurno si popušila kutiju, ili kćerke koja će prezirno uzvikivati kako dim ide na njenu stranu. Pušim, gledam u zeleno i ne mislim.

– iz rukopisne zbirke “NIKOTINSKE PRIČE” –

_______________________________________

MAJA HALAPIR, rođena 1978. u Osijeku, živi u Samoboru. Profesorica je povijesti i engleskog jezika i književnosti, zaposlena u knjižnici. Piše poeziju i prozu te povremeno sudjeluje u književnim natječajima. Kratke priče i poezija su joj objavljivane na portalima čovjek-časopis, Perkatonic i VoxFeminae te u zbornicima Pišem ti priču i Biber. Na međunarodnom natječaju Biber 04 njena priča ,,Trokut” osvojila je 3. mjesto. Na pjesničkom natječaju ,,Josip Prudeus” njena pjesma ,,Noćna pjesma” osvojila je 1. mjesto.

NOVE PJESME GORANA KORUNOVIĆA (iz rukopisa “NOĆNI SNEG”)

VODA I SNEG

Zašto voda voli da je ljubiš a sneg
ne voli, zašto usta u vodu ulaze i voda
kroz usta nastavlja kao da se nikada nećete
rastati, dok je sneg samo jedno otpadanje
usana u pahuljama? Zato što su živi voda
a mrtvi su sneg, i živi bez poljubaca
ne mogu život da nastave dok mrtvi su
preko zimskog brega do korena raspršeni.
Ili su mrtvi voda a živi sneg, i mrtvi
ne bi mogli bez poljubaca da podnesu
svoje mrtvo kretanje dok živi su preko
zamrznutog predela posejani. Napolju
usta pored ustiju prolaze i gledaju se.
Nad vodom se nadvija visoki sneg

***

SNEG U DVORIŠTU

Moj sneg se u dvorištu iskrivio u telo bolesno i uvek
leđima okrenuto i vejavica moja je sa vazduha odrana
kao koža kada od tela odustane. Sećanje na zmiju u strmu
stazu je pretvoreno. Svuda je mir. I zakovani led. Žileti
hladni do blistanja. Sa vidikovca zastava se cepa prema
Dunavu i na stubu vodenom moj gost stoji i čeka da bude
preuzet. Mraz testerasto usta porezuje, pomodrelo pucketa
i zviždi. Klizaljke su na zid naslonjene, nalik
pridignutom glodaru bez glave. Repovi
isprekidani i gladni, zvukovi svedeni
na pisak. Vetrovi pod izmaglicom
oboreni. Neka pate i moje pahulje,
i njih će vetruške
odneti
tamo gde bola nema

***

GOSTI

Napolju je izglasano da pada kiša ali nasilno
pada sneg, napolju je toliko snega da mora i u kuće
da ulazi jer nema više mesta u šumskim ustima,
leptirica pokojne pse dovodi
skrivene jaruge da
isprazne
i jedno grlo što nije do kraja
popijeno krenulo je
da je traži, u čašu da joj se prebaci,
napolju se kišna šuma u strahu
predomislila i odjednom je umesto pljuska
pokosio dugački sneg,
predeo je preko sopstvenih kostiju
udolinu pregazio a ti
gledaj, izdahnuli ptičari
po prozoru ti
pešače:
moje grlo
dovelo nam goste

***

ULAZAK U SNEG

Ne znam kada ćemo se ponovo videti jer u sneg sada ulazim
i nastavljam do mesta gde je prvi put pobeleo, i skije se ovde
zadnji put dodirnu i zauvek raziđu koliko je zakopano i ledenim

minama izgrebano, iznad i ispod jedino se udruženi sneg širi
i nekada je crnom žicom bio povezan a sada je i ona pobelela,
kroz zamrznute konopce pomeram se dok inje mi kosu ne usitni

a zatim mi hladnjača noge proguta, gde je mesto prve svetle
vejavice i gde su pahuljaste kofe prvi put belo disanje zaledile,
i nebo je moralo zelenu boju da ukloni plavetnilo da se ukaže

pa tako je i sneg zaboravio da su padavine nekada crno i mirno
puzale, ne znam kada ćeš me ponovo videti jer rogovi su divokoza
prema mestu prvog snežnog belila začešljani i samo što nisam

stigao, je li ovo tačka na kraju belih žica? Da li je ovo granični
vetar? Poledica podignuta kroz boje? Ničega ovde nema samo
na unutrašnjim zidovima snega urezano obećanje: vratiću se

___________________________________

GORAN KORUNOVIĆ (1978, Jagodina) je pesnik i docent na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je knjige: Gostoprimstva (2011, poezija), Reka kaiševa (2012, poezija), Literatura i opasnost (2013, komparativni ogledi), Crvena planeta (2014, poezija), Usta bez kapaka (2019, poezija) i Manastir (2023, poezija).

PET PJESAMA ŠĆEPANA POPOVIĆA IZ ZBIRKE “ZEMLJA KURTALISANA”, Narodna biblioteka “Njegoš”, Nikšić, 2024.

PRELAMANJE SENKI

Pitao me je zašto se senke tako lako spuštaju.
– „Da bi se lakše prelamale u nama“, rekao sam.
I tada,
Kao i sada
Goleme ideje idu po svetu i govore o ljubavi.

***

PREDUBEĐENJE O PESMI

Sve moje boje
U beskrajnoj
Plavoj

***

DOSETKA

Pišem Vam
Isuviše retko
Da biste me se mogli sećati
Kao što se ja sećam Vas
.
U bestrvlju vaskolikosti
Vi ste jedan ozaren um

***

BELOPUTA TRAGIKA

Šarke nesvesnih pameti
Vrtele se u stepenišnim prostorima.
Moja niša
Bivala je većom
I svo se crvenilo svodilo na spuštanje.
Belokosi mermer unaokolo
Suvišnosti mojih nogu.
Nisam umeo da te opcrtam,
Tvoje konstrukcije
U staklenim predelima
Mojih budnih delova.

***

REVOLUCIJA

Sve što nije poezija – spalite!
Odbacite!
Neka se mrtvi u grobu prevrću.
Mi smo došli

___________________________________

ŠĆEPAN POPOVIĆ (Nikšić, 1999.) – pjesnik i student završne godine Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore.
Poezijom se bavi od rane mladosti; prvu zbirku Mađioničar objavio je 2015. godine, dok je druga knjiga Zemlja Kurtalisana (2024.) nastala kao rezultat višegodišnjeg rada i promišljanja jezika, prostora i identiteta.
Član je književnog kluba Poenta Poetika u Nikšiću, a poezija mu je objavljivana u više publikacija i zbornika.
Učestvovao je na brojnim književnim manifestacijama u Crnoj Gori i regionu, uključujući i Barski ljetopis.
Pored književnog rada, aktivan je i u kulturnoj produkciji: bio je umjetnički direktor festivala Umjetnost nad sjenom (2018.), Artrust (2019.) i Social Distancing Festival (2021.). Radio je na umjetničkim instalacijama i interdisciplinarnim projektima na spoju arhitekture, književnosti i kulturne memorije. Njegovi radovi predstavljeni su na Mikser festivalu (Beograd), Fluid dizajn forumu (Cetinje) i u okviru programa Reshaping the City (Atelje 22, uz podršku Prince Claus Fonda) (Cetinje).
Tokom studija boravio je na Politecnico di Bari (Italija) i na Slovačkom tehničkom univerzitetu u Bratislavi, gdje je proširio znanja o savremenoj arhitekturi, urbanizmu i društvenim transformacijama prostora. Učestvovao je na međunarodnim školama i programima, među kojima su SHiFT ljetnja škola u Berlinu (2024), posvećena održivim urbanim praksama, i TransformERS trening škola u Leedsu (2025), fokusirana na kulturne politike, društvenu pravdu i održive transformacije.
Njegov rad povezuje poeziju, arhitekturu i memoriju – vjeruje da se kulturološka imaginacija gradi i riječima i prostorima, a da pjesnički glas može jednako oblikovati i književno djelo i javni prostor.

POEZIJA TIHANE RADMANIĆ

*
Sigurna sam
da gravitacija djeluje na misli.
Svaka od njih
uteg za istinu.
Zbog njih si bitan
bez njih što si.

*
Bit će zima
i bit ćemo uz more.
Nebesku svježinu nosit će
pjena, snijeg i sol
i vjetar će valjati vodu.
Bit ćemo osvijetljeni
milijardom galaktičkih reflektora.

*
Ljudi vole ljude
i stvari
mekano zaobljene
kao ikein namještaj za djecu
iz sigurnosnih razloga
da ih ne bi bocnule
oštrice
da ne bi probušile
njihove balone od tanke kože
miješanog sastava
i pustile gnoj.

*
Jutros
dok se još nisam počešljala
mama me pitala
kakve su mi to šiške
– nemam šiške.
To su mi ticala.
Razmišljam otići takva među ljude
– ispeglane, isfenirane
da me čudno gledaju
poskrivećki
dok im se smijem.


MISLILA SAM

Napisat ću ti tisuću pjesama, pomislila sam jednom. Milijun riječi samo za tebe. Knjiga za tebe i spomenik za mene. Ništa drugo što radim neće biti važno kao to. U njih ću izliti svu ljubav i suze i kristalno čistu svjetlost sunca. Umotat ću ih u vlastitu kožu kao što sam htjela tebe umotati u sebe. Mislila sam, napisat ću tisuću pjesama o tome kako nedostaješ, kako neporođene želje peku. Kako ću u njih upisati sve priče koje nismo ispričali. Kako ne postoji život u kojem te neću voljeti. Mislila sam, tisuću pjesama pomoći će da vidiš.
S vremenom sam zaboravila na pjesme i želje i riječi su ishlapile u nebo. Ovaj lipanj donio je oblake, kišu i tebe, a ja sam konačno porodila jedno sjećanje na ljubav. Evo ga: pjesma za tebe, spomenik za mene.

*
U negativnom prostoru mojih sanjanja i buđenja
polako postaje gužva
od onog što će postati riječi
koje se podižu i spuštaju
da isprate prošlost, da predvide budućnost.
To što će postati riječi
raste poput sedefastog fluida koji mijenja oblik
i pomiče me kroz prostor
kao kad ugledaš plivanje bebe kroz trbuh.
I ja čekam porod mnoge djece.
Dok čekam,
zamišljam kako su mjesta čekanja
neokrunjeni hramovi
koji skrivaju dar vremena
i šire prostor sanjanja i buđenja,
ako se ostane.

*
Sad kad znam
sve je i dosadno i smiješno
i nestrpljiva sam
i mogu beskrajno čekati
i može se dogoditi što hoće
i neće
i mogu biti sunce
i mrav
i mogu biti zauvijek
i nikad više
i mogu me testirati zvijezde
proroci i demoni
ja idem
bez molitve i nade
pred dušu
koja isto
Zna.

*
Neki ljudi ne bacaju ništa. Ja bacam puno i često. Možda ne želim nikakve podsjetnike. Možda se želim praviti da nemam prošlost i da imam samo danas i mogućnost sutrašnjosti. Možda mi samo treba puno zraka i prostora. Ne podnosim zakrčenost, gužvu i nemogućnost slobodnog prolaska. Trebam avenije i bulevare da bih prišla stvarima i sebi. Gotovo da zavidim onima koji ništa ne bacaju. Zamišljam kako vole svoje stvari. I kako sam ljubomorna na njihovu ljubav za kakvu sposobna nisam.

*
Što će nam sve riječi koje imamo,
njih oko pola milijuna,
zavedene u neke knjige
koje ne otvaramo
ionako ćemo uzeti one s rasprodaje,
recikliranje je popularno i društveno odgovorno,
nove riječi su skupe,
a mi jeftini i škrti,
pola od pola od pola je previše
za sve što se fosiliziranim jezikom
hoće izgovoriti
jer za reći
treba se zareći
i zlu ne trebalo prekrižiti
prije nego zinemo
prije nego beknemo
prije nego lanemo
prije nego pustimo
divlje zvijeri laži.

*
Jučer oko ponoći
odlučila sam da ću te voljeti
za što je doduše bilo prekasno
jer kad voliš
ionako je već odlučeno.
Bez obzira na tanki nagovještaj
maglenih dana u zraku
u kojima neću moći
spustiti bradu na tvoje rame
bez obzira što neću moći
stati dovoljno blizu
da ti namirišem dah
da ti zapamtim kod
što neću znati čitaš li
znanstvenu fantastiku
ili političku povijest Europe
i slušaš li išta što bih mogla podnijeti
bez obzira što neću moći ništa
odlučila sam
ići ću na sva mjesta za koja znam
da ćeš biti tamo
i kad te nema
tamo ću lakše preživjeti zimu
jer na svim je drugim mjestima prehladno.

*
Vidjela sam
u onom ormaru u hodniku
da se povećao broj teglica,
limenki i konzervi,
boca ulja
i
vidjela sam
po nekom ćoškovima
da vire jezici iz sjena
i
izgleda mi
kao da se spremamo za rat
spremamo li se za rat
opet majko
ti i ja
ili mi
makar se ne sjećam
kako se za rat sprema
jer onaj put kad je došao
bila sam već spremna
s madracem i igračkama u skloništu
za dirigentskom palicom
zbora crvene zgrade
i mislim da ovaj put
neću organizirati zbor
djece ionako nema
a naše sklonište više nije naše
kratkovidno smo ga prodali
nadi u bolje sutra.

*
Grad je gust
poput meda
cijede se ljudi
kroz njeg
cure
u leru
ostavljaju ljepljive krakove
hvatajući autentični beznačaj
ponavljajućih dana
usisavaju
mrak umjesto zvijezda
moraš ih uvijek pratiti
žar neba
bez očiju vidjeti.

*
Useljavam se u ovu šutnju
kao u jazbinu
kao skvoter
privremeno ili trajno
ne zna se
ni mi se ne znamo
osim kad šutimo
o istom
o istoj;
kroz nju se šuljam
pužem i teturam
tražeći kako dokinuti zavjet
a da si ne prerežem grlo
da progovorim bez oskvrnuća
i žrtava nedužnih i usnulih ;
ne zna se
ni mi se ne znamo
ni ja ne znam
pričati ti jezikom zaboravljenih
zataškanih bogova.

*
Svi su sretni
i svi su dobro
i svi kupuju
i svi putuju
i svi rade
svi su sretni
i svi se vole
i svi se pošteno u crkvi mole
svi su sretni
svi se množe
jer se može
dobri bože
svi su sretni
svi se smiju
svoju tako bijedu kriju
svi su sretni
i svi slave
šuplja srca prazne glave.

*
Kad mislim o našem susretu
pitam se
hoćemo li oglušiti od riječi
ili
riječi jednostavno neće biti
i
hoćemo li pustiti
tišinu među nas
da govori ono što već znamo
i
hoće li sve ove neznajuće godine
biti sasvim dovoljne
da dokinu
zatomljene čežnje zadimljene strepnje
da obistinimo snoviđenja
jedno drugom
jedno u drugom
kao u jednom.

stajat ćemo na litici prošlih života
u kojima smo se urekli
strahom i neznanjem
i koracima lutajućim
od žurbe
nad morem srećonošnog zaborava

prodisat ćemo očima
svježima od vatre
hladit ćemo kožu mjesečinom
i puštati na slobodu
krijesnice iz kose

hranit ćemo se sunčevom srži
naša nepca bit će nebeski svod
ljubičastih oblaka
i zvijezda što kaplju
iz nas će izvirati med i mlijeko

dlanom ćemo zaustaviti
propuh među lopaticama
oporit ćemo džepove
zašivenih krila
i namjestiti kompas
na zauvijek sad

____________________________________

TIHANA RADMANIĆ rođena je 1984. godine u Bjelovaru gdje i danas živi i radi. Diplomirala na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Uz to što je učiteljica razredne nastave i učiteljica joge, prvenstveno je učenica Života. Literarne uratke dosad je uglavnom objavljivala na društvenim mrežama. S pjesmom “Zauvijek sad” ušla je u finale natječaja za najbolju pjesmu „Josip Prudeus” GK Samobor 2025. godine.

KRATKA PRIČA ŽELJKA JANKOVIĆA IZ ZBIRKE “NOĆU NE POLAZE LOSOSI”, Partizanska knjiga, 2025.

NIŠTA NIJE ČUDNIJE OD RAJA
Elegija za anarho-primitiviste

Neprestano smo se gubili unaokolo. Oblast kojom smo bili okruženi još uvek je bila nastanjena životinjama. Davali smo jedno drugome predačka imena – moja sestra i ja; pokazujući otpor prema svemu što je donosila „neolitska revolucija“. Svi su nam govorili da smo „previše bliski“, ali nikada nisu saznali šta smo nas dvoje činili kada bismo se udaljili od grada. Uprkos svima, za nas je bila izbrisana granica između detinjstva i „prvobitnog društva blagostanja“. Obilazili smo pećine i kratere. Pod našim stopalima je bila rastresita zemlja koju će prekrajati rimska milja. Uz sav trud sredine, niko nije mogao da sakrije od nas da smo nekada živeli u društvu lovaca i sakupljača. Naš jezik je bio nepristupačan za druge. Za vreme ručka, noge su nam se dodirivale ispod stola. Dovoljno je bilo iskoračiti iz zgrade i zaći u „velikodušno okruženje“ koje je predstavljala okolna šuma. Znali smo šta su vekovi bez sati, a šta su mleko i mržnja. Za nas je uverenje o ljudskoj prirodi bio tek izgovor onima koji bi žudeli za vladanjem, a zahvalnost – uvreda svakome ko bi drugome namenio darove. Sanjali smo svet u kom će goreti postrojenja i poslovne zgrade; pevali smo pesme „protiv Levijatana“. Pored puta smo zaticali harpune od kostiju; dalje uz reku – razbacana kremena koplja. Iza nas je bilo preveliko rastojanje da bi nas bilo ko sustigao. Ja bih ležao s rukama iza glave; moja sestra bi plivala prsno. Njena pljuvačka nije bila tamna od čokolade kada bi me opkoračila ispod jasike. Nikada se nismo vraćali istim putem. Kupili smo plodove; pustošili voćnjake i hramove, nepoverljivi prema svakome ko je pokušavao da sakrije od nas da smo nekada bili nomadi s jednostavnim krznenim pokrivačima. Mi nismo bili ničija zakonita deca; naše senke su se izduživale iznad rudokopa. Kretali smo se nenastanjenim dolinama, posvećeni životu bez ciljeva – moja nihilistkinja i ja; nismo se plašili da bi uskoro sve mogla da upropasti nastupajuća plemenska elita. Pentrali smo se po obroncima; voleli smo kada bi nas dočekao vetar u ravnici. Za nama su ostajali gradovi u plamenu, a pred nama – noć i borba za opstanak; požuda i dokolica.

__________________________________

ŽELJKO JANKOVIĆ rođen je u Pančevu, 1983. godine. Objavio je knjigu poezije Karl Ginter u dvostrukoj ekspoziciji 2010. god. (Brankova nagrada, nagrada Aladin Lukač), i dve knjige kratke proze: Sumrak na petlji (2023.) i Noću ne polaze lososi (2025.).
Živi u Pančevu.

PET PJESAMA PAVLA ZELJIĆA IZ ZBIRKE “MNOGOOČITI SERAFIM”, Narodna biblioteka Njegoš, Nikšić, 2025.

POGLED NA ISTORIJU

sve protiče od ove drevne i divne borbe
crnog zloduha i crvenog anđela
vreća očiju i ustiju protiv nevidljivih krila

žar čarni svim ulicama ostavlja trag
kao dželat kad smaknutog vuče
i tako po svakom tkivu mesu glasu pogledu

da zaviriš u čoveka
udariš u kost ona se crni
to sve jer ih je zloduh trbuh svario

ali otkud znam
možda su i tebi oči crne
možda bi ti kost belom delovala

čuvaj se čitaoče neveseli

***

NOVI VAVILON

isus naš
isus naš vudu lutka
isus crni brat prezren na svetu

isus rođen azilant
isus sahranjen kraj psećeg groba
u dvorištu palate velegospara

***

SUTON ZLODUHA. BDENJE

I
mladi bog noćas sja nad grobom
punim sebe kog ostavlja. i nema kuda sem
da se nada, jer on pun je sveta. sve crnilo
sveta noćas, kao svake noći na sebe
mora primiti. tako i ova pesma.
nek isus bude za sva nedela.
pesma najosuđenija. pesma mučenica.
pesma crnooka, pesma najzlodušnija.
ali i pesma nekrštenica, pesma bezimena,
pesma stradala pre no što je sazrela.

nek krvari od klinova, nek voda joj
plućna poteče iz rebara-stihova.
iz pesme, mladog boga melanholije
što nosi sve vedrine proleća svetova.

o, nek pupi i brizne sunovrat što svebrižnik pesmeni
na sebe prima, nek se blizne i kote svesvetske
vedrine i milote. Olimp je naš pun stradalnika
što su sve sunovrate primili, ne tražeći ništa.
u lancima su sagoreli.

II
tako Orleanko, praobrascu,
ti si prva videla da stara vremena
ne behu nikom dobra. tvoja je duhovnost
bila budućnost, tvoji anđeli su bili ljudi sutra.

i kroz strašnu istoriju istorije i materije,
užasni asfaltni lavirint je bojište. smrt još
ostavlja svoj zadah na svakom kutku,
dim i magla kao s lomače talože čađ
po licima ljudi i svih izuma im.

dvorska luda, ta neprekidna svežina sveta,
telo nerastočivo, proleće nejesenjivo,
potomak ti je, nevoljni – Hamlet i Jorik,
u isto vreme. ipak, nema tog crva,
nema te lobanje na koju je svodljiv.

jer nije sam, jer on je svako
ko na sebe masku pajaca primi,
ko hoda,
nema groba koji će
njega trajno primiti,
iz kog pesmom neće isklijati,
ko hoda.

***

TRI DŽELATA I TRI TATA

naočigled svih, obešen,
i naočigled svih, nasmešen
zloduh krvook krvolok
strašno se ceri

uzvikuje uzvišen:
zlato vam trune, krv se ne da okoštati,
rđa vam imanje zemno, oganj je krveni
zlatom svojim riđim zube vam rastočio,
i dušu vam oteo i svu radost
i oči zacrneo i u pseto tupozubo
lutajuće pretvorio vas
zato ne čudite se ako jednog dana
u nekom futurofiziologu
na sebe među inim zverinjem naiđete

***

DELIRIJ

o neukosti što mi se usadi u kosti
da te mogu iz srži što te drži prognati
i da u drugom obliku vesele praznine
ostaneš gde jesi da lakoćom prostim
hodom svojim opevam svet da budem
živi instrument vremena i prostora

duša pesnika treba biti
kao seizmograf opšteg duha
mesto lire taj aparat iz srca
izvadiće s užasom i začuti
ritmično i neujednačeno
cijukanje demona
što je njegov damar

prostom jednačinom proporcije
što katastrofalnija vremena
to monstruozniji zanosi melodije
što veća zlodela zloduh čini
nad sretnim i setnim licima
nedužnih to grčevitiji stihovi

pred svojim predačkim povorkama
ko pajac dvama bakljama
žonglirati dvoličan biti ko janus
poeta doctus i poeta insanus

ali na balu
dočekuje baal
domaćin sa čeljustima
dobrodošlice

_________________________________

PAVLE ZELJIĆ (2000), rođen u Loznici, doktorand književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde je završio i osnovne i master studije.
Piše pesme, književnu kritiku, i eseje.
Autor dve pesničke zbirke: Ikar i Mesija (2019, „Limske večeri poezije”, Priboj) i Spina Mundi (2024, na konkursu za zbirke poezije Centra za kulturu Plužine).
Mnogoočiti Serafim je njegova treća zbirka poezije.
Sarađuje sa brojnim književnim i naučnim časopisima regiona.

PJESMA RUŽICE MILIČEVIĆ: MALODUŠNOST

Govore: Sad će kraj svijeta.
Sve će stati.
Majke će zadržati djecu u stomaku, ptice se neće vratiti u južne krajeve.
Kazaljke sata se neće micati.
Putnici neće otputovati.
Pogledam u cvijet jorgovana, kažem, neće.

Obrišem prašinu, ispečem kruh, poslažem knjige, izbacim smeće. Operem donji veš. Posljednjim dahom obrišem prozore.
Redom se branim od kraja svijeta.

Pregledam torbicu, pripremim dokumente, diplomu, putovnicu, rodni list.
Nazovem roditelje, oprostim im što mi nisu rekli da me vole.

Poplaćam račune, zavrnem vodu da ne curi, jer i kad se smakne svijet opet će netko biti žedan.
Uvijek netko ima sreće, preživi zemljotres, moždani, zašto ne bi i smak svijeta.
Netko mora zabilježiti događaj, smisliti priču o genezi, naći krivca.

Zadovoljno se prisjetim dobrih djela, bila sam dobra, ne bojim se ni suda ni vječnog života. Da su svi bili kao ja, ne bi bilo mjesta u raju.

A onda krenem da nazovem svoje neprijatelje.
I svaki put kad prema telefonu ispružim ruku, obori me nemoć.

RUŽICA MILIČEVIĆ (1967, Donji Svilaj kod Odžaka, BiH; Bad Ischl, Austrija)

PET PJESAMA BOJANA MARKOVIĆA IZ ZBIRKE “PEĆINA, IZNUTRA”, Kontrast izdavaštvo, 2025.

*

Prut je put – a put je mračan,
zato je prutov put prav, nadasve taman
od krvi – ljigav je puž na tom kratkom
putu u ulegnuću kože na ulazu vlažnom
pećine iz koje bije hladno zelje. I sve
kamenjem diše kao spazam kojim se ne
dozvoljava, mada i predaje.

Opor grumen slačice obaljen na ulazu
pećine iz koje nenametljivo isparava
venac vrbovog pruća, dah praha kamomile,
dlaka od krupnog vepra, nepoznata
fluoroscentna pena iz usta koja su bila naprečac žedna.

Slomljenu trsku i crne kuglice u
rascvetala gnezda spušta iz sena uspravna
svraka – guc-guc-guc.

„Vidiš da može, sva jaja su stala,
tu im je mesto, do kraja, njihova kuća.”

*

Ustima u perju huk čujem kada pokidam dah.
Bosa gaziš plitkog malog kosa čije krilo
biće razmrljano kao na paleti plavet,
da bi se u sledeći čas otvorilo ždrelo

zaliveno muljem, pa gutaš, g u t a š
i odričeš…

balava ta navala nije nasledna,
nije ti od oca,
od matere ti nije – premaz,
model zakrivljenosti čunka
što zjapi u bor želje.

*

Zaista jesi lepo slepo kuče
kad se boriš da preživiš
i nemaš reči koje bi reći mogao glasom
jednim posve krcatim, posve smelim.
Tebe ruke kao dveri dave po vratu tankom
kao što je šarka, a srča se slomi u ogromne
butine, pa udara poput leda u tela u koja si
ulagala, u koja su ulagali mešetari discipline.

Pristani na sve što od tebe tražim.
To će me konstituisati.
To će te konstituisati.
To će nas utelotvoriti kroz siture rascepljenje obale
čija su tkiva uvale, a skrame padine.

Ali ništa ne uzbuđuje mog malenog kosa
što je došao iz mraka da ti saopšti da
sam po rubovima crven i golem, da sam na
osoju raspojasan kao pećina legao, pak
zazivam smrti iz mračnog prisoja.

XIII

Nije me volela jer sam bio slikar pejzaža
umesto da sam mnogo jaka zverina bio,
ali ja sam bio mio, umesto da sam strpljiv
bio u vladanju kao latica, da sam upadao u
mračna koškanja, u zamašćen šamar,
muško po tome što mogu da je prehranim, džanum!

Ličnost koja pazi na opipljivo
saučestvovanje i bezokolišno delovanje,
koja nikada ne govori u ime naprasne i
nezaslužene nežnosti, koja nikada ne
priznaje kako ide u porozni gaj, što je
očigledno po osipu lipe koji mi se uplete
u kosu i onda mi trunje trebe poznanici koji me sretnu.

Lažno sam obećavao da mogu učiniti auto
de fe pokazavši se duševno i telesno
ogoljen mučiteljskim spravama,
odbacujući nekakve sopstvene
porodičnosti i literarnosti.
To sam lažno sve vreme obećavao.

X

Sve vodolije polako lude konačno!
Predvode carstva propasti i slave,
visoko nose baklje u znaku ishlapele
lobanje prijatelja koji je i ljubavnik života.

Vodolije znak na reskom plotu slik je u
oku; opsenari stari, što ti ulaze u stvari,
što ti kožu šibom vrba i isparenjem vlaže.

Ovo ti se nikada za života nije desilo
niti će. Narednih par godina će da bude to.
Mislim, biće i ceo svet dičan tako, ali
kod tebe, daždevnjače na skrhanom
mirotočivom ćupu pod izvorom šumskim,
tebi je to tvoje sopstvo, tu ti je sunce,
presijava se na krljušastopločastom premazu leđa.

Mladić vižljasti izuzetnog dara lepote
drži čvrsto nagnut pehar iz koga sipa
vode, a jedan tren pre, orao, doslovno bog,
ukrao ga je sa trojanske ravnice.

Sve vodolije polako lude konačno,
dok preuzimaju vođstvo, slamaju ličnosti
nenametljivo, uvredama u duše kao bodeže u pipke
Čak i da te nenadano privije na srce,
iščileo ti bi od njegovog snažnijeg bića.

_____________________________________________________

BOJAN MARKOVIĆ (1985) završio je studije srpske književnosti i jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je i doktorirao. Objavio je naučnu studiju (Ne)moguće granice poezije za decu i mlade (2025) i knjige poezije Riba koja je progutala svet (nagrada Mladi Dis, 2013) i Taumatrop (nagrada Zadužbine Veselin Lučić, 2022). Piše eseje i književnu kritiku. Priredio je izbor iz celokupne poezije Oskara Daviča u dve knjige u izdanju Kontrasta (2023/2024). Dobitnik je nagrade „Milutin Uskoković” za najbolju neobjavljenu pripovetku za 2024. godinu. Zaposlen je na Fakultetu za obrazovanje učitelja i vaspitača u zvanju vanrednog profesora.