književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA VALENTINE MAVRETIĆ “LJULJAČKA”, OceanMore, Zagreb, 5/2024; jedna priča

PORTA KARDO

Dok je sjedio usred prazna gradilišta, Rikardu se učini da je potpuno sam na svijetu. Njegov je stolac bio malčice neudoban, ali Rikardu to nimalo nije smetalo. U svojih dvadeset godina nije imao kada uživati ili bezbrižno sjediti. Odmorit ću se kad umrem, govorila je njegova majka, a isto je tako počeo i sam razmišljati. Odmorit ću se, dakle, za nekih tridesetak godina, pomislio bi Rikardo, jer nije imao u planu dugo biti na ovom svijetu. Pušio je od svoje devete godine, isprva se skrivao od roditelja, a kad je ušao u tinejdžerske godine, pušio bi s njima na terasi uz kavu ili uz čašu nečeg žestokog. Jedine tri minute koje je mogao posvetiti samome sebi. Uvijek je trebao brinuti i o mlađim i starijim sestrama i braći, jednako glasnim, znatiželjnim crnookim blizancima. Svi su bili jednako visoki, pa je tako najstariji brat bio jednako visok kao najmlađa sestra. Sveukupno ih je bilo sedam, on je bio treći po redu. Majka ih je rađala svake druge godine. Tišina koja ga je sad okruživala bila mu je neobična. Premda se gradilište nalazilo usred grada, uličice koje su ga okruživale bile su većinom slijepe, ulice koje nikuda ne vode osim ako ondje ne živiš. Prazne, neprijateljske ulice.

Jednom je tako navečer šetao kvartom i primijetio da ga s prozora promatra sijedi muškarac u invalidskim kolicima. Iza prozorske daske virile su mu samo sive oči i vrh biserne glave. Sigurno me promatraš zbog moje boje kože, pomislio je Rikardo na svome materinskom jeziku. Latino baby, pisale bi mu djevojke na Tinderu.

Kardo, tako ga je od milja zvala njegova tadašnja djevojka, Ana. Taj mu se nadimak sve više sviđao, pogotovo zbog načina na koji bi se ona poigravala izgovorom i naglaskom. Ana i Kardo proveli su zajedno godinu dana, a posljednji dan koji su proveli zajedno bio je dan prije novog posla, na novom gradilištu. Od samog početka veze Ana ga je pokušavala motivirati da upiše studij, ali njemu se problem jezika činio najboljim mogućim izgovorom.

Pronašao je posao u skladištu dućana s mješovitom robom i ondje naučio upravljati viličarom. Viličar me razumije, govorio bi Ani na engleskom jeziku. Taj mu je posao odgovarao: imao je svoj mir i što je najvažnije, nije morao razmišljati. Volio je imati rutinu i živjeti tako da zna što, kada, gdje i zašto.

Cigarete je uvijek imao pri ruci, točnije, pri struku. Oko pojasa nosio je zakopčanu torbicu u kojoj je držao cigarete s duhanom koje je sam svakog jutra motao. U torbici je svakog dana bilo oko pedeset cigareta, nikad mu ih nije nedostajalo. Ruke su mu poprimile miris duhana, ali uvijek se tješio činjenicom da njegove ruke ionako ne njuši nitko osim njega samog. Svoje je ruke Kardo često promatrao. Nokti su mu bili tanki kao filter-papir, a ploče nokta oble i zdepaste, šire nego što su bile duge. Svaki nokat kao bijele linije aviona na nebu presijecale su paralelne bijele crte. Nedostatak vitamina, govorila bi mu Ana, Kardo, poslušaj me i pojedi barem dvije kockice ananasa. Ananas iz konzerve za njega nije bio ni sjena pravog, osunčanog ananasa, ali nikad nije imao vremena pripremiti ga za jelo. Bilo mu je jednostavnije u vrećicu koja je nosila ime po dućanu u kojem je radio utrpati nekoliko konzervi ananasa, graha, slanutka i zveckajući otići doma.

A dom je za Rikarda predstavljao malenu sobu u stanu koji je dijelio s cimerom, Petrom, studentom građevinarstva. Petar je bio plahe naravi, uvijek se skrivao iza nekoga komada namještaja ili iza naočala, tih poput ribe u akvariju. On ne bi preživio jedan dan na gradilištu, pomislio je Kardo. Premda zahvalan cimeru što mu je našao ovaj posao, rad na gradilištu isprva mu je stvarao osjećaj kamenja u želudcu. To bi ga sjetilo na epizodu iz djetinjstva kada su iz njegove bake izvadili nekoliko kamenčića, a on je prestrašeno pomislio kako je baka pojela kamenje dok ga je čuvala tijekom igre u pješčaniku. Po svoj prilici, Rikardo je bio i ostao osoba koja sve doslovno shvaća. Zato je i na mobilnu kućicu na gradilištu napisao crnim sprejem Porta Kardo 091322444. Ako ga netko zatreba, neka nazove njega, čuvara i portira.

Nekoć je na tome mjestu, u devedesetima, bila tvornica cipela. Ploču s nazivom tvornice posljednju su uklonili bagerom. Prvo su uklonili beskućnike koji su provodili noći u toj nekadašnjoj tvornici. Dugo je trebalo da otjeraju jednog, rekao mu je Petar. Taj se nije htio olako odreći svoga komada razrušenog zida, popucalog betoniranog poda, grafita umjetnina na pročelju. Posljednje je noći šibicom podmetnuo požar koji su vatrogasci gasili cijeloga sljedećeg dana. Tako mu je pričao Petar.

Ponekad je Rikardo osjećao strah na gradilištu, pogotovo noću. Bojao se da će mu se iz mraka došuljati taj beskućnik i učiniti mu nešto nažao. Zato je pokraj noge od tankog plastičnog stolca držao komad kamena koji je s gornje strane bio zaobljen poput oblutaka u plićaku izlizanih morskom pjenom, a s donje strane oštar poput rakovih kliješta. To mu je ulijevalo barem neku sigurnost. Znao je satima razmišljati kako je pogriješio što je klimatizirani dućan zamijenio užarenim gradilištem, pitomi viličar s glasnim bagerom. Osim toga, vrijeme nije provodio čak ni u bageru. Nakon što su srušili zgradu, taj je nepregledni teren postao gradilište. Trenutačno ga je okruživala golema rupa, koja je postajala svakog dana sve dubljom i dubljom. Ta će rupa jednog dana biti podzemna garaža. Rikardo se užasavao te pomisli, nije podnosio zatvorene prostore.

Kad je radio u dućanu, do skladišta je išao protupožarnim stubama, nikad liftom. Ali jedna stvar koja je ovdje bila puno, puno bolja bila je glazba. Na mobitelu je imao najdraže pjesme, a duge bijele žice slušalica spuštale su se od ušiju do prednjeg džepa u tričetvrt hlačama isprane crne boje. Sjetio bi se tada svoje braće i sestara koji su uvijek željeli s njim slušati glazbu. Do selidbe je navikao imati samo jednu slušalicu u uhu, druga je uvijek bila rezervirana za nekog od njih. Znali su tako satima sjediti jedno pokraj drugog i slušati, slušati, slušati. Bio je uvjeren kako je na jedno uho postao nagluh.

Bez glazbe bi mu radni dan trajao mnogo duže od predviđenih deset sati. Biti čuvar gradilišta odgovoran je posao, psihički zamoran. Kardo nije volio ni u školi dugo sjediti, uvijek bi se vrpoljio. Jedna noga ispod stražnjice, druga lupka po uglancanome razrednom podu, sad se nagne unatrag, pa kvrcne vratom ulijevo da vidi što rade drugi razredne kolege. Kad bi podignuo ruku u zrak, profesorice i profesori bi zakolutali očima jer bi znali da mu je odlazak na toalet samo izlika za besciljno tumaranje školskom zgradom.

Na isti način sada ustane sa stolca, protegne preplanule ruke i noge i krene hodati po gradilištu. Vrijeme je subotnjeg ručka, nitko nije na ulici. Na asfaltu se prže kamenčići i otisak pseće šape. Rikardo ispod jednog drveta uz ogradu ugleda mrtvu vranu kako leži pandžama okrenutim prema nebu. Njegov je posao da na gradilištu nema smeća, pa tako ni leševa. Osvrne se oko sebe i pomisli kako bi bilo nehumano da je samo baci u kantu za smeće. Uostalom, smeće se izlijevalo preko kante poput vode. Približi se vrani i prisjeti se kako mu je ona ili netko iz njezina jata priuštio nezaboravno jutro.

Promatrao ju je kako prilazi cesti i pažljivo iz kljuna na cestu položi orah. Potom bi se odmaknula i čekala da projuri automobil. Vruće gume od oraha bi napravile ukusnu kašu za vranu. Rikardo je sve to snimao mobitelom, kako bi jednog dana kad se vrati kući mogao pokazati sestrama i braći. Ondje gdje oni žive vrane nisu uobičajen prizor, za razliku od papiga.

Kardo uzme vranu u ruku, bila je suha i teška kao vrećica oraha. Polako uđe u rupu i rukama otkopa još jednu, dublju. U nju položi vranu i zatrpa je pijeskom i kamenjem. Potom se vrati na svoj radni stolac i zadovoljno se zavali. Jednog dana, kad rupa postane podzemna garaža, vrana će biti okružena automobilima, baš kao nekoć dok je bila živa.

Srećom, zahvaljujući koronavirusu, ima osigurano besplatno sredstvo za dezinfekciju ruku, pa ga obilno poprska po rukama i nogama prašnjavima od pijeska. Ljepljivi ga gel ohladi iste sekunde, ali i prouzroči neugodno peckanje na sitnim ranama koje je dobio dok je kopao jamu rukama. Tako osvježen i čist, Rikardo pomisli kako je sada oprao ruke od svega. Vrana se odmara, a mogao bi malo i on zaklopiti oči, dok mu u ušima odzvanja nova pjesma Ariane Grande.

Probudio ga je poziv na mobitelu. Već je bila noć, prespavao je većinu radnog dana. Javio se promuklim glasom ocu koji ga je zamolio da pronađe posao i za najmlađeg brata, a i za sestru, ako uspije. Kardo mu je odgovorio da je jedva i sebi našao posao, a da ovakav težak fizički posao nije ni za jedno od njih.

Nakon što mu je poziv poremetio vremensku zonu, Kardo je odlučio da će ostati spavati na svome radnom mjestu. Ne isplati mu se ići na noćni autobus da bi došao u sobu skoro u istom trenutku kada bi trebao opet krenuti na posao.

Ujutro ga je dočekao nervozni starac u invalidskim kolicima, gledao je prema porti. Cijelo ovo vrijeme otkad Kardo radi na porti usred ničega, nitko nije došao postavljati pitanja. Tu i tamo poneki bi znatiželjni susjed zavirio prema ploči s opisom radova i potom produžio dalje niz ulicu.

,,Dobar dan! Dokad ti misliš ovdje čuvati ovo smeće?“ Obojica su pogledala prema velikoj rupi iz koje je već počelo rasti šipražje.

Rikardo je zastao, nije znao kako odgovoriti ovome neumjesnom starcu. Zapalio je cigaretu i tek mu onda odgovorio, uvijek je to radio kako bi si kupio više vremena za smišljanje odgovora i prevođenja na hrvatski.

,,Plan je do kraja iduće godine.“

,,TO isto ste rekli i PROŠLE godine. Već je sve trebalo biti GOTOVO. Tu nam dovode ovakve strance poput tebe u našu ulicu.“

Rikardo je samo gledao za njim dok je ovaj odlazio. Čulo se ,,krrrc“. Zatim još jedan ,,krrrc“ i malo kraći „KRC“. Starac je namjerno kolicima prelazio preko oraha kako bi ih zdrobio. Vrane su sretno doskakutale i jele plodove skrivene u tvrdim ljuskama. U znak zahvalnosti, jedna mu je sletjela na rame, a on ju je nervoznim pokretom ruke odgurnuo sa sebe.

Ako ništa, pomislio je Kardo, barem je ovaj zločesti, jezivi starac nahranio vrane. „Istina, možda je ovaj posao samo nečije pranje novaca, možda stvarno nikad neće sagraditi ništa ovdje, a ja ću svakog dana čuvati ovo prazno zemljište. Možda na ovome mjestu izraste šuma u koju će doletjeti na tisuće vrana željnih novih oraha, a ja ću živjeti u kućici usred ničega, okružen vranama i gore i dolje. Toliko sam se trudio da pobjegnem od papiga iz svoga rodnog grada, a na kraju su me dočekale njihove crne blizanke“, razmišljao je Kardo u sebi dok se svuda oko njega čulo „krc“.

________________________________________________________

VALENTINA MAVRETIĆ rođena je u Rijeci 1993. godine. Pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu završava preddiplomski i diplomski studij Dramaturgije. Dobitnica je poticaja za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture za zbirku kratkih priča; raznih scenarističkih poticaja Hrvatskog audiovizualnog centra za filmske i TV projekte (“Uho”, “Mama je kriva za sve”, “Biti u rodu s Johnom Malkovichem”) i Nagrade „Marin Držić“ za dramski tekst “Kod Peregrinovih”. Članica je Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela. Živi u Zagrebu s obitelji.
“Ljuljačka“ (Ocenamore, 2024.) njezina je prva zbirka kratkih priča.

NOVE PJESME DENISA JURIĆA

JEŠUA I ŠEGRT

Zašto si zamišljen?
Pusti brigu, još se učiš.
Drvo se teše ko zagrljaj iz grča –
okoštavaš sjenu od neba.

Brinem, Ješua,
zamišljen i táman;
kako kolijevke moje
grube su i nezgrapne,
a krstovi, gle, tvoji
glatki su i taman.

***

SEVDALINKA ZA KONJE

Sav je na konjića
svijet sjeo kriomice –
đihali carevi, đihali sveci –
dok on je samo sanjo
snoplje svjetla i kamilice.

***

PAD ZVUČNOG ZIDA

Svo je nebo ozvučeno,
školjka uha u koju se šapćemo.

A ti, dijete, ti si letač.
Ne šalju tebe avionom,
nego po tebi njega.
Da tišinu ošinu
ko kaišem.

Jer ti nećeš čuti šta ti govorimo,
bit ćeš brži od molećivih grla.
U naše će ožbukane oči
osipat se zvučni zidovi.

Uz nas gori parafin. Tek da znaš,
ako išta ugledaš.
Jer u Početnici zrakoplovstva
navodno ne piše,
koliko stane duša
u jedan jedini stijenj.

***

USNOREZ

U melodiji loših vijesti
i još gorih riječi
malo šta se rimuje
sa riječi čovjek.

U svijetu cvijeća – izvještavaju livade
nastupilo doba uvenuća.
Latice ne odlaze na jug,
opadajuć s nama.

U svijetu kolodvora danas
dva su Roma bili harmonika.
Po dirkama su silazili
pružajuć mi ruku spasa.
Falio je tek možda stih
il melizma.

Između moje gornje
i donje usne
sve teže prelaze riječi,
razjapila se šizma.

________________________________________________

DENIS JURIĆ rođen je u jesen 1993. u Bosni (Vitez). Nakon osnovne škole, školovao se kod bosanskih franjevaca u visočkoj klasičnoj gimnaziji, a onda i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu te konačno filozofsko-teološki studij završio na Isusovačkom filozofsko-teološkom institutu u Zagrebu. Nakon svega, završio skoro i na ulici. Tek tada se izučio za čovjeka. Rado je teolog te se time većinom i bavi, pokušavajući vratiti vezu suvremenog i svevremenog. Bježao često iz samostana. Jednom tako naletio na Boga:
„Đe ćeš ti?“ pita on Denisa.
„Đe i ti“ veli ovaj njemu.
I zato se nije više vraćao.
Piše istim riječima kojima se stvarao svijet. Može ustrebati.
Objavio je zbirku pjesama “Božanstvena deponija” (Shura publikacije, Opatija, 2023.).
Od 2019. živi u Njemačkoj i ima osjećaj da više ne govori ni jednim jezikom. A i lakše se sporazumijeva s ljudima. Ima dvoje djece ko srce i jednu ženu ko kuća. I dosta.

PET PJESAMA NIKOLE STRAŠEKA IZ ZBIRKE “LEPTIRIĆI U TRBUHU, GLAVE NA KOLCIMA”, OceanMore, Zagreb, 4/2024.

SRETNA

Probudili smo se kasno, nedjelja, skuhao sam kavu i sad ležimo u posteljici. Ja igram šah s azerbajdžancem i gubim, ona igra medu lihvara na mobu, ima 200 novčića i tri života. Vani prolazi svijet, dodirujemo se bosim stopalima svaki u svojoj maloj kozmičkoj drami, odvojeni a tu. Sporadično kao granatiranje jedno kaže volim te, drugo odgovara i ja tebe volim, toliko ponavljamo tih nekoliko riječi da sam na njeno fališ mi odgovorio – i ja tebi. Vani psi laju, djeca i šumi život i pomislim sretan: oprosti mi nepostojeći, smiluj se i zaboravi da te nema jer ti se molim dragi. Na ovo me svedi – da smo goli i sami i da nas zaborave portafoni mobiteli cijena mlijeka reklame inkasatori i sutrašnje ropstvo, daj da sretan umrem.

***

DONJE SVETICE 127

Kao što vjerojatno
tamo južnije
huči more
tako ovdje postoje donje svetice
na broju 127
gdje se rudnik
bezobrazno
prostire
usred ničega
a u svemu je
što glođeš, srčeš i posjeduješ
osim budućnosti
koju ti ne damo
dragi moj kapitalistički prijatelju.

***

ROVOVSKA

U rovu svakodnevnom
svakim izlaskom
svakim crvenim svjetlom na semaforu
svakim ispunjenim formularom
kupljenom stvari i rokom trajanja
popustom nagradnom igrom barkodom
poticajem i olakšicom
svim pojedinačnim prijekornim pogledima
i nejunačkom vremenu usprkos
svakim tramvajem koji ti bježi
svakim koji si uhvatio
i onima između
svi ti dobar dan
svi hvala i svi molim
i nema na čemu (a ima baš ima)
pred juriš blatan krvav uzaludan i kriv
svjestan da ničija zemlja
ne čeka ne miluje
ne razaznaje i ne suosjeća
krećeš kaotičan beznadan i smrtan
sasvim siguran da s one strane
onkraj mašingevera i bajuneta
bodljikave žice i ljudi baš kao ti
drhti sutra
razlog i otkriće
smrt po malu smrt
do čega ti je stalo
zašto jurišaš
i zašto se još
najdraži moj
ubrajaš među ljude

***

POSTAPOKALIPTIČNA

Usprkos obeznanjujućoj kompleksnosti svijeta i svemira
atomske i subatomske stvarnosti
kontraintuitivnoj naravi čestica koje su i valovi
usprkos zamršenom klupku od praznine
pohlepe i laži
kojima opravdava se sumanuto,
samoubilačko domaćinstvo čovječje vrste
i masovno izumiranje miliona drugih
antropocen
da sve ptice trenutno žive stavimo na vagu
70 posto ukupne težine
bili bi pilići
usprkos vremenu i što je usrano
21. stoljeće
u nepunih četvrt sebe
katastrofama obilno rodilo
ratovima bolestima
financijskim krizama
prirodnim i umjetnim kataklizmama
takozvanim kapitalizmama
svakog od nas počastilo pa ipak
i usprkos svemu navedenom i vanzemaljcima
i sotonistima i princu andrewu koji se ne znoji
i baalu
i anunakijima
i sablasnom djelovanju na daljinu
ja kao i ti svako jutro ustajem za sve nas posjednike
i moguće posjednike potomstva
jer jednadžba za preživljavanje odavno je riješena
stvari su očajnički jasne:
krov zemlja posao kruh zdravlje sloboda
plus obrazovanje neovisnost demokracija
to su bili naši zahtjevi u noći dugoj tisućljeća
to su naši zahtjevi sada
to će biti naši zahtjevi i nakon što u provaliju zakoračimo
i u pećine se natrag
svojoj pravoj prirodi
stropoštamo
svih nas
petnaest posto
postapokaliptičnih

***

PREDOSJEĆAJNA

Jutros mi prilazi najmlađi rudar i kaže tiho da nas ne čuju – revolucija stiže, osjećam leptiriće u trbuhu.

*

“Prva zbirka poezije Nikole Strašeka “Leptirići u trbuhu, glave na kolcima” donosi ekspresivne, ponekad i ekspresionističke pjesme, od kojih je dobar dio napisan na mah, udarom zbilje, pa uglavnom objavljivan na njegovu Facebooku.
Sve Strašekove pjesme mogu se podijeliti u nekoliko tematskih grozdova: ljubavni, rebelijansko-proleterski, pjesme o kćeri i pjesme o ljudskoj vrsti. Ova poezija nameće se ritmom i gomilanjem bez interpunkcija. Autor bira kraći stih, rafalni, to su stihovi koji se čitaju u dahu, a nastojanja koja iz tih stihova izviru idu u dva smjera: ljubavne pjesme teže nepromjenjivosti, trajnoj idili zaljubljenih – izoliranih od vanjskog svijeta no taj je vanjski svijet proždirući i valja ga revolucionarno promijeniti.” – Kruno Lokotar, urednik knjige

______________________________________________________

NIKOLA STRAŠEK (Zagreb,1978.) završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, studirao komparativnu književnost i latinski na Filozofskom fakultetu te Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Autor je nekoliko dokumentarnih i jednog kratkometražnog igranog filma. Trenutno piše filmske kritike i radi u skladištu voća i povrća koje zove rudnik.
Dobitnik je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za godinu 2023., na temelju koje objavljuje ovu zbirku poezije.

fotografija autora: Sandro Lendrer

ARGËZON SULEJMANI, TRI PJESME, dvojezično

ZBOG KRIVICE PJESNIKA

Zbog krivice pjesnika
Rat preovladava nad mirom
Zbog krivice pjesnika
Poezija je poražena od politike
Zbog krivice pjesnika
Rat ima svoje poetske stranice
Zbog krivice pjesnika
Rat se ne čita kao političko poglavlje
Zbog krivice pjesnika
Mir se vidi u poetskom gledištu
Zbog krivice pjesnika
Mir je izgubio političku perspektivu
Zbog krivice pjesnika
Mir je idealizovan sa *ornament odlomcima
Zbog krivice pjesnika
Rat nije čisto politička priča.

*George Orwell

PËR FAJIN E POETËVE

Për fajin e poetëve
Lufta ngadhënjen ndaj paqes
Për fajin e poetëve
Poezia është mundur nga politika
Për fajin e poetëve
Lufta i ka faqet e veta poetike
Për fajin e poetëve
Lufta nuk lexohet si kapitull politik
Për fajin e poetëve
Paqja shihet në këndvështrimin poetik
Për fajin e poetëve
Paqja e ka humbur perspektivën politike
Për fajin e poetëve
Paqja idealizohet me *pasazhe lajlelule
Për fajin e poetëve
Lufta s’është një tregim kryekëput politik.

*prej: George Orwell

***

PJESNIČKA KALIMERA “BASRI ČAPRIĆI”

Jedno je sigurno
Nećeš odsustovati
Ni u jednoj Kalimeri
Đe god se održavala Stari grad Svač Bojana
Na kraju smo putovanja, poklanjamo zapregu
Z a u v i j e k
Staza Priština Ulcinj
Ni barske smokve u Anamalskoj
Neće moći da ti se zaglave u jednjaku
N i k a d a
Sigurno je da nećeš
Odsustovati u bilo kojoj Kalimeri
Sada su svi viđeli koliko je sati
Sad ti svima isplaziš jezik
I čitaš im bez stida onu poeziju
S l o b o d a

KALIMERA POETIKE “BASRI ÇAPRIQI”

Një gjë është e sigurt
Nuk do të mungosh
Në asnjë Kalimerë
Kudo u mbajttë Kala Shas Bunë
Rruga u kry qerren e falim
P ë r gj i th m o n ë
Shtegu Prishtinë Ulqin
As fiku tivaras në Anë të Malit
Nuk mund të të ngecë në kapërcyell
A s nj ë h e r ë
Është e sigurt nuk
Do të mungosh në asnjë Kalimerë
Tash krejt e panë sa është sahati
Tash ti të gjithëve ua qet gjuhën
Dhe ua lexon atë poezinë me turp
L i r i a

***

NEDOSTACI

Ovom vremenu nedostaje čovjek
Ovom januaru nedostaje zima
Ovoj Urgentnoj nedostaje adrenalin
Ovoj školi nedostaje sticanje
Ovoj slavi nedostaje daska
Ovoj zemlji nedostaje čovjek
Ovoj pjesmi nedostaje poetika
Ovom odsustvu nedostaje prisustvo
Ovoj rečenici nedostaje smisao
Ovoj himni nedostaje zastava
Ovoj zemlji nedostaje čovjek
Ovoj glavi nedostaje mišljenje
Ovom prisustvu nedostaje odsustvo
Ovom putu nedostaje cilj
Ovoj fotelji nedostaje autoritet
Ovim crijevima nedostaje čovjek
Ovom miljetu nedostaje vođstvo
Ovim čelnicima nedostaje narod
Ovom nedostatku nedostaje biografija
Ovoj istoriji nedostaje cigla
Ovom vremenu nedostaje čovjek
Nedostaje čovjek već pet puta
Već pet stotina puta…
I šta god da ti trenutno nedostaje
Zapravo njima nedostaješ ti.

MUNGESA

Kësaj kohe i mungon njeriu
Këtij janari i mungon dimri
Kësaj urgjence i mungon adrenalina
Kësaj shkolle i mungon nxënja
Kësaj lavdie i mungon dërrasa
Këtij vendi i mungon njeriu
Kësaj poezie i mungon poetika
Kësaj mungese i mungon prania
Kësaj fjalie i mungon kuptimi
Këtij himni i mungon flamuri
Kësaj toke i mungon njeriu
Kësaj koke i mungon mendimi
Kësaj pranie i mungon mungesa
Kësaj rruge i mungon caku
Kësaj karrige i mungon autoriteti
Kësaj zorre i mungon njeriu
Këtij mileti i mungon prijësia
Kësaj parie i mungon populli
Kësaj mungese i mungon biografia
Kësaj historie i mungon tullaria
Kësaj kohe i mungon njeriu
Mungon njeriu tash e pesë herë
Tash e pesëqind herë…
Dhe çkadoje tjetër që po të mungon tash
Në fakt po i mungon ti.

s albanskog preveo autor

______________________________________________

ARGËZON SULEJMANI (1986) iz Ulcinja, Crna Gora. Završio je medicinske studije, potom specijalizaciju iz oblasti Pedijatrije u Prištini. Objavio zbirku poezije “Tišina koja vrišti” 2015. godine. Aktivan je član Udruženja umjetnika i stvaralaca “Art Club”.

NOVE PJESME AZEMINE KREHIĆ

UVOD U MRAK

Mrak nije samo odsustvo
svjetla.
Mrak, ako jeste, onda
je višeslojnost.
Crna naranča koju oči
ljušte bez prestanka,
iz tamnog u tamnije.
Uvećane zjene pod strahom
od prizora kad
bijela breza silovito
brzo raste
udarajući u nebeska okna.
I vjetar je glazbena pratnja
sveprisutnoj jezi,
onda
kada je svaki
šušanj
moguće umiranje
srca.

***

ADAPTACIJA OKA

Znanstveno je dokazano da
oku treba samo nekoliko
minuta kako bi se priviklo
na potpunu svjetlost nakon tame,
I da prilagodba na mrak teče
izrazito sporije.
Da oko adaptira svoj pojam
o tome što je crno,
i da je oslabljen vid u sumrak
dijagnoza koja nosi ime po
grčkoj božici Hemeri.
Znanost dalje pojašnjava
zašto nam se od nekih oblika
u tmini
učine posve drugi,
i sve to dok nam se Črt,
materijalizirani dvojnik Črnboga
kezi iz mraka sa svojim vučijim
zubima.

***

PRIVIKNUTOST NA MRAK

Priviknuti, više ne teturamo,
I ne držimo ruke ispred sebe
pokušavajući opipati obličja,
već samouvjereno koračamo
kroz tminu, po putevima
koji kao da su oduvijek naši,
i na kojima poznamo svaku
usjeklinu,
izbočenost i pravac.
Mrak se sada može dodirnuti.
Grabimo ga;
on je rahla zemlja,
crnica
i osipa
nam se
kroz prste.

***

SJENKE

Ove šetnje kroz četinare, noću,
nisu nimalo bezazlene.
Šuma ima svoje zakonitosti
I svakim spuštanjem mraka
porota je sve strožija.
Odmaknuti smo od civilizacije,
na grad nas podsjećaju
samo udaljeni laveži pasa na nešto,
čiju prisutnost tek smo ovdje osvijestili.
Satvoreni među visokim stablima,
govorimo o slavenskoj mitologiji,
a Drvo Svijeta kao da se stvori pred nama,
i upali se svijeća na jednom katu.
To Stribor ljutito naređuje
vjetrovima da nas udaraju sa svih strana,
dok nas demoni i zvijeri iz šume izgone.
Ponovno se spotičemo, padamo,
naš strah i zjene zajedno rastu…
Dok, jutrom će o ovoj borbi svjedočiti
tek blato ispod noktiju.

***

NAKON MRAKA
(pismo)

Ja sam posve svjesna da tebe nije
tu.
Ali, ova porazna svjetlost koja bi trebala
nositi olakšanje, donosi sve
izuzev toga.
Nevoljno oblačim radno odijelo
svakodnevnice, dok se moje zjene
smanjuju pred sveprisutnom ravnodušnosti.
Draži mi postaje onaj strah koji mi daje sjaj očima,
negoli ovolika količina praznosti.
Počinjem silno voljeti tminu.
Mrak razlije crnu preko brda,
ublaži oštre ivice svijeta, plavetne obrube,
zemaljski prostori postanu širi, a nebo dalje.
Mrak ima viši korak od najvećih nadmorskih visina.
Noć je uvijek slojevito
Duboka.
I nove bitke su tu.
I ti si tad tu.
Jer tako zamislim.

***

ODSUSTVA MRAKA

Šuma radi za ljutite Vladare naših slavenskih praotaca.
Opekline od Perunovih udaraca mažemo ljekovitim biljem.
A kada nam je potreban mrak za odmor i bijeg
u napuštene i tihe pletare,
ona nam skraćuje noći i pojačava svjetlost do
krajnjih granica.
Mi, još nedovoljno izranjavani od
demonskih ugriza (nedovoljno da nestanemo),
pokrivamo se
improviziranim mrakom po glavi,
i tonemo u sebe, dok nam
pod kapke nahrupljuju sve
one izgubljene vojske
zemaljskih svitaca.

________________________________________

AZEMINA KREHIĆ rođena je 14. listopada 1992. u Metkoviću. Dobitnica nekoliko međunarodnih priznanja za poeziju:
– Nagrada sveučilišnih profesora u Trstu, 2019.
– Nagrada “Mak Dizdar” 2020. u sklopu manifestacije “Slovo Gorčina” u Stocu.
– Nagrada Fondacije za izdavaštvo FBiH, 2021. (u sklopu ove nagrade je objavljena njena prva knjiga poezije “Zrcalo od Mjedi”)
– Nagrada “Fra Martin Nedić” 2022. za zbirku poezije “Zrcalo od Mjedi”
– “Zrcalo od Mjedi” je ušlo u najuži izbor (5 knjiga) za nagradu “Hasan Kaimija” 2023.

TRI PJESME SUZANE DŽUVER

KADA ME PITAJU DA LI PLANIRAM PORODICU

Zamišljam da sam kuća
Imam visoke temelje

Izgrađena od zemlje
otporna na požar

U meni žive deca
Crtaju po napuklim zidovima

Misli su zemljotres
od kojeg koža puca

Kupujem visoke potpetice
farbam kosu u boju crepa

Odgovaram im
ja sam kuća

Moja materica je prazna
ali ima čvrste zidove

***

AKO IKADA BUDEM PRAVILA SVADBU NE ŽELIM TORTU NA TRI SPRATA

Drugi bi nas fotografisali
dok zajedno držimo nož
a samo ja bih videla

svaki rez je udarac bagera
na tacni ostaje ruševina
u ustima zvanica ne krcka šećer nego pesak

Umesto da žvaću našu srušenu kuću
želim da mi baka napravi vafle
naslagane čvrste blokove

Kvadrati biće prazne sobe
stavljaću prste u njih i misliti o prostorijama
koje tek treba da preuredimo

***

TROUGAO

Juče sam pronašla svoj crtež iz vrtića
Kvadrat i trougao
Svugde ih vidim

Otvorio si ovo pismo
i koverta je postala kuća
Stalno pišem o njima

Kada smo se čuli poslednji put
riba se pekla u tepsiji
Ljuštila sam krompir

Zemlja na rukama bila je znak
Pročitaćeš moju knjigu do pola
Okrenućeš je naopako i postaće krov

kuće u kojoj živiš sa njom

____________________________________________________

SUZANA DŽUVER (Kula, 1996.) diplomirala je na odsjeku komparativne književnosti s teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Trenutno završava master studije na istom odsjeku. Poezija joj je zastupljena u zbornicima Rukopisi 45, Tajni grad i zborniku pjesama s konkursa za pjesničku nagradu Milo Bošković, u časopisima Poezija, Beogradski književni časopis i Panache, te na književnim portalima Astronaut, Strane i Čovjek-časopis. Povremeno piše književnu kritiku za koju je osvojila drugu nagradu na međunarodnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu, a također je objavljivala i na portalu Bookvica. Prvu pjesničku zbirku “Riblja kost” objavljuje 2022.godine u izdavačkoj kući PPM Enklava.

PROZNI ZAPISI DARIJE ŽILIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “TORBE ZA KRATKA PUTOVANJA”

PLOVDIVSKE TREŠNJE I JAGODE SA SOFIJSKOG BAZARA

Trešnje, razgrnute na stolu u središnjoj plovdivskoj ulici. Kupujemo.
Srpski prodavači bacaju koštice slavenstva na pločnik, da ih pokupimo kao bisere, i odemo u dan s mirisom bugarskih ruža.
I crvenim plodovima koji u hotelskim sobama se rasprostiru pokraj velikih kreveta s brokatom. I nakon jutarnjih šetnji, pjesnikinje ptice zoblju svoju hranu. Da se obnove.
Jagode s bazara u glavnom gradu, meke i mirisne, za nova putovanja, pranja u čekaonicama zrakoplovnih pisti, nakon životnih turbulencija.
Nekad sam pisala o divovskoj jagodi pjesmu, i zamišljala da se u noći te iste jagode pretapaju u sok. I da je ljeto vječnost.
Dok danas jedem mnoštvo jagoda i malina i pišem o Galešnjaku, arhipelagu zaljubljenih, svježina crvenog voća prolazi kroz moje prste i dišem mirno, sa sjećanjem na bugarski svagdan.

***

SAPUNI

Malo mjesto Golyazi, na poluotoku nedaleko Burse, gdje je bila kuća za pisce, tijekom tjedna bivalo je pusto. Ulicom iz koje se od kuće do glavnog gradskog trga moglo doći za svega desetak minuta, prolazili smo svaki dan. Tijekom tjedna mjesto je imalo svoje uobičajene rutine. Cestom bi prolazili psi, stanovnici, poneki auto ili bus koji bi svaki sat vozio za Izmir ili Bursu. Na štandovima su starije žene prodavale jaja, poljoprivredne proizvode svih vrsta, neke bi na velikim zamašćenim kotlovima pekle pite nalik uštipcima. Neke su trgovine bile zatvorene, no ona s drangulijama nikad. Magnetići, torbice, šalice. Šetali smo svaki dan tom cestom, čak i kada bi išli do Burse, i to cestom bez pločnika za pješake. No nije on niti bio nužan, jer promet nije bio gust, auti su povremeno prolazili, a vozači su pazili na pse i djecu. No već u petak, a posebno vikendom, to se mjesto mijenjalo. Odjednom bi došli turisti iz grada na vožnju jezerom, na objed uz jezero, da vide crkvu s početka dvadesetog stoljeća, zaštićeni spomenik kulture, stoljetno drvo, ili ostatke antičkih tvrđava i teatar. Tada bi se na glavnoj ulici pojavili brojni štandovi s voćem, bile su tu murve, trešnje, šljive, obrtnički proizvodi, predmeti od tkanina, kamp prikolica sa sredstvima za čišćenje. Otvorili bi se tijekom tjedna zatvoreni dućani, ponekad bi zvuk trube ili žive muzke čuo se uz našu kuću koja se nalazila blizu grkokatoličke crkve, raritetnog kulturnog blaga. Jedne subote tako sam, očarana mirisima i bojama, kupila više većih sapuna od žene koja ih je izložila. Nisu bili skupi, kao što je uostalom sve jeftinije u Turskoj. Birala sam ih po bojama, od manga, do kokosa, ruža, samo sam izbjegla lavandu. Prodavačica je bila sretna, poklonila mi je i mali, lijep magnet kao suvenir. Kad je prošao vikend, nestale bi te kulise, i taj štand sa sapunima, a ostao je tek jedan s trešnjama na putu prema Bursi. Za putnike namjernike. I sve se činilo kao filmska čarolija.

***

MLIN

Mlin u Golyaziju, pravi donkihotovski. Stoji sam, dvjestotinjak metara cestom je jezero. Mlin kao da je podsjetnik na neki vlastiti oblik borbe protiv vjetrenjača, koji zauvijek ostaje u srcu… Kao minuli aktivizam. Jezerom plove opet brodići, sve do šaša, preko 400 000 vodenih ptica živi tu. Da, dobro ste pročitali. I sav taj divlji svijet, jezero s najviše lopoča… Limunada i  priče o novim prijevodima, o ljepoti rukotvorina, o miru i povoljnom životu u Turskoj…

***

IZRAELSKI DORUČAK

Malo sira i rajčica, paprika i kruh, ili samo mrvice. Na balkonu su ptice i pogled na dvorište. A u sobi blagujemo, ispred nas papiri s pjesmama i velike sunčane lopte koje ulaze kroz prozor. Na stropu zaustavila se kabala u najširem smislu, svako biće dobiva svoj znak. Ja te promatram sa zahvalnošću. Fokus, fokus i eto, sad mirno jedemo sir i zamišljamo kako će se te pjesme sabrati  u zbirku i prebrisati godine gorčine i buđenja. Sjećam se: netko je opsovao Boga u sinagogi i zaspao. Biblijske žene tu su sa nama, mi ih pozivamo za stol, da ostanu sa nama i do podne sanjaju. Pa se onda sve skupa prepuštamo danu koji pršti iz obližnje fontane.

***

ZVUKOVI

Zvuk alarma dok prolazim kroz radar na aerodromu.
Grudnjak je okidač. Treba ga maknuti, govori mi žena dok rukama prelazi po mom tijelu. Trebala bih hodati samo u košulji, pustiti grudi da vise kao velike naranče, dok još nisu napustile jedrost svadbenih kolača.
Zvuk molitve ujutro, ezan uvečer, kraj jezera na kojem žene odjevene odlaze u vodu, hoće li ih tkanina potopiti na dno? Ili će isplivati kao pamučne krpe ispale s palube kruzera? Zvuk tijela koje se baca u Crni Drim u središtu grada, moguće je doplivati do periferije, slijedeći ribe koje plivaju brzinom svjetlosti.
Zvukovi jezika koji se miješaju dok se ista pjesma čita u više prijevoda, kao rukavci rijeke, ulazi poezija u širinu jeguljinih gnijezda, i potom pliva pliva, sve do oceana, do Tel Aviva, ili američkih daljina, Filipina. Naočigled.

***

JEZERO

Pet žena s pokrivenim glavama, sjelo je u kafe blizu jezera. Smijale su se, pričale. Kasnije smo ih vidjeli na pramcu izletničkog broda. Kičasto zlatni, s ornamentima, fingirajući kraljevski brod, plovio je sa tim ženama prema drugom otoku. Naš brodić klizi prema šašu i lopočima, patkicama, i vraća se potom na mjesto s kojeg smo isplovili. Iz daljine, vide se ruševine još iz starogrčkog vremena, kuće sagrađene od kamenja koje je ostalo od tih rastvorenih bivših kula. Jezera su mirna, idealna za lakističku, romantičnu poeziju, za inspiraciju koja dolazi odmah. I te ribe koje je prodavač izvukao na kamen, duge i šiljate, i ti šareni dućani puni svega, šećerne džamije, svuda stvaraju dojam bajke, davnog vremena iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Jezero je voda koja okružuje otok koji je povezan mostom s kopnom, a život teče u obliku hoda visoke čaplje, uspavanih pasa i lemonate, odličnog pića uz tursku kavu. Mlijeko kao dodatak ne postoji. Ali prisutno je u mitu o Hadrijanu, Apolonu, jer kažu, ovo je njegova prapostojbina, i svim božanstvima, zemaljskim i onim nadnaravnim koja nose iskonsku transcendenciju, kao početak života…

***

WHERE THE BLACK ROSES GROW

Prije nepunih mjesec dana, jezero Halfeti. Potopljene kuće. Odvjetak rijeke Eufrat. Početak civilizacije. Ili njezin kraj, u blizini je sirijsko turska granica. Na jezeru brod na kojem trešti folklorna muzika i miriše prženo meso. Začas može biti potopljen. Kao kuće koje su nekad stajale čvrsto na tlu. A sad su dio vodenog, neljudskog svijeta. Na vrhu jedne od njih, obnažujem se do pasa, i gledam planine koje me okružuju. Nijeme svjedoke ženskog počela i ne tako davne povijesti…

***

JESENSKO LIŠĆE

Plitvice su najljepše ujesen, rekao je brat. Crveno, zeleno, žuto lišće. Onda je zavrnuo rukave i u podrumu popravio prespori bicikl. Sad će opet letjeti preko ulica. Sve do zime i leda, tad će kotači postati spore pahulje. Od jesenjeg lišća djeca stvaraju kolaže, lijepe list po list, nastaje kompozicija. I takva slika s umetnutim tkivom na papiru, može nastaviti život u stvarnosti.Jesen boji lišće crvenom. Ta boja se uz zelenu i žutu čini kao ugasli plamen. Kao nikad dovršena revolucija. Jesenji pločnici imaju podove od lišća koje je već u ljeto počelo otpadati s grana. Ljetos, suho lišće prekrilo je zelene livade i činilo se da je rujan blizu, čak i u lipnju. Lišće će letjeti ponekad, ležati, spavati, u kapilarama će se širiti tmaste boje, kao one na vunenoj kapi koju je isplela baka. Tamna trešnja oko vrata. I početak crne melankolije. Od koje srca više neće stradavati.

***

ANYTHING GOES

U gepeku kabrioleta sakrile su se crvene čizme, zlatne potkove i šal nalik onom od kojeg je stradala Isadora Duncan. Šaren i svilen. I vetar je puhao. I zvuci najnovijeg folka su se razlijegali ulicom, onog melosa koji je spandžan s kompjutorskom sferom, pa se širi Svemirom nalik virusu koji ne prestaje. Kič i krunica, davna barunica, dvorac Castelli i sve to se vrti ukrug oko nas. Anything goes. Možeš saviti kičmu i baciti rukavice pumama, svi će odlepršati u noći na krov novog vala da čekaju dah prošlog vremena. Jer na reveru revolucije još stoje pjesme i himne o svijetu bez pjega, o zidu i sumraku, o potoku koji teče usred nove civilizacije. Je li u tome spas?!

***

DOBRO I ZLO (PARABOLA O PISANJU)

Jutros je gomila ljudi sjedila na tratini blizu šume. Na tlu je bio veliki nož.
Sveta nedjelja. Pred mnoštvom jedan jedini covjek. Sjede oko njega u krugu oni koji trebaju donijeti odluku: je li on Dobar ili Zao? U maloj rijeci pršte odrazi umornih ljudi. Bacaju se i praćakaju sitni identiteti, kao ribice. Ako uhvatiš jednu, poznaješ krucijalnu razliku. Je li čovjek Zao? Je li poezija nadrasla tjelesnu hrestomatiju? Na poljani ostaci novina, pokidane strane i olovna slova. Sadrže li istinu? Ili su samo mokri papiri bez ikakve spoznaje? Sjedi gomila, na roštilju peče se mlado meso. Nož koji treba rasjeci Dobro od Zla, malo se zaoštrio, pa onda upao u vodu. Bačen zrakom Sunca, apolonijskom sjetom, prepolovio se napola. I ostao na dnu zatečen. Čovjek je bio slobodan. Kao umjetnost, onkraj Dobra i Zla.

_______________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).

Objavila je:

– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima
iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022.
Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, Štajergraf, Zagreb, 2023.

Nagrade:

– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011.
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
– nagrada Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Plovdivu

Piše poeziju, kritiku i esejistiku, bila je dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu (u kojemu su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije).
Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue, bila je stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, voditeljica književnih tribina, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi.
Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Iranu, te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko-tursku suradnju.

Prijevodi suvremene američke, slovenske, turske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija, te u časopisima Tema, Književna republika i Riječi. Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010., te u zborniku „ 2010 L annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.

DVA DANA POEZIJE ANE PROLIĆ IZ ZBIRKE “DJEVOJČICA”, V.B.Z, 4/2024; 2/2

DJEVOJČICA I NESTANCI

nije uvijek bila tu.
djevojčica je znala nestati iz vedra neba.

kao da su je dvije ruke povukle svaka na svoju stranu, rascijepile je
i žvakale svojim proždrljivim prstima.
kao da se otvorio ponor
i progutao je.
i kao da je dugo, dugo padala, stružući svojom mekom kožom o oštrice procijepa.
i kao da je isparila voda u kojoj se kuha tjestenina i onda se sve pretvori u kašu.

djevojčica je znala nestati.
ali njezine cipele nikad nisu ostajale prazne.

netko drugi strugao je džonove ulicama.

***

DJEVOJČICA I KAMEN ZA SAPUN

opet je tiho sama

opet se sporo kreće prostorom, ostavlja otvorena vrata na kupaonici, načete knjige po stolovima, mokre ručnike na vješalici

opet prevrće kamenje u potrazi za držačem sapuna
broji latice
bere lovor, suši lovor, traži recept u koji ide lovor

naplavi snova opet se povlače do podnevnih brojeva

opet razdvaja note mirisa kao slojeve luka: slanci iz pekarnice kod crkve, sanitar iz apartmana, lavanda u džepovima
čuje kornjače kako prelaze borovim iglicama, lome ih, suhe im smokve padaju po oklopima

opet pronalazi tamu u škrinji za sladoled, vadi je drvenom žlicom
tama joj opet kapa po nogama, skida cipele, širi prste

pušta moru da joj uđe u usta, trave joj se opet zapliću za jezik i zube, režu pupkovinu obale

opet razvlači izdah do dna, šumi joj u ušima
i ruke su joj pune sedefa
a ne zna što će s njim, njoj treba kamen za sapun, opet

***

DJEVOJČICA I TATINI KLJUČEVI

tata, vrati se.
ostavio si ključeve

ostavio si ključ od stana, ključ od drugoga stana, ključ od kuće u koju se nikada nismo uselili, ključ od mora, ključ od ograde
ostavio si i ključ od auta, od poštanskoga sandučića, od lokota za bicikl
i bicikl
zaboravio si i ključ od podruma u kojem su sve one stvari koje će ti jednom trebati
i još neke ključeve za koje ne znam od čega su
ne ulaze niti u jednu bravu, ne otvaraju ni jedna vrata, nikamo ne vode
a izgledaju jako važno

vrati se.
ostavio si ključ zbog kojega nismo otišli na put i na večeru na putu
ostavio si ključ zbog kojega smo bili ozbiljni za stolom
i onaj zbog kojega ne razgovaraš sa sestrom niti ona sa tobom, ni nitko ni sa kim

tata, ostavio si sve ključeve
neke na pisaćem stolu, neke u zdjelici u hodniku, neke u ladicama, neke u džepovima, neke još nismo ni našli
i čime ćeš ti sada otključavati?

vrati se.
uzmi sve te ključeve, meni ne trebaju
teški su kao dupla plahta umočena u hladnu vodu
hrđave
prevrću se
miješaju
sapleću mi se o korake, petljaju o kosu, zapinju između zuba
zvone
zvone li ga, zvone
zvone glasno, kao da je netko umro

tata, vrati se.
uzmi ključeve, meni ne trebaju.

tu je sve otvoreno
zavjese plešu na vjetru, okna udaraju o zidove, vrata su skinuta

vrati se.
znaš da ne volim zaključavati

***

DJEVOJČICA I CRNI KVADRAT

pritišće je crni kvadrat

lebdi nad djevojčicom kao muha
spušta se kao poklopac
glatka, hladna tama

i odjednom može disati
čudi je to
i odjednom prestaje strah
i prestaje htijenje

samo crni kvadrat bez maljevičevog bijelog ruba

sve bliže

***

DJEVOJČICA I KARUSEL

vrti se u krug, u krug, u krug
njen drveni konj hrli naprijed
karusel svira
u krug, u krug, u krug
vrte se očne jabučice
tlo se vrti
jabuke na stablu
zrak
životinje se vrte sve brže i brže i obličja spodoba s gotičkih katedrala
oko vara, slika vara, misao vara
misli se zapliću u čvor
u krug, u krug, brzo, brže
sići se ne može dok vrtuljak ne stane
dok se konjica ne umori
dok glazba se umukne
naprijed, naprijed, dalje, u krug, osvojimo nove horizonte
ako odveže remenje kojima je vezana za konja, možda može skočiti
ne zna što je desno, što je lijevo, gdje je sredina u koju skače
gubi odrednice noći
mrak, mrak, tama, u krug, brzo, brže
karusel svira
sve se vrti
kreće se konj, djevojčica se kreće, zemlja, sunce, ljudi
svijet stoji
u krug, u krug, naprijed u krug, dalje u krug
boje se rastaču, stanice rastvaraju, tonovi ulaze u distorziju
sići će
još samo ovaj krug, kad je već tu
tko zna kad će opet karusel na njenu livadu
sljedeći će krug biti bolj
sad će naprijed u krug prema neslućenom poznatom
usporit će, vidjet će se oblaci i travke, oči srne
gore, dolje, gore dolje, konj razbija krug
konj galopira, lađa hita, karusel svira iz trbuha
stići će
smjerovi kretanja tope se u masu, masa se preljeva po njoj, ulazi joj u oči, usta, nos, prekriva je, potapa je
iz djevojčice klija cvijeće
zbroj suprotnih vektora je nula
sad će ona sići, još jedan krug, još jedan da nestanu ljudi i predmeti, dan i noć, samo krug, krug, u krug, u ponor cirkusa na livadi

sad će sići, zaustavite
govori kao dječak s vukom
zaustavite

vrti se, vrti se, vrti joj se, vrte se, vrti se, vrti se, vrti se vrtuljak
gore dolje klopot konjice
ništa ne odlazi, ništa ne dolazi, ništa, ništa ne može penetrirati krug
svi su otišli
i ljudi i šećerne vate i zmije i čovjek koji spušta ručku

ali sići će i ona, evo vuka

***

DJEVOJČICA I ŠUTNJA

nekada treba zašutljeti, treba stisnuti koljena, spustiti kapke, djevojčice
treba sakriti unutrašnjost punu oštrog kamenja i bujice šiljatih riječi
treba sakriti bol, tugu, nesreću, požar
nitko ne voli gledati vatru koja guta brokatne zastore
nitko ne voli gledati raskrvavljenu kožu 
nitko ne ostaje čekati da se pretvori u gnojnu krastu
a ti, djevojčice, ti baš moraš bacati riječi kao lopatom snijeg kada te obavija crna magla,
kada ti želučana kiselina izjeda stijenke 
djevojčice, okreni ogledalo, pogledaj na drugu stranu, gledaj u polje makova, u sunce na površini mora, priveži balon za ruku, slušaj crvrčke
ne misli o tome kako brzo će ih dostići smrt
ne predviđaj sušu u polju, oluju na moru, rupu u balonu
nekada treba zašutjeti, djevojčice i postaviti osmijeh kao svjetonazorski predznak
umara ta tvoja težina natopljena gorkom solju, odbijaju tvoje predstave pustinjskih krajolika, tvoje laude slomljene ljubavi
hej, djevojčice, trgni se
obuci prozračne riječi, procijedi slike kroz sitno cjedilo, vijori kosu, dotakni Julijinu sisu

ako ne možeš sve to
onda šuti, šuti, djevojčice

*

“Povratak u mentalnu dob djeteta, a začinjen saznanjima koja su naknadna i odrasla, u književnosti je razmjerno teško postići. Sjećanje je u pjesmama Ane Prolić vrlo živo, slike su jasne, prerađene i prorađene. Iako je do kraja okrenuta praktičnoj strani svakodnevice djetinjeg života – doživljaju majke i oca, njihova doma, namještaja i ukupnog interijera, pa i predmeta poput vjenčanog prstenja roditelja, ili kućnih biljki – ova poezija nije samo realistična, već posjeduje i elemente nadrealnosti. Drama odrastanja sastoji se od možda isuviše nagle promjene svijesti. Je li podvojenost čovjeka na dijete i odraslu osobu jedna od nepriznatih antropoloških konstanti? Je li, onda, točno da iz nekog kuta u čovjeku uvijek zapomaže, ili urla, ili se smije neko dijete? Pjesnikinje poput Ane Prolić podsjećaju na sve to: na središte izgubljeno odrastanjem, na povratak sebstvu putem okretanja djetetu u sebi.” – Irena Matijašević

_______________________________________________

ANA PROLIĆ rođena je 1979. godine u Zagrebu. Završila je studij Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti. Piše dramske tekstove i poeziju. Napisala je brojne adaptacije i dramatizacije, te radila na velikom broju predstava. U posljednje vrijeme i režira. Za svoj je rad višestruko nagrađivana (nagrade: „Držić“, „Marulić“ i Nagrada hrvatskog glumišta). Ima status samostalne umjetnice.

KRATKA PRIČA MILANA ŽIVANOVIĆA: RELJINA SOBA

Bilo je to pre skoro šest godina – 31. avgusta 1989. godine. Sećam se jer je baka baš tog dana punila sedamdeset godina. Sedela je na fotelji u dnevnoj sobi – siva kao mrlja od buđi. „Stanko!“ – tako joj se zvao pokojni brat – vikala je sve dok ne ostane bez glasa „Vodi me kući, Stanko!“ Niko više nije ni pokušavao da joj objasni da je već kod kuće i da tu živi od 1962.

„Uvek traže majku, brata, sestru“, rekao je lekar kad je poslednji put došao, „Ništa valjda nije sigurno kao detinjstvo. Pa se vraćaju tamo, sve dok se ne zaglave u uspomenama. Posle nema nazad“. Nakon toga sam često razmišljao o tome u koji bih se dan ja vratio. Nikad nisam uspeo da smislim. Znam u koji ne bih.

Relja je tog dana došao na ručak kao da je to najnormalnija stvar na svetu. U stvari došao je u vreme kad ručamo, nisam siguran da se tu našao zbog hrane. Ne znam kad je otvorio vrata. Majka je babu hranila supom, otac je bučno srkao dok su mu valjuškasti rezanci visili s brade kao da je džungla. Mršava prilika je došla do stola, izvukla tešku stolicu i sela. Niko tu nije smeo da sedi. Osim njega, to je bilo njegovo mesto – sad je visio nad stolom, kao krpa kojom čistimo špajz.

Na slepoočnice mu se nahvatala plesan – jedna veća tačka i više sitnih, crnih kao katran. Osim toga je izgledao isto, bar mi se tako učinilo. Onda sam ga pogledao u oči. Pre mu je u uglu desnog oka uvek titralo nešto veselo, sad je bilo prazno. Osim zenice koja je poput crne rupe gutala sve u šta je gledao, i tamnozelenog irisa, ništa. Isto tako i levo – kao da gleda ka unutra, u neki drugi svet u kojem nema razloga za veselje.

Kad je seo, majka se trznula. Ipak je nastavila da pomera kašiku, dok je baba zevala kao gladni ptić. Pošto je završila s hranjenjem, ustala je i otišla u Reljinu sobu. Prvo je iznela kutije koje su se tu vremenom nakupile, onda se čulo šuštanje čaršafa. Potom je došla do Relje i spustila mu ruku na rame. Ustao je kao po naredbi. Kroz otškrinuta vrata sam video kako mu svlači nogavice s mršavih nogu. Izašla je, zatvorila vrata i dvaput okrenula ključ.

Sutradan sam bio naročito ponosan na novostečenu veštinu čitanja. Išao sam po kući kao uzbuđena muva i čitao sve što mi padne pod ruku – recept za kolač svekrvine oči, TV program, poruku koju je otac ostavio kad je krenuo na posao (Ne diraj auto!), novine. Pažnju mi je privukao pasus uokviren crvenom olovkom:

Relja nije mogao da zna kako će ljudi dočekati njegovu bolnu iskrenost. Verovatno nije ni naslućivao da bi mogao da postane „društvo za izbegavanje“. Jer, imati HIV za mnoge je značilo samo jedno – sklanjaj se da se ne zaraziš. Relja se hrabro uhvatio u koštac sa predrasudama i neznanjem koje je vladalo kada je reč o opakom virusu. Rešio je da se bori. Lavovski.

Majka mi je prišla s leđa, nisam je ni osetio. Besno je zgrabila novine, tako da su na trenutak zaličile na zaklanu kokoš – video sam jednom kako se bez glave batrga po dvorištu i maše krilima. „Gubi se!“, rekla je odsečno. Baba je sedela u fotelji i ljuljala ćebe zamotano u valjak, Relja je ječao kao sirena za uzbunu.

Dani su prolazili, niko nam nije dolazio. Roditelji su se ponašali kao da Relja ne postoji – prvo su zelene patike s rupama u kojima je došao bacili u smeće – video sam kako leže na gomili ljusaka od krompira, pomirene sa svojom sudbinom. Onda su sklonili sve fotografije. Potom su još češće zaključavali vrata od njegove sobe.

„Ovo je Dunja“, rekla je majka kad je jednog jutra u dnevnu sobu ušla visoka devojka plave kose, „Došla je da pomogne“. Kad sam joj zatražio čašu mleka rekla je „beži, bre, mali“ i otišla u Reljinu sobu. Kasnije sam čuo kako mu nešto govori, posle i kako plače. Jedva da je izlazila odatle – samo da uzme nešto iz frižidera i da se istušira. Otac i majka nisu s njom razgovarali, bar ih ja nikad nisam čuo.

„Dobro je što ništa ne pamti“, čuo sam oca jedno jutro, „Da je drugačije opet bi morala da se rveš s njim. Ovako će u toj svojoj izmaglici da sačeka čamac za preko“.

„Nije baš da ništa…“, rekla je kad ju je prekinuo.

„To neću ni da čujem!“, zalupio je vrata za sobom.

Nigde nisu išli, iako ih za Relju odavno niko nije pitao. Samo je teča jednom rekao „meni je to bolesno“. Izgovarali su se da ne mogu da me ostave samog s babom, jer može da joj dođe ono njeno. Ruku na srce, nikad joj nije ni odlazilo, bila je mirna – kao zbunjeni oblak iznad pustinje.

„Možda ne bi bilo loše da izađete malo“, rekla je Dunja majci jedno popodne.

„Ma gde…“

„Verujte mi, biće vam bolje“.

Nije joj trebalo mnogo da nagovori oca, jedva je čekao da ode negde gde dan ne počinje sa potrošenim mozgovima. Tako ih je zvao. Spremili su se brzo, za njima je ostao oblak duvanskog dima pomešan s kiselkastim vonjem kolonjske vode.

Čim su izašli, Dunja se uzvrpoljila. Vrtela se oko prozora, onda je otišla do vrata. Priljubio sam se uza zid između moje sobe i predsoblja tako da me ne vidi.

„Ajde“, šapnula je i u kuću je ušla krupna senka.

Kad je stao pored lampe, video sam da mu je lice neprirodno belo. Kosa mu je zbog toga izgledala još tamnija, kao ilustracija iz neke knjige o duhovima. Otišao je za Dunjom u Reljinu sobu. Polagano sam prišao vratima koja su ostala odškrinuta.

„Sami smo?“, pitao je posle kratke pauze.

„Mali je tu. I baba – ali ona ko da nije. Slobodno…“

Stranac je kleknuo kraj Reljinog kreveta. Video sam kako mu dlanovima obuhvata šaku i prinosi je svom licu. Relju nisam video, ali sam po ječanju koje se promenilo shvatio da ga poznaje. Muškarac je počeo da plače. Isprva tiho, onda sve glasnije. Učinilo mi se da neka sila nadire od njih, kao topao vetar od kojeg može da se poludi.

Kad sam osetio bol u stomaku, otišao sam u dnevnu sobu. U video rekorder sam ugurao traku Nindža kornjače 13. Na ekranu se pojavila metalna, loptasta skalamerija, a potom i ružičasti mozak. Uzeo sam daljinski, pritisnuo dugme sa oznakom plus i pustio da linija na televizoru ode do kraja. Krang je pretio svojim piskavim glasom. Iz dubine kuće je dolazilo nešto teško, masno, prigušeni urlik koji ništa nije moglo da nadjača.

__________________________________________________________

MILAN ŽIVANOVIĆ rođen je 1982. u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. do januara 2024. u XXZ magazinu gde je uređivao književnu i LGBTIQ+ rubriku. U Optimist magazinu radi već tri godine.

DVA DANA POEZIJE ANE PROLIĆ IZ ZBIRKE “DJEVOJČICA”, V.B.Z, 4/2024; 1/2

DJEVOJČICA I POPRAVCI

oko djevojčice uvijek je bilo stvari koje je trebalo popravljati.
pojavljivale su se niotkud.

pucale su niti u žaruljama
parale se niti na plahtama
mrsile se rese tepiha
a često i kosa djevojčice.
i onda je trebalo pažljivo, nježno, polako, od korijena prema vrhovima.

konop je popuštao na čvorovima
ladice su slabjele u kukovima
vrata u kuhinji su zapinjala
a često i riječi u grlu djevojčice.
i onda je trebalo pažljivo, nježno, polako, od manje do više teškog.

oko djevojčice uvijek je trebalo ljepila, odvijača, češljeva, čavala, zavoja, riječi, riječi, maramica
par ruku

evo i danas
danas je u kupaonici otpao držač za ručnike.
baš kada se činlo da su zakrpane sve pukotine, da je sve dobro zategnuto, podmazano, oprano i na mjestu, da se još samo treba obrisati ručnikom i gotovo, baš se tada, niotkud, pojavila nekakva sila i držač za ručnike, i ručnik, i djevojčica u ručniku pali su na pod.
bit će da se to dogodilo od dotrajalosti, od slabosti, od ove proklete vrućine, od nečega.
sigurno nije od toga što se djevojčica, zajedno s ručnikom, prebacila preko držača i ostala tako visjeti iznad pločica.
i sada će opet trebati pažljivo, nježno, polako od plićeg k dubljem.

oko djevojčice uvijek je bilo stvari za popravljati.
i kao što je rečeno pojavljivale su se niotkud.

***

DJEVOJČICA I PRIPREME

dobro da je živjela u velikom stanu.
i dobro da je taj stan imao vrata na kupaonici, na njezinoj sobi, troja vrata na dnevnoj sobi, dvoja na kuhinji, vrata na spavaćoj sobi, ulazna vrata, balkonska vrata i troja staklena u haustoru.

i dobro da ih je sva mogla otvoriti kada je bila sama.
i prolaziti kroz njih u dugoj i tihoj povorci, s tatinim kožnim rukavicama na rukama.
ako bi ih dobro navukla, sve je bilo crno.
bila je noć.

i dobro da je hodnik bio dug, komoda za cipela uza zid, a tepih uzduž cijele prostorije
tako da je mogla zatvorenih očiju
osjetiti brojna stopala koja je ispraćaju kroz ulice s drvoredima, mekano i glatko.
grobljanska ulica, ulica kroz kuhinju, trg s dvjema crkvama i poštom, kružni tok oko stola, pragovi, rupe na cesti ispunjene kišnicom.

i dobro da je balkonska ograda imala udubljenje ispunjeno zemljom predviđeno za viseće pelargonije.
mrvila se u prah u crnim rukavicama dok su se pred zgradom parkirali automobili.
poput crva se migoljila među vlastitim prstima.
nebo je bilo vedro, vidjeli su se obrisi ribnjaka.

i dobro da je u zemlju sa cvijećem bila upiknuta vilica koja više nije služila jelu.

i dobro da je nitko nije mogao pričuvati za vrijeme susjedova sprovoda pa je upamtila scenoslijed smrti.
i predano razvijala postumnu ikonografiju.

dobro da je bilo dana kada su se sva vrata mogla otvoriti.
i dobro da je bilo dana kada nije bila sama kod kuće.

***

DJEVOJČICA I ŠKARE

djevojčica je mahnito vezala čvorove
kao da privezuje brod za obalu da ga ne odnese struja
da ne ode i ne ostavi putnike razbacane po znamenitostima i klupama
čvor za mamu
čvor za tatu
čvor za bol
čvor za slap u boji pisanica na brani drvena mlina
čvor za tamaris na plaži
čvor za njega
čvor za oblak u obliku ptice
čvor za mačkove brkove
čvor za dramu koju nije napisala, za ljeto koje nije spremila pod kožu, čvor za gležnjeve prolaznika, za lokomotivu
crijeva je zavezala u čvor
jajovode je zavezala u čvor
pupčanu vrpcu djeteta u čvor
kablove koji vise iza televizora isto u čvor
da zna da nitko ne može otploviti
i ostaviti je na klupi
s koje bi mogla ustati i otići po škare

***

DJEVOJČICA I LUBENICA

nemoj skakati na glavu
plitko je, stijene su, kičma će ti
nemoj s te strane mola
nemoj dalje od crvene bove
nemoj oko bove, nemoj pod brodove, nemoj u valove, nemoj do dna po školjke
na dnu ima svega
nemoj obliti nokte na nožnim palčevima
nemoj lizati tamarise
nemoj jesi lubenicu nakon ručka
voće se brže razgrađuje, pa trune, pa trunu crijeva, a kad istrunu crijeva, trune mozak
nemoj jesti topli kruh, nemoj jesti krumpir od ručka, nemoj jesti iza šest, nemoj jesti
nemoj piti kavu na prazan želudac
bolje mlaku limunadu s kurkumom
nemoj ostavljati šalicu na stolu, mrvice u krevetu, neriješene račune, dijete u šumi
nemoj sama šumom
zmije, trava, iglice, sunce, požari, šuma, šuma!
ponesi štap, ponesi šešir, ponesi vodu
nemoj zaboraviti popiti osam čaša vode dnevno
voda razgrađuje celulit
voda je život
nemoj potrošiti svu toplu vodu, zatvori pipu kad se sapunaš, misli malo i na druge
nemoj ulaziti drugima u prostor
nemoj prelaziti vlastite granice
nemoj pretrčavati cestu
nemoj trčati po betonu
nemoj hodati okolo kao muha bez glave
nemoj stajati na propuhu, nemoj stajati na suncu, nemoj stajati na jednom mjestu
pomakni se, pokreni se, učini nešto
nemoj biti tužna, nemoj se prerano veseliti, nemoj se trovati ljutnjom, nemoj oprostiti
nemoj pozdraviti susjeda koji parkira auto preko crte
i nemoj pisati slova preko crte
nemoj posuđivati drugima svoje nalivpero, nemoj posuđivati alat od drugih
kupi svoj
nemoj kupovati kartu zadnji čas
gužve su, dobit ćeš zadnji dio autobusa, tamo je nagurana mladež pretrpanih torbi
nemoj nositi torbu na jednom ramenu
nemoj staviti sva jaja u košaru
nemoj držati sve novce u novčaniku
nemoj kupovati od žene za trećim štandom desno od stepenica
vara na vagi
nemoj se vagati
nemoj vagati svaku odluku
nemoj biti brzopleta
nemoj dirati struju, nemoj dirati češere, nemoj se dirati
zalijepit će ti se prsti
nemoj govoriti što ne misliš, nemoj govoriti gluposti, nemoj govoriti tako brzo, nemoj tako glasno, šuti
ne moraju svi baš sve znati
nemoj se sramiti svojih predaka
nemoj skrivati svoje talente, nemoj skrivati noge, nemoj otkriti sve o sebi
nemoj vjerovati svemu što piše u novinama, nemoj vjerovati mački, nemoj vjerovati snovima
nemoj sanjati
nemoj pričati svoje snove drugima
ljudi kradu
nemoj živjeti u strahu
nemoj misliti na prošlost
nemoj se gledati tako izbliza
izgubit ćeš oči
nemoj čitati u mraku
nemoj spavati po danu
nemoj zaboraviti ključ, maramice, tablicu množenja, tablete, tko te voli
nemoj letjeti
nemoj hodati bosa po pločicama
nemoj hodati po tepihu u cipelama
nemoj gurati stvari pod tepih
past ćeš preko brda, otkotrljat ćeš se u provaliju
podmetni tanjurić da ti ne curi taj sok od lubenice po trbuhu, već ti se napravilo cijelo jezero u krilu
utopit ćeš se

***

DJEVOJČICA I PTICA

stajala je tako bosonoga, nepomična i nepočešljane kose 
na rubu balkona
na rubu ljubavi
a bilo je hladno
i ljudi su prolazili
brodovi, oblaci, sati, afere, ratovi, psi, misli, kamioni čistoće, isto
polako je padao mrak
već je pao mrak
stajala je tako i čekala da čuje visoko je opasno je, glupo je i neodgovorno, volim te, skuhana je kava
umjesto glasa, survala se ptica, zamahnula krilom

i djevojčica više nije bila na ivici

letjela je

_______________________________________

ANA PROLIĆ rođena je 1979. godine u Zagrebu. Završila je studij Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti. Piše dramske tekstove i poeziju. Napisala je brojne adaptacije i dramatizacije, te radila na velikom broju predstava. U posljednje vrijeme i režira. Za svoj je rad višestruko nagrađivana (nagrade: „Držić“, „Marulić“ i Nagrada hrvatskog glumišta). Ima status samostalne umjetnice.