KAKO SAM SE S TOBOM OSJEĆALA KAD SAM SE S TOBOM DOBRO OSJEĆALA
Bila je preslatko šašavo klupko mekih šapica
Stala mi je u šake i ležala mi na dlanovima
Mislila sam je učiti da bude dobra i poslušna
Nisam niti počela jer je k meni došla otrovana
Sve sam molitve svijeta izmolila i ona se izvukla
A ja sam zaboravila na ikakva crna treniranja
(Kasnije sam doznala da baš i nisu moguća)
Nije bitno biti tvoja i mazna i dobra i poslušna
Bitno je biti svoja i živa i postojati bez nadzora
Podsjetio si me na ono što me ona prva učila
Po cijenu toga da sam te zauvijek izgubila
Po cijenu da sam pedeset duša isplakala
Tu nije pomogla nikakva molitva, ni tebi ni božanstvima
Jednostavno nije bilo odgovarajućeg protuotrova
Ja ti ipak moram reći kako sam se s tobom osjećala
Onda kad sam se s tobom dobro osjećala:
Bila sam sva od poslastica, istraživanja, njuškanja,
učenja, rasta, igre i predenja
Bili smo takvi da sam zaboravila da postoje smrti i trovanja
Bio si mi kao radost prvih vlastitih mačaka
Prije nego što sam ijednu pokopala
***
NAJVAŽNIJI DIJELOVI
Svaki je sljedeći put lakše, misliš, jer znaš što te čeka.
Onda te prereže u trbuhu čim ujutro ustaneš.
Zatim te, dok gutaš kavu, stegne u grlu i ne dopušta.
Slabe ti koljena, tijelo neće, sve odbija, ne funkcionira.
Kako si tisuću puta drugima govorila, govoriš sebi “proći će, sve uvijek prođe”,
Kao što prolaze godine, životi, upale, noćne more, naleti olujnoga vjetra.
Ne posjedujem niti jednu jedinu stvar koja me ne podsjeća na tebe,
Uključujući sebe, svoju kosu, šminku, parfem, obuću, torbu, hardver, softver, disanje.
I ruke, što ću s rukama, za sve mi trebaju, za sve mi trebaš.
***
LIST
Mili moj, pišem ti ovaj list iz daleke
cvjetne tunike
Kojom ću se ogrtati jutrima i večerima
kad zatrebam rukave
One u kojoj ću ti napokon sjesti u krilo
bez ičega ispod nje
Koju ćeš nježno razgrnuti i reći “wow”
Tko uopće više govori “wow” u takvoj
situaciji, ti
Tko uopće i dalje o tome mašta unatoč
stvarnosti, ja
***
SADAŠNJI TRENUTAK
Otkad nemamo jedno drugo, srce mi je u kolapsu.
Ali ono samo ničime to ne pokazuje.
Normalno funkcionira i proizvodi otkucaje.
Vidi se zato na svemu ostalome.
Ne vidim svrhe u pranju i presvlačenju, silim se.
Spavam u čarapama, noge su mi nemoguće ledene.
Ruke su mi ispražnjene, oči su mi tužne i podbuhle.
Mali svakodnevni zadaci uzrokuju mi velike stresove.
Mozak mi je u bojkotu, nema volje, jadan je.
Zaboravlja, gubi fokus, preskače, ali surađuje.
Kao ustupke mu dopuštam omiljene sitnarije.
Neka lutanja, suze, sjećanja i iluzije.
Komuniciram s ljudima i trošim puno energije.
Zapjevam i zaplešem od rastrojstva i histerije.
Kad nitko ne gleda, usne su mi ružno stisnute.
Pila bih, ali potrošila sam sve rezerve.
Pravim se da nove zalihe nisu potrebne.
Pokušavam naći spas u odmoru i krevetu.
Sanjam sve ljude osim tebe i svi me oni u snu više ne vole.
Dobra sam u ovome što zovu mindfulness.
Znači da uočavam i prepoznajem vlastite osjete, osjećaje i reakcije.
Nipošto ne znači da to ičemu pomaže.
***
REPORTAŽA IZ OPĆEG I POJEDINAČNOG
Ja sam sa svih svojih strana staroga kova
Moj tata je sam kliještima čupao bolne zube
I ja ću si iščupati grudi budu li se previše nadimale
U međuvremenu na starim mjestima slabo je što nova
Tvoje je srce opet strogo i okoštalo
Ja ponovo loše podnosim zagrljaje
Sunčani sat na Kralja Petra ništa ne pokazuje
U Parku Wisławe Szymborske i dalje je zabranjeno plivanje
***
ČAK NITI JA VIŠE NISAM OPTIMISTIČNA
Neki ljudi koji iskreno žele pomoći drugim ljudima
I koje još zanima dobrobit čovječanstva kao takvoga
Govore da je sada velika nužda i potreba
Da i muškarci i žene više razgovaraju s onim muškarcima i ženama
Čija je perspektiva o suprotnom spolu zaliječena
Ja vidim oko sebe sve sama ranjena posrtanja
Ja ne znam gdje je ta zemlja jednorožija
I moj sin je nosio gradom nešto od tvoga osmijeha
Mada su vam geni iz različitih geografija
Lica su vam bila ocrtana iz istog mog uporno ovoljenoga srca
Koje je vidjelo u vama budućnost svemira
Kako da se onda ti i ja razumijemo ikada
Ne govorite mi o perspektivama
Jedini lijek je spora i bolna planetarna srčana eutanazija
***
JUTROS
Jutros, kad sam se probudila, nisam odmah pomislila na tebe.
Za koju sekundu, i dalje jutros, pomislila sam kako je to dobro što jutros,
kad sam se probudila, nisam odmah pomislila na tebe. Tako sam opet
mislila na tebe, i to je neizbježno i neoborivo i nema pomoći
dok se jednom u budućnosti zauvijek ne potroši.
________________________________________
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar), a na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku 2024. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.
fotografija autorice: Ema Bednarž
čovjek-časopis 