*** Da je Miloš Crnjanski obućarski pomoćnik u Londonu živeo u Crkvencu da li bi ga opančar Dragomir Jovanović primio za pomoćnika da li bi mu predsednik opštine pomogao ili bi ga poslao pred strane investitore na sajam za zapošljavanje kad već ne ume da glođe zidove da li bi bio plaćeni igrač u fudbalskom klubu Vinogradar da li bi se pred prodavnicom sprdali na račun njegovog pisanja kao izlišnog posla
*** Ne bacam udicu nek se love same sitne ribe bulumenta okeana biram Posejdona vetrove oluje sa njegovog dlana žeđ da ugasim pa neka me kazni dušu oslobodi da mogu da pevam odu zahvalnosti glečerima u nestajanju morskim strujama što menjaju pravac
*** U oblačno jutro samo vrane lete razigrane složne trepere u visini kao da se bore sa vetrom poniru i uzdižu se zvezde kabarea sijaju bez reflektora klanjaju se bez aplauza a onda lagano i otmeno napuštaju scenu sleću na sveže uzoranu zemlju a ona ih grli ponosna kao majka
*** Videla sam zlatno ludilo maslačka pod ranim prolećnim suncem bezbrižno bujanje deteline kao da nikakva katastrofa ne predstoji čini mi se mogla bih da poletim da nije te buke šlepera traktora automobila ne mogu da čujem cvrkut ptica i šta govore jesu li i one bezbrižne kao i ovaj dan što odmiče sa svakim otkucajem i ja sa njima u senci moćnih mašina
*** U maskirnim uniformama kao da se spremaju za rat šilje kolje za plastenike u maskirnoj uniformi pesnik uz mlake stihove bije ko zna kakvu bitku lepe devojke blistavih očiju u maskirnim uniformama šetaju gradom zavodeći okolinu i zemlja je obukla uniformu kao tinejdžerka švrćka se kosmosom
__________________________________________
TATIJANA RADOVANOVIĆ rođena je 1975. godine. Živi u Crkvencu. Završila gimnaziju u Svilajncu. Studirala na Pravnom fakultetu u Kragujevcu. Objavila je zbirku pesama ,,Orbovi sa Huma” (Presing, Mladenovac). Sarađuje sa elektronskim i štampanim časopisima za književnost i kulturu (Čovjek-časopis (Hrvatska), Stremljenja (Priština-Kosovska Mitrovica), Razvitak (Zaječar), Savremenik (Beograd), Buktinja (Negotin), Istok (Knjaževac)). Zastupljena je u zborniku (Šumadijske metafore).
U bolničku sobu broj 119 u kojoj leži osam ranjenih boraca, s jutarnjim suncem i jutarnjom svježinom sa istoka ulazi i jutarnja vizita. Glavni doktor stade pored praznog kreveta uz prozor i zamota zabrinutost u šaljivo pitanje: – Đe onaj Mrga što ga je na Glavici zgodio metak u onu njegovu ludu glavicu? – Uteko! – viknu jedan ranjenik sa Majevice. – Kad bolan uteko? – uplaši se i uozbilji doktor te u trenu skide sa lica onaj šaljivi izraz. – Jutros, ha je svanulo, nako u pidžami i u papučama, ode, ma da se i pozdravio s nama, obazro se nije, samo stavio kažiprst ‘vako duž nosa i usta a drugom rukom mahn’o. Mi mislili bogami ode u halu. Čuli smo iz hodnika njegov glas: Samo vi lezite, idem ja branit’ Bosnu. – Jeste li išli u wc? Ima l’ ga? Da mu se nije šta desilo? Da se nije ubio, Bog ga na hajr okrenuo? – Ne boj se doktore, takvi ne dižu ruku na se. Ako ga drugi ne ubiju, neće ni on sam sebe. – Ja manjeg čojka a većeg srca nisam vidio – dobaci drugi ranjenik odnekud iza doktorovih leđa, jednako malen kao i Mrga, mršav i srastao sa krevetom, kao da je sam čaršav progovorio. – Veliki ljudi su oni koji imaju srce – reče doktor nekako sebi u njedra, a onda, zadovoljan ovom iznenadnom navalom mudrosti, obrati se svima – kažete „uteko“, ha? – Uteko, uteko. Jučer mu je bio u posjeti jedan, ‘vako krupan, neobrijan, ko kakav komandant meščini, pa mu pričo o nekakvoj akciji što se sprema. Čuo sam kad mu je Mrga reko: „Ne počinj’te bez mene. Džabe ćete izginut’“. – Pa, on nije normalan, danas smo ga trebali operisati. On ima košuljicu od dum-dum metka u sljepoočnici. Ona može svakog trena krenuti, a onda je Bôgin. E, svašta i u ovoj Bosni. Neće ono „hiruršku“ hoće ono „ratnu“ operaciju. Doktor se primače prozoru i pogleda ka Skojevskoj ulici, a onda, kao da se iznenada dosjeti: – Je li još šta rekao? Onaj nevidljivi i još manji od Mrge, onaj zboreći čaršaf, također, kao da se iznenada sjetio: – Jutros je spominj’o nekakve štrumfove, he he, nekakvog Zulfu, Kadru, Arkana, Senu, Zudu, štajaznam. Pa se onda nešto smij’o. Kaže: „Mi svi štrumfovi a Zudo i Seno k’o od brda odvaljeni“, tako je prič’o. Je l’ sanj’o ili je bio budan, nisam načisto. – Zanimljivo – počešao se po bradi doktor kao kakav istražitelj – zanimljivo, a je li još šta spominjao? – Ne znam šta je jutros sanj’o, ja ništa nisam čuo – uključio se opet onaj ranjenik s Majevice – ali sinoć je, sjećaš se (okrenuo se nakratko kolegi na krevetu do njegovog), sinoć je govorio o tom Arkanu kako je skupo platio svoju igru sa minama, kako je Seno isto ost’o bez noge a Zudo pogin’o na Vijencu. – I Džemsad, i Džemsad – dobaci neko. Šutljivi ranjenik na susjednom krevetu jednako je šutio. – Spominj’o je i nekakve „tigrove“, sve sa imenima. Ne umijem ponovit’ imena ali sjećam se nekih: Kobra, Brko, Caco, Dejo, Šiljo, Šećko, Katić, Ćehaja, Tale, Pićok, Subaša, Džana, Fićo, Isko, Rogo, Harika, Lišče, Moki, Koka… ko će to sve popamtit’ – prozborio je opet čaršaf koji zbori, te osjetio potrebnim da dodatno pojasni jedno ime, odnosno nadimak – hahaha „Arkan“, nije to doktore onaj Arkan – gluho bilo – nego naš Arkan. – Koji je danas dan? – upita doktor sestru koja je stajala korak iza njegova desnog ramena. – Ponedjeljak, doktore, ponedjeljak. – Znam da je ponedjeljak, datum, datum te pitam? – Šesti juni 1994. godine. – Hm, popitat ćemo se nas dvojica Mrga, neka, neka – promrmljao je doktor za sebe, naslonivši bradu na vlastite grudi kao da govori stetoskopu što mu poput mikrofona visi o vratu – neka Mrga, neka – nastavio je baš kao da nešto zna a što ne smiije i ne želi kazati nikome. Najmanje ranjenicima. – Uzmite doktore trešanja, halalosum – reče onaj s Majevice – to su Antini hrskavci, moj brat ukr’o, nema bolje trešnje u tuzlanskom srezu. Nit slađe od ukradene. – Čuj ovo „ukr’o“ a daje s halalom.“ Pa još Antine. Ništaniščim – kroz smijeh izbaci komentar onaj čaršaf koji zbori.
Opsjednut svakojakim brigama doktor nije imao kad misliti na datume. Dvije sedmice poslije, ista soba, isti doktor, ista sestra, isto pitanje. – Koji je danas dan sestro? – Ponedjeljak, doktore, ponedjeljak. – Opet ona „ponedjeljak“, to znam, jučer je pobogu bila nedjelja, nego koji je datum? – Dvadeseti juni 1994. godine. – Uh! – uzdahnu doktor zabrinuto – pa zar opet ponedjeljak. U bolničkoj sobi broj 119 isti sastav vizite ali odjeljenje ranjenih boraca dobilo je smjenu. U krevetima nova lica, na licima nova briga. Opet je sa Glavice stiglo najviše ranjenika. Brzo se u ratnim krevetima mijenjaju postave. Bezmalo kao u rukometu. Nema se tu kad izležavati, valja prazniti krevete za nove ranjenike jer topovi ne ušućuju, saniteti zavijaju i dan i noć. Prioritet, ranjeni borci i civili pa tek onda ostali. Povadi gelere, očisti, zavij, previj, prepakuj i natrag kući. A šta bî s onim odjeljenjem u kom je bio Mrga? Onog sićušnog, što se stopio sa čaršafom premjestili u šok sobu a odatle u sanduk od svježe izrezanih dasaka bijelog bora, pa na groblje u Živinice: Dragi naš… herojski si poginuo… Bosna će znati cijeniti… čitao je četni moralista. Onaj s Majevice otpušten. Onaj šutljivi, isto. Ona četverica bezimenih isto otišli. – Je li ko bio na Glavici jučer? – upita doktor glasom što odaje zabrinutost. – Jesam ja doktore – reče jedan baš sa Mrginog kreveta. Doktor se trznu i naglo okrenu: – Kako je bilo? Čujem da ste zauzeli Glavicu? – Gadno bogami doktore, gadno. Istina, oslobodili smo je a ne zauzeli, pobili desetak četnika, jednog smo zarobili, dosta naoružanja i municije zaplijenili, ali smo poslije nadrljali, kad su počeli granatirati. Ne mo’š oka otvorit. Otkud im samo ‘nol’ke granate. – – Dobro si me ispravio, „oslobodili“, a ne „zauzeli“ – nevoljko prizna doktor i onako ljutito, a u ljutnji je čovjek valjda najiskreniji, otkri svoju dobru upućenost u stanje na ratištu – dva naša borca su poginula, a devet ih je ranjeno. Kao da je slutio sljedeće pitanje, ranjenik reče i imena poginulih. Nijedan od njih nije bio Mrga, s olakšanjem je, onako za sebe, zaključio doktor. Nema ga ni na spisku ranjenih. Dobro je. Ali gdje je, dobro ga našlo.
*** U bolničku sobu broj 119 ulazi doktor na čelu odjeljenja bijelih mantila i s vrata pita: – Đe onaj Mrga što ga je na Glavici zgodio metak u njegovu ludu glavicu? Pokazujući na isti onaj krevet do prozora, trojica ranjenika horski odgovaraju: – Tu je doktore! I zaista, ovaj put krevet je bio pun. Dobro, napola pun. S malo podignutim uzglavljem Mrga je jedva sezao do polovine kreveta. Na glavi mu bijela ahmedija raščupala kosu, desna noga u krvavim zavojima, na licu osmijeh. Odmah je poznao doktora. – Kako ste doktore! – pozdravio je veselo Mrga. – Dobro sam Mrga, dobro, a tebe neću pitati za zdravlje nego ću te pogledati, pa ti onda kazati kako si. Znam da nisi normalan, ali najprije da vidimo nogu. Mina, ha? – Nagazna doktore! Šta kažete, hoće l’ mi ostat noga? – Hoće, ali samo zato što sad i da hoćeš ne možeš pobjeć’. Hm. Kako se to desilo takvom borcu? – Ne znam ni ja doktore. Išli smo Caco, Lišče i ja – govorio je to baš kao da doktor zna i Cacu i Liščeta, i Iliju, i Tomaševića, i Muhameda, i Muamera, i sve te „tigrove“ – išli tako, a prije nas tuda prošlo dvajst hiljada boraca. Četeres. Kako? Da me ubiješ ne znam. Uglavnom, ništa me nije boljelo. Ništa. Samo me hitilo. Tek kad sam izuo čizmu vidio sam šta j’ bilo. Noga mi je bila sva krvava, stopalo izvaljeno iz zgloba. Mujo Ikan je izvadio zavoj i previo… Hoće l’ mi ostat noga, doktore? Kao da je ignorisao ovo pitanje doktor odmota čalmu sa glave i jagodicama srednjeg prsta i kažiprsta kliznu po Mrginoj sljepoočnici. – Još je tu. Srećom da te u glavu zgodilo. Od čega ti je ta tikva hljeba ti? – našalio se. – Hoće l’ mi ostat’ noga, doktore? – ponovio je Mrga pitanje. – Da se ne lažemo Mrga, povreda je ozbiljna i ako hoćeš da spasimo od noge što se spasit’ dâ, valja ti ostati u bolnici možda i tri mjeseca. Ako sve bude uredu operacija bi mogla potrajati i petnaest sati. Ne može manje. I ako sve bude kako treba, onda ćemo o jednom trošku odstranit’ i tu košuljicu od dum-dum metka iz tvoje lude glavice da ti opet ne bi šta ludo dum-dumnulo na pamet. Moraš me slušati Mrga! – Hoću doktore, hoću. Noga je to, nije glava, hehe! – nasmijao se Mrga ohrabren doktorovim riječima. Tog popodneva i duboko u noć Mrga nije mogao zaspati. Bol u nozi udarala je pravo u mozak, a i ona košuljica od dum-dum metka u sljepoočnici, valjda, kad je čula da će i ona biti odstranjena, uzjogunila se pa zajedno s bolovima u nozi, nekako udruženo napada. Žigovi su se tek povremeno smirivali, baš kao da i oni znaju šta je umor. Mrga bi žmirnuo tek tren a onda bi se opet zagledao u žutu zavjesu što se lagano klatila kondenziranom atmosferom bolnih sudbina u sobi broj 119. Tà i tišina zna njihati zavjese. U tom trenu, iza spuštenih trepavica vidi Mrga: Prva godina rata. Pedeset metara od onog dalekovoda na Prijevoru. Ribonjina njiva. Tranšeje. Rovovi. Na liniju dođe traktor, na traktoru browing, teški mitraljez kalibra 12,7 mm. Malo pripucaše i odoše dalje. Mrga šmaga, da je i njemu, ama ako ima šta jače, sa većim kalibrom, kakav PAM ili PAT, pa da vrati onima na Grebu ha oni zapucaju. Nek znaju s kim imaju posla. Ne prođe puno Mrga dobi PAM-a, pravog pravcatog PAM-a, sovjetskog, sve onako sa postoljem, sa optičkim nišanom, grudobranom. Obradovao mu se kao rudar novoj lopati. Kad sad sjedne za njega i kad oplete tamo prema Grebu i Hatinoj vodi, četnici će se pitati, kakav je to mitraljez koji sam puca. Nigdje nišandžije. Kako nigdje nišandžije a za PAM-om Mrga? A u rano ljeto devedeset treće nameračili se četnici da zauzmu Prijevor. Došli noć ranije, konačili pred našom linijom, iznenadili ljiljane i najurili ih iz četiri rova. Razlijegali se rafali, zujali meci, a kraj Mrginog mitraljeskog gnijezda bezglavo bježali uplašeni saborci. I ko zna dokle bi to išlo da Mrga nije zakrenuo strojnicu udesno i opleo po njima, kako se kaže: „ko maksim po diviziji“. Iznenadio je on sad njih jer su od silne buke mislili da je čitav Drugi korpus krenuo. Odozdo, od Ostrića, pripucao još jedan nalik Mrgi i eto ti preokreta: sad četnici bježe otkle su i došli. Mrgi se brk razvuče u osmijeh. Sjetio se potom kako je otišao do komandanta bataljona pa mu rek’o da mu je na liniji dosadno i da bi volio ići u manevarsku jedinicu jer je čuo da se tako nešto upravo formiralo. Komandant se začudio (čuj, dosadno mu), malo zamislio (ko će mi sad čuvat’ liniju) a onda ipak odobrio (u redu, đavo nek nosi i tebe i tvoju dosadu). Potom s „tigrovima“ gazi svim ratištima bosanskim, juriša na neprijateljske utvrde. Nemaš ga šta vidjet’, a time, ne možeš ga ni vidjet’, a srce golemo k’o Konjuh. Šta god zamisliš i sračunaš da ne može, zovneš Mrgu i vidiš da može: forsiraj Krivaju kad je nadošla – eto Mrge; inžinjerijski uredi šta hoćeš, most, prilaz, nasip – eto ti Mrge; deminiraj ispred četničkih rovova – zovi Mrgu; noćno izviđanje, ko će – Mrga… treba li gdje šta zavarit’ – zovi Mrgu, nema boljeg varioca. Sve Mrga. Svemogući Mrga. Ma dajte da mu damo kakvo priznanje, rekoše na jednom referisanju oni što imaju činove na epoletama, zaslužio je. Ne bî malo, izvedoše Mrgu na pozornicu i dadoše mu pismenu pohvalu komandanta Drugog korpusa za onaj podvig sa PAM-om. Drago Mrgi. Fala im. Ne prođe malo eto još jedne nagrade, opet od komandanta Drugog korpusa, ovaj put za oslobađanje Vijenca. Ista k’o ona. Čekaj-čekaj, nije ista, da nije kakva greška. Nije. Jest. Nije. Jest. Jest greška: na prvoj nagradi piše Demirović (Najila) Adil, a na drugoj Demirović (Adila) Najil. Haj ti sad budi pametan. Pogriješili? Pogriješili jašta su. Da su mu dali zlatni ljiljan, ne bi pogriješili, pisalo bi Demirović (Najila) Adil. Počeše se Mrga nesvjesno po sljepoočnici, zasvrbio ga geler, pa se sjeti grudobrana, pa kako se ono bio naslonio na bor kad je u njega zvekn’o dum-dum metak. Suljo, šta ovo bi? Nije ni znao da je ranjen, opet sjeo za PAM i opet otjer’o četničku izvidnicu, pa još prida pripucao ka njihovom PAM-u na Grebu. Nije im dao dahnut. Pa onda vidi mater Hajriju kako sjedi na verandi, melje kahvu i zove dječurliju svoju: „Ibrahime, Redžo, Ademe, Adile, Asmire, hajte, gotova je“. A onda pogleda Ibrahima: „Đe je tebe sine tako zgodilo? Boli li te, sine?“ Tako je Mrga sanjao, ili je samo mislio, svejedno, u ratu je jedino misao slobodna.
– Koji je danas dan sestro? – Srijeda, doktore, srijeda. – Ma, znam da je srijeda, ali koji je datum? – – Četrnaesti decembar 1994. godine. – – Dobro je, makar nije ponedjeljak. – Mrga! – viknuo je doktor okrenuvši se Mrgi – slušaj ovamo, rat se hvala Bogu, bliži kraju i sam Bog zna nije li ti baš ta noga sačuvala glavu. Čim te prepakujemo i podignemo na noge, ženi se. I to nađi kakvu Ribničku. Kao i ja što sam. Cure s Krivaje su kršne, lijepe i vrijedne. Nek ti rodi djecu. Lati se aparata za varenje dijete, i vari, zato si se školovao, a pušku, pušku okači na klin. – A da ja nju podmažem doktore, šta znaš, zlu ne trebala.
*Adil Demirović Mrga, sin Naila i Hajrije, rođen je 12. septembra 1969. godine u Crnjevu, općina Zavidovići. U srednjoj školi odškolovao je svoju ljubav prema varenju i postao nadaleko čuven majstor. Vojni rok u JNA služio na Kosovu, u Peći, i to 1989/90 godine (tamo se već kuhalo) tako da je praktično iz rata došao u rat. Braneći Bosnu i Hercegovinu dva puta je ranjen. Njegovu invalidnost doktori su procijenili na 60%. U Banovićima mu se 1997. godine desila ratna ljubavna priča, prognanička. Cura baš iz Ribnice, Mensada se zove, i upravo je onakva kakvu je zamišljao Mrga kad ga je u bolničkom krevetu sjetovao doktor. Dvije kćerke mu rodila: Eminu i Jasminu. I sina Rijada. Valjalo je djecu hraniti i školovati te se Mrga dao u potragu za poslom. U Fabrici građevinske opreme u Banovićima čekale su ga oplate i svakojaki željezni profili, a u Ljubuškom džinovske korpe za bagere i metalne prikolice. Sve je to on vario. Iako radno sposoban, Mrga je 2013. godine, kad je napunio 44 godine, otišao u invalidsku penziju. Privatne firme i danas (2024. godina) traže da im Mrga vari svakojake metalne profile. A Mrga gdje zavari, tu više ne puca. Pa i onda kad baš „puca“ (u ratu, vidjeli smo to), znao je Mrga opet zavariti sve pukotine. Nadamo se da više nikad neće ni pucati i da Mrga više neće imati potrebe intervenisati.
*
“Rudar je stvorio Moju Litvu. Rudar je Litvi promijenio i ime. Rudar dakle, može sve. Rudar je nama i inače sve: i otac i očuh, i majka i maćeha, i privilegija i prokletstvo, i radost i usud, i maljuga i sladoled, i ćasa gluhe čorbe i lovačka šnicla, eros i tanatos, senklo i šubler, babajička i mehanizovano široko čelo, zeleni blok i MasterCard, ćiro i savremeni transportni sistemi, blagoslov i prokunstvo, klavir i ćemane, Vivaldi i Braća Bojići, kolo okolo i svečana akademija, i Puračić i Čevljanovići… Sve je nama rudar. Rudar je banovićki inače načinjen od malo laporca, malo vode i puno puno ćumura. A da ne bude tvrd k’o kremen-kamen Bog mu je s Konjuha poslao malo vjetra. I eto ga, jedinstvo sadržine i forme što izaziva trnce miline na mišićavim podlakticama.
Pred tobom je, uvaženi čitaoče, svojevrsna knjiga portreta. Slikao sam velike ljude, one koji čine grad gradom, Litvu Litvom, odnosno Banoviće Banović ima. Najbolje među nama slikao sam najbolje što sam umio. Nekima sam dao više, nekima manje prostora jer, složit ćete se, jednostavnost je jako složena.” – iz autorovog predgovora knjizi
______________________________________________
SAFET BERBIĆ, romansijer, pripovjedač i slikar, rođen je u Tuzli 1964. godine. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Banovićima, a književno obrazovanje stekao je na odsjeku za Jugoslavenske književnosti i hrvatskosrpski / srpskohrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji u Tuzli i Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Posjeduje veliku zbirku portreta rađenih olovkom i iza sebe ima nekoliko samostalnih izložbi. Urednik je autor radijske emisije Radio forma koja se emituje u programu Radio Banovića od 18. februara 2008. godine. Autor je brojnih novinarskih tekstova, reportaža, putopisa i filmskih scenarija: Jedna priča o Banovićima, Sunce za rudare, Blizanci itd. Utemeljitelj je Međunarodnih književnih susreta Lejla Avdić. Urednik je i recenzent brojnih književnih djela domaćih i stranih autora. Za svoj književni rad višestruko je nagrađivan.
BIBLIOGRAFIJA: pripovijetke: Sjenke na mjesečini (1996), Plava kuverta (2018). Moja Litva (2023/24) romani: Edžel (2001), Otava (2008), Fatimina ruka (2012), Fuga za Amaliju (2017) zbirka pjesama: Vjetar nešto nosi (2021) monografija: „65 godina Odreda izviđača Plamen/Mijo Kerošević Guja“ Banovići (2021).
To tijelo boli: Ko fakir iskusni U svoje rane se smješta.
Nadražena nepravda Kao erekcija stoji Na svakom uglu grada.
Hljeb nasušni Izmiče joj iz ruku, Vrebajući po pločnicima života.
Očima njuši Sve što je mogla biti A nikada nije.
***
DOBRODOŠLI U MAŠINU
Stoji stroj u ćošku društva Ponavlja muške riječi i gestove. Svaki broj na ekranu Falusoidno skakuće.
Stroj ne prepoznaje moje brojeve:
DNK su nokti, Kosa, Puder i haljina.
Srećom, postati pisac teško je Šta god imao između nogu.
***
POTOMAK
Draga nije htjela imati djecu, Ni ispuniti utrobu novim bićem.
Draga je već imala dijete
Obučeno u odijelo, sa brkovima i dobrom platom.
________________________________________________
ERMINA RIBIĆ rođena je 1996. godine u Sarajevu. Tu završava osnovno i srednje obrazovanje, te upisuje Filozofski fakultet, gdje završava drugi ciklus studija na odsjeku za Komparativnu književnosti i informacijske nauke. U svom master radu „Feminističko čitanje tradicije ezopske basne“ analizirala je ezopsku basnu u evropskom književnom krugu i to sa stajališta feminističke teorije i kritike. Objavila je više od 30 radova, što akademskih, teorijskih, tako i eseja i kritika na internet portalima i u tiskanim časopisima. Radila je kao asistentica organizacije književnog festivala „Bookstan“, kao novinarka, online učiteljica, proofreader i volonterska urednica. Trenutno radi kao content writer. Njena poezija objavljivana je na portalima, a uvrštena je i u zbirku „Frida – žene govore“. Dobitnica je nagrade „Mak Dizdar“ za 2024. na festivalu „Slovo Gorčina“.
KAKO SAM SE S TOBOM OSJEĆALA KAD SAM SE S TOBOM DOBRO OSJEĆALA
Bila je preslatko šašavo klupko mekih šapica Stala mi je u šake i ležala mi na dlanovima Mislila sam je učiti da bude dobra i poslušna Nisam niti počela jer je k meni došla otrovana Sve sam molitve svijeta izmolila i ona se izvukla A ja sam zaboravila na ikakva crna treniranja (Kasnije sam doznala da baš i nisu moguća)
Nije bitno biti tvoja i mazna i dobra i poslušna Bitno je biti svoja i živa i postojati bez nadzora Podsjetio si me na ono što me ona prva učila Po cijenu toga da sam te zauvijek izgubila Po cijenu da sam pedeset duša isplakala Tu nije pomogla nikakva molitva, ni tebi ni božanstvima Jednostavno nije bilo odgovarajućeg protuotrova
Ja ti ipak moram reći kako sam se s tobom osjećala Onda kad sam se s tobom dobro osjećala: Bila sam sva od poslastica, istraživanja, njuškanja, učenja, rasta, igre i predenja Bili smo takvi da sam zaboravila da postoje smrti i trovanja Bio si mi kao radost prvih vlastitih mačaka Prije nego što sam ijednu pokopala
***
NAJVAŽNIJI DIJELOVI
Svaki je sljedeći put lakše, misliš, jer znaš što te čeka. Onda te prereže u trbuhu čim ujutro ustaneš. Zatim te, dok gutaš kavu, stegne u grlu i ne dopušta. Slabe ti koljena, tijelo neće, sve odbija, ne funkcionira.
Kako si tisuću puta drugima govorila, govoriš sebi “proći će, sve uvijek prođe”, Kao što prolaze godine, životi, upale, noćne more, naleti olujnoga vjetra.
Ne posjedujem niti jednu jedinu stvar koja me ne podsjeća na tebe, Uključujući sebe, svoju kosu, šminku, parfem, obuću, torbu, hardver, softver, disanje.
I ruke, što ću s rukama, za sve mi trebaju, za sve mi trebaš.
***
LIST
Mili moj, pišem ti ovaj list iz daleke cvjetne tunike Kojom ću se ogrtati jutrima i večerima kad zatrebam rukave One u kojoj ću ti napokon sjesti u krilo bez ičega ispod nje Koju ćeš nježno razgrnuti i reći “wow”
Tko uopće više govori “wow” u takvoj situaciji, ti Tko uopće i dalje o tome mašta unatoč stvarnosti, ja
***
SADAŠNJI TRENUTAK
Otkad nemamo jedno drugo, srce mi je u kolapsu. Ali ono samo ničime to ne pokazuje. Normalno funkcionira i proizvodi otkucaje. Vidi se zato na svemu ostalome. Ne vidim svrhe u pranju i presvlačenju, silim se. Spavam u čarapama, noge su mi nemoguće ledene. Ruke su mi ispražnjene, oči su mi tužne i podbuhle. Mali svakodnevni zadaci uzrokuju mi velike stresove. Mozak mi je u bojkotu, nema volje, jadan je. Zaboravlja, gubi fokus, preskače, ali surađuje. Kao ustupke mu dopuštam omiljene sitnarije. Neka lutanja, suze, sjećanja i iluzije. Komuniciram s ljudima i trošim puno energije. Zapjevam i zaplešem od rastrojstva i histerije. Kad nitko ne gleda, usne su mi ružno stisnute. Pila bih, ali potrošila sam sve rezerve. Pravim se da nove zalihe nisu potrebne. Pokušavam naći spas u odmoru i krevetu. Sanjam sve ljude osim tebe i svi me oni u snu više ne vole. Dobra sam u ovome što zovu mindfulness. Znači da uočavam i prepoznajem vlastite osjete, osjećaje i reakcije. Nipošto ne znači da to ičemu pomaže.
***
REPORTAŽA IZ OPĆEG I POJEDINAČNOG
Ja sam sa svih svojih strana staroga kova Moj tata je sam kliještima čupao bolne zube I ja ću si iščupati grudi budu li se previše nadimale U međuvremenu na starim mjestima slabo je što nova Tvoje je srce opet strogo i okoštalo Ja ponovo loše podnosim zagrljaje Sunčani sat na Kralja Petra ništa ne pokazuje U Parku Wisławe Szymborske i dalje je zabranjeno plivanje
***
ČAK NITI JA VIŠE NISAM OPTIMISTIČNA
Neki ljudi koji iskreno žele pomoći drugim ljudima I koje još zanima dobrobit čovječanstva kao takvoga Govore da je sada velika nužda i potreba Da i muškarci i žene više razgovaraju s onim muškarcima i ženama Čija je perspektiva o suprotnom spolu zaliječena Ja vidim oko sebe sve sama ranjena posrtanja Ja ne znam gdje je ta zemlja jednorožija
I moj sin je nosio gradom nešto od tvoga osmijeha Mada su vam geni iz različitih geografija Lica su vam bila ocrtana iz istog mog uporno ovoljenoga srca Koje je vidjelo u vama budućnost svemira Kako da se onda ti i ja razumijemo ikada Ne govorite mi o perspektivama Jedini lijek je spora i bolna planetarna srčana eutanazija
***
JUTROS
Jutros, kad sam se probudila, nisam odmah pomislila na tebe. Za koju sekundu, i dalje jutros, pomislila sam kako je to dobro što jutros, kad sam se probudila, nisam odmah pomislila na tebe. Tako sam opet mislila na tebe, i to je neizbježno i neoborivo i nema pomoći dok se jednom u budućnosti zauvijek ne potroši.
________________________________________
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar), a na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku 2024. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.
čitam kolumnu steve grabovca dobitnika ninove i nagrade “vladan desnica” radujem se
pronalazim se u njegovim redovima, pa mi je prirastao za srce
priznajem, drago mi je kad “autsajderi” (kako sebe naziva) osvajaju prestižne nagrade i kad im se život okrene naopačke, na bolje
verovatno tu vidim sebe jer imam trideset godina nisam završila visoke škole nemam decu nemam baš ni pojma o životu teoretski svašta znam ali u praksi je drugačije
dalje, nemam ni veze ni poznanstva u visokim krugovima potičem iz skromne porodice živim na selu
dakle, imam sve uslove da propadnem kao umetnica
ali ne dam se još i pucam na visoko
marljivo radim dok sanjarim kako posvećenost i dobrota još ponegde pobeđuju u aprilu sam to i doživela, a sad bih sve ponovo.
***
NEKI STRAHOVI
na ivici sam suza i nikako da pređem tu granicu tek ponekad koja se zakotrlja, a ranije sam mogla da upišem fdu samo na osnovu plača
mama, baš sam hrabra u poslednje vreme i ponosna ali volela bih da nisam to saznala na ovakve načine na koje sam morala
sećaš li se one godine kad si rekla da si sanjala da ćeš umreti, pa to i učinila tada si pričala i o snovima u kojima ja ispred tebe hodam neustrašivo pokazujem ti da nemaš čega da se bojiš, kao i uvek,
a ja sam se u stvari prva bojala na toliko načina još od malena samo sam mnogo ćutala i pravila se važna
nesvesno sam preuzela ulogu roditelja na sebe kad ste vi meni trebali kao što ćete uvek
na pola sam siroče i ponovo me hvataju neki strahovi ako odem u inostranstvo možda pozovem tatu da prespava kod mene neću trpeti ako uspeju da me uhvate neki strahovi
koliko smo nas dvoje godina proveli u istoj sobi dok si ti bila daleko negde ko zna gde u drugoj prostoriji i evo nas ponovo sami moj tata i ja
njegova buduća smrt je ono što me malo deli od tebe.
***
POVOD ZA POVREMENE MISLI
nemam nijednu pesmu o dedama umrli su pre nego što sam se rodila znam ih samo iz priča
žika je bio dole iz srbije boem, dakle alkoholičar koji je radio u nemačkoj i svoje slobodno vreme provodio u kafani
bio je još i švaler otišao od babe nedugo nakon što su dobili dete i sledeći put je video moju mamu kad je imala jedanaest godina
drugi deda je imao malo impresivniju biografiju milić je rodom sa korduna organizovao je narodni ustanak bio komandir i obaveštajni oficir, a iz rata je izašao sa činom majora i nekoliko odlikovanja
decu i ženu nije ostavio
elem, kakvi god da su bili volela bih da sam ih upoznala
možda bismo pronašli zajednički jezik možda ličim na jednog od njih, ne mislim na izgled ali nikad neću saznati
možda bih samo sakupila dovoljno uspomena da imam o čemu da pišem kada i oni umru kao što svi umiru ostavljajući mi u nasledstvo materijal za pesme i povod za povremene misli o tome kakav je osećaj kad te pri punoj brzini udari kamion.
***
ISTO, SESTRO, ISTO
sumnjala sam skoro da se pretvaram u zlobnicu da se kvarim poput zaboravljenog voća da kršim božije zapovesti i srljam u ponor
žalila sam se mužu, pa molila bogu sad se nadam oproštaju i vraćanju na pravi put
moja povremena priča o dobroti, moralu, isusu i naukama ne pije vodu trenutno ne verujem ni sama sebi
još se malo uzdam u umetnost i trošim junske dane verovatno uzaludno za zajednicu sretno možda za književnost i buduće čitaoce-saborce koji će u toku čitanja reći: “isto, sestro, isto.”
potom će neko od njih zapaliti cigaretu započeti veče sa pivom nastaviti uz nedozvoljene supstance i nesuđene momke ili devojke
završiće naposletku u nečijem krevetu uz isti ovaj nemir što imam ja
osećaj nepripadanja i konfuzije ume da bude nepodnošljiv još uvek nisam našla rešenje iako sam se udala udubila u nauku zainteresovala za religiju postala pesnikinja čak
zato subotom uveče pokušavam da napišem pesmu u atmosferi nalik na bolničku: ležim sama mogu da koristim vodu i tablete neću izaći nigde elegantno ću patiti uz glavobolju i lažni povetarac sa vrha ormara
kakva prevara, sestro, prolazi mi kroz glavu, kakva prevara.
___________________________________________
SARA NOVKOVIĆ TEPŠIĆ rođena je 7. aprila 1994. godine u Somboru. Živi i radi u Kljajićevu. Suosnivačica je UG „Kulturna gerila“ koje organizuje kulturna dešavanja poput jedinstvene manifestacije „Pesničanje“. Pesme su joj objavljene u regionalnom književnom magazinu Čovjek-časopis, na portalima Anna Lit i Poetum i zastupljene su u zborniku “Rukopisi 47”. Laureat je ovogodišnje manifestacije “Poetski dani Dare Sekulić”, koja je održana u aprilu u Istočnom Sarajevu. Nagrada za najbolji neobjavljeni pesnički rukopis je izdavanje knjige u narednom periodu. Kad ne piše poeziju onda piše posmrtne govore. Sve u svemu – i dalje misli da je život čudo, a smrt pokušava da nadživi pisanjem. Vreme će pokazati da li će uspeti u tome, kaže.
Baš sam umorna. Nemamo više sladoleda. Ne, zapravo sam dehidrirana. Pa da. Osjećam se sasušeno iznutra i hladno mi je. Pila bih nešto, a ne znam što. Kava mi je sad prejaka, čaj mi ne paše uz cigaretu…Tok misliprekine mi materijalizacija šalice Nescafea od vanilije urukama. Pa da! Toplo, a kremasto, a nije agresivno za želudac ili za popiti ovako kasno. I idealno ide uz cigaretu! Bruno mi je savršeno pročitao misli koje nisam još dokraja ni formirala. Upalio je TV, ugasio svjetlo i pokrenuo film koji večeras gledamo.
– Spremna?
– Evo, zapalim još, pa možemo početi. Ti pripremi sve.
Dok sam pušila na balkonu, nisam bila svjesna da je to posljednja cigareta koju ću popušiti na miru. Pažnju mi je potpuno zaokupila bizarna igra u kojoj grupa prijatelja, od kojih su neki u intimnim odnosima, za vrijeme jednog druženja odluči staviti na stol sve mobitele i čitati sve poruke te slušati pozive koji dođu za vrijeme njihova druženja. To se ispostavi nezgodno za sve uključene jer se razotkriju razne tajne i laži koje su godinama bile u pozadini njihovih veza. Pretjerano sam se lako uživjela u novonarušene odnose, a satima nakon tog prokletog filma nisam se uspjela riješiti osjećaja pulsirajuće izdaje i neke sveprisutne tajne čije je otkrivanje tek na pomolu, a ima moć uništiti naš dosadan ali zadovoljavajući zajednički život.
Nakon filma primijetio je da nisam baš od volje, pa mi je donio čokoladu. Pružila sam ruku, odmjerila neprijatelja i njegove namjere i sumnjičavo je prihvatila. Navalila sam na čitavu tablu sama, gonjena željom za endorfinima, ali i nekim neodređeno lošim osjećajem, najavom neke buduće praznine, koji nikako nisam uspijevala odagnati. Slatka ljepljiva prerađevina kakaovca nije mi pomogla da se osjećam bolje, pa sam pribjegla svom starom triku – legla sam u krevet i odlučila prespavati napadaj loše volje. Shvatio je koliko je sati, pa me samo poljubio pri odlasku na počinak da ispravi nanesene nepravde i prevenira lavinu mržnje nagomilane preko noći.
Usred noći se promeškoljim i nožnim prstima dotaknem njegovu nogu. Nije topla koliko moji ledeni prsti žele da bude. Ali i ne pomiče se prema meni kao inače. Obuzme me osjećaj zazora. Uviđam da ne znam osobu koja spava sa mnom u krevetu. Izgleda kao moj muž, ali ne prepoznajem ga. Panično palim svjetlo i krećem u inspekciju njegova lica ne bih li se smirila i zaspala, ali lice mu je nejasno, sastoji se od točkica koje plešu, sastavljaju se i rastavljaju, a kad napokon stanu, shvatim da cijelo vrijeme ima masku koja me sprečava da ga uistinu vidim. Ta maska njegova je brada.
Budim se nervozna i ljepljiva od znoja. Nikad vlastita muža, u svih ovih 15 godina otkako se poznajemo, nisam vidjela bez brade. Osjećam da je pod tu prokletu bradu sakrio sve što ne valja s njim, sve svoje tajne. Neprirodno brzo hodam do ladičara u kojem držimo stare obiteljske albume. U pokušaju rekonstrukcije njegova lica, rekonstruiram njegov izgled kroz godine. Posljednja fotografija bez brade – Bruno ima deset godina. Na prvoj sljedećoj nakon toga ima 25 i bradu. Nedostaje 15 godina fotomaterijala. Noć odlučujem provesti na kauču jer odbijam spavati sa strancem, odluka koja će me ujutro koštati ukočenog vrata.
Ujutro dok kuham kavu, smišljam izliku da posjetim njegovu majku u njezinu stanu. Vesna se ne opire druženju, pa smo dogovorile kavu odmah nakon mog posla. Treba provjeriti arhive na izvoru.
Grlim je s vrata, ona iznosi kavu, palimo cigaretu i skrećem razgovor na Brunu bez brade.
Moram paziti što govorim da ne ispadnem preagresivna, pa to pokušavam predstaviti kao kuriozitet koji me ovlaš zanima. Vesna ne pronalazi fotografije svog prvorođenog bez brade uz objašnjenje kako se kao pubertetlija mrzio slikati i da su odustali nakon što su razvili nekoliko filmova fotografija na kojima ih umjesto lica njihova sina gleda ogromni dlan. Vidno razočarana zahvaljujem joj i pokušavam odglumiti da sam dobre volje i privesti to druženje što prije kraju. Mozak mi već grozničavo nudi rješenje u obliku sljedeće mentalne slike: aparat za brijanje i uređivanje brade. Pozdravljam Vesnu, žurim do trgovine i kupujem aparat. Nosim ga doma i stavljam na stol pred Brunu.
– Molim te, obrij se – ne okolišam.
– Molim? Zašto?
– Zato što sam shvatila da ne znam kako izgledaš bez brade.
– A kako bih izgledao, ništa posebno, a ne bih se baš brijao ako ne moram.
– Ako želiš da ovaj brak opstane – moraš.
– Šta te spopalo? Šta se događa? – namrgodio se.
– Ništa se ne događa, šta bi se događalo, ne smijem li htjeti znati s kim živim?
– Nisi normalna, pričat ćemo kad se smiriš.
Ujutro smo ustali u tišini, svatko je obavljao vlastite pripreme za dan. Izašli smo iz stana uz usiljeni pozdrav. Preburno sam reagirala, bez imalo takta, grizla sam se. Sad je ljutit na mene i na moje divljanje i neće ozbiljnorazmatrati mogućnost brijanja. Pustit ću ga da se ohladi,neću više potezati tu temu i u međuvremenu smisliti plan.
Te sam subote čula zujanje aparata u kupaonici. Opa! Brijanje! Nažalost iz kupaonice je izašao jednako prekriven bradom, samo je dlaka bila neznatno kraća i urednija. Mudro pričekam da završi s kupaonicom te najavim svoje tuširanje. Dok voda u tušu stvara zvučnu kulisu mojoj laži, prebirem po aparatu i namještam ga na nulu. Sljedeće subote nekog čeka iznenađenje!
Naredne subote iz sna me probudi zujanje iz kupaonice. Pripremam se na likovanje. Držim i mobitel da ovjekovječim taj trenutak. Bruno izlazi vidno potkraćene brade, no i dalje nije golobrad. Izgleda da je osim broja na aparatu trebalo promijeniti i nastavak. Dok mi uzbuđeno priča o katastrofi kojoj je gledao u oči, ne uviđa da sam je ja pokušala orkestrirati. Još jedan primjer kako možemo dijeliti životni prostor s osobom koju ne poznajemo do te mjere da ne možemo ni naslutiti koje su njezine namjere i kako nam podmeće nogu. Tim sam više učvrstila svoju namjeru da raskrinkam ovog uljeza koji mi glumi muža.
Dani koji slijede povlače se sporo. Pomaka s bradom nema, dapače, ona raste svojim prirodnim tempom. Dok guglam metode obezbrađivanja, koje uključuju svakakve kreativne načine: od brijanja u snu, posipanja ljepljivom smjesom, do polijevanja kiselinom, od kojih se ni jedna ne čini izvedivom, zazvoni mi mobitel. Javljam se na poziv nepoznatog broja, zovu iz bolnice. Bruno je u bolnici, imao je nezgodu. U bunilu jedino uspijevam saznati o kojoj je bolnici riječ i krećem.
Upućuju me na odjel na kojem leži, glave zamotane u zavoje.
– Je li pri svijesti? Ima li opasnosti od unutarnjeg krvarenja ili oteknuća mozga?
– Gospođo, oprostite, zašto bi imao unutarnje krvarenje?
– Glava mu je u zavojima, to znači da je udario glavu?
– Gospođo, vi ste u šoku. Vaš je muž imao nezgodu s vatrom. Plamen mu je zahvatio bradu. U zavojima je zbog opeklina. Nije udario glavom.
Požar… Znači prokleta brada došla ga je glave. Ako mu je lice u opeklinama, to znači da sad napokon više nema dlake? Na čudan je način svemir naveo vodu na moj mlin. Sad nam još samo ostaje čekati oporavak jer pala je jedna maska, ali je odmah navučena nova. Zavoji se previjaju tek nakon tjedan dana, u sterilnim uvjetima. Ako sam izdržala 15 godina, mogu još tjedan dana, racionaliziram.
Pomazim ga po ramenu i poljubim mu dlan. Ne brini, tu sam. On pokuša nešto promrmljati, ali učas gaspriječim: Pssst, samo odmaraj. Sad je najvažnije da se naspavaš i oporaviš. Donosim mu križaljke i Kindle dane umre od dosade.
Bruni to očito nije dovoljno, pa svejedno od komplikacijaumre prije prvog prematanja zavoja. Inzistiramna tome da vidim tijelo, da me ostave samu s njim. Nasebi još uvijek ima zavoje. Moj Bruno. Nadvijam se nadmrtvački stol i krećem polako ali odlučno odmatati zavoj,u čemu me patolog spremno prekida.
– Gospođo, ne bih vam savjetovao da to činite. Znate, nekad nas proganjaju slike pokojnika kakve smo ih posljednji put vidjeli.
U pravu je, ništa ne bih dobila s otkrivanjem teško opečenog lica. Sjetim se da mi je sestrična pričala priču o susjedu koji je poginuo u teškoj automobilskoj nesreći u kojoj mu je glava bila smrskana, ali pogrebnik je uspio dotjerati tu glavu do savršenstva za potrebe sprovoda s otvorenim lijesom. Tražim je kontakt.
– Oprostite, preminuo mi je muž. Željela bih organizirati sprovod, ali imam jednu specifičnu želju. Naime, poginuo je u požaru, međutim kako je bilo naglo, voljela bih otvoreni lijes da se mogu s njim za kraj pozdraviti.
Na dan pogreba pojavila se gomila ljudi. To me nije začudilo. Bruno je prema svima bio pažljiv i dobar kao kruh. Svi su ga voljeli. Bilo je dirljivo gledati sve te ljude kojima nimalo nije smetalo što ne znaju ni kako tom njihovom voljenom prijatelju i poznaniku uopće izgleda lice. Nakon što sam primila izbezumljujuću količinu izraza sućuti, još sam jednom pogledala u Brunu prije nego što će zatvoriti i spustiti lijes.
Fuj, zaključim.
________________________________________________
IVANA BUTIGAN (Zagreb, 1987.) diplomirala je komparativnu književnost i portugalski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2021. počela je pisati kratke priče, koje su joj najdraža forma. Ušla je u uži izbor natječaja Sedmica & Kritična masa 2022. godine. Osvojila je nagradu Prozak za 2022. godinu, na temelju koje objavljuje ovu zbirku.
Toplo je, dan obećava. – kažem. Obučeni u mekane jutarnje ogrtače prepuštamo se običajima jutra u našoj toploj kući.
Otvaram vrata. Ispred praga, sklupčan i promrzao, leži pas. Cijele je noći, priljubljen uz naše zidove zamišljao kako je toplo s ove strane i nadao se da je potrebno samo malo strpljenja dok neka ruka ne otvori vrata ruka puna hrane, nježnosti.
To nije moj pas.
U podzemnoj garaži tržnog centra sklupčan poput psa, čuči čovjek. Priča o tom mladiću počinje na drugoj strani svijeta Jedna uplakana mati zagrlila je svoje crnokoso dijete i poslala ga u vrli novi svijet u kome je sada na prvom mjestu do pozornice preko koje ljudi guraju puna kolica iz velikog marketa u koja za isti novac svakoga dana može stati sve manje hrane, ulja, samilosti. Okreću glavu i pravdaju se sami sebi:
To nije moj sin
Danas je Dan poezije Dan proljeća šarenih čarapa, lutki, zagrljaja… koječega još
Sve što mogu ponuditi u slavu ovog svijeta i njegovih Dana danas jeste duboki stid možda isti onaj koji osjeća Bog svaki put kada Njegovo ime ispišemo uz naša licemjerstva.
Svijet koji nije moj danas slavi Dan u kome sin koji nije moj gladan i naslonjen na betonski zid baš kao pas koji nije moj čekaju da se Dan završi
***
STREPIM
Sinoć je sunčeva ptica položila zlatno jaje u gole, kvrgave grane starog oraha. Iz njega se izleglo jutro povijeno u maglu zadojeno kišom.
Sanjala sam kako su nam porušili kuću ostao je samo jedan bijeli zid na njemu prozor. Bol je bila stvarna, okrutna
Krhotine sna preživjele su buđenje. zarivale su se u nebo mojih misli kao meteori suze svetog Lovre iz zemlje s one strane sna
Sunčeva se ptica odmetnula od svoje nebeske krletke poput kukavice pa podmeće djecu zbunjenom drveću. Jesu li blizu ili daleko ti ljudi što ruše tuđe kuće što ću s tim jednim zidom s tim bolom s tim snom?
***
GRUNT
Lijepa je naša kuća Iza nje je moćni hrast ispred, maleni grob. u hrast urasle djedove ruke u grobu zaspalo srce moje.
Dijelile smo očevinu sestre i ja. Svakoj po želji dopalo livade, šume, puta sve nekako, kao u snu do ovog proljeća i jeste i nije bilo moje.
Ne piše u gradskim knjigama, kada se crtaju granice I udaraju žigovi da je zemlja tvoja tek kada je smrt ovjeri.
Raznosi vjetar staro lišće djedovog hrasta zapliće ih u tanane grane sestrine vrbe napupala majčina hortenzija, ogrnuta plavim nebom punim milosti moja kuća na brežuljku. sjenka joj se, povazdan, prepliće s hrastovom Djed bi bio sretan da ustane i da je vidi i tužan jer su livade pod kupinama umro bi ponovo od ove tišine u selu.
Kao ptice iz bajke u pepelu vremena razabirem što je djedovo, majčino, sestrino, i čekam da izniknu sunovrati i tulipani na malenoj humki pred mojom kućom iz mog srca
***
DJECA
Vozimo se kroz klanac Na vrhu stijene nikao je bor Pomislih Ili je bor rodio stijenu Ili je stijena rodila bor djeca
Gle kakvo je čedo rodila stijena! Živo je, njiše se na vjetru i raste. grčevito se drži za njena raspuknuta njedra. Nije mu se nadala. Čime nahraniti gladno drvo? Kako biti mati djetetu iz drugog svijeta?
Što je to porodila jela? Kameno čedo bez grana,bez stasa mučaljivo, teško, neshvatljivo. Ma koliko dugo mu mati šaptala u smiraj dana da je nebo pitko a zvijezde blistave da bi se mogao barem malo pridići i zaviriti u to što je gore njega je njegova ćud vukla dolje i tako razapet između gore i dolje bor se propeo u nebo sa stijenom u krilu okupan čežnjom da će to što miluje, grli i čuva jednoga dana prolistati.
_________________________________________
JAGODA ILIČIĆ rođena je 23.9.1972. u Brezama kod Tuzle, Bosna i Hercegovina Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Zvanje- profesor razredne nastave Članica Društva pisaca BiH i P.E.N. –a u BiH. Književnica. Priče i pjesme prevedene na njemački, engleski, arapski i francuski jezik.
Objavila:
– zbirku priča i pjesama „Snovi sedefaste školjke“ 1999. god u izdanju Bosanske riječi iz Tuzle. Knjiga prevedena na njemački jezik
– zbirku priča i igrokaza za djecu „Nisam kriv što sam krokodil“ 2006.god. (nominirana za nagradu DPTK 2006.god.)
– roman „Gutači vremena“ (knjiga nominirana za nagradu DPTK 2008. god.)
– novelu „Nomadi“ 2009.god
– zbirku priča i pjesama za djecu „Brkovi od kečapa“ 2011. godine, (knjiga nominirana za regionalnu nagradu Mali princ koja se dodjeljuje najboljoj knjizi za djecu obavljenoj na području BiH, Srbije, Srne Gore i Hrvatske u protekloj godini.)
– roman za mlade Uspavanka za Knjigosaura (nagrada Mali Princ za najbolje djelo u regiji objavljeno 2012. godine)
– zbirku pjesama Vanilla, med i suncokreti 2013. godine
– slikovnicu Priča o zmaju jedincu (The Only Son of the Dragon) , na engleskom jeziku, dostupna na Amazon.com
– zbirku priča za djecu “Školske bajke” 2014.
– zbirku pjesama za odrasle “Pjesma ribareve žene “ 2015. godine.
– slikovnicu “Mama, to sam ja” (dvojezično hrvatski/arapski), 2015. godine
– roman Kako preživjeti smak svijeta, 2017. godine
– roman Čovjek koji je imao loš dan, 2017. godine
– roman za djecu Put u središte priče, 2017. godine
– zbirku priča za djecu Pričala vam teta Knjigolina 2019.godine
– zbirku priča za djecu Kućica na Mjesecu, 2022. godine
– autorica čitanke Liliput za prvi razred devetogodišnje osnovne škole
– koautorica čitanki za osnovnu školu: Potraga za blagom, Čarobna šuma, Čarolije malog svijeta
– urednica lista za djecu Cvitak
– autorica i voditeljica ciklusa tv emisija za djecu “Put kroz Liliput” snimljenih 2013. godine .
– autorica i voditeljica radio emisija za djecu “Mašta može svašta” i Priča za laku noć
– autorica projekta i voditeljica radionica u dječjem književnom klubu “Knjigolina i prijatelji” – radovi objavljeni u književnim časopisima: Život, Riječ, Ostrvo, Motrišta, Diogen, Kado, Cvitak
Nagrade i nominacije
– nominacija za najbolju knjigu objavljenu 2006. godine (zbirka priča i igrokaza za djecu Nisam kriv što sam krokodil)
– nominacija za najbolju knjigu objavljenu 2008. godine (roman Gutači vremena)
– nominacija za Malog Princa 2011. godine (zbrka priča i igrokaza za djecu Brkovi od kečapa)
– nagrada Mali Princ za najbolju knjigu za djecu i mlade na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore 2013. godine (roman Uspavanka za Knjigosaura)
– nagrada za najbolju neobjavljenu priču za djecu u BiH, Bosanska Krupa, susreti pisaca za djecu “Stazama djetinjstva” 2013. godine (priča Čuvar osmijeha)
– nominacija za nagradu u oblasti dječje književnosti Astrid Lindgren 2015.
– Nagrade Fondacije za izdavaštvo BiH :
– zbirka pjesama “Pjesma ribareve žene” 2014. godine ( Dobra knjiga, Sarajevo)
– roman Kako preživjeti smak svijeta, 2016. godine (Planjax, Tešanj)
– roman Čovjek koji je imao loš dan 2017. godine ( Dobra knjiga, Sarajevo)
-roman Ptica 2020. Godine (Planjax, Tešanj)
– Nagrada Fondacije kralja Fahda u Sarajevu za priču za djecu, Mama, to sam ja
– Nagrada Društva pisacaza najbolju knjigu za djecu i mlade objavljenu u 2014. godini , za knjigu Školske bajke i Put u središte priče 2017.
– Nagrada za najbolju priču (treća nagrada), susreti Zija Dizdarević 2016. godine
– Nagrada Šukrija Pandžo za najbolji neobjavljeni rukopis za djecu i mlade, rukopis Zločesta ptica i neljubičanstvena djevojčica, Školegijum 2017. godine
– Nagrada za priču inspirisanu ženama koje su živjele i vladale u europskom srednjovjekovlju Marko Martinović Car u Vitezu ( treća nagrada) , priča Ni bogu mila ni njemu draga
– Nagrada za najbolju neobjavljenu priču za djecu Stablo nasred svjeta, Mostar
– Nagrada za zbirku neobjavljenih priča za djecu Krešimir Šego
– Prva nagrada za neobjavljenu priču za djecu na desetom Festivalu dječije umjetnosti, Sarajevo 2024. godine
čovjek-časopis 