ŠEST PJESAMA ĐORĐA KUBURIĆA IZ ZBIRKE “SLIKE I PRILIKE”, Povelja, Kraljevo, 10/2023.

LUDAK

Sve što imah, žrtvovah.
Načinih se mudracem;
tumarajući maglenim stazama
popločanim ciglama od reči
nalazim šarene dragulje,
vidim svoje slike i prilike;
i smešim im se blago
kao kakav iskusni Apolon.

***

KATASTROFA

Osujetilo me buđenje homeopatskim blještanjem.
Imah okršaj, kontrolisanu noćnu moru.
Strahota je posustala
ostala zaglavljena u košnici sna
pričkinjena tesnim vratima
iza kojih je iskočila otkinuta glava
i zapalacala rašljastim jezikom
da me dokuči
da me dotuče.

***

CUM GRANO SALIS
(slika sa jezera Komo)

Sa obližnje hridi posmatram kamenu kuću obujmljenu
bršljanom;
popločanim stepeništem spušta se obnažena žena.
Nešto dalje, uz obalu,
vidljiv je komšijski mol sa privezanim čamcem.
A skroz dalje, iza razbacanog zelenog žbunja, nazire se
brežuljkasto ostrvce sa romaničkom kulom na vrhu.
Najednom, shvatam da me nema, da prizor sa rustičnom
kućom, širokim basamcima i
lepom ženom (koja i dalje stoji na obali), posmatram
odmaknuto: kao kakvu fotografiju,
razglednicu sa rivijere.
Tu sam, a nisam. Van stvarnosti, ukorenjen drugde.
Ali, već sam ovo video. I nije bilo isto.
Nego drugačije (malo drugačije).
A da bi bilo sve onako kako bi trebalo da bude,
valjalo bi, tek,
zamisliti
more
umesto jezera.
Zapravo:
dovoljno bi bilo
osoliti pejzaž.

***

OMONIJA

Mrkla je noć (praskozorje, skoro).
Pustolina (nekoć raskošna) ravnodušno trepće
ilumirana posnim zracima šarene fontane
čiji talasi revnosno spiraju ostatke odrpanog dana
dok čistači kupe upotrebljene špriceve i musave uloške.
Pospali su lupeži i secikese (a bludnice devojčice
krpe himene izležavajući se u svojim ubogim izbama
skrivenim po obližnjim zapišanim sokacima).
I, u hipu svitanja, odjedared,
vižljasti tamnoputi mladić – iskobeljavši se iz
prljavih rita
(u kojima je počinuo podno Akropoljskog muzeja) – izvadi
frulu i zasvira,
pozdravljajući letnji dan, još jedan.
A ja mu mašem uranjajući u utrobu metroa
(odakle upravo hrupa horda galamljivih migranata)
da uđem u voz koji će me prevesti do luke
odakle ću brodom
daleko
duboko
gde duva mladi vetar
a noći su svetle i podatne.

***

SEĆAM SE TE ZIME

Kupio sam ti 1000 ruža
(zapravo, dao mi ih je budzašto drugar cvećar,
da mu ne uvenu u frižideru).
500 crvenih razbacao sam po krevetu (kad si došla).
A 500 belih sakrih u špajz (da te isprate).
Prozrela si moj trik. Ali ostala si.
Ruže sam razbacao po vrtu.
Iz mojih ruku
vejale su
krupne pahulje cveća.
Tu smo se igrali i valjali.
Mladi pohotni vuk sa jedinom preostalom ružom boje
krvi u zubima.
I Flo, moja pametna jednosložna sova.
Sećam se te izbeljene zime
kada je vazduh
postao
praznik cveća.
A taj trenutak izokrenutog obilja
nestao je
ometen u razvoju.

***

BILI KID JE BIO DRIPAC
(NOTHING BUT THE BLUES)

Robert Džonson je sreo đavola na raskrsnici.
Madi Voters je umro u snu.
Blajnd Lemon Džeferson je popio otrovanu kafu.
Soni Boj Vilijamson (Prvi) opljačkan je, pa ubijen.
Soni Boj Vilijamson (Drugi) zapalio je hotelsku sobu
kuvajući zeca u mašini za kafu.
Haulin Vulf je bosih nogu pretrčao 85 milja.
Bibi King je (kao dečak) pevao u gospel horu.
Bo Didli je svirao kockastu gitaru.
Badi Gaj je voleo tufne.
Elmor Džejms je bio crveni petlić.
Bili Kid je bio dripac.

_____________________________________________

ĐORĐE KUBURIĆ, Bačko Petrovo Selo, 1958.

ROMAN ADNANA REPEŠE “GODINA BEZ PROLJEĆA”, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 6/2023; odlomak

Milenko je sa ženom napustio stan. Otišli su bez pozdrava. Spustio sam se u prizemlje i razgledao sobu u kojoj su prethodnih dana stanovali. Sve je u neredu; ostaci hrane, pogužvane plahte i odjeća koju nisu ponijeli. Pronašao sam majicu u kojoj sam ovdje došao, ali se za nju više nisam mogao vezati. Poslije sam otvorio prozor i napustio prostoriju. U dvorištu je stajala Alma. Vratila se kući i sad je svoju torbu ponijela u prizemlje. Razgovarali smo. Pitao sam: kako se to dogodilo? Šutjela je, zubima čupkala usnu, a kad je konačno odlučila progovoriti, to više nije bila djevojka od prije nekoliko dana. Rekla je da se u Kraljevićevoj pratnji nalazio i mladić s kojim je planirala vjenčanje. Vozili su iz pravca Mostara prema Čitluku. U Kruševu ih je presrela grupa vojnika, i sve ih na mjestu usmrtila. Onda je naglo zašutjela, i da skrene misli, iz torbe je počela izvlačiti stvari; haljine, veste, i jednu mušku košulju koju je grčevito prislonila na lice. Počela je plakati. Sjeo sam pored nje i šutio.

Danas se klanjala dženaza trojici vojnika iz Kraljevićeve pratnje. Na haremu u Vitini, ukopan je Osman Maksić. Pored kabura stajao je i njegov trogodišnji sin, Vedran. Upravo je oca u mezar spustio. To je prizor prema kojem se prisutni odnose dvojako. Jedni su uvjereni da će današnji događaj obilježiti dječakov život, a drugi su mišljenja da se Vedran ovog dana neće sjećati. Ne znam šta da o svemu mislim. Trinaesti avgust. Tri dženaze. Tri godine.

Ispred crkve. Stao sam s namjerom da mirišem ruže. Fratri ne igraju košarku, nego užurbano koračaju dvorištem. U kanatama nose vodu i zalijevaju cvijeće. Raspoređeni u grupice, jedni plijeve gredice zemlje, a drugi mole krunicu. Tiho, kao i obično tiho.

Koračao sam ulicom, i zaustavio se u dijelu mahale gdje ponekad proteče voda. To je tačno pored Irmine kuće. O tome bi vrijedilo jednom pisati. O podzemnoj vodi za koju se vjeruje da ima ljekovitu moć. Pomaže kod izlječenja vida. Ljudi na ovo mjesto dolaze kako bi se umili, neki čak tu vodu piju. Sad je ljeto. Voda se povukla, i ostao je samo suhi trag kao potvrda da je ovuda zaista teklo. Stajao sam tako neko vrijeme, a onda odlučio poći prema Polju. Tamo su moji domaćini radili na svome novom domu. Odande se jasno vidi Robertovo dvorište. Gledao sam prema njegovoj kući. Stajao je tamo. Dozvao sam ga. Robert se okrenuo, pogledao prema meni i kratko odmahnuo. Onda se sklonio u sjenu lisnate palme, odakle više nije izlazio.

Sredinom maja kada sam dolazio, u vedrim noćima poput ove, ulicom bi odjekivao smijeh. Događao se život. A večeras ispred kafića Boss stoje tri naoružana muškarca. Iza njih, u otvorenim vratima drijema konobar zagledan u prazno taksi stajalište. Još nikad u taj kafić nisam ušao, ali s njom često ovuda prođem. Večeras na ulici niko osim nas dvoje. Onda je Irma rekla: “Ovdje je nekad radila Sabrinina sestra, izuzetno lijepa djevojka, i svi gradski taksisti u kafić su dolazili da joj se udvaraju”.

Usput je ispred nas iskočila zaprepaštena mačka. Šta ju je uplašilo? Siva mačka, koju je Irma s osmijehom dočekala. Zastali smo da je sa zemlje podigne. Onda smo nastavili šetnju, pa sam svjedočio kako se mačka u njenom naručju umiruje, i tiho prede.

Tiho je. Odjekne psovka u mrkloj noći, i to je sve. Od kada se ubistvo dogodilo samo se o tome po gradu govori. A rijeka protiče. Čista rijeka plovi svojim tokom. Deset dana oklijevao sam ovamo doći, a danas ipak nisam odolio. Sam na rijeci, kao pustinjak plivao sam i ljenčario. Jedna šarena ptica posmatra me iz krošnje. Prelijepa mala ptica koju sam zviždukom dozivao. Preletjela je na drugu granu, a potom i u duboku krošnju, pa je više nisam mogao vidjeti. Sjedio sam na obali i mislio na sve te ljude koje sam ovdje svakodnevno viđao. Nermina, na ovom mjestu prije nekoliko dana prišao mi je čovjek. Nikad ga ranije nisam vidio. Rekao je da pažljivo prati moje ponašanje, on ništa protiv mene nema, ali svejedno bih morao napustiti grad. Uskoro će se zastave raspetljati, tako je rekao. Sjedio sam još kratko, sitni pijesak uvlačio se pod moja stopala, a onda sam pred suton napustio obalu. Namjeravao sam zastati i okrenuti se da još jednom pogledam rijeku. Učinilo mi se da neko za mnom viče, ali nisam se osvrnuo. Koračao sam, i zaustavio se pred zgradom gimnazije. Večeras ovdje nisam imao koga čekati, pa sam žurno pošao prema gradu.

Mislim na Ozrenku. Na Almu. Na stradalog mladića, koji je svojih dvadesetak godina proživio intenzivno. Započeo sam o tome pisati priču. O jednom mladiću i dvije djevojke koje su čekale da se on prema budućem životu odredi.

Stojim u praznoj ulici. Jutro je. Ugledam Džezu. Zabrinuto pogleduje napolje, vrti glavom i nastavlja svoju igru s tijestom u kojoj više nema prijašnjeg uživanja.

Već je oktobar. Ovdje boravim čitavih šest mjeseci, ali sutra odlazim. Čitav dan proveo sam u gradu opraštajući se od poznanika. Svi su prema meni bili srdačni. To je to. Ne znam hoće li biti prilike da se ponovo sretnemo. Pred veče sam pošao kući, i što sam se više primicao mahali tako je rastao i osjećaj tjeskobe. Za šest mjeseci uspio sam se zbližiti tek s njih dvoje, troje. Oni su ovdje bili sav moj svijet. Sutra se vraćam kući, a oni ostaju. Naši se svjetovi udaljavaju.

Draga Nermina,

Želio sam ti opisati sve bitno što mi se posljednjih mjeseci ovdje dogodilo. Torbu sam spakovao. Sad čekam. Danas smo nas dvoje pošli u šetnju. Sreli smo Dževada. Nije se osvrtao, šepao je svojim putem. Usput sam obratio pažnju na zastave; sve manje je vezanih čvorova. Prljave rite. Ako se ove zastave uskoro raspetljaju, iz njih će poteći krv. Ne bih želio da i to moraš vidjeti. Poslije smo se vratili u mahalu. Stali u izduženu sjenu lipe. Nikoga tu nije bilo. Irmi sam darovao svesku u koju sam pisao svoje priče. Možda u njima nešto pronađe. Pitala je hoću li se vratiti. Potvrdno sam klimnuo, gledao ožiljak iznad njene obrve. I šutio sam.

***

“U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Izmičući dubljoj spoznaji, ona graniči koliko s realnim, toliko i s nadrealnim, koliko s historijskim, toliko i s fikcijskim, i jedino što ljudskom umu preostaje u takvim okolnostima jeste da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča, što bi se reklo, svoju priču.
I to je upravo ono što Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993.), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ‘dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Godina bez proljeća autentičan je i na momente više nego šokantan uvid u odrastanje obilježeno ratnim užasima.
Utemeljen na ličnom iskustvu, ovaj roman, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici, Nermini, i kroz koji se smrt provlači kao jedan od njegovih osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti.” – Elvedin Nezirović

___________________________________________________

ADNAN REPEŠA rođen je u Mostaru 1978. godine. Objavio dvije knjige kratkih priča, S obje strane srca, i Kratke priče za dugo umiranje, kao i romane Svojta, Iza šutnje su planine, i Godina bez proljeća.

“ULAZNICA 2023”, prva nagrada za prozu – ELIŠA PAPIĆ: NE ZABORAVI ME

Martin je sjedio na trećem sastanku sa svojim petim psihijatrom, dr. Merićem. Već je odustao. Kokteli antipsihotika, hipnotika, antidepresiva, anksiolitika, antiepileptika. Religija, bio-energija, hipnoza. Bez puno učinka. Svako jutro, već točno petnaest godina, budili bi ga vlastiti vriskovi praćeni stravičnim grčevima u cijelom tijelu, koji bi mu nekad toliko savili udove, da bi imao osjećaj da će mu zglobovi puknuti, kao suho granje. I svako jutro, osjećao bi kako kao da mu netko žlicom struže po mozgu, otimajući ono malo pamćenja što mu je ostalo. Sve pretrage? Uredne. Ni znaka propadanju mozga, bar njegovog fizičkog dijela. Bio je na trećem sastanku sa svojim petim psihijatrom. Obećao mu je da će danas probati nešto što nije nitko do sada. Nešto što bi mu moglo pomoći sjetiti se.
„Asocijacije?“ upita Martin razočarano.
„Ne bilo kakve. Radi se o testiranim pojmovima koji bi u nizu mogli zaobići blokadu koja se formira kod disocijativne amnezije“, Merić započne,“Ja kažem jedan pojam, a ti drugi koji te asocir-
„Ma čekajte, kako su onda testirani pojmovi, ako ni ne znate što ću ja reći?“ Martin ga zaustavi.
„Vjeruj mi. Iz nekog razloga, a još ne znamo točno kojeg, naši ispitanici bi uvijek naveli iste pojmove. Ne želim sad ići predaleko, ali gotovo kao da je cijeli taj niz ugrađen kod svakog, kao neki inherentni programski kod.“
„I vi mislite da će mi to pomoći?“ upita Martin umorno.
„Jel’ nam što drugo preostaje?“ upita ga dr. Merić.
Martin slegne ramenima i pogleda kroz prozor. Pokušao se sjetiti zašto je uopće kod psihijatra. Kad god bi pokušao posegnuti prema prošlosti, osjetio bi struganje kandži po svojom mozgu koje branile bi svojim rezovima da ide dublje. Drugi su mu rekli da je to jer su mu ubijeni roditelji i mlađa sestra, nešto što nije mogao pojmiti, pogotovo jer nije mogao pojmiti ni da je ikad imao roditelje ili mlađu sestru. Bio je Martin koji se ne sjeća i Martin kojeg boli. Martin kojem nitko ne može pomoći. Svaki dan od tada bio mu je nov, kao da se nanovo rađa, kao da se probija kroz bodljikavu žicu u svijet, kao da ga izvlače iz kamena, lomeći mu svaku kost putem. Nakon najgoreg jutra u životu, a svako bi bilo takvo, proveo bi dan prazne glave, znajući samo da mora jesti, piti vodu, otići na toalet. Znao je isto tako da svaki dan mora ić kod nekog doktora zbog svog problema. Toliko se bar sjećao. Jedina svijetla točka? Znao je da jako voli čokoladice i toga bi se nekako sjetio svako jutro kada bi bolovi prestali i napokon bi mogao ustati iz kreveta. Vidio bi tada nekoliko omota na noćnom ormariću i nešto bi mu sinulo u glavi i reklo bi „Njam“. Osjećao bi se tada ponovno kao dijete, kojem nije bitno sjećati se, već samo uživati u bezbroj pretapajućih trenutaka. Ostao mu je samo taj jedan trenutak, taj „njam“, iako nekad, kada bi bilo najgore, pitao se ako to uopće on govori, ili ono drugo, ono što mu proždire sjećanja kao čokoladice i oblizuje se u mračnim zaktucima njegova derutnog uma.
„Moram ti se približiti“, Merić zgrabi stolicu te je postavi nasuprot Martinu. Sjedne, stavi laptop u krilo, otvori ga i pripremi prazan dokument.
„Zapisivat ću svaku riječ ovdje koju izgovorimo ovdje, kad već radimo da imam za komparaciju s prijašnjim, da vidimo obojica poklapanje“, Merić objasni.
„Meni je i dalje čudno da vi mislite da ćete mi asocijacijama vratiti pamćenje“, Martin odgovori kao da mu je mozak intaktan. Realno, po svim učinjenim pretragama i je bio intaktan. No, nije sve u materiji.
„Spreman?“ upita ga Merić. Martin se nagne i skoncentrira. Odigne obrve i spremi se reći „Haj-„
„Plavo“, Merić ispali a Martin ostane zatečen.
„A-a. Nebo“, odgovo-„Oči“ Merić već uskoči.
„A-a….kugla“, Martina malo zaboli glava.
„Sladoled“, Merić nastavi.
„…dijete“, Martin ga poprati, milisekundu brže nego prije.
„Majka“
„K…Kosa“ Martina ponovno zaboli glav-„Brže malo Martine! Crna“
„Noć“, Martin će.
„Ulica“, Merić.
„Šaht“ „Smrad“ „Bolest“, krenu se izmjenjivati.
„Bolnica“ , Merić će.
„Smrt“ „Smrt“- Martin kaže, Merić ponovi pa ubaci „Jesi ih ti ubio?“
„Ne?“ Martin izusti nesigurno prije nego ga stisne u prsima. Dugo nije imao taj osjećaj. Nije znao što bi rekao. Merić je bio zadovoljan. Funkcioniralo je. Momak koji je bio toliko dugo desenzitiziran, apatičan u svojoj boli, sad je reagirao više nego…pa jednostavno reagirao je više.
„Voda“, Merić nastavi.
„M-m-mokro“, Martin zamuca.
„Ručnik“ Merić.
„Hrapavo“ Martin će prije nego Merić uskoči i kaže „Kora“
„Drvo“ -„Šuma“ -„Sjen- „Tama“ „Čudovište“, Merić dovrši njihov niz.
„Čudovište?“ Martin zastane. Nešto mu je strugalo po mozgu,“Doktore nije mi baš najbolj-„
„Kandže“, Merić samo nastavi.
„Krv“, Martin kaže pa mu bljesne pred očima. Dva popodne. Vidi svoje male krvave ruke.
„Ubojstvo“ Merić izusti nakon par sekundi. Htio mu je pokloniti trenutak. Vidio je da mu se vraćaju sjećanja.
„Ubojstvo…“ Martin je u tom trenutku bio na dva mjesta istovremeno. Čas kod Merića, čas u svojoj staroj kući. Sjetio se da je to njegova stara kuća. Prema malim stopalima puzala mu je ljepljiva krv. Podigne glavu, ugledavši i raskomadanu ženu iz koje je puzala.
„Majka?“ Martin izgovori.
„Kosa“ Merić se priključi, gotovo uzbuđeno.
„Crna“, Martin nastavi. „Noć“, Merić uskoči!
„Ne…ne. Bio je dan“, Martin je zurio u svoje ruke razgoračenih očiju.
„Bome, brže nego što sam m-„ dr. Merić gotovo iznenadi samog sebe uspjehom svoje metode.
„Ponedjeljak. Vratio sam se iz škole“, Martin uleti u trans, „Sakrio sam omot od čokoladice u džep da mama ne vidi da sam jeo prije ručka slatkiše. Smrad. Dočekao me je takav smrad. I na …o bože…uf“
Kandže koje bi inače osjećao u mozgu kako komadaju njegovo tkivo sad su bili prsti, dlanovi koji obujmili su mu cijeli mozak iznutra i stiskali ga, zarobivši ga.
„Proguraj. To si sve ti! Ti si blokirao. Ti se možeš osloboditi. Oslobodi se zatvora“ Merić stisne pesnicu i uzvikne.
„Ne, ne. Nešto je drugo tu. Nešto što je bilo i tog dana“, Martin problijedi,“Nije imalo usta…a nekako je…rukama…to se sve lijepilo…masa…sve ih je probavljalo…krckali su…“
„Molim?“ Merić zastane. Krene kopati po njegovim podacima,“Nađeno samo tijelo majke…unakaženo i rastopljeno.“
„Da, tope se…na dodir, isparavanje. Čujem sestru kako vrišti dok se topi…Usisava ih…Samo mama…mama se bori…“
„Martine….što ih usisava?“ upita ga dr. Merić,“Opiši mi“
„Ne…ne smijem…pobjeći će“, Martin se zatrese i krene plakati,“Mama , žao mi je, ne mogu ništa. Mama ne razumijem što govoriš. Bojim se, mama“.
„Gdje će pobjeći?“ dr. Merić je gnjevno tipkao po svojem laptopu.
Njam. Njam. Taj zvuk. Isti glas koji je imao u glavi svaki put kad bi jeo čokoladice. Majka, ili barem ono što je ostalo od nje, a ostala je ruka, zamahne kuhinjskim nožem i ubode zvijer u vrat. Krik.
Martin krikne isto kako bi kriknuo svako jutro.
Grč.
Martin se zgrči kao i stvorenje tog dana.
Oči u oči u oči u oči.
Lice s dva para očiju, položenih jedan preko drugog, kao u optičkoj iluziji, nemoguće anatomije. Nije uspio odrediti broj ruku biću. Nicale su i nestajale poput ruku utopljenika. Zvuk. Grgljanje, povraćanje. Hriptanje.
„Nemoj …nemoj gledati. Tako…tako se sk-“, majka je pokušala objasniti nešto što mora da je sama skrivala, no prekine je boležljivi pipak koji joj probije prsa. Biće pogleda Martina svim svojim očima.
„Tako se skriva! Tako se skriva! Ne! Pobjeći će vani!“ Martin skoči sa stolice i potrči prema zidu. Krene nabijati glavom, “Ubij me! Dok nije izašlo!“
„Smiri se Martine!“, Merić ga primi,“Neće ti se ništa desiti! To je samo sjećanje“
„Ne shvaćaš…“, Martin počne gubiti snagu, “Skriva se u sjećanjima“.
Klone i zgrči se. Dr. Merić čučne uz njegovo tijelo taman kad mu iz usta zapršti gusta pjena. Merić umakne nesvjesno, kao svaka životinja nakon što se susretne s nečim malicioznim, kao prvi ljudi kada su u mraku vidjeli originalno zlo. Pjena prekrila je polovicu prostorije, mjehuri postajali su sve veći, a onda je dr. Merić ugledao i ruku kako izranja iz smjese. Za trenutak, cijelo stvorenje već je isplivalo. Duguljasto i boležljivo, vlažne, ljigave kože, lica s nekoliko pari očiju koji su se preklapali, bez usta. U vratu je i dalje stajao nož kojim ga je ubola Martinova majka. Ruke nicale su iz bića na nekoliko mjesta, pa nestajale, pružale se prema Meriću, pa prema podu, pa prema stropu, kao da traže uporište.
Dr. Merić već je osjetio kako mu gnjili, vlažni prsti bez noktiju gmižu kroz očne duplje, ulaze u usta, naseljavaju se u njegove misli, u njegova sjećanja. Tijelo mu se komešalo i trzalo dok se pokušavao oteti smrti.
Krik.
Čudovište se u bolovima osvrne i ugleda Martina s majčinim nožem. Martin ga tad zarije duboko u jedno od njegovih očiju na što biće zatetura i padne. Martin izvuče nož i zarije ga u drugo oko, dok je biće neuspješno pokušavalo maknuti napadača svim svojim rukama. Nije moglo. Iz Martina kao da je osim čudovišta isplivalo godine i godine boli i nesreće, kao lavina, erupcija. Sjetio se svega. I nije htio dopustiti da se ikome drugome desi što se desilo njemu. Izvuče nož iz bića. Pogleda se sa svojim odrazom u oštrici. U pozadini je osluškivao sve teže disanje bića.
„Žao mi je doktore, znam da ste samo htjeli pomoći“, izusti uputivši tužan pogled prema svom preminulom liječniku. Na njegovu sreću, srce ga je izdalo pa se spasio od prolongiranog mrcvarenja svog tijela od strane ljigavih pipaka izvanzemaljske kreature. Martin se ponovno zagleda u oštricu.
„Htjet ćeš pobjeći opet, zar ne?“ Martin upita ne odvajajući pogled od svog odraza, kao da samom sebi govori. Prvi put prepoznao je slomljenog čovjeka u ogledalu. Izgledao je kao mučenik, oslobođen iz podruma nekog monstruma koji ga je godinama sistematski mučio. Ironično, monstrum je bio zatočen u njemu, vjerojatno bespomoćan koliko i on.
„Mislim da je vrijeme da oboje budemo slobodni“, Martin šapne prije nego si prereže grkljan. Klekne te ubrzo nestane zajedno sa svom svojom boli.
A stvorenje?
U tebi je čitatelju, još od prvog trenutka kad si ga pokušao vizualizirati. Zar se ne sjećaš?

_____________________________________

ELIŠA PAPIĆ rođen je 1992. godine u Beogradu. Osnovnu školu pohađao je u Puli, gdje je završio i jezični smjer Gimnazije Pula. Nakon toga seli u Rijeku, gdje završava Medicinski fakultet te sudjeluje u neuroznanstvenim istraživanjima na Zavodu za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci.
Kantautor, pisac i liječnik. Kao glazbenik, pod imenom Elisha, iza sebe ima nekoliko izdanja (Inner World, 2016; Outer Noise, 2017; Chapters, 2018; Chaos Buddy, 2019; Let me tell you about, 2020; Amy, 2021.) Njegov album “Let me tell you about” 2020. godine ulazi u uži izbor za najbolji album RiRocka.
Nagrađivani je pisac. Do sada je sa svojim kratkim pričama osvojio prve nagrade na nekoliko književnih natječaja, uključujući 7. međunarodni festival “Pavle Popović” (2018.), 7. natječaj za kratku priču Muzeja Anđela (2018.), Festival europske kratke priče (FEKP-2019.) te, najrecentnije, književni konkurs Ulaznica (2023.). Njegove kratke priče u više navrata uvrštene su u zbirku kratkih priča Gradske knjižnice Samobor te zbirku kratkih priča festivala FantaSTikon. 2021. osvaja drugo mjesto na natječaju Metafora. U nekoliko je navrata u širem izboru za nagradu Prozak, uključujući i 2023. godinu.
Iza sebe ima dva romana (Šest žica i stetoskop, 2017; Gad, 2022) te jednu e-zbirku pjesama (Aurora, 2020).
Trenutno radi kao liječnik, specijalizant neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, te stvara novu glazbu, piše prozu i poeziju.

fotografija autora: Ana Lorencin

“ULAZNICA 2023”, prva nagrada za poeziju – SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ: JUGOPLASTIKA

prijedor travnik
boka kotorska
pula zadnja pružna stanica
u ladici regala
turistička knjižica
dobrodošli na ohrid
i pozdrav s bleda
između korica umetnuta fotografija
motiv s bračnog putovanja
na slici stoje zaljubljeni
svibnja šezdeset i šeste
na stablima bubre pupoljci
oni gaje radoznalost prema svijetu
u rukama drže kofere
marke jugoplastika
njena je kosa zategnuta u punđu
kaput šivan po mjeri u zagrebu
suknja centimetar iznad koljena
na nogama balerinke
ističu vitke listove
on svježe obrijan u odijelu
tek otvorene robne kuće beograd
rukom drži njenu
kao rijetku dragocjenost
izgleda kao da je
tren prije toga pjevušio
ne me quitte pas
oboje u bijelom
nasmijani uspravni
zagledani u budućnost

majka na sliku
odmahuje rukom
romantiziraš svoje roditelje
koliko sam puta
pakirala raspakiravala
ostvarujući pravo
na male pobune
tvoj otac je heroj
sve je izdržao
razapeta između kolodvora
mojih gradova
baš kao i ti sad
sva ta ljubav
gusta kao makija
sabrana je u koferima
made in yugoslavia

SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ rođena je u Puli. Objavljuje u zbornicima, literarnim časopisima i internetskim portalima. 2019. godinu Prosudbeno povjerenstvo Književne nagrade Drago Gervais pohvalilo je njen rukopis Visoke vode, a 2023. rukopis Srce na baterije. Priča Treptaj osvojila je treću nagradu natječaja “Zagrebu – riječju i slikom” u sklopu tribine “Književni petak” i zlatno priznanje 42. državnog susreta “Sosed tvojega brega 2020-2021”. Rukopis Kad zatvorim oči vidim modro, pobijedio je na VIII Presingovom konkursu za najbolju neobjavljenu regionalnu zbirku pjesama i krajem 2022. godine izašao kao njen literarni prvenac. Pjesme su joj nagrađene u sklopu međunarodnog natječaja ZaNa Literature Festival III. Poema Pozdrav s oslobođenog teritorija osvojila je treću nagradu 54. književnog natječaja Susret riječi Bedekovčina“. Pjesmom “Jugoplastika” osvojila je prvu nagradu za poeziju na regionalnom natječaju časopisa Ulaznica.
Pjesme su joj prevedeni na slovenski, engleski, makedonski i albanski jezik. Živi i radi u Ljubljani.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA BOJANA BABIĆA “GLASINE O SLOBODI”, Raštan izdavaštvo, 12/2023; šest pjesama

FRANKFURTSKI SAJAM KNJIGA

nikad nisam posetio
frankfurtski sajam knjiga
između dva rata
razvio sam strah od visokih kupola
i gaziranih bezalkoholnih pića
dok je meni svaka nova pretnja
donosila pasivnu radost
moj je grad na kvarno postajao prijatan za oko
pešačke zone dizajn enterijera pejzažna arhitektura logotipi
u tome sam naslutio opasnost
pa sam preventivno ispevao odu
izbušenim cisternama s piralenskim uljem
smrvljenim strvinama po regionalnim putevima
požarima po ilegalnim deponijama
bacio sam je
da idem na proteste
nosio bih transparent
lepota će uništiti svet
osim toga
nikad nisam video okean
jata kitova-narvala u plesnom transu
mišiće potpalubnih robova veslača
i šarena ostrva plastike
između dva rata razvio sam skepsu
ne verujem da postoji frankfurt
ne verujem da postoji okean
ako ih je ikad bilo više ih nema
lepota je uništila svet

***

SREDNJE GODINE

rado se izlažem ekstremnim temperaturama
ulazim u auto koji je ceo dan parkiran na avgustovskom suncu
ne otvaram prozore
gušeći se izlazim na auto-put
kamenčić ispada iz šlepera i udara u šoferšajbnu
po staklu razvija mapu svemira u ekspanziji
teleskop džejms veb gleda tako daleko u prošlost
otkriva tajne snaf astrofizike
sto nad kojim se pružamo da razmenimo pljuvačku
nevoljni je sabor u nikeji
gospodine dragi vaše osiguranje ovo ne pokriva
rado se izlažem ekstremnim temperaturama
uranjam lice u ledeni mulj
šapućem mu
počupaj me
iseci me
udari me
tu
udari me jako
udari da boli
da boli
da boli
da boli

***

ALUMINIJUM

sedim na obali i dugo gledam u dunav
jesetre migriraju radi mrešćenja
to se od mulja ne vidi
oko mene niču kule
od zdravih sastojaka
đumbira i rogača
prepijena jesen se vraća iz grada
štuca pesmu o grobljima
kako su živopisna
kako nikud ne žure
cveće na njima sporije vene
kineski turisti su uvek tako lepo obučeni
među sobom ovo mesto zovu evropom

sutrašnjica me fizički boli
znam nema nevinih
ali niko nije kriv za moj buržujski splin
pustiću da aluminijumske felne
okreću točkove vajne postistorije
sve drugo bilo bi herojski degutantno
u neskladu s mojim karakterom
oblutkom

***

UMESTO ODBRANE ĆUTANJEM

bežali su kroz šumu
tamo su vršili masovna samoubistva
nalazili su ih obešene o hrastove i breze
visili su s grana naduveni bledi ko bele dudinje
neki su sekli vene pa su potoci bili rujni
deca su se sprdala gusti sok od višnje
šta deca znaju
oni naoružani pucali su sebi u glavu
bilo je sakrivenih pod zemljom
da mi je samo znati pred čime
kopali su tunele i zemunice
ali nevešti kakvi su iskopali su sebi grobove
pouzdani izvori kažu
da je više hiljada njih
tako skončalo
još ih nalaze
oni koji su izabrali da ostanu
organizovali su sabotaže
planirali terorističke napade
hteli da izazovu haos
neuspešno
postajali su histerični
bilo je noževa brijača žileta
stotine su stradale
neki su bili teško bolesni
nisu unosili dovoljno tečnosti
slabo su se kretali
hranili neredovno
pluća nikakva
srce mišje
bubrezi propali
krvotok začepljen
creva vezana
pre svega loši geni
nuđena im je adekvatna pomoć
ali volja božja
još hiljadu je tako otišlo
i više i više
oni poslednji su rešili da izađu
nisu ni pitali
da su lepo pitali
mi bismo
ali oni nisu
cele noći su skakali kroz prozore s četvrtog sprata
padali su ko konjske jabuke
na suvu julsku zemlju
pravili su uporne zvukove
tup
tup
tup
i dalje ih čujemo
od njih ni mi
ni naši unuci
ne možemo da spavamo
kao ljudi

***

REBETIKO

horeuti guraju trotinete uz plaku
mediji šire ključne poruke
pobuna je luksuz
kad umremo otići ćemo u geometriju
poezija je privilegija koja boli
i slični defetizmi
zašto se onda iz mog tela
cede reči od žive smole
u šareni egej
koji rado prima svaki stih
ne mareći za izuzetnost
dok se iz obližnje taverne
autoorijentalistički
ore taktovi rebetika
slave preliminarne rezultate referenduma
o uvođenju poetske pravde u ustav
i
šta je bilo
ima li vesti
kako smo glasali
nai ili ohi
kakogod
odgovor je uvek isti
we do not accept
unsolicited manuscripts

***

ŠARKE

jesi li dobro domaćine
škripe li ti šarke na ulaznim vratima
dišeš li filtriran vazduh
spavaš li u postelji od satena
ljubiš li decu u visoka čela
zarađuješ li pristojno domaćine
odnose li se prema tebi s poštovanjem
uvažavaju li tvoje stavove
prinose li ti darove
ljube li ti ruke domaćine
to su bila druga vremena
sad bi bilo dovoljno da s tebe ne skreću pogled
skreću li pogled kad naiđeš domaćine
šapuću li kad prolaze pored tebe
smeju li ti se iza leđa
smeju li ti se u lice domaćine
kriješ li se kad pušiš
da li noću jedeš slatkiše
otimaš li trenutke samoće domaćine
voziš li se naizgled besciljno
zamišljaš li zabranjene scene
dok se dodiruješ tuđim prstima
dok se ližeš tuđim jezicima
odlaziš li u sumnjive kvartove domaćine
zastaješ li pred ispruženom nogom
svog omiljenog lejdiboja
primaš li ga u auto
posmatraš li staračke pege na svojim nadlanicama
dok mu sklanjaš kosu
trepere li neoni u daljini domaćine
skupljaju li se njegove pohvale u gusti cerumen reči
od kog ne čuješ kobni zov robo-sirena
a u povratku
domaćine
setiš li se šarki
pomisliš li
to treba što pre popraviti

_________________________________________

BOJAN BABIĆ rođen je u Beogradu 1977. godine. Gimnaziju je završio u Mladenovcu, a Filološki fakultet u Beogradu, na grupi za srpsku i opštu književnost.

Objavljene knjige:
1996. – PLI – PLI, kratke priče, Književna omladina Srbije, edicija Pegaz, Beograd
2003. – BUKE U PROZI, pesme u prozi, Intelekta, Valjevo
2008. – PRIČE O SREĆI, kratke priče, Treći Trg, Beograd
2010. – NELJUDSKA KOMEDIJA, roman, Algoritam Media, Beograd
2013. – DEVOJČICE, BUDITE DOBRE, roman, Levo krilo, Beograd
2013. – ILEGALNI PARNAS, roman, Levo krilo, Beograd
2015. – ČAPLINOVA STOPALA, roman, Levo krilo
2018. – YAHOO, roman, Partizanska knjiga, Kikinda
2021. – Kako se jede nar, roman, Partizanska knjiga, Kikinda
2023. – Glasine o slobodi, poezija, Raštan, Beograd

Za roman Devojčice, budite dobre, nagrađen je stipendijom Fonda Borislav Pekić 2011. godine. Romani Ilegalni Parnas i Kako se jede nar našli su se u užem izboru za NIN-ovu nagradu.
Knjige su mu prevođene na engleski i makedonski jezik. Prozu i poeziju je objavljivao u časopisima, antologijama i portalima u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Švedskoj, SAD, Meksiku, Islandu, Austriji, Mađarskoj… Bio je gost pisac u okviru više rezidencijalnih programa. Učestvovao je na mnogim festivalima i javnim čitanjima u našem regionu i Evropi.

fotografija autora: Nebojša Babić

POEZIJA SELME KEŠETOVIĆ

FENIKS

smog probija kroz kožu, ovo si htjela, apokaliptičku sliku grada na izdisaju,
nije ti jasno kako još uvijek postoje
opeglani građani, građanke na petama,
i bogate vikendice kojima nemaš pristupa.
ostaje ti noć,
cigareta za cigaretom, kruna od perja,
topla samoća da ti obloži kosti.
Kažu, godina je bila teška,
zar je bilo drugih, osim za dječicu iz pristojnih obitelji
koji idu vikendom na planine.
glas se utišao, mora se čuvati,
dolaze hijene da raskomadaju svako tijelo
koje ima rane.
“ne pokazuj srce nacistima”, rekao je hermit,
znat će da ga imaš,
pojest će ga uz mediteransku salatu i zaliti sojinim mlijekom.
Tu lekciju nikad nisam naučila, jer mi se čini da je bolje
da me pojedu
nego da budem oni, negdje u kutku heksagrama stoji feniks
novembra mjeseca, negdje u kutku stoji vječnost gdje su svi momenti sadržani,
Tu, u feniksu, rodit ću se ponovno,
staviti krunu,
i u vojničkim čizmama hodati kroz dim.

***

PREDVIDLJIVO

Da, to mi treba.
Tužna priča o smrznutom psu
koji je imao još tužniji život.
Nema ravnoteže ni socijalne pravde,
mama nije bila u pravu.
Dan je težak, ali to nije vijesti.
Dani su ovdje teški,
mislim da nemaju izbora.
Da smo pitali dane, možda bi dani rekli,
odvadite malo, voljeli bismo biti lakši.
Izbor je ovdje deklarativna predstava,
muškarac koji se znoji jer želi glasati za jednu,
ali glasa za drugu stranku,
jer mu sin radi sada u državnoj firmi, i znamo kako je to.
Još će se pasa smrznuti.
To je sad sasvim izvjesno.
I dani će biti još teži,
pokleknut će pod teretom kostiju i krvi.
Ostat će samo odbrojavanje do Nove godine
i petarde koje će pobiti još pasa,
par samoubojstava, a onda još loših vijesti
sa novim desetljećem.

***

O DRŽAVI

Imam osjećaj da nikad nije bilo gore stanje u državi
Govorim mami dok tabunjamo pokretnim stepenicama Merkatora
Ne znam šta ti misliš, duže živiš u njoj
Pa znaš šta
Meni je sad stanje sasvim dobro
Imam nekoliko prijateljica, a ranije nisam imala
Nijednu.

***

JEDNA SASVIM ORGANSKA PJESMA

treba kopati,
kopati,
kopati, kopati,
kopati,
kopati,
staviti svoj leš,
pa opet zartpati,
da nikne žuti cvijet koji će se radovati suncu,
ljudima, kišama,
pčelama.

***

JEDNA SASVIM ORGANSKA PJESMA II

Navečer srce,
ujutro želudac,
u organe pretvorena.
Poput miša na deponiji, tražim poeziju,
neželjenu, odbačenu, zaboravljenu,
tražim jer alkemijski znam
riječi su tkivo,
a ja sam izgladnjela.

_____________________________________________

SELMA KEŠETOVIĆ rođena je 2. novembra 1982. godine u Tuzli.
Diplomirala na Filozofskom fakultetu Tuzla, odsjeku za Bosanski jezik i književnost, magistrirala na Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, odsjek za Rodne studije.
Objavila roman imena “Mihael” i knjigu poezije “Bog ima miris vanilije” za koju je dobila nagradu Fra Grgo Martić.
Bavila se i bavi se mijenjanjem svijeta.
Voli djecu, floru, faunu, knjige i TikTok.

MRAVI, ŽOHARI I RATOVI

Posljednjih dana
Iz rupa u zidovima
Izlaze mravi
Uporno ih špricam otrovom
I mislim
Imam li pravo na to
Pa odmahnem glavom nervozno
Bojim se zaspati i sanjati
Kako su me cijelu pokrili
Uzimam tabletu
I spavam nemirno
Ujutro nalazim žohara prevrnutog na leđa
Privikavam se kao i na crne vijesti
Na dječake koji ubijaju drugu djecu
Naoko bez razloga
Za igru
Nekada je rat bio služben
Imao je granice
I znalo se kad počinje i završava
Sada je posvuda
Malo po malo privikavali smo se
Na istrebljenja
Istjerivanja
Ismjehivanja
Neprihvaćanja
Čišćenja od ljudi kao prljavštine
Na prava koja imamo
I odgovornosti kojih nemamo
Dok i nas nije prognalo iz zavjetrine

MIRJANA MIKULEC (Zagreb, 1959.), iz zbornika “TANANE REVOLUCIJE /ljubav, društvo, priroda/”, Kontrast izdavaštvo, 10/2023, prvonagrađena pjesma na konkursu “Pisanje uz Tanane”, u kategoriji “Društvo”

NOVA POEZIJA VANDE PETANJEK

DOSTA

nazovimo stvari svojim imenom:

žene su ptice / psi su snobovi / vrućine su odvratne
rekonstrukcija rotora je nepotrebna
terapija je potrebna / terapija je varka
muškarci se ne usude / djeca se dresiraju

metafore su kukavičluk / nagovještaj je uzbuđenje / mogućnost je strastvena
ostvarenje je kraj

brakovi su teški / seks je na svjetlu / jebanje je u mraku / jecanje je za bebe

odrasli urlaju.

***

OPRAŠTANJA

viđam ljude jedino kod veterinara. dođu sa psom koji im umire na rukama, govore dušo moja, bebo moja mala, izdržat ćeš ti to, bit će sve u redu.

onda se vrate nevidljivoj ženi, kažu s vrata
što je za jesti?

i kod nas je tako. komuniciramo isključivo preko jednostavnih sličica. on me polijeva salamurom po krevetu, a meni od trovanja raste otok na leđima. seks nam je divan paravan za ništa. može se dokazati tek u mikrotragovima jer daje intenzivno modro obojenje, kao sitni vez na paus papiru.

noću pod prozorom laju slobodni psi i meni su slobodni impulsi ispod suknje, no samo par sekundi, ne više – toliku razinu pažnje mogu sama izdržati. pokraj mene leži muškarac. ima sve što treba imati: ramena, laktove, koljena, slezenu, sve je na broju. ali kojim redoslijedom, kako sastaviti muškarca da bi dobro radio, da bih ga voljela?

***

KORODIRANA

plan nam je bio sljedeći: napisati prvu miješanu knjigu / putovati kroz vrijeme isključivo kopnom / dignuti kredit na dvadeset godina pa umrijeti ranije da ih zajebemo za ratu.

da sam ti tada rekla da mi je važno, vjeruj mi, napravio bi isto – opet bi namjerno sve zaboravio i pravio se lud kad uvečer stigneš kući.

iz očiju mi kapa želučana kiselina i nagriza ti koljeno kroz debele hlače. zato se voziš od prizemlja do vrha fragmentaran u maloj išaranoj kabini. liftovi su nastambe za male neugodnosti s brojevima telefona raznih servisa. čučiš. tako jače osjećaš egzekuciju u ovo malo kvadrata. dijagnosticiraš mi sebe kao akutnu grešku i maksimalno koncentriran da ne kažeš nešto krivo, jer sve što mi zamjeraš raste i u tebi, zato mi i zamjeraš što mi ne možeš zamjeriti. i dok se tako opravdavaš u vožnji, ja začepljena sjedim kraj otvorenih vrata i zatomljenih dimnih signala kroz nosnice kažem: nešto gluplje već dugo nisam čula.

domovi su iluzije.
otputovat ćeš sutra a ja ću napisati sve ovo sama, zato mi i služiš.
uteg je lakši kad se potopi pod jezik, to je čista fizika. baš kao i brak u liftu.

***

MINUTA ŠUTNJE

čini se da sam u četiri zida šume jedina prava mjera sebe. pušem u tijelo kao u rog od keratina ne bih li čula kako glasno dišem. tko se nije skrio kukavica je bio.
ptice zaklokoču kao bijela štitnjača.

u selo sam ušla kao rak rana. odudarala sam od tijela, a nebo nisko. pozvala sam se na sivu plavu i zelenu kao da sam netom odložila paletu. kistom-prstom posegnula sam u rublje, umočila sam jagodicom tek za trag crvene. crna dolazi u mnogim nijansama. napisala sam na zidu: mene krivite.

tijelu se srećom ne nazire kraj pa ptice bride na rubovima neba. pravim se mrtva poput misionarke dok nebo cvokoće u zahrđale maternice. a mene, mene je svinja umirila. svinja koja je pod stepenicama kuće umirala od purpurnog dekubitusa.
naslonila sam joj se na dlaku i napokon duboko udahnula.

iskusne mi majke govore da tako mirišu bebe.

***

LUNARNI SUSJEDI

žena je u predvečerje zaokružena poljem i određena crvenim krugom oko nogu. među prstima joj šibice, suton kao jeka, o tome ne govori da se ne ostvari željeno. a željeno je zeleno.

stoga žena stane u red za razmjenu zarobljenika i primi injekciju protiv vrućeg tetanusa pa rukama sa zemlje strgne zlatni suncokret i ispije iz boce kojom je krstila krmu. sunce eskalira dok ne pregrize svoj jezik. žarači su na zjenicama.
hoće li je poštedjeti?

sve je to ništa prema onome što žena u ovome času može izvaditi iz košare – kaos iz slobode ili slobodu iz kaosa kojom će pokušati zbrinuti djecu. i zataškat će smrti s granice djetinjstva, opunomoćiti boga da otplati zaostalo i zaboraviti uvrede pod navalom adrenalina.

žene, strpljene ste spašene, preplivale ste tamu i sad vladate crvenom. ušećerile ste smrt, blažena među vama koja se umoči u sunce kako bi prekinula zavjet šutnje.

zahvaljujte kćeri, čistim ste smijehom razoružale strahove.

____________________________________________________

VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind, Vijenac i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima i u emisijama Hrvatskoga radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters.
Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021. godinu. Prvu zbirku pjesama Ključne kosti objavila je 2021. godine, a drugu zbirku U ime majke 2022. godine, obje u izdanju Naklade Jesenski i Turk.
Živi i radi u Zagrebu.