Bio je to naš omiljeni komad zemlje. Napušteni vojni poligon kraj obale, odlagalište smeća i šuta. Dominirao je salonit, azbestocement razbacan na gomilama građevinskog otpada. Ostaci kamenih baraka bešćutno su se trunili na čvorištu vjetrova. Umorna trava odbijala da u potpunosti izumre i pretvori se u šljunak.
Udarom prvih mrazeva pucali smo dugačke šetnje. Svjetlost se naprezala da osvoji taj dio prostora. Prašina jeseni navlačila se po rastinju i starim brdima. Drveće spuštalo korijenje kraj vode kako bi produžilo život na goleti. Pušili smo džointe u zavjetrinama i pješačili desetine kilometara. Prepušteni zakašnjelim pejzažima najčešće nismo razgovarali. Sjeverac je udarao u prsa. Nadjačavali su ga samo točkovi vozova sa željezničkog mosta. U tim godinama bez kompasa sve je djelovalo zaustavljeno. Odustajanje se rađalo s novim danom. Na umu je jedino bilo osamljivanje.
Parkirali bismo uz jednu od baraka. Cugali uz muziku s radija izolirani u mrakom presvučenom prostoru. Osjećali smo mu puls kad bismo napustili kabinu auta da se ispišamo i provjetrimo zadimljene glave. Govorili su da će kad se dovrši novi most tu niknuti naselja i stambeni blokovi. Ti planovi zvučali su neizvodivo i daleko. Niko nije želio tu kontaminiranu pustoš. Izgriženi betonski elementi za vojne vježbe izbijali su iz zemlje poput rebara drevnog kolosa. Trebale bi godine da se iz temelja iščupaju armirane žile i zemlja poravna. Vjerovao sam da poligon treba zaštititi i onda pokazivati kao spomenik okupacije. Pomoglo bi moje buduće iskustvo vodiča, a turista željnih raspada i smrti neće nedostajati.
Ponekad sam pješačio sam. Sretao pokojeg lovca na štigliće, ljude s psima ili u potrazi za metalom. Na nasipu pod kojim su zviždale napuštene prostorije izraslo je debelo drvo rusovine. Pramen na ćelavoj glavi bunkera. Penjao sam se i osmatrao tačku u daljini. Erodirani komad planine. Na to sam mjesto oduvijek želio stići. Jednom sam bio blizu, skupljali smo divlji šipak u podnožju Prenja, ali noć je glasno odjeknula u klancu i donijela studen. Žurno smo se spustili i odvezli nazad u grad. Od tada, kad putujem na sjever, taj odlomljeni otisak ispraćam s gorčinom.
Uskoro su građevinske mašine užurbanije opsjedale most. Noću smo sjedili na njegovoj nedovršenoj konstrukciji. Čuvar nas nije tjerao. Posjedio bi i popio s nama pivo, povukao koji dim. Kontejner u kojem je noćivao imao je ispisan rok za završetak radova. Prošao je još davno, a on rekao da se kralo na materijalu, kao i uvijek kod nas. Tih mjeseci slabo smo izlazili u grad. Pokoji koncert, tek da se pojavimo među ljudima. Slušali smo proticanje rijeke pod kičmom mosta, život je i dalje stajao kao zaljepljen za pod. Bilo nam je tek dvadeset, a bili smo umorni. Omamljeni pivom i travom, razišli bismo se besciljno, jedan po jedan, kao ljudi bez stalnog staništa.
Svakog prvog decembra u godini, ritualno smo palili grmlje čička odrvenilo od starosti. Vjerovali smo da donosi pročišćenje i odmiče nesreću. Lomača je bila dovoljno velika da rasvijetli dobar dio stare kasarne. Bilo je nečega paganskog u tom činu, našim obasjanim licima i načinu na koji smo se smijali dok se gust dim otakao u nebo. Oganj je gorio svega deset minuta, jedini plamen na otvorenoj noći. Osušeno granje pucketalo je snagom petardi i najavljivalo povratak zime u kotlinu.
Adis je volio spomenuti da je svo zemljište nekada pripadalo njegovoj porodici. Dolaskom monarhije, ono im je oduzeto. Podignuta je pojasna utvrda kasarne. Voljeli smo tu priču. Vjerovao je da je nesuđeni nasljednik koji gazi po otetoj zemlji. Prisjeća se posjeda kroz nepravdu Austrougara prema svojim pokojnicima, nekadašnjim trgovcima svilom.
Kad mi je uginuo pas, odabrao sam smekšan grumen poligona i zakopao ga. Obilazio sam obilježeni grob tokom šetnji ali su ga ubrzo prekrile nove naplavine šuta. Ti arhipelazi su pod rafalima kiše cijedili bijelu krv i slijevali se niz stjenovite obale u rijeku. Dan poslije, okamenili bi ih sunce i vjetar. Ostajali su stajati kao tek isklesani kipovi kojima nedostaje završna finesa. Bivalo ih je sve više, davao sam im imena jadranskih otoka. Usred zime posjetio bih Cres i Lastovo, onda se zaputio prema Kornatima.
Bio sam tada zaposlen u firmi za proizvodnju i ugradnju prozora. Sirova radna snaga. Natovareni otpad iz stanova kamion je vozio prema poligonu. Istovarali smo ga pred kućom romske porodice usidrene na samom kraju oblasti. Bili su jedini živi stanovnici kasarne, sviknuti na okrutnost krajolika. Radovali su se svakom našem dolasku. Iščupano drvo su koristili za ogrijev, a sačuvane prozore ugrađivali u svoju staklenu utvrdu iz koje je uvijek sukljao dim. Čudio sam se kako taj osamljeni kućerak izdrži zimske navale vjetrova i avgustovsko sunce. Kakvom božjom statikom ostaje uspravan. Viđao sam ih sve do trenutka kad su im čergu zapalili lokalni poduzetnici. Glad za eksploatacijom šljunka uveliko je bujala, nije bilo mjesta za prepreke. Pogotovo za ciganska posla.
Betonska korita bazena kasarne služila su nekada za borbe pasa. Tu se noću okupljala dizelaška omladina s podivljalim rasama. Izmučene životinje su se borile do iznemoglosti, na kraju bi ih dokrajčili pištoljem ili kamenovali u nedostatku olova. Pokretala ih je krv i zabava, nešto sitnih opklada. To su bile priče starijih od mene i doba takve anarhije minulo je prije nekoliko godina. Kožu bazena presvukao je korov i bodljikavo cvijeće. Masa izgrafitiranih imena. Ono što je preostalo od psećih života sada je zarasla površina, a žestoki momci su uveliko među grobovima.
Kad je most napravljen, prestali smo odlaziti na poligon. Preselio sam u kafane i pronašao lakše poslove. Prošlost je djelovala mračna i promašena. Pasivnost je izgubila toplinu, postala hladna i željezna. Nisam se želio sjećati. Akumulacija odložene snage razvila se u želju za stalnim izletima. Krenuo sam putovati. S novim pasošem konačno sam izašao iz države. Zaredale su studentske razmjene, djevojke i hemija. Nastavio sam posjećivati napuštene prostore po raznim gradovima, tražiti ostatke tuđih života. Usađena satrulost tjerala je dušu u slične mirise, tamo sam se osjećao udomaćen. U zagrljaju hrđe i ruševina.
U jednoj posve neobičnoj noći na istanbulskom aerodromu, upoznao sam čovjeka koji je služio vojni rok u našoj kasarni. Sjedili smo jedan do drugog na gejtu i čekali let za Sarajevo. Upratio je na mom rancu prišivku lokalnog pank benda i raspričao se. Bio je to izlijev sirovih refleksija na godinu dana pred žuborenje rata. Ispričao mi je kako je na dopustu odlazio uvijek u istu kafanu gdje je šankerisao mladić koji mu se sviđao. Davor. Družili su se i povremeno igrali bilijar. Za otvorene emocije nije bilo prostora. Kad se plotun već ustalio u zraku, Davor se priključio jednoj vojsci, on drugoj. Kasarnu su uskoro raznijeli eksplozivom, a Davor poginuo u deblokadi grada. Sjećanje na poligon je znoj izbačen kroz vježbe nakon pijanki. Sve ostalo je trauma, rekao je i ukrcao se u avion sa ženom Turkinjom.
Već sam emigrirao među Ardene i Atlantik. Dolazio sam povremeno u pauzama između ispita. Grad je vukao za sobom sidro masovnih migracija i živio sezonski. Osipanje poznatih faca se nastavilo. Ljeto se udaljavalo od svojih starih oblika koji su zauvijek zamukli. Boravio sam među najužom ekipom u starom gradu. I dalje su se dobro držali, posvećeni nametnutim planovima godina. Porodica, stan, bolje plaćen posao. Odgovornosti koje sam i dalje odbijao prihvatiti s pokrićem da sam na studiju vani.
Natjerao sam se da odem na svadbu prijatelja. Lijepa lokacija na uzvisini među ljubičastim gorjem. Vidio se bočni greben planine. Svega pedesetak gostiju okupilo se na privatnom imanju s bazenom i voćnjakom. Smiješio sam se i nazdravljao dignutim čašama, podmazan prahom i vinom. Drugi su jeli, plesali i kitili mjeh harmonike. Fotograf kružio i hvatao zanos. Otišao sam taksijem među prvima, dugo se vozeći cestama smekšalim od noćne rasvjete. Zamolio sam taksistu da me ostavi na mostu kraj poligona. Stajao sam oslonjen na ogradu, u daljini su bljesakala svjetla reflektora diskoteke na otvorenom. Pratio sam još malo tu predstavu na nebu, onda se odvukao u ponoćne kafane.
Svaki dan proveden kući sjenčio je razum. Udisao sam ostatke prašine u svojoj staroj sobi. Prošli mjesec u stan su ušli moleri i prekrečili plavu boju zidova. Dočekala me bjelina u kojoj nisam mogao zaspati. Vrtio sam se osluškujući strujanje saobraćaja, glasove turista s kasnonoćnog autobusa. Ujutru je sunce rastakalo zidove, i s roletnama je bilo nepodnošljivo. Odmor sam proveo svodeći bilancu. Posjedovao sam skoro pa ništa, naviknut na stalno kretanje. Nije bilo predmeta vrijednih priče. Ostali su toponimi koji su mi i dalje pripadali i od kojih sam se sve više udaljavao. Poludjela brda hučala su vrelim dahom, rijeka vrištala iz korita. Besvjesno nebo skrivalo je odgovore, odnoseći svježinu i strast sezone. Javljalo se beznađe koje je nadilazilo jezik. Željan amnezije, prebukirao sam let i odlučio skratiti odmor.
Tri dana pred moj polazak stigla je vijest da je nestao otac našeg poznanika. Nije ga bilo već drugi dan. Običavao je izbivati kad popije ali povratak čašici je sada djelovao besmisleno. Bio je povučen čovjek okrenut vjeri. Bivši alkoholičar koji se posljednih godina doveo u red i posjećivao džamiju. Išao je i na hodoćašće u Mekku, drugovao sa lokalnim hodžama. Vrata dženneta su za njega bila otvorena.
Krenuli smo u podne. Skupilo nas se petero. Odlučili smo prečešljati obalu rijeke, mjesta gdje su ga viđali kako šeta nakon molitve. Bio je početak septembra, sunčana subota. Dugo smo hodali i dozivali ga. Obuzimala nas je povremena tišina. Bili smo svjesni kako takve potrage obično završe. Nasilne smrti su nas zaobišle. Ispratili smo rane odlaske mnogih roditelja i nekoliko naših vršnjaka. Sjećali smo ih se kao lagane svjetlosti u oknu prozora. Znao sam da će se još kratko držati u sjećanju, onda će i svjetlosti nestati.
Stali smo na trenutak da se odmorimo. Izvukao sam džoint, pripalio ga. U mene se uselio neobjašnjiv strah. Gledao sam oko sebe, u lica svojih prijatelja, izmoždena naglim odrastanjem. Tek tada sam ih prvi put zaista vidio, u zlatnom satu, pod tupim uglom padajućeg sunca. Bila su to lica mladih staraca. Pogled na njih gužvao je grlo. Htio sam ih ovjekovječiti fotografijom da ih takve zapamtim, ali su ruke posustale. Oni su upijali posljednju toplinu, okrećući se za pticama što su šestarile iznad kompleksa kasarne.
Dan se gasio uslijed nadiranja pomrčine. Zašli smo na poligon i zaputili se prema jednoj od tri preostale barake. Bile su ruševnije od posljednjeg puta kad smo ih vidjeli. U drugoj smo našli tijelo kako visi s metalne grede. Najhrabriji od nas, Miki, skinuo ga je i položio na ošljunčani pod. Ostalo je završila policija. Dženaza je bila mala, kiša i radni dan razvodnili su svijet. Popili smo kafu da prekinemo repove smrti i rasuli se u maršrutama rane jeseni.
Ujutru sam otputovao nazad. Izašao sam na ostatak ispita i sjeo u voz za Rotterdam. Tamo sam dugo vrludao smočenim ulicama. Bezdoman i napušen. Našao sam jedan prazan surinamski kafe. U međuvremenu je stigla poruka od prijatelja da je postao otac. Naručio sam čaj i zaplakao.
– priča je izvorno objavljena na Stranama 24.6.2023. –
______________________________________________________
SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je Srednju likovnu školu “Gabrijel Jurkić” u odsjeku grafike. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu “Strane”. Iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča “Ljetne himne” (2015) u izdanju SPKD Prosvjeta Mostar. Njegova druga knjiga, zbirka priča “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), objavljena je u izdanju VBZ Zagreb, Buybook Sarajevo i LOM Beograd. Povremeno piše poeziju.
čovjek-časopis 