DJECA ZMAJEVA
U neka davna vremena praslavenskog svijeta zmajevi su nastajali od životinja.
Od šarana bi postao plavi zmaj. Taj prizor vidjeli su dunavski ribari.
I od tada nisu ga lovili. Niti jeli, jer onaj koji pojede meso šarana, dobije epilepsiju.
Šaran je sveta riba. Kad napuni određen broj godina, dobio bi krila i postao veliki zmaj. Donosio bi kišu za usjeve. Dobar zmaj pomagao je ljudima.
Bio je polu čovjek, polu životinja. Mijenjao se u trenu.
Preobražavao u okolini s ljudima, kraj rijeka. Željezni zmajevi ostali su kao ljušture tih davnih šarana. Zmajeva riba. Čvrsto stoje na zemlji i čuvaju kraj. Veliki su, ljudskom rukom stvoreni, pa opet vraćeni zemlji. Više nisu ničiji.
Ne zna se kad je prebrisan trag njihova postanka. Stoje kao kositreni vojnici i čekaju.
Neki šumski ljudi vidjeli su, priča kaže, kako noću skidaju oklop i ljubuju sa djevojkama. Pokraj rijeke. I opet u zoru postaju tvrdi, od željeza.
Bića između zemlje i neba, krilima traže kišu na nebesima, ili pomiču Sunce kada treba. Njihova djeca žive među ljudima.
***
CRNI RIŽOTO
Ima li jasnije slike o svijetu od crnog rižota negdje na obali, u luci, pred oluju? Bijela obična riža s crnim prahom, bez imalo sipe, kao obmana. Trajekti već čekaju, u brzini se jede, i pije kava i limunada, gledaju se oblaci i kapi kiše već padaju po glavi, koferima, po tijelu koje se u ljetnoj odori kreće pristaništem. I svo sivilo svijeta stane u to jelo, svi lažni komadići zlata i srebra na zubnom mesu, negdje u rudnicima padaju s nogu rudari dugih cesta, i žene kao Madone s djetetom povlače se u kuće do novih umiranja. Prah će prekriti svijet izvan mora, sve te luke i haringe koje se kotrljaju u brodu, na pučini, svi narkokarteli i svi bodibilderi, teška kategorija. Sipe s neba bacaju tamne sjene i sipe u moru gusto crnilo da ne vidi se bijeda čovjeka, usud iz pamtivijeka. Zrnca riže na poljima Azije kao riječi se pretaču u priču o ljubavi i smrti, o oceanskim pljuskovima koji stigli su do našeg kontinenta. Da ga potope i rastoče.
***
PISMO S LEVANTA
Na obali sam Halfeta, mjesta i jezera na istočnoj obali rijeke Eufrat. Jutros sam stajala na krovu potopljene kuće i gledala gola brda, i nebo iznad po kojem se vješaju žrtvenici iz davnih nalazišta i stupovi s ornamentima. Ispred mene je veliki patlidžan, i namazi jutra, po krhkom mostu koji visi, mladenci hodaju, vježba pred vjenčanje. Ljubičasta haljina. Kao iz Kristova doba, na toj pustinji uz Siriju, sa cvjetovima pamuka koji se bijele u dolini, znak života ispod skrivenih utvrda, i uz masline koje nose plod praživotnog soka. I ovdje, na razmeđi svjetova, iznad potopljenog grada, vidim samo kamen koji se uvlači u moje meso, šaljem ti sliku civilizacije kad je još bila mlada. I kao trgovkinja mirodijama, i kao slijepa putnica na velikom brodu, i kao ropkinja koja se sjeća galija i prapočetka, donosim sliku tog ružinog grma, crna ruža na ovom dijelu svijeta, cvjeta. I miriše po zaboravu, i po novom životu o kojem i ti iz svog kuta palube pišeš i snatriš, ovog jutra.
***
MIRIS RUŽE
Branka i ja šetamo praznim delničkim ulicama prije promocije.
Sparno je kasno popodne. Ne prolaze ni automobili. Nema ni djece.
Hodamo u svim smjerovima oko knjižnice, i pričamo o knjizi likovnih kritika, poeziji, o mladosti roditelja, životu. Odjednom, u sporednoj uličici, uz dvorište u kojem visi rublje na dugom užetu, osjetimo obje u istri tren snažan miris.
Miris tmast, opor, težak, limunast, i s još sto nota u sebi. Ugledamo i visok grm ruže. Tamnocrvene. Kao da prelijevaju se na bijeli veš, koji mirno stoji rastegnut na trapezu predvečerja. Udišemo, stojimo kraj ograde.
Miris stvara slike. Grad je odjednom pun, kao kakav dvor, prolaze i kočije s vijencima, ivančice, dolazi povorka za solsticijske krijesove. A mi polako put knjižnice.
Mislimo o Proustu, udišemo. Branka se sjeća ruža iz djetinjstva. I ja se sjećam tog snažnog mirisa nekad, kad su cvjetovi rasli pod nekim drugačijim suncem i nebom. Bez tornada i Sahare. Ili možda samo umišljam. Možda je taj limunasto-barokni odsjaj tek slučajan, isti i nekad i sada. Ili su samo puste ulice pojačale njegovu žestinu, pa bi u sobi s tim ružama moglo se zauvijek usnuti, kao u davnoj Kišovoj prozi o bašti i odrastanju…
***
HALJINE ZA SVAKI DAN
Na vješalicama vise haljine za posebne prilike.
Za neka velika slavlja, događaje koji mijenjaju živote u trenu, haljine crne, srebrne, šljašteće. Blješte skrivene u utrobi ormara. Kao skriveno blago. Za neko sutra.
Odgađaju se odluke, i trenuci spajanja, mašta se o brodovima i lukama, u vrtu kopaju se rupe za zvijezde koje će pasti još ove noći.
Spustit će se nečujno poput krtica s neba. Dočekat ću ih u haljini koja sjaji, otvorenoj i vedroj, i na toj svečanosti bit ću princeza koja slavi baš svaki običan dan, kao da je zadnji, kao da se vrijeme prelomilo i sad kruži. Uhvatit ću ga mrežom za leptire i nježno spustiti na tlo. Da bude kao meko tkivo života, prhko kao krilo prašno, koje nestaje nakon svitanja, na krilu dobroćudnog zmaja.
________________________________________
DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).
Objavila:
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski u izdanju Nove iz Bitole
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa intelektualcima, Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022. u izdanju Nove iz Bitole
-Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, poezija, Štajergraf, Zagreb, 2023.
– Čarobnica riječi- o Vesni Parun, Opus Gradna, Samobor, 2024
– Nova hrvatska poezija, osvrti i ogledi, Biakova, Zagreb, 2024.
Nagrade:
– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011.
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
– nagrada Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Plovdivu (Bugarska)
– članica Slavenske akademije u Varni
Stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi Matice hrvatske, te u urednica poezije i strane književnosti u novinama za kulturu Vijenac. Suradnica brojnih časopisa, kao što su Nova Istra, Republika, Književna republika, Europski glasnik, Kolo, Tema, Polja, Mogućnosti itd
Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Švedskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Njemačkoj,Iranu, te u zemljama regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“ u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko tursku suradnju.
Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Glasovi arapskih žena, izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija iz Opatije.
Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, farsi, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010. Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.
Članica HDP-a, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatskog Pen centra.