Month: June 2025

Otac je pokušao preplivati Sanu. Ne znam da li me poveo iz pretjerane vjere u svoju snagu, da li ga je prevario alkohol koji mu je strujao krvotokom i šaptao da on to može, da treba, šta, to je samo par zamaha, gledaju te ljudi, sad nema više nazad, sad plivaj, samo plivaj, zamahuj rukama koliko možeš, kako god znaš. Ne znam. Znam da sam se držao rukama oko njegovog vrata. Grlio sam ga. Nisam razmišljao o silini kojom se voda ustremila da skrši sve prepreke što su joj stajale na putu kući. Voda ne teče bez namjere i smisla. Voda se neprestano, nezaustavljivo pokušava vratiti tamo odakle potiče. Šuferin šibice, plastična kesa, mršave noge dječaka, lelujave kao trake od krep papira na zmajevom repu, nosi ih sve ne kao teret, nego kao usput prikupljene uspomene, neke nijeme i svjetlucave, neke natopljene prekinutim krikovima i krkljanjem. Voda sve pamti.

Ja pamtim da smo sjedili oko stola, da je kuću gutao plamen, da je Džemal urlao kako se radije družim s Kinezima nego s njegovim sinom, da sam sramota što ne idem u džamiju, da je znao nikad me ne bi doveo u Auckland, da mu je dosta i Vlaha i njihovog otpada. A ja sam samo gledao u njega, preklinjao u sebi da digne glavu, da objasni zašto svako jutro izađe iz kuće i ostavi nas dvoje same, sjedi po cijeli dan u toj Džemalovoj kući u Clendon Avenue, zašto nas ostavlja same u ovoj ljepljivoj tišini. On je šutio, gledao u svoje teške ruke na stolu, bezglasno škrgutao zubima, i ja sam šutio, samo Džemalovo urlanje, samo materin plač, i moje nijemo preklinjanje da nešto kaže. Preklinjao sam ga u sebi da me ne da tom plamenu, da me zagrli.

Pamtim da sam ga grlio sve jače dok nas je Sana nosila ka šljunkarama s njihovim lavirintom od dubokih jama i podmuklih virova. Sve smo češće ponirali u zapjenjeni brzak. Zlokobni huk vode mijenjala bi potmula tišina kad bi nas rijeka povukla dublje. Očevi zamasi bivali su sve rjeđi, razdaljine koje smo velikom brzinom prelazili nizvodno, plutajući prepušteni snažnoj matici, sve veće.

Kad bih sa prozora verande vidio da nane dolazi, da se sporim, gegavim koracima penje uz stepenice, skočio bih da sjednem na njeno omiljeno mjesto na staroj fotelji i teško bi me natjerali da odatle ustanem. Zamišljenom testerom sam kao rezao ćošak stola na koji je stavljala pepeljaru i otresala cigaru utaknutu u dugački, izrezbareni cigarluk. Isprva su se i ona i otac smijali skečevima dvogodišnjeg plavušana, dok oboje nisu shvatili da to nije predstava, da iz mene govori bol djeteta kojem nane na plač da je gladno poda oguljenu glavicu luka da je uz hrskanje i suze pojede sa komadom kruha. Bilo je novembarsko predvečerje, sunce je već bilo zašlo za Nenadovu kuću kad sam ugledao njenu šamiju na stepenicama. Skočio sam ka fotelji uz usklik da eto nane, da ću ja sad… Njegov šamar me uhvatio u letu. Snaga, prasak, šok, strava. Nikad prije nije digao ruku na mene. Od straha sam zaspao bez suza, istog trenutka. Probudila me mati umivajući me vodom, uplakana. Otac je šutio, nane je već bila otišla. Otac je šutio mjesecima. Dok jedne kasne noći nije izbasao nakon višednevnog izbivanja, sa mrazom na željezničarskom šinjelu, sjajnih očiju, probudio me i pružio mi kesu u kojoj je bilo nešto toplo. Onako bunovan sam prvo pomislio da je neka hrana. U kesi su bila dva mala zečića, sivobijela, zgrljapljena jedno uz drugo. Najljepši, najvažniji poklon u mom životu. Skočio sam i objesio mu se oko vrata, i dugo ostao uronjen u njegov zagrljaj.

Učinilo mi se da mi prsti klize s njegovog vrata, rijeka me je stezala i vukla sebi, hoće li mati uopšte znati da me odveo na Sanu kad se vrati s posla, kad se ne odazovem na njeno Refiku, sine, gdje si ti, evo ja došla, nije nikoga od komšija ni bilo kad se ukazao pripit na svom zelenom “poniju”, stavio me na paksic i dao mi dva peškira, nemoj da ti slučajno ispadne koji, neće, tata, stišćem mirisni frotir kao da mi od toga zavisi život. Nisam ni pitao kuda ćemo, nije mi ni palo na pamet u toj silnoj sreći.

Kad bi se vratio iz džamije na Bajram pravio je velike gozbe, spuštao kapiju tvrđave iza čijih su zidova živjela njegova osjećanja, spuštao gard sa kojim muškarci u našoj porodici žive i mru i pokazivao najbližima, ili barem nekima od nas, da ih voli, šalio se i smijao kao da nadoknađuje radost koju je propustio da iskaže sav svoj život. Prevodio je molitve s arapskog da nam svima pokaže ljepotu svoga vjerovanja. Posebno je pazio djecu, kupovao im čokolade s lješnjacima i grožđicama i dijelio krupne novčanice, nosao i igrao se, činio sve da ih razveseli.

Probao sam da vratim ruku gdje je bila, da ga stegnem oko vrata, potonuli smo, grozničavo je mlatarao pod vodom, rukama, nogama, nekoordinisano, panično, učinilo mi se da treba da pustim, da će mu možda tako biti lakše, zatvorio sam oči, huk vode, vratio se ton, osjetio sam da se damar njegovih kretnji promijenio, da su očvrsnule, promijenio im se pravac i intenzitet, dodirnuo je tlo, u naletu nove snage počeo tražiti čvršći oslonac pod nogama, zgrabio me za ruku, jako, bolilo me, povukao za sobom ka blatu obale u kojem je pokušavao ostvariti ravnotežu. Dok me vukao za sobom, oko mi je na trenutak uhvatilo sunce u smiraju i zacakljenu površinu rijeke negdje u daljini, iza šljunkara, gdje se korito raširi a voda umori i smiri, i sporo dišući hvata dah za ostatak puta ka Crnom moru.

Na jednom bajramskom slavlju, sopstveno mu je tijelo nagovijestilo kobnu izdaju. Počelo mu se mantati, nikako nije mogao da učestvuje u razgovoru, jezik mu se čudno zapetljavao, nije nalazio načina da se sjeti nekih prostih stvari, imena, i smrknut je s velikim naporom pokušavao da uhvati nit priče u kojoj je do maločas i sam učestvovao. Pokušavao se snaći i izoštriti fokus, ali mu nije išlo. Iza roštilja na drugom kraju dvorišta sam upratio kad se neprimjetno povukao iz društva i otišao u kuću. Našao sam ga kako sjedi na svom krevetu, s rukama u krilu. Morao je napustiti graju okupljene porodice i potražiti mir u tišini svoje sobe. Iako se očajnički naprezao da zatomi strah i zbunjenost, bilo je i meni i njemu jasno da ovo nije tek umor ili prehlada. Nije mogao shvatiti ni objasniti šta mu se događa, samo je odmahnuo rukom u mom pravcu.

Osjetio sam i ja blato pod nogama, ljigavo i toplo. Hvatao je zrak dubokim udisajima, halapljivo, a ja sam iskašljavao vodu iz pluća dok smo se penjali kroz strnjiku i kupine koje su ostavljale dugačke fuknice po butinama, stomaku. Dugo smo u tišini hodali cestom do mosta, da pređemo na drugu obalu i dođemo do svojih peškira i njegovih drugova koji su ga dočekali zakocenjeni od smijeha, s otvorenom pivom. Šutio je dugo, potezao iz flaše, desna noga mu se tresla kao meni kad trebam predati zadaću a znam da ne valja. Nije ni pogledao na mene.

Hajde ti, biću ja dobro, samo da malo odmorim, ne daj nikome da ide, sad ću ja. Ipak, gosti su se ubrzo razišli, osjetivši da nešto debelo nije kako treba. Kasnije će se ispostaviti da su to bili prvi znaci nezaustavljivog napredovanja tumora na mozgu.

Kasnije je često pričao u društvu kako smo se zamalo ugušili, kako bi on lako preplivao da ga ja nisam davio i vukao pod vodu, da je te godine Sana uzela troje a mi smo mogli navući na petoro, da smo se jedva spasili. Ja se ničega od toga o čemu je on pričao nisam tako sjećao. Meni je u nekoj od brazdi temporalnog režnja ostala pohranjena samo radost što ga grlim, grlim jako, kao nikad prije ili poslije, dok oko nas huči voda, sretna što se vraća svojoj kući.

___________________________________

REFIK HODŽIĆ je pisac, novinar i aktivista iz Prijedora. Na početku svoje novinarske karijere, izvještavao je u štampi, na radiju i televiziji, fokusirajući se uglavnom na naslijeđe ratnih zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji.
Karijeru je počeo 1996. kao novinar, a potom i glavni urednik „Slobodnog radija Prijedor“. Jedan je od osnivača nezavisnog magazina „Novo ogledalo“. Izvještavao je i za Radio i Televiziju Bosne i Herecgovine i pisao za nezavisni magazin „BH Dani“.
Od 2000. do 2010. godine radio je u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, prvo kao šef njegovog outreach ureda u Bosni i Hercegovini, a potom i kao portparol Suda. Bio je član tima koji je osnovao Odjel za ratne zločine BiH pri Sudu Bosne i Hercegovine i njegov prvi šef Odjeljenja za javno informisanje i odnose sa javnošću.
Bio je direktor komunikacija ICTJ-a od 2011. do 2017. godine. Prije toga, radio je u različitim svojstvima kao stručnjak za strateške komunikacije u procesima tranzicijske pravde u bivšoj Jugoslaviji, Šri Lanki, Libanu, Kolumbiji, Tunisu i Istočnom Timoru te u Keniji, Gvatemali, Siriji, Kanadi, Ugandi i Nepalu.
Godine 2004. suosnovao je XY Films, nezavisnu filmsku i televizijsku produkcijsku kuću koja proizvodi dokumentarne filmove koji se bave nasljeđem ratnih zločina počinjenih tokom 1990-ih. Sa XY Films je autor nagrađivanih dokumentarnih filmova i televizijskih serija. Objavljivao je u međunarodnim medijima i akademskim publikacijama o pravima žrtava i odnosu medija i tranzicijske pravde. Idejni je tvorac i jedan od pokretača “Dana bijelih traka”, globalno priznate kampanje za prava porodica žrtava u Prijedoru.
Bio je počasni svjedok Komisije za istinu i pomirenje Kanade i nagrađen je nagradom za građansku hrabrost Univerziteta Fontbonne u Sent Louisu.
2023. godine objavio je knjigu proze “Polaroid kauboj”.