POEZIJA IVICE UŠLJEBRKE (1972. – 2021.)

BROD NA KALELARGI

brodovi plove morima
spajaju ljude i krajeve
oni su dodiri među svjetovima
otocima, kopnima…

divovi prevaljuju oceane i donose
mirise kave
boje egzotična voća
bezbrojne sprave i mašine u
u velikim džepovima
i milje im korake broje

oni su dodiri među svjetovima
među pjesmama

kako to objasniti dječaku
koji pjeva
koji je brod od papira
porinuo
žlijebom punim kiše
i tekstom iz novina
dodirnuo svijet
na Kalelargi

***

BALKONI S POGLEDOM

jutros su srušili tvornicu i zid
što na svome licu nosi poruku
toplu kao ljubav
tu će sagraditi stanove
južni balkoni hvalit će se
pogledima na pučinu

nekad su se zore glasale glazbom sirena
na kraju noćne smjene
i mirisale na slatka peciva
što su majke umorne od trake i noći
u torbama
skupa s poljupcima
donosile djeci

hoće li balkoni s pogledima
nuditi miris peciva i torbe pune ljubavi
hoće li majke donositi zore
u pospane dječje sobe
što gledaju na brodove

hoće li i jedna krošnja
pod balkon donijeti pjesmu maestrala
i jedna ptica
ostaviti umor svojih krila
pod njenim skutima

***

PAPUČE I PAS

papuče uz krevet cijelu noć čekaju
moja bosa stopala
i Saba čeka na njih
mene je sunce zateklo. nju nije
čeka da prozor sobe otvori svoje vjeđe
da ja protrljam svoje zalijepljene oči
i doteturam do kuhinje
ona prati moje stope u stopu
smota se i nasloni glavu na papuče ispunjenje mnome
zatim čeka da popijem kavu
moje buđenje je tromo
ona je strpljiva i zna
da mi nerijetko trebaju i dvije šalice
ponekad se čini da njoj više prija
miris jutarnje kave i dim prve cigarete
meni potreba, njoj radost
zrak miriše na skori izlazak
kad će napokon saznati
svjetluca li sunce jutros na vlatima trave

– iz zbirke pjesama “BROD NA KALELARGI”, Naklada Ljevak, Zagreb, 2018.

DVIJE PJESME MILENE STANOJEVIĆ

NA ARKTIKU

Zavirila sam u saksiju
Filadendrona
Proverila ugao Sinđelićeve i
Topolske
Tražila sam je ispod perunike
Na Orjenu
Na Boračkom kamenu
Čaši točenog piva na Terazijama
112. strani Tihog Dona

Tabanala sam do oraha u voćnjaku
Išla tragom divljači
Umila se vodom sa Gruže
Do Kotlenika je gonila
Na međi između dedine i komšijine
Njive u zasedi čekala

Pozvala sam u pomoć
Lekovito bilje sa Homolja
Babinu bajalicu

Ništa nije pomoglo

Da je nađem
Tu reč

Koja bi ti bila nalik

Tu reč

Glečer

***

SAMURAJSKI MAČ

Prema legendi
Mogao je da preseče popola
Sedam telesa
Odjednom

Legenda kaže
I da samuraj koji ne sledi
Put ratnika
Oštricu zabode sebi u stomak
Nakon čega ga drugi samuraj
Obezglavljuje

Na Balkanu se telesa presecaju
Rutinski
Izvadiš reč iz korica
I obezglaviš protivnika
S tim što
Ako neprijatelja nema
Moraš da ga nađeš
Među svojima

______________________________________

MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984.), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost.
Korisne informacije, zanimljivosti o putovanjima i putopise pisala je za Putuj sigurno, najposećeniji turistički magazin. Radove objavljuje ili je objavljivala u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, stranici Filozofski ogledi, Književnoj radionici Kordun, Regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis, Regionalnom književnom portalu Strane, Časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac, Časopisu Kuš, Zborniku Crte i reze, Portalu za književnost i kulturu čitanja Sinhro. Na konkursu za Književnu nagradu „Luka Milovanov Georgijević“ za poeziju bila je u užem izboru. Pobednica je na Konkursu za najbolji esej na temu “Kritika savremenog društva” Centra za kulturnu obnovu Arheofutura (odsek za književnost i esejistiku). Na Konkursu „Andra Gavrilović“ u kategoriji za najbolju književnu kritiku/prikaz njen rad je izdvojen za štampanje u Zborniku „Crte i reze“ kao jedan od najuspešnijih radova. Dvostruka je pobednica na konkursima Književne grupe Plavi krug književnosti za najbolju pesmu. Na pesničkom konkursu Palanačko poetsko leto njena pesma “Tkanje” izabrana je za štampanje u zborniku Izvornik. Pesma “O imenima koja nam ne pristaju” izabrana je za objavljivanje u zborniku Kiprijanov kladenac. Pored poezije, piše priče, eseje, književne i filmske prikaze. Objavila je zbirku priča “Na korak do cilja”. Pleše argentinski tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA KRISTINE GAVRAN “POTPIS i druge priče”, Disput, Zagreb, 1/2025; jedna priča

AGENCIJA

Auto se zaustavlja pred visokim staklenim neboderom. Iz njega izlaze muškarac i žena u šezdesetim godinama i koračaju prema širokim ulaznim vratima. Njihov auto nastavlja kliziti niz cestu, iza zatamnjenih stakala nije moguće primijetiti vozača, te se čini da auto ide sam od sebe. Muškarac propušta ženu da prva uđe u zgradu; njezine potpetice odzvanjaju predvorjem s visokim stropovima. Zaustavljaju se na recepciji. Mramorni kamen od kojeg je pult napravljen neobično je hladan. Klima u predvorju podešena je deset stupnjeva niže od vanjske temperature. Žena se zaogrne laganim šalom i prekrije gola ramena. Zaštitar im uruči propusnice koje skeniraju na ulazu, zatim još jednom u liftu prilikom pritiskanja broja četrnaest. Lift se nečujno stane uspinjati, dok žena popravlja frizuru u ogledalu. Muškarac za to vrijeme provjeri ručni sat i uvjeri se da dolaze na vrijeme. Lift se zaustavlja uz blago “ping”, njih dvoje izlaze i hodaju prema bijelim vratima na kojima stoji natpis “Agencija za turizam, avanturu i nesvakidašnja iskustva”. Prije nego što su stigli pokucati, vrata se otvaraju; zaposlenica ih je primijetila na kameri. U predvorju se nalazi skulptura visoka dva metra, nekakva masa željeza za koju se ne može sa sigurnošću reći što predstavlja. Tu je i dugačka bijela fotelja koja se proteže čitavom duljinom zida nasuprot recepciji. U kutu se smjestio fikus u zlatnoj lončanici. Dok tajnica uzima njihove podatke, žena prilazi fikusu i prstima protrlja jedan list. Uvjerivši se da je pravi, a ne plastičan, zadovoljno obliže usne. K tome, na listu nema ni trunke prašine.
– Gospođo i gospodine Korlan, izvolite, uđite – agent u plavom odijelu otvara vrata ureda. Gospođa Korlan odzdravi kimanjem. Nije joj promaklo da je agent pravilno oslovio prvo osobu suprotnog spola, a tek zatim gospodina. Odaje dojam da će odlično surađivati.
Muškarac i žena ulaze sigurnim korakom i sjedaju nasuprot agentu. Na stolu ih već čeka njihovo omiljeno piće, votka s ledom za nju i čaša mineralne vode s kriškom limuna za njega. Korlani su naviknuti da ljudi s kojima se susreću prvi put posjeduju informaciju o njihovu najdražem piću, imenu kućnog ljubimca i francuskog gradića u kojem svake godine skijaju. Ipak je to minimum istraživanja koje treba obaviti kako bi se usluga obavila na nivou.
– Preporučila vas je obitelj Svalin – agent otvara srebrni laptop, a svjetlo ekrana obasja mu lice. Drži se važno kao da je upravo protrljao Aladinovu čarobnu svjetiljku.
– Mi smo dugogodišnji obiteljski prijatelji – objasni gospodin Korlan.
– Često provodimo godišnji odmor skupa. Jedrenje na Karibima, ronjenje kraj filipinskog otočja, šetnja kroz prašumu Bornea – dodaje gospođa Korlan.
– Nismo uvijek tako avanturistički nastrojeni. Ponekad čovjek jednostavno treba okušati sreću na pokeru u Monaku ili ispijati koktele na Maldivima – gospodin Korlan namješta se u naslonjaču, kao da se opravdava što, eto, ponekad popusti svojim porivima za ugodom.
– Ali ove godine tražite nešto posebno? – namigne agent. Gospođi Korlan to se namigivanje učini prostačkim, kao da se radi o preprodavaču polovnih automobila.
– U travnju smo oženili sina… – počne objašnjavati gospođa Korlan, no agent joj upadne u riječ.
– Čitao sam u novinama. Događaj sezone – nasmije se agent.
Nakon dobrog starta to je za gospođu Korlan drugi znak da joj se ne sviđa njegov način ophođenja. Ona jednostavno ne oprašta sitnice. S druge strane, Svalinovi su ih upozorili da je agent, ujedno i vlasnik agencije, čovjek prgave naravi. Pričalo se i da je imao burnu prošlost, da je zatim radio kao tajni agent, a obogatio se na prodaji umjetnina. Kad mu je sve to dosadilo, otvorio je turističku agenciju. Netko bi pomislio da se napokon zadovoljio uobičajenim životom, ali njegova agencija bila je sve samo ne obična. I gospođa Korlan provela je svoje istraživanje. Navodno je agent jednom odbio klijente jer su mu se činili nezanimljivima.
– Da, da, događaj sezone – potvrdi gospodin Korlan ponosno.
– Bilo je i na televiziji – kaže agent.
Gospodin Korlan nije primijetio podsmijeh kojim je agent začinio svoju upadicu. No to nije promaklo gospođi Korlan. Učini joj se da razgovor izmiče iz njezinih ruku i da hitno treba preuzeti kormilo, potegnuti uzde, zaustaviti jureći vlak. Oni su klijenti, a on je pružatelj usluge. Stoga popije gutljaj votke, pročisti grlo i nezadovoljno izjavi:
– Led se već otopio. Votka je razvodnjena – požali se glasom dive, kucne noktima po brušenom staklu i vrati čašu na stol.
Agent kao da je jedva dočekao zaigrati ulogu. Gotovo brehtijanski poskoči iz kožne fotelje, pritisne gumb i uz stanovit ironijski odmak zamoli recepcionarku za novu votku s tri kocke leda. Zatim se zagleda kroz prozor.
– Ova je godina paklena – uzdahne.
– Srećom, mi smo u klimatiziranoj prostoriji – odvrati gospođa Korlan.
Agent se trgne. Ta nije govorio o votki i kockicama leda, o užarenom asfaltu ili o mačkama koje spavaju pod autima čekajući večer i povjetarac. Odjednom se i njemu čitav razgovor učini besmislenim.
– Mislim da u svojoj ponudi nemam ništa što bi bilo za vas – izjavi uz lažan izraz žaljenja na licu.
Upravo u tom trenutku na vratima se pojavi recepcionarka sa srebrnim pladnjem i votkom. Gospođa Korlan iskoristi priliku za skretanje pažnje pa iskapi piće.
– Naši prijatelji Svalinovi kažu drugačije.
– Molim vas, morate nam pomoći – priskoči gospodin Korlan u pomoć pri nagovaranju – mi se toliko dosađujemo! – gotovo uzvikne priznanje i zavali se u fotelju kao potpuno poražen čovjek.
Dosada. Glavni razlog njihova dolaska. Ta teška, ubitačna dosada koja ih je pritisnula sa svih strana. Više nisu uživali u otvaranjima izložbi, kazališnim predstavama, dobrotvornim večerama i nepreglednim kanapeima koje su ambiciozni kuhari pokušavali svake sezone nanovo izmisliti. Dimljeni losos i brusnice, tanko rezane artičoke uz umak od meda i hrena. Sve već viđeno i tako prokleto dosadno. Gospodin i gospođa Korlan toliko su se dosađivali da su ponekad htjeli iskočiti iz vlastite kože. A to je upravo ono za što su se nadali da će im “Agencija za turizam, avanturu i nesvakidašnja iskustva” ponuditi; iskakanje iz svakodnevice. No agent kao da ih je htio testirati, provjeriti njihovu posvećenost toj uzvišenoj misiji oslobođenja od dosade.
– Vjenčanje godine svakako je bilo uzbudljivo. A uskoro će doći i unuci koji će vam ispuniti dane smijehom i obvezama.
– Molim vas! – prezrivo otpuhne gospođa Korlan. – Zar vam ja izgledam kao netko koga djeca mogu zabaviti?
I gospodin Korlan izgledao je posve nezainteresirano. Očito su oboje dosegli dno i više se nisu veselili životu koji je pred njima. Agent ponovo svrne pogled prema laptopu i nekoliko puta klikne mišem. Gospodin i gospođa Korlan udobrovolje se na taj tračak nade i uzbuđeno čekaju što će im agent ponuditi.
– Prvo moramo odrediti vaš profil zabave i što vam podiže raspoloženje.
– Vjerujte, sve smo iskusili.
– Onda pucamo visoko. Odlazak u svemir?
– Već smo uplatili depozit za putovanje, no to je tek za petnaest godina. Tko zna hoćemo li uopće dočekati. Proklete liste čekanja.
– Eh, nije lako kad postoje ljudi koji su bogatiji i utjecajniji od vas.
Agent ih je držao u šaci. Ponašao se nadmeno, uvjeren da im je on posljednja slamka spasa. Kao da ih dosad nije vidio, zagleda se u njih pronicljivo. Gospodin Korlan nije mogao podnijeti taj pogled. Navikao je on na poglede ljubomore, na šaputanja iza leđa, na dodvoravanja i uvlačenja, na poglede koji traže usluge, pozajmice ili privilegij da budu u njegovu društvu. Ali pronicljivi pogledi rovali su duboko ispod njegovih skupih lanenih košulja, odmicali naslage parfema i krema kojima je mazao tijelo. Ispod kože gospodin Korlan bio je krvav, baš kao svaki drugi čovjek. Ni posebno inteligentan ni ambiciozan, tek rođen pod sretnom zvijezdom, odnosno u obitelji čiji je djed imao nos za biznis i izgradio obiteljsko bogatstvo koje su Korlanovi sada zajedno trošili. Znajući sve to, agent odluči polako otvoriti njihov apetit za kupnjom.
– Ovako, imam u ponudi večeru od sedam sljedova koju osobno za vas priprema kuhar iz restorana s pet zvjezdica, no na skrovitom mjestu.
– Uh! Koliko sam već takvih večera pojela! – razočarano odgovori gospođa Korlan.
– Čekajte, nisam završio. Pitate li se zašto je večera pripremljena i poslužena na skrovitom mjestu? Jer se svih sedam sljedova sastoji od zabranjenih namirnica iz raznih dijelova svijeta: krećemo s kanapeima od kavijara beluga, zatim prstaci na buzaru, odresci plave tune, nakon toga meso morske kornjače…
– Previše morski – prekine ga gospodin Korlan.
– A za glavno jelo pečeni jagurići! – slavodobitno uzvikne agent.
– Jagurići?
– Pangolini – objasni agent.
– To su one male slatke životinjice s ljuskicama što izgledaju kao mini dinosauri – gospođa Korlan nježno spusti ruku na suprugovo rame. Toliko toga u životu morala mu je objašnjavati i podučavati ga. Netko se rodi bogat, a netko s ukusom. Bez nje, on ne bi znao upariti mokasine s kravatom. Možda bi se Korlan zadovoljio pečenim jagurićima, ali ne i ona. Znala je da joj agencija može ponuditi puno više. Primijetivši njezin manjak entuzijazma, agent zaigra na kartu omalovažavanja:
– Ako vam je problem jesti životinje samo zato što su slatke…
No gospođa Korlan odlučno ga sasiječe.
– Molim vas! Meni nije problem oderati krzno sa slatkih malih zečića, a kamoli pojesti ih kad netko obavi taj gadljivi posao za mene.
Agent se zadovoljno nasmiješi. Znao je da gospođa Korlan nije imala lagodno djetinjstvo i da je na selu obavljala teške fizičke poslove. Ali te davne godine djetinjstva bile su daleko iza nje. Smrad kozjih brabonjaka odavno je napustio njezinu kožu koju je nježno umotavala u kašmir. Ipak, bilo je zanimljivo vidjeti da u njoj još tinjaju ona vatra i odlučnost s kojima se maknula s kamenih stijena i koje su joj osigurale da se nametne kao supruga najbogatijeg čovjeka u zemlji i da se probije kroz visoko društvo. Navodno su tijekom njezina probijanja kroz tu džunglu za njom ostajale žrtve i spaljeni mostovi. Gospodin Korlan godinama nije vidio kćer iz prvog braka, koja je preciznim postupcima čak izbačena iz očeve oporuke.
– Nama treba nešto više, bolje, nesvakidašnje! – pjenila se i stiskala pesnice.
Gospodin Korlan dobro je znao da njegova supruga u posljednje vrijeme ima napadaje bijesa, nakon kojih nastupa čisto beznađe. Ni on sam nije znao što je od toga dvoga gore i opasnije. Nije joj se sviđala sinova supruga, posluga joj je išla na živce, svađala se s novim vozačem kao da je on kriv što je onaj stari vozač umro, tjerala je kuhare da izmišljaju nova jela i utapala dosadu u slasticama i mlađim ljubavnicima. Bojao se da će ga ostaviti i stoga je neprestano pokušavao ispuniti sve njezine želje. Ta ideja s agencijom za nesvakidašnja iskustva bila je njezina, zaintrigiralo ju je kad su se Svalinovi vratili s proljetnih praznika bez i jedne jedine fotografije i s čvrstom odlukom da svojim prijateljima neće otkriti gdje su bili, iako su se neprestano hvalili da im je to putovanje promijenilo život. Navodno su potpisali ugovor prema kojem čitavo iskustvo moraju zadržati za sebe i ne smiju podijeliti niti jedan jedini detalj. Gospođu Korlan takva je ekskluzivnost automatski privukla, a razina njezinih očekivanja bila je visoka.
– Želimo uzbuđenje! – prostodušno je objasnio gospodin Korlan.
Njegovo prilično debelo tijelo koje se gnijezdilo u naslonjaču ostavljalo je dojam da uzbuđenje može samo naškoditi njegovu srcu. No agent je odavno naučio da ljudi sami sebi postavljaju granice do kojih su spremni ići. Stoga predloži:
– Što kažete na safari?
– Odradili smo već četiri safarija – otpuhne gospođa Korlan.
– Ali na ovom safariju vi ste vladari životinja. Opremljeni puškama i municijom. Lov na tigra – agent primijeti kako se gospodin Korlan zainteresirao – ili na lava, kralja životinja?
– Imati lavlju glavu u kolekciji svakako bi bilo posebno. Mogli bismo ga smjestiti iznad kamina u gostinjskoj kući na jezeru Como.
– Nipošto! Tamo visi moj Pierre Soulages – krikne gospođa Korlan.
– I ta mračna slika me beskrajno živcira! Toliko je depresivna.
– Ti ništa ne znaš o umjetnosti.
– Crna boja je depresivna.
– Tamno plava! Ta-mno pla-va!
– I dijete bi moglo zaprljati slikarsko platno. Ne mogu vjerovati koliko sam to platio.
– Ne znaš ništa ni o ulaganjima u umjetnine.
– Znam da otkako ta slika visi u mojoj kući, meni se više ne ide na jezero.
– Lav ne dolazi u obzir!
Agent je strpao mentol-bombon u usta, prevrtao ga jezikom i uvjeravao se kako će mu to ohladiti glavu. Poput voajera uhvaćenog u stupicu, promatrao je kako se gospodin i gospođa Korlan svađaju. Išli su mu na živce, ali bili su i savršen primjerak za njegov eksperiment. K tome, bili su spremni platiti izdašnu svotu za agencijske usluge. I ne znajući, sponzorirali su njegovo istraživanje o ljudskoj prirodi.
– U redu, očito vas ni morske ni kopnene životinje ne privlače. Što kažete na ljude?
Gospodin i gospođa Korlan prestanu se svađati i zbunjeno se pogledaju. Napokon gospodin Korlan prekine tajac koji je nastao:
– Da jedemo ljude?
Agent prasne u smijeh.
– Ne, ne, naravno da ne.
Oni odahnu. No agent ih nije mislio pustiti tek tako.
– Iako, i to bi se dalo organizirati. Poznajem jednog kuhara koji bi vam pripremio roštilj kakav još nikada niste probali.
– Radije bih da se ne fokusiramo na hranu – odlučno odbaci gospođa Korlan. Uostalom, ona je često imala problema s probavom, za što je krivila svoju nutricionisticu i kuhara, a ne potajno prežderavanje slatkim za koje je znao samo gospodin Korlan koji ju je opskrbljivao kolačima i čokoladom. Blagonaklono pogleda prema suprugu; ipak je među njima bilo ljubavi i razumijevanja.
– Možda nešto na tragu toga kako žive neobični ljudi – objasni gospođa Korlan, a agent odmah prihvati.
– Jedna od naših popularnih tura jest obilazak slamova u Mumbaiju gdje preko milijun ljudi živi u neviđenom siromaštvu.
– Siromaštvo? – zainteresira se gospodin Korlan. – To bi moglo biti zanimljivo, zar ne, draga?
Gospođa Korlan se nećkala.
– Naravno, vi biste odsjeli u hotelu, a tijekom šetnje tom sirotinjskom četvrti bili biste inkognito.
– Zvuči jako, jako zanimljivo – gospodin Korlan molećivo je nagovarao suprugu. Kad već ne može imati lava, vidjeti uživo sve ono što je gledao na televiziji bilo bi dovoljno dobro.
– Ali nije dovoljno uzbudljivo! – presiječe gospođa Korlan.
Nešto ju je kopkalo tijekom cijelog njihova posjeta agenciji. Bila je sigurna da joj agent nudi tek obične paket-aranžmane. Sumnjala je da bi obitelj Svalin bila toliko oduševljena ponuđenim. A ako su oni imali poseban, VIP-tretman, željela je i ona jednako iskustvo.
– Mi želimo putovanje na koje niti jedan turist ne ide, želimo doživjeti uzbuđenje, lupanje srca, erupciju emocija, vidjeti svu snagu ljudske moći, ljepotu prolaznosti, ono što nestaje, što nitko nakon nas neće moći dotaknuti. To je prava umjetnost, esencija života!
Gospodin Korlan zaljubljeno gleda u svoju suprugu. Uživa vidjeti je tako punu strasti. U tom mu se trenutku čini da mora učiniti sve kako bi u njihov život unio nešto novo, nešto što ih može izvući iz tog sivila u kojem već godinama plutaju. Dosada je ljepljiva želatina, privija se uz osobu i ne daje joj disati, iako je lagana i neprimjetna, njezin je stisak snažan i ne popušta. Zatim poput virusa prelazi s osobe na osobu i širi svoje krakove u svim smjerovima. Korlan u sebi prepozna odlučnost kakvu već dugo nije osjetio. Gotovo mu dođe da pesnicom udari o kameni stol, no svjestan je da bi takva gesta bila pretjerana. Stoga se uspravi u naslonjaču, kao da mu je odjednom izrasla kralježnica, od glave do zdjelice dobio je čvrstoću koja drži njegovo mlohavo tijelo na okupu. Duboko udahne, prsnu koš mu se nadme i kroz izdah ispusti urlik:
– Dajte nam svoju najbolju ponudu! Što košta da košta!
Agent zadovoljno učini znak naklona glavom. Očito su spremni za iskustvo života. Otvori laptop, a zatim okrene ekran prema njima kako bi im pokazao što ih sve čeka. Uživa u promatranju njihovih izbečenih očiju, u strahu koji se širi kroz šarenice i u grimasi zadovoljstva što zaglađuje njihove bore i razvlači usnice u smijeh. Kao kakav mađioničar prede oko njih mrežu ugovora, klauzula, članaka o odgovornosti i osiguranju, a zatim kao nakostriješeni dlakavi pauk promatra kako prvo gospođa, a zatim gospodin potpisuju ugovor.
*
Korlanovi se čvrsto drže za ruke i gledaju jedno u drugo s mješavinom straha i ushićenja. Propeler helikoptera glasno udara, a oni pritišću slušalice na uši kako bi se zaštitili od buke. Uskoro počinje spuštanje na vrh zgrade. Kroz prozor helikoptera vide crvene plamenove. Tijela su im opterećena zaštitnim odijelima, na glavi imaju teške kacige i vizire od neprobojnog stakla. Vrata helikoptera se otvaraju te oni iskaču i spuštaju se stepenicama prema podnožju zgrade. Okruženi su tjelohraniteljima čija je zadaća zaštititi ih pod svaku cijenu. Izlaze na ulicu; asfalt je pošprican krvlju i krhotinama. U pozadini se čuje detonacija bombe. Jedan metak proleti kraj glave gospodina Korlana. On ustukne. Gospođa Korlan ohrabri ga stiskom ruke. Tjelohranitelji im daju znak da krenu dalje. Gospodin Korlan prvi ugleda mrtvo tijelo na cesti. Čovjeku nedostaju cipele. Ta slika urezuje mu se u pamćenje; fotografiranje nije dopušteno. Gospođa Korlan kratko svrne pogled na muškarca bez cipela, no već iduće sekunde primijeti da je iza njega još jedno tijelo, zatim još jedno i još jedno. Probijaju se kroz krv, unakažena tijela i razbacane udove. Dakle, to je pakao na zemlji. Gospođa Korlan prisjeti se larpurlartizma i Baudelaireove krepane mačke na putu, poželi podijeliti tu sličicu sa svojim suprugom, no već idućeg trenutka odustane. Vjerojatno je ne bi razumio. Nekoliko ulica od njih bomba ruši stambenu zgradu, zidovi pucaju i padaju kao da ih divovi lome zubima. Korlanovi uzviknu od straha, a glavni agent daje im znak da ostanu tiho.
Iako znaju da su dobro zaštićeni i da je agencija dogovorila smjer pucanja s obje zaraćene strane, nije im lako opustiti se. Tjelohranitelji ih vuku kroz tunele i trošne straćare, neki jadnici pokušavaju im prići, no spretno su onemogućeni i zadržani na sigurnoj distanci.
Napokon izbijaju na čistinu trga. Pred njihovim očima ukaže se velebno zdanje, hram iz petog stoljeća prije naše ere. Iz usta gospođe Korlan otme se uzdah oduševljenja. Dobro je proučila povijest hrama i sve svete kipove koji se u njemu nalaze. Još prije godinu dana grad su obilazili brojni turisti, na trgu se lizao sladoled, a ulazak u hram koštao je kao ručak za jednu osobu. Zdanje je to od izuzetnog povijesnog i kulturološkog značaja za čitavo čovječanstvo. Gospođa Korlan prilazi hramu, rukom dodiruje njegove tople zidove, kamen kao da je upio u sebe sve strahote koje se oko njega događaju. Gospodin Korlan istražuje freske na zidovima i kao vragolast dječarac urezuje svoje ime u glavni stup. Ionako nije bitno. Tjelohranitelji im dopuštaju tek desetak minuta razgledavanja unutrašnjosti, a zatim ih nervozno izvlače van i guraju prema drugoj strani trga. Nemaju puno vremena. Glavni među njima daje znak rukom i počne odbrojavati.
Deset, devet, osam… Gospodin Korlan udiše čaroban zrak uzbuđenja. Gospođi Korlan udara srce dok pokušava upamtiti sve rezbarije i ukrase na pročelju hrama. Dva, jedan, nula. Detonacija. Zvuk pucanja kamena. Prašina i vatra isprepleću se u sliku čistog užitka. Od kamenog pročelja ostao je tek oblak, zrnca koja poput pahulja svjetlucaju u zraku. Korlanovi čekaju da se uskovitlana prašina umiri, da pahulje legnu na tlo i priznaju poraz pred ljudskom rukom. Čekaju da vide prazninu. Mjesto na kojem je prije tek nekoliko sekundi stajao hram sada zjapi prazno. A oni su posljednji ljudi koji su ga vidjeli. Neobično zadovoljstvo struji kroz njihovo tijelo. Iz razmišljanja ih prenu krikovi žene koju je detonacija odbacila u zrak; sad leži u lokvi krvi i vrišti, no njezini vriskovi postaju sve tiši i tiši. Na sreću, tjelohranitelji daju znak gospodinu i gospođi Korlan da ih slijede prema uskim ulicama do zgrade na kojoj čeka njihov helikopter. Zadovoljni su kao djeca koja utaže znatiželju. Vrijeme je za povratak.

____________________________________

KRISTINA GAVRAN diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča.

Drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i „Sonata za kantu za smeće“ nagrađene su nagradom „Mali Marulić“, a drama za odrasle „Spremni“ dobila je nagradu „Marin Držić“ i postavljena je u ZKM-u. Drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji, a audio-pripovjedački projekt „BOSA“ predstavljen je u sklopu Birmingham Commonwealth Games. Kristina Gavran izabrana je kao jedna od istraživačica Creative Impact Research Centre Europe za projekt o pričama s poroda „Birth Stories: arts for health and wellbeing“.

U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“ (2016). Roman „Gitara od palisandra“ (2018) bio je u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu nagrade T-portala, te je osvojio nagradu „Mirko Kovač“ za najbolje djelo mladog autora. Napisala je roman „Između“ (2022) koji tematizira migraciju, a nedavno je izišla njena nova zbirka priča „Potpis i druge priče“ (2025).

PET PJESAMA TIJANE SLADOJE IZ RUKOPISNE ZBIRKE “NEŠTO KAO KOPNO”

BLENDER

rekla sam lepo hoću da kuvam
da prokuvam sav ovaj bol
i zapečem ga u rerni
da izdinstam isečene delove
u grudima mi radi blender
i drobi i drobi.
hoću lepu kuhinju bez krvi.
moja ključa, bućka,
okreće se naopačke,
mućka me bol i
ne mogu više.
ne mogu više da ležim
dok mi u grudima melje
pobesneli blender
ne znam gde se gasi
ni ko ga je upalio.

***

VEŠANJE

prazna odeća visi
mi nismo u njoj ili jesmo
kažu ne valja kupovati
u seknd hendovima
odeća zadržava energiju
i kad se otkuva na 90 stepeni
odeća zadržava dodire
reči koje su oparale šavove
pokidale dugmad
mirisi se vuku za nama
poput rašivenog konca
varikina izbeljivač aće
prazna odeća visi
mi nismo u njoj
ili jesmo

***

U KOSTIMA

senke na zidu dišu sa mnom.
znam, budan si u drugom gradu.
udišem crni dim iz tvoje cigarete
čuvam ti glas u kostima
čak i kad u tvom grlu presahne.

***

ŽIG

znam, zaspao si u drugom gradu
nakon dugog napornog puta.
znam i kad si stigao, mada
se nisi javio.
javio se žig utisnut slučajno
one noći kad si ostario
a sva tvoja starost se kao
kofa leda sručila na mene.

znam, spavaš u drugom gradu,
u snu se blago trzaš,
žig slučajno utisnut u predelu srca
žiga.

***

RIBE

sve reči sam ostavila na
autobuskoj stanici da se
otrezne u ledenu zoru.
nikad nijedna neće stići kući.
misli sam ostavila pod tvojom
kapom, a u svojoj glavi
akvarijum po kom plivaju
nemušte ribe, njihove buljave
oči i mutava usta povremeno
sevnu kroz moje uho.
iza mojih očiju samo ustajala
voda iz akvarijuma i tužne, neme
ribe.

___________________________________________

TIJANA SLADOJE (Sarajevo, 1989.) završila je master studije iz engleske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Objavljivala je poeziju i prevode sa engleskog jezika u domaćoj periodici. Objavila je zbirku pesama „Oderotine“ (ZAPROKUL, 2021) za koju je dobila nagrade „Novica Tadić“ (2021) i „Bajo Džaković“ (2022) i zbirku pesama „Artičoke padaju sa neba, narovi trule na zemlji“ u izdanju Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva (2023).

TRI PJESME SILBE LJUTAK IZ RUKOPISNE ZBIRKE “PLANET UDOBA”

***

nije da prisluškujem
nije da špijuniram
nije da sam ovdje s krivotvorenim dokumentima i izmišljenim imenom
ali slučajno čujem da vas boli KUK
slučajno čujem da otkad je granata raznijela seosku vijećnicu
vi više niste vi
postali ste proročica
medicinsko čudo
polu-metal polu-žena
titanij na mjestu KUKA koji je primio smrt cijelog sela
proročica suze i kiše
pa vam pod raznesenim temeljima
gdje nitko cjelovit neće tražiti
ostavljam svoj kišobran
ne znam kakva ćete proročica postati
ni kakva je to eksplozija morala biti
da već u dvadesetima imate takve ožiljke i umjetan KUK
ali povjeravam vam svoj kišobran
molim pazite na njega
i kad komadi kamena više neće padati s neba
dalje molim proslijedite ga u tišini
dalje
nije da prisluškujem
nije da špijuniram
nije da sam kriomice došla u ostatke ovog sela
ali slučajno slušam kako
vi više nikada neće biti vi
a želim vam da ni ne pokušate
želim vam dobru obnovu i točnu prognozu
P.S.
ako netko priupita
ovaj kišobran na sebi nema
udobijanski tradicionalni vez
lažite
obmanjujte
smijete sve u službi općeg mira
izmislite cijelu jednu civilizaciju zaklanu u jeku noći
jedino preostalo od nje ovaj kišobran
vi ju zaskočite
zadavite
zakoljite na spavanju
zamolite da se sama zakolje ako vi ne možete
zaustite da ćete ipak morati pregaziti svoju riječ
zakopajte sve osim ovog kišobrana
zapišite sve što vam padne na pamet
o toj civilizaciji koja nikada nije postojala
zakunite se da je samo izgubljena sjećanju i pobjedama
morala je postojati
morala se razviti
odrasti
othraniti stoku za meso i kožne jakne
onda joj se morala dogoditi neka ljudska katastrofa
nešto
netko
P.P.S.
ako netko inzistira
ovaj kišobran na sebi ima bilo što osim
udobijanskog nacionalnog uzorka
mi ne smijemo
mi smo neutralni
mi ne smijemo
mi smo civilizacija koja se pravi da ništa ne razumije
mi se bojimo pa kažemo da ne smijemo
ni mi koji ostavljamo svoj danak
ni
mi ne smijemo
lažemo
obmanjujemo
smijemo se na fotografijama za službene dokumente
izmišljamo da smo slučajno postali nemarni
pa smo zato mokri
natopljeni
osakaćeni
pa stvarno
gdje je taj kišobran

***

ja sam žrtva
ja sam bully
ja sam čekić
ja sam tastatura po kojoj netko nabija
i govori da ništa od onoga što drugi govore
nije istina
da nitko nigdje nije morao pobjeći iz svoje kuće
tako se nešto ne može dogoditi
takve ludosti nikada nije bilo na Udobi
ja sam taj netko tko nabija po meni
raštimanoj tastaturi
ja kažem da je najveća moguća povreda urasli gnojni NOKAT
ja sam sramota svojoj teti iz vrtića
koja mi nije htjela dati kiseli krastavac za desert
dok ne kažem oprosti
žao mi je
ne da ti je žao
gdje je tu odgovornost
reci oprosti
još jednom ponovi oprosti
ja sam pokidano oprosti kroz stisnute zube
ja sam genska mutacija na apsolutnom osjetilu
ja sam crno pod NOKTOM
ja ću reći ono što nitko drugi do sada nije
ja sam zato hrabra
hrabrija
ja sam optužba
ja sam brana ispred svega što sam ikada rekla
da slučajno ona uplašena
konzervativna Udoba
ne bi rekla da ja nisam njezin reprezentativan primjerak
neka očistim sve crno pod NOKTIMA
je li to možda ono što me je pokvarilo
ja sam napadačka ideja
ja nemam suosjećanja prema nekome kome ne vjerujem
ne mogu biti u vašim cipelama
ne mogu vjerovati onome što nikada nisam vidjela
ja sam agresija
ne ljutnja
ne šalica kao slučajno ispala kroz prozor
prava pravcata agresija
divlja
divljakuša
ubit ću te
ubit ću sve vas koji govorite da vas netko već ubija
samo recite da ja stvarno jesam
ona najtamnija točka pod velikim udobijanskim NOKTOM
ništa?
jesu li vas možda već ubili?
ja sam apologistički blog
ja se nekad mijenjam pa postanem zrno sumnje
ne!
nikada
pa što ja to radim
tu ne smije biti nikakve sumnje
ja sam žrtva
ja sam bully
ja sam štipaljka za fake news s
ja sam tastatura iz prošlog stoljeća
na kojoj više nitko ne želi pisati
ja sam crno pod svojim NOKTOM
i to samo ja smijem reći

***

koga briga Udobo
što si se htjela zarezati
kao slučajno baš tamo gdje je pohranjena
tajna tvoje gravitacije
pustila bi da se sve tekućice i stajačice
rasplinu u atmosferi
što onda s bazenima
sagradili smo ih mi ljudi
koji ne živimo blizu prirodnih voda
hoćeš li i njih pustiti da nestanu
a što s biljkama
njima treba hlad i navodnjavanje
u pravilnim razmacima i s podražajima istog intenziteta
prvo te pitam za druge
ali što je s nama
koga briga Udobo
što si dala da se tvoje KOSTI zalogaje
pa se moraš duplo brže vrtjeti
za istu količinu gravitacije
koga briga što si umorna
i bojiš se da će se neka KOST samo razletjeti
dobro
oprosti
znaš da ne mislim tako
brzopleta sam
oralna ličnost pa grizem bez da te prvo dobro pogledam
ovo popodne ti malo odmori
a samo još onda sutra potegni
novi pripravak za obnovu KOSTIJU
kad se obnove temeljne strukture obećajem sve drugo postaje lakše
skoro je pri kraju
samo što nije
samo što nije
vidiš da nisi sama
tu je i slikovnica da što prije zaspiš
Jednom davno u dalekom kraljevstvu….

________________________________________

SILBA LJUTAK (Zagreb, 1999.) apsolventica je diplomskog studija psihologije na Fakultetu hrvatskih studija i edukantica integrativne psihoterapije. Piše poeziju i ponekad kratku prozu. Na 61. Goranovom proljeću 2024. godine zbirka Kuća na otoku nagrađena je Goranom za mlade pjesnike i objavljena u lipnju iste godine. U slobodno vrijeme bavi se amaterskom fotografijom.

DARIJA ŽILIĆ: ZMAJEVA GODINA, prozno-poetski zapisi

DJECA ZMAJEVA

U neka davna vremena praslavenskog svijeta zmajevi su nastajali od životinja.
Od šarana bi postao plavi zmaj. Taj prizor vidjeli su dunavski ribari.
I od tada nisu ga lovili. Niti jeli, jer onaj koji pojede meso šarana, dobije epilepsiju.
Šaran je sveta riba. Kad napuni određen broj godina, dobio bi krila i postao veliki zmaj. Donosio bi kišu za usjeve. Dobar zmaj pomagao je ljudima.
Bio je polu čovjek, polu životinja. Mijenjao se u trenu.
Preobražavao u okolini s ljudima, kraj rijeka. Željezni zmajevi ostali su kao ljušture tih davnih šarana. Zmajeva riba. Čvrsto stoje na zemlji i čuvaju kraj. Veliki su, ljudskom rukom stvoreni, pa opet vraćeni zemlji. Više nisu ničiji.
Ne zna se kad je prebrisan trag njihova postanka. Stoje kao kositreni vojnici i čekaju.
Neki šumski ljudi vidjeli su, priča kaže, kako noću skidaju oklop i ljubuju sa djevojkama. Pokraj rijeke. I opet u zoru postaju tvrdi, od željeza.
Bića između zemlje i neba, krilima traže kišu na nebesima, ili pomiču Sunce kada treba. Njihova djeca žive među ljudima. 

***

CRNI RIŽOTO

Ima li jasnije slike o svijetu od crnog rižota negdje na obali, u luci, pred oluju? Bijela obična riža s crnim prahom, bez imalo sipe, kao obmana. Trajekti već čekaju, u brzini se jede, i pije kava i limunada, gledaju se oblaci i kapi kiše već padaju po glavi, koferima, po tijelu koje se u ljetnoj odori kreće pristaništem. I svo sivilo svijeta stane u to jelo, svi lažni komadići zlata i srebra na zubnom mesu, negdje u rudnicima padaju s nogu rudari dugih cesta, i žene kao Madone s djetetom povlače se u kuće do novih umiranja. Prah će prekriti svijet izvan mora, sve te luke i haringe koje se kotrljaju u brodu, na pučini, svi narkokarteli i svi bodibilderi, teška kategorija. Sipe s neba bacaju tamne sjene i sipe u moru gusto crnilo da ne vidi se bijeda čovjeka, usud iz pamtivijeka. Zrnca riže na poljima Azije kao riječi se pretaču u priču o ljubavi i smrti, o oceanskim pljuskovima koji stigli su do našeg kontinenta. Da ga potope i rastoče. 

***

PISMO S LEVANTA

Na obali sam Halfeta, mjesta i jezera na istočnoj obali rijeke Eufrat. Jutros sam stajala na krovu potopljene kuće i gledala gola brda, i nebo iznad po kojem se vješaju žrtvenici iz davnih nalazišta i stupovi s ornamentima. Ispred mene je veliki patlidžan, i namazi jutra, po krhkom mostu koji visi, mladenci hodaju, vježba pred vjenčanje. Ljubičasta haljina. Kao iz Kristova doba, na toj pustinji uz Siriju, sa cvjetovima pamuka koji se bijele u dolini, znak života ispod skrivenih utvrda, i uz masline koje nose plod praživotnog soka. I ovdje, na razmeđi svjetova, iznad potopljenog grada, vidim samo kamen koji se uvlači u moje meso, šaljem ti sliku civilizacije kad je još bila mlada. I kao trgovkinja mirodijama, i kao slijepa putnica na velikom brodu, i kao ropkinja koja se sjeća galija i prapočetka, donosim sliku tog ružinog grma, crna ruža na ovom dijelu svijeta, cvjeta. I miriše po zaboravu, i po novom životu o kojem i ti iz svog kuta palube pišeš i snatriš, ovog jutra. 

***

MIRIS RUŽE

Branka i ja šetamo praznim delničkim ulicama prije promocije.
Sparno je kasno popodne. Ne prolaze ni automobili. Nema ni djece.
Hodamo u svim smjerovima oko knjižnice, i pričamo o knjizi likovnih kritika, poeziji, o mladosti roditelja, životu. Odjednom, u sporednoj uličici, uz dvorište u kojem visi rublje na dugom užetu, osjetimo obje u istri tren snažan miris.
Miris tmast, opor, težak, limunast, i s još sto nota u sebi. Ugledamo i visok grm ruže. Tamnocrvene. Kao da prelijevaju se na bijeli veš, koji mirno stoji rastegnut na trapezu predvečerja. Udišemo, stojimo kraj ograde.
Miris stvara slike. Grad je odjednom pun, kao kakav dvor, prolaze i kočije s vijencima, ivančice, dolazi povorka za solsticijske krijesove. A mi polako put knjižnice.
Mislimo o Proustu, udišemo. Branka se sjeća ruža iz djetinjstva. I ja se sjećam tog snažnog mirisa nekad, kad su cvjetovi rasli pod nekim drugačijim suncem i nebom. Bez tornada i Sahare. Ili možda samo umišljam. Možda je taj limunasto-barokni odsjaj tek slučajan, isti i nekad i sada. Ili su samo puste ulice pojačale njegovu žestinu, pa bi u sobi s tim ružama moglo se zauvijek usnuti, kao u davnoj Kišovoj prozi o bašti i odrastanju… 

***

HALJINE ZA SVAKI DAN

Na vješalicama vise haljine za posebne prilike.
Za neka velika slavlja, događaje koji mijenjaju živote u trenu, haljine crne, srebrne, šljašteće. Blješte skrivene u utrobi ormara. Kao skriveno blago. Za neko sutra.
Odgađaju se odluke, i trenuci spajanja, mašta se o brodovima i lukama, u vrtu kopaju se rupe za zvijezde koje će pasti još ove noći.
Spustit će se nečujno poput krtica s neba. Dočekat ću ih u haljini koja sjaji, otvorenoj i vedroj, i na toj svečanosti bit ću princeza koja slavi baš svaki običan dan, kao da je zadnji, kao da se vrijeme prelomilo i sad kruži. Uhvatit ću ga mrežom za leptire i nježno spustiti na tlo. Da bude kao meko tkivo života, prhko kao krilo prašno, koje nestaje nakon svitanja, na krilu dobroćudnog zmaja. 

________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).
Objavila:

– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM,  2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski u izdanju Nove iz Bitole
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010. 
– Paralelni vrtovi; intervjui sa intelektualcima, Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011. 
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022. u izdanju Nove iz Bitole
-Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, poezija, Štajergraf, Zagreb, 2023.
– Čarobnica riječi- o Vesni Parun, Opus Gradna, Samobor, 2024
– Nova hrvatska poezija, osvrti i ogledi, Biakova, Zagreb, 2024.

Nagrade:

– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. 
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
 – nagrada Orfej za sveukupnu književnu  izvedbu 2020. u Plovdivu (Bugarska)
– članica Slavenske akademije u Varni

Stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi Matice hrvatske, te u urednica poezije i strane književnosti u novinama za kulturu Vijenac. Suradnica brojnih časopisa, kao što su Nova Istra, Republika, Književna republika, Europski glasnik, Kolo, Tema, Polja, Mogućnosti itd
Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Švedskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Njemačkoj,Iranu, te u zemljama regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“ u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko tursku suradnju.

Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Glasovi arapskih žena, izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija iz Opatije.

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, farsi, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010. Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u  „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.

Članica HDP-a, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatskog Pen centra.

POEZIJA MARINE ČOVIĆ (iz rukopisne zbirke “FANTOMSKA KORIJENJA”)

ŠTA IDE DALJE

Pazim da iz vida ne izgubim majčin maslinasto zeleni Rašicin džemper
Dok prevelikim koracima ide kroz gomilu
Tek ponekad se okrene
Jednom rukom drži mlađu sestru
A u drugoj torbu
S naša tri života
Suha su mi usta
Zrak je gorak
Oko nas crvene lokve u koje se ne skače gumenim čizmicama
Samaritanci stoje za pazarskim tezgama
Dijele žuti kruh
Kakav nikad prije nisam vidjela
Rijeka ljudi nadire na Stup
Prema parkiranim autobusima
Ulaze samo oni koji su na spisku
Zgnječit će me
Uzet će autobus i dignut ga na ramena
Okružuju ga poput čopora divljih pasa
Svađaju se, mole, plaču
Čovjek sa spiskom ne popušta
Tijelom brani vrata Caritasova autobusa
Strah mi udara pod rebra
Treba doći do vrata
Majka tijelom poput ralice krči put pred nama
Moja ruka u njenoj
Kao nakalemljena voćka
Konačno ulazimo
Ona sjeda kraj sestre
A ja kraj nepoznate žene
Koja grli crnu veliku lakiranu torbu
Sa zlatnom kopčom na sredini
I mahnito trepće
Autobus mili kroz gomilu
Koja udara po njemu
Okrećem leđa prozoru
Da ne vidim
Šta ide dalje
A šta ostaje

***

PURA LUČNICA

Šetnja bi započela u Azrinoj kući
“Moja unuka, od kćeri,
Došla iz Sarajeva”
Rekla bi svojim namazanim usnama
U karmin crvenoj haljini
Istaknuta trbuha
Preko kojeg bi prošla
Nekoliko puta rukama
Kod Vese bi optrčale dvorište s vučjakom,
Moj paž bi poskakivao
Ali ne i babina nalakirana vikler frizura
Zamirisao bi češnjak na maslacu
Pura lučnica
Kojom bi me baba
Svako jutro za doručak šopala
Nekad je bila siromašna
Zato smo sad jeli svako dva sata
Pa bismo preko Brke
Izbile na glavnu cestu
Na kojoj se kosilo ljude za vrijeme rata
Baba je krišom hranila vojnike
I čuvala kuću u koju je sve dala
Rata od kojeg je zadnja od nas pobjegla
Došla k nama
Ravne nepočešljane kose
Blijeda i izgubljena
Jedino joj je koža ostala ista
Poput zrele šljive
Meka i glatka
Tanka granica
Između pamuka i stakla
Između mira i rata

***

BILJARSKE KUGLICE

Nas dvije
Približavanje-sraz-udaljavanje
Kao biljarske kuglice

Nekad mi nosiš
Vrećice pune ljubavi
Domaći špek, jabuke
Kolač od mrkve i sarme
Dovučeš sve na noge

Neki drugi put
Kao da su nam jezici pomiješani
Kao: Majka bi trebala biti poput Gospe
I voljeti bezuvjetno
Kao: kći bi trebala, ako već neće pomoći
Razjapiti usta
I progutati jezero
Radi mira u prvoj kući

Pa šutimo po mjesec, dva
Ni ne znaš da sam opet trudna
Srce me vraća nazad u vrijeme
Kad sam stajala ispred ELBIH-a*
S hrpom ljudi
A nigdje nikoga

*Odmaralište za radnike u Makarskoj, koje je za vrijeme rata služilo kao prihvatilište za izbjeglice.

***

DOKAZ POSTOJANJA
(mom nerođenom djetetu)

Okružile su me
Nindže sa skalpelima
Glasovi im se isprepliću
Toliko svjetla, ravno u oči
Jučer je život iscurio iz mene
Danas će te sastrugati

Glava s Mickey Mouse kapicom
Smješka se i pita: “Kako ste?”
“Bolje da se nisam ni probudila” kažem
Pa prebirem po tijelu
Sigurno si se negdje sakrila

Na mobitel mi pjeva zbor:
“Bit će drugi put. Život ide dalje.”
Ležim u zamračenoj sobi
A tjedni stoje

Onda ustanem i tražim te po livadama
Sjednem s Megi na zidić ispod Lovrinca
I dok ona njuška
U lelujavoj mladici čempresa
Iza koje se probijaju zrake sunca
Tražim dokaz tvog postojanja

***

RAT I MIR

Školsko dvorište, marenda, osnovna škola
Razvučena no name majica
Hlače s gumom oko struka
Dva broja veće nego kod tvojih vršnjaka
U ruci bublica s listom salate
Tvoja najnovija dijetna metoda mučenja
Debela si, debela
Ne možeš sakriti da hranom puniš
Svoje spremnike ljubavi

Mrak, plaža, vikend, srednja škola
Čiketi ugašeni na nožnim zglobovima
Nadjačavaju nepodnošljivi grč u prsima
Kao da si kućni pas
Odbačen u gustoj šumi uz sporednu cestu
Ljutnju i bol okrećeš prema sebi
Ne valjaš, želiš se poništiti
Skidaš patike, hodaš odjevena kroz hladno more

Na faksu si zapela
Pored obitelji zlatnih studenata
Nikad nisi znala odbaciti nevažno
Bježiš, brojiš kave, prolijevaš ih gostima u krilo
Voditelj kafića, vlasnikov kum, vječno pametuje
Nastaviš li se skrivati iza tacne
Iz mjeseca u mjesec plaću ćeš k’o žvaku rastezati

Prvi posao u struci
Postavio ti je njega na put
Dođe ti kao lavanda, ružmarin ili bosiljak
Prihvaća te cijelu
“Sad kad ste svjesni svega,” rekla je žena koja me popravlja,
“Kad ćete Vi, sebe samu?”

________________________________

MARINA ČOVIĆ rođena je u Sarajevu 30. prosinca 1981. godine. Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje završila u Splitu. Autorica zbirke pjesama Kontraprotivna (Biakova, 2016).
S pričom Mitke osvojila nagradu Ulaznica 2014 godine.
Širi izbor za nagradu Na vrh jezika 2015 godine.
Širi izbor za nagradu Kritična masa 2016 godine.
Uži izbor za nagradu Prozak 2017 godine.
Širi izbor 9. natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor (2021 godine).
Suradnica časopisa Poduzetnik (2015-2016 godine).
Širi izbor natječaja “Jovan Popović” za neobjavljenu zbirku poezije “Fantomska korijenja” (2024. godine).
Radovi su joj objavljeni/emitirani u časopisima/na portalima/u emisijama: Zarez, Ulaznica, Kritična masa, Klopotec, Kvaka, HRT 3 (emisija Šest minuta poezije u šest), UNIOS (emisija Logos), Poduzetnik, Fictionplaygrounds, GKMM, Čitaj me, Književnost uživo, Pišem ti priču, Info zona, Strane, Trstih, Proza online.

KRATKA PRIČA VESNE SMITAL: ALIEN

Kafa je bila gusta i mirišljava. Šoljicu je prinosio nosu, omirisao i vraćao na stol. Uvijek je bio slab na ovaj zemaljski napitak. Sa smiješkom se sjetio kako mu je kvario disciplinu i izazivao ovisnost. Nakon svakog spavanja, 3-4 sata sna su mu bila dovoljna, morao je popiti kafu dok se jednog dana nije naljutio i odlučio da prestane s tom navikom. 50 dana se budio, kuhao kafu, mirisao je, ali je nije popio. 51. dan nije je ni skuhao niti pomislio da je popije. Godinama nije pio kafu, ali sad, sam u sobi hotela u New Yorku, znao je da će ovu kafu popiti. Osjećao je da se bliži kraj njegovog života na ovoj čudnoj planeti, među njenim čudnim stanovnicima.
Došao je kao dječak. Radovao se školskoj ekskurziji, rekli su da idu na planetu Zemlju. Bio je uzbuđen kad su sletjeli na neki veliki zeleni tepih, okružen čudnim velikim biljkama. Drveće, rekli su, šuma. A kasnije je saznao da se taj kraj zove Gorski kotar. S jezom se prisjećao kiše, strašne, vjetra, jakog zvuka i prelijepih svjetlećih linija koje su parale nebo. Na njegovoj planeti nebo je uvijek bilo mirno. Munje su ga odvele duboko u šumu, trčao je za njima i pokušao da ih uhvati. Vrištao je od sreće, trčao, bio je sretan, slobodan. Otišao je kilometrima daleko, a kad se vratio njegovog broda više nije bilo. Otišli su…
Ostao je sam među ljudima, imao je zemaljske roditelje koji su ga voljeli, prilagodio se, ali je više volio munje od ljudi. Gorko se nasmijao: „One su mi pokazale put. Ostavio sam struju ovim čudnim stanovnicima, to je moj poklon čovječanstvu. Možda će me pamtiti po tome.” Uzdahnuo je i osvrnuo se po skromnoj hotelskoj sobi. Sa užitkom je srknuo kafu i popio je do kraja. Pažljivo je spustio šolju na stol, a potom uzeo kovertu iz lijevog džepa sakoa. U koverti je bila tajna njegovog porijekla i poruka za njegovu planetu. Ko zna, možda Zemljani nekad odlete u svemir. Kovertu je stavio u dno muzičke kutije. Položio ju je pored šoljice kafe. Ruke je smirio u krilu i spokojno gledao kroz prozor. Daleke zvijezde svjetlucale su na nebu.

___________________________________________

VESNA SMITAL rođena je u Brčkom 1972. godine. Živi i radi u Sarajevu, a ponekad u mislima ode na Novi Zeland. Diplomirala je u Sarajevu na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda BiH i Visokoj školi novinarstva Media plan.
Voli da piše o onom što je vidjela ili doživjela.
Njena priča “Krompiruša” prvonagrađena je na konkursu Sloboda narodu.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA ALMIRA ZALIHIĆA “SLAGANJE VREMENA”, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 12/2024; pet pjesama

NA RASKRSNICI

kada smo prolazili raskrsnicu
na putu za naš novi grad
nisam se osvrnuo

to je prihvatanje svjetova
prihvatanje realnosti

ti si se okrenula
pustila si suzu
i ostavila je
jer neko uvijek ožedni

u tvom svijetu Huan Rulfo
još uvijek je živ

rekao sam ti da ga ne čitaš
jer je tuga bezvrijedna
s njom se ne trguje

propupala je mladica gloga
bez našeg sudjelovanja
izgleda
preobražava se svijet

***

NESTALA FOTOGRAFIJA

u hotelu Portofino u Mosbachu
nestala je fotografija iz rata
učinio sam ono što se u tom trenu jedino može
upisao se u hotelsku knjigu žalbi

dok stajah na praznom Marktplatzu
znao sam da je moj gubitak trajan
i oči mi postaše prazne

u hotelu Portofino u Mosbachu
uporno kopam za bitkom gubitka
kamo su iščezli
zemlja ih nije progutala
brojni su poput pijeska
no u pijesak se pretvorili nisu
rodili se jesu a imena im nigdje

bez odsutnih ničeg ne bi bilo
bez nestalnog ništa stalno nije
bez zaboravljenih izvjesnosti nema

ti nestali pravednici jesu
u očima mi plove mrtve ribe

***

SOBA U KAMENOJ KUĆI

U Počitelju, u kamenoj kući,
volim, već odavno, ovu sobu
bez ijednog šuma i način
na koji noć pada na stare krovove,
sive kao da su od srebra.
I nešto još stidljivije:
Vijenac čuvarkuće
na sjevernom ćošku.

Ovdje se sjećam majke,
sretne, nikad povrijeđene,
u okot svoj zagledane:
bez zvuka, bez ijednog daška.

Ostajem nepomičan
u tom pristajanju na sumrak
koji nije sasvim ono što će biti smrt
niti je ono što bio je život.

Nepomičan
među surim krovovima,
svetac,
sa očima izvrnutim,
lagano,
u zanosu.

***

ELEGIJA

Pozdrav iz Brčkog – blijeda posmrtnica stiže,
što jedva prisebnost jamči porubom vranim,
dostojanstvo, važnost, tužan su joj siže…
Ah, čemu sve to, zvrndavo jurcanje tobožnje,
rašta nesanica i dilema luda u satima ranim,
zar, zarad ono malo savjesti se glože?

Neka se prah s prahom, a pjena s pjenom stani:
Stopala ova, što ih je tucanik često parao grubi,
i ova leđa povijena u upitnik bezdan,
brižno u mrtvački pokrov uvijeni,
iscurili u zemljani prtljažnik neozvjezdan.

Bršljan se kroz godine provlači bezglasno;
slobodan, zimzeleno modar,
prerano svisla jedra on prekriva vriježno;
Beskrvan ja, kasno, stajem pred svoj povečernji odar,
Poput priviđenja, nježno.

Ako mi, razgrnuvši zemlju, grabulje nad licem zabruje,
Bože, razlančaj pipke korijenju, iz okova ga pusti!
I znaj, ja se to svojom odbjeglom pjesmom
U postelju premještam drugu, u humus gusti!

***

ODA SVEMU ŠTO POSTOJI

Katkada ne znamo, da l’ suština to je?
Katkad se pitamo, je li život sve to?
Tek što se rasaniš, već ti pokrov kroje.
Eto – slike i tvoje, i moje, eto.

Možda misliš za me, da nestajem stradom,
Ponirem u bezdan i postajem rovit –
Šut ovnušak šepa za golemim stadom,
Za pramičak jedva drukčije šarovit,

Ja – glavom i bradom.
A onda, nenadno, u smucanju stalnom,
Popuste zaptivke, ljuska se raskoka,
Prhnu iskre između palca i priglavka;

Taj zaokret s pravca, zoran, poput skoka,
Taj neznatni preliv blizak abnormalnom,
To što jednom bude i čemu ne treba prepravka
Jeste slika tvoja i moja, onako – odoka.

“Knjiga Slaganje vremena Almira Zalihića, objavljena je zadnjih dana decembra/prosinca 2024. godine u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije iz Bijelog polja, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Crne Gore. To je knjiga poezije koja kroz slojevite stihove otvara duboke i često bolne refleksije o prolaznosti, patnji i ljudskom postojanju. Ova knjiga zaslužuje pažnju onih koji traže duboku, emotivnu i refleksivnu poeziju, koja istovremeno slavi život i suočava se sa njegovim neizbježnim krajem.” – iz pogovora zbirke

____________________________________

ALMIR ZALIHIĆ rođen je 1960. godine u Mostaru. Završio je studij književnosti. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, italijanski, češki, francuski, mađarski, švedski, poljski, makedonski, slovenački, arapski, albanski i turski jezik. Nagrađivan je za književni i urednički rad. Bio je glavni urednik književnih časopisa te glavni ili odgovorni urednik u nekoliko izdavačkih kuća. Uredio je više stotina knjiga domaćih i stranih autora. Dobitnik je brojnih nagrada za književni i urednički rad. Član je brojnih esnafskih organizacija. Aktualni je predsjednik Bošnjačkog društva pisaca.
Živi u Sarajevu.

Objavljene knjige:
• Suhi žig. Priče. 1989.
• Raseljeno lice. Poezija. 1993.
• Raseljeno lice i druge pjesme. Poezija. 1994.
• Pogled iznutra. Eseji. 1999.
• Raseljeno lice i drukčije pjesme. Poezija. 2000.
• Sasvim obična smrt. Roman. 2002.
• Porodični album. Poezija za djecu i omladinu, 2003.
• O književnosti Bošnjaka iz Sandžaka. Eseji. 2004.
• Rječnik sumnji. Poezija, 2005. /drugo izdanje 2006. Treće izdanje 2009/
• Imaju li zvijezde domovinu. Priče. 2007.
• Polovina pređašnjeg svijeta. Poezija. 2010.
• Lucida Calligaphy. Poezija. 2010.
• El ultimo suspiro del moro. Poezija. 2011.
• Camera obscura. Poezija. 2012.
• Poetika razdešenih detalja Amira Brke. Studija. 2017. /drugo izdanje 2018./
• Pearl Medicine. Fairy tale. 2017.
• Biser- lijek. Roman-bajka. 2018.
• Iskorak iz muka /knjiga prva/. Studije, eseji. 2019.
• Kruna svega srušenog. Poezija. 2020.
• Tuga je golub u bijelom. Proza. 2021.
• Pogled iznutra, iznova. Eseji, kritike. 2023.
• Slaganje vremena. Poezija, 2024.

Objavljene antologije:
• Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (zajedno s Nurom Sadikovićem). 1998.
• Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, 2000. /II izdanje 2001. III izdanje 2003. IV izdanje 2004./
• Gospodari balansiranja /Antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka/. 2006.
Novi milenij /Antologija bosanskohercegovačke poezije 2000-2022. 2022.
• Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, novo prošireno izdanje. Izbor poezije i micro eseji. 2024.

Objavljeni udžbenici:
• Čitanka za 6. razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem). Sarajevo 2003.
• Čitanka za 6. razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem), II izdanje. Sarajevo, 2004. Treće izdanje, Sarajevo 2005.

crtež: Dževdet Nikočević, akademski slikar