Jutros u kafiću načula sam razgovor dviju prijateljica. Pričale su o meni. Kako sam zadnjih dana neprimjetna, evo sjedim tu već pola sata ali konobar ne trza iako me dobro poznaje, bez većih problema pretvorila sam se u uho. Čak sam, posve neprimjereno, sjela za njihov stol da ne propustim nijedan nevažan detalj. Pokušavala sam se sjetiti odakle ih poznam. Naime, obje se kunu da su bile jako bliske sa mnom, ali ako ćemo iskreno, uopće ih se ne sjećam. Jedna od njih, neka napuhanka s pramenovima boje meda, oduševljeno je ponavljala kako dan nije mogao biti ljepši, da su svi došli i da je, bez obzira na okolnosti, bila jako sretna kad je vidjela toliko poznatih na jednom mjestu. Gdje je to bilo, pitala sam ih. Nastavile su razgovarati kao da me nema. Ova druga, crvenokosa, a nju bih sigurno zapamtila s tom bojom kose i prekratkim šiškama, kaže da je išla sa mnom u razred, u prva četiri osnovne. Navodno smo jedno polugodište sjedile skupa u klupi. Nismo se vidjele otkad je promijenila školu pa se silno razveselila staroj ekipi. Uglavnom, njih dvije su se upoznale tek na tom okupljanju. Stajale su jedna pored druge i kako to obično biva, počele su čavrljati izmijenivši uskoro i brojeve telefona. Srodne duše uvijek se nađu. I evo ih sad na kavi. Napuhanka s pramenovima boje meda tvrdi da me upoznala davno na nekom skijanju. Ludo nam je bilo, neće to nikada zaboraviti. Dobro se sjeća kako sam pobijedila na natjecanju, unatoč tome što sam umirala od straha. I ja to pamtim. Glasno sam se nasmijala, ali nisu me ni pogledale. Kao da sam zrak. Ispričala je još kako sam se tu večer tako grozno napila da drugi dan nisam mogla stati na noge, a kamoli na skije. Crvenokosa je rekla da je to ne čudi. Priča se već duže da volim zaviriti u čašicu. Baš je upotrijebila taj glupi izraz. I ne samo to, dodala je ispod glasa i stisnula oči što je njenim šiškama dalo posve novu, zlokobnu dimenziju. Ili možda obrnuto. Ima tu svega, nastavila je. Nije istina, oštro sam se ubacila. Svakome se može dogoditi da se jednom napije, povikala sam uzrujano. Nisu ni trepnule. Danas samo najbolje o meni, zaključile su i nastavile o tom danu. Bio je tamo i neki uplakani tip, navodno jedan od mojih bivših. Stajao je sam i tako neutješno grcao da je već svima bilo neugodno. Čak i obitelji. Napuhanka s pramenovima vidjela je kad je obrisao nos rukavom balonera i to joj je ipak bilo malo odvratno. Pa zna se da moraš uzeti dovoljno papirnatih maramica kad ideš na takvo mjesto. Pitala sam ih kako je izgledao. Malo pohaban, ali zgodan? Visok, plav, lagano pogrbljen? Onako, kao neki skandinavski pisac? Zašto je plakao? I da, o kojem to mjestu pričaju? Gdje je to? Ništa nisu odgovorile. Složile su se da je šteta što nisu stajale naprijed jer bi bolje vidjele. Ovako je bilo malo naporno, ali hvala bogu dan je bio predivan. Za pamćenje. Kad kiši, gore zna biti neizdrživo. Ova s pramenovima neće nikada zaboraviti kako se nasmrzavala kad su došli ispratiti strica. Bio joj je više od oca. Ne želi ni misliti o tome. Oči su joj se napunile suzama i crvenokosa ju je primila za ruku. Srknula je cappuccino. Na gornjoj usni ostalo joj je malo pjenice. Diskretno sam joj davala znak prstom, ali nije bilo reakcije. Njezinoj prijateljici ta brzo sušeća mliječna tvar uopće nije smetala. Brinule su ih važnije stvari. Na primjer, što će sad biti s mojim stanom. Jedna je rekla da sam se baš lijepo naživila. Za sto života. Bez djece, bez muža, znale bi i one tako. Kako tako? Pobjesnila sam! Nisam uopće razumjela o čemu one to. Udarila sam šakom o stol i poviknula da bi sad stvarno bilo dosta. Šalica je poskočila, tanjurić se napunio hladnom kavom u kojoj je ostala plutati prazna vrećica šećera, a žličica je otklizala daleko u prašnjavi kut kafića gdje će vjerojatno zauvijek ostati. Pogledale su se i strogim glasom dozvale konobara naredivši mu da već jednom sredi taj klimavi stol. Spremno se sagnuo i pod nogu od stola nagurao komadić kartona namijenjen rješavanju sitnih nezgoda. I dok se tako vrzmao poput nekog nestrpljivog psića, jednostavno se nisam mogla suzdržati da ne prođem rukom kroz njegovu lijepu, čisto opranu, gustu kosu. Zarila sam prste duboko u sjajnu grivu i uronila licem u nju. Vrijedilo je čekati. Šapnula sam mu na uho najnježnije što sam mogla: „Doneseš mi sad kratku kavu, molim te?“. Ustao je, i kao da ne postojim, otišao prema šanku. Njih dvije pratile su ga pogledom. Crvenokosa je popravila šiške. Više ih nisam čula. Bilo je tiho i toplo. Samo je neki kos uporno cvrkutao jednu te istu pjesmu. Bijele latice s obližnje krošnje letjele su zrakom poput snijega u kazališnoj predstavi. Duboko sam udahnula. Nešto mi je govorilo da će ovaj dan trajati vječno.
______________________________________________________________________
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
čovjek-časopis 