Month: October 2023

ROMAN NIRHE EFENDIĆ “KOPČA”, Buybook, Sarajevo, 8/2023; odlomci

proza

Srebrenica, decembar 2009.

Bila je zima, početkom 1993, onaj dan kad je Christian Amanpour uzela kratak intervju od mame. Vidjela ju je rodbina širom dijaspore na CNN-u. Tetka je danima plakala. To je bila skoro jedinstvena prilika da tetka i daidža saznaju da je još živa.
Sad je opet zima, skoro ista. Samo, nema više ničeg zanimljivog za Christian Amanpour ovdje u Srebrenici, ali možda za tebe ima. Snijeg već danima pada, suh i prhak. Fino ga je gledati kroz prozor iz tople sobe, sve dok auto ne zatreba.
Čempresi ispod ograde porasli su skoro dva metra. Lijepo je vidjeti to zimzeleno drveće kako se zeleni na pojedinim mjestima ispod naslaga snijega. Pitaš se zašto sam ovdje tako dugo. Prija mi. Ili me je snijeg odveć zatrpao. Sjetih se kako smo onomad, još kao klinci, napravili kućicu od snijega, a zatim poredali daske i legli unutra. Mogli smo se pogušiti da nas mama nije vidjela na vrijeme. Taj snijeg je bio težak i jugov, a mi navaljali ogromnu grudvu pa izbušili rupu u sredini i legli.
Zapravo, došla sam po snagu. Ovo me mjesto uvijek iznova nadahne. Čini mi se da se stvari odavde bistrije vide. Jest, moj brate, daleka smo mi distanca, pa ipak, vjerujem da ova tačka ima vječitu vrijednost. Ispričat ću ti šta mi se dogodilo. Događanje će pratiti vremenski raspon od desetak godina. Nećeš ti imati strpljenja pratiti to. Međutim, ovih deset će se potpuno uklopiti u teoriju relativnosti koja ti nije strana. Neće trajati duže od deset minuta.

…

Kada smo se rastali na Mostu, krenula sam prema UN-ovoj bazi, zajedno sa svijetom koji je išao niz cestu tražeći spas u UN-ovoj bazi.
Imale smo nešto malo hrane u ruksaku, dovoljno za to popodne. Čekale smo svoj red da uđemo u praznu i napuštenu halu fabrike. Bio je jasno ograđen put do hale. Nigdje se nije moglo skrenuti. Bili smo satjerivani na jedno mjesto. Ubrzo je hala postala pretrpana, jedna, druga, treća…
Sutradan je svijet punio i vanjski krug fabrike, jedne, pa druge, pa onda pod otvorenim nebom, ali ja više nisam znala šta se događa napolju.
Hrane je brzo nestalo. Kako se svijet stiskao, mama i ja smo zapale u jedan dio hale gdje je dugo stajala neka voda. Taj dio zgrade je prokišnjavao, a voda nikada nije isparila. Bilo je prilično tamno unutra. Svjetlost se teško probijala. Ta tama nije najgore šta smo osjećali unutra. Kada sam prvi put osjetila glad, pokušala sam se probiti do nekog od Plavaca, koji su dijelili visokokalorične pločice nečega što je ličilo na čokoladu za kuhanje. Jedna poznanica je imala traku od koje mi je napravila krst na desnoj nadlaktici, što je trebalo značiti da sam medicinska radnica. Tako sam uspjela dobiti četiri kockice čokolade. Donijela sam mami, a ona je rekla da trebam pojesti dvije, a dvije sačuvati za tebe. One dvije preostale kocke nestale su u dubini ruksaka.
Čula sam jecaje i plač. Onda je neko rekao da ćemo ostati tu sve dok ne pristane neka od islamskih zemalja da nas primi, te da nas u tom trenutku ne želi nijedna.
Vidjela sam biljeg smrti na licima staraca i slušala kako smiruju ljude koji se paničili. Čula sam kako žene vrište krijući improvizovane omče za vješanje onih koji su ugledali smrt prije nego im je ona najzad stigla. Vidjela sam mladu ženu, koju dva odrasla čovjeka pokušavaju svezati, jer se tresla i bacala od teškog sloma živaca, dok su je troje sitne djece u suzama dozivali da im se vrati, da ne ide nikuda.
Treći dan boravka u hali, počeli su da nas izvode. Jasno omeđenim putem. Najprije su deportovali ljude koji su bili van hala, zbog toga smo mi ostali duže unutra.
Kada sam izašla na svjetlost julskog dana, pomislila sam da sam oslijepila. Teško sam koračala. Tresla sam se od nemoći, straha, od prizora ljudskog sloma.
Doveli su nas do jednog kamiona na kojem je zadnji dio bio nastavljan daskama, koje su produžavale stranice prikolice u visinu. Kako sam se približavala tom kamionu, a bio je to moj prvi direktni susret sa četničkom uniformom, vidjela sam da dolazi kraj i ovim mukama. Jedva sam vukla noge. Izdvojili su mog profesora matematike, Zikreta. Izdvojili su mnoge muškarace. Sve one koji su im se činili da trebaju biti izdvojeni. Moji su vršnjaci izdvajani, mlađi dječaci, također.
Ne sjećam se kako sam se popela na kamion. Bilo je popodne, sudeći po položaju sunca. Taj dan se, prema njihovom planu, trebala završiti deportacija. Još nismo znali kuda će s odvojenim muškarcima. Mama me natrpala nekom odjećom da izgledam starije i jadnije, kao da već sama po sebi nisam bila dovoljno jadna. Znala je šta radi.
Kamion je krenuo, a ja sam se naslonila na jednu njegovu stranicu, iznad koje je stajala daska za produžetak. Nakon nekoliko kilometara kamion se zaustavio, a onda su počeli da viču na nas i da nas tjeraju da dižemo tri prsta.
Nikada nisam znala šta tačno znače ova tri prsta, osim da se tako krste u pravoslavnoj crkvi. Tog dana su se, s tri prsta, zaklinjali u nadmoć svoje nacije i vjere.
Iz nekog razloga nisam digla tri prsta. A onda sam osjetila snažan udarac, a zatim i neobičnu toplinu pri vrhu leđa, skroz uz vrat.
Neko mi je, s užitkom neslućene moći, iza leđa, opsovao tursku majku s pitanjem šta čekam? Posrnula sam, ali nije se imalo gdje pasti. Nečija tijela su me zaustavila. Sve je bilo u neprozirnoj magli.
Nešto kasnije, kada mi se vid razbistrio, vidjela sam mnoštvo ljudi golih do pasa, i počela sam se tresti. Drhtala sam stalno. Svaki put kada bi zaustavili kamion da nas mrcvare, u narednih četiri-pet sati, tresla sam se. Tresla sam se i kada su nas u Tišči skinuli s kamiona i tjerali da idemo naprijed uz kanjon. Nekoliko puta sam izgubila mamu iz vida i opet je našla. Tako je to nekako išlo. Vukla sam se do tunela, gdje su nas prihvatali ljudi iz Armije BiH. Kasnije su slali autobuse po nas koji su nas odvozili na aerodrom Dubrave. Bili smo s onu stranu bola i patnje.
Tamo smo, nešto prije zore, dobili šator, skupa s porodicom koju sam davno zaboravila. Nakratko sam bila zaspala, a nakon što sam se probudila vidjela sam mamu pored sebe i bilo mi je lakše.
Dok smo još bili u Potočarima, u hali, neka poznanica nam je rekla da je vidjela tebe i oca kako ste već ušli u autobus i mahnuli joj, po čemu je zaključila da ste poslije vjerovatno došli na slobodnu teritoriju.
Ova utješna i isto toliko nerazumna nada, osnažila je našu volju da se izborimo za život u narednim danima. Uvijek je dobro davati ljudima utjehu, raspirivati nadu, pa makar one bile i lažne, pogotovo ako se radi o tako teškim trenucima.
Kada smo konačno stigle u Tuzlu, shvatile smo da se vaša putanja nije završila tu. Tražile smo vas…
Dohvatila sam ruksak da vidim šta je ostalo od njegova sadržaja iz Potočara. Kada sam ga podigla i okrenula da istresem, na zemlju je pao rječnik s tvojim potpisom i dvije kockice crne čokolade.
Tek tada sam počela plakati. Prvi put nakon dugo vremena. Mama me pokušavala smiriti, ali nisam mogla prestati. Poslije suza nastupilo je čudno olakšanje. Dobila sam snagu da ustanem.
Mama je iznenada zapomagala: „Mirsade, jesi li to ti?“
Daidža nas je konačno našao, nakon što je izgubio nadu da će uspjeti da nas nađe.
Daidžinica Amira nas je čekala s ručkom, posteljinom, toplim kupatilom. Nikada neću zaboraviti tu toplinu. Danima sam imala visoku temperaturu. Boljeli su me zubi, nisam spavala. Potom se mama razboljela. Do septembra nekako smo se oporavile i krenule dalje.
Zaustavila sam se u Zagrebu, odakle sam ti se često javljala, a i ti si se meni izlazio na san tamo. Od te jeseni 1995. pa u narednoj deceniji do 2005. uspjela sam završiti srednju školu, fakultet i upisati postdiplomski studij.
Mama je donijela odluku da se vrati u Srebrenicu. I vratila se u jesen 2002.
Prije toga smo kupile garsonjeru od ušteđevine koju je donijela iz Njemačke i tu smo se, nakon nekolicine mučnih i ponižavajućih selidbi, napokon smjestile u Sarajevu.
Dale smo sav novac koji smo imale, a ostatak isplatile u naredne tri godine u redovnim ratama. Trudile smo se da nikad ne kasnimo sa ratom.
Upoznala sam momka u Sarajevu koji je imao isto prezime kao i mi. Zanimljivo. U martu 2002. udala sam se za njega. 2005. rodila sam sina koji je mami vratio volju za životom i dao joj dodatnu snagu da se bori i osjeća korisnom u društvu.
Nekad s kraja jeseni 2004. javili su nam da su pronašli očevu glavu. Bila sam u osmom mjesecu trudnoće. Njegovo tijelo je nakon toga opet ekshumirano i kompletirano.
Sinu smo dali njegovo ime.
Već je nosio isto prezime.
Vrijeme je relativan pojam.
Danas moj sin uživa u kući koja mu je ostala od djeda, a koju je majka Fazila prilježno i uporno obnavljala u godinama povratka. Život se obnavlja koliko nam to god izgledalo nemoguće.
Ispričat ću ti i jedan mali detalj koji je mamu rastužio, u jesen, kada se vratila u našu kuću u Potočarima.
Sjećaš se udubljenja od zubića na jelovoj stolariji?
Ne? Možda si zaboravio?
Kada si bio mali gledao si mamu kako odlazi na posao. Čekao si je na prozoru, nervozno grickajući jelovu stolariju, dok je ne ugledaš pri povratku. Udubljenja, u koja su se mogli savršeno uklupiti jedino tvoji zubići iz djetinjstva, nisu dirana ni kada si odrastao. Novi stanari ih vjerovatno nisu ni primjećivali. Samo su naši roditelji bili sentimentalno vezani za ova, naizgled, bizarna oštećenja. Kada se mama vratila, prvo što je ugledala, bila su ta sićušna udubljenja na jelovom okviru.

***

36.

Draga sestro,

moram ti najprije ispričati svoj put od šume do baze. Da, vratio sam se. Htio sam da prevodim, da nas pokušam spasiti, oca, Ibrana, sebe, ili naći pametniji spas ili sam tek poslušao, ne znam. Vratio sam se, svojom voljom.
Kada sam stigao dolje, u neposrednu blizinu fabrike akumulatora, razdvojili su nas. To mi je bio prvi put da se suočim s četnikom lice u lice. Drhtao sam. Strina me gledala zabrinuto. Amidža i strina su bili sa nama. Imao sam crvenu majicu na sebi i kupaće ispod trenerke, jer ko zna, možda se zagazi kroz vodu negdje, put je dalek…
Uzeli su podatke od mene, a ja sam se ponadao da im to treba za registraciju kod Međunarodnog crvenog križa. Kada se onaj vojnik odmakao od mene, potražio sam djevojku, Medinu. Njeno me prisustvo smirivalo. Dok sam bio u njenom društvu, još jednom su dolazili po mene. I opet ista procedura. Treći put se nisam vratio. Ne znam kada je ona odvedena.
Nas su ukrcali u kamion i odvezli negdje, u neku osnovnu školu. Tu smo boravili izvjesno vrijeme – gladni, žedni, iznemogli. Odvodili su grupice koje se više nisu vraćale. Čekao sam svoj red okružen stražom. U njihovim rukama blještalo je oružje. Moćno. Ne sjećam se kad su nas doveli u Dom kulture u Pilici. Nisam znao to mjesto, vidio sam da nas nekuda vode, ali Pilicu sam prvi put tada vidio. Ušli smo u salu, sličnu svakoj drugoj kinosali sa binom i sjedalima dolje. Bila je mala, skromna, ali se ispod stejdža moglo sakriti, ako zapucaju, pomislio sam. Ha – sakriti! Ma kakvo skrivanje, prije bih, čini se, ispod noža pobjegao nego iz ove sale, brzo se potopih. Mrak mi je pao na oči i pomislio sam da neće valjda tu, da će nas izvesti, pa napolju…, ali jok. Tu, baš tu, sestro. Pucali su kao sumanuti. Zatim pojačavali muziku i pucali. Ubrzo smo svi bili izranjavani i do koljena u vlastitoj krvi i utrobi. Ispod bine više nije bilo mjesta. Potom su ušli i dokrajčili ranjene.

***

Knjiga “Kopča” Nirhe Efendić je dokumentaristička, autobiografska proza sa elementima fikcije, koja se bavi nestankom oca i brata autorice u genocidu u Srebrenici. Ispričana je toplim i iskrenim glasom nekoga koga je ova tragedija obilježila doživotno. Ovo je jedna od onih knjiga koje su potrebne i žrtvama i preživjelima Srebrenice kao i nama koji to nismo doživjeli. Ona posjeduje prijeko potreban uvid u patnju ljudi u i oko ovog istočnobosanskog gradića tokom ratnih godina. Posjeduje spontanu blagost i mudrost, koja je naglašena citatima iz usmene književnosti. Cijela ova nevelika knjiga (jer knjige o ovako duboko ličnoj tragediji ni ne mogu biti obimne) obiluje pitominom i ljekovitošću kao priroda u maju. – Faruk Šehić

_____________________________________________

NIRHA EFENDIĆ (Zvornik, 1979) kustos je za usmenu poeziju Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja BiH. Diplomirala je na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu a zatim i doktorirala iz oblasti književno-historijskih nauka. Autorica je više desetina stručnih i naučnih članaka u domaćim i međunarodnim časopisima, poglavlja o sevdalinci: “The Sevdalinka, as Traditional Bosnian Love Song” koje je priredila za Oxford Handbook of Slavic and East European Folklore, kao i dvije istraživačke studije: Bošnjačka usmena lirika – kulturnohistorijski okviri geneze i poetička obilježja i Sevdalinka – od prve vijesti do savremenih pjevača, te priređivačica zbirke usmenih lirskih i lirskonarativnih pjesama – Narodne umotvorine iz Dervente i okolice. Članica je nekoliko međunarodnih udruženja iz oblasti etnologije, antropologije, folkloristike, te etnomuzikologije. Radovi su joj objavljivani na bosanskom, engleskom, hrvatskom, poljskom i slovenskom jeziku.

književna premijera: ROMAN BOJANA KRIVOKAPIĆA “VILA FAZANKA”, Areté, Beograd, 10/2023; odlomak

proza

Jednog jutra, tek što je popila kafu na tremu, Ana začuje lupanje. Neko je ispred kapije. To lupanje uznemiri i Grandu koja se istog trenutka sjuri s kreveta i pohita prema dvorištu ne bi li lavežom oterala nezvanog gosta. Ana priđe kapiji i tiho izgovori: Ko je? Na to se Granda razlaje još više, jer je pitanje Ki az? dovodi do ludila.

Maruškin prijatelj, začuje se muški glas s druge strane.

Maruška nije ovde, brzo će Ana.

Možete li mi ipak otvoriti, molim vas?, muški glas je uporan. Ana polako otključava kapiju. Pred njom se ukaže prilika, visoka skoro dva metra, vižljaste konstitucije, tankovijasta s omalenom glavom, bademli očima, blještavim osmehom kakav nikad do tad nije videla, tršave kose i brade. Na sebi je imao šarenu letnju košulju, svetle bermude i sandale, a na leđima veliki crveni ruksak. Kad ga je ugledala, Granda je iz laveža prešla u tiho cviljenje. On ju je pomazio po glavi na šta se ova skroz raspametila.

Dobar dan, ja sam Svebor, izusti mladić pružajući ruku.

Ana, uzvrati mu ona, osećajući mladićev čvrst ali prijatan stisak šake.

Oprostite što vas uznemiravam, nisam znao da Maruška nije tu, doda Svebor ne skidajući osmeh s lica. Anu taj osmeh poče da razoružava.

Na putu je već neko vreme, ja sam njena prijateljica, čuvam Grandu.

Znači i vi i ja smo Grandine dadilje, nadoveza se on na Anin komentar, nakon čega brzo dodade, da smanji eventualnu neprijatnost: Hoću da kažem, i ja sam prošlog leta boravio u Vili Fazanki iz istog razloga, bio sam tu da gospođa vižla ne bi oskudevala ni u čemu.

Dok Svebor govori, Ana se i dalje samo suzdržano smeška. Svejedno, hoćete li da uđete, napravila sam kafu?, izgovori jer je videla da nema kud.

Vrlo rado, hvala vam, prihvati on i nastavi da se igra s Grandom.

Ana zatvori kapiju i njih dvoje se uputiše prema tremu. Dok su koračali, Ana je krajičkom oka gledala to vižljasto telo. Lep mladić, pomisli, ali čiraška konstitucija. Čiraškom konstitucijom su početkom prošlog veka nazivali visoke mršave ljude, one koji su izgledali krakato i jedva uhranjeno. Takva tela pucaju na pola, a to je u predelu želuca, tu su najtanji, najosetljiviji, najranjiviji. Neretko takvi u jednom periodu života dobiju čir na želucu ili druge digestivne bolesti. To su oni koji imaju problema s gorušicom, koju neki nazivaju žgaravica, i razne druge probleme s varenjem. Navodno bi doktori takve ljude upozoravali da povedu računa o tome šta i kako jedu, da dugo i polako žvaću, da piju dosta tečnosti, da nikako ne jednu u kasne sate, itd., itd. Ana pomisli na sve to i u tom momentu oseti neku tihu tugu u dnu stomaka. Nada se da ovaj mladić nema sve te probleme.

(…)

Pre nego što je seo na trem, Svebor se šetao po dvorištu. Zagledao je svako stablo, svaki grm. Granda ga je pratila u stopu. Ana ih je posmatrala stavljajući na sto šoljice i kafetijeru. Bilo je nečeg dirljivoj u toj sceni: čovek i pas u vrtu. Vižljasti i vižla. Prekinula je tok misli da ne bi zapala u dublju tugu. Ali znala je šta joj se događa – bujica je krenula, ovaj nenadani gost pokrenuo je lavinu osećanja u njoj i jedan od najgušćih strahova – strah od usamljenosti. Volela bi da im se pridruži, da tako utroje hodaju po dvorištu Vile Fazanke, da budu zajedno. Ali neće to učiniti jer to bi je razorilo.

Čime se bavite?, pitala ga je Ana kad se popeo na trem i seo.

Pišem, odgovorio je kratko i prineo šoljicu ustima. Ima zanimljive usne, pomislila je, pune, možda je stavio silikone.

Imate lepe usne, izgovorila je, na šta ju je on pogledao ne rekavši ništa. Mnogi za takve usne debelo plaćaju, a vaše su, čini mi se, prirodne, dodala je.

Da, prirodne su, nisam ugradio silikone, ako ste na to mislili, odgovorio je Svebor uz osmeh.

I da jeste, meni to ne bi smetalo, ja nemam ništa protiv te vrste intervencija. Da sam imala dovoljno novca, ja bih u sebe ugradila sve što može da se ugradi. Tu se oboje nasmeju.

Šta pišete? 

Uglavnom prozu, a ponekad i poeziju, odgovorio joj je ne pridajući tome nikakav značaj.

Pa to je lepo, i sigurno vam svi kažu isto što i ja, zar ne?, izgovorila je Ana želeći da nekako zatvori tu temu.

I da i ne, ne znam šta bih vam odgovorio. Ja tu ne vidim ništa naročito, jer to i nije ništa naročito, jednostavno, pisanje me uzbuđuje i čini sretnim, kaže Svebor osetivši da ne treba dalje da razglabaju o tome.

Ja volim poeziju, celog života učim napamet pesmice, nadam se da ću naučiti i neku vašu. Znate li vi neku napamet?, ispali gledajući ga u oči.

Napamet? Ana ga je očigledno iznenadila. Znam nekoliko, zapravo vrlo malo, ali znam jednu koju sam napisao baš ovde, na ovom tremu, izustio je shvativši da će sad tu pesmu morati da izgovori.

Počnite, slušam vas.

_______________________________________________________

BOJAN KRIVOKAPIĆ je objavio sledeće knjige: “Trči Lilit, zapinju demoni“ (kratke priče, 2013), „Žoharov let“ (poezija, 2014), „Proleće se na put sprema“ (roman, 2017), „Gnezdo dečaka“ (poezija, 2019) i „Vila Fazanka“ (roman, 2023). Dobitnik je nagrada za prozu: Ulaznica (Zrenjanin, 2011), Đura Đukanov (Kikinda, 2012), Edo Budiša (Pazin, 2014), Lapis Histriae (Umag, 2021), Biber (Beograd – Sarajevo, 2021), Milutin Uskoković (Užice, 2021), Laza K. Lazarević (Šabac, 2022), kao i nagrade Mak Dizdar za zbirku poezije (Stolac, 2013). Za roman „Proleće se na put sprema“ godine 2018. dobija Nagradu Mirko Kovač za najbolje delo mladog autora u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Književni tekstovi su mu prevedeni na italijanski, nemački, mađarski, albanski, engleski, slovenački i makedonski jezik. Diplomirao je na Odseku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Vodi književne radionice. Živi u Novom Sadu. Zvanični sajt: bojankrivokapic.com

TRI PJESME RADMILE LAZIĆ

poezija

ŽENSKO PISMO

Neću da budem poslušna i krotka,
Mazna kao mačka, privržena kao pseto;
Sa stomakom do zuba,
Sa rukama u testu,
Sa licem od brašna,
Sa srcem-ugljenom,
I njegovom rukom na mojoj zadnjici.

Neću da budem zastavica-dobrodošlica
Na njegovom kućnom pragu.
Ni zmija čuvarkuća pod tim pragom,
Ni zmija, ni Eva, iz priče o Postanju.

Neću da hodam između vrata i prozora,
Da osluškujem i razabiram
Korake od noćnih šumova.
Neću da pratim olovno pomeranje kazaljki,
Ni padanje zvezda –
Da bi se on pijan zaglibio u mene kao slon.

Neću da budem udenuta goblen-bodom
U porodičnu sliku:
Kraj kamina s klupčićima dece,
U vrtu s kučićima dece.

Pa ja kao hlad-drvo,
Pa ja kao zimski pejzaž.
Statueta pod snegom,
U venčanici s naborima i volanima
Odleteću u nebo.
Aleluja! Aleluja!
Neću mladoženju.

Hoću sedu kosu,
Hoću grbu i kotaricu,
Pa da krenem u šumu,
Da berem jagode
I skupljam suvarke.

Da je već sve za mnom,
I osmeh onog mladića
Tada tako drag
I ničim zamenjiv.

***

LIČNE ZAPOVESTI

1. Ne uzdiši i ne plači nad sveskama poezije.
2. Ne očekuj ni loše vesti ni obećane slasti.
3. Gledaj iz sebe kao da gledaš kroz mnoge prozore.
4. Ne tumači, opisuj.
5. Uredno slaži iskustva, uspomene, mrtvace.
6. Sa predmeta, reči i sa živih stvorova skini i zaštitne maske i zavoje.
7. Ne zaključavaj svoju škrinjicu – srce.
8. Izađi iz kade, pokaži telo – jezik.
9. Unutrašnjost svoju položi na hirurški sto.
10. Danonoćno zalivaj biljčicu – sebe.

***

DOĐI I LEZI PORED MENE

Šta politika, šta berze?!
Dođi i lezi pored mene.

Proklijaću kao krompir u podrumu,
Dok stanu ratovi, revolucije, štrajkovi,
Dok se umnože deonice, dok skoče tantijeme,
Dok se na grani zazelene novčanice.

Dole-gore cent ili groš,
Profit ili bankrot –
Sve su to trice i kučine,
Ako ne legneš pored mene
Biću kao isceđen stih.

Istina i pravda, viši ciljevi,
Strašni Sud i Novi Rim –
Sve su to smislili samo da nas rastave.
Daj, dođi i lezi pored mene,
Da ne skončam kraj nečije čizme
Il pod njom.

Telo ti dajem na revers,
Dušu na poček.
Od tvoga bitka
Treba mi jedino tvoj mišić – stidnik.

U oskudici i opštoj devalvaciji
Budi moj kolačić.

Daj, dođi i lezi pored mene,
Pribij se uz moje srce.
Napolju kao meso od kostiju opada lišće.

___________________________________________

RADMILA LAZIĆ (1949, Kruševac; Beograd), iz zbirke pjesama “SMEJAĆU SE SVUDA, PLAKAĆU KAD STIGNEM”, Grupa 484, Edicija Mala kutija, 2010.

PROZNI ZAPISI GROZDANE POLJAK

proza

NURIJA

Jednog ljeta, dok se vršilo žito na guvnima, a sunce peklo i žarilo do ispod kože, mama je spomenula da će nam u kratku posjetu doći neki rođaci iz Siska.
Nurija je došao sa mamom i ostao cijeli dan. Ganjali smo konje u vrši i bacali se po ovršenoj slami.
Bio je nešto viši i svjetliji od mene, s bademastim očima. Nismo razumjeli te naše rodbinske veze.
Stare žene po selu su govorile: “Preudala se, ošla za nekog muslimana, đava će ga lipi znat.”
“Mogla bi se dica češće zajedno igrat”, pozdravljale su se na rastanku, mama i teta.
Nurija me poljubio u obraz negdje u predvečerje.
Nikad ga više nisam vidjela.

***

ŠIMA JURINA

Svaka žena u selu je, pored svoga, imala i muževo ime da se zna čija je.
Skraćivali su ga da je lakše izgovarati.
Tako je Šima Jurina bila Jurinca.
Jurinci je pored pojate rasla kruška, sočna i rodna.
Ubrala bi mi djeca koju da je ona dala.
“Evo vam maštalo i četka, pa oribajte pod ako hoćete krušaka.”
A drveni pod nije bilo lako ribati.
Sva prljavština se sabirala u utore između dasaka.
Znojni i prljavi, klečeći smo proveli i po pola dana.
Jurinca bi u traveži donijela kruške tek kad je ribanje bilo gotovo.
U pojati na sijenu, jeli smo ih neopranim rukama.

***

MILAN

Kad je Milan obolio od raka, imao je ne više od osamnaest godina.
Njegovi su se, zajedno s njim, sa sela preselili u grad kako bi bili bliže doktorima.
Jednom prilikom, mama me odvela u posjetu jer su naše majke bile najbolje prijateljice.
Ležao je u krevetu, tih i nasmiješen, sa otvorenim ranama na leđima.
Milana su ubrzo vratili na selo, u sanduku okruženog bijelim ružama.
Ispred kuće su se okupili redovi učenika, sve se bjelilo na njima.
Ljudi su pričali da nikad nisu vidjeli ljepšeg sprovoda.
U meni su ostali urezani prizori krvavih ručnika.

***

POGLED IZ SOBE 135

“Operacija je protekla u savršenom redu i nema razloga da još osjećate bol”, reče gledajući u ekran ispred sebe.
Pitanja koja je postavio netom prije toga bila su kratka i nisu tražila pojašnjenja. Čekam da prestane sa tipkanjem i da barem na trenutak pogleda prema meni.
U sobi sa bijelim stropovima i zidovima, prazninu šutke ispunim naslovnicama slučajeva sa nesretnim završecima:
“Ostavili mu gazu u koljenu nakon operacije, pa ostao bez noge.”,
“Nakon nekoliko sati rada na mozgu liječnici shvatili da kopaju po krivom pacijentu.”
Samo sekundu mi se zakače na trepavice.
Jeff Winston je svoje probleme pokušao riješiti putujući kroz vrijeme.
Sjedim na stolici i slušam zvuk tipkovnice.
U krilu mi krpena lutka koju mi je izradila mama dok je još bila živa.
Kroz stisnute šake raspe se u borove iglice.
Vrijeme je neumoljivo.
Tijelo mi se nagonski savije u položaj za sprint, uspinjem se na prste, kao da ću time postići veće ubrzanje.
Samo da me ne natjera na odlazak naglim ustajanjem i krene prema vratima žurnim koracima.
Tek onda neću ništa doznati.
“Znači, nije normalno da me još uvijek boli?”, samo upitam.
“Nije normalno. Trebalo bi vremenom prestati.”
“Jeste sigurni?”, izgovorenu rečenicu bi si najradije ponovo ugurala u usta.
“U ništa nisam siguran. Nisam siguran niti da će te živi doći doma.”
Izraz moga lica (možda ipak u meni čuči tračak praznovjerja) natjera ga da se opravda i doda: “Nisam siguran ni da ću ja živ doći doma.”
Kao da je manje jezivo ako obadvoje ne dođemo živi doma.
Promatram ga dok čita ili ispravlja tekst koji je upravo napisao.
“Smijete se saginjati, voziti bicikl, voziti auto” još doda u žurbi.
Klimnem glavom u znak da sam razumjela. Pošteda. Ponoviti ciklus terapija, piše na papiru.
Sestra mi na odlasku uputi samilostan pogled i reče: “Biće bolje.” To mi je rekla i kod prvog ciklusa.
Dok se spuštam razrovanom cestom do glavnog ulaza na glas izgovorim frazu “biće bolje”. Zvuči šuplje, ali bilo je i lošije.
Svratim do pekare i kupim kroasan od čokolade.
Prije nekoliko tjedana, baš pred polazak na rehabilitaciju, negdje sam pročitala izjavu: “Ne možeš se izliječiti u istoj sredini u kojoj si se i razbolio.” Iako izravno nije povezana sa mojom situacijom, toliko me obuzela da sam je uzela kao ključnu istinu u mom oporavku. Prilijepila se za nju kao muha na paukovu mrežu.
“Kad bih mogla vizualizirati tijelo unutar svoga uma, pa mislima odstraniti višak, zamijeniti oštećene stanice, poboljšati protok krvi, namjestiti skliznule koščice, i ubiti bol stiskajući šake, ne bih nikud trebala ići.”
“Fantaziraš”, kroz smijeh su prokomentirale moju izjavu u prostoriji punoj papira i ekrana, među zvonjavom telefona. U glavi mi kljucalo od svega toga, kao zvuk iz starog printera koji proizvode igle dok udaraju po papiru stvarajući znakove. “Ma, biće ti super tamo”, rekoše. Kao da idem na ljetovanje u Španjolsku, ili da ću se kojim čudom probuditi u novom tijelu.
No, ponekad i promjena donosi nešto potpuno neočekivano.
Već na prvi pogled mi se dopadne soba što gleda na vanjski dio hotelskog bara. Uredno pokošenu travu, cvijetnjak i šumsku stazu.
Ono što me posebno veseli što ću u njoj biti sama. Moći ću pušiti bez prigovara i suvišnih komentara, držati otvorena vrata od kupaonice da me ne guši para od tuširanja. I na kraju, moći ću gola odšetati do kreveta. Oblačenje na stojeći još nisam savladala. Dobro da je ljeto, jer obuvanje čarapa je prava noćna mora.
Za čudo, i krevet je udoban i dovoljno prostran. Nije onaj koji koriste u bolnicama, gdje ti koljena zauzmu polovicu zračnog prostora do susjeda, i ako si pozamašno dugačak, stopala ti se klatare preko rubova. Nikad ne ostavljam bosa stopala na bolničkim krevetima otkrivena. Kad zatvorim oči, ne mogu a da ne zamislim cedulju na njima.
Dodatna naplata za širinu je pun pogodak.
Miris dezinfekcijskog sredstva i lažni vonj drveta netom ugrađenih ormara izbrisali su i tragove ljubavnika iz priče gospođe Rozike. U šupljini zidova čujem oticanje vode. Izvan vidokruga sam poznatih ljudi i okruženja. Što može biti loše u usredotočenosti na samu sebe? Pa čak i ako ne bude dobro, sigurno će biti bolje.
Šuma se budi uz ritmičke udarce štaka, lagano cviljenje invalidskih kolica i zvuk žličica koje udaraju u tanjuriće, praćeno glasnim razgovorima. Alarmi su mi za buđenje. Naslonivši se na lijevi lakat polako ustanem. Zaobiđem lišće što ga vjetar unosi i odlaže na pod sobe.
Slijedim pravila upisana na komadu presavijenog kartona. Nikad ne izostajem.
Sve se odvija rutinski, po proceduri. Kao i u svakoj drugoj radnoj organizaciji.
Sistem je takav kakav je, ili je nekoga briga ili nije briga.
Ovdje, stvarnost izgleda kao daleka slika.
U okruženju gdje su nedostaci sasvim prirodni, smanjuje se moj prvotni osjećaj izgubljenosti. Ograničenja stvorena mislima često su ništa više do iluzije.
U sobi, moje misli o događajima tijekom dana bilježe se i pohranjuju kao podaci u digitalnoj mreži.
Otisci glava na jastucima sada su dio nove svakodnevnosti, tinejdžerski flashback u kasnim godinama. Svoje društvo sam srela na vratima sobe. Smijemo se našim blesavim izrazima lica i skrivamo bore novom aplikacijom za uljepšavanje. Oko nas su zanemareni protuupalni gelovi, ublaživači bolova i kapsule za zdravlje živčanog sustava.
Anina kava je vruća i jaka, tek kuhana. Pijem je iz hotelske čaše namijenjene za ispiranje zuba. Dim cigarete se sukobljava sa natpisom ‘Strogo zabranjeno pušenje’ priljepljenim na balkonskim vratima. U lokvicama vode od noćašnje kiše nacrtam oblak povlačeći prstom, dodajući mu uši i rep. “A jesi ovca!”, nasmijem se u sebi.
Anita spava. Neki mladi lik obrijane glave stavlja mokre ručnike po prozorima. Jučer sam ga čula kako se žali što nema balkona, dok sam na visoko postavljenom ekranu očitavala 36,4 stupnja. Temperatura vode je bila podnošljivija uz lagani vjetrić u prolazu do vanjskog dijela.
Osobe oko mene uronjene u neka svoja razmišljanja, mehanički odrađujući pokrete prema glasu iza svojih leđa.
Sa balkona vidim zastore koji prekrivaju pogled na ulaštene podove i stolove sa postavljenim tanjurima i priborom za jelo. Raspored slaganja mi je nejasan. Kad se krećem prema pansionu, koraci su mi jednako spori kao da sam na putu prema mudrosti, a ne samo na putu do objeda. U svojoj sam vlastitoj verziji ‘Brzi i žestoki’. “Ma che cazzo!” tamo negdje izvan moga vidokruga, Mario izvodi svoju inačicu talijanskog pozdrava. Ne zamjeri, ali moj svijet je ravna ploča.
Nisam svjesna mi Martininog pozdrava. Svoju nesvjesnost uhvatim tek kod stola, dok uranjam tjesteninu sa makom u nekoliko škrtih žlica vrhnja. “Pa da te i kamenom pogodimo – gdje si ti?”
“Čini se, na – Highway to hell – , zar nema više vrhnja?”
“Tu se ništa ne može. Dobiš što dobiš.”
“Idemo poslije do bara.”
Ležerna kolotečina. Osim nedjelje.
Ranojutarnji dio dana je odrađen, kava popijena. Na noćnom ormariću uredno posložene knjige, krimići. Netaknute. TV ekran nije upaljen. Posjete sam odbila. Ionako ne mogu sjediti u restoranima i barovima. Penjati se na Papuk ili tražiti lijepe poglede sa opg-eova. Pokušavam gledati trećerazrednu španjolsku seriju. Dok Julio traži Aliciu na ekranu moga mobitela, ja spavam.
Dan popunjavam i masažom vodenim mjehurićima.
“Vi znate da masažu ne smijete?”
Otkud da ja to znam? Nitko mi nije rekao.
“Želite li injekcije za bolove?”
“Ne. Izdržat ću.”
“Ako već idete na bazene, ne pretjerujte, samo plutajte.”
Neke od mojih bližih susjeda odlaze u ‘našu’ crkvu na misu. Sretnem ih prilikom dolaska iz grada. Margita je ovaj put ostala ‘doma’.
Ja volim slobodu kretanja. Lagani ritam koraka ispod stoljetnih stabala ubija sve invazivne vrste korova što u zadnje vrijeme napadaju moj um. Glazba u ušima je dovoljno glasna da mogu pjevati, a da se ne slušam.
Klincima iz nogometnog kluba s kojima se mimoilazim poprilično sam smiješna.
Uz došaptavanje i smijuljenje, pozdrave me u valovima s dvadesetak “Dobar dan”.
Ne mogu se suzdržati, a da im ne uzvratim barem upola.
Teško raspoznajem konture lica ljudi koji mi dolaze u susret, ali glasno se nasmijem odrazu svoga kretanja u Lidijinim koracima. Dovoljno je izvještačen da ga prepoznajem izdaleka.
Sve je mirno i opuštajuće. Nekoliko šetača, koje susrećem, su zaokupljeni svojim kućnim ljubimcima. Kroz lišće slabo dopiru vruće sunčeve zrake. Čak i kad odem odavde, pratiti će me još dugo sjećanja – na park, na grad, na ljude, i osjećaj da sam bila kao neizostavan dio slagalice.
Jutros nisam sjela za svoj stol uz šalicu čaja bez šećera, niti okusila naš kruh svakodnevni sa margom i medom iz Daruvara.
Pored ispijene kave, na terasi bara, pozdravljaju me riječima sa TikTok-a: “samo nebriga, šporkica i leđero! “, nekog lika iz Splita, pa možda se sretnemo još koji put.
Na recepciji nova tura. Iste bolesti, novi ljudi. Ubacim ispisani listić s dva imena u prorez sandučića na kojem piše ‘Anketa’, i popnem se do prvog kata. Pogledom prijeđem po ispražnjenom prostoru. U koferu su nabacane stvari i knjige koje nisam pročitala. Spustim se na koljena i pokupim lišće koje vjetar donese kroz razmaknute zavjese. Vrijeme je. Još jednom provjerim da li je soba zaključana, kao da sam nešto vrijedno pohranila iza tih vrata.
Dolaskom kući, brojim žličice, kapi ulja, komade veša, kvačice, rastezanje, podizanje, korake, pa čak i artikle na policama. Ne mogu se riješiti brojeva.
“Kaj vele?” “Jel bolje?” zaustavljaju me poznanici.
“Niš ne vele. Je, je.” nadjačavam ‘Ptice’ iz slušalica dok hodam ulicama svoga kvarta.
“Gospođo, jeste li možda voljni ispuniti jednu anketu?”, upita me netko od bolničkog osoblja prije kontrolnog pregleda. “Naravno. Imam ja vremena.”
Sjedile smo jedna nasuprot drugoj, a riječi su tekle ležernim tokom u oba smjera. Nije bilo zastoja, niti mučnih tišina u kojima bi rovarila mislima ili samo gledala tračak svjetla na zidovima. Naš razgovor obuhvaćao je sve – od nadanja i strahova do sažaljenja, radosti, mogućnosti i hobija koji su se pojavili tijekom svih mojih dijagnoza.
“To bi bilo sve”, nasmiješila se otvarajući mi vrata. “Hvala Vam. Ovo je bio najdetaljniji pregled do sada”, rekla sam, iako sam bila svjesna da se iza zatvorenih vrata krije zamka.

_________________________________________________

GROZDANA POLJAK rođena je 1970. u Sinju. Nakon završene škole u Splitu seli se u Zagreb gdje i sad živi i radi. Poezija i proza su joj relaksacija i uglavnom ih piše za sebe, kako neki događaji iz njenog života ne bi bili zaboravljeni.

DVIJE PJESME IVANČICE ĐERIĆ

poezija

KANADSKA GUMA, GDJE SIĐEŠ S UMA

Radnja se zove Kanadska Guma,
tu sam k’o zombi, praznoga uma,
ne kupujem ništa, ne vidim nikog,
od ove samoće umr’o bi i bog,
s radija vrebaju lake pop stvari,
s rafa potrošački
milodari,
idem bezveze, k’o mitske čeze
kojima uzde ne drži niko,
samoća je dio moje geneze,
i jednači se
sa mojim likom,
a radnja se zove Kanadska Guma,
sva pliva u lijepoj ambalaži,
al’ ništa mi neće pomoći gluma
da sam tu sretna
i to da tražim,
kamine, eksere, preparate
za ubijanje mrava i muha,
klizaljke, kukije, i aparate,
u kojim se lakše kafa kuha,
odjeću, tave, božićna drvca,
i one patuljke za ukras sred vrta,
šatore, čuture, palidrvca,
olovke kojim se podvlači crta,
od uboda tuge nijedna stvarca,
i nevažno je koliko vrijedi,
ne štiti niti liječi rebarca,
samo u rupi sred grudi sjedi,
k’o metak,
k’o freska,
k’o humoreska,
k’o umiranje bolno i mučno,
k’o one stope sred živog pijeska,
k’o veslanje svemirskog broda,
ručno,
sva uzaludnost,
oskudnost
apsurdnost,
sve stvari koje me lome na pola,
dio su ove Kanadske Gume,
slastice s njenog švedskoga stola,
i to je ta radnja, sa čijeg pladnja,
ja kušam svakog dana po malo,
sati bez smisla, besciljne šetnje,
sve je u ovu radnju stalo,
tu sam ko zombi,
k’o nepokret kombi,
tu se održavam iznad vode,
u neprestanom, u onoj borbi
da mi se bolji dani zgode,
radnja se zove Kanadska Guma,
i tu se vrtim, kao zgubidan,
dok me samoća, ta ljuta puma,
jede, jer plijen sam očevidan,
i ne tražim milost, ne vidim nikog,
niti će iko ovdje pomoći,
sred ove radnje plak’o bi i bog,
al znam da nikada neće ni doći,
tu nema bića, ljudskih, božanskih,
s kojim se mogu izmijeniti riječi,
i ove plastične igračke ćute,
i bulje u mene kao grgeči,
tu nema bića, nit ima djelića
nade koja sve smiješkom preboji,
ovdje sam siva, ovdje se vrtim,
u krugovima,
i ne postojim,
radnja se zove Kanadska Guma
i u nju dođem baš svako veče,
a život koji je trebalo živjet’
završio se
il’ drugdje teče.

***

REJČEL IMA FILOZOFIJU

Rejčel igra fudbal, u timu Cash Only,
jer je tako zdravo za život, i jer živjeti voli,
neki ljudi štede za penziju i za finansijski mir,
ali ja bih radije kupila dobar sir,
sad kada još mogu jesti,
i kad su mi porivi za njim česti,
kaže mi Rejčel, u onome pabu,
jer čovjek može da poljubi svaku žabu,
a da iz nje, mic po mic, nikada ne iskoči princ,
i može da probudi sve Trnoružice
iz stoljetnog sna,
a da to nije žena ta
s kojom na kraju želi biti,
najbolje je ne biti pretplatnik budućih zadovoljstava,
najbolje je da čovjek nije prepuna ostava
nikada korištenih stvari i mogućnosti,
najbolje je kad si gladan utažiti glad,
ne čekati penziju da živiš kao mlad,
najbolje je živjeti sad,
tako mi veli Rejčel, koja ima trideset i koju,
i veli, ni njoj ne ide sve kao po loju,
ima teške momente, uzima medikamente,
prikuplja u svojoj duši sve moguće instrumente
da se odbrani od očajanja,
Rejčel je žena koja je prošla sva moguća stanja,
od krtice do ptice,
tako mi veli, u onom pabu,
dok blista kroz tamu slabu,
neki ljudi vole da se presele u budućnost, i to im je đir,
a ja ću radije kupiti skupi sir,
ja volim biti u sad, baš sva, to sam ja.

Rejčel je kćerka koja ima dvije mame, i dva oca,
živjeli su kao skladna proširena porodica,
spojena kada su se dvije mame srele,
Rejčel veli, one su dame,
one su je naučile da najviše cijeni svoj mir,
i da ne mari kako drugi odlučuju šta je njima bitno,
jer čovjek može da planira velike stvari a da živi sitno,
kao da se nije ni rodio,
takav svoj um nije oslobodio,
taj svoju sreću ničim nije oplodio,
taj se od užitka odrodio,
nije popio pivo, nije volio ništa živo,
nije shvatio da mu stanje globalno nije krivo
za lične nedostatke,
Rejčel veli,
tako neću provesti nijedan dan, to nije moj san,
tako ne zbrajam dva i dva,
to nisam ja.

Rejčel je u pab došla sa svojom sestrom,
kaže, nakon fudbala, uvijek dođemo na ovo mjesto,
čemu sjediti na sofi,
čemu čekati da se život uzburka kao voda u kofi,
treba trčati jer je to zdravo,
treba trčati jer se na kraju moraš utrkivati sa stravom
običnog života koja na kraju uvijek pobijedi, i svakog proguta, kao vir,
i dok plaćamo, Rejčel veli,
ja neću čekati pedesetu da živim svoj pir,
ja ću radije kupiti skupi sir,
ja imam svoju
filozofiju.

_____________________________________

IVANČICA ĐERIĆ, spisateljica i pjesnikinja, rođena je 1969. u Sisku. Odrasla je u Prijedoru. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a magistrirala na Univerzitetu Carleton u Otavi. Živi u Torontu i Vankuveru, i radi u informatičkoj industriji.
Napisala je romane Zemlja u zrnu kafe (2003), Bosanci trče počasni krug (2006), Priručnik za zločin (2008), Nesreća i stvarne potrebe (2012) i Sva je priroda divlja i surova (2013).
Autorka je zbirki pjesama Otvorenost (1991), Sa moga prozora odličan je moj život (2009), i Tamo na nebu jedu svoj kupus (2021). Uvrštena je u pjesničke antologije Prognani Orfeji (2016) i Ovo nije dom—pesnikinje u migraciji (2020).
Roman Nesreća i stvarne potrebe ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Meša Selimović. Dobitnica je nagrade Biljana Jovanović.

POEZIJA MONIKE KOVALJESKO

poezija

TAJNI HOBI

o svom bijesu smijem sve reći
sve natipkati i opisati
ispričnicu za gnjev imam
i kad krcnem
kao ekran mobitela
kad mi je ispod nosa gnjecavo
podočnjaci slani

takav raspad mi neće zamjeriti
mogu javno izvoditi
mlitavost, slomove i niskost
čak bi i plan suicida
imao prolaz i tapšanje

da pak posegnem
za paljenjem vozačkih dozvola
onih što voze bolje od svih
za istiskanjem jakog ljepila
po prstima za bacače petardi
ili pak za posluživanjem
omleta s đurđicama
umjesto medvjeđeg luka
petljačima u tuđi život
odobrili bi mi deportaciju

nisam ispravno ranjiva
reciprocitet mi teško praštaju
čuvam ga kao tajni hobi

***

OKOLIŠ ZA SRNE

Nisam smjela
napisati spoj.
Morala sam
okolišati.
Nazovem li susret
pravim imenom,
kod nje ožive
šumske životinje.

Pisala mi je
kako se boji
da moj pas
ne ulovi srne
u njenom trbuhu.

Poslala sam joj poziv
bez posebnosti.
Poslužio joj je kao
otklon od straha.

Te večeri na
dogovorenom mjestu
srna se
ipak pojavila.
Ocrtala se
u skakutanju
tona njenog glasa.

Na nju pas
nije zavijao.
Pratio je
njen ritam.

***

ODRŽIVI RAZVOJ

Ljudi problijede, izvori presuše.
Može li rijeka ostati bez poteza?
Korito zjapi, žile se usuknu u sebe.

Noge se odsjeku, Zemlji se razdvoje kontinenti.
Kakve veze pucaju među tektonskim pločama?
Rasjed je naličje, lice su oceani i planine.

Ljudi zanijeme, špilje se uruše.
Zapne li u grlu ili na usnama?
Pretinac za neizrečene poruke je pun.

Ljudi progledaju, ozon se pokrpa.
Mogu li odnosi dobiti certifikat održivog razvoja?
Ponekad rijeke ponornice postanu izvor.

Negdje drugdje.

***

PROMOCIJA OKA

Moj pokušaj predviđanja
što me čeka iza ugla,
šaka u trbuh, ili ručak
ostavila sam na faksu
drugoj studentici
u indeks.

Priznala sam si
da nemam
treće oko.
I sklopila dva.

Neizvjesnost se
promovirala
iz smetnje
u prihvatljivo društvo.

Jedno oko
držala sam
na nezacrtanom.

***

PLANINARENJE S DARWINOM

na putu prema
planinarskom domu
nagovorila sam ga
da prekratimo

na prvom odstupanju
s markirane staze
važno mi je rekao

divlji luk
samonikli je poklon
šume za nepce i nos

svaki naš korak
mirisao je
na njegove riječi

povratkom na označeni put
do nas se dogegao nečiji pas
uspuhan i roktav

nisam odoljela porivu
da zezam Darwina

engleski buldog
čovjekova je presuda
vuku za nepce i nos

***

UPUTE ZA GLAVNI TRG
– odaberi svoj kavez

vani su vukovi
životinje vrebaju
napominju mi
kad žele da ostanem
u ograđenom

tropska sam žaba
u vlazi gradskog stana

preporučuju oprez
samo za divljinu
ističu opise
krvoločno i pomahnitalo

svaki pak boravak
dalje od grada
uči me da
divlje najviše bira
nenapadanje
skrivanje
uzmicanje

odmah pri povratku
na pitomi asfalt
zasipaju me uputama
za glavni trg
najavljuju adresu mira

propuštaju navesti
da neke od ulica
koje vode ka trgu
nose imena
bez prosudbe
bez kriterija
da donose trganje
iznutra

kućni sam pas
izložen u zoološkom

*

vani jesu vukovi
gledam ih u igri
drže se zajedno
da me barem nađu

***

IZVANREDNA SKUPŠTINA

osnivačka sekcija budućnosti:
ludi postaju luđi.
tanki rogovi svjetle iznad nas.

stavke večernjeg reda:

prva
vladavina naroda

druga
evolucija

treća
revolucija

četvrta
nasilje

rasprava kaže za stavke:

prva
uspješna je iluzija izbora

druga
izokrenula se naopako
invazivna vrsta ima prioritet

treća
neće nas spasiti

četvrta
kontinuum

na nebu izostaju gljivasti oblaci
kao lažna reklama za suživot
zadnji red rasprave vikne
nama je vaš domet kratak

obnavlja se pretplata
na izolaciju

srednji red rasprave objavi
postajemo istraživači
dnevnog boravka

prvi red rasprave digne ruku
na sebe

***

UČINAK PONIKVI

Magla u šumi
nema fige u džepu.
Otvoreno ne želi reći
gdje smo,
skriva sve osim sebe.

Od reljefnih oblika
ima onih s dozom
podvale.
Stijene nekad vole
nalikovati
jedna na drugu.
Kamenito područje
lako navede na
osjećaj poznatog.

Ponikve pak često
nakon uspona iz njih
izmaknu okomicu.
U leđa poput noža
zabiju otklon
od točnog.

Mnoštvo riječi
umjesto pravih
istovarila je
niz padinu u potok.
I drugi su krivo mislili
da šuma taj višak
može trajno progutati.
To odgodi
Otkrivanje vododerine.
Usjek posred lica.

Nisam znala tko je ona.
Gledala je ravno u mene
sa svoje dvije
ponikve.

_________________________________________________

MONIKA KOVALJESKO rođena je 1984. u Zagrebu. Diplomirala je sociologiju na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon više od desetljeća pauze opet piše poeziju. Objavljeni su joj radovi u Enklavinom zborniku Tajni grad i u online časopisu Bludni stih.
Živi i radi u Zagrebu, planinari i trči u prirodi.
Instagram: @trcmony

TRI PJESME VLADIMIRA VUJOŠEVIĆA

poezija

AKO POKUŠAM DA TI SE VRATIM, HOĆEŠ LI ME PRIMITI

Bio sam u Temišvaru
I vidio Svetog Josifa Partoškog
(rodom iz Dubrovnika, iz porodice Fusko)
Njegov kivot
I dugo sam ga grlio
Kao spaljen i slomljen čovjek
Kao utopljenik koji je našao dasku
Nakon brodoloma
Govorio sam gluposti
Kao u groznici
Kao neko ko pokušava da se vrati kući
Ali ne zna kako nakon svega
Kao neko ko više ne umije da se moli
Niti da pogleda u oči onome ko me je volio
Neko ko ne može da priča više bez gorčine i suza
Kako naći kuću nakon spaljenih mostova
Radost nakon beskrajnog srama
Jutro nakon preduge noći
Gdje naći snagu za to
Da budem nešto drugo
Ne znam da li bih umio više
Stari vladika izvađen iz zemlje
Koja miriše na cvijeće i otkose
Blagog sela sa zemljanim putevima
Možda postoji neko mjesto nade
Sa sporom rijekom i žitnim poljima
Daleko, ali nekako slično mjestu
U kojem smo odrasli
Gdje neko strpljivo čeka
Da se vratimo uprkos svemu

***

DALEKO

Ima nečeg melanholičnog u sjećanjima
Na život koji nikad nismo vodili
U prijateljima koje nikad nismo imali
U ljudima koji su mogli da nas vole a nikad nisu
U životima koje smo mogli da vodimo
A nismo imali snage ili hrabrosti
(Ne možemo sad da ne razmišljamo o svemu tome;
O prilikama koje smo propustili;
O stvarima koje smo mogli uraditi drugačije)
A možda i nije moglo biti drugačije s nama
Kao da smo uvijek namjerno propuštali punoću života
Jednom kad sam bio mali
I imao temperaturu
Listao sam monografiju jednog dalekog grada
Koju je otac donio sa službenog puta
I bila je jedna fotografija
Sa panoramom megalopolisa u sumrak;
Kao novembar u četiri popodne
Kao da se na minut sve smirilo prije velikog kretanja
Dok se pale svjetla farova;
Melanholični odbljesci staklenih zidova
Hiljadu neona koji se pale u dalekim modernim zgradama
I stara katedrala na horizontu
Kao fantomski brod u crvenoj magli
Bilo je tu nečeg što smo htjeli za sebe još tad
(Dok je život mogao biti bilo šta)
Ne konkretni grad, ne bilo koje posebno mjesto
Već vječno kretanje farova, vožnju bez cilja,
Hodanje u jakni po nepoznatom prostoru
Kao u snu
Mističnu ektoplazmu te fotografije
Bezbroj njenih mogućnosti
Htjeli smo hladan vazduh dalekih gradova
Dok se vraćamo kući
Dezorijentaciju svih stvari
Siluete bez lica koje mogu postati bilo šta
Bilo je to neko obećanje anonimne daljine
U koju bismo bili gurnuti silom izvan naše kontrole
Neka religiozna nada
Nismo htjeli vjeru koliko tugu života bez vjere
Utjehu da negdje daleko napokon možeš postati
Jedna od mnoštva boljih i zanimljivijih verzija sebe
une galaxie lointaine, très lointaine
Ne možemo da ne žalimo
Za nečim što smo izgubili
A da nikad nismo imali

***

16/8/96

Znaš, kad sam bio mali
znao sam da je 16. avgust poseban dan
Sveti Roko, prvi svetac za koga sam ikad čuo
(sad zauvijek mlađi od mene, od 31, 32 godine)
Taj Sveti Roko
Teško lijep na oltarnoj pali,
(Ne možda na prvi pogled, već kad misliš o tome duže;
Sa dubokim pogledom nekog ko je vičan bolu;
To sam naučio da prepoznajem
Poslije kod ljudi koje sam znao)
Išao sam svake godine sa babom na misu
U Donju Lastvu
I pod lampionima krenula bi procesija sa kipom
Prolazili bismo ispod njega i ostavljali sitan novac
(Moramo jednom poći zajedno
Sad nakon svega, nakon 20 i nešto godina;
Nisam bio dugo, ali često sanjam te mise
Čujem valove, kao u školjci, misne tišine
– Biskup je jednom, zbog mnoštva svijeta,
Misio u barci uz obalu – kao Isus)
Sveti Roko iz Monpeljea sa patničkim pogledom
Zadiže svoje ruho i pokazuje kažiprstom
Duboku ozljedu ispod koljena
(Od čega mu je ova rana?
Baba je kratko rekla – od kuge)
Bio sam zagledan u tu crvenu povredu
Fasciniran, izgubljen u njoj
Vidjeh mog prvog, ranog Hrista u toj krvi
Osjetio sam so i more te rane
Dotakao sam je rukom
Zašao sam preduboko u nju
Nešto to govori o meni,
Da sam se čak i kao dijete
Prvo identifikovao sa ranama
I povredama, a potom sa svim ostalim.

______________________________________________________

VLADIMIR VUJOŠEVIĆ (Podgorica, 1986.), s autorovog bloga “Iz svoje smrti”/My Kingdom for a Horse https://izsvojesmrti.blogspot.com/

ČETIRI PJESME AZEMINE KREHIĆ

poezija

PISMO BENJAMINU K.

“Dok je Tito bio živ
svima nam je bilo
bolje.” – kikoćući se izgovarali smo ono čemu nismo mogli svjedočiti.
Mi, djeca devedesetih,
sa bremenom koje su na nas uprtili, spuštali bismo ga zajedno sa ruksacima pred kafeom “Tito”,
zatim nastavljali…
Aleja se činila nepreglednom,
bagremi cvjetali,
sve mirisalo.
Pčelinje brujanje
dodavalo teškosti mirisu…

Govorio je kako ćemo
brati cvat noću kad pčele odu na spavanje,
kako bagremove žile sežu duboko i široko se rasprostiru, kako i kad se dese smjene generacija ova stabla će makar djeliće naših lica i glasova da zapamte…
Potom je dugo koračao, dodirivao grube kore drveća,
gledao kroz krošnje u nebo i šutio.
I šutio.
Potom bi se vraćali,
dugo jedno nasuprot drugome sjedili,
a šutnje su prerastale brda i borove.
Njegovu kafu crnu kao noć
nije mogla da razblaži ni kap moje bijele.
Tenkovi oko nas su opominjali sablasnom parkovskom tišinom.
I ja sam bivala tiho.
A on bi već ustao, zadnji gutljaj je stojeći ispijao, rukama prihvatao onaj teret, stavljao ga ponovno na leđa i odlazio.
I odlazio.

Pišem pismo koje neću
poslati.
Adresa poznata.
Primaočev jezik se izmijenio.
Imenica “bol” nam više
nije istog roda.
Šetam parkom,
stabla su kustosi u ovom Muzeju sjećanja,
pomjeranjem grana
naviru slike,
plešu sjetni mirisi.
Ako ništa,
čini mi se,
makar
da
bolje razumijevam jezik tuge
na licima
prolaznika.

***

PAPAVER RHOEAS

Strahovito smo sami.
I to je podnošljivo.

Polja makova.
Cvjetovi lome vratove pod plavetnim pokrovom, krvare njihove veličanstvene glave. Šuštanje jasika je skoro pa sablasno umirujuće…
Valjda tako biva pred smrt.
Vjetar umjesto polena nanosi glasove naših majki;

Ne dirajte ono crveno cvijeće, koža će vam se osuti, možete umrijeti!

Klonili smo se makova, cijelo djetinjstvo i odrastanje,
vješto smo izbjegavali smrt,
zbog sigurnosti;
birali smo bijele poljane,
brali tratinčice,
nosili smo bijeli lan,
zbog mira –
u našim rukama samo kratko bi zavijorile bijele zastave koje bismo spuštali na tle.

Ponekad bi se sretali
i na svijetlim tkaninama
bismo ugledali jedni drugima tamnocrvene mrlje, zbunjeni,
jer u samonikle poljane nismo zalazili.
A boljelo je.
I boli.

Naše majke nisu znale,
a naši grobovi znaju;
da crvene latice umanjuju bol,
pa ih, kriomice, utrljavamo duboko u rane,
i da sirup od njihovih cvatova pomaže djeci da mirno spavaju, zato ga neprestano ispijamo iz čaša od oniksa.

I ne pitamo tko,
ne pitamo gdje,
nećemo stići nigdje
ako sami ne pođemo
Tamo(?)
Liježemo u zemlju,
svuda će manje da
Boli.

***

PLAVO

Ne idem dolje niz rijeku
niti gledam u tvoj prozor šćućuren
između crvenih opeka,
Ne dovikujem se više u gluho doba
plašeći se da se Otamo ništa neće čuti.

Ne idem nigdje iz ove sobe
Iz ove pjesme, iz posljednje šetnje.
Da li mogu biti gdje sam bila
Iako to više Nije?!
(Ali samo sam s Tobom bio
Tamo gdje me nema…)

Plaši me da ću ti zaboraviti glas!
Kako se počinje zaboravljati?!
Prvo se ispravi jedna bora,
potom druga,
ugasne smijeh,
izblijede svi madeži na vratu i rukama,
počneš sanjati nečujno,
I to lice ti postaje dalje i maglovitije,
kao rijeka i vazduh
posljednje večeri,
plavo.

Ne idem nigdje van ovih zidova
A trebalo bi poći negdje drugdje,
osloniti se na slučajna ramena
u prolazu i dugim prstima ispetljati iz kose
zamršenu pjesmu.

***

SAN GIUSTO

Zagrlio me je oko ramena i kroz malena vrata uveo u Bottega del Nonno

– La Veglia di Finnegan, se ne hai una?

Zatim smo pošli nekom od uskih ulica prema dvorcu San Giusto.
U desnoj ruci je sve vrijeme držao knjigu, vene su mu bile nabrekle,
a lijevom bi pridržavao moju podlakticu kada bismo se našli na uzbrdicama.
Osjećala sam se tako sigurnom, kao da je Gospod svu snagu spustio na njegove dlanove.
(Zapravo, ovo bi mogla biti pjesma o njegovim rukama.
Koliko sam samo voljela njegove ruke!)

“Zauvijek sam zarobljen, hodajući uz rijeku, vraćajući se uvijek do dvorca…” – citirao je.

– Onaj život dosad je bio skica nacrtana grafitnom olovkom, čije fragmente ćemo moći brisati, a ovo što je u nama su boje.
Dozvoli da počnemo slikati!

Gledala sam na trenutak u pločnike iz kojih je izrastao korov, a potom u njegove velike oči u koje je urastao mrak.
Oko nas se otvorio vjetar,
stražari su davno zaspali,
zidine su rasle kao džinovi,
daleka povijest se igrala sa našim dubinama,
a nama se činila neznatna
spram ove koja tek počinje.

___________________________________________________

AZEMINA KREHIĆ rođena je u listopadu 1992. Dobitnica je nagrada “Castello di Duino” 2019., Mak Dizdar 2020., Fondacije za izdavaštvo FBiH 2021.
Zbirka “Zrcalo od mjedi” je nagrađena nagradom “Fra Martin Nedić” 2022., a našla je se i u izboru pet najboljih knjiga na ovogodišnjem natječaju za nagradu “Hasan Kaimija”.

SLOBODNI UZGOJ

poezija

Dok smo se svađali, urlali, lupali vratima i gađali stvarima
Prijavljivali se policiji, prijateljima, učiteljici, svojim roditeljima

Dok smo se nadmetali pozicijama, šutnjama i riječima

Brokula nam se upljesnivila, zelena salata istrulila
Cherry rajčice nam prezrele i eksplodirale
Krumpiri pustili zgrčene besperspektivne izdanke
Mačke su legle u zakutke i od starosti uginule
Djeca su gledala i slušala i postala sredovječna

MARINA KUZMIĆ LASZLO (Zagreb, 1978.)

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PROZA JASNE JEREMIĆ “IZ ŠKRINJE”, Presing, Mladenovac, 9/2023; tri priče

proza

SMRT VEŠTICI!

„Smrt veštici!“, urla gomila. Dželat glasno čita podrazumevajuću presudu, ali nadglasanu radosnim poklicima povodom iste. Okreće nož u predelu mog srca, rečima jednostavno otpuštenim iz grla. Ledeni sjaj iz zenica svlači sloj po sloj moje naježene kože. Odeća je tako nebitna. Tu je, ali mada čvrstog tkanja, prozirna bez premca. Svejedno mi je sad šta sam obukla i da li se vidi moj mladež na stomaku ili samo ožiljak na vratu. Gleda me dugo, bez straha, direktno u oči. Moj dželat. Okopava mi nevidljive zasade u unutrašnjosti i smeje se, čini se, veseli ga ta usputna aktivnost.
Na gvozdenom stolu pored nas leže pravi noževi, pažljivo odabrani. Naoštreni, na podnevnoj žezi, dobacuju svetlosne strele direkt u okatu razularenu masu koja kliče mom pogubljenju. Moj dželat. Volim ga jer mi je najbliži smrti.
Poslednji dodir, pljosnat pogled, površna reč i poljubac levih i desnih pretkomora i komora koji se zbio već, ali bez svedoka. Moj dželat.
Ležem na prašnjavo tlo po kojem je prethodno urinirao izgladneli ulični pas, a davno pre toga krvarilo ko zna koliko obnevidelih heroja i namernih i slučajnih žrtava (ne)slobode.
Gledam u zemljano ogledalo i čekam svoj odraz. Još malo. Moj dželat je nežan. Ljut što to spoznah, ne smeje se više. Čuh zamah kroz zgusnut vazduh nad potiljkom, ali istrajah da ne zažmurim, ni refleksno.
Ugledah se. Prekrasne su moje oči. Taj zeleni slad. U njima ugledah nebo i odsustvo svih pod njim.
Okrenuše me na leđa. Zatvoriše mi ukočene kapke. I prevezoše me do iskopane jame za pogubljene veštice tog dana. Ne znam ko. Ne znam gde. On će mi pričati o tome kada nakon par godina dođe k meni. On koji nije ni svestan koliko me voli, kad mi je darovao ulaz u sve ulaze. Ne postoje više vrata koja su neotvoriva. Prepreke su raspršene – kao čestice prašine, plešu ukrug, ukrug. Neupotrebljive, sasvim neopravdanog postojanja. I ja se prosejavam sa njima kroz sunčevo sito i kikoćem bezglasno, nasuvo a veštičje. Lelujam. Ukrug.

***

(U)PAD PSA

Pas nije to što je preskočilo žičanu ogradu zajedničku za komšijsko i tvoje dvorište. To nije ni prikaza. To si ti koji si sad, koji se ne znaš i ne spoznaješ, jer i dalje, kad pomisliš na sebe, na Nikolu Čipčića, ti si i dalje tu, u toj jesenjoj večeri što se kupa u magli, zastrašeno nepomičan, napeto izvijenog tela preko gvozdene ograde terase i pokušavaš uhvatiti vernost u preskoku, tuđeg psa u besu, ili bar halucinaciju, ali uzalud, ne možeš se odmaknuti od prošlosti. Ne možeš uhvatiti sebe u sadašnjosti, tog psa što reži u tebi zbog svakog gazde koji te je ostavljao vezanog, izgladnelog i samog, da čuvaš mu kuću bez ljudi.

***

STEPENICE

Penjala sam se dugo. Predugo. Odronjavali su se prastari memljivi zidovi što su okruživali stepenice, kojima kao da nema kraja.
Tek kad sam poverovala da zaista i nema, stopalo mi je propalo kroz vazduh, umesto da čvrsto stupi na naredni mermerni stepenik. Jedva ustuknuh unazad i održah ravnotežu na levoj nozi, a da se ne skotrljam unazad.
Kamenčić sa visokog svoda premreženog nekolikim vitražima pao mi je posred čela. Ni tad nisam pala. Zaljuljah se samo, sada stojeći na obe noge i konačno pogledah ispred sebe.
Nastavak stepeništa nije postojao. Ispred se nalazila provalija neslućenih razmera. Ambis je bio čudnovato razdeljen. Sa jedne strane dragulji, cveće, rolerkoster od duge, vile i vilenjaci, a sa druge vulkanska lava, uragani, odroni i razigrana kola strahotnih senki. Granica između ta dva odeljka bila je jezivo neprozirna crna reka što klobuči neprebrojive ruke što vape za spasom i urlike – svu tu disharmoniju ljudskih, životinjskih i robotskih glasova.
Zakoračila sam iznova.

__________________________________________________

JASNA JEREMIĆ rođena je 1987. u Loznici. Studirala srpski jezik i književnost u Beogradu. Piše poeziju i prozu.
Objavljivala u brojnim štampanim i elektronskim časopisima i portalima. Zastupljena u zbornicima i zajedničkim knjigama. Prvu zbirku ljubavne poezije „Zagrli ljubav“ objavila u izdanju Litere (Mladenovac, 2020). Za istog izdavača objavila drugu zbirku poezije „Vode nadošle“ (2021) i prvu zbirku kratkih priča „Sva imena jedne Liv“ (2022). Za Poetikum (Kraljevo, 2022) objavljuje svoju treću zbirku poezije „Sama protiv beonjača“. Piše i književne prikaze i bavi se lekturom, korekturom i redakturom. Živi u Mladenovcu.