Month: December 2023

Martin je sjedio na trećem sastanku sa svojim petim psihijatrom, dr. Merićem. Već je odustao. Kokteli antipsihotika, hipnotika, antidepresiva, anksiolitika, antiepileptika. Religija, bio-energija, hipnoza. Bez puno učinka. Svako jutro, već točno petnaest godina, budili bi ga vlastiti vriskovi praćeni stravičnim grčevima u cijelom tijelu, koji bi mu nekad toliko savili udove, da bi imao osjećaj da će mu zglobovi puknuti, kao suho granje. I svako jutro, osjećao bi kako kao da mu netko žlicom struže po mozgu, otimajući ono malo pamćenja što mu je ostalo. Sve pretrage? Uredne. Ni znaka propadanju mozga, bar njegovog fizičkog dijela. Bio je na trećem sastanku sa svojim petim psihijatrom. Obećao mu je da će danas probati nešto što nije nitko do sada. Nešto što bi mu moglo pomoći sjetiti se.
„Asocijacije?“ upita Martin razočarano.
„Ne bilo kakve. Radi se o testiranim pojmovima koji bi u nizu mogli zaobići blokadu koja se formira kod disocijativne amnezije“, Merić započne,“Ja kažem jedan pojam, a ti drugi koji te asocir-
„Ma čekajte, kako su onda testirani pojmovi, ako ni ne znate što ću ja reći?“ Martin ga zaustavi.
„Vjeruj mi. Iz nekog razloga, a još ne znamo točno kojeg, naši ispitanici bi uvijek naveli iste pojmove. Ne želim sad ići predaleko, ali gotovo kao da je cijeli taj niz ugrađen kod svakog, kao neki inherentni programski kod.“
„I vi mislite da će mi to pomoći?“ upita Martin umorno.
„Jel’ nam što drugo preostaje?“ upita ga dr. Merić.
Martin slegne ramenima i pogleda kroz prozor. Pokušao se sjetiti zašto je uopće kod psihijatra. Kad god bi pokušao posegnuti prema prošlosti, osjetio bi struganje kandži po svojom mozgu koje branile bi svojim rezovima da ide dublje. Drugi su mu rekli da je to jer su mu ubijeni roditelji i mlađa sestra, nešto što nije mogao pojmiti, pogotovo jer nije mogao pojmiti ni da je ikad imao roditelje ili mlađu sestru. Bio je Martin koji se ne sjeća i Martin kojeg boli. Martin kojem nitko ne može pomoći. Svaki dan od tada bio mu je nov, kao da se nanovo rađa, kao da se probija kroz bodljikavu žicu u svijet, kao da ga izvlače iz kamena, lomeći mu svaku kost putem. Nakon najgoreg jutra u životu, a svako bi bilo takvo, proveo bi dan prazne glave, znajući samo da mora jesti, piti vodu, otići na toalet. Znao je isto tako da svaki dan mora ić kod nekog doktora zbog svog problema. Toliko se bar sjećao. Jedina svijetla točka? Znao je da jako voli čokoladice i toga bi se nekako sjetio svako jutro kada bi bolovi prestali i napokon bi mogao ustati iz kreveta. Vidio bi tada nekoliko omota na noćnom ormariću i nešto bi mu sinulo u glavi i reklo bi „Njam“. Osjećao bi se tada ponovno kao dijete, kojem nije bitno sjećati se, već samo uživati u bezbroj pretapajućih trenutaka. Ostao mu je samo taj jedan trenutak, taj „njam“, iako nekad, kada bi bilo najgore, pitao se ako to uopće on govori, ili ono drugo, ono što mu proždire sjećanja kao čokoladice i oblizuje se u mračnim zaktucima njegova derutnog uma.
„Moram ti se približiti“, Merić zgrabi stolicu te je postavi nasuprot Martinu. Sjedne, stavi laptop u krilo, otvori ga i pripremi prazan dokument.
„Zapisivat ću svaku riječ ovdje koju izgovorimo ovdje, kad već radimo da imam za komparaciju s prijašnjim, da vidimo obojica poklapanje“, Merić objasni.
„Meni je i dalje čudno da vi mislite da ćete mi asocijacijama vratiti pamćenje“, Martin odgovori kao da mu je mozak intaktan. Realno, po svim učinjenim pretragama i je bio intaktan. No, nije sve u materiji.
„Spreman?“ upita ga Merić. Martin se nagne i skoncentrira. Odigne obrve i spremi se reći „Haj-„
„Plavo“, Merić ispali a Martin ostane zatečen.
„A-a. Nebo“, odgovo-„Oči“ Merić već uskoči.
„A-a….kugla“, Martina malo zaboli glava.
„Sladoled“, Merić nastavi.
„…dijete“, Martin ga poprati, milisekundu brže nego prije.
„Majka“
„K…Kosa“ Martina ponovno zaboli glav-„Brže malo Martine! Crna“
„Noć“, Martin će.
„Ulica“, Merić.
„Šaht“ „Smrad“ „Bolest“, krenu se izmjenjivati.
„Bolnica“ , Merić će.
„Smrt“ „Smrt“- Martin kaže, Merić ponovi pa ubaci „Jesi ih ti ubio?“
„Ne?“ Martin izusti nesigurno prije nego ga stisne u prsima. Dugo nije imao taj osjećaj. Nije znao što bi rekao. Merić je bio zadovoljan. Funkcioniralo je. Momak koji je bio toliko dugo desenzitiziran, apatičan u svojoj boli, sad je reagirao više nego…pa jednostavno reagirao je više.
„Voda“, Merić nastavi.
„M-m-mokro“, Martin zamuca.
„Ručnik“ Merić.
„Hrapavo“ Martin će prije nego Merić uskoči i kaže „Kora“
„Drvo“ -„Šuma“ -„Sjen- „Tama“ „Čudovište“, Merić dovrši njihov niz.
„Čudovište?“ Martin zastane. Nešto mu je strugalo po mozgu,“Doktore nije mi baš najbolj-„
„Kandže“, Merić samo nastavi.
„Krv“, Martin kaže pa mu bljesne pred očima. Dva popodne. Vidi svoje male krvave ruke.
„Ubojstvo“ Merić izusti nakon par sekundi. Htio mu je pokloniti trenutak. Vidio je da mu se vraćaju sjećanja.
„Ubojstvo…“ Martin je u tom trenutku bio na dva mjesta istovremeno. Čas kod Merića, čas u svojoj staroj kući. Sjetio se da je to njegova stara kuća. Prema malim stopalima puzala mu je ljepljiva krv. Podigne glavu, ugledavši i raskomadanu ženu iz koje je puzala.
„Majka?“ Martin izgovori.
„Kosa“ Merić se priključi, gotovo uzbuđeno.
„Crna“, Martin nastavi. „Noć“, Merić uskoči!
„Ne…ne. Bio je dan“, Martin je zurio u svoje ruke razgoračenih očiju.
„Bome, brže nego što sam m-„ dr. Merić gotovo iznenadi samog sebe uspjehom svoje metode.
„Ponedjeljak. Vratio sam se iz škole“, Martin uleti u trans, „Sakrio sam omot od čokoladice u džep da mama ne vidi da sam jeo prije ručka slatkiše. Smrad. Dočekao me je takav smrad. I na …o bože…uf“
Kandže koje bi inače osjećao u mozgu kako komadaju njegovo tkivo sad su bili prsti, dlanovi koji obujmili su mu cijeli mozak iznutra i stiskali ga, zarobivši ga.
„Proguraj. To si sve ti! Ti si blokirao. Ti se možeš osloboditi. Oslobodi se zatvora“ Merić stisne pesnicu i uzvikne.
„Ne, ne. Nešto je drugo tu. Nešto što je bilo i tog dana“, Martin problijedi,“Nije imalo usta…a nekako je…rukama…to se sve lijepilo…masa…sve ih je probavljalo…krckali su…“
„Molim?“ Merić zastane. Krene kopati po njegovim podacima,“Nađeno samo tijelo majke…unakaženo i rastopljeno.“
„Da, tope se…na dodir, isparavanje. Čujem sestru kako vrišti dok se topi…Usisava ih…Samo mama…mama se bori…“
„Martine….što ih usisava?“ upita ga dr. Merić,“Opiši mi“
„Ne…ne smijem…pobjeći će“, Martin se zatrese i krene plakati,“Mama , žao mi je, ne mogu ništa. Mama ne razumijem što govoriš. Bojim se, mama“.
„Gdje će pobjeći?“ dr. Merić je gnjevno tipkao po svojem laptopu.
Njam. Njam. Taj zvuk. Isti glas koji je imao u glavi svaki put kad bi jeo čokoladice. Majka, ili barem ono što je ostalo od nje, a ostala je ruka, zamahne kuhinjskim nožem i ubode zvijer u vrat. Krik.
Martin krikne isto kako bi kriknuo svako jutro.
Grč.
Martin se zgrči kao i stvorenje tog dana.
Oči u oči u oči u oči.
Lice s dva para očiju, položenih jedan preko drugog, kao u optičkoj iluziji, nemoguće anatomije. Nije uspio odrediti broj ruku biću. Nicale su i nestajale poput ruku utopljenika. Zvuk. Grgljanje, povraćanje. Hriptanje.
„Nemoj …nemoj gledati. Tako…tako se sk-“, majka je pokušala objasniti nešto što mora da je sama skrivala, no prekine je boležljivi pipak koji joj probije prsa. Biće pogleda Martina svim svojim očima.
„Tako se skriva! Tako se skriva! Ne! Pobjeći će vani!“ Martin skoči sa stolice i potrči prema zidu. Krene nabijati glavom, “Ubij me! Dok nije izašlo!“
„Smiri se Martine!“, Merić ga primi,“Neće ti se ništa desiti! To je samo sjećanje“
„Ne shvaćaš…“, Martin počne gubiti snagu, “Skriva se u sjećanjima“.
Klone i zgrči se. Dr. Merić čučne uz njegovo tijelo taman kad mu iz usta zapršti gusta pjena. Merić umakne nesvjesno, kao svaka životinja nakon što se susretne s nečim malicioznim, kao prvi ljudi kada su u mraku vidjeli originalno zlo. Pjena prekrila je polovicu prostorije, mjehuri postajali su sve veći, a onda je dr. Merić ugledao i ruku kako izranja iz smjese. Za trenutak, cijelo stvorenje već je isplivalo. Duguljasto i boležljivo, vlažne, ljigave kože, lica s nekoliko pari očiju koji su se preklapali, bez usta. U vratu je i dalje stajao nož kojim ga je ubola Martinova majka. Ruke nicale su iz bića na nekoliko mjesta, pa nestajale, pružale se prema Meriću, pa prema podu, pa prema stropu, kao da traže uporište.
Dr. Merić već je osjetio kako mu gnjili, vlažni prsti bez noktiju gmižu kroz očne duplje, ulaze u usta, naseljavaju se u njegove misli, u njegova sjećanja. Tijelo mu se komešalo i trzalo dok se pokušavao oteti smrti.
Krik.
Čudovište se u bolovima osvrne i ugleda Martina s majčinim nožem. Martin ga tad zarije duboko u jedno od njegovih očiju na što biće zatetura i padne. Martin izvuče nož i zarije ga u drugo oko, dok je biće neuspješno pokušavalo maknuti napadača svim svojim rukama. Nije moglo. Iz Martina kao da je osim čudovišta isplivalo godine i godine boli i nesreće, kao lavina, erupcija. Sjetio se svega. I nije htio dopustiti da se ikome drugome desi što se desilo njemu. Izvuče nož iz bića. Pogleda se sa svojim odrazom u oštrici. U pozadini je osluškivao sve teže disanje bića.
„Žao mi je doktore, znam da ste samo htjeli pomoći“, izusti uputivši tužan pogled prema svom preminulom liječniku. Na njegovu sreću, srce ga je izdalo pa se spasio od prolongiranog mrcvarenja svog tijela od strane ljigavih pipaka izvanzemaljske kreature. Martin se ponovno zagleda u oštricu.
„Htjet ćeš pobjeći opet, zar ne?“ Martin upita ne odvajajući pogled od svog odraza, kao da samom sebi govori. Prvi put prepoznao je slomljenog čovjeka u ogledalu. Izgledao je kao mučenik, oslobođen iz podruma nekog monstruma koji ga je godinama sistematski mučio. Ironično, monstrum je bio zatočen u njemu, vjerojatno bespomoćan koliko i on.
„Mislim da je vrijeme da oboje budemo slobodni“, Martin šapne prije nego si prereže grkljan. Klekne te ubrzo nestane zajedno sa svom svojom boli.
A stvorenje?
U tebi je čitatelju, još od prvog trenutka kad si ga pokušao vizualizirati. Zar se ne sjećaš?

_____________________________________

ELIŠA PAPIĆ rođen je 1992. godine u Beogradu. Osnovnu školu pohađao je u Puli, gdje je završio i jezični smjer Gimnazije Pula. Nakon toga seli u Rijeku, gdje završava Medicinski fakultet te sudjeluje u neuroznanstvenim istraživanjima na Zavodu za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci.
Kantautor, pisac i liječnik. Kao glazbenik, pod imenom Elisha, iza sebe ima nekoliko izdanja (Inner World, 2016; Outer Noise, 2017; Chapters, 2018; Chaos Buddy, 2019; Let me tell you about, 2020; Amy, 2021.) Njegov album “Let me tell you about” 2020. godine ulazi u uži izbor za najbolji album RiRocka.
Nagrađivani je pisac. Do sada je sa svojim kratkim pričama osvojio prve nagrade na nekoliko književnih natječaja, uključujući 7. međunarodni festival “Pavle Popović” (2018.), 7. natječaj za kratku priču Muzeja Anđela (2018.), Festival europske kratke priče (FEKP-2019.) te, najrecentnije, književni konkurs Ulaznica (2023.). Njegove kratke priče u više navrata uvrštene su u zbirku kratkih priča Gradske knjižnice Samobor te zbirku kratkih priča festivala FantaSTikon. 2021. osvaja drugo mjesto na natječaju Metafora. U nekoliko je navrata u širem izboru za nagradu Prozak, uključujući i 2023. godinu.
Iza sebe ima dva romana (Šest žica i stetoskop, 2017; Gad, 2022) te jednu e-zbirku pjesama (Aurora, 2020).
Trenutno radi kao liječnik, specijalizant neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, te stvara novu glazbu, piše prozu i poeziju.

fotografija autora: Ana Lorencin