Kasnije mi je bilo krivo što sam se dovela u situaciju da ostanem bez svog sasvim pristojnog i solidno plaćenog kancelarijskog posla. Bilo je to vjerovatno jedino radno mjesto na kome niko nije pretjerano zarezivao moje gramatičke i pravopisne greške. Niko zapravo nije ni očekivao da bilo šta pišem. Moj posao se sastojao od toga da sjedim za radnim stolom koji su mi dodijelili u zapećku kancelarije, tokom radnog vremena propisanog radnim ugovorom, i popunjavam određene obrasce određenim šiframa. To je mogla raditi i bolje utrenirana životinja.
Nikako nisam nalazila pravi moment da priznam Denisu šta se desilo, a kako je vrijeme prolazilo, više nisam ni znala kako da mu kažem istinu. Zato sam se pošteno trudila da zadržim privid da stvari funkcionišu kao i obično. Ujutro bih se probudila kad i on, popili bismo kafu, spremili se za posao i izašli iz stana, a onda bi svako okrenuo na svoju stranu. On u svoju kancelariju, a ja u šetnju. Isprva mi se nije vraćalo u prazan stan, plašilo me da budem sama u slučaju da miš odluči da protutnji pored mene, pa sam se samo vukla ulicama, gore-dolje, ulazila u prodavnice s odjećom koju nisam mogla da priuštim, gledala izloge slastičarni s kolačima koji mi se nisu jeli i kružila dugo po uskim stazama parkova zajedno s malom djecom i njihovim dadiljama. Dani koji su uslijedili nakon dobijanja ili davanja otkaza, jer nikad u potpunosti nisam saznala kako se ta stvar na kraju razriješila, razvlačili su se unedogled kao žvakaća guma zalijepljena za đon, sve dok jednom slučajno nisam pored žute kante za reciklažu u unutrašnjem dvorištu svoje zgrade, na hrpi ostavljenih knjiga i časopisa, ugledala „Vodič kroz nepoznati Pariz”. Otvorila sam sadržaj, zažmirila i prstom nasumično ubola mjesto koje sam tog dana namjeravala posjetiti.
Knjiga je u samom startu ispunila obećanje dato u naslovu. Zaista je za posjete predlagala sasvim nepoznata gradska mjesta, ali nepoznata s razlogom. Tako sam posjetila muzej za koji vjerovatno niko nije ni čuo, jer je njegova postavka bila potpuno neinteresantna. Vozila sam se i metroom na drugi kraj grada, samo kako bih vidjela fontanu posvećenu nekom vojskovođi koji je izašao kao pobjednik iz nekog sad već davno zaboravljenog sukoba, a završila sam čak i u unutrašnjem dvorištu jedne stambene zgrade. Vodič ga je detaljno opisivao, s uredno priloženom biografijom arhitekte, hrpom zanimljivosti oko poznatih ličnosti koje su tu živjele i umrle, te raznim drugim pikanterijama koje su imale samo jedan cilj – zabašuriti činjenicu da je u pitanju bilo jedno obično unutrašnje dvorište, kakvih je uostalom bio pun grad. Zapravo, jedini zanimljiv u svemu tome bio je domar s crnim povezom preko oka, koji me je s velikom pažnjom ispitivao ko sam i šta radim tu. Kada je na red došlo groblje za koje je Vodič naveo da je nepravedno zanemareno od turista, samo zato jer je preko njega u jednom momentu prešao nadvožnjak najbučnije i najprometnije gradske saobraćajnice, već mi je bilo dosta svega. Obećala sam samoj sebi da je ovo posljednji put da me ta knjiga nekud vodi i da ću od sada pametnije trošiti svoje vrijeme.
Oblio me je znoj, toliko da sam bila mokra sve do gaća, kao da me je neko zalio kantom vode, ali više nisam osjećala da mi je tako loše. Disanje mi se vratilo u normalu, ispred očiju je nestalo tamne zavjese. Oslonila sam se na kamenu klupu i ispravila kičmu, da bih tek tad s užasom primijetila da sam sve vrijeme zapravo ležala na nečijoj nadgrobnoj ploči. Naglo sam ustala i zbog toga mi se ponovo zacrnjelo ispred očiju. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sjednem nazad na grob.
Pomislila sam kako je razlog moje posjete bio grob poznatog pjesnika iz 19. vijeka, ali sad sam još jedino bila sposobna sjediti i usput razgledati grobno mjesto neke Žizel, koja je umrla u 83. godini i to prije više od trideset godina. Primijetila sam da na njemu nije bilo cvijeća, čak ni umjetnih vjenčića i buketa u košaricama koje su u kineskim šopovima prodavali namjenski za groblja, a čije stabljike i latice nikada nisu trulile, ali su s vremenom, izložene suncu, kiši i vjetru, gubile boju i formu. Ništa nije odavalo utisak da joj je neko dolazio u posjetu. Oni koji su na mramornoj ploči ispod njenog imena i godine rođenja i smrti dali ugravirati: „Nikada prežaljena” i „Zauvijek ćemo te se sjećati” sada su vjerovatno i sami bili mrtvi, ili su, senilni i bolesni, potpuno izbrisali iz sjećanja Žizelino postojanje. Nije mi bilo jasno kako su se ljudi tek tako mogli razmetati riječima poput zauvijek i nikada.
− Jesi li ti znala da su kosti Pola Verlena izmjestili samo zato što mu je preko grobnice pretutnjao Periferik?
Pitala sam Žizel.
− Čak mislim da su ga izmjestili samo zato što su se posjetioci njegovog groba žalili na buku i prašinu! Malo sutra da bi se zamarali njegovim kostima da nije bio poznati pjesnik i mamac za turiste.
Koliko je samo običnih ljudi, koji su prvo nekom nedostajali, da bi potom bili potpuno zaboravljeni, ostalo zarobljeno ispod asfaltiranih, bučnih cesta. Koliko je samo na svijetu bilo kostiju preko kojih su upravo u tom trenutku tutnjali automobili, ne ostavljajući mrtve na miru ni noću ni danju. Sve te široke ceste po kojima su plovili automobili napravljeni da prelaze razdaljine poput raketa, a uglavnom samo zaglavljeni u apokaliptičnim gužvama. Bilo je bespredmetno uzrujavati se oko svega toga, planeta je svakako bila krcata mrtvacima kojih je svaki dan bilo sve više i više, a mjesta sve manje i manje. Jednog će dana, pomislila sam, čim mu istekne zakonom propisan rok, prerovati i Žizelin grob. Grobno mjesto, naš drugi dom, naše „zauvijek”, zapravo je kao bilo koji stan izdat u zakup iz kojeg vas šutnu čim počnete zabušavati sa kirijom. Odlučila sam da ništa od toga ne podijelim sa Žizel, a onda sam pomislila da mrtvi možda mogu čitati misli i bilo mi je neprijatno što sam je na bilo koji način možda uvrijedila. Ali koliko je mrtvima uopšte moglo biti važno prelazi li preko njih najfrekventnija saobraćajnica ili leže u debelom hladu starog hrasta? Za takvo nešto marili su samo živi. Oni su bili ti koji su trošili svoj novac, vrijeme, rad i trud da bi podigli sve ove nadgrobne ploče. Vrijedi li ulagati u smrt kad je besmrtnost očigledno kvarljiva roba? Hladnoća mi je odjednom od potiljka gmizala niz kičmu.
− Ne mogu se sjetiti nijedne pjesme Pola Verlena. Imala sam rokovnik u srednjoj školi u kojem sam prepisivala poeziju, Bodler, Rembo, Verlen, ali sad se to sve izbrisalo…
Zastala sam na trenutak. Učinilo mi se kao da me je Žizel pomno slušala i to me je ohrabrilo da nastavim.
− Zar nije čudno kako tako možemo zaboraviti neke stvari, za koje smo mislili da je to nemoguće? Više se uopšte ne mogu sjetiti glasa mog tate, čak mi je i njegov lik potpuno iščezao iz sjećanja. Mama je nakon njegove smrti donirala svu njegovu odjeću Crvenom krstu, tako da nije ostao ni miris, ništa. Sad kad ga pokušam zamisliti, ja ga zapravo zamišljam onakvog kakav je na fotografiji s njihovog vjenčanja. Mislim da su to i jedine njegove fotografije koje su nam ostale. Mama i ja smo na stotinama fotografija, ali njega nema ni na jednoj, zato što je on uvijek bio iza foto-aparata.
Dalje joj nisam pričala, pomislila sam kako sam joj možda počela dosađivati, a ona nije imala načina da me prekine. A onda, nisam bila sigurna ni koliko bi ona razumjela ostatak priče u kojoj muškarci u uniformama dolaze po tatu, o mami koja na brzinu skida sa ormara crnu putnu torbu i u nju gura potkošulje, gaće, pidžamu, nekoliko pari čarapa i električni aparat za brijanje, kao da ga je spremala za banju, na kakvu rehabilitaciju, a ne za borbenu liniju. Sve se desilo previše brzo – više nisam bila sigurna ni da li smo se uspjeli pošteno pozdraviti, jer su već žurili da ga odvedu. Kada nam se javio prvi put nakon što su ga pokupili, bilo je to preko radio-amatera. Mama je bila sva crvena u licu i naprosto je vrištala: „Jesi li ti normalan!”, „Dobićeš otkaz u fabrici!”, „Mene će izbaciti sa posla!”, „Izgubićemo stan!”, „Zašto si nam to uradio!?” Nije mi htjela reći šta se desilo, otjerala me je u sobu, ali čula sam sve iz prikrajka, dok je šaputala tetki, kako su prolazili putem kroz šumu, kroz gustu šumu, kada je iskočio iz transportnog kamiona. Dogovorio se sa drugom šestoricom koja su s njim sjedila ispod cerade, na kraju su se oni usrali od straha, noge su im se odsjekle, ili su se naprosto predomislili, kako god bilo, iskočio je samo on. Da su svi uradili kao on, ne bi imao ko da ratuje, rekao joj je kad ga je pitala zašto.
Protrljala sam dlanovima lice, možda bi ona i mogla shvatiti sve ovo. Računala sam da je u svojoj biografiji imala najmanje dva rata, a iako ovo nije bio isti rat, svi oni u principu liče jedni na druge. Kad bolje razmislim, mijenjale su se samo epohe, sredstva i obilježja na uniformama. Oprostila sam se od Žizel i pažljivo ustala sa njene nadgrobne ploče.
Mora da je groblje imalo više izlaza. Samo to je moglo objasniti da ulica sa druge strane njegovih zidina nije bila ona kojom sam došla. Prišla sam velikom planu grada okačenom na autobuskom stajalištu. Bila je to komplikovana šema ulica isprekidana raznobojnim linijama javnog prevoza, i koliko god naprezala oči, nisam je uspijevala protumačiti. Dugo sam stajala ispred tog plana, gledajući crvenu tačku na karti iznad koje je pisalo „vi ste ovdje”, ali ja i dalje nisam znala na koju stranu treba da okrenem. Kada je konačno naišao neki autobus, nisam imala pojma kuda ide, ali već mi je bilo sasvim svejedno. Digla sam ruku, jasno sam dala znak vozaču da stane. Ali autobus je samo protutnjao pored mene. Beton ispod mojih stopala postao je mekan i učinilo mi se da počinjem tonuti u njega.
Pored mene je prošla žena koja je na povocu šetala jednog sasvim minijaturnog psa, kitnjastog repa, ne većeg od prosječne vjeverice.
− Gospođo, molim vas…
Pokušala sam je zaustaviti. Usne su mi bile potpuno suve, jedva sam kroz njih istisnula tih par riječi. Ne znam šta sam tačno htjela od nje, možda samo da se uvjerim da postojim, da nisam postala nevidljiva.
− Ne, nemam vremena!
Naglo mi je okrenula leđa i povukla psa za sobom. Pas se otimao, njuškao je oko drveta, nije htio da mrdne, a ona ga je tako snažno cimnula da ga je gotovo udavila. U glavi mi je kuvalo kao u loncu. Šta je uopšte mislila da ću tražiti od nje? Novac? Pa i da sam joj ga tražila, pomislila sam, mogla je ljubazno reći da nema, da joj je žao, da je izašla da prošeta psa i nije ponijela novčanik. Mogla me je ljubazno slagati. Na kraju krajeva, mogla mi je i dati jednu bijednu kovanicu. Ne bi je to ni na koji način oštetilo ili osiromašilo. Vjerovatno se bila prepala da ću njen novac potrošiti na alkohol ili drogu. Ali šta i da jesam? To je bila moja stvar. Mogla je barem zastati i saslušati me, ali ona jednostavno nije imala vremena da ga troši na bolesne, izgubljene, zbunjene ljude. Hodala sam ulicom vrteći u glavi scene užasa u kojima je skončavala.
Jedno dijete, sasvim malo dijete koje jedva da je imalo tri godine, prostrujalo je na žutom trotinetu pored mene i nastavilo dalje niz ulicu, dok je uspaničeni ženski glas vikao za njim da stane. Ali ništa više nije moglo da ga zaustavi. Ni njega, ni ostatak svijeta. Ljudi su pored mene prolazili kao na pokretnoj traci. Žurili su, jer trebalo je toliko toga zgurati u tih nekoliko sati između završetka radnog dana i odlaska na spavanje – spremiti večeru, pomoći djeci sa zadaćom, smršati, baviti se sportom, odglumiti orgazam, odgledati sve epizode neke nove sezone hit serije. Svi su imali svoj cilj i svoju svrhu. Svi osim mene, bilo mi je to sad već jasno. Toliko protraćenih godina u ovom gradu, pomislila sam. Kao da sam se sve vrijeme samo vozila na krovu turističkog autobusa. Bila sam tu, fizički prisutna, ali bez ikakvih dodirnih tačaka sa svijetom oko sebe. „Marina”, rekla sam samoj sebi, „pogledaj sve te ljude koji marširaju svojim kućama, pogledaj njihovu djecu, niko od njih nije izgledao ni najmanje izgubljeno”. I oni su, vjerovatno, pobjegli od svojih domova, svojih šutljivih majki, mrtvih očeva i porodičnih grobnica, ali za razliku od mene, oni su došli ovdje da se izgube, da ispričaju novu priču, onu koja će biti samo njihova, da ostave iza sebe svoju prošlost, jezike i uspomene. Gradili su svoj novi svijet, neopterećen, lagan, ispunjen šoping centrima, novim kolekcijama jeftine odjeće šivene u udaljenim dijelovima planete, preslatkim kafama sa šlagom serviranim u ogromnim plastičnim čašama za usput, prostranim prodavnicama namještaja, ručkovima u restoranima, proslavama rođendana, isplaniranim godišnjim odmorima. „Kako to, Marina, da si se ti izgubila?”
Nisam znala ni da li je moja boravišna dozvola još uvijek bila ispravna. Sjetila sam se da je već odavno trebalo da zakažem sastanak u prefekturi. Takve su se stvari morale obaviti i dva mjeseca unaprijed, ali ja sam na sve to potpuno zaboravila. U tom trenutku nisam imala ni odgovor na pitanje šta bi se desilo da me zaustavi policija i zatraži mi dokumente. Možda bi me po ekspresnom postupku vratiti nazad. Ali gdje? Više nije postojalo ni naprijed ni nazad. Mogli su me još jedino katapultirati na Mjesec.
Jedva sam disala od vrućine, iako je sunce već bilo zašlo za zgrade. Toplota je sada isijavala iz asfalta i osjećala sam da su mi oči sasvim presušile. Nisam više mogla ni treptati, ali nastavila sam da hodam. Misli su mi se već sasvim smirile i mozak bi mi samo još tu i tamo izbacio neku nepovezanu misao, koju više nisam ni pokušavala uhvatiti.
Prolazila sam ulicom gdje su jedan do drugog bili načičkani frizerski i kozmetički saloni, na čijim su izlozima stajali oslonjeni muškarci. Kako bi koja žena naišla, izvikivali su cijene i sjajne popuste na usluge friziranja. Od svih njih pred mene je istupio tek jedan muškarac u dugačkoj odrpanoj košulji. Unio mi se u lice – mogla sam osjetiti njegov smrdljivi dah u nozdrvama – i iskolačio oči.
− Isus te voli!
Proderao se koliko god je mogao, mada se niko na ulici nije ni osvrnuo na njegove riječi.
− Odjebi.
Rekla sam to sasvim tiho, ne vjerujem da me je čuo, ali mora da sam strašno izgledala u tom trenutku jer je bez riječi odstupio i pustio me da prođem.
Naišla sam na ulaz u metro, ali nije mi se dalo da silazim pod zemlju. Vani se već krenulo smračivati i nebo je poprimilo nevjerovatnu ružičastu boju, kakvu sam rijetko viđala, pa sam poželjela još malo uživati u tom prizoru. Uostalom, nisam mogla biti daleko od zgrade, već sam prepoznavala ulice kojima sam hodala. Zastala sam i kroz misli mi se provukla ideja da se uopšte i ne moram vraćati. Mogla sam jednostavno nastaviti hodati dok se iza mene potpuno ne izbriše svaki moj trag.
Podigla sam pogled prema nebu. Više ništa nije ostalo od one ružičaste nijanse, nebo je ponovo poprimilo banalne tonove i ja sam se već penjala stepenicama na četvrti sprat.
__________________________________________________
SLAĐANA NINA PERKOVIĆ rođena je 1981. godine u Banjaluci. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni.
Objavila je romane “U jarku” (Imprimatur, 2020.) i “Lijek protiv melanholije” (Imprimatur, 2025.).
čovjek-časopis 