Month: December 2024

Dok je sjedila u ugašenom autu držeći jednu ruku na volanu, Vesna je razmišljala o tome koliko je uzimala stvari zdravo za gotovo. Te jednostavne stvari poput vožnje autom.

Toliko ju je živcirala gužva u prometu, drugi vozači, skliske ceste, lokve. Sve ju je uzrujavalo.

Pogledala se u retrovizor. Blijedo lice. I ta njezina tanka kosa. Nikada je nije dovoljno cijenila. Čak je svima govorila da je mrzi. Krenula je u teretanu da bi tijelo dotjerala u red, ali sada joj se činilo da to njezino tijelo i nije bilo u tako lošem stanju. Do tada.

Zazvonio je mobitel i ona se trgnula. Zvao ju je Pero, ali ona nije mogla razgovarati o tome, ne u tom trenutku.

Uporno je zvonio, kao i inače. Kreten. Pomislila je. Koliko mu je samo puta rekla: ako se nije javila nakon prva dva-tri zvona, očito se neće ni javiti. Ali on je uporno zvonio i zvonio… Kako može stalno ponavljati iste greške. Sluša li je uopće, ikada?

Ugasila je zvuk. Obuzela ju je ljutnja i zbog toga je konačno zaplakala. Bijesno je udarila objema rukama nekoliko puta po volanu. Nije bilo pošteno i nikako to nije mogla prihvatiti.

Njega nije bilo briga, nikoga od njih nije bilo briga. Mogla je naprosto nestati.

Ali nju je bilo briga!

Kada se ponovno pogledala u retrovizor, osjetila se još jadnije. Nemoćno. Svaki put kada bi pomislila da počinje upravljati vlastitim životom svemir bi je opet tresnuo posred lica.

Nije li sada zaslužila nekoliko desetljeća da se posveti sebi, uživa? Nije li zaslužila dostojanstveno ostarjeti? Zaista je planirala to odraditi dostojanstveno, bez botoksa, plastične kirurgije i puno kukanja.

– Ne, ne i ne! – odmahivala je glavom kao da pokušava od sebe otjerati te misli.

Uzela je mobitel, otvorila mail i počela pisati novi, brišući svako malo suze koje su joj se i dalje slijevale niz lice. Ipak, dok je tako tipkala, disanje joj se počelo smirivati, a suze se prorijedile. Kada je naposljetku odložila mobitel na suvozačko sjedalo, bila je napokon sposobna popraviti šminku i krenuti kući.

Čak je nazvala Peru i rekla mu da otvori bocu vina ako djeca nisu doma. Zanemarila je njegove opaske o njezinim promjenama raspoloženja i nesuvislom ponašanju. Pero je u tom trenutku bio toliko sićušan da su se njegove primjedbe jedva čule.

Kada je stigla u stan, nasmijala mu se, poljubila ga i primila čašu u ruku. A zatim ga je dobro pogledala. Bio je prestrašen. Iščekivao je. Izgledao je i kao da mu je poprilično stalo. I bilo joj je žao što je u autu pomislila da je kreten. Zaslužio je znati. A nije znala kako da mu kaže. I zato je naprosto izgovorila sve što je imala reći, koliko god joj se takav način činio banalnim. – Našli su nešto na sistematskom. Na grudima…

– Pa ne mora biti… Pa imala si cistu…

– Ne, ne, ovo je drugo, cista je i dalje tamo.

– Pa možda je i to…

– Već sam punktirala, čekam rezultate, ali znam da je rak.

– Kako možeš znati dok nisi dobila nalaze, jesi li ti normalna? – Pero je počeo vikati, kao što je i običavao činiti u nervozi, no ovaj put mu je gestom ruke pokazala da zašuti.

– Znam.

Pero je stisnuo usta kao da se suzdržava od psovke, a lice mu je pocrvenjelo od bijesa. Sjeo je na kauč i duboko udahnuo. Ta gesta ga je ponovno učinila bliskim. Da, znala je da ni njemu nije lako. Ovakav život kakav su trenutno imali vjerojatno nije ono o čemu je sanjao.

U tom trenutku, baš kada se učinilo da će joj nešto reći, nešto nježnije nego što je običavao posljednjih nekoliko godina, u stan su uletjeli Renata i Luka glasno se svađajući.

– Ti nisi normalna! Svi znaju da je taj mali najobičniji šupak! – urlao je Luka.

– Začepi, idiote!

– Ej, ej! – Pero je ustao i pokušao ih utišati. Na njemu se vidjelo da, baš kao i Vesna, u tom trenutku nije imao ni zrnca energije za njihove svađe.

Vesna ih je apatično promatrala. Htjela je samo da se maknu, da odu. I učinilo joj se čudnim, iako to nije bilo prvi put, da je toliko iritiraju vlastita djeca i njihovi problemi. Poželjela im je reći da riješe to sami, no suzdržala se.

– Ma, glupačo glupa, pa onu curu prije tebe je prebio! I to dobro znaš! – kada je Luka to izgovorio, na tren su ipak svi umuknuli, pa i Renata koja kao da je ošamućeno prebirala po mozgu grozničavo smišljajući odgovor.

Sjela je na stolac i rasplakala se. Vesna je poznavala taj plač. Dobro je poznavala svoju kćer. Od malena je imala običaj tako zaplakati kada bi se osjetila stjeranom u kut. Svrha takvog plača, doduše, nikada nije bila posve benigna. Postavljala se tako na zadnje noge i pokušavala izmanipulirati protivnika kako bi je pustio na miru.

– Čekaj, šta!? – upitao je Pero kao da nije dobro čuo.

– Njen Marko, obožavani. Svi me pitaju kako mogu pustit sestru da bude s njim! Pa prebio je curu s kojom je prije bio, mala je hodala u masnicama po gradu mjesec dana.

– To nikad nisu dokazali! – viknula je Renata, lica crvenog od suza.

– Pa zato što ga nije tužila, kokoško jedna, jer je bila glupa kao i ti!

– Čekaj malo, o ovome ćemo popričati kad se smirite – Vesna se ipak morala umiješati iako je osjećala da nikako za to nema snage. Pekla ju je savjest jer nije mogla u tom trenutku pratiti sve što joj sin govori.

– Neću ja o ničem razgovarati s vama, pogotovo ne o Marku! – Renata im je okrenula leđa i otrčala u svoju sobu uplakana, a Vesna ju je u tom trenutku poželjela pljusnuti posred lica. Sjela je za stol i zapalila cigaretu.

– Pričat ćemo još o tome Renata, da znaš! – Pero je povikao, no iz njezine je sobe već treštala tugaljiva Billie Eilish.

– Mama – Luka je sjeo na stolac nasuprot Vesni i zagledao joj se u oči kao da će joj reći nešto važno, a ona je počela pomalo gubiti živce.

– Luka, sutra ćemo pričati o tome, može?

– Al’ daj me slušaj…

– Ne mogu te sad slušati! – prekinula ga je grubo, nakon čega su je i on i Pero zabezeknuto pogledali.

– Ne možeš ti mene nikad slušati! – dreknuo je. Zaboljelo ju je. Bila je to istina. Luka je od malih nogu bio samostalan i dobar dečko, sportaš, bez nekih specifičnih problema.

Slušao je, učio, družio se s drugima i odrastao praktički po inerciji. Renata je u startu dobivala puno više pažnje, jer je tražila puno više.

– Ne mogu te sad slušati jer večeras o nečem razgovaram s tvojim tatom. Čula sam te i svakako ćemo o tome još razgovarati – rekla je mirnijim tonom, a Luka je ustao i uvrijeđeno otišao u svoju sobu.

Pero je sjeo i natočio si čašu vina. Doimao se uzrujanim.

Kao da je sve leglo na svoje mjesto u njegovoj glavi. Kao da je shvatio ozbiljnost situacije.

– Kad ćeš dobiti nalaz? – upitao je tiho.

– Idući petak. Pred vikend – nasmijala se, no oboje su nastavili sjediti u tišini i ispijati svako svoju čašu vina.

– Mislim da si zabrijala.

– Vidjet ćemo. Možemo li sada prestati pričati o tome? –prekinula ga je iako je znala da je to nesuvislo. Namjeravala je s njim razgovarati o svemu i zato je ušutkala djecu, a sada joj je i on smetao iako je samo bio zabrinut.

– Ali, Vesna, ne možemo. Ne možemo prestati pričati o tome jer imamo obitelj. Imamo obaveze. Sve što se dogodi utjecat će dalje na nas, na ovu obitelj. Razumiješ? Moramo pričati o tome, odmah i sada.

Zagledala se u nokte i s jednog počela trgati trajni lak koji je već trebalo obnoviti. S Damirom je bilo puno lakše razgovarati. On je razumio. Mogla je s njim biti i u tišini. Jednostavno, Damirov senzibilitet je bio drugačiji i on je bolje razumio njezine potrebe. Uzdahnula je. Odlučila je zadovoljiti Peru kako bi mogla ostati sama i ponovno Damiru napisati mail.

Zbog te se pomisli odjednom osmjehnula.

– Shvaćam ja da je tebi to sve skupa naporno, ali moramo razmisliti o svim opcijama. Ako je stvarno rak, šta onda, jel se može operirati, koliko je to veliko?

– Jedan centimetar, ali to nema veze. Dobit ću nalaz u petak pa ćemo pričati dalje. Kako da sad pričam o tome kad ni ja ne znam koje su opcije?

Nakon toga su neko kratko vrijeme sjedili zajedno u tišini i pili, a zatim je on ustao od stola i otišao u dnevni boravak.

Laknulo joj je. Jedva je dočekala da ostane sama kako bi provjerila mail, prisjetila se nekih ugodnih trenutaka i zaboravila na danas i na ovdje.

___________________________________________________

MARINA KUVEŽDIĆ rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu.
Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja i zbornika (Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam.
Do sada je objavila dvije knjige u izdanju Sandorfa, zbirku kratkih priča pod naslovom Put koji je odabrala 2022. godine, a roman Kad plavi Dunav 2024. godine.