DOSTA
nazovimo stvari svojim imenom:
žene su ptice / psi su snobovi / vrućine su odvratne
rekonstrukcija rotora je nepotrebna
terapija je potrebna / terapija je varka
muškarci se ne usude / djeca se dresiraju
metafore su kukavičluk / nagovještaj je uzbuđenje / mogućnost je strastvena
ostvarenje je kraj
brakovi su teški / seks je na svjetlu / jebanje je u mraku / jecanje je za bebe
odrasli urlaju.
***
OPRAŠTANJA
viđam ljude jedino kod veterinara. dođu sa psom koji im umire na rukama, govore dušo moja, bebo moja mala, izdržat ćeš ti to, bit će sve u redu.
onda se vrate nevidljivoj ženi, kažu s vrata
što je za jesti?
i kod nas je tako. komuniciramo isključivo preko jednostavnih sličica. on me polijeva salamurom po krevetu, a meni od trovanja raste otok na leđima. seks nam je divan paravan za ništa. može se dokazati tek u mikrotragovima jer daje intenzivno modro obojenje, kao sitni vez na paus papiru.
noću pod prozorom laju slobodni psi i meni su slobodni impulsi ispod suknje, no samo par sekundi, ne više – toliku razinu pažnje mogu sama izdržati. pokraj mene leži muškarac. ima sve što treba imati: ramena, laktove, koljena, slezenu, sve je na broju. ali kojim redoslijedom, kako sastaviti muškarca da bi dobro radio, da bih ga voljela?
***
KORODIRANA
plan nam je bio sljedeći: napisati prvu miješanu knjigu / putovati kroz vrijeme isključivo kopnom / dignuti kredit na dvadeset godina pa umrijeti ranije da ih zajebemo za ratu.
da sam ti tada rekla da mi je važno, vjeruj mi, napravio bi isto – opet bi namjerno sve zaboravio i pravio se lud kad uvečer stigneš kući.
iz očiju mi kapa želučana kiselina i nagriza ti koljeno kroz debele hlače. zato se voziš od prizemlja do vrha fragmentaran u maloj išaranoj kabini. liftovi su nastambe za male neugodnosti s brojevima telefona raznih servisa. čučiš. tako jače osjećaš egzekuciju u ovo malo kvadrata. dijagnosticiraš mi sebe kao akutnu grešku i maksimalno koncentriran da ne kažeš nešto krivo, jer sve što mi zamjeraš raste i u tebi, zato mi i zamjeraš što mi ne možeš zamjeriti. i dok se tako opravdavaš u vožnji, ja začepljena sjedim kraj otvorenih vrata i zatomljenih dimnih signala kroz nosnice kažem: nešto gluplje već dugo nisam čula.
domovi su iluzije.
otputovat ćeš sutra a ja ću napisati sve ovo sama, zato mi i služiš.
uteg je lakši kad se potopi pod jezik, to je čista fizika. baš kao i brak u liftu.
***
MINUTA ŠUTNJE
čini se da sam u četiri zida šume jedina prava mjera sebe. pušem u tijelo kao u rog od keratina ne bih li čula kako glasno dišem. tko se nije skrio kukavica je bio.
ptice zaklokoču kao bijela štitnjača.
u selo sam ušla kao rak rana. odudarala sam od tijela, a nebo nisko. pozvala sam se na sivu plavu i zelenu kao da sam netom odložila paletu. kistom-prstom posegnula sam u rublje, umočila sam jagodicom tek za trag crvene. crna dolazi u mnogim nijansama. napisala sam na zidu: mene krivite.
tijelu se srećom ne nazire kraj pa ptice bride na rubovima neba. pravim se mrtva poput misionarke dok nebo cvokoće u zahrđale maternice. a mene, mene je svinja umirila. svinja koja je pod stepenicama kuće umirala od purpurnog dekubitusa.
naslonila sam joj se na dlaku i napokon duboko udahnula.
iskusne mi majke govore da tako mirišu bebe.
***
LUNARNI SUSJEDI
žena je u predvečerje zaokružena poljem i određena crvenim krugom oko nogu. među prstima joj šibice, suton kao jeka, o tome ne govori da se ne ostvari željeno. a željeno je zeleno.
stoga žena stane u red za razmjenu zarobljenika i primi injekciju protiv vrućeg tetanusa pa rukama sa zemlje strgne zlatni suncokret i ispije iz boce kojom je krstila krmu. sunce eskalira dok ne pregrize svoj jezik. žarači su na zjenicama.
hoće li je poštedjeti?
sve je to ništa prema onome što žena u ovome času može izvaditi iz košare – kaos iz slobode ili slobodu iz kaosa kojom će pokušati zbrinuti djecu. i zataškat će smrti s granice djetinjstva, opunomoćiti boga da otplati zaostalo i zaboraviti uvrede pod navalom adrenalina.
žene, strpljene ste spašene, preplivale ste tamu i sad vladate crvenom. ušećerile ste smrt, blažena među vama koja se umoči u sunce kako bi prekinula zavjet šutnje.
zahvaljujte kćeri, čistim ste smijehom razoružale strahove.
____________________________________________________
VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind, Vijenac i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima i u emisijama Hrvatskoga radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters.
Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021. godinu. Prvu zbirku pjesama Ključne kosti objavila je 2021. godine, a drugu zbirku U ime majke 2022. godine, obje u izdanju Naklade Jesenski i Turk.
Živi i radi u Zagrebu.
čovjek-časopis 