Zovem se Želimir i pisac sam. U paleti identiteta kojima sam se mogao predstaviti naposljetku je prevladao onaj od kojeg sam u životu najmanje očekivao – pisac.
Dobar dio radnog vijeka proveo sam kao programer, projektirao i izrađivao raznorodne informacijske sustave što je bio proces za koji sam se veći dio života školovao, no koji je postao nepopravljivo beskorisnim onoga trenutka kad je nestalo struje. Vještina upravljanja i analiziranja velike količine podataka postala je gotovo karikaturalno suvišnom, da sam je svom silom prešućivao i predstavljao se svim ostalim skromnim iskustvima koje sam imao. A bio sam svašta. Uz studij sam jedno vrijeme radio kao operater u telefonskoj podršci, dobar dan, moje je ime Želimir i ovaj razgovor se snima. Jeste li probali isključiti pa uključiti računalo? Budžet sam popravljao držeći srednjoškolcima poduke iz elektrotehnike. Povremeno bih odradio koji tjedan u školi kao zamjenski profesor informatike. Dugo vremena penzionere poučavao osnovama korištenja računala u lokalnome pučkom učilištu. Sad mišem kliknite na gumb iks. Mišem. Mišem! To je ovaj uređaj na stolu pred vama. Ne to, to je tipkovnica! – Nisam bio uspješan predavač, a i da jesam ne bi igralo ulogu. Nijedno od tih iskustava nije imalo nikakvu praktičnu vrijednost kad je nastupilo Sranje. Nakon sveg truda, školovanja, specifična radnog iskustva, specijalizacije, godina staža, jedino je moj, gotovo slučajan, amaterski spisateljski angažman zaslužan što sam još uvijek živ. Živ pisac.
E sad, što je pisac u dobu bez knjiga, dopuštam si malo rastegnuti definicije pa nazivati stvari onako kako su se zvale nekad, jer je za smišljanje novih riječi ponestalo volje. Vokabular nam se jako reducirao, komuniciramo više mahanjem nego poezijom, kopnimo komunikacijski kao što smo civilizacijski i bez sumnje, jednog ćemo dana, i to vrlo uskoro, reterirati u iskonski oblik dvonožnih čovjekolikih majmuna, Lucy, Ardi, i ravno u kariku koja nikad nije nedostajala. Kao što čovjek pred smrt spadne na kognitivne i fiziološke sposobnosti bebe koja ne hoda, sere u gaće i komunicira samo bazičnim emocijama, danas je jasno: tako je i sudbina čovjeka vratiti se u one iskonske oblike, primalnu životinju, pa odbaciti sve što ga čini čovjekom, prvo mozak, potom noge, pa odgmizati natrag u more, deevoluirati u glistu, amebu, jednostanični organizam i na kraju ni u što. Iz ničega u ništa, savršeni krug.
E sad, da taj proces, ni od čega do ničega, bar malo odužimo, uloga je nas pisaca. Pisci su ti svjedoci civilizacije, bili smo tu kad su stvari započele – ruku na srce, s nama su i započele, nisu li? – pa, bit ćemo tu i kad stvari završe. A evo, samo što nisu.
Svake večeri, ako je sklonište dobro, ako su svi živi, a vatrica gori, dolazi mojih pola sata bez kojih ne može završiti dan. Ili može, ali to onda nije dobar dan. Mojih pola sata razlika su između dobrog i lošeg dana. Ajde, pišče, poziv je za mene, i tad otresem pepeo s odjeće, poravnam kosu pa im spašavam duše.
– iz zbirke priča “GRACIJA OD ČEMPRESA”, Naklada OceanMore, 10/2022.
_______________________________________________________
Zovem se Želimir i pisac sam. Moja posljednja knjiga zove se Gracija od čempresa. U njoj sam ispisao priče o izmišljenim vremenima i prostorima. Naslovna heroina Gracija, djevojka je koja lažima želi donijeti dobrobit svima. Naoko, slično čine i pisci. Mojih prethodnih sedam objavljenih samostalnih knjiga zovu se: Mučenice, Mima i kvadratura duga, Mima i vaše kćeri, x, Straška postavlja teška pitanja, Straška izvrće neistine i Mladenka kostonoga, no pisao sam i druge knjige te radio druge stvari, lista postaje sve veća i veća i ta je lista izvor velikog zadovoljstva, kao što je i svaki kreativan rad zadovoljstvo, kao što je i svako dobro veselje, a na kraju te dobrote i veselja trebaju biti nečija biografija, više od neizmišljenih vremena i prostora.
čovjek-časopis 