Ne volim književne natječaje. Dok sjedam za tipkovnicu i namještam jastučić kako bih umanjila bol u donjem dijelu leđa, pomislim kako u pisanju nema ništa romantično. Barem ne onako kako sam to zamišljala kao čitateljica. Prezirem književne natječaje, ali ipak ih ganjam kao kvočka piliće po vrtu. Koristim te seoske metafore kako bih odmah na početku odstranila ozbiljnost teme same priče, iako ništa ne znam o selu i ozbiljnim kućanskim poslovima. Kakva sam ja to? Već u uvodnom paragrafu razmišljam kakvu bih poziciju sveznajuće pripovjedačice trebala zauzeti. Jer nameće se to pisanje u prvom licu i ispovjedni ton. Ja sam lako prilagodljiva žena, mijenjam maske kao lisica, ovisno o situaciji. Žena treba iskoristiti sve karte koje joj je život dodijelio, a ako su joj karte u ruci loše, treba blefirati kao najžešći pokeraš. Ja često blefiram, iako o pokeru ne znam ništa. Mislim da bi me ljudi čudno gledali kad bih prekoračila prag kockarnice. Ponekad zaigram loto, no do sada nisam imala više uspjeha u osvajanju novca.
Doista mi treba tih šesto eura. Pa se sad prevrćem i predomišljam kako ih najbolje ubrati, osvojiti, dobiti. Tko sam ta ja koja piše ovu priču? Majka koja je upravo uspavala sedmero djece, pa sjeda za pisaći stol i vadi papir i tintu, a zacrnjene nokte skriva ispod bijelih damskih rukavica? Ili sam stara usidjelica-čangrizavica kako mi s prezirom šapuću iza leđa dok hodam hodnicima redakcije, a na mašini kuckam i brojim koliko riječi ima tekst, preračunavajući ga u kovanice kojima ću platiti stanarinu? Jesam li pjesnikinja-boemkinja koja skuplja sitne honorare usput samu sebe uvjeravajući da joj novac ne znači ništa? Ili sam ipak apsolventica komparativne književnosti koja je nadobudno poslala svoj prvi roman uredniku na čitanje, te se ushićena našla s njime na kavi kako bi zatim slušala o čemu žene danas trebaju pisati i što je posebno „in“ ove godine, potaknuto svjetskim trendovima. Ukalupiti se, ugurati, preoblikovati kako god je potrebno kako bi se zadovoljile tuđe potražnje.
Na kraju, izabirem sebi ulogu književnice-majke koja piše tekst s djetetom na lijevoj dojci, dok mu je glavica oslonjena na majčino lijevo koljeno, kako bi obje ruke bile slobodne za tipkovnicu. Dijete oštrim noktićima grebe jedan smećkasti madež koji se smjestio malo poviše bradavice. To je od sunčanja u toplesu, još dok su toplesi bili moderni, a kreme za sunčanje nikako ne. Možda bi za priču više odgovaralo da sam samohrana majka, izazvala bih tim odabirom više sažaljenja ili ušutkala ona logična pitanja „zašto otac ne nosi dijete dok majka piše za književni natječaj?“ No, tko bi se time još bavio.
Promeškoljila sam se u stolici, provjerila broj riječi kao da će se one magično umnožiti između dva otvaranja laptopa, jer žensko je pismo uvijek isprekidano, fragmentarno, ne zato što je to neki poseban stil, već zato što je sam proces isjeckan. Program na televiziji tiho šapuće u pozadini. Okrećem se dok zvjeram po prostoru u potrazi za nečim opipljivim, nečim za što se snažno mogu prihvatiti. Kao da čekam val koji treba uzjahati kako bih zaplovila u tekst. Televizijska kutija strateški je smještena iza mojih leđa, a ton utišan. Na ekranu krupni kadar – snažne muške ruke koje oštrim japanskim nožem usitnjavaju luk. Ipak, tako rijetko u pravom životu vidim muškarce kako plaču, bilo od luka ili nečeg sasvim trećeg. Okrećem se tekstu i ostavljam tu sliku da visi.
Sigurno se pitate zašto mi treba tih šesto eura nagrade, zašto sam spremna prodati vlastiti integritet, svoju predivnu ulogu „književnice“ ili „spisateljice“ (one koja raznosi spise od ureda do ureda?) za pišljivi naramak novčanica? Kao prosjakinja pred trgovinom, s uspavanim djetetom na rukama, šapućem riječi „za bebinu hranu, za pelene“, kao da je krivo reći „za cigarete koje palim jednu za drugom dok ispisujem ove retke“ ili pak „za fen frizuru, onu valovitu, hollywoodski mokri look kako bih pristojno otišla na promociju neke nove knjige“.
Izrezujem nekoliko odlomaka. Lijepim nove rečenice. Usput googlam život Ivane Brlić Mažuranić i provjeravam koliko je ono imala djece. Promatram lice Marije Jurić Zagorke i njene velike podočnjake. Zatim kritički skeniram vlastito lice u ogledalo i pomišljam kako bih šesto eura trebala potrošiti na neki skupi puder od kojega mi lice ne će izgledati kao da sam bacila kredu po čelu i obrazima. Tamna, ljubičasta boja podočnjaka slijeva se do mojih usana, kaplje mi na usnice i jezik. Osjećam gorčinu te tinte što navire na oči. Kao da plačem od ljubičastog luka.
Prava umjetnica ne bi trebala imati djecu, ne bi trebala tražiti novac za svoj posao, niti se gurati u nekakve književne natječaje (čak ni kad otvoreno propagiraju te marginalizirane, ženske grupe. Ah, što je ovo novo vrijeme donijelo!), niti bi trebala brinuti o izgledu svog tijela, ili ne daj bože haljinama i cipelama. Kad sam zadnji put kupila nove cipele? Prije četiri godine, kad mi je izišao posljednji roman. Bile su skupe, ali počastila sam se jer nemam novca da kupujem jeftino. Uvijek uložim u crne cipele jer njih se lako kombinira za večernje izlaske i podjednako za ležerne šetnje u prirodi. Umjetnica ne bi trebala znati kako se stapaju boje, ili čitati ženske časopise, a kamoli imati kolumnu u jednom od takvih! Ali ova se umjetnica prodala za novac. Kao kakva kurva koja prodaje svoje tijelo, ova umjetnica prodaje vještinu slaganja rečenica, kombiniranje fraza, metafora i sposobnost domišljanja jeftinih dosjetki. Takvu umjetnicu treba pljunuti, ili strpati u neku ladicu iz koje više nikada neće moći izići, kao smanjena Alisa u carstvu rasparenih čarapa i kućanskih poslova. Ako nešto mrzim, onda je to sparivati crne muške čarape.
Djetešce je poželjelo sisati iz druge dojke. Već sam gotovo zaboravila na nj, na taj sporedni lik (ako bi ga se uopće moglo nazvati likom, ili tek rekvizitom što se okačio na tijelo književnice i sad poput čička zabija svoje zubiće u bradavicu) jer kao što rekoh, žensko je pismo isprekidano. Žena nikada nije sama. Čak i kad je usamljena, ona nikada nije sama. I zato bi mi isto tih šesto eura pravilo dobro društvo. Manifestiram. Kao neke slavne žene što hodaju po pozornici s mikrofonom kao čarobnim štapićem u svojim rukama. Te vještice, čarobnice, što prodaju slatke riječi i ljepljive govore na koje se lijepe muhe zunzare i od govna prava bliješteći zeleni smaragd. Ah, svi znamo da je zelena boja zavisti. Jer to mora da je zavist, te žene manifestiraju milijune, a ja se upirem zbog stotinjak eurića kojima mogu kupiti tek šestomjesečnu zalihu mlijeka. „Bebi za mlijeko, za pelene“, čujem glas prosjakinje i pitam se drogira li ona to uspavano dijete, baš kao što ja tekst umrtvljujem tabletama. Ili je ona bolja majka, pa njeno dijete spava na poslu, dok moje šuti i pušta me da radim samo kad mu je bradavica u ustima?
Zazorno je sve to. Opet obrišem paragraf. Previše iskrenosti nije nikome pomoglo. Samo pisci muškarci mogu sebi zariti pod kožu i kopati, kopati, sve dok ne izvuku vlastitu utrobu na svjetlo dana. Moja utroba ionako nije samo moja, tuđe ruke posežu u nju i u njoj gnijezde svoje rečenice, ispisuju na mojoj koži kako im se prohtje. Mažem kožu svježim otrgnutim listom pelina i kremom od kopriva, tako me učila baka koja je jedva znala sva slova, ali zato je znala na stotine molitvi napamet recitirati. „Uči, uči, dušo. Ono što ti je u glavi, nitko ti ne može oteti.“
„Pisanje je poziv“, ponavljam u sebi dok ispisujem osobne podatke za natječaj s osjećajem samosažaljenja dok na ekranu titraju slova mog imena. Nisam mijenjala prezime nakon udaje, taj maleni oblik feminističkog otpora kao da je bilo zadnje što mi je ostalo. U svemu ostalome, ja sam promašila. „Pisanje je poziv“, mora da sam tu rečenicu čula u nekom intervjuu, rekao je to netko pametniji od mene. Poziv je nešto uzvišeno, kao na primjer biti redovnica ili medicinska sestra. Ona koja njeguje, liječi, moli, ozdravlja, nudi spas i nadu. Ona koja ništa ne traži za sebe, samo daje i daje, dijeli i dijeli dok ništa od nje ne ostane.
Pokeraši pobjeđuju jer znaju kako promiješati karte, pa podijele među igračima tako da su sami sretne ruke. Treba znati dijeliti tako da uvijek dobiješ. Ili usitniti luk a da ne zaplačeš.
Umjetnica koja moli novac, tek je prosjakinja. No, ne zavaravajte se, prosjačenje je jedan od najstarijih zanata, vještina prilagodbe, prodavanje priče, stavljanja maske. Kao lisica pod grozdom kiselog grožđa koja se pretvara da joj nije stalo.
- priča je uvrštena u zbornik natječaja za kratku priču “Marija Jurić Zagorka” (Za najbolju gorku priču) Narodne knjižnice Vrbovec 2025. godine
_____________________________________
KRISTINA GAVRAN diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča.
Drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i „Sonata za kantu za smeće“ nagrađene su nagradom „Mali Marulić“, a drama za odrasle „Spremni“ dobila je nagradu „Marin Držić“ i postavljena je u ZKM-u. Drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji, a audio-pripovjedački projekt „BOSA“ predstavljen je u sklopu Birmingham Commonwealth Games. Kristina Gavran izabrana je kao jedna od istraživačica Creative Impact Research Centre Europe za projekt o pričama s poroda „Birth Stories: arts for health and wellbeing“.
U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“ (2016). Roman „Gitara od palisandra“ (2018) bio je u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu nagrade T-portala, te je osvojio nagradu „Mirko Kovač“ za najbolje djelo mladog autora. Napisala je roman „Između“ (2022) koji tematizira migraciju, a nedavno je izišla njena nova zbirka priča „Potpis i druge priče“ (2025).
čovjek-časopis 