
Susedno selo za nama gutao je mrak. S obe strane neosvetljenog puta razvlačile su se dve beskrajne obale sazdane od njiva. Put je vodio do velike raskrsnice koju su činila četiri izukrštana puta i isto toliko semafora. U daljini su poigravala mala okrugla zagasito narandžasta svetla, kao žiške cigareta opasnih zaverenika u potpunom mraku neke šume. Radio je bio ugašen. Čiča je govorio o švercerskim dogodovštinama tokom devedesetih godina naših prvih komšija, s takvom preciznošću kao da su deo njegovog ličnog iskustva. Njegovi saputnici su se slatko smejali domaštavajući neispričane detalje u glavama. Posle semafora Zet je zalomio levo. Pa ovo ne radi, naglasio je očiglednost odsustva svetla na raskrsnici. Na to se Bliznakinja nadovezala kratkim izveštajem, takođe esencijalno očiglednim: Crkla sijalica. Onda je Čiča upitao, kao da se podruguje, a zapravo mislim da je bio perfidno ljubomoran: Šta, kod tebe u selu sve rade? Zet je odgovorio da rade. Beli porodični reno karavan klizio je prema našem selu probijajući se kroz mrak, prema svetlosti prvih kuća. A što ih samo ne zamene, nastavljao je ljubopitljivo Zet. Batica je mirno izjavio Pa ne ide to baš tako, da bi tu rečenicu poklopio sledećom Nema ko to da uradi. Zatim se Čiča uključio rekavši Kod nas prvo mora da se raspiše tender. Bliznakinja je, smatrajući da će odneti blagu prevagu u tekućem rivalstvu svog i muževljevog sela rekla Barem imamo okačenu novogodišnju rasvetu. Batica joj se pridružio u nonšalantnom, gotovo trijumfalnom slaganju činjenica istakavši Da, to visi skoro cele godine. Želeći da nadogradi tu izjavu detaljima, Bliznakinja je rekla Novogodišnja rasveta kod nas stoji od oktobra do kraja avgusta. Praktično cele godine, dodao je Zet. Nastavio je Znači, kod vas Nova godina kad dođe, onda je došla. Batica je želeo da stavi višnju na vrh torte rekavši Da, mi stalno slavimo. Već smo poodavno prešli čelični mostić preko isušenog kanala iza kog je bila tabla sa imenom Naše Selo, ostavljući za sobom pašnjak, mali dućan, kafane s obe strane puta, veliku prodavnicu i lovački dom. Svetlost koju je proizvodilo selo je već neko vreme bila ravnopravan putnik u vozilu. Sa naše desne strane bilo je obdanište, koje je istovremeno bilo i kafana, ispred kog (ili koje) su sedeli suseljani, ispijajući savršeno rashlađeno pivo sa crvenom etiketom, verovatno, kao po običaju, raspredajući o važnim i manje važnim globalnim i lokalnim pitanjima. Prolazili smo pored crkve kada je Čiča počeo sa svojim izlaganjem rekavši donekle u vaspitno-obrazovnom tonalitetu Deco, šta vam je, pa Nova godina ne postoji. Zaintrigiran, kao da su me probudili polivši me bokalom mrzle vode upitao sam Kako to misliš? Čiča je dobro znao da sam se upecao; upao sam u nepogrešivost njegove demagoške zamke – znao je da ima stopostotnu šansu za još jedan svoj monolog, taman da ispuni vreme dok ne stignemo kući. Znaš kako, nove godine ne postoje, one se samo recikliraju. Oćutao je nekoliko sekundi kako bi se uverio da smo se svi pretvorili u jedno golemo uvo. U međuvremenu, Zet je ponovo zalomio levo na raskrsnici. Vidi, sve godine se samo recikliraju, prepakuju, ulepšavaju i šalju nekom drugom. Na primer, ovi siroti što sada ratuju zapravo žive našu devedeset i drugu, samo u njihovoj varijatni, razumeš, recikliranu. Kao što smo mi devedesetih živeli šezdesete ili sedamdesete godine nekih nerazvijenih zemalja. Ja sam rekao da to zapravo ima smisla, istinski promišljajući njegovu teoriju na dubljem, filozofskom, egzistencijalističkom nivou. Čiča je nastavio vrlo samouvereno. I sad živimo nečiju recikliranu godinu, modifikovanu da nam deluje kao nova, u stvari je nju neko već živeo, samo malo drugačiju. Ako budemo imali sreće, dobićemo jednom neku novu godinu ovih što su ispred nas u svemu, onako uredno prepakovanu. Beli porodični automobil se već ukotvio tik iza kapije. Vrata su počela da se otvaraju, a putnici da napuštaju automobil. Čiča je samo želeo da poentira i završi svoj monolog zaključujući Čak i u najboljem slučaju, i da postoje dva Deda Mraza, ima osam milijardi ljudi na planeti, nema šanse da bi uspeli svakome da donesu Novu godinu, zato imamo ove reciklirane.
_________________________________________________
STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao i masterirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima kao što su: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Čovjek-Časopis, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Raštan Izdavaštvo (Beograd) mu štampa prvu zbirku poezije “Prazne senke” 2024. godine.











