VUELOS DE LA MUERTE
Ne ide, mala je doza
Već se dižemo visoko, a meni se ne prima, svjestan sam svega, čujem elisu kako testeriše zrak, vidim ih sve, znam ko su i kuda će s nama, gledam ih kroz odškrinute kapke da pomisle kako sam omamljen do kraja
Kratko ih osmatram, trojica su pred nama, trojica njih naspram trojice nas, ne računam pilota koji s leđa liči na robota, njegovo je samo da pokreće mašinu, dok ne dođemo do tačke koju su oni zamislili, pitam se kakvu ulogu tu igra preciznost kad su pod nama već sad bespuća, jednako pogodan teren, prostrta i u širinu i u dužinu, tako je otkako smo se podigli, zeleno zeleno zeleno s ponekom sivom stijene ili zgarišta, ali oni čekaju veću smjenu, potpunu, da zelena pređe u plavu
Oni sjede naspram nas i ne obraćaju pažnju, kao da smo već mrtvi, uzdaju se u svoj pentotal, mene je samo dotakao, dobro ih vidim a još bolje čujem, kikoću se dok pričaju o sinoćnjoj zabavi, Huan balavi opisujući sisatu što mu je igrala u krilu, pokazuje kako ju je hvatao, ovako pa ovako, kao da se rvao s njom, ovi ga zadirkuju, štipaju ga pod rebra, a gledaju pravo, ka nama, kroz nas, jer drugo nemaju gdje, napolju je sve isto, zelena zaravnjena brzinom, dvojica do mene mijenjaju grimase u omamljenosti, narkoza im se igra s obrazima kao s gumenim poluloptama, nepoznati kao da siše limun, a Dijego, moj brat, kao da sanja nešto lijepo
Povjerovao im je, tako je bolje
Bolje po njega
A i meni će biti lakše
Pred početak djejstva pomislio je da će odista u slobodu, baš kako su mu i rekli, zato se lakše lišio svijesti, čim je napukao strah koji ga je danima držao budnoga, vezanoga za javu, za mrkli dan ćelije, okovanog u budnost
Tako je možda i sa ovim drugim, ali lice mu to ne pokazuje, nego upravo suprotno, možda se tu slegla sva srdžba muka strah kad ih je čuo, kad je shvatio da je sve to bajka, uspavanka koja će ubod igle učiniti prijatnijim, prijateljskim, kad je shvatio da baš u tim trenucima uzima posljednje od vida, od svijeta, od života
Ne znam ko je, nije stigao da nam kaže, ali znam kroz šta je prošao, već smo nedjelju trunuli tamo kad su ga doveli, dovukli polumrtvoga, pa su ga hranili, kljukali ga, liječili i oživljavali da bi mogli da ga ispituju, sve se svodilo na prethodno, svaki put on bi iznova ležao među nama krvav i u polusvijesti, kao da se neće više pomjeriti, a oni su se svakodnevno vraćali, istrajni da ga iscijede, da izmame bilo šta, protiv nas su imali dokaze i zato nas nijesu dirali, unaprijed je s nama sve bilo riješeno, kad su nas uhvatili na djelu malo je falilo da nam zahvale, kao da smo im skratili proceduru, mi, pomagači u vlastitoj propasti, bili su srećni jer trebalo je čuvati snagu za ostale, za one kojima po svaku cijenu treba pripisati krivicu, a on je svoju vraški dugo čuvao, u žilavom inatu, kao da ga još jedino ona veže za život
Sreća pa je bio na izmaku snage kad su došli da nam saopšte, vidjelo se da je znao
Baš kao i ja
Od nas trojice jedino Dijego nije znao, krio sam od njega šta nas može čekati dok smo bili na slobodi, krio šta nas sigurno čeka kad su nas strpali u tamnicu, a on bi mu rekao da je mogao, da mu nijesu glasne žice ciknule od batinanja, s gađenjem je slušao farsu, ne njihov dio, da ćemo biti vakcinisani pa pušteni na slobodu, kao divlje zvijeri poslije boravka u prihvatilištu, nijesu mu oni smetali, od njih je to i očekivao, on se gnušao Dijega, njegovog dijela farse, vjere da će to odista biti tako, od riječi do riječi, gadio se njegovog plesa koji je prestao kad mu se u krvi rasplesao pentotal, a ja nijesam imao snage da mu ubijam nadu
Ovo je zbog vaše bezbjednosti, govorili su samo Dijegu jer smo nepoznati i ja znali istinu, ovo je za vaše zdravlje, moramo djelovati preventivno jer nećete moći odmah nazad kućama, prvo idete u prirodu da se očistite, da sperete zatvorsku prljavštinu, ovdje ste oslabili, a u prirodi vas može napasti svakakva gamad, pa zar takav da vam bude povratak u slobodu, ogubani među najmilije
Klimao sam zbog Dijega, klimao je on dvaput brže, narkotik kao da mu je ulio duplu vjeru, ili više, vjerovao je za svu trojicu, zato se onako ludački smijao, a treći je već bio bez svijesti, za njega je već bilo svejedno
S nama su krenuli dalje
Nijesu to bili ovi isti, ovi sad su im nastavci koji su nas preuzeli i vinuli u nebo, njihovi leteći pipci
Let se odužio, Huan nije siguran je li mu ovo dvanaesti ili petnaesti, a ako je na svakom imao posla barem s trojicom nakupilo ih se tu dosta, nakupio ih se ne pun helikopter nego vagon, a njemu ih je pun kurac, uz osmijeh se žali na tehnološke mane, kako bi mu dobro došao leteći vagon, pa da iz nekoliko puta završe sa čitavom pobunjenom bandom
Nosonja do njega, Ninjo ga zovu, prije bi birao vatru nego vodu, lično bi ih slao u pakao, jer to svi oni zaslužuju, ne razumije generale, previše su nježni, da se pita skrenuo bi zapadno prema nekom od vulkana
Pogašeni su, budalo, dobacuje mu Huan, ni glupi djed tvog još glupljeg djeda ih nije zatekao
Nema veze, kaže Ninjo, upalili bi se oni opet, samo za ovu priliku
Kad radiš protiv domovine, ustaće čitava domovina protiv tebe, to je njihova logika, ustaće okean, probudiće se vulkani, sve zbog šake nas sa stvarnom ili izmišljenom krivicom
Dijegova je svakako manja, ja sam ga u sve upleo, zato i želim da ostane onakav kakav je bio, miran, nasmijan, ali mu usne već poigravaju, linije uz nos se pokreću, ne valja, već predugo letimo, nijesu dali dovoljnu dozu, ili su otišli isuviše daleko, možda se robot za upravljačem zamislio, zanijela ga njihova glupa priča, a Dijego je nemiran, sve je pliće i pliće, uskoro će isplivati
Počinjem da zviždim
Nekako srednje, između tihog i glasnog, da ga poguram nazad
Zviždim onako kako je to majka radila kad treba da ga uspava, pjesmom koju je obožavao, još kad ju je prvi put čuo na radiju
Gledaj ovoga, kaže im Huan, probudio se baš kad treba, srećan je što se približavamo, ne može da iščeka
Dvojica se smijulje na to, ja nastavljam, stihovi mi udaraju kroz glavu u ritmu elise, iskidana melodija curi ka usnama
Zvižduk prelazi u glas
Ay Jalisco, Jalisco, Jalisco
Tú tienes tu novia que es Guadalajara
Muchacha bonita, la perla más rara
De todo Jalisco es mi Guadalajara
Fakundo, okreći to više, ovako možemo do Patagonije, a i putnici postaju nestrpljivi
Zanosimo se ulijevo, otuda nas prihvata nova širina, plava do dna neba, odakle kreće druga nijansa, sunce kao da je napustilo nebo, slilo se u okean, ne vidim ga gore, a dolje se razliva i liči na zapaljenu stazu, helikopter je prati, moramo biti što dalje od obale, tragove je bolje prepustiti ribama nego ljudima, one su nijemi svjedoci, ljudi bi možda i progovorili, robot se pomjera, mašina usporava, sad smo u mjestu, mašina drhti, lebdimo nad upaljenom vodom, Huan ustaje, otvara vrata, odozdo udara miris širine, soli, toplote
U pravu su bili kurvini sinovi, nijesu nas lagali
Idemo u plavetnilo, dragi moj Dijego,
Idemo u slobodu
* Tokom Prljavog rata, kampanje državnog terorizma koju je između 1976. i 1983. sprovodila argentinska vojna hunta, mnoge od više hiljada žrtava stradale su tokom takozvanih „letova smrti“
___________________________________________________
NIKOLA NIKOLIĆ rođen je 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Na istom fakultetu odbranio je magistarsku tezu o kvislinškim režimima. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014) i „Sirene za uzbunu“ (2019), kao i zbirku priča „Atakama“ (2016). Koautor je knjige „Dnevnik 2020“, sa još petoro autora iz ex yu zemalja (Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić, Lana Bastašić, Dijana Matković), koja je objavljena u Hrvatskoj, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Kourednik je knjige „Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka“ (2013).
Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima i na portalima za književnost (Art, Ars, Zarez, Kritična masa, Strane, Libra libera, Prosvjeta, Best Book, Beogradski književni časopis, Čovjek-Časopis). Piše književnu kritiku (Vijesti, portal Glif). Autor je 80-ak blogova na portalu Vijesti (između 2012. i 2018).
Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Njegova priča „Antifada“ uvrštena je u 25 najboljih na regionalnom konkursu za kratku priču „Biber“ 2021. godine, dok je priča „Legenda o uljezu“ uvrštena među najbolje na konkursu „Trenutak kad je meni počeo mir“ 2023. Priče su mu prevođene na albanski, engleski, njemački i makedonski jezik. Zbirka priča „Atakama“ prevedena je na italijanski i makedonski jezik. U periodu 2017-2019. bio je umjetnički direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja. Na portalu Kombinat objavljuje intervjue sa autorima i autorkama iz ex yu regiona. Član je Savjeta Crnogorske kinoteke.
čovjek-časopis 