PETAK
Na zelenom valu bilo je sve zeleno osim beskrajnog crvenog svjetla i plavog rukava suvozačeve desne ruke koja je živahno plesala zrakom u autu s moje lijeve strane. U jednom je trenu, a kako drukčije, zapuhnuo vjetar i nagovijestio događaje koji će uslijediti, iako se u tom trenutku doimao kako sasvim običan vjetar koji puše kako mu puhne, bez nekakve posebne nakane. Pomiješali su se dani, gradovi i ljudi, godišnja doba zamijenila su mjesta, blizu je postalo daleko, a sve nisko otišlo je visoko. Bila sam na dnu, ili možda na vrhu, na pučini ili na padini ispod morskih oblaka što su se lijeno valjali prema meni uz onu odbjeglu zraku sunca koja me ubola u lijevo oko skrenuvši mi pogled na sasušene, prašinom urešene, kapljice neodlučne kiše na prednjem staklu mog auta ili možda broda, a moguće i amfibije, teško mi je sada reći. Kako mi je oko bilo jako otvoreno, otvorenije nego inače, ona ruka u plavom rukavu, divno plavom, plavom za uroniti, za nestati, za ne roditi se, onostrano plavom, rezala je moje vidno polje, orala po njemu sijući u duboke brazde svu važnost priče koju više nije mogla držati u šaci. Petak je – pomislila sam kad mi je plava oštrica zarezala zjenicu – došao tako brzo da ga nisam ni stigla poželjeti, a kamoli zapitati se kad će taj petak da ga opet vidim vidim ja. Petak je, složila se ruka u plavom rukavu, i još se brže i silovitije, još važnije i hitnije – jer zeleno svjetlo samo što se nije upalilo, a petak samo što nije istekao iako je tek počeo – otela kontroli proletjevši kroz sekurit staklo koje je samo još dodatno naglasilo nesigurnost današnjeg svijeta. Otela se tako snažno da se doslovce vinula pod oblake vrtložeći se kroz kišu sićušnih staklenih krhotina što su veličanstveno zablistale u onoj jednoj jedinoj zraci sunca danas. Zrakom se prolomio krik nevjerice, jer bol će uslijediti tek kasnije i perfidno fantomski svrdlati do smrti, dok je ruka u plavom rukavu i dalje žustro vitlala kao da se radi o najvažnijoj stvari na svijetu. S obzirom na moje iznimno otvoreno oko, uspjela sam uhvatiti trenutak kad se neka velika ptica, mogao bi biti sokol, strmoglavila prema ruci, ugrabila je u letu i nestala tamo gdje velike ptice nestaju sa svojim plijenom, daleko iznad dimnjaka gradske toplane na kojemu je, kao na bazenu, sjedila jedna žena. Taman kad sam htjela potrčati ne bih li bolje vidjela što se događa, upalilo se zeleno svjetlo i valjalo je krenuti dalje. Iza mene ostali su tek odjeci onog krika iznenađenja i truba bjesomučnica koje su svojim prodornim gnjevom zaglušile cijeli grad. Zeleniji nego ikad, zeleni val dignuo se i odnio me u drugu polovicu dana koji je srljao svome kraju. Prije nego što sam se snašla, ležala sam nasukana na prenapučenim obalama subote. Oko mene bili su porazbacani neki ljudi, vjerojatno poispadali iz kakve letjelice. Iz guste krošnje čulo se šuštanje lišća i lepet krila. Lijevim okom, još uvijek otvorenim, a kako stvari stoje, čini se da će tako ostati zauvijek, zakolutala sam prema izvoru zvuka. Velika ptica, mogao bi biti sokol, znatiželjno me pogledala, sletjela pored mene i zapjevala:
– Kad će taj petak…
________________________________________________
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). U biblioteci „<100“, u izdanju Galerije Kranjčar uskoro izlazi njezina druga zbirka kratkih priča Samoodrživa.
čovjek-časopis 