KRATKA PRIČA STEFANA BASARIĆA: NOVOGODIŠNJA RASVETA

Susedno selo za nama gutao je mrak. S obe strane neosvetljenog puta razvlačile su se dve beskrajne obale sazdane od njiva. Put je vodio do velike raskrsnice koju su činila četiri izukrštana puta i isto toliko semafora. U daljini su poigravala mala okrugla zagasito narandžasta svetla, kao žiške cigareta opasnih zaverenika u potpunom mraku neke šume. Radio je bio ugašen. Čiča je govorio o švercerskim dogodovštinama tokom devedesetih godina naših prvih komšija, s takvom preciznošću kao da su deo njegovog ličnog iskustva. Njegovi saputnici su se slatko smejali domaštavajući neispričane detalje u glavama. Posle semafora Zet je zalomio levo. Pa ovo ne radi, naglasio je očiglednost odsustva svetla na raskrsnici. Na to se Bliznakinja nadovezala kratkim  izveštajem, takođe esencijalno očiglednim: Crkla sijalica. Onda je Čiča upitao, kao da se podruguje, a zapravo mislim da je bio perfidno ljubomoran: Šta, kod tebe u selu sve rade? Zet je odgovorio da rade. Beli porodični reno karavan klizio je prema našem selu probijajući se kroz mrak, prema svetlosti prvih kuća. A što ih samo ne zamene, nastavljao je ljubopitljivo Zet. Batica je mirno izjavio Pa ne ide to baš tako, da bi tu rečenicu poklopio sledećom Nema ko to da uradi. Zatim se Čiča uključio rekavši Kod nas prvo mora da se raspiše tender. Bliznakinja je, smatrajući da će odneti blagu prevagu u tekućem rivalstvu svog i muževljevog sela rekla Barem imamo okačenu novogodišnju rasvetu. Batica joj se pridružio u nonšalantnom, gotovo trijumfalnom slaganju činjenica istakavši Da, to visi skoro cele godine. Želeći da nadogradi tu izjavu detaljima, Bliznakinja je rekla Novogodišnja rasveta kod nas stoji od oktobra do kraja avgusta. Praktično cele godine, dodao je Zet. Nastavio je Znači, kod vas Nova godina kad dođe, onda je došla. Batica je želeo da stavi višnju na vrh torte rekavši Da, mi stalno slavimo. Već smo poodavno prešli čelični mostić preko isušenog kanala iza kog je bila tabla sa imenom Naše Selo, ostavljući za sobom pašnjak, mali dućan, kafane s obe strane puta, veliku prodavnicu i lovački dom. Svetlost koju je proizvodilo selo je već neko vreme bila ravnopravan putnik u vozilu. Sa naše desne strane bilo je obdanište, koje je istovremeno bilo i kafana, ispred kog (ili koje) su sedeli suseljani, ispijajući savršeno rashlađeno pivo sa crvenom etiketom, verovatno, kao po običaju, raspredajući o važnim i manje važnim globalnim i lokalnim pitanjima. Prolazili smo pored crkve kada je Čiča počeo sa svojim izlaganjem rekavši donekle u vaspitno-obrazovnom tonalitetu Deco, šta vam je, pa Nova godina ne postoji. Zaintrigiran, kao da su me probudili polivši me bokalom mrzle vode upitao sam Kako to misliš? Čiča je dobro znao da sam se upecao; upao sam u nepogrešivost njegove demagoške zamke – znao je da ima stopostotnu šansu za još jedan svoj monolog, taman da ispuni vreme dok ne stignemo kući. Znaš kako, nove godine ne postoje, one se samo recikliraju. Oćutao je nekoliko sekundi kako bi se uverio da smo se svi pretvorili u jedno golemo uvo. U međuvremenu, Zet je ponovo zalomio levo na raskrsnici. Vidi, sve godine se samo recikliraju, prepakuju, ulepšavaju i šalju nekom drugom. Na primer, ovi siroti što sada ratuju zapravo žive našu devedeset i drugu, samo u njihovoj varijatni, razumeš, recikliranu. Kao što smo mi devedesetih živeli šezdesete ili sedamdesete godine nekih nerazvijenih zemalja. Ja sam rekao da to zapravo ima smisla, istinski promišljajući njegovu teoriju na dubljem, filozofskom, egzistencijalističkom nivou. Čiča je nastavio vrlo samouvereno. I sad živimo nečiju recikliranu godinu, modifikovanu da nam deluje kao nova, u stvari je nju neko već živeo, samo malo drugačiju. Ako budemo imali sreće, dobićemo jednom neku novu godinu ovih što su ispred nas u svemu, onako uredno prepakovanu. Beli porodični automobil se već ukotvio tik iza kapije. Vrata su počela da se otvaraju, a putnici da napuštaju automobil. Čiča je samo želeo da poentira i završi svoj monolog zaključujući Čak i u najboljem slučaju, i da postoje dva Deda Mraza, ima osam milijardi ljudi na planeti, nema šanse da bi uspeli svakome da donesu Novu godinu, zato imamo ove reciklirane.

_________________________________________________

STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao i masterirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima kao što su: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Čovjek-Časopis, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Raštan Izdavaštvo (Beograd) mu štampa prvu zbirku poezije “Prazne senke” 2024. godine.
 
 

SLAVIJA

vidio sam najbolje umove svoje generacije
kako se dosađuju u mlakom ništavilu poslušnosti
tiho se nešto raspori
i onda nema nazad
pas laje u crkvi
ne znam kud sa tom slikom
ni on to ne zna ali djela, probija zvučni kič
tuđi internet dođe u moju mračnu sobicu
kao dah boga na samrti koji me sa nekim zamijenio
pa ipak pozdravi zatečene, kao na pogrešnoj sahrani.
tomaž, rekao si da sam brži
ali sam prije uže koje reže prste nego zmija
nego rep ili bilo kakav reptil.
dlačice konopa na svjetlosti iz lijenog tijela mi izvuku duboki glas
sve stavim u jednu pjesmu,
čistu, prosutu posmrtnost
sve što se u jutarnjem programu sazna.
što ne znaju ni julles verne, ni jacque custot,
možda samo krojač što je letio sa ajfelovog tornja, možda samo on.
i onda nema nazad. nema nazad. tiho se nešto raspori
i onda nema nazad,
svaki pejzaž je politički.
svi naslikani oblaci su horda koja čeka
i silovatelj i heroj
u hromoj logici postupnosti
u staljinističkoj posteljini bijeloj kao kao
optički trik pijanog slikara
i raskalašni kalašnjikov njegovog brata
primiču se u riječi volšebno,
dok ova banka isparava
i brašno objašnjenja je tvrdo
pod opreznim kažiprstom.
neko je tu uvijek umro i mrtav je
leš je sklonjen u prozne nabore, nabijen
u barometar rečenice
o kome barmen ćuti, ali joj poznaje pratnju,
samo tri osnovna akorda,
to ti je lako, brate.
posmrtna posprdnost vreba u ulju na platnu, na platnu.
tiho se nešto raspori i onda nema nazad.
sve stavim u jednu pjesmu, koju nikad ne napišem
kasnije mjesecima
lovim trenutak slave
koji ipak ne pristigne, ali stigne tomaževa dopisnica
sve je jedna pjesma koju nenapišem nikad i stalno joj se vraćam
nalazim da sam strašno šarmantan.
maraton prošaran reklamama za nešto.
događaj, usta, gdje zubi samo dokazuju gleđ.
gdje sam samo dotakao gležanj neke tuđe žene
bilo je previše lako previše lako
zubi za probu ogledala
slute teslinu gej grimasu, ako takvo što postoji. sigurno i to postoji
u naizmjeničnoj struji kojom tiborov tesla pomjera namještaj po ljubljani
nepodnošljivo sam živ, kao courtney love.
ipak, da danas umrem
rekli bi, malo je živio, ali je krasno psovao. ali ja nisam psovao,
samo sam čekao jeb koji može bez psovanja, svileni nož moje majke jednom pomenut ovlaš
al nikad na ocu upotrijebljen.
pomjeram promjenu,
govorim joj nisi još promjena nisi uopšte promjena
sve dok me imaš u sebi, ja sam postrojeni kinezi
u dnu zatrpanog sela.
u ukusu bolida. ujedinjenih bolida.
epoha, plehovi, pehari
alan prost i aerton senna,
isplativa neuporedivost.
tata i toto cotugno izlaze iz istorije
jutro je goli savićević, koji
objasni državu
onda obasja miševe. ništa.
obični miševi.
i moje mjesto je nejasno.
bio sam jednom savićević, dok odmara od driblinga
i vuče nogu državu
kao prevelik kurac kojim se mjeri čelo
bitka fasade i pročelja
i kako je sranje počelo, onda kad si zaćutao,
i kad su postsimbolisti počeli da se svinjski goje,
pušteni u divljinu, poraslo im je krzno,
sebični pjesnički gen.
tako da kako da kažem
nepodnošljivo sam živ
kao gosti iz inostranstva
ali sijam kao država,
istorija jebanja, koja se pali rijetko, jer je struja poskupila
pjesnička publika zijeva
nema nazad.
nijesam u mexicu.
moje tijelo nije buktinja.
dlake mi rastu iz prstiju.
bičevi nijemog filma piče svoj ekspresionizam
prvo nacrtam kurvu, onda kruh i kućicu. broš,
neobjašnjivo brašno.
hlebnikovljevo brisanje.
život je astrološki porno, sudar glupih životinja
sa pogrešnim uporištem
vatrostalna prošlost
trosatna izjava ljubavi.
tata i toto cotugno namještaju šiške
toto schilacci je proćelav, lobuje golmana,
lopta putuje dugo, nesnosno dugo
maradona i ivković ljube se i gube
sve ide u krasni kurac.
u masan podrum od paleži.
pojam društvo se preruši u
miljkovićev šešir
svi jebu iste žene, svi se sretnu u dvorištu
pa podrumi mogu mirno da mudruju.
često u ratnom filmu
izbacuju namještaj na ulicu, junak to vidi iz autobusa
nastavi da gleda naprijed.
šta kojikurac gledaš,
kad je vrijeme za napolje, prije no začuješ: van!
tu je i neki pas. kratko je lajao u crkvi
ali nešto je kvrcnulo u tajnom poretku postupnosti
pa sad pas mirno odlazi.
sumnjiva dopuštenja.
bebe, babe, balkani,
beograd drhti nezapaljen
šalje svoje fašiste u meku večernju šetnju
ričard gir i njegov pas
spašavaju frizerski kodeks. bajagu treba poljubiti.
sve se troši, ćelavi, nema nazad,
paganski se prosipa, genetika je neumoljiva,
tepisi svoju mokraću vraćaju bogu u zvučnik,
bog se zagrcne, povrati komuniste koje je pojeo,
u besomučnom ždranju.
nikad stigla poruka
dalmatinskih partizana crnogorskim partizanima
bljuje četničke čičke
u čistu kočionu travu vitmana koja mi reže koljeno
dok iskačem iz voza o tome treba šuštati
ali će kasnije izrasti kao fudbalerska žena.
nijesam u mexicu.
moje tijelo nije buktinja.
dlake mi rastu iz prstiju.
želim da udavim možda
junaka koji zna sve
još dok ne zna imena, još dok je rilke mrtav,
neotkopan, u lavi.
seljačke vile ga bude,
ustaj, kepec, da radiš. fudbaleri su vreli
ali su cijevi vrelije.
temišvar je odvratan.
čaušesku ne toliko.
nema nazad.
ovih pet riječi čini šumu
uz nju je amoralan, opisivi manastir,
pastirska prostirka na kojoj mladi fašist
siluje kasirsku pomoćnicu.
krave godišnje ubiju više ljudi nego ajkule.
nacrtljiva katedrala, karvere, je kurac,
kurac sa kockastim mudima,
to zna svak ko je slijep, sve drugo je nategnuto.
mislimo mi mislimo oni
ali stvari me moraju zaslužiti.
težak sam kao rukomet i svadba. nema nazad
mirni milioni nekretnina lome domaćicu u trenerci
koja prazni kantu s otpatcima.
nema nazad. mislimo mi mislimo oni
pas laje u crkvi, ne znam šta sa tom slikom
kuda da ode džukela tjeraju li ga ili se umori.
ili ga baba otruje, kasnije kaže, pa zar bih ja to mogla
svi psi su pospani bog koji se vraća kući
jer mu je internet dosadan.
šta je onda događaj
sisa, savijena aseksualno,
nad rukom koja namješta predmete, pa puštena.
svjetlost odvojena od svojih predmeta
sjedi na državnoj kasi.
beograd drhti nezapaljen.
samo ste bombardovanje zvali rat, ohoho ko smo to mi
oho ljepilo nagona, što traje nekoliko sekundi
trljanjem postaje prah, podmetnut umjesto pepela
i tad si opet odlijepljen
u patničkoj pozi sveca
što trlja svoje prste i kaže prah prahu, leecooper zemlji
jebem vam nježnu majku fašističku što se oblači u metafore
karneksova pašteta leti prema gore
lebdenje, zli labudovi, koji šapuću
budale,
samo ste bombardovanje zvali rat,
to je prevelik zajeb, sintaksa neoprostiva.
preskupi raspali taksi kliza kroz balkanski njujork
kao priučen remorker kroz vizantijsku pučinu
moji neprijatelji se druže, to je nedopustivo.
na mojoj bisti oštre kurčeve, ali jeb ostaje moj.
režimski sjaj na majku spušta svileni nož
tu sam nijem kao manijak kome se pokazuje nijemi film
kome da šapnem nisam,
dok se optužnice množe
i neutralni supružnici opružuju po plažama
sama trema je mater sa predugačkim spiskom želja
koji savićević uzme, pročita prvih par riječi,
pa sklopi u avion, koji rola po pisti.
mislimo mi mislimo oni mislimo mi mislimo oni
neki to zovu psovanje ja to zovem kalendar
tata mi kaže pazi se ponovo su opasni traže nove neprijatelje
makar iz jedne pjesme makni šupak i spermu
ostavi da su pičke, to je sasvim u redu
svjetlost odvojena od svojih predmeta sjedi na državnoj kasi.
tražiti joj da pristupi, reći dođi, dođi
dok pas laje u crkvi,
nije baš pošteno.
nema nazad.
nema nazad.
mirna je urna tmine u kristalu lustera
svi predmeti su preduzimači, dok se istorija istoriše
na sjekiri je krv je med je krv je med je krv
uskoro će se i to saće skoriti.

VLADIMIR ĐURIŠIĆ (Titograd, 1982.), iz zbirke “NIŠTA UBRZO NEĆE EKSPLODIRATI”, OKF Cetinje, 2006.

BOŽIDAR VASILJEVIĆ: JUTRO U KURSULINOJ ULICI (iz zbirke poezije “ZLATNI OSTACI”, Povelja, 2024.)

Na gavranskom jeziku iz visokih krošnji gde jesenji vetar miluje 
bakar i zlato lišća u venenju 
pozdravlja nadmeno 
stari crni poznanik 
moćan da svakog trena raširi krila i preleti u drugi svet 
ostavljajući me prizemnog 
da sitnim korakom 
još dugo idem 
istom ulicom 

***

Volim lagani kas koji izravnava polje njene široke sapi 
udobne kao faraonov presto 
šta će tu sedlo 
oboje volimo kako se svet ljuljuška a beskraj nadolazi kao potop 
prolazi kroz nas 
dok vukovi zavijaju negde 
kao da im je rođendan

***

Da ga nisam zaustavio 
konj je mogao u galopu 
preleteti Resavu 
proći kroz horizont 
ne znam zašto sam to učinio ali stalno se ponavlja
taj trenutak kada odustajem od preleta 
da bih osetio pod stopalima rosu sa deteline 
koja je sva čini se bila 
sa četiri listića 
pa je i konj frktao 
od sreće

***

Nikako da odem na zlatni Pek
sa velikim sitom i velikom lopatom
snažnim zamasima 
da ispiram tone sjajnog šljunka
iščekujući da već u sledećem trenutku
zablista na suncu 
zlatno zrnevlje 
dok brzakom bistrim promiče pastrmka
savršene vitkosti 
kakve u teretani nema

***

Smejem se kao lud dok pase travu 
u parku kovinske ustanove 
ne znam 
otkud tolika sreća 
kao da sam dobio milijarde 
kupio pet fabrika za evro 
osnovao harem sa lepoticama svih rasa 
dobio nobelovu
i sve dao za izgradnju crkve
da se moje ime veliča na vjeki vjekov 
postao vlast i proterao sirotinju 
na asteroid 
da ne kvari prosek 
postao predsednik oba udruženja
književnika Srbije
i sve unjkave pisce 
hiljadu njih 
poslao da gaje stada 
smejem se 
kao da sam ugledao kraj sveta 
sa vatrometom 
i slavljem 
duboko u noć 

***

Nikad neću naskakati na kupačice sa jezera Idval
u dolini Ogven u Velsu 
kao onaj ovan 
iznad Mankine kuće 
u Jasenovu 
što je naskakao čas na jednu 
čas na drugu ovcu 
ali nije mi žao 
što neću ni videti jezero Idval 
i svu tu lepotu 
zašto bi mi bilo žao 
zbog izmaštanih kupačica 
i mnoštva lepih stvari 
koje su me mimoišle 
zbog moći 
koje nisam imao 
pogotovo što ne mogu poreći 
da na izvestan način 
u silnom naletu 
neobuzdane mašte 
i sasvim promašen život 
ima izvesnih draži 

***

Usamljen čovek 
postaje toliko dovoljan sebi 
da se prosto pita 
čemu sav ostali svet 
polako se useli u njega 
sav svemir 
sa svim zvezdicama 
i crnim rupicama 
i sve mu je potaman 
usamljen čovek je neodgovoran 
kao bog 
mogu svi da ga poreknu 
i sahrane 
uludo im rabota 
on zna da ga ima 
i ne interesuje ga 
šta svet misli 
o načinima da se postoji 

***

Neko je srećan zbog kamenčića pokupljenih sa obala reke Lifi
možda istih kamenčića 
s kojima su se igrali 
Jejts Šo i Džojs 
neko uživa u brundanju testere dok seče drva na mrazu 
koji prekorno štipa za uši na levoj obali Dunava 
neko nosi žar u bakarnom kotliću
i peče slaninicu srećnoj deci
dok svinje riju zaleđenu ledinu
sladeći se korenjem korova na obali Resave 
mnogo je srećne poezije 
i srećnog sveta 
kojeg nema na naslovnim stranama i u udžbenicima

________________________________

BOŽIDAR VASILJEVIĆ (1951, Jasenovo), objavio je dvadeset dve knjige proze, poezije i poezije za decu. 
Objavljivao u svim relevantnim časopisima, prevođen na strane jezike, zastupljen u antologijama za decu i odrasle na srpskom, švedskom i ruskom jeziku. Živeo i radio u Kragujevcu, Svilajncu, Despotovcu, Senjskom Rudniku, Parizu, Kran-Montani, Luganu, Arosi, Lucernu, Huru i Ćupriji. Živi u Beogradu. 
Knjige poezije: 
Crne kapi, 1991; Raščinjeni anđeo; 1993, Klošarkin ples, 1994; Lov na kosmičke strune, 2001; Izabrane i nove pesme, 2004; Pev galjarda, 2008; Zlato maslačka, 2015; Pod ludim mesecom, 2016; Nešto u nastajanju nestajanju, 2018; Ničiji, Izabrane i nove pesme, 2019. 
Knjige proze: 
Vilinsko voće, O strasti, ljubavi i ostalom, Večni zagrljaj, Zlatno raskršće, Milkina česma, Priče o Jasenovu.
Knjige poezije za decu: 
Pesme za decu i mame, Životinjski svet Srbije, Do neba tri, Hoću da budem nešto, Zaljubljeni dud, Svaki čas je sreća, Slonče trotonče

LJUBA LOZANČIĆ: TRI PRIZORA IZ POST-BRAČNOG ŽIVOTA (iz rukopisne zbirke poezije “Nedjela”)

PRIZOR PRVI

Ti želiš biti moj prijatelj, čovjek, moja žena, muž, moje dijete.
Pitaš me zašto te ne pustim da me voliš,
satima ti pletem mrežu od kontradiktornih riječi,
gradim konstrukcije koje miniraju mostove i bacaju kapljice krvi
u podnožje palube,
u kojoj su izbjeglice rata i petnaest godina nakon potipisavanja primirja
i dalje samo to
izbjeglice.

Vozim se u tramvaju, 2007. je godina.
Profesorica oboljela od karcinoma ima jako kratku kosu koja miriše na jorgovan.
Priča mi kako se iznenadila čitajući nedavno moj esej i o tome
kako nije znala da sam izbjeglica.
Bila sam – govorim joj.
Ne razumijem – odvraća.

Izlazim iz tramvaja i otpozdravljam mašući valovima kose boje baruta iz
metaka ispaljenih u tijela dječakâ. Zadnji put je da se vidimo.

Na kolodvore 2015. godine pristižu neki drugi ljudi.
Pitaju se zašto ih ne volimo i zbog čega im ne damo da nas barem pokušaju zavoljeti.

Srna koja se zatrčala u ogradu od žileta nije ništa manje nesretna,
od one koja se u prelasku kakve seoske ceste, zabila u jureći automobil.

Razlika je možda tek u tome što će iz automobila ipak netko izaći,
ako bude imao vremena, i zaplakati nad ugaslim očima,
lokvom krvi, polomljenim udovima.

Probijam se kroz prašumu,
kapljice znoja cijede se u oči i peku,
neometano probijaju svoju putanju kroz guste obrve i trepavice boje vapna.

Nailazim na otrovne bobice od kojih
povraćam sjećanja na kamenje u trbuhu vuka,
biblijski potop koji su navodno
preživjeli Noa i Noina žena, kojoj
nikad neću saznati ime jer smatram
da je Stari zavjet izmišljotina.
Zato radije čitam o utjecaju glazbe na mozak glasno zagovarajući nihilizam.
A kada se ipak pomolim Bogu
činim to poskrivečki kao prava žena 21.stoljeća.

Upale obraze rješavam dermalnim filerima.

***

PRIZOR DRUGI

Pitaš me zašto ti izmičem
svaki put kad osjetim da si preblizu.
Govorim da ne znam.
Slutiš da je zato što smo dva dana bježali kroz planine od ekipe sa automatskim puškama.

Ne – odmahujem rukom,
te puške izgledale su kao električne gitare nonšalantno prebačene
preko ramena zgodnih glazbenika, koji ponekad u publici
vide lijepu djevojku i zaborave joj ime.

Pitam te znaš li zašto ljudi bacaju petarde.
Ne znam – govoriš,
ali zvuči kao nešto vrijedno istraživanja.

Odlazimo na trg okićen električnim svijećama.
Kupujem veganski hot dog, a ti toplo vino sa aromom cimeta.

Iz peciva umjesto prekuhane hrenovke izvlačim petardu i palim je na četvrtoj adventskoj svijeći,
a potom je gasim, sada već mlakim vinom.

Govoriš kako voliš moju različitost. Pretvaram se da te nisam čula.
Pri odlasku na počinak okrećem tijelo od tebe i prilazim bliže hladnom zidu.
U san mi naviru glazbenici sa automatskim puškama prebačenim preko ramena,
ležerno i coolerski. U publici zapažaju osmogodišnju djevojčicu,
pitaju je kako se zove i potom joj odmah
zaboravljaju ime.

***

PRIZOR TREĆI

Probudi se ležiš na namočenom jastuku –
govoriš dok pokušavaš pridržati moju glavu i istodobno skinuti jastuk s kreveta.
Nisi dovoljno spretan, kotrljaš se niz mokre plahte i padaš iz francuskog prozora.
Gledaš kroz rešetke razliven po betonu i dozivaš me.
Krevet se pod mokrim tijelom povlači u sebe,
želeći biti ostavljen na miru, a ti u padu
nisi stigao zatvoriti prozor.
Sada se od hladnoće inje hvata po uzorku popluna.
Lice ti je zamišljeno i odsutno.
Promatraš kako se po modrim usnama
cakli tanki sloj tek zaleđene sluzi.
Ne misliš da sam lijepa,
čarobna nit’ posebna.
Tražiš fantomsku bol nepostojećeg osjećaja, nalaziš samo čavle ali ne i čekić.

Stan je prepun antiknog porculana koji si mi oporučno ostavio u nasljedstvo.

Dok me gledaš kako se zauvijek udaljavam shvaćaš da me
nikad nisi volio ali da si sada kad me nema
puno manje sam.

Dižeš se i snagom volje zakucavaš udove na svoja mjesta,
pristavljaš vodu za čaj u kazan od bakrenog lima,
ulijevaš ga oprezno u svih osamsto šalica.
Sve dobro sada je u zemlji, pomišljaš.
Happy end samo što nije dosegao jačinu od sedam Richtera.
Ogradu koja je postavljena oko staračkog doma
sada ruše mladi revolucionari sa slušalicama
u ušima u kojima svira Bach.
Promatraš kako iz zgrade obrasle sijedom kosom
veselo istrčavaju stotine sjećanja na post-ratna djetinjstva.

____________________________________

LJUBA LOZANČIĆ (1984, Livno; Zagreb) do sada je objavila dvije zbirke poezije; „A što je s ljudima“ (Mlinarec i Plavić, 2005.) i „Slavlje na pučini“ (Algoritam, 2007.) koja je proglašena najboljom na natječaju Na vrh jezika, za 2005./06. godinu. Poeziju i kratke priče objavljivala je u književnim časopisima Zarez, Vijenac, Quorum, Libra Libera, Fantom slobode, Knjigomat i drugdje.

BADNJAK

badnjak je, i isus i ja kupujemo cigarete
na kasi seoske prodavnice, prodavačica pita,
ko ti je ovaj, dok on po policama
zagleda kinder jaja, ima li marmelade, još?
pita ih moj dugokosi drug, a linolade?
vidi, nove argete, kaže mi dok u ruci
konzervu okreće kao da je novi cd od azre
dakle, kilo šećera, pola kile kafe, naranče
mandarine… ovo su klementine!, prekida ga
prodavačica; imate li sokove što se s
vodom mute?, pita je isus… ima!, onda neki od jabuke
može li jagoda?, može!, isus joj se smije
i daćete mi čičkovo ulje… ono za frizure?, pita
prodavačica, ja!, kaže isus
e nema to, hoš gel ili lak, onaj taft?
isus me gleda, ma jok, kažem mu ja
lijepit će ti se slama za kosu, u novinu mu
umotaj ovo, kažem prodavačici, a ona
i dalje na isusa očima išareti… daj nam i paket
petarda, kažem ja, daj nam litru nekog pića
žestoka, sve što imaš praška za pecivo,
šećera u prahu, brašna nam daj vreću i
jednu veliku cjediljku, ili sito, ako ima…
a što će vam, tako ti boga, sve ovo?, pita
prodavačica i pokazuje očima na isusa;
treba, treba, nosimo božić katolicima
pun sitnog snijega, ovo je bona isus, sin jozin –
joze što te pita pošto ti je salama, što s karijolom
dolazi u nabavku, bona, znaš onog mršavog
što mu točak ševelja kroz bljuzgavicu –
sami u kući, onoj, što žive on i baba, ovo je sin njihov
slamu su mu prostrli, noćas će se opet roditi
isus, sin jozin i babin sutra će duže spavati
i ruke će – odmarati, od kobre, kojom runi zemlju
irsku, da po njoj klize tramvaji i automobili
to je on, sin božji i babin, prosjutra će im
popraviti oluk, zamijeniti crijep, drva nacijepit
da im bude do uskrsa kada će hrvati bosanski
ponovo prokrsnuti kroz kesaste opne tuđine
s kesama voća rasteretiti givikte tuge, oduzeti se
od bijela svijeta, džepova punih bijelih pčela
bahnuti na vrata bosne, u gluho prkosne

ALMIN KAPLAN (1985, Mostar)

– nova verzija pjesme koja je originalno objavljena na portalu Miljenka Jergovića https://www.jergovic.com/, Ajfelov most, 24.12.2018. –

književna premijera: ROMAN MARINE KUVEŽDIĆ “KAD PLAVI DUNAV”, Sandorf, Zagreb, 12/2024; ulomak

Dok je sjedila u ugašenom autu držeći jednu ruku na volanu, Vesna je razmišljala o tome koliko je uzimala stvari zdravo za gotovo. Te jednostavne stvari poput vožnje autom.

Toliko ju je živcirala gužva u prometu, drugi vozači, skliske ceste, lokve. Sve ju je uzrujavalo.

Pogledala se u retrovizor. Blijedo lice. I ta njezina tanka kosa. Nikada je nije dovoljno cijenila. Čak je svima govorila da je mrzi. Krenula je u teretanu da bi tijelo dotjerala u red, ali sada joj se činilo da to njezino tijelo i nije bilo u tako lošem stanju. Do tada.

Zazvonio je mobitel i ona se trgnula. Zvao ju je Pero, ali ona nije mogla razgovarati o tome, ne u tom trenutku.

Uporno je zvonio, kao i inače. Kreten. Pomislila je. Koliko mu je samo puta rekla: ako se nije javila nakon prva dva-tri zvona, očito se neće ni javiti. Ali on je uporno zvonio i zvonio… Kako može stalno ponavljati iste greške. Sluša li je uopće, ikada?

Ugasila je zvuk. Obuzela ju je ljutnja i zbog toga je konačno zaplakala. Bijesno je udarila objema rukama nekoliko puta po volanu. Nije bilo pošteno i nikako to nije mogla prihvatiti.

Njega nije bilo briga, nikoga od njih nije bilo briga. Mogla je naprosto nestati.

Ali nju je bilo briga!

Kada se ponovno pogledala u retrovizor, osjetila se još jadnije. Nemoćno. Svaki put kada bi pomislila da počinje upravljati vlastitim životom svemir bi je opet tresnuo posred lica.

Nije li sada zaslužila nekoliko desetljeća da se posveti sebi, uživa? Nije li zaslužila dostojanstveno ostarjeti? Zaista je planirala to odraditi dostojanstveno, bez botoksa, plastične kirurgije i puno kukanja.

– Ne, ne i ne! – odmahivala je glavom kao da pokušava od sebe otjerati te misli.

Uzela je mobitel, otvorila mail i počela pisati novi, brišući svako malo suze koje su joj se i dalje slijevale niz lice. Ipak, dok je tako tipkala, disanje joj se počelo smirivati, a suze se prorijedile. Kada je naposljetku odložila mobitel na suvozačko sjedalo, bila je napokon sposobna popraviti šminku i krenuti kući.

Čak je nazvala Peru i rekla mu da otvori bocu vina ako djeca nisu doma. Zanemarila je njegove opaske o njezinim promjenama raspoloženja i nesuvislom ponašanju. Pero je u tom trenutku bio toliko sićušan da su se njegove primjedbe jedva čule.

Kada je stigla u stan, nasmijala mu se, poljubila ga i primila čašu u ruku. A zatim ga je dobro pogledala. Bio je prestrašen. Iščekivao je. Izgledao je i kao da mu je poprilično stalo. I bilo joj je žao što je u autu pomislila da je kreten. Zaslužio je znati. A nije znala kako da mu kaže. I zato je naprosto izgovorila sve što je imala reći, koliko god joj se takav način činio banalnim. – Našli su nešto na sistematskom. Na grudima…

– Pa ne mora biti… Pa imala si cistu…

– Ne, ne, ovo je drugo, cista je i dalje tamo.

– Pa možda je i to…

– Već sam punktirala, čekam rezultate, ali znam da je rak.

– Kako možeš znati dok nisi dobila nalaze, jesi li ti normalna? – Pero je počeo vikati, kao što je i običavao činiti u nervozi, no ovaj put mu je gestom ruke pokazala da zašuti.

– Znam.

Pero je stisnuo usta kao da se suzdržava od psovke, a lice mu je pocrvenjelo od bijesa. Sjeo je na kauč i duboko udahnuo. Ta gesta ga je ponovno učinila bliskim. Da, znala je da ni njemu nije lako. Ovakav život kakav su trenutno imali vjerojatno nije ono o čemu je sanjao.

U tom trenutku, baš kada se učinilo da će joj nešto reći, nešto nježnije nego što je običavao posljednjih nekoliko godina, u stan su uletjeli Renata i Luka glasno se svađajući.

– Ti nisi normalna! Svi znaju da je taj mali najobičniji šupak! – urlao je Luka.

– Začepi, idiote!

– Ej, ej! – Pero je ustao i pokušao ih utišati. Na njemu se vidjelo da, baš kao i Vesna, u tom trenutku nije imao ni zrnca energije za njihove svađe.

Vesna ih je apatično promatrala. Htjela je samo da se maknu, da odu. I učinilo joj se čudnim, iako to nije bilo prvi put, da je toliko iritiraju vlastita djeca i njihovi problemi. Poželjela im je reći da riješe to sami, no suzdržala se.

– Ma, glupačo glupa, pa onu curu prije tebe je prebio! I to dobro znaš! – kada je Luka to izgovorio, na tren su ipak svi umuknuli, pa i Renata koja kao da je ošamućeno prebirala po mozgu grozničavo smišljajući odgovor.

Sjela je na stolac i rasplakala se. Vesna je poznavala taj plač. Dobro je poznavala svoju kćer. Od malena je imala običaj tako zaplakati kada bi se osjetila stjeranom u kut. Svrha takvog plača, doduše, nikada nije bila posve benigna. Postavljala se tako na zadnje noge i pokušavala izmanipulirati protivnika kako bi je pustio na miru.

– Čekaj, šta!? – upitao je Pero kao da nije dobro čuo.

– Njen Marko, obožavani. Svi me pitaju kako mogu pustit sestru da bude s njim! Pa prebio je curu s kojom je prije bio, mala je hodala u masnicama po gradu mjesec dana.

– To nikad nisu dokazali! – viknula je Renata, lica crvenog od suza.

– Pa zato što ga nije tužila, kokoško jedna, jer je bila glupa kao i ti!

– Čekaj malo, o ovome ćemo popričati kad se smirite – Vesna se ipak morala umiješati iako je osjećala da nikako za to nema snage. Pekla ju je savjest jer nije mogla u tom trenutku pratiti sve što joj sin govori.

– Neću ja o ničem razgovarati s vama, pogotovo ne o Marku! – Renata im je okrenula leđa i otrčala u svoju sobu uplakana, a Vesna ju je u tom trenutku poželjela pljusnuti posred lica. Sjela je za stol i zapalila cigaretu.

– Pričat ćemo još o tome Renata, da znaš! – Pero je povikao, no iz njezine je sobe već treštala tugaljiva Billie Eilish.

– Mama – Luka je sjeo na stolac nasuprot Vesni i zagledao joj se u oči kao da će joj reći nešto važno, a ona je počela pomalo gubiti živce.

– Luka, sutra ćemo pričati o tome, može?

– Al’ daj me slušaj…

– Ne mogu te sad slušati! – prekinula ga je grubo, nakon čega su je i on i Pero zabezeknuto pogledali.

– Ne možeš ti mene nikad slušati! – dreknuo je. Zaboljelo ju je. Bila je to istina. Luka je od malih nogu bio samostalan i dobar dečko, sportaš, bez nekih specifičnih problema.

Slušao je, učio, družio se s drugima i odrastao praktički po inerciji. Renata je u startu dobivala puno više pažnje, jer je tražila puno više.

– Ne mogu te sad slušati jer večeras o nečem razgovaram s tvojim tatom. Čula sam te i svakako ćemo o tome još razgovarati – rekla je mirnijim tonom, a Luka je ustao i uvrijeđeno otišao u svoju sobu.

Pero je sjeo i natočio si čašu vina. Doimao se uzrujanim.

Kao da je sve leglo na svoje mjesto u njegovoj glavi. Kao da je shvatio ozbiljnost situacije.

– Kad ćeš dobiti nalaz? – upitao je tiho.

– Idući petak. Pred vikend – nasmijala se, no oboje su nastavili sjediti u tišini i ispijati svako svoju čašu vina.

– Mislim da si zabrijala.

– Vidjet ćemo. Možemo li sada prestati pričati o tome? –prekinula ga je iako je znala da je to nesuvislo. Namjeravala je s njim razgovarati o svemu i zato je ušutkala djecu, a sada joj je i on smetao iako je samo bio zabrinut.

– Ali, Vesna, ne možemo. Ne možemo prestati pričati o tome jer imamo obitelj. Imamo obaveze. Sve što se dogodi utjecat će dalje na nas, na ovu obitelj. Razumiješ? Moramo pričati o tome, odmah i sada.

Zagledala se u nokte i s jednog počela trgati trajni lak koji je već trebalo obnoviti. S Damirom je bilo puno lakše razgovarati. On je razumio. Mogla je s njim biti i u tišini. Jednostavno, Damirov senzibilitet je bio drugačiji i on je bolje razumio njezine potrebe. Uzdahnula je. Odlučila je zadovoljiti Peru kako bi mogla ostati sama i ponovno Damiru napisati mail.

Zbog te se pomisli odjednom osmjehnula.

– Shvaćam ja da je tebi to sve skupa naporno, ali moramo razmisliti o svim opcijama. Ako je stvarno rak, šta onda, jel se može operirati, koliko je to veliko?

– Jedan centimetar, ali to nema veze. Dobit ću nalaz u petak pa ćemo pričati dalje. Kako da sad pričam o tome kad ni ja ne znam koje su opcije?

Nakon toga su neko kratko vrijeme sjedili zajedno u tišini i pili, a zatim je on ustao od stola i otišao u dnevni boravak.

Laknulo joj je. Jedva je dočekala da ostane sama kako bi provjerila mail, prisjetila se nekih ugodnih trenutaka i zaboravila na danas i na ovdje.

___________________________________________________

MARINA KUVEŽDIĆ rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu.
Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja i zbornika (Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam.
Do sada je objavila dvije knjige u izdanju Sandorfa, zbirku kratkih priča pod naslovom Put koji je odabrala 2022. godine, a roman Kad plavi Dunav 2024. godine.

POEZIJA ĐORĐA JOVANOVIĆA

SVE ŠTO ŽELIM

Želeo bih da me poezija
do te mere obuzme i prožme
da jednoga dana na mesto običnog govora
progovorim stihovima,
da svaka izgovorena reč
postane stih za sebe,
a svaka rečenica već čitava jedna pesma
zaokružena i cela.

I uz ovu
imam još jednu malu želju:

da na mene uvek misli jedna čista duša.

***

USIJANA GLAVA

Između moje glave i sunca
stoji hiljade kilometara i hiljade stepeni.

I dobro je da je tako!
Jer, ako bismo se malo približili
zasigurno bi se istopilo sunce
od vatri koje žive u meni.

***

MIRIŠE NA NADU

I kada smo bili na rubu egzistencije,
u dugovima i strepnji
i danas kada je sve u redu —
majice koje je majka oprala isto mirišu
i sada kao i nekada
na neku večnu nadu,
na ljubav koja nadilazi
i života tegobu i života lagodu.

***

POEZIJA JE SVUDA OKO NAS

Poezija je piti kafu u kafani Znak Pitanja,
posmatrati iz nje Sabornu crkvu
i čitati Njegoša.

Poezija je uhvatiti balon na ulici
koji je dete ispustilo, nasmešiti se
i vratiti mu ga.

Poezija je kada devojčica na majkino pitanje
da li više voli babu ili dedu odgovori:
“Ako ti kažem, baba će se ljutiti!”

Poezija je kada od starca na ulici
kupiš stručak poljskog cveća
i pokloniš ga prosjanki.

Poezija je diviti se patki u reci
i žaliti sudbinu kruške
od zametka zarobljene u rakijskoj flaši.

***

KREČENJE

Upornim šetnjama
ceo grad sam okrečio
mislima o tebi.

_______________________________________

ĐORĐE JOVANOVIĆ rođen je 1997. godine. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Poezija mu je objavljivana u Politikinom Kulturnom dodatku, Književnim novinama, kao i u različitim književnim časopisima, zbornicima poezije i na internet portalima. Finalista je 56. Festivala poezije mladih u Vrbasu. Prethodne godine je objavio svoju prvu zbirku pesama “Skok iz gnezda”.

ZBIRKA POEZIJE VELIMIRA KNEŽEVIĆA “LIDO”, Povelja, Kraljevo, 2024; sedam pjesama

IZVEŠTAJ IZ PROVINCIJE

Prokurator da zabeleži u današnjem izveštaju:
trenutno u provinciji gore kontejneri, i bulka
cveta od nečije fantomske glavobolje
u industrijskoj zoni, na polju. Pored puta
dečaci slažu kartone – patišpanje,
i otkuda ovde, gde nijednog drveta nema,
pod nogama da krcka toliko lišće i granje?
„Glavobolja rađa šumu”, dodatna napomena.
Neka telo svoje elektronske pošte
oblikuje i ovim, prokurator – jogi u transu,
oduzeta sloboda je li bila sloboda uopšte
ili oduvek manjak u konačnom bilansu.

***

PRED KIŠU

U oblaku pred kišu signalno zasvetluca.
to je buduća rđa, rđa za dogodine.

Potom vidiš:

Parče belog hleba leži na trotoaru.
Šiba te prinudna misao:
Neka ga neko podigne, neka ga neko podigne!

Sve se da primi pljusak zgušnjava i spušta.
Nebo ti tako bude tačno iznad glave
da s prvim kapima opet odskoči u nepce svoda,

pa lije spontano i toplo kao pucanje arkade.

***

O PROKURATOROVOM PRETERANOM ZDRAVLJU

Niko nije znao, a i kako bi. U tišini
naš prokurator neguje bizarnu naviku;
Sklon je da ređa sopstvenu obuću, po brzini,
a potom osluškuje korake u cipelarniku.
Prokurator naš sakupljač je otisaka
sopstvenih ruku, sapunom, kroz penu.
Skoro da se čovek nad time sažali
kao da je reč o umobolnom kretenu.
Ipak, o njegovom preteranom zdravlju
svedoči nešto nad čim nema zborenja;
Pre nego što reč izusti, kao na semaforu,
On pogleda levo i desno od trenutka govorenja.

***

IMENA

Imena su tuneli.
Nizbrdice bez brda.
Otvarači za puteve
u vazduhu.

Bogato rastinje.
Agrarna reforma
koja beskrajno
započinje.

Naglo mleko
koje postane najnežnije
u svome oticanju.

Imena – majke uma
skupljene oko skamenjene vatre
koja puca
u njihovim slovima.

Imena nikoga nisu ogrejala,
da bi išla sa tobom,
moraju da se nose.

***

NAMESNIK U PODZEMNOM PROLAZU

Sasvim sličan onom koga čuva predanje
u formalinu sintagme Pravedni Jov
jedan je uzrujao namesnika, golim čirom, na ulici,
te nešto o mesu i crvenom crepu pomisli On,
i još nešto o struganju rana i platnoj kartici.
Potom kroz podzemni prolaz u seriji eskivaža
mimoilazio je lako nadolazeća lica,
koja su odozgo u uski tunel navirala,
pokretana snažnim vuferom popodnevnog špica.
Mislima već nag, pod jakim mlazom tuša,
namesnik će prvo odložiti odeću na pranje,
oteža i najmekša tkanina od tolikih pogleda
što će svu noć bditi kroz njeno mašinsko tkanje.

***

ŽETVA

Izašavši brzo iz groba,
ispravljaš se oprobanim ritualima.
Dovoljno je da se očešljaš
pa kao da nisi ni bio mrtav.

Opet te je rodila i povila ista koža
dok si pokušavao da se sakriješ
u orman, pod tepih, u kapu.

Svetlaci su zarivali eksere u lobanju
jo-jo efektom
i odmotavali svitak za sećanje
po kojem teče film:

Sestra ispred zgrade igra
smokvica, ema, skok,
a ti bežiš od srpa, kosijera, noža.
Svetlost napada testerama, po člancima.

Livada kaplje skakavcima
i otvara se u špaliru
ka oblaku žetvene prašine
iz kojeg valjkastom gubicom
nastupa kombajn:
Sa glavnog puta pravo u njivu
da te uhlebi u svoju gvožđuriju.

Trenutak zatišja…
Sijaju iz mraka,
livadski šampinjon,
ošurena krmača,
albino foka –
na strn bačena tri puna džaka.

***

NAMESNIKOV SAN

Izvesno je, namesnik uskoro napušta našu zabit.
Vrše se poslednje pripreme da preda akreditive.
Žrtvovao je pešak-godinicu, igrajući gambit,
i stekao prednost u centru, gde mu obrađuju papire.
Užasnut malom pobedom prokurator je sanjao ono
tipično za strah od uspeha: visina, padanje, krici
i, nemajući oslonca, nemajući dna, noktima, bolno,
napravi rez u vazduhu kao na Fontaninoj slici
(čiju je reprodukciju video u jednoj ambasadi
i jedva se oteo kompulziji da priđe i opipa platno).
U snu se, kao u testu, mučio da rez rukama ogradi
nameštajući šake isto kao da svira u travku.
Konačno, prislonivši oko na čistu ranu u prostoru,
on iza nije video svet paralelni, isti, samo bolji,
niti tajnu, niti želju i utehu, čak ni delirijumske mrave,
već ambulantnu svetlost nad beskrajnim poljima paleta
i u savršenim skretanjima natovarene viljuškare.

______________________________________

VELIMIR KNEŽEVIĆ rođen je 15. oktobra 1985. u Beogradu. Diplomirao je na Grupi za srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na filološkom fakultetu u Beogradu.
Objavio je tri zbirke pesama: Mrazovnik (Srpska knjiga, Ruma, 2008), Dunav stanica (Povelja, Kraljevo, 2019), Slušni aparat (Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 2021, Književna nagrada „Novica Tadić”).
Živi i radi u Zemunu.

KRATKA PRIČA NEVE LUČKE ZVER: SKITNICA

Kad smo se vratili iz šetnje, djevojka i ja zadržali smo se u sušionici s izgovorom da moramo složiti opranu posteljinu. Budući da joj je majka bila u posjetu, kod kuće se nismo usudili biti pretjerano intimni. Moj stan je malen, zidovi tanki, a ona je konzervativna. No nije nam bilo suđeno uživati među plahtama jer nas je prekinuo vrisak. Dug, prodoran vrisak. Bože pomozi, pomislio sam, obuzet lošom slutnjom.

Ulazna vrata mog stana otvaraju se u dnevni boravak, gdje je stajala Aljina mama s rukama na bokovima. Odmah mi je laknulo, izgledala je još energičnije nego prije. Tada sam pod njezinom savijenom nogom ugledao lavor za ispiranje krpa kojima perem pod. Ispod njega je nešto divljalo.

„Evo ga“, rekla je, „Timon, donesi, molim te, vreće za smeće. One crne.“

Bez riječi sam je poslušao.

„Ulovila sam štakora.“

Zvučala je pobjedonosno i prijekorno, kao da sam ja kriv što je životinja zalutala baš k meni.

„Prvo sam se, naravno, uplašila. Refleks, zapravo, jer bio mi je preblizu, i uopće se nije bojao. Srećom, reagirala sam brže od njega. U rukama sam imala ovaj lavor, htjela sam prebrisati pod u kupaonici.“

To sam već ja učinio prije nekoliko dana, očito ne dovoljno temeljito.

„Bacila sam ga na njega prije nego je uspio pobjeći. A sad ovako. Ovdje ćeš namjestiti vrećicu, pazi da se dobro zalijepi za lavor. Ja ću ga s ove strane podići da može ući unutra. Vrećicu ćeš dobro zavezati, najbolje da je stavimo još u jednu i u kutiju, da sigurno ne može van. Onda ćeš ga odnijeti dovoljno daleko,“ strogo me pogledala, „ali ni nakon toga najvjerojatnije neće biti mir. Znate da štakori žive u skupinama… Da ga ni slučajno nisi pustio! To je pametna gamad, može pronaći put natrag. Ozbiljno mislim“, odgovorila je na moj sumnjičavi izraz lica.

Što mi je preostalo? Alja je jako vezana za svoju mamu, kod nje stvarno nisam želio dobivati crne točke. Uspješno smo obavili stvar, nesretnog štakora nisam stigao ni vidjeti. Ubrzo sam se našao s kutijom pred vratima. Teško vam mogu opisati svoju unutarnju borbu na putu do parka. Jadnik je cijelo vrijeme cvilio, osjećao sam njegove očajne pokrete. Naravno da sam mu htio vratiti slobodu. Ali što ako bi se stvarno vratio? I što bih rekao šefici kad bi provjerila je li zadatak obavljen kako treba? Ne znam dobro lagati, prebrzo pocrvenim, moguće je da bih počeo i mucati. U nadi da će ga osloboditi netko drugi, ostavio sam ga kod klupe uz ribnjak. Znao sam da će se u dvije vrećice prije ili kasnije ugušiti.

Ne mogu sa sigurnošću reći da nisam osjetio izopačeno zadovoljstvo u toj okrutnosti. Svakako ga nisam osvijestio, ali osjećao sam navalu adrenalina, što mi na neki način uvijek prija. Bio sam u transu, bez sumnje ispunjen užasom – ali nema li u svakom užasu nečega slatkog? Čim sam se donekle sabrao, zapekla me savjest. Odavno znam da sam kukavica; tog sam dana otkrio da sam i bez srca.

Prije nego sam se vratio kući, dugo sam lutao po gradu. U međuvremenu se smračilo. Godila mi je vlažna jesenska noć. Djevojku i njenu mamu sam pozvao u kino, iako sam znao da ću morati pristati na gledanje neke obiteljske drame. Tako sam na dva sata izbjegao razgovor, što se nije pokazalo kao najbolja ideja. Vidio sam samo štakora, onakvog kakvog ga je slikala neumoljiva mašta. Štakora koji se diže na stražnje noge, oslanja na bočnu stranu kutije, traži izvor kisika. Zna da ga nema. Štakora koji progriza vrećice, ali ne može izaći iz kutije oblijepljene srebrnim selotejpom. Štakora koji doziva u pomoć; ljude koji se prave ludi i udaljavaju djecu. Štakora kojemu ponestaje snage, sve dok mu na oči ne padne tama gušća od one u kojoj je zarobljen.

Te je noći zbog mog prevrtanja kauč stalno škripao, dok mi Alja u polusnu nije promrmljala da se već jednom smirim. Zaspao sam tek pred jutro, maglovito se sjećam buke smetlara s ulice. Ubrzo nakon toga, probudila nas je njena mama koja više nije mogla podnijeti glad – kuhinja mi je u kutu dnevne sobe.

„Dobro jutro, golupčići,“ rekla je kad je primijetila da nije uspjela biti dovoljno tiha, „ispričavam se što sam vas probudila! Pa, već je vrijeme da ustanete.“

Prije nego što sam uspio popiti kavu, dva puta je zazvonilo na vratima. Sav zbunjen, otišao sam otvoriti. Na pragu je stajao susjed s gornjeg kata. Nisam ga dobro poznavao, ali oduvijek mi je bio simpatičan; jedan od onih ljudi koji u liftu uvijek veselo komentiraju nešto banalno, što mislim da nije loše, osim kad nisam raspoložen za šale. Tog jutra je prvi put izgledao potpuno utučeno.

„Dobar dan. Jeste li vidjeli nekog štakora? Kod kuće imam … hoću reći, imao sam dva … znate, nije lijepo uzeti samo jednog, postane vam agresivan ili umre od usamljenosti … Uglavnom, svaki dan sam ih puštao iz kaveza, samo tako, po stanu, da se malo razgibaju … tako su mi preporučili u trgovini … Ali jučer je jedan nestao! Nadao sam se da se zavukao u neki kut, postavljao sam mu poslastice da ga izmamim van, razumijete … Ali danas mu još uvijek nema ni traga ni glasa. Zato sam si rekao, raspitat ću se po susjedstvu, možda je našao neku rupicu i izmigoljio, ta skitnica…“

Ja sam bio u šoku, on je bio u suzama.

„S-s-slušajte, uđite unutra, u-upravo smo skuhali k-k-kavu. Da se ma-malo okrijepite. J-j-ja moram kratko izaći, o-o-o-odmah ću se vratiti.“

Povukao sam ga za ruku, dao je da ga vodim. Prepustio sam ga Alji, koja je kao i uvijek ostala mirna. Dok sam trčao do parka, molio sam se da je kutija još uvijek tamo i da je on živ u njoj. U slučaju čuda, zarekao sam se, učlanit ću se u neko društvo protiv okrutnosti prema životinjama.

Kod klupe je zjapila praznina.

sa slovenskog prevela Marina Kuzmić Laszlo

– priča je originalno objavljena na stranicama portala LUD Literatura https://www.ludliteratura.si/prispevki/

__________________________________________________

NEVA LUČKA ZVER (Ljubljana, 1996.) diplomirala je filozofiju i političke znanosti na Sorbonni, magistrirala filozofiju i povijest umjetnosti na Sorbonni te filozofiju religije na Sveučilištu PSL (Paris Sciences et Lettres), pritom puno putujući; po Indiji, Rusiji, Brazilu, Kini, Kubi, Peruu, Maroku, Gruziji…
Nakladnička kuća Didakta izdala je 2015. godine njezinu prvu zbirku poezije Razzežnosti (Dimenzije).
Objavljivala je u Poetikonu, Monstrumi, Adeptu, portalima LUD Literatura, Vrabec Anarhist i drugdje.

DVA ČETVRTKA POEZIJE STJEPANA SIROVINE, 2/2

PJESMA O KRAJU SVIJETA

mjesto na kojem ćeš provesti noć:
u lijep i moderan hotel pretvoren
gotovo pet stotina godina star samostan
čijih ćelija zidovi još dobro pamte
sve što su slušali i gledali tolike godine
skrušeno izgovarane molitve, pokajanja
i ono što se radije prešućivalo: grijehe
propusta, nepoćudne snove, teret sumnje
koja je značila i nevjeru, dok se kraj svijeta
neumitno bližio, nigdje to nije moglo biti
jasnije nego ovdje gdje je svijet stoljećima
doista i završavao, a počinjao bezdan oceana
u koji si mogao nagaziti nogom ili se u zanosu
survati poput sotone, prvi su moreplovci shodno
tome bili i prvi kozmonauti, a put u indiju put
prema nebu samo što su zvijezde ostajale jednako
daleko, a tako i odgovor na pitanje o prapočelu
svega, jasno ti je to i samom dok zaludu naprežeš
svoja čula, osluškuješ, sve što vidiš je mrak i sve
što čuješ šušanj oceana pomiješan s udarcima
prsta po pisaćoj mašini dok negdje u mraku
nastaje pjesma, testament ili pismo samoubojice

***

DOM

wo steht unser mandelbaum
h. domin

još je nepospremljen krevet u kojem si
do maločas ležala
i tvoji su pasta i četkica za zube u kupatilu
znaš gdje stoje čaše, tanjuri u kuhinji
pa opet nikada nećeš nazvati domom
ovo mjesto ni na nebu ni na zemlji
poput kuće za ptice na nekoj brezi, u nekom parku
zidova golih bez ijedne tvoje slike, bez prošlosti
i kroz čije prozore promatraš ljude
što poput mrava mile u svim mogućim smjerovima
bez cilja, tegleći svoj život u plastičnim vrećicama
i koje nikada nećeš do kraja shvatiti
ili poput kartonske kutije u uličnom prolazu
u kojoj drijema pas lutalica
bez previše interesa za ono što ga okružuje
ne tiču ga se brige ni žurba slučajnih prolaznika
zvukovi automobilskih motora ni sirena
tek na larmu i nečiju svađu malo podigne uši
makar mu je svaka riječ na bilo kojem
od tih jezika i dalje jednako nerazumljiva
kao što su nerazumljivi i tebi jezici tvojih susjeda
o bože, sigurno ovako i oni čuju nas! kažeš
zapravo ne misleći pritom na naše svađe
a koje se opet događaju češće
na ovom mjestu obješenom između ovdje i tamo
kao donji veš na tiramolu u uličici jednoj
jednog primorskog grada, daleko, daleko
a gdje također nije dom

***

MORE SAMOĆE

promatraš ih ponekad, kradom, na ulici
dok u jurišu na sav neosvojeni svijet
za ruku vuku očeve kao djed mraz vreću
s poklonima, ili u tramvaju dok ti sjede
nasuprot, uronjeni sasvim u duboko more
od neprozirnog stakla i poput jeremije
pred licem božjim imaš pitanja, a odgovora
nema, i htio bi znati, jer nisi siguran o
čemu misle, i maštaju li možda, da će kad
jednom porastu biti nogometašima kako
si to jednom zamišljao i sam, u ono vrijeme
kad je to bilo mnogo jednostavnije, dok
još nisu bili serijski proizvod firme mattel,
nego krivonogi i loše podšišani poput tebe
kao što je, uostalom, lakše bilo zamisliti i
štošta drugo nemoguće, poput putovanja u
najudaljenije zemlje, one s imenom i one
kojima ga je tek trebalo dati, ali zbog trajnog
nesporazuma između mogućnosti i želja
stići napokon samo do makarske i onog mjesta
gdje je počinjalo more, završavao svijet
i za koje su stari grci smislili devet riječi, po
jednu za svaku tajnu koje u sebi skriva, a
koje tebe jednako muče i danas, točno stotinu
godina poslije, nasukana na ovom arhipelagu
usred ničega

– iz zbirke pjesama “ZASTAVA NA TIRAMOLU”, Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, München, 2024. –

___________________________________________

STJEPAN SIROVINA rođen je u Kotor Varošu godine 1978. U Zagrebu i Sarajevu studirao teologiju i filozofiju. Piše i prevodi uglavnom poeziju, te ju povremeno objavljuje na web-stranicama (ivanlovrenovic. com, strane. ba, polis. ba, prometej. ba…), kao i u časopisima (Poezija, Susreti… ). Za svoje pisanje nije kažnjavan.
Živi u Münchenu, gdje radi kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Europu u Bavarskoj državnoj biblioteci. “Zastava na tiramolu” njegova je prva knjiga.