U proljeće godine 1463. krenula je prema Bosni, pod vodstvom sultana Fatiha Mehmeda II, velika osmanska vojska jačine oko sto pedeset hiljada vojnika naoružanih snažnom artiljerijom. Bosanska uporišta od Drine do Bobovca brzo su padala, da bi na kraju pao i sam Ključ, gdje se u to vrijeme nalazio posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Kralj je bio prisiljen da naredi zapovjednicima preostalih gradova da se predaju, te uputi depeše u sedamdeset najvećih mjesta u Bosni, među kojima je bio i Koraj. Depeša je uručena župniku korajske župe Dajanu, koji odmah po prijemu depeše pripremi predaju mirnim putem, izdavši naredbu da se na Dilića brdu, zapadno iznad naselja, jasno istaknu znaci predaje.
Ne prođe mnogo, baš na tom uzvišenju zastade osmanska vojska, s namjerom da tu zakonači.
Dočuvši da je sultan sa silnom vojskom stigao nadomak Koraja, usplahireni župnik Dajan iste noći sa korajskim knezom Đurom Krunićem hitro odjaha u logor osmanskog poglavara – na sretanje. Sultan srdačno primi mudrog župnika, i već sutradan se dolazak Turaka u Koraj pretvorio u veliku svečanost.
Knez Đuro pokupi po kneževini svu janjad, jarad i telad, te priredi silan ručak za sultana i njegovu pratnju.
Prvi dio
Poput svakog živog roba na ovome svijetu i ostarjeli Dajan se tvrdoglavo hrvao sa životom, često se i sam čudeći odakle mu tolika snaga i besprijekorno bistra pamet da sve nesreće i nevolje koje su ga skoro svakodnevno salijetale vješto razrješava, zbog čega mu se cijeli puk, oduvijek, divio i uvažavao ga prihvatajući svaku njegovu riječ kao prijeki sud, skoro kao samu naredbu od Boga. No prethodne noći on prvi put klonu pred nepoznatim. Činilo mu se kako sam sebe izdade, i sve svoje mukom stečeno i brižljivo njegovano. Sve dobro koje je ikada sčinio olahko baci u nemilosrdni zaborav. Nije bio u talu sa srcem čineći to, ali bješe isuviše uplašen, te bez pogovora obeća sultanu da će, čim ovaj ujutro pristigne s vojskom u Koraj, ponizno uzeti njihovu vjeru, kao i njegovih šest sinova, a potom zasigurno i većina puka. Dragovoljno pristade darovati zemljište za izgradnju džamije i novog groblja pokraj nje, kao i drugog što je sultan izričito zahtijevao – mekteba, a pored njega i kuće za imama. Knez Đuro, Dajanova desna ruka, nakon dugog vijećanja sa braćom riješi isto, te njih dvojica odmah sebi odrediše i muslimanska imena – župnik se utefteri kao Dajanli Mustafa, a knez Đuro kao Began. Kako oni to učiniše, mnogi župljani se preobratiše na islam.
I ne bi krvi, nit nevolje, od čega je župnik ponajviše strepio. No ubrzo postade jasno da sve to neće proći tako lahko, jer je dosta siromašnih mještana, uglavnom kršćana, preko noći nestajalo bez traga, bježeći od novog gospodara ka sjeveru. Oni su u paničnom strahu napuštali svoja imanja, jer su dočuli kako Turci neimućnije ljude odvode u roblje.
Ali tog prelijepog proljetnog dana, nakon obilnog ručka, u Koraju je sve praštalo od veselja i neobične graje. Na nagovor kneza Đure sultan sa pratnjom posjeti obližnji majdan, skoro neprimjetan na jednoj strmoj padini odmah povrh naselja, no bogat prebijelom sedrom, i koji bješe tek malo načet s jednoga kraja, a pokraj njega bijaše i velika zaliha krečnjaka u prahu. Dugo su odmjeravali majdan, sluteći koliko tu sedre ima, te zadovoljni viđenim okrenuše konje ka ravnom Igrištu – gdje bješe sjedište župe.
Turci su ushićeno zagledali prelijepu visoku kulu zidanu sitnom sedrom, koju s bijesom sagradiše preživjeli poslije strašne najezde Tatara kad ostaviše pustoš iza sebe. Oduševljeni predivnim zdanjem, kao i cijelim krajolikom koji bješe obilan izletištima i lovištima i gdje zemlja rijetko bijaše pusta i zapuštena, odjedared podbodoše konje i oboriše nizastranu, kroz rijetki bukov šumarak, iza kojeg se ubrzo ukazaše zidine Samostana Svete Marije. Smješten odmah pokraj Bilog potoka, ustvari rječice koja se bez konja nije mogla preći, a što je izvirući iz obronaka velike planine mirno tekla dalje prema nepreglednoj ravnici kojoj se kraj nije nazirao, plijenio je poglede svojom ljepotom. Ispred samostana nekoliko franjevaca u svečanim odorama raširenih ruku dočekaše sultana i svitu, ne uspijevajući prikriti strah od ovog čudnovatog sretanja, no obazrivo uručiše ovima prigodne darove. Nakon kratkog prijateljskog razgovora, rastaše se sa zadovoljstvom.
Vraćajući se od samostana, sultan se često preko tumača obraćao župniku i knezu toplim riječima, kazujući im kako ovdašnji narod ne treba gonetati grijehe jer je to zaludan posao, nego treba živjeti u miru, ljubeći ovu zemlju bosansku i moleći se da je suze nikad ne zapadnu.
U jednom trenu se zagledao prema istoku, u oveliko brdo što bješe opruženo nadaleko, uranjajući nježno u nepreglednu ravnicu, te ushićeno kaza kako ga ono podsjeća na samu Galatu u Carskome Gradu.
Kako ovaj to reče, knez Đuro se osokoli pa pogledavši nakratko u Dajana, glasno povika:
– Ako sultan dade, ne protivi se tome, mi ćemo drage volje ovo brdo od današnjega dana nazivati Galata. Vječno neka živi sjet na ovaj svečani dan!
Sultan se osmjehnuo, zagledajući ovoga vedro u oči, te potapšavši ga po ramenu podbode konja i produži dalje.
Kad se sunce primaklo zemlji toliko da se činilo kao da je dotiče, i kad svako bješe umoran od cjelodnevnog obilaska krajolika i svakojakih dogovaranja, položivši kamen na jednu ravan sultan naredi da se baš na tom mjestu, već idućeg dana, počne graditi džamija. Dade joj ime Atik džamija. Iz pratnje ostavi imama Kabamandžu, stamenog čovjeka širokih ramena i krupnoga glasa, da o svemu brine i redovno šalje habere. Kasnije će se dočuti da je hrabri Kabamandža bio veliki prijatelj samoga sultana.
U kasno popodne, sultan sa pratnjom i silnom svojom vojskom napusti Koraj i zaputi se prema zapadu.
Čim Turci zamakoše za šumovita brda iznad Koraja, umorni Dajan pođe u kulu, i osami se. U promišljanjima mu se bješe raspustila čudnovata tegoba, drsko šenlučeći, pa mu glava puca kao da nije njegova. Čuo je mnogo ružnih priča o Osmanlijama, koji već godinama nadiru sa raznih strana u Bosnu, i strahovao je od njihove sile, ali ljekovita tišina ga okrijepi, i potpuno se prepusti osjećaju zadovoljstva što sve prođe u najboljem redu. A još jutros, k’o demirni teg mu se činilo majsko svitanje, iščekujući Turke da se ukažu na Dilića brdu.
Skoro bješe zaspao, kad iznenada začu topot konjskih kopita ispod kule. Ne prođe malo, u odaju bahnu kćer mu Krunija. Osam godina je udata za najimućnijeg kršćanina u župi, Stjepana, dalekog rođaka samih Hrvatinića.
Uznemirio se Dajan. Krunija bješe prelijepa žena, zasigurno najljepša u cijeloj okolici, a i uma bistra, i oduvijek mu je bila neizmjerno draga, i ponosio se njome, ali danas nešto zadebelila, pa ne popušta. Prišavši drvenom ležaju i zavalivši se po njemu, ljutito podviknu:
– E nek im u vjeru pristaje ko hoće i nek im ljubi ruke, al’ ja neću!
Tugaljivo je gledao Dajan u nju. Poznavajući njenu plahu narav, a opazivši i silan bijes u sjajnim očima, tiho joj veli:
– Nemoj, kćeri, protiv oca i braće!… Skoro sav puk će ponizno prići novoj vjeri. Turci će ionako silom u Bosni nametnuti šta god požele, a govori se da svaku neposlušnost pogano kažnjavaju. No ta njihova vjera, slična je našoj!…
– Al’ je tuđa!!! – vrisnu Krunija. – Braća nek te slijede, slobodna im volja. U me ne priječi oči!
– Promisli, kćeri… – Dajan će ovaj put još tiše, al’ mu se Krunija unese u lice:
– Ako Turčin dolazi da nam bude gospodar, te ako je pravedan i milostiv, neće mu smetati što ovdje narod poštuje druge vjere!… Zna on da je na ovoj zemlji uvijek bilo više vjera, jedna pored druge, i niko nikome nije smetao. A i zašto bi kad ih ispovijeda jedan te isti, bosanski narod?! Zar ionako ne vjerujemo u istog Boga?! Ako je došao da nam bude gospodar, nek poštedi naše crkve i nek nam dozvoli slobodu naše vjere, pa ćemo vidjeti.
– Silna je vojska povrh Koraja, kćeri… – nastavi Dajan, zabrinuto gledajući kroz prozor u daljinu. – A tvoje su riječi otrovne strijele, uperene u moje srce…
– A ti šta posta, oče!? – pisnu Krunija, smrknuto ga zagledajući ravno u oči. Nakratko nastade muk u odaji. – Župnik si, a prvi se predaješ neznanom gospodaru, pojma nemajući kakvu milost donosi! Il’ nemilost! Da je majka živa, od stida bi u crnu zemlju propala.
Dajan obori glavu. Malo potom, podiže pogled, kazujući:
– Pred onakvom silom se pada na koljena. Naši životi su prepušteni turskoj sablji. Pa zar ne vidiš da Bosni baš niko u pomoć ne pristiže?!… Svi su joj okrenuli leđa!!! Ako njihovu vjeru ne prihvatimo, poharaće nas zakonima i nemilosrdnom globom.
Krunija se bješe sva zarumenila od srdžbe.
– Otac si mi, al’ ja se dragovoljno rastajem od tebe. Pa i da nebo pukne, nije mi žal. Dosta puka je krenulo za mojim Stjepanom u brda… I ja ću za njima! Turčin prijeti, al’ Matija okuplja vojsku. Biće bune sa sjevera, oče!
Dajan bješe ljutit što se kršćani protive njegovoj volji, a ponajviše što je i njegova krv u toj buni, pa opet pažljivo otpoče savjetovati Kruniju:
– Ne valja, kćeri, to što činiš! I to nikom drugom već svom ocu, svojoj braći… Može mrtva glava past’!
– Nek padne! – viknu Krunija, ustavši naglo i unijevši se Dajanu u lice. – Cijelog života sam vjerovala da si najhrabriji čovjek na svijetu, a sad te gledam kao jadnog roba što se bez ijedne riječi predade tuđinu, ne mareći za krv prolivanu stotinama godina. Čuvaj se, oče! Čuvaj se, Dajane!
Krunija zahlupi teškim drvenim vratima, i za tili čas se začu topot konjskih kopita ispod kule. Odjaha, uzrujana.
_______________________________________________
ADNAN SIJARIĆ, rođen 26. oktobra 1969. godine u Brčkom, iz Koraja, piše poeziju i prozu još od srednjoškolskih dana. Na raznim poetskim susretima je nagrađivan, a radovi su mu objavljeni u više domaćih i međunarodnih časopisa i zbornika. Počasni je član Kulturnog udruženja „Musa Ćazim Ćatić“ iz Odžaka i aktivan sudionik „Balkanske pjesničke unije“, a kao autor zastupljen je i u „Zbornicima Kreativne radionice Balkan“.
Objavio je romane Tišine korajske, Korajski raj, Gdje ni ptice ne zalaze (nagrađen od Fondacije za izdavaštvo BiH), Talja batalja, Paučina, Dert (nagrađen od Fondacije za izdavaštvo BiH), kao i zbirku poezije Alabina, te monografiju Fudbal u Koraju-vremeplov.
Trenutno je nastanjen u Vražićima (opština Čelić), gdje se kao izbjeglica obreo 1992. godine. Oženjen, otac dvoje djece.
Naslovnica romana: Đuro Serder, Ahdnama, Galerija franjevačkog samostana Plehan.
čovjek-časopis 