Ovo je za muškarce koji nisu uspjeli
Ispuniti očekivanja žena, djece, obitelji i
Bogova iz kućnih oltara,
Za ponižene, za odbačene,
Za najlošije očeve, supruge, radnike,
Otpisane prijatelje i izdane duše,
Za muškarce koji su najbolje godine izgubili
Razmišljajući o upućenim uvredama,
Za idiote, degenerike, manijake, ponoćne pijanice,
Primitivce, varalice, internetske izbjeglice
Za neshvaćane, one koju sve plaćaju dvaput,
Za one pod paljbom glupih pitanja,
One koji ne znaju promijeniti slavinu,
Koji preoštro ulaze u zavoje i djeci daju krive filmove,
Za one koji ne zarađuju dosta za vile s američkim
Otvorenim soba-kuhinjama,
Za oslobođene muškarce, tužne muškarce.
Ovo je za pogažene, kastrirane, zanijekane,
Nedoživljene, neiživljene,
One koje su natjerali da neprestano sumnjaju u sebe,
Za muškarce koji uvijek donose krivu vrstu sapuna iz trgovine,
Za one koji rade besmislene poslove i podržavaju preglupe hobije,
Za naivne sanjare čije se prijatelje prezire,
One koji uvijek govore previše ili premalo,
I uvijek govore posve krive stvari,
Za one koji se sigurno nikome ne mogu svidjeti i nisu vrijedni ljubavi,
One što ne spajaju dobro boje i znoje se kao prasci,
Za one s nedopustivim pivskim trbusima,
One koji su dokazano i očito postigli puno manje od svih,
One koji svaki dan govore telefonom sa svojim majkama,
Koji se zbunjuju dok plaćaju račun za tri kave,
Za one bezvrijedne i obezvrijeđene
Za one s definitivno glupim frizurama,
Smradom iz usta, ujutro, ali i poslijepodne,
Za one pod vječnim stresom, za ismijane i izigrane,
Za divne oslobođene muškarce, tužne muškarce.
Za muškarce kojima su predočeni popisi grijeha
Koji im nikada neće biti oprošteni,
I popisi imena momaka koji bi u ono vrijeme bili
Bolji izbor za muževe,
Za nadglasane, nevidljive, slomljene, otpisane.
One čije se kutije s uspomenama drže u podrumu.
Za muškarce koji su preživjeli godine vriskova i prijetnji,
Za one koji su se povjerili svojom ženama
Da bi one te tajne iskoristile protiv njih,
Za muškarce koji u svom domu žive u vječnom ratu
I liježu sa željom da umru glasovi.
Za one, naposljetku, nasilne – za kukavice dakle,
Da! Za kukavice, za te divne kukavice
Koji odjednom zdušno razbijaju cijele kuhinje,
One koji plaču u autima, a u domu nemaju mjesto za tugu,
Za muškarce kojima će biti oduzeta djeca,
One koji su od služinčadi postali
Oronuli tipovi koji se pojavljuju tek vikendom s dva broja
Premalenim dječjim cipelama,
Za muškarce pokrivene plijesni,
Muškarce koje su odgojem gurnuli u nesuvisla vezivanja,
Ali bez nužne pripreme za rukovanje gadovima,
One koji su u društvu svojih družica odavno sanjali o papigama,
Za one u vječnom bijegu,
Za divne oslobođene muškarce, tužne muškarce.
NIKOLA TUTEK rođen je 1978. Autor je kratkih priča od kojih su se mnoge pojavile u književnim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Također, autor je tri zbirke kratkih priča: Zlatna pirana (2006.), Ljudi koje sam izmislio (2009.) i Pamrav i pragrgan (2015.). Njegova priča Pičkin dim proglašena je trećom najboljom na FEKP-u 2020. Piše kratke priče, dramske tekstove i poeziju. Osim na hrvatskom, piše i na engleskom i mađarskom jeziku.
čovjek-časopis 