Month: June 2023

TRI PJESME ALEKSANDRE VUJISIĆ

poezija

S KONCA I KONOPCA

Moja depresija voli
da izađe u šetnju,
šepuri se kao paun
i stavlja mi šake na oči,
a šake su joj tople
i lako me prevare,
poznate su
i mirišu na limun,
a vi se pitate otkud
paunu šake –
moja depresija
je mitsko biće,
koje nudi bijeg
od poznatog,
pola paun,
pola čovjek,
odsad i dovijek.

Moja depresija
mi plete džempere
u kojima je udobno
i kad me oni zagrle
ja ne želim vani,
obučem ih
pa se i ja šepurim
s njom –
a vi se pitate
odakle mitskom biću
igle za pletenje,
ostavile im žene
koje nijesu njima
ništa obavile,
od bola se presavile.

Moja depresija ima
lice milog djeteta
koje samo trčkara
pored rijeke u
sunčan dan,
skoro da u meni
izaziva materinske
osjećaje –
a vi se pitate
otkud depresiji majka,
povela su je do nje
sva djeca koju
niko nije umio da voli,
djeca zanemarena,
zbog damara
zaboravljena.

Moja depresija ima
zube
i često se smije,
koristi uredno pastu,
minutaža sa četkicom
je baš ona prava,
ona ispira zube
studiozno,
sve po savjetu ljekara –
a vi se pitate
otkud depresiji
stomatolog,
i da li koristi zubni
konac:
ne brinite, sve je
uredno,
samo da nikad
ne pronađe
konopac.

***

(SU)ŽIVOT

Dvije šolje za kafu,
dupli ključevi,
bračni krevet,
dva tanjira,
dvije čaše vina,
dva peškira,
dvije četkice za zube,
dva jastuka,
dvije jakne,
dva sunca,
a nedostaje mi
da pričamo
kao da od svega
u stanu postoji
samo po jedno.

***

DOK SPAVAM

Dok spavam
bijesni psi vrebaju
da rastrgnu moje snove.
Dok spavam
riječi izlaze iz knjiga
i čekaju da srce prepolove.
Dok spavam
tresu se obećanja kao
promrzle ptice.
Dok spavam
razum šeta bosonog
kroz kučine i trice.
Dok spavam
tuge se hvataju za ruke
i izvode najljepše plesove.
Dok spavam
talasi razbijaju o obalu
nagomilane bjesove.
Dok spavam
putujem da nađem radost
i ostala bogatstva uzaludna.
Dok spavam
tvoje oči me gledaju
nježno, kao nikada dok
sam budna.

_______________________________________________

ALEKSANDRA (LEKIĆ) VUJISIĆ rođena je 1979. godine u Podgorici. Autorka je zbirke poezije za odrasle “Krvarim po pismima” (IK “Poetikum”, jun 2022.), te zbirke poezije i proze za djecu koja izlazi iz štampe dp kraja juna 2023. (podržana na konkursu Sekretarijarata za kulturu Glavnog grada).
Profesorica je engleskog jezika i književnosti, govori italijanski jezik i bavi se pisanjem poezije i proze za djecu i odrasle. Angažovana je na različitim međunarodnim projektima, završila je više stručnih kurseva iz različitih oblasti u zemlji i inostranstvu. Osnivačica je Kulturnog centra “Čigralište” (Podgorica, Crna Gora, http://www.bajke.me) koji se bavi promovisanjem značaja čitanja u ranom uzrastu.
Zastupljena je u više od pedeset zbornika i zbirki izdatih širom svijeta, sajtovima i portalima koji promovišu književne stvaraoce i dobitnica je više nagrada na međunarodnim konkursima i festivalima.
U pripremi je njena druga zbirka poezije za odrasle, kao i zbirka kartkih priča. Piše na maternjem i engleskom jeziku, a njena poezija je prevođena na italijanski, španski, kineski, poljski i druge jezike.

KRATKA PRIČA SRĐANA GAVRILOVIĆA: POLIGON

proza

Bio je to naš omiljeni komad zemlje. Napušteni vojni poligon kraj obale, odlagalište smeća i šuta. Dominirao je salonit, azbestocement razbacan na gomilama građevinskog otpada. Ostaci kamenih baraka bešćutno su se trunili na čvorištu vjetrova. Umorna trava odbijala da u potpunosti izumre i pretvori se u šljunak.

Udarom prvih mrazeva pucali smo dugačke šetnje. Svjetlost se naprezala da osvoji taj dio prostora. Prašina jeseni navlačila se po rastinju i starim brdima. Drveće spuštalo korijenje kraj vode kako bi produžilo život na goleti. Pušili smo džointe u zavjetrinama i pješačili desetine kilometara. Prepušteni zakašnjelim pejzažima najčešće nismo razgovarali. Sjeverac je udarao u prsa. Nadjačavali su ga samo točkovi vozova sa željezničkog mosta. U tim godinama bez kompasa sve je djelovalo zaustavljeno. Odustajanje se rađalo s novim danom. Na umu je jedino bilo osamljivanje.

Parkirali bismo uz jednu od baraka. Cugali uz muziku s radija izolirani u mrakom presvučenom prostoru. Osjećali smo mu puls kad bismo napustili kabinu auta da se ispišamo i provjetrimo zadimljene glave. Govorili su da će kad se dovrši novi most tu niknuti naselja i stambeni blokovi. Ti planovi zvučali su neizvodivo i daleko. Niko nije želio tu kontaminiranu pustoš. Izgriženi betonski elementi za vojne vježbe izbijali su iz zemlje poput rebara drevnog kolosa. Trebale bi godine da se iz temelja iščupaju armirane žile i zemlja poravna. Vjerovao sam da poligon treba zaštititi i onda pokazivati kao spomenik okupacije. Pomoglo bi moje buduće iskustvo vodiča, a turista željnih raspada i smrti neće nedostajati.

Ponekad sam pješačio sam. Sretao pokojeg lovca na štigliće, ljude s psima ili u potrazi za metalom. Na nasipu pod kojim su zviždale napuštene prostorije izraslo je debelo drvo rusovine. Pramen na ćelavoj glavi bunkera. Penjao sam se i osmatrao tačku u daljini. Erodirani komad planine. Na to sam mjesto oduvijek želio stići. Jednom sam bio blizu, skupljali smo divlji šipak u podnožju Prenja, ali noć je glasno odjeknula u klancu i donijela studen. Žurno smo se spustili i odvezli nazad u grad. Od tada, kad putujem na sjever, taj odlomljeni otisak ispraćam s gorčinom.

Uskoro su građevinske mašine užurbanije opsjedale most. Noću smo sjedili na njegovoj nedovršenoj konstrukciji. Čuvar nas nije tjerao. Posjedio bi i popio s nama pivo, povukao koji dim. Kontejner u kojem je noćivao imao je ispisan rok za završetak radova. Prošao je još davno, a on rekao da se kralo na materijalu, kao i uvijek kod nas. Tih mjeseci slabo smo izlazili u grad. Pokoji koncert, tek da se pojavimo među ljudima. Slušali smo proticanje rijeke pod kičmom mosta, život je i dalje stajao kao zaljepljen za pod. Bilo nam je tek dvadeset, a bili smo umorni. Omamljeni pivom i travom, razišli bismo se besciljno, jedan po jedan, kao ljudi bez stalnog staništa.

Svakog prvog decembra u godini, ritualno smo palili grmlje čička odrvenilo od starosti. Vjerovali smo da donosi pročišćenje i odmiče nesreću. Lomača je bila dovoljno velika da rasvijetli dobar dio stare kasarne. Bilo je nečega paganskog u tom činu, našim obasjanim licima i načinu na koji smo se smijali dok se gust dim otakao u nebo. Oganj je gorio svega deset minuta, jedini plamen na otvorenoj noći. Osušeno granje pucketalo je snagom petardi i najavljivalo povratak zime u kotlinu.

Adis je volio spomenuti da je svo zemljište nekada pripadalo njegovoj porodici. Dolaskom monarhije, ono im je oduzeto. Podignuta je pojasna utvrda kasarne. Voljeli smo tu priču. Vjerovao je da je nesuđeni nasljednik koji gazi po otetoj zemlji. Prisjeća se posjeda kroz nepravdu Austrougara prema svojim pokojnicima, nekadašnjim trgovcima svilom.

Kad mi je uginuo pas, odabrao sam smekšan grumen poligona i zakopao ga. Obilazio sam obilježeni grob tokom šetnji ali su ga ubrzo prekrile nove naplavine šuta. Ti arhipelazi su pod rafalima kiše cijedili bijelu krv i slijevali se niz stjenovite obale u rijeku. Dan poslije, okamenili bi ih sunce i vjetar. Ostajali su stajati kao tek isklesani kipovi kojima nedostaje završna finesa. Bivalo ih je sve više, davao sam im imena jadranskih otoka. Usred zime posjetio bih Cres i Lastovo, onda se zaputio prema Kornatima.

Bio sam tada zaposlen u firmi za proizvodnju i ugradnju prozora. Sirova radna snaga. Natovareni otpad iz stanova kamion je vozio prema poligonu. Istovarali smo ga pred kućom romske porodice usidrene na samom kraju oblasti. Bili su jedini živi stanovnici kasarne, sviknuti na okrutnost krajolika. Radovali su se svakom našem dolasku. Iščupano drvo su koristili za ogrijev, a sačuvane prozore ugrađivali u svoju staklenu utvrdu iz koje je uvijek sukljao dim. Čudio sam se kako taj osamljeni kućerak izdrži zimske navale vjetrova i avgustovsko sunce. Kakvom božjom statikom ostaje uspravan. Viđao sam ih sve do trenutka kad su im čergu zapalili lokalni poduzetnici. Glad za eksploatacijom šljunka uveliko je bujala, nije bilo mjesta za prepreke. Pogotovo za ciganska posla.

Betonska korita bazena kasarne služila su nekada za borbe pasa. Tu se noću okupljala dizelaška omladina s podivljalim rasama. Izmučene životinje su se borile do iznemoglosti, na kraju bi ih dokrajčili pištoljem ili kamenovali u nedostatku olova. Pokretala ih je krv i zabava, nešto sitnih opklada. To su bile priče starijih od mene i doba takve anarhije minulo je prije nekoliko godina. Kožu bazena presvukao je korov i bodljikavo cvijeće. Masa izgrafitiranih imena. Ono što je preostalo od psećih života sada je zarasla površina, a žestoki momci su uveliko među grobovima.

Kad je most napravljen, prestali smo odlaziti na poligon. Preselio sam u kafane i pronašao lakše poslove. Prošlost je djelovala mračna i promašena. Pasivnost je izgubila toplinu, postala hladna i željezna. Nisam se želio sjećati. Akumulacija odložene snage razvila se u želju za stalnim izletima. Krenuo sam putovati. S novim pasošem konačno sam izašao iz države. Zaredale su studentske razmjene, djevojke i hemija. Nastavio sam posjećivati napuštene prostore po raznim gradovima, tražiti ostatke tuđih života. Usađena satrulost tjerala je dušu u slične mirise, tamo sam se osjećao udomaćen. U zagrljaju hrđe i ruševina.

U jednoj posve neobičnoj noći na istanbulskom aerodromu, upoznao sam čovjeka koji je služio vojni rok u našoj kasarni. Sjedili smo jedan do drugog na gejtu i čekali let za Sarajevo. Upratio je na mom rancu prišivku lokalnog pank benda i raspričao se. Bio je to izlijev sirovih refleksija na godinu dana pred žuborenje rata. Ispričao mi je kako je na dopustu odlazio uvijek u istu kafanu gdje je šankerisao mladić koji mu se sviđao. Davor. Družili su se i povremeno igrali bilijar. Za otvorene emocije nije bilo prostora. Kad se plotun već ustalio u zraku, Davor se priključio jednoj vojsci, on drugoj. Kasarnu su uskoro raznijeli eksplozivom, a Davor poginuo u deblokadi grada. Sjećanje na poligon je znoj izbačen kroz vježbe nakon pijanki. Sve ostalo je trauma, rekao je i ukrcao se u avion sa ženom Turkinjom.

Već sam emigrirao među Ardene i Atlantik. Dolazio sam povremeno u pauzama između ispita. Grad je vukao za sobom sidro masovnih migracija i živio sezonski. Osipanje poznatih faca se nastavilo. Ljeto se udaljavalo od svojih starih oblika koji su zauvijek zamukli. Boravio sam među najužom ekipom u starom gradu. I dalje su se dobro držali, posvećeni nametnutim planovima godina. Porodica, stan, bolje plaćen posao. Odgovornosti koje sam i dalje odbijao prihvatiti s pokrićem da sam na studiju vani.

Natjerao sam se da odem na svadbu prijatelja. Lijepa lokacija na uzvisini među ljubičastim gorjem. Vidio se bočni greben planine. Svega pedesetak gostiju okupilo se na privatnom imanju s bazenom i voćnjakom. Smiješio sam se i nazdravljao dignutim čašama, podmazan prahom i vinom. Drugi su jeli, plesali i kitili mjeh harmonike. Fotograf kružio i hvatao zanos. Otišao sam taksijem među prvima, dugo se vozeći cestama smekšalim od noćne rasvjete. Zamolio sam taksistu da me ostavi na mostu kraj poligona. Stajao sam oslonjen na ogradu, u daljini su bljesakala svjetla reflektora diskoteke na otvorenom. Pratio sam još malo tu predstavu na nebu, onda se odvukao u ponoćne kafane.

Svaki dan proveden kući sjenčio je razum. Udisao sam ostatke prašine u svojoj staroj sobi. Prošli mjesec u stan su ušli moleri i prekrečili plavu boju zidova. Dočekala me bjelina u kojoj nisam mogao zaspati. Vrtio sam se osluškujući strujanje saobraćaja, glasove turista s kasnonoćnog autobusa. Ujutru je sunce rastakalo zidove, i s roletnama je bilo nepodnošljivo. Odmor sam proveo svodeći bilancu. Posjedovao sam skoro pa ništa, naviknut na stalno kretanje. Nije bilo predmeta vrijednih priče. Ostali su toponimi koji su mi i dalje pripadali i od kojih sam se sve više udaljavao. Poludjela brda hučala su vrelim dahom, rijeka vrištala iz korita. Besvjesno nebo skrivalo je odgovore, odnoseći svježinu i strast sezone. Javljalo se beznađe koje je nadilazilo jezik. Željan amnezije, prebukirao sam let i odlučio skratiti odmor.

Tri dana pred moj polazak stigla je vijest da je nestao otac našeg poznanika. Nije ga bilo već drugi dan. Običavao je izbivati kad popije ali povratak čašici je sada djelovao besmisleno. Bio je povučen čovjek okrenut vjeri. Bivši alkoholičar koji se posljednih godina doveo u red i posjećivao džamiju. Išao je i na hodoćašće u Mekku, drugovao sa lokalnim hodžama. Vrata dženneta su za njega bila otvorena.

Krenuli smo u podne. Skupilo nas se petero. Odlučili smo prečešljati obalu rijeke, mjesta gdje su ga viđali kako šeta nakon molitve. Bio je početak septembra, sunčana subota. Dugo smo hodali i dozivali ga. Obuzimala nas je povremena tišina. Bili smo svjesni kako takve potrage obično završe. Nasilne smrti su nas zaobišle. Ispratili smo rane odlaske mnogih roditelja i nekoliko naših vršnjaka. Sjećali smo ih se kao lagane svjetlosti u oknu prozora. Znao sam da će se još kratko držati u sjećanju, onda će i svjetlosti nestati.

Stali smo na trenutak da se odmorimo. Izvukao sam džoint, pripalio ga. U mene se uselio neobjašnjiv strah. Gledao sam oko sebe, u lica svojih prijatelja, izmoždena naglim odrastanjem. Tek tada sam ih prvi put zaista vidio, u zlatnom satu, pod tupim uglom padajućeg sunca. Bila su to lica mladih staraca. Pogled na njih gužvao je grlo. Htio sam ih ovjekovječiti fotografijom da ih takve zapamtim, ali su ruke posustale. Oni su upijali posljednju toplinu, okrećući se za pticama što su šestarile iznad kompleksa kasarne.

Dan se gasio uslijed nadiranja pomrčine. Zašli smo na poligon i zaputili se prema jednoj od tri preostale barake. Bile su ruševnije od posljednjeg puta kad smo ih vidjeli. U drugoj smo našli tijelo kako visi s metalne grede. Najhrabriji od nas, Miki, skinuo ga je i položio na ošljunčani pod. Ostalo je završila policija. Dženaza je bila mala, kiša i radni dan razvodnili su svijet. Popili smo kafu da prekinemo repove smrti i rasuli se u maršrutama rane jeseni.

Ujutru sam otputovao nazad. Izašao sam na ostatak ispita i sjeo u voz za Rotterdam. Tamo sam dugo vrludao smočenim ulicama. Bezdoman i napušen. Našao sam jedan prazan surinamski kafe. U međuvremenu je stigla poruka od prijatelja da je postao otac. Naručio sam čaj i zaplakao.

– priča je izvorno objavljena na Stranama 24.6.2023. –

______________________________________________________

SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je Srednju likovnu školu “Gabrijel Jurkić” u odsjeku grafike. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu “Strane”. Iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča “Ljetne himne” (2015) u izdanju SPKD Prosvjeta Mostar. Njegova druga knjiga, zbirka priča “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), objavljena je u izdanju VBZ Zagreb, Buybook Sarajevo i LOM Beograd. Povremeno piše poeziju.

KRATKA PRIČA NATAŠE SKAZLIĆ: CRVENI SHINKANSEN

proza

Čekamo pred Franšom. Crveni se tramvaj sporo spušta niz ulicu, očigledno je imao nesreću, odlazi u garažu pa u otpad, pretpostavljamo. Boja je na mnogo mjesta oguljena, lim je iskrivljen i pod upravljačkom kabinom i bočno, ali putnici su unutra, ima ih barem petnaest.
– Ovaj prometuje redovno. Tatra KT4, imamo ih mi još nekoliko, ali u mnogo boljem stanju. Nije to baš normalno, izginut će im ljudi.
– Da ikako mogu, sad bih ga popravila.
– Zašto?
– Ne znam. Osjećala bih se bolje. Znam da zvuči glupo, ali zamisli da smo ugledali sjajan japansko crveni tramvaj s blistavim kromiranim dodacima. Kako bi se osjećao?
– Vjerojatno bih nešto opsovao. To stvarno ne bi bilo u redu.
– Bilo bi najbolje da je prosječan, onako kao naši. Ni spektakularno nov, ni olupina.
– Ne, mislim da je baš u redu što je olupina.
– Pa nisu ti ljudi krivi.
– A tko je kriv?
– Sigurno ne ovi.
– To ne možeš znati.

Gubi se u njegovom zagrljaju. Zaplakala bi da nije toliko napeta, ali ovo nisu ta vrata. Gomìlā još stresa i suza u tijelo. Grli mene. Govori mi da sam lijepa. I ti si lijepa, kažem. O, ne, ne, ti si ljepša. Prihvaćam jer mi se učini da joj je to važno. Muškarac pruža ruku. Zove se Milan. Djeluje nježno i krhko kao što to mogu samo visoki, krupni muškarci. Njegov je stisak čvrst, ali pažljivo doziran.
– Hajde da ručamo – pozove.
Trčkaramo do ulaza. Hladno je.

Brusketa Franš – guščja jetra s crnim tartufom, carpaccio od bifteka, plata kozjih sireva i junećih pršuta, kajmak. Sanja pita hoćemo li mešano za glavno. Hoćemo, miješano je uvijek dobro, i vi znate, čim predlažete. Tri konobara nose pladnjeve s biftecima, pa saltimboccu, Stroganof, opet guščja jetra. Pogledam Zvonca, nama je nešto drugo miješano. Dolazi još jedan konobar, nečujno spušta novi pladanj – uštipci, vješalice, pljeskavice, neki nepoznati mi zamotuljci, janjeći ili kozleći kotleti, maleni, za zalogaj. Miriše roštilj. Salate kojekakve posvuda. Hrskavi krumpiri, zapečeni grah, topao kruh, pogačice sa čvarcima.
– Još netko dolazi? – pitam
– Poneti ćemo kući – govori Sanja – Nismo znali kolike su porcije.
Zvonac me trkne nogom, pomirljivo ga potapšam po bedru.
Restoran je lijep, zima je pa ne možemo u vrt, ali čujem šum vode koja se prelijeva u nešto metalno, baš tu pod prozorom. Divno je leti, svakako ćete još doći.
– Pogledaj – Milan mi pokazuje jelovnik u kojemu su posebno istaknuta maslinova ulja – Čak tri iz Hrvatske. To su sigurno dalmatinska.
– Sva tri istarska – kažem. Objašnjavam mu razliku, a onda prelazimo na pršute. Zainteresiran je. Volio bi da jednom odu živjeti na selo. Ne, ne razmišlja o uzgoju svinja. Priča mi anegdotu o nekom Leskovčaninu na letovanju u Rogoznici i zabuni oko duvanja i puhanja vetra. Ne čujem dobro, sad je već poprilična gužva, ali smijem se. Toči mi Dingač. Pita me što radim, koliko smo već zajedno i planiramo li nešto, Sanji se sviđam, kaže. Gura mi menu otvoren na stranici s desertima. Zvonac se pridružuje, biramo s nevjerojatno duge liste, prislanja prst, čitam: Banana „Split“. Zatomljujemo smijeh, okrećem stranicu, a tamo je popis vrsta soli. Nude i iransku i britansku, nema paške, ni sira ni soli. Nije nam jasno zašto su navedene te soli. Naručiš, valjda, biftek s plavom perzijskom ili crvenom sicilijanskom.
– Nema žita sa šlagom – šapne mi.
– Ima kesten pire – odgovorim.
Sjedimo ovdje već treći sat, ne prestajemo jesti.
– Što znači Franš? – pitam Sanju
– Nazvan je po ulici, ovde u blizini, a reč je o nekom francuskom generalu iz Prvog svetskog rata koji je osobito gotivio srpske vojnike. Glupost neka, kao i sve.
– Pod njegovom je komandom probijen Solunski front i oslobođena Srbija. Dobio je titulu srpskog vojvode. Dobro Sanja kaže, glupost neka. Hajde da krenemo. Hoćemo li?

Kuća je stara, udobna prizemnica. Gledamo filmove. Najprije Mi nismo anđeli, a onda Maratonce po ne znam koji put u životu. Valjamo se po trosjedima, pijemo, pjevamo. Sanja ne skida osmijeh. Sve je dobro, sve je kako treba biti.
Na zidu pored televizora u ružičastom je okviru uvećani ultrazvučni snimak. Vidi se profil bebe, prćast nosić, brada, visoko čelo. Ne pitam ništa, ali Milan vidi.
– Izgubili smo bebu. Bila je sama – zadrži pogled na Sanji – dok sam bežao od mobilizacije. Dolazili su svaki dan, mesecima. Tako. Zabole njih za život.
– Pusti. Ajd nećemo sad – kaže Sanja pa počne grcati i odjuri u kupaonicu.
Milan krene za njom – Izvinjavam se, samo vi gledajte. Desi se još nekad, sad ćemo mi.

Ležimo kao nasukane jadranske tune u krevetu apartmana kojeg su pripremili za nas. Prsti su nam isprepleteni pod pokrivačem. Steže me.
– Evo časna riječ, da mogu sad bih im kupio crveni Shinkansen bullet s kromom visokoga sjaja. I japanski i japansko crveni pa neka osvoje Beograd ili svijet, u inat ili na radost, kako god hoće.

– iz zbornika natječaja/konkursa za kratku priču “Trenutak kad je meni počeo mir”, ForumZFD, 2023. –

___________________________________________________

NATAŠA SKAZLIĆ rođena je u Puli. Autorica je zbirke pripovijedaka Oni, humani bestijarij (prvo izdanje Aora, Zagreb 2008., urednica Nela Milijić; drugo izdanje BEK – Besplatne elektroničke knjige, Zagreb 2019.) i romana Bidon (Hena com, Zagreb 2015., urednik Davor Šišović). Osnivačica je i voditeljica Kreativnog pisanja, u sklopu kojega podučava pisanje proznih tekstova. Živi u Zagrebu.

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA MILANA JOVANOVIĆA “MOMBASA I DRUGI KRAJEVI”, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani”, edicija „Povelja”, 7/2023; tri pjesme

poezija

BRODOSKVRNUĆE

Važnije pitanje od toga
da li je Tezejev brod
i dalje Tezejev brod,
ako se zamene sve daske,
je pitanje
da li je Tezejev brod
i dalje brod,
ako ga stavite u muzej.

***

JA SÂM I EGONAUTIKA

Uostalom, niti Avesalom
niti Solomon. Ne ljubim, ne grlim.
Hrlim solo u svoj slom. Bez glasa.
Dubinu unutrašnjeg mora talasa
moja znatiželja da spoznam
gde je Mombasa, je li u njoj čovek?
Želja da znam proporcije i presek,
i je li ram mesto gde prestaje slika?
Zar tako teško je pitanje moje porcije
i koliko daleko je moja Utika?

***

DIJAGNOSTICIZAM

Mombasa je moja bolest,
a moja je bolest bolest sveta.
Mesto gde svest prestiže sebe,
saplete se, splete krivicu i izvinjenje…
(a krivicu sam stekao u krevecu).
Mombasa prlja savest svecu,
to mesto na kom se već zbio kraj
a preživeli skriveni u opni plešu
pokraj sopstvenog odra. Odraza
u vodi nema, sunce kopni,
kap mraza je na usni modra,
vreme se sprema.

Mombasa je moja bolest,
u njoj jed grči prste u pest
Ona je pripovest o usamljenosti,
zbirka dijagnoza u sliku i slika
mrtvog mora bez hridi, bez talasa,
bez jare da bridi, šapata da miluje,
bez piruete u jeziku, bez leka,
bez lirskih prizora. Bez spasa.
S mog prozora na Konjarniku
jasno se vidi koliko blizu je
Mombasa.

______________________________________

MILAN JOVANOVIĆ (1981, Beograd)
Godine 2011. objavio je prvu knjigu pesama – Kamenje iz džepova (Književna omladina Srbije).
Pesme i kratke priče objavljivao je u zbornicima i magazinima (Disovo proleće, Balkanski književni glasnik, Emitor, Znak Sagite, Politika, Politikin zabavnik). Kao urednik u izdavačkoj kući Darkwood uredio je oko dvesta izdanja. Objavio je više desetina kritičkih prikaza i eseja o stripu. Pokrenuo je izdavačku kuću Stalker posvećenu objavljivanju stripova i monografija o strip-autorima. Prevodi stripove i knjige (Kalvin i Hobs, Skalpirani i dr).
Živi, radi i piše u Beogradu.

KRATKA PRIČA SIMONIDE LONČAR: PRILIKOM CRTANJA

proza

Dugo sam u svesci crtala pantalone – dugo, zato što sam, u nanošenju tragova na papir, u oblikovanju antibrazdi, nabrajala tako da čuju samo prsti: april, maj, jun…[1] Kretanje moje pisaljke – u ovom kontekstu razumnije je reći crtaljke – bilo je na izvestan način kockasto i veselo (u stvari, veseo je bio zvuk crtanja) u poređenju sa nepotpunim isihazmom, u okviru toga sa statičnošću i tišinom okoline.

O pantalonama razmišljam više u tamnozelenom smislu, kao što je zelen svetoličko-gorskocarski realizam – nešto postavljeno u razuman, realan lokus: na ljudsko telo ili u brdsko selo; u realno vreme: u određeni čas ili određeni vek. Ipak, u svemu tome kola (od glagola kolati) rastinje, divlja žalost i udaljenost, kao da je tamnozelena – a sa njom, dakako, i prostor i vreme – posledica grubog kasa ili galopa ka nečemu što nije život i čovek. Vodušekovski kažem: Ne morem. Bog – predaleč si, predaleč. Utrujen tonem v svet, ki ves gori. Razumem ih – pantalone – dva kraka koji se šire, oble, bez namere da povrede – one su jedne pseudomakaze. Moram, pri crtanju, uzeti u obzir i njihov beskrajni, neopozivi plural (aha, utoliko je slučajna veza sa makazama manje slučajna!) jer čovek, ako ima potrebu za jednom pantalonom ili jednom makazom, bira da za takve stvari koristi reči suknja i nož.

Ne plutaj!, zato što nekad prestanem da pratim ono o čemu razmišljam, a to se često desi kod levog džepa, kao da postanem mesingana vaza koja me uvek upućuje na potpunu utrnulost, jer kada padne, proizvede takav gong koji ne iskrivi naše lice u empatičnu grimasu, zato što se nametne osećaj da je mesing pod večitom anestezijom (međutim, i čoveka se tiče takva gravitacija pada ili gravitacija smrti). Bela leđa telefona, odoše misli – moram naučiti da prebrodim levi džep, moram naučiti da strasno zaronim u čitanje i dosadne literature, moram prihvatiti korišćenje kišobrana kao uobičajeno i neupečatljivo. U oporosti samokritičnosti, praćenje misli se ponovo uspostavlja.

Čovek čoveku prodaje sukno – onaj koji je predao svoj novac i dobija nešto što je naizgled dobro, mačku u džaku takoreći, sukno u džaku koje se može pokazati kao izrazito nekvalitetno, možda pomisli: moj život se kreće iznad ravni sumnje. Ako ne pomisli, on svakako postupa tako. U kolu prenesenog značenja, život se u nekim segmentima svodi na poklanjanje poverenja – život je poverenje. Međutim, ako je sve tako neizvesno, ako je sve mačka u džaku, izvesno je da i mačka mora zadržati nešto od svoje mačeće, naivne pitomosti i da ona, takođe, mora ukazati određeno poverenje nama ranjivima, sirotima. Onda, život je uzajamno poverenje (zubar nam veruje kada mu obećamo da ga nećemo ujesti dok nam naživo popravlja zub). Obostrano poverenje ponekad znači obostranu korist i ništa više, a to je kao kada čovek po hladnoći nosi veoma skromne haljine. Iza koristi može da se krije i želja za sigurnošću kao svojevrsni monolit, koja treba da bude utemeljena, sveobuhvatna i planirana – da li je to samo jedan od načina da se suočimo sa sopstvenom konačnošću? Da li zato staračkiuporno pazarimo nove džempere, rolke, nove pantalone? Pitanja se poludeterministički nižu – zato što su u lancu, dolaze jedno za drugim ali među njima ne mora biti naročite veze – a čovek vrlo često ne odgovori ni na jedno od njih.

Vas dve ste rešile da potamnite zajedno, tako se obraćam nogavicama; prvo je potamnela desna, farbala sam je dugo, dugo, neumoljivo marljivo, jer ja to radim tako što presečem celu muku na pola, dakle, prvo jedna nogavica, pa druga. Onda je nastupilo oivičavanje u vidu predaha, jer nanošenje boje ponekad određuje čovekovo disanje, kao vežbe istezanja, pa lako nastupi umor. Leva je, zatim, potamnela na isti način, pa me je obuzela nekakava pohovana radost, unutrašnje, pojedinačno slavlje – crtanje je dobro zato što čovek mora steći široko iskustvo da bi se služio rečima onako kako želi. Tamnozelene pantalone razumeju poštovanje drugačijeg ritma olovke, razumeju poverenje i postavljaju se u položaj mačke – dok se sve ne završi, reklo bi se, ne zna se šta se dobija, sem neminovnosti iskustva koje je preduslov i posledica i ruka i noga i mlečni zub i kasni umnjak. Zadovoljan, tako, konačni čovek odlaže tunele razmišljanja, jezikom napipava nepce, krevelji se bez zrcala, proteže prste i mišiće i odlazi da počine slatko, prosto.

[1] Vreme i prostor, dve uporne babe. Kroz vreme, u prostoru, u toku crtanja, razgovaraju ljudi. Njihove reči oblikuju moje ctranje, položaj olovke, intonaciju boje, odlučuju o tome da li ću čekati refren razgovora da se dovuče kao sanjiva vučica, da li će pri rubu nogavice zazvučati tonika ili terckvartakord, gde će postati modulacija i tako dalje. Pa je l’ radi? (11.43) Olja ti je u Ive Lole Ribara, otišla je za krave, da, dnevnica hiljadu dinara, obećao Milisav, eeeh pa to joj je bolje nego da rmba u čarapari… (13.21) Biba prodaje papriku eno ga na ćošku pitaj ga reče mi Milada lepe su široke kao dva dlana, jest. (15.58)

***

SIMONIDA LONČAR rođena je 26. februara 2001. godine u Vrbasu. Studira na Odseku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bavi se pisanjem proze i eseja. 2022. godine je u ediciji Prva knjiga Matice srpske objavljila knjigu proze Pneuma.

VID JERAJ: P’S J E M E

poezija

iz ciklusa MUŠKO U CRVENOM

TRANSVERZALA LJUBEZNI

progutao sam ludnicu
moj matrix ima tek sedam posto baterije
ti imaü konvertibilne oöi
& mokasinski haljetak
zmaökani smo od ljubljanskosti

+izs ne mo#e zavezati uökur
nisu godine frenetiöni singular
ti ne dajeü ines jer si mi katanec
lajtmotiv spetljancije pod nogama

drago mi je da sam riöard# lavljeg ‘rca
besmisao za umor s duüom crnca
rekoh ti da je ulog ontoloüki
nema tog spida koji bi satrao krle#u

***

A PROPOS TVOJE
MILENIJALSKE PRIRODE

zašt plivamo kadom ideologije

***

ŠESTICA

naše meko otomansko carstvo
bolje kao sirotinja vidjeli nismo
ja sam urlik glasno jastvo
tragovi na presvlaci sveto pismo

***

#HIPERSONET

bjelodano je reflektirati sebe
svoje hodove, godove i propuste
nekad bismo lakše jezik pregrizli
kako je sve ovo loše i pogrešno
filamo se viškom informacija
na sve ovo što je izgovoreno

ja bih se i uvijek samo izložio
kao, kvazi-ranjivac, made in china
algoritam je progorio kroz jedan
ženski raskalašeni smijeh

jer ti imaš šminku neviniju od britney
ja sam ćelavi bik za juliette lewis
izvlačim na vazduh svoj id
da ne bi bilo nismo znali

do granice sudara sa santom
zemlje dobro prekrivene tepihom
dok nam se životno raskršće
raspršuje na rijeke semafora

put u pakao popločen je
upravo sreću-ti-željama
društvene mreže ih akceleriraju
ali pakao uvijek smo drugi

***

JOHN ZORN REBORN
A.

glup sam opet isponova
leptirići forsiraju
podvožnjak od sala

na sprud sam naveden
naroljan očne rose
bosih ruku i plahih nogu
lični opis pletikose

prinesen komarcima na korčuli,
kršten kišom u alpama
zar te boli što imam
skandalozan gard

kad ti kažem, znam,
do podruma prokišnjavam

***

MINIMAL HAIKU/SEVDAH
B.

not
my čka of
pi

***

MUŠKO U CRVENOM
(MANNOV MOTIV)

kasno prijapodne u parkiću
od pješčanika do ok morala
ogriješujem se o breskvicu
ribolovnog erotskog dobra

plitko dišem na mobitel
između tek strah i tišina
oprez jedanaest osamnaest
prijezir ljudskih sardina

***

(VESNI KESIĆ)

nevjerojatno more zlatno
kruh je za frakturu spreman
čitav grad kao mehanizam zore
pjesnik sklada note requiema

___________________________________________________

VID JERAJ, godina XL+, član hrvatskog društva skladatelja, u poeziji avangardni beatnik – bez shizofrenije i anti-slamer rado prekraja tradicionalne oblike (haikue u katrene, itd), a nastupa uz spontano improviziranu glazbu. omiljeni pjesnici cesare pavese, kenneth patchen, evanđelist ivan, antonin artaud, michael gira i tone škerjanc. prevođen na njemački, francuski, španjolski, piše materinjim, ali i slovenskim i engleskim.

POEZIJA SRĐANA ŠPANOVIĆA

poezija

TOKOM INTERAKTIVNE PREDSTAVE U ZGRADI BIGZA

punoj išvrljanih zidova
i bučnih stavova
olistalih iz klimavih detinjstava
određena je kratka pauza.

Crvene starke lepile su se za pod
šibice mirisale
prokrijumčarene limenke piva
horski su opalile.

Trznuo sam se
rekao
Pridrži cigaretu
moram do toaleta
i tamo
duboko disao.

*** 

JAPANSKA TREŠNJA

Shibuya metro stanica,
patike sa ravnim đonom.

Naslonjen na vrata voza
posmatram temena
nepregledno polje
zrelih suncokreta.

Prvi put mi je visina omogućila
pisanje prolećne pesme.

***
 
SLALOM

Aerodrom pod opsadom.
Stric diže metalnu pticu
uprkos kiši
i zabrani letenja.

Na svako štucanje
pretrpanog vojnog propelerca
sedišta od prevrnutih kanti
klize kao skije.

Mimoilazim kofe
koje drugi ljudi
fiksiraju za pod.

Mama drži brata u naručju
šapuće
Mali
drži se za mene
i ne benavi.

U ratu sa vremenom
na pesmu se srušilo
moje prvo sećanje.

*** 

BEOGRAD

Pola četiri,
ulica Obalskih radnika.
Noć izvija
tragove kočenja u osmehe.

Posle toliko godina
mir.
Gledam u pijanu gomilu
kroz zamazan prozor
industrijske zone Rakovica.

Noćas, poput majke,
utrobom dižeš zid
koji brani sećanje na
Sarajevo.
 
***

STRANCI

Jesi video Krička
počinje nedeljni ručak
dedinim pitanjem.

Jesam,
pozdravio te puno.

Jesi video Krička,
ponovlja.
Mama šapuće
tata, jedi.

Čorba se slivala grlom
treći put
kada je pitao
jesam li sreo
umrlog komšiju Krička.

Gledam u mlađeg brata.

Sve vreme
ispod stola
proverava rezultate kupa na telefonu.

– iz rukopisne zbirke “NAJNIŽI MUŠKARAC U KRAJU”, prvonagrađene na konkursu Prvenac 2023 SKC Kragujevac –

____________________________________________

SRĐAN ŠPANOVIĆ rođen je 8.8.1988. godine u Sarajevu. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Beogradu. Ušao je među pobednike konkursa udruženja Oksimoron čije priče su postale deo zbornika Stranci. Takođe je sa kratkom pričom ušao među 10 finalista konkursa Lapis Histrae.
Pesme je objavljivao na nekoliko online portala i zbornika (Bludni stih, Ulaznica…). Pohađao radionice poezije kod Ognjenke Lakićević i Zvonka Karanovića. Učestvovao u zborniku pesama Tajni grad u izdanju PPM Enklava. Masterirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, smer programiranje.

POEZIJA ANE NARANDŽIĆ

poezija

ŽIVOTOPIS

Nigdje ne piše
koliko sam voljela buditi se kod babe
i još krmeljiva
zajedno s kokošima tumarati po dvorištu.

Ne piše ni da sam imala četiri ujaka
I da su,
s imenima apostola,
nadvisivali najviše jablane kraj ceste.
A nije mi ni bilo važno.
Važno mi je bilo što su bili likovno nadareni
i što sam ja
imala najljepše zadaće u razredu
ilustrirane njihovim rukama.
Učitelj nije sumnjao.
Ili možda jest,
ali mu je bilo svejedno.
Meni nije.
Valjda se zato još uvijek sa smiješkom sjećam
brkova mog prvog učitelja.
Ni moje tetke se ne spominju u životopisu
a ja pamtim njihova zaljubljivanja
u krive momke
i udaje za prave.
Jer tako su htjeli djed i baba.

Ujne su bile kao darovane.
Veselila sam im se
više nego lutkama
koje nikad nisam dobila.

U mom žvotopisu nema potoka
ispod kuće,
nema oca koji se vraća s ribama
nanizanim na vrbovu grančicu
ni majke koja ih peče za večeru.

Moj životopis bez ljeta
I praćakanja u viru, ispod johe
sa sestrama
i vršnjacima iz susjedstva
nije potpun.

Većinu ljetnih dana moje sestre i ja
hodale smo bose.
Nigdje nije zapisana naša radost
kada su roditelji došli iz grada
s tri para sandala
za nas tri.
Brat se tad još nije bio rodio.

U mom životopisu nema
dječjih bolesti mog brata.
Nigdje ne piše niti da je mene,
kad je on bio bolestan,
boljelo na istom mjestu na kojem je boljelo njega.

Ovaj životopis nije moj.
U njemu ništa ne piše o mojim dječjim ljubavima.
Bez njih ja bih bila travka,
odrasla bez treperenja.

***

SAVJETI PRINCEZI

Budi princeza
Sve do vrtoglavice visokih očekivanja.
Jedoga dan bit ćeš kraljica.
Ako ti tvoj kralj skine krunu,
S njom ode na sajam rabljenih stvari
I proda za čašu crnog
Ti otkupi stakalca nepotrošenim sjajem,
Ostakli rupe
I dok nevrijeme udara
Štedljivo premazuj žuljeve od nenošenih riječi.

Umotane u šutnju
Podupri ih uskličnicima
I prije nego sve što imaš,
Trampiš za sretno slijetanje
Pročitaj sadržaj.

U naslovu je sudbina.

***

STUDENTICE SE VRAĆAJU IZ ŠOPINGA

Studentice se vraćaju iz šopinga
Njihova vedrina
Topi zidove
I otvara vrata.
Pričaju rukama
Šute mirisima
Dogovaraju se koracima.
Koji prije njih
Stižu na dogovoreno mjesto
I šute dok ne prepoznaju ljubav.

Neke u vrećicicama nose smrznuti obrok
Plastične čaše
I zapjenjeni deterdžent
Kojim će oprati zablude o trajnicama
Iz horoskopskih znakova
I nepca
Obložena plesnjivim okusima
S dna ljetnih večeri.

Po pločnicima
Pred noge prolaznika
Prosipaju tajne
O visinama za punjenje
Rupica na obrazima.

_______________________________________________

ANA NARANDŽIĆ rođena je 1949. u malom selu Dokanj, kraj Tuzle, BIH, kao najstarija od četvero djece koje su imali njeni roditelj, Ivka i Petar. Osnovnu školu pohađala je u rodnom selu, a potom Učiteteljsku školu u Tuzli. 1972. udala se i preselila u Zagreb. Zaposlila se u OŠ Ivana Filipovića i kao učiteljica u njoj radila do umirovljenja. Uz rad diplomirala je smjer razredna nastava na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Supruga, majka tri sina i baka 2 unuka. Piše drame, poeziju, eseje, kratke priče, putopise. Bavi se i slikarstvom i izradom skulptura. Za svoj rad nagrađena je u svakom od tih područja.

ČETIRI PJESME MARIJE ŽIVKOVIĆ FATIMARIJE

poezija

IMA NEČEG FRANCUSKOG U OVOME

čekajući da me puste
u čupavi kupleraj
komad krzna bunde sam odsekla
na klizavom stepeniku
uh, pretvorio se u kučence

unutra zagrevali su kade
šištala je pena
pucali su balončići
kao na Zemlji pre vremena

i kako sam sela na trosed
prva mi se obrušila
raskošnim obrazima
gluteusa maximusa
na teme

nisam stigla ni da prozborim
najbolje se ljubiš
skočile su i druge
caklećih mandorli
u balkonet grudnjacima

okolo rumeni falusni šlemovi
škripali su u glas
jedan kraći ud sleteo mi
na dlan

povikala sam
kada budete ućutali
postaćete slepo uvo
i nećete moći da umaknete

mojoj nameri
mojoj znatiželjnoj
gustatornoj percepciji

***

PRVO VUNENO ĆEBE KOJE BOCKA I UŠUŠKAVA

maćeha je bacila grumen trave Pepepljugi
u plast sena koja je zamolila miševe
da ga pronađu u toj šteti
i oni su to učinili
zauzvrat sa njenih obraza
su podelili buksnu
a maćeha je vozila SUV Volvo
s crvenim rubinom na srednjem prstu
izlakiranog nokta boje
vašarske ušećerene jabuke
noseći braon karmin opkoljen
svilenim useklinama
ispod Ticijan-smeđe plave kose
koja je padala na sise Boing 777-9
na tren izronjene nakon uzvika ups
iz modroplave naborane majice
praveći prizore avioloma
mislila je Pepepljuga s namerom
da se uozbilji
ah, kad bi samo naučila da pravi
pudlice od balona
svaka životna nedaća bi dobila
lakši i mekši oblik
od maćehinog poprsja
čvrstine problema koje je Pepepljuga
imala sa svojom majkom

***

HOBBIES AND THRILLS

razliva se melasa
po mesnatim krilima
a nijednog letnog pera
ćutiš, borovničasta
u pričljivom osmejku
kao u gradu trećeg sata
tame jutra
u kojoj nije prisutan
zvižduk pobede
nego s prozora
posmatranje
unutar kog
ne mirujem
već se pitam
zašto te i dalje
kandžijam s leđa
a ti se ne okrećeš?

***

PEKARA

sa stalka
od trešnjinog drveta
odleteli su
kuvani đevreci
dečak se požalio mami
komšinica je sve uzela
naposletku ipak mu je ostavila
najveći
imala je lepa kolena
pekar tada trepnu
iskoči pastrmka ispred bivola
kao u kesi
dva bageta u suknji
njene noge
izlazile su polako
dok je susam
rominjao po grudima

________________________________________________________

MARIJA ŽIVKOVIĆ rođena kao FATIMARIJA (Beograd, 1990.) do sada je objavila nekoliko pesama na portalima za književnost, čovjek-časopis i Astronaut.ba, časopisu za kulturu i društvene teme Avlija i regionalnom zborniku Rukopisi br. 42, 43, 44. Pored poezije voli da izmišlja kraće kompozicije za klavir, inspirisane filmom i video igrama.

književna pretpremijera: KNJIGA IVANE MAKSIĆ “VEJAVICA”, Nojzac, Novi Sad, 2023; odlomci

proza

KIYAMET U MOM VILAYETU

*

Jugoslavija je već naprsla, ali ja imam tek pet godina i plešem uz „zvezdanu prašinu“.

*

Godi mi samo boljševička ljubav. Ne ti meni – ja tebi, nego izvlačenje praznog vedra iz onog drugog, prelivanje jedne bure u drugu, bez predaha. Zanima me samo pohod uzbrdo, manevar uzvodno, samo revolucija. Snažan zamajac i nikad dovršeni poduhvati u jeziku: telima. Voleti te znači imati zajednički jezik sa svim zaboravljenim precima koji izbijaju iz tvog lica.

*

Kako bi i mogao da me daviš crnim oblacima, ti, koji si rođen usred najcrnjih oblaka?

*

Moje poreklo: jedno dete skrenulo s puta.

*

Ako otkrijem svoju prošlost, budućnost će, tako ogoljena i bez vela, pristupiti, nema: štedro će mi lupati šamare, iza neke, po mogućstvu crvene, zavese. Možda bih samo jedno: da mi se ovom pričom ništa ne oduzme, niti dodaje.

*

Gde su naše strune? Jesu li pukle? Nisu? Nisu pukle. Uzdahneš. Vuci me, kao brod me vuci, da se nasukam, kao svetionik zaslepi, izigraj. Nijedan svetionik dovoljan, nijedan kao naše meso crven i opasan.

*

Kada čujem reč četnik, pretvorim se u žilu kucavicu mog pradede dok beži kroz šumu, samo da umakne od sečiva, dok se milosrdne grane raspoređuju tako da padaju ničice pred njegovim, u grlu zaglavljenim, srcem.

*

Kiyamet u mom vilayetu. I sporo otkucavanje meda sa saćem u čaju od kamilice.

*

Naša simultanost hrani i obmotava zaštitničkim štitom.

Tvoje tu sam, iako nikada nisi zbilja tu, neporecivi je dokaz gotovo opipljivog prisustva.

*

Kad neko kaže ako bog da, znaj da vam bog neće dati.

*

Sklonjeni od mećave, ali iznutra izloženi snegu koji oboje volimo; kraj zamagljenog prozorskog okna niz koje klize pahulje puštam te da kliziš mojim telom, bez opreke, reči i predumišljaja.

*

Uostalom, ta zima beše hladna, a snovi puni stranaca koji su mrtvim jezikom krili da razumeju.

*

U meni si otkrio, poput vrha ledenog brega, kontinent koji sada, još uvek, sama otkrivam.

*

Sekli su tu našu šumu kao komade ničije rođendanske torte.

*

Kada im je hladno, ljudi hodaju blago povijeni i zgureni, kao da će im taj položaj tela olakšati zabadanje ledenih iglica u krvotok.

*

Preboleti: srce stvara oko sebe paučinastu pokoricu koja može pući bilo kad i bilo gde.

*

Ostavština mojih pretkinja: sto od trešnjinog drveta, jedna šivaća mašina, nekoliko haljina i jedna zaključana fioka.

*

Sanjala sam kišu metaka, ali ostala živa.

*

Hoće li se i život odvijati sam od sebe ukoliko sve kreditne stope, prihodi i rashodi, dugovanja i potražnja, nađu svoje mesto u vremenu i prostoru?

*

Dubravka Ugrešić drži predavanje na otvorenom. Još pre toga saznajem da su njeni koferi smešteni u mojoj sobi (tačnije, u sobi gde sam privremeno odsela). Iznenađena sam što u tekstu koji čita nekoliko puta u pohvalnom tonu pominje novu Žižekovu knjigu, a posebno njegovo objašnjenje tranzicije i balkanskih zemalja kao otpada Evrope. Onda otpočinje paralelno da čita na dva koloseka. Drugi tekst je bio analiza nečije poezije, mislim da je glavni motiv bila polarna lisica. U tom trenutku, pogled mi je odlutao sa njenog snežno belog mantila i bakarne kose, na jednu zemunicu koja kao da je opstala još iz neolita. Na njoj piše maršal-depresija. Shvatam da je neko nazvao po motivu iz mojih crtica. Zaledim se. Pogledam još jednom – nema ničega.

*

Svako ima svoju javu, ali nam je zbilja zajednička.

*

Kada čujem reč četnik, pretvorim se u svako vlakance tela Hasana Kikića.

*

Oko mi se pretvara u pupoljak. Tvoj stomak mi je spržio ruku. Desnu.

Plamen je zahvatio kosu. Iz nje su iskočili blizanci: jedan vuče moju levu ruku. Drugi – tvoju desnu. Na mestu moje desne ruke raste oblak pepela. Vi ste sada dva plamena jezička koja se kotrljaju daljinama. Lizala bih vam stomake samo kad bih znala da me to ne bi ugasilo.

*

Ljudi (večni poznanici) leže pokopani u bekstejdžu memorije.

*

Nemoguću ljubav čini sam njen potencijal, njena mogućnost. Ona je poput stvaranja te čudovišne iskre, tople tračice koja nije postojala ni tren pre no što smo je izumeli, ni sekund pre materijalizacije tog pokreta, jer više nikada mentalno ili čulno nećemo moći da se vratimo u tren koji joj je prethodio.

*

Kada se otrgnem od tvojih reči, sustigne me telo. Kada odjurim od tela, progone me reči.

*

U istorijskim spisima koji opisuju plemenski život mojih crnogorskih pretkinja stoji rečenica: gađale su ih kolevkama.

*

Kad čujem reč četnik, pretvorim se u belu plahtu, u sve

žene silovane,

kuće spaljene,

decu raznetu.

*

Mediteran se prostire dokle i drvo masline.

*

Jedno: zato što te volim, kada su se vrata već zatvorila, kada sam prestala da čujem jer me je vijugavo stepenište već prokrijumčarilo u noć. Sada mi je zauvek postalo nemoguće saznati ko se nalazi iza tih vrata. Ko se nalazi iza mene.

*

Privlačenje: strela zapne. Poremeti meso, preusmeri krvotok.

Pitaš se: gde je nestao predeo u koji treba da se vratiš. Onaj koji te je odapeo topi se i kaplje.

Tako je: nemoguće je svako nazad.

*

Nikada u meni strah od samoće nije bio jači od žudnje za čovekom koji nije pored mene.

*

Čežnja ionako ne ume da pliva. Ona samo pluta. Lebdi kao pahulja što na tren dotakne površinu jezera, a potom se zaledi ili otapa.

___________________________________________________

IVANA MAKSIĆ (1984.) piše poeziju, kratku prozu, eseje, kritičke tekstove i prevodi sa engleskog jezika. Objavila je knjige poezije Kćeri, zar ne vidiš da gorim (Treći Trg, 2020.), La mia paura di essere schiava (transl. Fabio Barcellandi; Gilgamesh Edizioni, 2014.), Izvan komunikacije (Presing, 2013.), O telo tvori me (Matica srpska, 2011.) Poezija joj je prevođena na engleski, italijanski, grčki i slovenački. Sa engleskog jezika je prevodila poeziju, eseje, kao i knjige iz oblasti kritičke teorije, sociologije i filozofije. Knjiga poetske proze Vejavica izlazi ove godine u izdavačkoj kući Nojzac iz Novog Sada.