Nemaš ništa a teraju te nešto da izgubiš prvo čistiš podrumsku prostoriju bes se gomila bes je kao torta sloj na sloj i gle pomaljaju se vrata kao u tripu obelisk onda dohvatiš bas kroz buku može da se uđe u drugu odaju i to je to na svojoj santi sam
Ne zaboravi da sam došao iz njene krvi sankama niz belinu plesati plesati bes može da me odbaci samo gore dole kao kugla sam kao jo-jo ali mnogo je dobro kad skočim mogu da vidim dalje od sebe
Nensi je moja učiteljica što manje znam ocena mi je viša a nagrada mogu da joj ližem pusi njen ukus je kao sladoled od jagode sa malo malage neuporedivo je jer nemam sa čim da ga uporedim
Kratko bučno putovanje u ništa prljavi svet protiv ražalovanih anđela
***
SEANSA za Džima Morisona
Džime raširi ruke molim te bez košulje ovi tragovi tu su bila krila telo se pokazuje ti si mladi bog sada zamisli da letiš i ulovićeš to sećanje
Puštam da prhnu slike nosiš guštera u kutijici majčinog pudera ona ti pokriva oči Indijanac čita tvoje lice ispod majčinog dlana i put se izliva iz korita zadatosti
Klizim preko mape savršenog torza svi će te želeti već te vidim na zidovima uspaljenih tinejdžerki Blejkovo mentorstvo bodri istraj nije to pomračenje to su uvidi
***
KOŽA za Dženis Džoplin
O Lord ovoga puta zaboravi na Mercedes-Benz ionako ti je zastao u grlu podari mi novu kožu umeš ti to onu englesku put bez akni i viška sebuma i malo užu da može čvrsto da obgrli moje skriveno telo pa kad najzad odem na onu godišnjicu da shvate koliko su omašili
Kada me ona dodirne svojom tamnom rukom da uspe da ostavi trag na sedefu pora jer posle svirke svi odu nekako upareni a ja iznova koračam ka sebi sama i ta samačka rutina tako je obeshrabrujuća zato molim za tu novu kožu da me ogrne toplinom u kojoj neću izgoreti
_______________________________________
ZORICA BAJIN ĐUKANOVIĆ rođena je u Mostaru. Diplomirala je na Grupi za jugoslovensku književnost Filološkog fakulteta u Beogradu. Piše poeziju, prozu i književnost za mlade. Objavila je sedamnaest knjiga. Knjige poezije TROMB (1994), POSTAVA (1999), PLANETARIJUM (2022), knjige pripovedaka HOTEL FILOSOF (2003), SAID KRALJ SUNCOBRANA (2009), i knjige poezije za mlade ČAROBNJAK (1999), KUTIJICA ZA SVICA (2010), DAN OD LETA (2014), MALE LJUBAVNE PESME (2017) TAJANSTVENO PUTOVANJE (2020) … Zastupljena je u 60 antologija, hrestomatija, udžbenika, bukvara, čitanki i lektirnih izdanja. Poezija i proza prevođeni su joj na ruski, engleski, holandski, rumunski, rusinski i makedonski jezik. Nagrađivana je za poeziju: “Zlatna struna” SPJ, “Gordana Brajović”, “Zmajev pesnički štap”, “Bulka” … “Zlatni ključić” Smederevske pesničke jeseni za celokupno delo u oblasti poezije za mlade, dobila je 2020. godine. Kao slobodan umetnik živi i radi u Beogradu.
Virovi vode u zelenim travama ogledala su bila naša Nekada sam dolazio među njih da ljubim Sada preinačenim u ljubavi sa mojim nemirom talasaju se trave. Eno tamo na onom crnom vršku sagorela je moja zvezda. Ja magija momče stiha dovikujem moru Uzalud šapućem nežne reči Godine kao cvetovi maslačka lete nad rodnim krajem Na trave kao i na moje ljubavničko čelo gorka će slana pasti Oprosti mi za polomljene stvari u ljubavi koje su postale noćni svici svita mog bola. Volim pustoš korenja Lik tvoj koji je bio slika letnjeg dana bistrih očiju Okrenem li se natrag ostaci bude me gone Pogledam li napred širok prostor se u taman prizor slio Za pesnika koji pišući greši tiranin je mrav koji ne zna da oprosti.
RADOVAN PAVLOVSKI (Niš, 1937 – Skoplje, 2022), “ŽELEZNA REKA”, izbor iz poezije autora, Glas, Banja Luka, 1980.
Voljela bih da oparam sve što jesam i što na meni diše kao koža Da skinem crne naočare pod prismotrom da su ružičaste i kažem glasno: vidim vas! Voljela bih da u meni nema milion plinskih boca koje pucaju i plamte u očima i riječima kad nepravda zaprijeti da će da izgori Zatvorila bih sve te lažne moraliste koje upoznah u kalustrofobičnim vremenima gdje su mi ukrali i zrak i osmijeh Isti oni moralisti koji danas kupuju od ljudi pohvale jer dobra djela su za ljude Bog je negdje ne znam gdje Ošamarila bih i rukom i istinom ušminkane egom kojim uriniraju po svemu što je bio aplauz Pljunula bih i na korijen i na ime Da položim ruku na srce da mi je tako drago što sam ništa među onima koji su sve Među onima koji su sebi sve I rekla, ja sam mala ali me ni kao takvu u zubima ne možete nositi.
***
BISERI BOSANSKI
Od iskona do neba Slovo o jeziku je vrelo duše Od vode do lista Slovo o Zemlji ne poriči I kad koračaš slovo o čovjeku u umu nek caruje I da svijest I savjest ki točak kadra se okreće Dok ne legneš međ’ prašinu slovo o nebu ti ne prepoznaješ O mali si, a hoćeš da se zgaziš
Moj govor bosanski urezan je u moje ime U moj život U moju smrt U moj kamen I dok me ima živ je njegov plamen
Prosuti su biseri u bespuće kotača historije Ali nije historija do kraja svoje rekla More još uvijek ima školjke koje u sebi skrivaju biser i ne daju da se tako olako otvore.
_____________________________________________
DŽENITA MEMIĆ je mlada pjesnikinja iz Lukavca, profesorica bosanskog/hrvatskog i srpskoga jezika i književnosti, rođena 7.3.1996. godine u Tuzli. Trenutno radi u dvije osnovne škole na području općine Lukavac. 2022. godine je promovirala svoj prvijenac, zbirku poezije. Zbirka je do sada doživjela deset promocija. Naime, zbirka “Bijeg” važi za najpopularniju knjigu na društvenim mrežama kada je bosanskohercegovačka poezija u pitanju. U Republici Hrvatskoj odabrana je za knjigu tjedna u lipnju 2022., a očekuje se i hrvatsko izdanje ove knjige. Recenzenti ove knjige su prof.dr Mirsad Kunić, redovan profesor na Filozofskom fakultetu, na Univerzitetu u Tuzli, i književnik Mehmed Pargan. Zastupljena je u zbornicima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. “Sve te priče”- Sarajevo, “Riječi Une”- Bihać, “Čarolija noći”, “Povezani stihom” “Gradovi od stihova” prvi dio, “Gradovi od stihova” drugi dio, “Poezija zlatnih stihova” – Hrvatska, Rukopisi 46- (Pančevo) Srbija. Također, njeni radovi su objavljeni na portalima, Coffee days Sarajevo, Maskerata, magazin Dunjalučar, Susreti Zija Dizdarević, Pisci i književnost, Astronaut i dr. Nedavno je osvojila drugo mjesto na literarnom natječaju BKC Prijedor – Mehmed i Marija – Crkva Mehmedova, na temu “U ime ljubavi je drugo ime Boga”. Aktivna je u kulturnom životu Tuzlanskog kantona i zajedno sa svojim kolegama mladim piscima u Lukavcu ponovno je aktivirala postojanje književnog kluba Mostovi. Pjesme koje čitate su dio njene sljedeće knjige poezije. Autorica u svojoj poeziji se bavi teoretiziranjem literature općenito, kao i društvenim pitanjima, osobnošću, gdje je poseban akcenat stavljen na svakodnevnicu i jednoličnost od koje autorica bježi. Često se poigrava rodnom perspektivom u svojim tekstovima, što danas razbija tabu kontekst tema o kojima autori mogu pisati isključivo iz pozicije čovjeka.
dobro jutro, danas će kišiti oko podneva i do večeri nećeš pronaći bračnog druga, satelit se udaljio od tvog planeta kilometrima, baci ribice na žrtvenik, počela je godina ognja i požara, dobro jutro, zamrzi ovaj tjedan na putu do posla
u zahodu promatraš sprovod kraljice Elizabete II., prije spavanja pogledaš smiješne nasumične snimke mačaka, svakog dana napraviš nekoliko sklekova i popiješ nekoliko piva, bojiš se konca svijeta i gubitka kose, po deveti put ovog mjeseca pokušavaš pročitati jedan roman do kraja
svi poljupci prosuti su haustorom kao opušci, svi petci umoreni su jutarnjom žeđi i bolovima u nogama, svi ljubavni eksperimenti postali su digitalni neuspjesi, pozivi neuzvraćeni, poruke produhovljene
sanjaš rane trešnje u majici pretvorenoj u košaru, gradove bez rasvjete koja umara zvijezde i vragove koji donose darove
porod tvog tijela obavljen je krajem dvadesetog stoljeća, sasvim nebitan za povijest čovječanstva, tijelo bačeno u ljutnju nakovnja
***
sanjao sam da sam cvijet svakog ponedjeljka ujutro izvršavajući sve besmislene obaveze, tramvaji voze u mračne jazbine dok se putnici predaju svevišnjim redovima i staležima
dosadilo mi je odgovarati na pitanja o poeziji, sanjao sam da sam cvijet dok su raščlanjivali ježeve i srne, nisu ni zaslužili da im budem kazivač za suvremenu etnografiju sela
već devet dana nisam odgovorio na bakin poziv, nisam spreman za još jedno šivanje lažne mlade, mrtvački ples u noći, vinska šetnja do Jabukovca, ondje sam pronašao slatke jabuke spremne za prešanje, do pojave blještavih sunca na stropu postale su kisele, sanjao sam da sam cvijet čekajući otvaranje pekara
Goran Kovačić šuti u kutu moje sobe, ruke su mu izranjavane i posute cimetom, u bijeloj potkošulji s tragovima krvi mota cigaretu, pitam ga sanja li na kajkavskom ili štokavskom jeziku, ali on u vatri traži samo mali šumski put iz djetinjstva, ujutro mi na stolu ostavlja svoju partizansku kapu, sanjao sam da sam cvijet, Ivane Gorane
u osmom razredu napisao sam vjetrovu tužaljku, već tad sam u Lukovdolu znao da se ne osjećam ugodno u društvu umišljenih stihoklepaca i stihoznalaca; u klubu su mi šapnuli jedini stih koji su znali: pjesnici su čuđenje u svijetu (pjesnici su ludi)
neprivlačni su dečki koji pišu poeziju i knjige za djecu, jednog dana napisat ću jedan pravi značajni roman sa stotinu velikih muževa i tužnih žena, jurišat će hiljade junaka i junakinja kroz žrvanj europske povijesti, da mi daju jednu pravu nagradu i jedan nacionalni poljubac (šalim se, mama)
u ormaru nisam pronašao ni jednog lava, samo hladna prostranstva kraljevstva bijele vještice, pokušao sam biti fasciniran životom kao djeca vlakovima, sve su čarape podrapane od plesanja po parketu, svaki vikend ponovio sam si da više nikad neću imati dvadeset tri godine
ipak, sanjao sam da sam cvijet
***
grad u zoru pripada pticama, osluškujem kako uživaju oslobođene naših koraka, glasova i vozila, vraćam se u stan s polaskom prvih tramvaja, noćas sam ponovno ostao budan da zadovoljno zgriješim riječju, djelom i propustom
pjesme iz 2013. podsjećaju na tribine iza gimnazije, kad smo s jeftinim alkoholom trčali igralištem po kiši, sanjali o južnoj strani Medvednice, kad smo radije pušili nego ručali, učili i radili da pobjegnemo, vrištali i ranjavali se onako kako su radili u zapadnjačkim filmovima
Zagrebe, ne volim te dovoljno da tobom hodam gol i da ti ljubim betonsku kožu, ali rado bih ostao još neko vrijeme, ako mi dopustiš, da pronađem sebe između tebe i sjeverne strane Medvednice
ova pjesma ne mora biti ni pametna ni univerzalna, ionako je nitko neće prevoditi
navečer se još uvlačim u kutije da sklupčan gledam humoristične serije, kvalitetni filmovi zamaraju i tjeraju na preispitivanje od stopala do tjemena, još uvijek previše trošim na košulje i limenke, još uvijek se bojim ispadanja kose i neuspjeha, još uvijek misle da sam čudan, i onda kad me žele, tablete za spavanje ispod jastuka, iskorištene postelje u fotografijama
u ovo doba zaštitnih maski i nuklearnih prijetnji, zavlačim se dublje u fotelje svojih prijatelja, naša neplanirana djeca već su izgorjela u sušama, utopila se u poplavama, zagušila se u našoj šutnji, ako nam je ostalo još malo vremena, smijem pisati dramatične patetične pjesme
u središtu zagasite šume pronašao sam dječaka kojeg je porodio jednorog, spavao je naslonjen na njegov punašan trbuh, hranio se njegovom čarobnom slinom, dječak koji nikad nije mogao postati mladić – dijete koje je zurilo u lišće iznad sebe i pokušavalo mu dati smisao
u to doba žar-ptica već je progutala svijet u kojem sam odrastao, moj veliki grad i moj mali grad postajali su sve udaljeniji, a stihovi su mi bivali sve nespretniji i zabrinutiji
prelazim ulice da se uvučem u nesigurno krilo, polazim na more da skupim sve puževe kućice, smišljam priče da sjećanja na vožnju postanu vječna, otok nazivam planetom da ga odrežem sa zemljopisne karte
nesanica od trideset tri sata, Ema mi u crnom kaputu donosi mandarine, smijem se ljudima koji nas okružuju, dosadni su mi, ali ne prestajem razgovarati i plesati s njima
bjeličasti afteri, još jedan sat pa odlazim, vrzmanje od jednog do drugog kuta, dosadni razgovori, još jedan sat pa odlazim, zaključujem – dosadni ljudi, još jedan sat pa odlazim, zaključujem – ali bogati ljudi, koji se smiju jednom studentu i kulturnjaku, svi ti nesigurni ljudi koji ponedjeljkom brinu o spolnim bolestima i skupim ručkovima, bjeličaste noći, siromašne noći, isprazne noći
kad sam skupio hrabrosti kročiti na pozornicu, rekli su mi da nikad neću biti ni kajkavac ni štokavac, Ozalj pak postaje grana koja upozorava da nikad neću biti ni ekavac ni ikavac; poslao sam pismo Franu i pitao ga zašto nije bio spretniji urotnik; kad sam bježao od zavičaja – on je trčao za mnom, kad sam se prestao sramiti podrijetla – rekli su mi da sam zavičajni pjesnik; kad sam pisao o majkama i očevima – rekli su mi da idealiziram, odgovaram im u crvenom trideset devetom satu bez sna – veoma srdito, izmoreno i teatralno – da ništa nisu dobro pročitali
više ne čitam poeziju, vidi li se to u ovom stihu?
na kraju ove pompozne pjesme vidim razjarenog Miroslava kako izranja iz vatre, obučen u kelnersku opravu, stupa na prašnjave drvene daske i dubokim pušačkim glasom recitira: „i uvijek tako i dokle tako? i zašto tako? čudna li su ta djeca hotela, ekspresnih vozova i abortusa!“
(podsjetnik: ovu pjesmu pošalji prijateljima i pitaj ih koliko je sramotno objaviti je pred osjetljivom publikom, obećaj im kavu ili pivo za to, zamoli ih da ne budu preoštri; podnaslov nove zbirke: „pjesme koje se neće svidjeti ni mojoj urednici ni mami“)
_________________________________________________
JOSIP ČEKOLJ rođen je 1999. godine. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Trenutno polazi diplomski studij kroatistike i povijesti ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je pjesničkih zbirki „Junaci i zmajevi u zalasku“ (Mala zvona, 2022.) i „Dječak pred žetvu“ (Jesenski i Turk, 2023.), kratkog romana „Hahari na dnu mulja“ (Mala zvona, 2022.) i slikovnice „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ (Mala zvona, 2020.). Pjesnički rukopis „Dječak pred žetvu“ osvojio je nagradu „Na vrh jezika“ te je pohvaljen na „Goranovu proljeću“ 2022. godine. Kratki roman za mlade „Hahari na dnu mulja“ ušao je u uži krug za književne nagrade „Grigor Vitez“, „Mato Lovrak“ i „Mali princ“. Ciklus akrostiha „Rukovet noćnih putovanja“ nastao je u sklopu „Revije malih književnosti” te je objavljen u antologiji „Vrijeme misli“ (Kulturtreger, 2021.) i na književnom portalu „Kritična masa“. Kratka priča „S druge strane rijeke“ objavljena je u zbirci „U ritmu jeze – ponor plesova“ (Mala zvona, 2021.), a ciklus pjesama „Vreme bokčije“ u časopisu „Poezija“ 2021. godine. Sudjelovao je na pjesničkim književnim festivalima „Stih u regiji” (Zagreb), „Rukopisi” (Pančevo, Srbija) i „Susret riječi” (Bedekovčina) te na festivalima dječje i adolescentske književnosti „Monte Librić“ (Pula) i „Tjedan dobre dječje knjige“ (Rijeka). U listopadu ove godine sudjelovat će na književnoj rezidenciji „POEMMA“ u Gradu Hvaru.
Kad bijesni psi laju Pametni šute Budale se vesele A pijanci zavijaju kao psi Pokušavajući pjevati vesele pjesme
***
PLAĆANJE NA BLAGAJNI
Dobar dan Želite li vrećicu Plaćate karticom
Plaćam slezenom ako primate Ako ne primate Mogu založiti lijevu nogu Pa platiti dug I još mi ostane Za troškove do prvog U idućem mjesecu Ili da mi otkinete mali mozak Pa da njime platim Vaša lihvarska očekivanja Koja nikad nisam trebao ni tražio Ali ste mi ih natovarili na moj konto
Želite li možda još i čavle Kako bi bilo da samo posudite pa vratite Ako nemate sada dođite kad budete spremni Na minornu operaciju zasijecanjem ružnih riječi U abdomen uz moj pobjednički smijeh
Oprostite U ovom dijalogu nema razrješenja Nema ni balansa A znamo dobro da ravnoteža postoji Čak i između robovlasnika i roba
Neka neka Neću tlačiti Neću cjepidlačiti Predajte mi sve svoje unutarnje organe Vaša ostarjela ljuštura Ionako je bezvrijedna Iznutrice se bar mogu prodati Za dijelove Za hladetinu Za pseću hranu
Kuci-kuci dođi
Vau
***
RASAP
Nisu važni mrtvi ljudi Važan je živi čovjek
S njim možeš razgovarati Njega možeš voljeti S njim možeš obrok dijeliti
Njemu možeš svašta prodati Njega možeš iskoristiti
Tijelo prodaje rado Misli za drugoga Radi za drugoga Rađa za drugoga Pati za drugoga Umire za drugoga
Instrument je Noga Šaka Oko
Molit će se gospodaru Služit će mu Vjerno Do smrti Do uklapanja U zbor finih mrtvih Nevažnih ljudi
Mrtvi ljudi gospodaru su nevažni Važan je čovjek Slabe misli Neutaživih potreba I velikog straha
***
VLADAVINA ŽOHARA
U starim zgradama žive stari ljudi Njihove kosti propuštaju svjetlost Žive od malo slabe hrane I puno teških uspomena Sačuvanih u plastičnim albumima Po kojima noću pišaju žohari Nakon što halapljivo pojedu Mrvice suhog kruha
U novim zgradama žive mladi ljudi Njihovi čeoni režnjevi su razvijeni Bolesti im tek mjerkaju vitalne organe Kuhinje su im aseptične i prazne Kao njihovi registri pročitanih knjiga Nakon skupih večera s obiljem pića Žohari ih pohode u morama Koje brzo zaboravljaju
Između sirotinje zagledane u mjesečeve sjene I bogataških potomaka koji tvrdo spavaju Generacije ljudi čiste svoje stanove i živote Nemoćne usporiti vrtloženje dana i noći U kojima tamne divizije šutljivih žohara Zauzimaju prostranstva sitnih nadanja Prljavih cijevi i razočaranih očekivanja
Oni koji misle da ih se ne tiče svijet žohara Ujutro se bude puni životne snage Zagledani u prozore obasjane suncem Nasmiješe se i uđu u kuhinju Kojom se širi pljesnivi vonj Žoharskog bala
Ljudi su izgubili moć Smeđi i crni žohari neopazice su Prepišali planetu
***
DEVIJANTNO KIPARSTVO
U centru svakoga grada Uske su ulice neprikladno položene I pokrpane zadahom siromaštva Neuspješno prikritog mirisima Tople ljetne juhe od povrća Kupljenog pred samo zatvaranje Tržnice bizarnih sudbina Razrokih i znojnih Radničkih Mučnih Očiju
U centru svakoga grada žive Beskućnici krmeljavih sjećanja Na djetinjstvo koje nije obećavalo Niti se nadmetalo za pažnju Trenera koji su već odustali Kuharica bez finih namirnica I profesorica koje su plakale Na vratima smočnica
U centru svakoga grada leže Knjige napisane potezima sušice O kojoj današnje generacije Znaju jednako malo kao O euharistijskoj posudi Iz koje kipti Kristova krv
Gradovi bježe od svojih centara Srame ih se kao rodnog mjesta Svojih neoprostivih grijeha S nadom da će ih zastrti Tepisi korova i prašine Dostojne filmskih festivala Na otvorenom prsnom košu
U centrima gradova nema ni zahoda Ni dobrih restorana Ni škola
Zašto bi danas itko želio okajavati Opačine prvih gradskih ljudi Škiljavaca sklonih prijevari Radoznalaca bez radnih navika Perspektive i nužnih pretpostavki Za elementarni opstanak
Nitko nije imun Na zadah gradova U njihovim trulim središtima
_______________________________________________
IVAN KOPRIĆ je pjesnik, pravnik, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je zbirke pjesama Hologrami nade (2019., Meandar media, Zagreb) te Intergalaktički peljar (2021., Meandar media, Zagreb). Suautor je knjige Pjesništvo vrbovečkoga kraja (2022., Avis Rara, Vrbovec). Uskoro mu izlazi ilustrirana knjiga poezije pod naslovom Lekcije iz botanike (2023., Avis Rara, Vrbovec, ilustracije Petra Held Potočnjak).
Bio je odgovorni, lojalni građanin Volio svoju državu iznad svega Poštovao bespogovorno njenu vlast Vjerovao bezgranično njezinu svećenstvu.
Kad je izdana policijska tjeralica Pobojao se za sebe i pomislio: Pa ja imam ženu i djecu, što ako optuže i mene Moja je patriotska dužnost da ga predam Naši sudovi rade objektivno i pošteno On će, uostalom, lako dokazati da je nevin.
Novac mu nije bio motiv: To bijaše uobičajena pristojba za suradnju s organima gonjenja Kad je vidio da Isusa vode na križ, gorko se pokajao bacio tih trideset srebrenjaka pred noge svećeničkim prelatima i rekao:
“Sagriješih, predavši krv nedužnu!“
Čin svog dubokog kajanja Uskoro je potvrdio svojim tijelom Što je mlitavo visjelo na grani.
Njegov pokajnički šapat: „Sagriješih, predavši krv nedužnu!“ Bio bi Kristu miliji Od svih lauda i svećeničkih učenja.
O tome svjedoči Cercus silquastrum Stablo vješanja Koje i danas cvate i miriše njegovom čistom dušom.
MILE STOJIĆ (Dragićina, Čitluk, Bosna i Hercegovina, 1955.), iz zbirke pjesama “DOĆI ĆE DRUGI”, Planjax, Tešanj, 2017.
Našla sam vodič kroz razuman život nešto kao tečnost za izbjeljivanje savjesti dobila i pune ruke lišća koje ne popušta pred vjetrom i ljepilo za fiksiranje onog neposlušnog Nema mnogo ljudi koje bih spasila svoje ravnodušnosti vodič kaže da je to lakši put povratka sebi izbijeli iscijeli i stani pred praznu ploču bez suvišnog teksta nasavljaš dalje Razuman život nalaže da umjereno misliš radiš pričaš sadržajno sa malo objašnjenja meni su kaiševi na opancima popucali prije rođenja u razumnom životu trebala bih da prišijem nove da budem dostojan donor prljavog veša ženske linije ženskoj liniji kojoj se nadam Na početku razumnog života napisala sam novo ime zvuči kao istina.
***
ARHITEKTURA SOBNIH BILJAKA
Arhitektura sobnih biljaka govori o tebi više nego sve izrečene i neizrečene misli one su amputirani dijelovi tebe koji čekaju da obnove prijateljstvo jedni drugima pozajmljuju riječ koja nedostaje koju po potrebi koristiš i ti kao radioaktivni otpad kao prijetnju zbog propuštene sezone listanja U tvojoj sobi je vlaga ona je rijeka i leti iznad prašume prihvataš je kao led kao kišu jer njom nebo ovjerava čelo onima koji ga besramno gledaju zavaljeni u prostoru rjeđem od vazduha Bazu svijesti o tvom biću čuva arhitektura sobnih biljaka povremeno ih zalijeva ona rijeka što leti iznad prašume njena pluća su jutros izdahnula posljednju česticu mene.
***
DUGME PROLJEĆA KOJE NE POSTOJI
Zasićen je vazduh zadahom zvijеri koje se povlače pred zorom izvlačim se s njima iz nekog krzna ostavljenog za dan poslije smrti Zid gledam ispred njega i iza tišina a meni su naša tijela mnogo više od prostog zbira njihovih dijelova Tutnji dijalog a usta zatvorena urlikom sam te počastila jer žurimo iz noći grizemo pupčanu vrpcu da što prije udahnemo samoću Od šake dugmadi počupane sa šarene košulje učinilo mi se da si moje nepostojeće proljeće.
***
LEKCIJA ZA DVOSTRUKI ŽIVOT
Znam da ti je moja pristojnost drska jer su tvoju ukrali mijenjajući pelene album ti je pun fotografija na kojima se i nije vrijedilo smijati prinudnim učenjem često sreviraju takve prizore Vjerujem kad ćutiš da ti je sramno živjeti sebe kao nasloženiji entite svemira onda znaš kako je septembru dok mu braniš ljeto a do krvi se kači jeseni za nogavice.
_______________________________________________
DRAGANA GRUJINOVIĆ KAJIŠ rođena je 7.12.1983. god. u Banjaluci. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, Odsjek studija za socijalni rad. Pisanjem poezije se bavi od djetinjstva, kroz učešće na literarnim radionicma, školskim takmičenjima za najbolje literarne radove. Tokom studentskih dana ozbiljnjije počinje da piše i objavljuj poeziju. Pod uticajem primarnog obrazovanja i radeći u oblasti socijalne zaštite, poezijom povezuje lična i profesionalna iskustva. Četrvrta je godina edukacije iz Transakcione analize, radi kao TA savjetnik pod supervizijom. Sarađivala je sa brojnim književnim časopisima, kao i portalima za književnost i kulturu kao što su: Strane, Porkulum, Putevi, Književnik, Astronaut, Bludni stih, Čovjek-časopis, Šraf i drugi. Učestvovala je na brojnim književnim večerima i festivalima. Objavila je zbirku pjesama „Lutanje kroz Id“, uz podršku NUB Republike Srpske 2007. god, kao i zbirku „Krug dekorisanog vremena“ koju je na konkursu podržalo Ministarstvo prosvjete i kulture RS i Udruženje književnika Spske, Podružnica Banja Luka 2017 god.
Prišli smo pultu za pregled prtljage: B. sa slušnim aparatom i ja sa silikonom u križima, hodajući ravnom stazom, a kao da idemo po uzbrdici. Tada nas je zadesila prva nevolja, ona s farbom. Kontrolori očekuju svašta, pa ipak se iznenade ako je u pitanju dvoje staraca. Čim je netko star, to je njegova glavna definicija. Rod i spol pomalo postaju nevažni, starac ili starica — svejedno je. Mislim, većini je svejedno. Meni nije. B. se u mome životu pojavio kad sam prevalila šezdeset i petu. Sve me je bilo načelo: poslovi, virusi, razočaranja i nepovoljne okolnosti. A onda me je on pozvao u borbu. Zapravo mi nije ni ponudio različite opcije. Samo je rekao: — Mi to možemo! Mogli smo, možemo, čak i nakon što su nas ulovili. Nisam skidala pogled s policajčeva lica, pa sam uvrebala titraj podrugljivog osmijeha. Bljesnuo je i nestao, kao odsjaj ribljih krljušti među valovima. Osramotili smo se, oni misle da smo se osramotili. Zaboravili su, ako su ikada znali, da se najslađe smije onaj tko se smije posljednji. Dizalom se odvozimo na odgovarajuću palubu, pronalazimo svoju kabinu, ulazimo i smijemo se. U prtljazi su nam pronađene i zaplijenjene dvije limenke cinober boje. Međutim, rukavice i četke su u drugoj torbi, a načinili smo i popis od preko stotinu prodavaonica u kojima ćemo nadalje kupovati. S B. mi je divno. On mi govori nježne riječi koje sam cijeloga života željela čuti, pruža mi sigurnost, razumijevanje i podršku koju sam oduvijek trebala. On je muškarac mog života, s naglaskom na riječi muškarac. B. ispunjava svaku moju želju. Ako ne stvarno, onda u mašti. Zato sam, kad me je pitao kamo bih putovala, bez ustezanja izjavila da želim na put oko svijeta. Moj dragi je popravio položaj progresivnih naočala koje su mu klizile niz nos, promijenio položaj koljena koje ga je boljelo i postavio mi potpitanje: — Kruzerom? Nemam dobro mišljenje o kruzerima. Ekipa potplaćenih mladih razvratnika povraća nad hrpom oglodanih kostiju na lagašnom, blještavo bijelom tanjuru zvanom brod za krstarenje. No B. mi je rekao da o kruzerima, kao i u biblijskim knjigama, svaka tvrdnja ima svoju suprotnost. Osim toga, B. i ja na svaki zajedno proveden dan gledamo kao na novu premiju. Razmotrili smo ponudu, prodali jedan od triju stanova koje smo imali i rezervirali kabinu s balkonom. Kad se termin približio, platili smo cjelokupan iznos, prodali auto pa još tovar nepotrebnih stvari, drugi stan iznajmili na četiri mjeseca i stigli u luku polaska. Na jednoj zapuštenoj ogradi, u bezimenoj uličici, ostavili smo svoju prvu poruku: KAD TI SMRT DOĐE 🔔 RECI JOJ NE 😣 😁 NISAM JOŠ DOVOLJNO STAR! Za B. i mene to je zaista tako. I ne samo što smo živi, nego ćemo i ploviti. Naš brod je prekrasan. Gledali smo na videu, vidjeli smo kad smo se približavali. No meni su ljudi ljepši od stvari, a ideje su mi ljepše od ljudi. Ideja plovidbe više mi se sviđa od ma kojeg plovila i ma kojeg od 2594 putnika na ovome kruzeru. B. me zadirkuje. Laže da je mislio kako ga volim više od svega. – O ne! – veselo se branim – silno te volim, ali tvoju sreću volim više nego tebe. B. kaže da će biti sretan ako netko pročita našu poruku. U početku smo razmišljali o pismima u boci. Odustali smo – staromodno je. Zatim smo zamislili naša imena u crvenome srcu – ugrebana objava ljubavi urbi et orbi. Možda bi nas to zadovoljilo da smo maloljetni. U ono doba smo tako raskrinkavali svoje drugove ili smo se samo potpisivali, a netko bi uvijek dodao: Imena luda nalaze se svuda. Najzad smo odlučili pisati po zidovima. Poručit ćemo svima nešto značajno, ne o sebi osobno, ali ipak naslonjeno na naša iskustva i naše osjećaje. Prijateljica mi je savjetovala neka pripazim jer da je B. bećar, opsjenar i diabolos. I da bih trebala provjeriti nije li perverzan, jer nekako, nešto joj ne paše. Odgovorila sam neka se ne brine. Nestašan možda jest, maštovit i zavodljiv, ali ne uzima moju slobodu nego samoću i monotoniju, a od ognja strasti ionako su nam preostale samo nekolike iskrice. Dogovorili smo se, dogovaramo se. Nadamo se ostaviti svoj trag u lukama diljem svijeta. Brodska sirena se oglašava. Stojimo na balkonu i pogledom se opraštamo od obale pa ulazimo u kabinu. Zimska je večer, toplo smo odjeveni, no ne namjeravamo navući prehladu ni pojačati reumu. Nema ni ljenčarenja. S nama su tisuće ljudi kojima bismo mogli kazati nešto lijepo. Recimo, o ljubavi. Upoznavat ćemo se i razgovarati. Kasnije treba smisliti novo djelo, načiniti skicu, izrezati šablonu. U tu svrhu nosimo paketić skalpela i podlogu za vježbanje. Prvi, letimičan pregled brodskog inventara kaže nam da ubuduće neće biti teško opskrbiti se nekakvom zgodnom prostirkom. U takvu stvar urezujemo slova i slike. Eksperimentirali smo različitim sječivima, ali kirurški skalpel je nenadmašan. Na licu mjesta razmotamo, svatko pritisne svoj kraj, a drugom rukom ispunjava praznine. Zatim sve upotrijebljeno bacamo u smeće. Prvi put smo bili učinkoviti, iako uz dobar ostatak dnevnog svjetla. Čini se kako će dan i nadalje biti naš veliki neprijatelj jer većinu luka napuštamo pri zalasku sunca ili neposredno nakon zalaska. Drugog dana krstarenja sunca uopće nema. Satima lijeva kiša nošena vjetrom. Ne silazimo na kopno. B. me pita što mislim otkud tolika voda. Ja ne mislim, ja znam: to su suze žena koje je ostavio. B. se smije i kaže da on nije ostavljao nego je bio ostavljan. Nisam naivna, znam da se nikada ne govori sve, no samo klimam glavom. A kiša nam ne bi trebala smetati u nekoj klimi ugodnijoj od europske. Kao da me sunce već obasjava kad mislim na karipski grad Willemstad, na portrete, murale, oslikavanje prozora, festivale ulične umjetnosti i sav šušur koji uz to ide. B. nije romantičan kao ja. Njemu su najvažnije poruke kojima se Curacao ponosi. Primjerice: Život je lijepa borba, ili: Emancipiraj se od mentalnog ropstva, ili: Jak muškarac, žena još jača. Uz napomenu da je B. uvijek u pravu, dodajem eksplicitnu mudrost koja se iščitava iz čuvenoga murala o zaljubljenim pticama: istinska ljubav podrazumijeva slobodu i poštivanje tajni. B. iscjeliteljskom gestom spušta dlan na moje kalcificirano rame i kaže: – Ptičice, to o tajnama si dodala, ali dobro zvuči! Hajde da tako napišemo u Marseilleu! Sljedećega jutra u Marseilleu ni traga kiši. Odmah po izlasku iz broda raspitujemo se za najam bicikla. Vjerojatno opet ima podrugljivih pogleda, no ovoga puta ne obraćam pozornost na to. Drugima, pak, nije zanimljiva moja desna ruka, samo lijeva koja se uvija oko B-ovog lakta. A desnica bi me mogla odati jer njome lupkam po sportskoj torbi u kojoj je šablona — tekst i dvije ptice u letu nad zapjenjenim morem. Kupit ćemo bijelu i plavu boju pa ćemo kombinirati. Crnu sigurno ne. Marseille je pogodan za ljubav, slobodu i uličnu umjetnost. Unaprijed volim Marseille, njegov lučki metež i njegov mediteranski štimung. Preuzimamo bicikle dogovarajući se kamo ćemo prije. Želimo vidjeti ronioca s kornjačom, hobotnicu u kuhinji, čuvene portrete, mnogo šarenih papiga te još bezbroj bezimenih djela. Ne sumnjam kako će se naći neki kutak i za naše djelce. Ljubav bi morala podrazumijevati slobodu i poštivanje tajni, šapćem sebi kao mantru. B. ne čuje ništa ako mrmljam, ali sad to nije važno. Uvjerena sam da cijelo moje tijelo opisuje kako se osjećam. Zabacujem torbu, hvatam se upravljača, stopalom napipavam desnu pedalu. Neki muškarac bujne crne kose priječi mi prolaz. Strijeljam ga pogledom pa otvaram usta kako bih mu rekla svoje, no on praska brže od mene. — Bijedni B.! — izgovara taj čovjek znatno povišenim tonom – Dosta s farbanjem! Reci ovoj ruini da sam ja tvoj muž i da je kraj vašoj revitalizaciji.
Vanjina ispovest je zvučala nestvarno, na granici fantastike. Da je ne poznajem, mislila bih da izmišlja. Vanja i ja smo bliske prijateljice, ne viđamo se često jer je stalno van zemlje, ali kad je tu, uvek nađem vremena da saslušam njene probleme. Ona je fina, vrlo kulturna, zgodna i sposobna cura, ali je sklona stresnim, turbulentnim vezama, fatalnim privlačnostima i devastirajućim raskidima, zbog čega je pomalo sažaljevam. Ljubav je neizbežno dovodi do pucanja po svim šavovima i nemogućnosti zdravog rasuđivanja, tako da uvek ostane slomljena, nesvesna svojih mazohističnih postupaka, jer se nepogrešivo vezuje za potpuno pogrešne osobe. S druge strane, s biznisom je uvek imala sreće.
Vanja je u svojstvu menadžerke prodaje sklopila ugovor sa renomiranom švajcarskom kompanijom koja se bavi drvnom industrijom i mehanizacijom po celoj Africi, te je tako pre tri godine srećno dočekala i hrabro iskoristila priliku da napusti Balkan, otarasi se bivših veza, i preseli u Afriku, tj. Akru glavni grad Gane. Po dolasku je shvatila da ni tamo ne cvetaju ruže, ali je od firme dobila ekstra konforni smeštaj i razne benefite, a ubrzo i unapređenje. Vanja je otpočela život na visokoj nozi, upoznala je kulturu i običaje Gane, super je zarađivala i još bolje se provodila. Smestili su je u prekrasnu kuću sa baštom i bazenom, gde je imala kompletnu poslugu: kuvaricu, bedinerku, vrtlara i šofera po potrebi. Radila je naporno tokom nedelje, a vikendom odlazila u elitne noćne klubove, kao što bi i svako normalan na njenom mestu. Ali, srećnica je, jedne noći, na raskalašnom partiju u prestižnom gradskom klubu prepunom belaca, biznismena i diplomata, upoznala prelepu crnkinju Lindu.
“Ugledala sam je na podijumu za ples kako igra i odmah sam za njom poludela. Linda i ja smo vršnjakinje, ali ona izgleda moćnije od Tajre Benks, Naomi Kempbel i Iman zajedno, mada tamo ima izuzetno atraktivnih crnkinja na svakom koraku. Ponudila sam je pićem, otišle smo do šanka, i od tog trena smo postale nerazdvojne. Linda nije krila da je eskort dama, da zarađuje pružajući seksualne usluge, ali to me je na izvestan način privuklo. Posle dugih mesec dana apstinencije, hitno mi je bio potreban seks, a ona je rekla da će mi rado posvetiti ostatak noći i da će joj promena vrlo prijati, jer dugo nije bila sa ženom. Linda je pametna i proračunata do srži, ali je isto tako neodoljiva, strastvena i senzualna, izverzirana da se u seksu predaje bez zadrške i od svakog izvuče maksimum. Te noći mi ništa nije naplatila, rekavši da joj odavno nije bilo lepše sa nekim. Bila sam ošamućena od svih tih orgazama, zbog kojih sam se narednih dana dovela u stanje totalne opčinjenosti, pokornosti i zavisnosti.
Nije mi smetalo što Linda ima troje dece od tri, pet i sedam godina, sa različitim tipovima. O njima su se starale njena majka i sestre. Sledećeg vikenda sam je preselila kod mene, jer nas je obuzela nesavladiva strast. U Gani je istopolna ljubav stigmatizovana, kriminalizovana i još uvek nezamisliva. Gde god je bilo potrebno, držale smo se priče da je ona moja asistentkinja, prevoditeljka i sl, mada je tamo zvanični jezik Engleski. Možda smo i bile sumnjive, ali smo se uglavnom kretale u belačkim krugovima Evropljana i Amera, gde predrasude nisu tako upadljive, iako su zluradi tračevi mojih kolega često stizali do mene. Moj šef je bio prijateljski i zaštitnički nastrojen. Savetovao me je da se manem ćorava posla, ali sam ja bila odlučna u svom izboru, rekavši da mi je Linda neophodna za komunikaciju i snalaženje u Akri.
Linda i ja smo imale sigurnu bazu kod mene, stalno smo izlazile, pile šampanjac i vodile ljubav neumorno. Posle naših početnih neslaganja i svađa, orgazmi su nam bili još žešći i češći. Znala je da mi tokom noći priredi uzastopne seks seanse, posle kojih sam bila mirna i poslušna, kao začarana. Iako sam na nju više trošila nego na sebe, ubrzo je otpustila moju sobaricu i baštovana, da bi nam više novca ostalo za izlete, putovanja, restorane, hotele, zabave na Labadi Biču i druge skupe stvari. Linda je sa mnom manipulisala kao sa dresiranim kučencetom. Prema meni se postavila kao gospodarica, a svako moje kolebanje ili otpor je obesmišljavala. Često me je optuživala i za rasizam, što je bilo suludo. Uskoro su usledili i njeni ničim izazvani napadi besa i ljubomore, znala je i da me fizički napadne, ali sve to mi je prijalo, bilo nam je fantastično. Nekada smo po ceo vikend ostajale kod kuće, da bi se mazile, slušale muziku i gledale filmove. Čak smo povremeno i njenu decu dovodile kod mene, što je bilo jezivo naporno, ali tad bi nam u pomoć priskakala bejbisiterka, koju sam naravno ja plaćala, da bismo mogle da odemo u noćni klub bez griže savesti. Bila sam njena sponzorka ali i služavka u isto vreme, jer je Linda počela da dominira svakom situacijom, a njeni bezrazložni napadi besa i ljubomore, potvrđivali su sve više duboko ukorenjenu patologiju.
“Videla sam kako gledaš onu malu Francuskinju, ako vas uhvatim zajedno mrtve ste!” – pretila mi je. Više nisam smela ići bez nje ni u super-market. Želela je stalno da kontroliše moje kretanje, kao i nova poznanstva, a naročito novac. Naš se odnos polako pretvarao u košmar.
Linda je potom prestala da se bavi prethodnim poslom, promenila je broj telefona i zaklela mi se na vernost, što mi je u početku laskalo. Mada nisam bila sigurna šta tačno radi dok sam ja na poslu. Tražila mi je mesečnu apanažu od petsto dolara za njenu porodicu, na šta sam pristala jer im je rekla da radi za mene. Znala sam da u Gani trećina stanovništva preživljava sa jednimipo dolarom na dan. Par puta smo otišle u kurtoaznu posetu njenoj porodici, posle kojih bi nas njena majka svaki dan zvala telefonom i gušila svojim pričama o nestašnoj deci i teškom životu. Ubeđena sam da nas je nanjušila, ali je matoroj jedino bilo važno da dobro jede i popije svojih petnaest piva dnevno. Njena ćerka je ipak bila viša klasa u odnosu na nju, pa je zato uz šampanjac i seks preferirala zlato i dijamante. Nikome ranije nisam toliko zlatnog nakita poklonila. Naši godišnji odmori su me koštali čitavo bogatstvo. Putovale smo u Gvineju, Burkinu Faso, Liberiju, Obalu Slonovače, Etiopiju. Obišle smo pola zapadne Afrike za tri godine. Ja sam volela da surfujem i idem na safari, dok se ona sve vreme, što nisam mogla ni da naslutim, bavila krijumčarenjem dijamanata.
Pre tri nedelje, posle predivnog zajedničkog vikenda na Kenema Beachu u Monroviji, glavnom gradu Liberije, letele smo za Akru i sletele na KIA aerodrom. Kad smo ušle u aerodromsku zgradu, primetila sam da sam zaboravila ajped u avionu, i uspaničena sam se vratila po njega. Linda je ne sačekavši me, otišla na pasošku kontrolu. Uspela sam da pronađem svoj gedžet zapao između sedišta. Srećna, krenula sam ka graničnom prelazu, kad u trenu spazih kako dva policajca odvode Lindu na pretres. Ona je galamila i psovala, protestvujući što je bezrazložno privode. Utvrdilo se da je sa sobom u postavi push-up grudnjaka nosila petnaest desetokaratnih neobrađenih dijamanata. Uhapsili su je i odveli u zatvor, gde je i danas. Verovatno će je teretiti za internacionalni kriminal. Čeka je petnaest godina robije zbog nekoliko kamenčića. Što je najluđe od svega, Gana je zemlja iz koje se švercuju dijamanti, a ona ih je krijumčarila iz Liberije u Ganu. Možda ih je prenela iz Gane, ali nije uspela da ih proda, ili nije uspela da se nađe sa kupcem, ili su joj smestili igru. Ništa o tome ne znam da bih mogla išta zaključiti, to nije moj svet. Njena majka je bila ubeđena da sam i ja u sve umešana. Zvala je svaki dan da mi preti. Zamisli kakva je to luda babetina!
Vanja je zaronila lice u šake i zaplakala na sav glas.
– Auh, Vanjice moja mila, šta si ti sve preživela. Ali nema mesta očaju! Zar nije divno što si nam se vratila i ostavila ceo taj horor iza sebe. Zašto sad plačeš? – sela sam do nje i zagrlila je.
– Volim je! – rekla je Vanja skrušeno kroz jecaj.
– Pa ti nisi normalna ženo! Zar nisi rekla da te je stalno iskorišćavala i nipodaštavala?
– Jesam, ali je ipak volim! Ne smem da dozvolim da trune u zatvoru! – ridala je Vanja.
– Pa šta možeš odavde da uradiš kada vas sad deli skoro 5.000 km? – pitala sam je.
– Prodala sam na brzinu moj stan na Dorćolu, ispod cene, za 60.000 evra. Treba mi 15.000 dolara za kauciju da Lindu odmah izvučem iz zatvora, 20.000 za advokata i 20.000 za podmićivanje. Taman će mi toliko ostati da agenciji isplatim 3% provizije, odem tamo i sa njom se vratim ovde, makar dovela i njenu decu. Šta mi drugo preostaje kad se ludački volimo. Nemam izbora.
– iz zbirke kratkih priča “KRUG DOJKE”, Rende, Beograd, 6/2023. –
***
“U pričama Biljane Kosmogine spojeno je naizgled nespojivo: politički angažovano i mondensko, „new age“ klasna svest i blazirani čik-lit, subalterni i nobles likovi. Jezička invencija u parodiji i pastišu trendovskog, urbanog slenga čini da se izbegne knjiška nategnutost a ispliva topla lakoća bizarnosti predstavljenog sveta. Iako nastaju većim delom kao konceptualne blasfemije ili narativni skandal-performansi, njene priče su uvek napisane sa dobrim razlogom i klasično zanimljivom temom. Autorkina kvir inspiracija duhovito prekoračuje i kvir očekivanja budući da potentni i nagli sižejni preokreti postaju čak i logični u svojoj uvrnutoj funkcionalnosti. Kosmogina ovom knjigom, bez kanonskog književnog zazora, još jednom dokazuje da je pornografsko samo jedan od trajnih vidova ispoljavanja estetskog i da se dobra priča mora osetiti u dubini tela.” – Igor Perišić
_________________________________________________
BILJANA KOSMOGINA je multimedijalna umetnica prisutna na balkanskoj kulturno-književnoj i aktivističkoj sceni više od dve decenije. Bavi se književnošću, performansom, fotografijom i novinarstvom. Piše za književne časopise i web-portale širom regiona, dobitnica je četiri literarne nagrade – tri za prozu, jedna za poeziju. Zastupljena je u tri antologije srpske proze prevedene na italijanski, nemački i albanski. Zbirku priča F-book objavila je 2009. Njena poezija prevedena je na albanski jezik 2015. u časopisu Lirinđa, a tekstovi su joj publikovani i u mnogim koautorskim zbirkama, časopisima i zbornicima. Krug dojke je njena druga samostalna zbirka priča, izdavač Rende, Beograd. Dobitnica je sledećih nagrada: Srpskog društva za naučnu fantastiku 2000. za najbolju SF priču objavljenu u 1999. godini (Hilandarska maja iz zbirke grupe autora “Nova srpska OFF i SF priča”), nagrade za esej “Transvestizam kao individualna različitost” 2003. godine na konkursu “Ulaznica” Gradske biblioteke u Zrenjaninu, prve nagrade za priču Porno Star na regionalnom konkursu za najbolju queer priču Queer Zagreb 2004. godine, i nagrade konkursa Kulturnog centra Rex iz Beograda za najbolju aktivističku poeziju 2021. Kosmogina je predstavila mnoštvo performansa izvodeći ih samostalno ili grupno na književnim, feminističkim i queer festivalima. Njen rad je zasnovan na borbi za ženska i manjinska prava, propitivanju rodnih i polnih identiteta, kao i nemilosrdnoj kritici političkog sistema i patrijarhalnih odnosa u društvu.
Neka vam istok bude u košticama kajsija, neka vam ispohuju kompase, kazaljke bace u staro gvožđe, libele poviju u nogavice, u naseljima što sakupljaju sunčanice (ja više volim slepe nego jednosmerne ulice), kalendarima potpaljujte vatre i pecite skuvane kukuruze… Šta ćete sa sobom ako svakoga dana bude crveno slovo, ako vam gosti dođu posle pola noći i uzimaju raspakovane poklone i usput ne mogu nikoga da pretiču, niti da drže odstojanje, kada semafori pokazuju samo ljubičasto i klate se bez prestanka kao moje srce u levoj slepoočnici, kao moja lična karta u unutrašnjem džepu kolumbijskog glumca koji se neće ni nasmejati, ni zaplakati, neće ni jednom pokušati.
***
PREMA POSLEDNJEM POPISU
Prema poslednjem popisu pahulje ćemo čekati sve duže, čitavu prosečnu večnost, na sanke ćemo stati samo kada po prašnjavim kutijama, na vrhu crvotočnog ormana, tražimo račune za davna boravišta, garancije frižidera, računara i usisivača starih pedeset i kusur godina. Prema poslednjem popisu svi ćemo biti nesrećno zaljubljene rudareve kćeri, ispod raskomadanih udova Starog mosta od njihovih tapkaroša kupovaćemo na gram zapakovan sjaj sunca, posle ćemo, tu i tamo, za vreme godišnjih odmora od dvadesetak minuta, šetati na tačkice da bismo svoje kancere izveli na pravi put. Slavićemo rođendane i uz prigodne pesmice brojaćemo koliko nismo živeli, obeležavaćemo godišnjice brakova što su tekli od jednog do drugog crnog petka, jubileje markiranih splačina, po ceo bogovetni dan čekaćemo post ekspres kurire da nam donesu papirne maramice, kupljene na akciji, a onda ćemo morati bar malo i da zaplačemo.
***
UZIMAM TE POMALO
Krišom iznesem iz ostave veliku teglu u kojoj sam te sačuvala, skinem mrve prašine i celofan, uzimam te pomalo kad okasnim da ručam ili večeram, pa ni sa kim ne delim što ne bih mogla opet da sastavim, a što mora da potraje duže nego mošti svetaca.
***
MILENA, MILENA
Nekako izgleda kao da Milena Barili u limenoj kutiji nosi moj pepeo po Rimu i okleva da me sahrani na Groblju stranaca, u srpskim kaljugama grobovi su vazda zauzeti, u svakom kvadratu su aleje velikana i zaslužnih građana. Neki su mi obećavali posmrtne govore u heksametrima, u kilometrima, i daće u kućici za ptice. Milena, dakle, u pesmama bezočno laže kako moj kaput nikada neće pripasti mojoj majci, pejzaži neće stati na ludi kamen između ramova, bez nas lagodno živi bar deset domovina, Menoti još uči prazne kostime da po taktu traže kosti od Njujorka do Požarevca, tamo gde na portretima šene licemerna pseta i nijedno nije naše Luče. Milena, dakle, bezočno laže…
***
ČEKOVI BEZ POKRIĆA
Skrstiš ruke i razveješ se u dubine, u Zakopane, od grada do grada, po pristaništima, zarđalim kolosecima, ispod jorgana i jorgovana, dok lađe unepovrat odvoze tvoje rovove i barikade, nameštene osmehe, dane merene crnim kafama, pozajmice glumaca, šmiranja zelenaša, na čekovima bez pokrića čitaš da nisu samo rečenice obezličene.
***
KADA PROLAZI LETO
Kada prolazi leto, konačno naučiš šta je retrospekcija: senke su skraćene za glavu, ruke ti rastu unedogled i sve je kako kažeš mada ti više i nije važno. Mazge su bile nedopustivo poslušne, orkestri u provinciji na ugovor zaposliše zvečarke, svrake su orahe krale pa poklanjale, a moji kopači zlata vraćaju se sa praznim bisagama, da podelimo ravnodušnosti na ravne časti.
LJILJANA ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ rođena je 1964. godine u Beogradu. Osnovne i magistarske studije završila je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Zbirku pesama ”Doživljaji u krvotoku” (KOS, Beograd) objavila je 1996. godine, a naučnu monografiju ”Pesničke proze Tina Ujevića” (Presing, Mladenovac) 2019. Druga pesnička zbirka ”Ljiljana, molim te” u Ediciji ”Prisustva” (Presing, Mladenovac) pojavila se u knjižarama 2021. Edicija ”Vrtlog” iste izdavačke kuće ove godine donosi ”Montažu anonimnih dojava”. Eseji, prikazi, poezija i kratke priče više puta su joj nagrađivani i štampani u zbornicima, časopisima i listovima, objavljivani na portalima za književnost.
čovjek-časopis 