Niz godina kasnije on je pojeo ekser negde na severu vojvodine i visio na nekoj gredi topeći se na vetru sa osmehom na licu i dalje živ i slobodan lišen svakog zagrljaja i lišajeva i mahovina i rđe i slova i u jatu osetnosti nagomilanih senzacija okoline bilja mirisa noći koja se rascvetavala u dopaminskom i serotoninskom koktelu njegovo koža je hipersenzitivno prostranstvo koje treba nežno dodirnuti u mikroeksplozije a ni ne pomišlja da pita devojku pored da ga istraži seks mu je daleka mnemonička informacija koja nema smisla olinjala se po kukuruznim poljima i otekla niz kanal šum grana i trave oblikuju telo u opnu u kojoj zvuk vibrira u kosmos
AMORTIZACIJA
***
Prijatelji mu ostaju strani i daleki zbog toga mu raste usamljenost poput testa koje se posle razvlači preko celog stola sa kog vise delovi skute života skučene u tuđim ustima rastežu se nepečene otete otegnuto pokidane u dan oduzete jakože majčini zagrljaji potom ispljunuti pred ljude zagolicanih grla hrle da se podsmeju u mreži jezika da zatruju tlo ljudi koje ne interesuje ni politka koliko sunovrat i kafa samonaslađivanje boje mesa
APATIJA
***
Između njih dvoje se opet nalazi stol cigarete espresso kafe i mizologija koja se učvrstila na sva četiri nogara zgusnula se poput pur pur pene i sada je sve u redu sada se grad preobrazio u tišinu u desktop na kom se nalaze sve prečice do mekog tkiva razogovara se
PAUS-PAPIR
***
Već tad prošlost mu je izgledala kao katalogizacija u kojoj se sve vrti oko ljubavi samo što se tada prelivao po trosedu ugrejan od mdme u zanosu kakav ni poeta vates nisu uspevali da uhvate u dalekoj i odvažnoj istoriji pisane reči ali u ovom momenatu nije ga bilo briga ni za mimesis ni kurac ni palac od književnosti i filozofije već je miyazaki u svojim magičnim ostvarenjima pojačan zastrašujućim talasima divnog – to je bitno to je život trenutak
PAUSE
***
U kuhinji se nalazio tanjir sa mesom od pre tri dana sudoper je bio prepun prljavog suđa koje nije oprao ni sam ne zna više jer je ležao ni sam ne zna više koliko dugo u krevetu pokriven svetloplavim prekrivačem do glave zagubljen u samoobdukciji koja je rezala mrtvo tkivo iz kog ništa sem smrada nije izlazilo gledao je u telefon celu noć i pola dana sada se stropoštava u kanale koji se nalaze u parketu i oseća truljenje
PANTOLOGIJA
***
Pre nego se pokušao obesiti jedne kafanske noći pijan umalo nije pao sa terase kao klada ili kamenčić mali prasak u vremenu mikroorgazam iza kog bi kratko curile suze i sve bi se samo nastavilo odvijati kako se uvek i odvija međutim nije i sada se odvija sve kako se uvek odvija jakože lisnato testo ili babuške dok se ne usitni izlista svet do potpune samoće gluvo iscepkan na društvenim mrežama iako nije pao tada naglavačke ostao je bez straha od smrti sa semenom koje će još jednom probati da proklija
Osvojio je nagradu Mladi Dis za zbirku pesama Onism (2018) koju je štampala Gradska biblioteka “Vladislav Petković Dis” u Čačku. Roman Međuprostorje (2020) objavila je Izdavačka kuća Agora. Eseji, prikazi, poezija i kratke priče su mu objavljivani u antologijama i online časopisima. DALIBOR TOMASOVIĆ (1989, Sombor)
Dakle, odlaziš, Za pet, deset, petnaest godina, Ali svakako odlaziš. Stvari su ti spakovane: Plejlista za tvoja omiljena izvođenja Mocarta i Šuberta na Jutjubu, Radovo izdanje izabranih pesama Novice Tadića Za koje sam ti rekao da je definitivno. I to bi bilo to.
Pokušavam doduše pre nego odeš Da završim i ovu knjigu pesama Pa da poneseš i nju. Ali sa mojim radnim navikama trebaće mi Pet, deset, petnaest godina. Uvek sam bio spor. Pisao kilavo i bez volje. Pisao samo zato što ništa drugo nisam znao da radim. Inače bih i ja otišao. Mada nisam mogao, zbog tebe. Tvoja baba je htela da bude glumica. Posle me je celoga života krivila što sam se rodio pa je morala da odustane. Ja tebe treba da krivim zato što nisam odustao da budem pesnik.
Ali eto, sada ti odlaziš, Ne želim da učestvuješ u mojoj starosti, Želim da budem baš pogana deduskera, Namćorasto džangrizalo koje se mršti na svakoga u susedstvu. Ne treba mi nikakva uteha. Želim da svoj sukob sa svetom završim u punom intenzitetu. Ostalo mi je toliko toga da dovršim, toliko samoprezira da ispoljim, Toliko stoicizma, naklapanja, poraza. Od prvog stiha koji sam napisao, Razvijao sam i strategiju toga poraza. Želim da bude pravi i potpun, Onakav kakav doživljavaju samo Nesrećni pesnici i slavni vojnici.
NIKOLA ŽIVANOVIĆ (Kragujevac, 1979.), iz zbirke pjesama “22”, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani”, Kraljevo, 2019.
PRENOŠENJE TEŽIŠTA S LIRSKOG SUBJEKTA NA PJESMOVNU SVIJEST U POEZIJI IVANA SLAMNIGA
Ivan Slamnig jedan je od prvih hrvatskih pjesnika koji je radikalno izmijenio karakter i ulogu lirskog subjekta u pjesmi. On ga je, naime, uspostavio kao posve konvencionaliziranog i konceptualiziranog, kao onu instancu koja u prvom redu biva konstruirana samim tekstom, a ne toliko kao instancu koja tekst iskazuje i zapravo stvara. Zato konkretni karakter njegova subjekta poglavito ovisi o samom karakteru tekstovnog upisa i otiska. Riječju, subjekt u potpunosti biva tekstovna konstrukcija, ono što se konkretno ostvari u nekome tekstu. O takvome redefiniranju uloge subjekta u Slamnigovu pjesništvu Slobodan Prosperov Novak je, u svojoj Povijesti hrvatske književnosti, lakonski ustvrdio da „od svih vršnjaka on je najradikalnije relativizirao lirski subjekt“ te da mu je bio „krajnji cilj stvoriti idealnu pjesmu koja bi bila igračka jezika“[1]. Cvjetko Milanja će pak, govoreći o istoj temi, ocijeniti da je Slamnigov subjekt „više rasredišteni nego više samo adhezirani subjekt, i to rasredištenost u freudovskome smislu riječi. Pa odatle i rasapnosti, rastakanja bića (Osjećam kako se urušujem), koja indicira dvostrukost (višestrukost) pozicije lirskoga subjekta, a ne samo puku egzistencijalnu rasapnost. U takvoj se poziciji krije mogućnost igrivosti i auto/ironije“. Milanja također ustvrđuje da je Slamnigov subjekt „nemonolitan, nehomogen, to je ‘nesiguran’ subjekt, postmodernistički ‘slabi’ subjekt“.
Dodao bih također da u pomicanju karaktera subjekta od onoga koji stvara tekst prema onome koji tekstom biva stvoren, ponekad možemo vidjeti i pomicanje žarišta sa subjekta u iskazu (iskazivača prisutnog u tekstu) na subjekt iskazivanja (iskazivača koji tekst iskazuje), kako to razlikuje Antony Easthope u svojoj knjizi Poezija kao diskurs (Poetry as Discourse) iz 1983. godine. Pjesme u kojima dominira subjekt iskaza u Slamniga uglavnom nisu ništa konvencionalnije i artificijelnije od onih u kojima se pojavljuje neki ‒ ionako konvencionalni i artificijelni ‒ subjekt u iskazu. No, možda je ipak zornije na primjeru ovih prvih pokazati „najradikalnije relativiziranje lirskog subjekta“ i „stvaranje idealne pjesme koja bi bila igračka jezika“. Zato navodim primjer Slamnigove pjesme u kojoj je lirski subjekt neizrečen, a pjesmu „pripovijeda“ subjekt iskazivanja:
Zapravo, u ovoj pjesmi promijenjena se uloga subjekta baš i tematizira, ona je možda i glavna dubinska tema teksta, ponešto metaforički skrivena ispod doslovne značenjske razine. Programatski se, naime, ironizira pa i dekonstruira tradicionalističko shvaćanje lirskoga subjekta kao one tekstualne instance koja je zapravo prijenosnik svijesti samoga autora, upravo autorov alter ego. Tako se već naslovom „Ivan se hoće prodati“ ne (auto)ironizira samo autor teksta Ivan Slamnig, već i lirski subjekt koji bi u tradicionalnom shvaćanju bio prijenosnik svijesti tog autora. Kako bi takva ironizacija pa, kako rekoh, i dekonstrukcija tradicionalnog lirskog subjekta bila to zornija, autor upravo i polazi od samoga sebe. To ima dvije moguće implikacije. Prva je da autor u tolikoj mjeri želi pokazati da je književni tekst zapravo konvencija (kao takav različitog ontološkog statusa i karaktera od same stvarnosti) kako se onda od teksta i ne bi moglo očekivati da bude mjerodavan i za otkrivanje stvarne osobnosti samog autora, ali i ljudskog usuda općenito. Tako dekonstrukcija lirskog subjekta i ne bi govorila o nekoj analognoj dekompoziciji zbiljske autorove osobnosti, već bi se distancirala u neobveznu književnu igru bez posljedica po izvanknjiževnu zbilju. Druga je pak implikacija da se „rasprodaje“ sam lirski subjekt i da više „o tome nema raspre“, da se, dakle, eksplicitno želi prekinuti motivirana veza pjesme ne samo s njezinim autorom, već i s tradicionalnom instancom lirskog subjekta koja je u tradicionalističkome shvaćanju poezije osiguravala i značenjsko-izraznu koherentnost pjesme, odnosno njezin status „umjetničkog djela“.
Epistemološki rez kojim se u teoriji književnosti pjesma od zaokruženog umjetničkog djela počela shvaćati kao otvoreni tekst ne samo da se u ovoj Slamnigovoj pjesmi nastoji teoretski uvažiti i poetski prakticirati, kao i u mnogim drugima, već se i izravno tematizira, čak se – izravnijim ili neizravnijim autoprogramatskim očitovanjima – uspostavlja kao osnova vlastite pjesničke poetike. Spomenuti epistemološki rez koji je nastao strukturalizmom, a onda i poststrukturalizmom, možemo ilustrirati i sljedećim teorijskim opisom iz leksikografskog članka “Tekst” Hrvatske enciklopedije: „[1.]…Za razliku od djela, jedinstvo kojega proizlazi iz autoriteta autorske namjere, žanra ili situacije nastanka, u tako određenom tekstu i autor i prikazani sadržaji i teme teksta postoje jedino kao funkcija teksta. Tekst dobiva koherentnost iz kodova koji ga stavljaju u odnos s ostalim označiteljskim praksama dotične kulture. Poststrukturalizam ipak takvu umreženost teksta drži razlogom nemogućnosti tekstovne cjelovitosti, koja je uvijek potkopana tragovima što ih u njem ostavljaju drugi tekstovi“[3]. Tako je, dakle, i Slamnigov pjesnički tekst zapravo mreža satkana od različitih intertekstualnih tragova i aluzija koje se mogu odnositi na razne tekstualne razine i slojeve – od fonetske i fonološke do diskurzivne, od stilske, versifikacijske, kompozicijske do motivske i predmetnotematske razine sve do sloja svijeta djela. Upravo i promijenjena uloga lirskog subjekta (koji se artificijelno konstruira) omogućuje takvu tekstualnu otvorenost prema svim mogućim intertekstualnim poticajima.
Takve poticaje u pjesmi „Ivan se hoće prodati“vidimo, primjerice, već na versifikacijskoj i stilskoj razini. U pjesmi prevladavaju katreni s dominantnom izmjenom osmeračkih i sedmeračkih stihova koji – metametrički – asociraju na hrvatsku usmenu i stariju umjetnu poeziju, a ton Slamnigove pjesme te katreni i rime podsjećaju na takozvani laki stih, „light verse“, o kojemu se u Hrvatskoj enciklopediji, između ostalog, kaže da je to: „… u tradiciji engleske književnosti pjesništvo raznolikih oblika, pisano svakodnevnim jezikom, vedra, duhovita i često dobronamjerno satirična tona, namjera kojega je u prvome redu zabaviti. Njegova lakoća međutim pretpostavlja tehničku i stilsku vještinu građenja stiha, a prepoznaje se jedino na podlozi ‘ozbiljne’ književnosti. …“[4]. A već upotreba „lakog“ stiha implicira svojevrsno razbaštinjenje s ozbiljnošću tradicionalnoga lirskog subjekta, posvemašnju depatetizaciju, karnevalizaciju pjesničke scene, miješanje „visokog“ i „niskog“, ludičnost, ukratko, shvaćanje teksta kao u prvom redu poigravanje književnim, kulturnim i životnim konvencijama.
To je vidljivo i u izboru leksika i frazeologiji pjesme. Slamnig u njoj, uz leksik standardnoga jezika, koristi i više tuđica ili dijalektalizama, koji su karakteristični za pojedine dijelove Hrvatske, obilježene romanskim ili turskim jezičnim i kulturnim utjecajima (pazar, bonafide, skonto, franzete, jaspra) te jednu indijsku tuđicu (rupee) i jedan neologizam (preduzbuna). Time mu je, dakle, sam leksik raznovrstan, iz različitih stilskih registara i kulturnih konteksta, čime se naglašava koncepcija teksta kao mreže intertekstualnih tragova i aluzija. Kontrast prema visokoj književnosti u frazeologiji naglašava se pak kolokvijalizmima i pragmatizacijom diskursa („o tome nema raspre“, „za jednu banku“, „kuha i pere suđe“, „učinit skonto“).
Na motivskoj razini, koja je ujedno i indikacija za cjeloviti svijet djela, koriste se slike iz svakodnevnog života, iz njegovih „nižih“, rasprodajnih, „pazarskih“ prilika. Spominje se raznovrstan novac i predmeti koji se prodaju na trgu, „pazaru“, a čak se i udvostručenom stislkom figurom apostrofom („o daj ga daj ga kupi“) snubi mušteriju na kupnju. Cijela se, dakle, pjesma na doslovnoj razini može motriti kao jedna velika rasprodaja na tržnici, kao istodobno usrdno, ali i ironično nukanje kupca da kupi „Ivana“ i sve njegovo, koje se pak uglavnom sastoji od predmeta (plitki šešir, gumerice) ili nagonskih i emotivnih dijelova njegove psihe (želja za ženama, mrak, preduzbuna). Spomenuti, dakle, „Ivan“, koji je zapravo objekt u tekstu, želi se prikazati kao čovjek bez iluzija o nekoj višoj vrijednosti života i samog sebe, kao onaj koji je u velikoj mjeri usmjeren na praktične životne dimenzije, pragmatične situacije i istodobno „cirkusantsko“, ali i gorkoironično odustajanje od vlastite osobnosti.
Zanimljivo je, međutim, da je za karakterizaciju „Ivana“ odgovoran subjekt iskazivanja, dakle, lirsko „Nad-Ja“, odnosno pjesmovna svijest. A ona, karakterizirajući „Ivana“ kao objekt, ujedno karakterizira i samu sebe kao ludičnu, ironičnu, kolokvijalnu, sklonu intertekstualnosti i jezičnom poigravanju (neprave i neobične rime, rimovna igra s različitim pisanjem i izgovaranjem riječi „rupee“). Ta pjesmovna svijest nipošto, dakle, nije neutralna, nego se osjeti njezina naglašena prisutnost u tekstu, dapače, njezino ravnanje tekstom i oblikovanje raznih tekstovnih dimenzija prema njoj. Ona uostalom i uvjetuje to da su u ovoj pjesmi osobito naglašene ekspresivna i poetska funkcija jezika, ali da je prisutna i konativna, kojom se želi ostvariti izravan dojam na čitatelja („za gotovinu tebi će učinit strašan skonto“, „o daj ga daj ga kupi“).
Uglavnom, čini se da se upravo u pjesmovnoj svijesti navedenoga Slamnigova teksta ipak na neki način može doživjeti i općenitije stajalište samog autora ili barem njegova konkretna poetska strategija unutar ovoga teksta (iako sam prije dao i argumente za posvemašnju konvencionalnost književnog teksta i njegovu odmaknutost od zbilje). Zato bismo, ponešto pojednostavljeno, čak mogli reći da izvantekstovni Ivan (Slamnig) piše o unutartekstovnom „Ivanu“, koji se ocrtava kao objekt usmjeren na niže dimenzije praktičnog života i na odustajanje od sebe samog. Taj „Ivan“ ipak nije posve sličan autoru, već prije predstavlja njegovu karikaturu koja znatno naglašava i izdvaja tek pojedine karakterne crte. Autorov odnos prema „Ivanu“, pa i razlika u odnosu na njega, očituje se baš iz raznih emotivnih odnosa pjesmovne svijesti prema objektu kao što su ironija, poruga, ali i empatija. No, razlika se još više očituje i u mogućim prenesenim značenjima koje sam „Ivan“, kao praktičan lik, zapravo i nema, ali mu ih pjesmovna svijest svojim stajalištima implicira, a čitatelj ih naslućuje. Time se, kao što sam rekao na početku, s lirskoga subjekta, a ovdje čak i s objekta u pjesmi, odgovornost za stvaranje značenja u velikoj mjeri prebacuje na pjesmovnu svijest. Ona tako uzrokuje i prenesena značenja u odnosu na „Ivana“ pa se tek pomoću stajališta i perspektive pjesmovne svijesti može naslutiti implikacija da Ivanova rasprodaja zapravo smjera na, na početku teksta apostrofirano, detroniziranje lirskoga subjekta u pjesmi. Time Slamnig scenu svoje pjesme u velikoj mjeri nadograđuje metatekstualnom sviješću o teorijskim poetičkim pitanjima te se zapravo udvostručuje na metatekstualnog poetu doctusa i na poetu ludensa, koji pak vlada na doslovnoj, karnevalizacijskoj razini.
Uostalom, međusobna razlika, ali i isprepletenost tih dvaju tipova pjesnika (ponekad i više njih) u istom tekstu oduvijek je bila Slamnigova novost i vlastitost, u njegovim počecima sredinom prošloga stoljeća posve rijetka i anticipacijska u odnosu na kasniju poeziju razvijena pa zatim već prezrelog i ocvalog postmodernizma, odnosno na takozvano pjesništvo označiteljske scene u Hrvatskoj, kako to imenuje Cvjetko Milanja. No, bogatstvo različitih poetskih razina i slojeva, stilskih registara i jezičnih idioma, intertekstualnih uputnica i poetičkih implikacija, i danas Slamnigovo pjesništvo, petnaestak godina nakon njegove smrti, čine vrlo osebujnim, uistinu unikatnim. I danas je to, kao što je to već bilo desetljećima, vrlo živa grana hrvatskoga pjesničkog stabla koja će zasigurno i nadalje tjerati nove mladice.
[1] Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003, str. 463.
[2] „Ivan se hoće prodati“ u: Ivan Slamnig Izabrana djela, prir. Tonko Maroević, Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 140, Zagreb, 2019, str. 252.
APOTEOZA VITALNOSTI, LJEPOTE I EROTIČNOSTI – POEMA “PLIVAČICA” MAKA DIZDARA
Jedan od prijelomnih trenutaka na književnome putu Maka Mehmedalije Dizdara svakako je objavljivanje poeme Plivačica 1954. godine. Prvo je objelodanjena u sarajevskome književnom časopisu „Život“, a potom ju je ‒ iste godine i u nešto drugačijoj inačici – Dizdar objavio i kao zasebnu pjesničku plaketu, u vlastitoj nakladi. On se tom poemom nakon mnogo godina vraća objavljivanju vlastite poezije, što je bilo iznimno važno za njegov daljnji pjesnički i poetički razvitak. Kako je kritika više puta isticala, Dizdar se poemom Plivačica odupro tada još uvijek postojećem socijalističkom realizmu u književnosti, odnosno u poeziji, iza sebe ostavio naglašenu socijalnu osjetljivost i ekspresionističku izražajnost vlastite mladenačke poezije te otvorio novo razdoblje svojega pjesništva u kojemu su dominantni panerotizam, vitalizam, snažna retoričnost, metaforičke mnogoznačnosti i nadrealistička slikovnost.
Poema Plivačica uistinu je poema premda nije pretjerano opsežna, i to zbog toga jer ima osnovne strukturalne elemente poeme. Hrvatska enciklopedija u nakladi Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ u članku „Poema“ primjerice navodi da je to „naziv za veću pjesmu ili spjev lirsko-epskoga karaktera. Kompozicija poeme temelji se na razvijanju fabule, a neki se njezini elementi povezuju asocijativno. Za razliku od epa, poema je usmjerena na jedan pojedinačni događaj, likovi su psihološki naglašeniji, a autorovo stajalište i glas istaknutiji“[1]. U internetskoj Proleksisenciklopediji također se ističe da je poema „lirsko-epski spjev srednje duljine u kojem se isprepleću narativni i emotivno-refleksivni elementi. …“.[2] Na internetskome portalu Lektire.hr ističe se da je poema kao vrsta ostala neodređena jer „… ima karakteristike tri književna roda, a to su drama, epika i lirika. Naime, u poemi se mogu vidjeti razrađena fabula, pripovjedač i likovi koji imaju karakteristike epskog karaktera, zatim izrazito dugi monolozi i snažna unutarnja borba likova koji se mogu vidjeti u dramskom karakteru, dok je lirski karakter sadržan u velikim razmišljanjima o moralu, iskazivanje emocija te korištenje velikog broja pjesničkih figura gdje se posebno ističu metafore, epiteti, poredbe te često i velik broj figura suprotnosti kao što su antiteza, paradoks i oksimoron“.[3]
Možemo reći da su sva ova određenja poeme precizna i uzorna te da mnogo govore i o karakteru Dizdarove poeme Plivačica. I ta poema, naime, ima karakteristike i lirike i epike i drame. Ona s jedne strane ima svoju radnju i naraciju koja je postupno izlaže, što je epska kvaliteta. Tim više što se sam kazivač radnje ne javlja kao subjekt u iskazu, već kao subjekt iskazivanja, što objektivizira naraciju, donekle kao u epici. S druge strane, prvi interes poeme Plivačica[4] sigurno nije ispričati „golu“ radnju, već i sama bujna retorika, odnosno poetski diskurs zasićen stilskim figurama i isticanje doživljaja i simboličkih vrijednosti unutar same događajnosti, uvelike afirmiraju poetsku kvalitetu teksta. Dramska se pak kvaliteta, koja ipak nije pretjerano naglašena, očituje u usmjerenosti teksta ili prema plivačici, ili prema mladiću, ili prema kupačima. Iako je poetski diskurs posve sličan u sva tri slučaja, ipak se donekle mijenja njegova perspektiva, ovisno na koji je predmetno-tematski segment usmjeren, o kojemu liku govori i na koji način. Također, nekim se tekstualnim znacima (slobodni neupravni govor: „Znao je/ Sam sebi sam dovoljan/ za rasuđivanje srca/ Znao je/ Čist sam pod suncem/ dobrim za sve napore/ i sve lijenosti“) upozorava na to da se daju razmišljanja i doživljaji jednog pa drugog lika, što još jače naglašava njihove različite perspektive.
A u prepletu pa i sintezi lirske, epske i dramske kvalitete kakav bi pak bio siže poeme Plivačica? Možemo reći da u njemu s jedne strane dominira rudimentarna radnja s nekoliko likova. Ona se razvija od početne („Oznanila se u šaptanju pijeska“) do završne situacije („Plivačica se nasmija jetko/ otrovom jegulje/ a sunce pade treskom/ u kose planina“) u kojima je u središtu pozornosti sama plivačica. Ta se radnja razvija u značenjskim napetostima u kojima se srazuju ili prožimaju tri, uvjetno rečeno, dramska aktera – plivačica, mladić i kupači. Prvo se, dakle, pojavljuje plivačica, zatim je u središtu pozornosti mladić koji je gleda, onda ona ulazi u vodu i počne plivati pa se pojavljuje kolektivni lik kupača koji plivaju za njom. Vrhunac poemina zapleta je kad mladić pobjeđuje kupače i jedini dolazi do plivačice te se sjedinjuje s njom. U raspletu poeme plivačica ostaje sama te na neki način nadjačava i samu prirodu koja ju neprestance prati („a sunce pade treskom/ u kose planina“) pa je kraj poeme i svojevrsna apoteoza njezine vitalnosti, ljepote i erotičnosti.
Takva rudimentarna radnja i postupna naracija posve je zaogrnuta u iznimno bujnu, neki su kritičari (Božidar Petrač) čak prisnažili ‒ baroknu retoričnost. A ta retoričnost zapravo favorizira doživljajnost, refleksivnost i simboličnost koji ili posve retardiraju radnju ili još dopuštaju vrlo postupni razvitak. U poemi Plivačica tako kao da se vrijeme usporava i postaje višeslojno, kao da se odvija svojevrsni slowmotion u kojemu se plivačica kreće, a istodobno ju subjekt iskaza opisuje, metaforizira i o njoj reflektira. Stoga se izmjenjuju i/ili isprepliću dominantno imenski („Bakarna od podneva srpnja/ obasjana biserom/ u školjkama očiju/ crna od tajne“) ili glagolski („Oznanila se u šaptanju pijeska/ kojim kao da je rekla// Ovdje su ježevi bodljivi za sve noge/ ovdje su galebovi plavi/ za sve snove// Prolaz se sam pred njenim dahom otvorio“) diskursi, već prema tome pokreće li se radnja ili se posve usporava u doživljajnosti.
U tim usporavanjima radnje događa se svojevrsni jezični i stilistički kubizam jer jedan te isti lik, odnosno predmet (plivačica, mladić, kupači, priroda) biva sagledavan, ocrtavan i reflektiran iz različitih jezično-stilskih perspektiva („snen od/ čekanja zore/ oslonjen ramenom snage/ na kabinu/ zabranjenih dana/ napet od volje za otkrovenjem/ svog bića/ ciganin ili pjesnik“). Takvim jezično-stilskim kubizmom, osim što se njime ojačava estetska dimenzija pjesme, likovi bivaju i tematski karakterizirani pa se i značenjska arhitektonika pjesme ‒ njezine semantičke napetosti i suglasja ‒ ne gradi samo na narativnim, već i na doživljajnim pomacima. Zato retorički sloj zapravo utječe i na značenjski ustroj poeme, odnosno njezine simboličke rezonance koje upotpunjuju cjeloviti svijet književnoga djela, kako bi to rekao poljski filozof i književni teoretičar Roman Ingarden.
A te se simboličke rezonance šire na različite kulturne i religiozne tradicije. Tako se plivačica na početku stilizira donekle nalik starogrčkoj božici ljubavi Afroditi, koja je rođena iz morske pjene i čijoj ljepoti i ljubavnim čarolijama nitko ne može odoljeti. Plivačica se tako „oznanila u šaptanju pijeska“, a njezina se ljepota i privlačnost prispodobljuju najljepšim i simbolički zasićenim slikama iz prirode („U kosi/ modroj od bezmjernosti neba/ u zrcalu pučine/ umirila je vjetar/ i prosula oštar miris soli/ mahovine malja/ sa školja tijela/ i kadulje“). S druge strane, opis plivačice oslanja se i na biblijsku motiviku i izražajnost. Naime, povezivanje ljepote, erotike i religiozne dimenzije uvelike podsjeća na starozavjetnu Pjesmu nad pjesmama, a neke metaforičke sintagme gotovo djeluju kao nedoslovni navodi iz spomenute biblijske knjige („Bakarna od podneva srpnja/ obasjana biserom/ u školjkama očiju/ crna od tajne“). Plivačici se pak daju i neke ontološke, gotovo metafizičke protege jer se kaže kako je znala „da je čekaju svi od jutra i stvaranja svijeta, prvog jutra“. Tim protegama, u koje spada i ljepota kao jedna od metafizičkih kategorija, plivačica može asocirati i na biblijsku Ženu, a u prenesenom, odnosno simboličkom značenju ‒ kao duhovna ljepota i ljubav – može se čak povezati i s duhovnim tumačenjima Pjesme nad pjesmama kao odnosu duše i Boga, odnosno zaručnice i božanskog Zaručnika.
No, Dizdaru određene religiozne rezonance ne služe za kakvu sakralizaciju plivačice, već za afirmiranje njezine ljepote i senzualnosti koje pak prispodobljuje samoj vitalnosti, odnosno životu kao takvom. Tome služi i posve naturalna motivika, odnosno metaforika koja se slikama iz prirode služi da bi se pokazalo jedinstvo čovjeka i kozmosa, plivačice i njezina prirodnog okružja. Mladić je pak stiliziran, analogno plivačici, kao onaj koji radi jedinstva s prirodom, životom i ljubavi, krši društvene norme, čije su metafore, između ostalih, urbane i tehnološke slike („Ravnopravno je udisao nebo/ i hodao hodom čovjeka od krvi/ korakom slobodnih od brojeva/ i vlasnika/ vozila/ Ceste su njegove bile sve ceste“). Njegovo dostizanje plivačice prikazano je kao svojevrsno čišćenje od civilizacijskih naslaga i vlastitih ograničavajućih spoznaja i inhibicija, kao oslobađanje i ogoljivanje („Znao je/ Čist sam pod suncem/ dobrim za sve napore/ i sve lijenosti/ Čist od odjeće/ i obuće/ čist od imena/ koje nisam sebi izabrao“). Tako je njegovo nastojanje da se sjedini s plivačicom ujedno određeni put samospoznaje, odnosno iznalaženje svojeg pravog „ja“, na što upućuju i sintagme kao što su „snen od čekanja zore“, „napet od volje za otkrovenjem svog bića“. Značenjska napetost poeme na neki se način i iscrpljuje u toj mladićevoj samospoznaji koja nastaje u približavanju plivačici, odnosno najdubljoj težnji da se njih dvoje sjedine, koja je prikazana i kao najjača ‒ gotovo sudbinska ‒ sila čitave prirode, i kao glavna pokretačka motivacija cijele poeme. („i za njom pođe/ lakoćom mjesečara/ kao da su se za ovo viđenje dogovorili/ još davno/ davno/ prije rođenja“).
A ta se motivacija oslikovljuje motivom plivanja, čak plivačke utrke za plivačicom koja simbolizira sam nesputani život u njegovoj supstancijalnoj manifestaciji. U tu se plivačku utrku uključuju kupači kao skupni lik. Oni prvo prepoznaju plivačicu kao sam život („Ili su htjeli u nepoznatoj ženi/ koja je u snovima najavila svoj dolazak/ da uhvate sam život“) i kao ludi plivaju za njom, no s vremenom ih svladaju ograničenja koja im nameće njihov položaj u društvu („sjetiše se dućana i mušterija/ spisa i protokola/ i zakonika/ i građanskog morala u knjizi o bon-tonu“) i odustaju od daljnje utrke za plivačicom. Tako je, s vremenom, mladić u utrci za plivačicom pobijedio sve ostale kupače jer je, kako se kaže, „bio najgoliji“, odnosno u najvećoj se mjeri oslobodio društvenih konvencija kako bi mogao dohvatiti sam život. U „neodoljivom pozivu ljubavi“ on dolazi do plivačice, s njom se sjedinjuje, što se izražava bujnom metaforičnošću i perifrastičkim diskursom o ljubavi i erotici, te na samom vrhuncu života sjedinjenjem nestaje u plivačici i umire („i njega nestade/ u njoj/ Umirući/ osjeti prvi/ i posljednji put/ da živi“).
Time zapravo vrhunac zapleta prelazi u rasplet poeme. U njemu plivačica, nakon što se mladić s njom sjedinio i nakon što su postali jedno, ostaje sama na sceni pjesme. Ona se ponovno „oznanila“ te biva ocrtavana metaforama i perifrazama koje su ponovno nedoslovni navodi iz Pjesme nad pjesmama („snažna od života/ jaka od smrti“). Ona je, dakle, goli život koji sve nadjačava, čak i prirodu koja mu je neprestana sinegdoha, goli život koji je neuništiv i nastavlja se dalje manifestirati u novim prirodnim, kozmičkim i antropološkim ciklusima („Plivačica se nasmija/ jetko/ otrovom jegulje/ a sunce pade treskom/ u kose planina“). To je, uostalom, i nekakvo glavno značenjsko i smisaono usmjerenje cijele poeme, a afirmacija vitaliteta prisnažena je mediteranskom kulminacijom slikovitosti i intenzivne ljepote. Doista, motivika poeme dosljedno je sredozemna, svojom opsežnošću nastoji pojačati i doživljajni i simbolički intenzitet i mogla bi se, u nekoj mjeri, usporediti i s tadašnjom snažnom mediteranskom motivikom nekih drugih hrvatskih pjesnika kao što su Vesna Parun, Jure Kaštelan, Josip Pupačić pa i – prethodno – Tin Ujević.
No, zanimljivo je da je u Dizdarovoj Plivačici svijetli slikovni i emotivni kolorit nadvladao životnu tragičnost, što pak najčešće nije slučaj kod spomenutih drugih hrvatskih pjesnika. U Plivačici se motivske opreke uspostavljaju u prvom redu u odnosu između prirodnoga i urbanog ambijenta, autentičnog života, odnosno mladenačke nesputanosti i malograđanštine, iznimne osobnosti i bezličnog kolektiva. To je itekako u doba objavljivanja poeme, još, dakle, 1954. godine, iritiralo socrealistički književnokritički um, a korespondiralo je s, primjerice, krugovaškim afirmiranjem autonomije književnosti, literarnoga pluralizma te visokog domaćeg i europskog modernizma.
Intenzivni vitalizam koji se u poemi Plivačica očituje i u ljepoti, senzualnosti i erotičnosti, osnažen je i izraznom intenzivnošću, odnosno, kako sam već spomenuo, iznimno bogatom retoričnošću. Unutar nje su osobito česte takozvane genitivne metafore (šaptanje pijeska, školjke očiju, bokori bure, školj tijela, rame snage, kabina zabranjenih dana, muškost sunca), pridjevske metafore (ježevi bodljivi za sve noge, galebovi plavi za sve snove, crna od tajne, bijele od mesa foka), simboli (ježevi, galebovi, ljiljani, zora, ciganin, pjesnik), inverzije poretka riječi (dubinama vrtoglavim, vatre neuhvatne, vida strelovitog), a pojavljuju se i aliteracije (ubranim u bokorima bure, mahovine malja, tamne tamnjane, cvrčci u smrči, hodao hodom), epifore („Ovdje su ježevi bodljivi za sve noge/ Ovdje su galebovi plavi“, „Ceste su njegove bile sve ceste/ ceste su njegove obale i vode“, „svi su je vidjeli/ Svi su je gledali“), polisindetoni („i albuma/ i djece/ koja su došla/ i koja su još zaključana“).
Uslijed tako bogate tekstualne retorike poetski diskurs poeme u prvom je redu pjesnički, lirski, a tek potom narativan. U njemu, dakle, nad referencijalnom preteže emotivna i poetska jezična funkcija (u Plivačici su rijetke referencije na neku društvenu zbilju i donekle se pojavljuju samo pri opisu životnih ograničenja i malograđanštine kupača). To pokazuje i da subjekt iskaza u poemi (subjekt u iskazu, odnosno tradicionalni lirski subjekt, uopće se ne pojavljuje) ima iznimno važnu ulogu jer su naglašena emotivna i poetska funkcija zapravo njegov način odnošenja prema predmetu teksta, a to su u prvom redu plivačica, mladić, kupači i priroda. Subjekt iskaza svojom naglašenom emotivnošću, estetizacijom i retoričnošću daje dominantan ton poemi, čime u prvi plan stavlja vitalnost i ljepotu kao temeljne značenjske i smisaone odrednice. No, na taj se način spomenuti glavni likovi poeme ne doživljavaju samo izvana, već vitalnost, ljepota, emotivnost postaju i vlastite karakteristike, pa čak i unutarnji proživljaji, same plivačice i mladića. Time poema zadobiva dodatnu slojevitost u potpunijem odnosu između vanjskog i nutarnjeg, subjekta i objekta, kolektivnog i individualnog.
I za kompoziciju Plivačice najvažniji je odnos lirskog i narativnog. Poema je uglavnom organizirana u strofe pa i strofoide vrlo različitog broja redaka, koje pak obilježuje određena lirsko-narativna zaokruženost, kao da je, dakle, svaki taj odjeljak jedna poetska i pripovjedačka mini-situacija. Naracija se razvija razmjerno polagano, postupno, s neprestanim lirskim retardacijama pa je zapravo svaka nova strofa ili strofoid prilika za daljnje napredovanje radnje. U poemi postoje i neki odjeljci koji se djelomično i nedoslovno ponavljaju, a tu je i jedan refren (s varijacijom na kraju) koji ima funkciju, s jedne strane, komentara, simbolizacije i univerzalizacije, a s druge strane provodnoga motiva koji učvršćuje poemsku strukturu i kompoziciju („Ovdje su ježevi bodljivi za sve noge/ ovdje su galebovi plavi/ za sve snove“). Taj refren donekle ojačava i dramsku kvalitetu poeme jer može predstavljati neki drugačiji „glas“, neku kolektivnu komentatorsku „personu“, ponešto nalik na kor u antičkoj drami. Lirsko-narativni karakter poeme uvelike je utjecao i na vrstu stihova u njoj. Naracija je tako uglavnom prisutnija u kraćim redcima, a lirizacija u onim duljim. Iako je pak poema pisana posve slobodnim, takozvanim besjedovnim stihom, njezinu scenu uvelike dinamiziraju vrlo frekventni kratki stihovi, koji se često sastoje od po jedne ili dviju riječi.
Na kraju valjalo bi dati i određeni književnopovijesni ocrt poeme Plivačice Maka Dizdara. Ona je, kako sam istaknuo na početku, prijelomna u njegovu opusu jer otvara, mogli bismo reći, drugo razdoblje njegove poezije u kojemu (barem po objavljenim knjigama – Plivačica /1954/ i Koljena za Madonu /1963/) prevladava senzualnost, erotizam, svojevrsni prirodni panteizam i izražena ljubavna emotivnost. No, to je razdoblje kritika često doživljavala i tek kao pripremu za „pravog“, „kasnog“ Dizdara, onoga, naime, iz zbirke Kameni spavač (1966) i nekih drugih pjesama slične poetike. Ipak, jasno je da poema Plivačica ima i samostalnu književnopovijesnu vrijednost, i to kao ‒ tada rijetki, osobito u Bosni i Hercegovini – proboj u visoki poetski modernizam s ažuriranjem poetičkog modela u odnosu na europska pjesnička kretanja, eliotovsko uključivanje tradicije u složenu strukturu tada suvremenog teksta, korespondencija s hrvatskim pa i srpskim visokim poetskim modernizmom (Vasko Popa) koji su se u to vrijeme sve uspješnije suprotstavljali socrealizmu, uspješno i inovativno korištenje moderniziranoga poetsko-narativnog oblika poeme koji tada još bio na poetičkoj pa i društvenoj cijeni. Zanimljivo je i da je Dizdarova Plivačica jedna od tada vrlo rijetkih očitovanja čistoga vitalizma s uglavnom svijetlim koloritom, što joj također pridaje određenu književnopovijesnu iznimnost.
S druge strane, iznimna retorička bujnost mogla se s vremenom doživjeti i kao pomalo preživjela, čak i anakronična, u neskladu s glavnim poetičkim i senzibilitetnim strujanjima tog i kasnijeg vremena koje su preferirale egzistencijalizam pa i izravniji, odnosno ekonomičniji poetski diskurs. U tom se smjeru kasnije kretao i sam Dizdar pa je očito duh vremena bolje pogodio sugestivnim egzistencijalnim i ontološkim maksimama i šiframa Kamenog spavača, što mu je i čitateljstvo znatno bolje honoriralo. No, poema Plivačica, kao jedan od najkvalitetnijih dijelova Dizdarova pjesničkog opusa, na neki ga način čuva od toga da dovijeka bude poznat jedino kao autor Kamenog spavača, da se, dakle, ne uvidi njegova višepoetičnost i polivalentna vrijednost čitavog Dizdarovog poetskog djela.
DAVOR ŠALAT rođen je u Dubrovniku 30. srpnja 1968. godine, a cijeli je život proveo u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao komparativnu književnost te španjolski jezik i književnost. Doktorirao je s temom Hrvatske pjesničke prakse 2000. – 2010. Radi kao novinar i urednik na Hrvatskom radiju – Radiju Sljeme. Objavio je šest zbirki pjesama: Unutarnji dodir (1992), Sanjarije krhkog sunca (1999), Košulja tišine (2002), Uspavanka pod pepelom (2005), zajedno s Lanom Derkač Murmullo sobre el asfalto (Meksiko, 2008.) i Tumačenje zime (2009) i Zvijezde, davna lica spašenih (2019). Objavio je i pet knjige eseja i kritika, uglavnom o suvremenim hrvatskim pjesnicima: Odgođena šutnja (2007), Posrtanje za alibijem (2011), U tigrovoj kući (2012), Zrcalni ogled (2014) i Skeniranje vjetra (2016). Godine 1991. dobio je nagradu „Goran“ za mlade pjesnike u okviru pjesničke manifestacije „Goranovo proljeće“. Nagrađen je za poeziju i esej na „Susretima hrvatskog duhovnog književnog stvaralaštva Stjepan Kranjčić“u Križevcima. Godine 2015. za knjigu Zrcalni ogled dobio je „Nagradu Julije Benešić“ u Đakovu za najbolju zbirku kritika, a 2019. „Nagradu Zvonko Milković“ za intimističku poeziju u Varaždinu za zbirku pjesama Zvijezde, davna lica spašenih. Šalat je preveo i objavio zbirku pjesama španjolskog nobelovca Juana Ramóna Jiméneza Vječnosti (2001) te cikluse pjesama Víctora Rodrígueza Núñeza, Manuela Altolaguirrea i Francisca Domenea. Priredio je izbore iz poezija Željka Sabola, Ante Stamaća, Branimira Bošnjaka, Gojka Sušca, Dubravka Škurle, Zvonimira Goloba i Ernesta Fišera, kao i panorame suvremenog hrvatskog pjesništva na engleskom i njemačkom jeziku (zajedno s Borisom Perićem), te suuredio antologiju Međunarodnog pjesničkog festivala u Zagrebu Kairos u Zagrebu / Kairos in Zagreb (2006). Bio je i suvoditelj spomenutog festivala u organizaciji Društva hrvatskih književnika. Sudjelovao je na više hrvatskih i međunarodnih pjesničkih susreta i festivala te književno-znanstvenih skupova (Litva, Slovenija, Albanija, Makedonija, Meksiko, Indija, Maroko). Objavljivao je poeziju, književnu kritiku i esejistiku u mnogim domaćim i inozemnim književnim časopisima, a tekstovi su mu prevođeni na desetak jezika. Zastupan je u više antologija i panorama suvremene hrvatske poezije. Sudjelovao je, izborom i leksikografskim jedinicama, u izradi Leksikona hrvatske književnosti ‒ Djela. Glavni je urednik časopisa za međunarodnu književnu suradnju „Most / The Bridge“i član uredništva časopisa „Kolo“.
Čovjek bi pomislio da u Rubenovu i Diogenovu rodnome mjestu seljani nužno moraju voljeti jesti kamenje kako bi preživjeli. Jer ondje postoje samo nebo, plavo i bez oblaka cijele godine, oštar zimski vjetar i nasilje ljetnoga sunca. I kamen. Posvuda. Ako je istinita ona da čovjek u tijelu nosi krajolike svojih predaka, onda su Ruben i Diogen sačinjeni od gologa kamena koji usprkos tome što ga šibaju vjetrovi, okreću lice prema Suncu. Kao najstarije od petero djece, uključujući blizance, Ruben je jedini išao u školu. Naučio je čitati i pisati te je položio predmete dostupne u selu, ali kad je trebalo krenuti u srednju školu, bila mu je predaleko. Najbliža je bila petnaest kilometara udaljena pješice ili mazgom ako si je imao, a oni nisu. Tako je Ruben ostao u selu i pomagao u obiteljskome poslu uzgoja duhana. Onda je majka rodila još jedno dijete, a ono je oboljelo. Isprva se čuo kašalj, slabašan kašalj koji se uzdizao iz malenih pluća, a onda se pogoršao, sve dok nije zvučao poput zavijanja vjetra izvan kuće. Bila je zima i snijeg je okovao tlo. Liječnika koji ih je za lijepa vremena inače obilazio svaka dva tjedna nije bilo više od mjesec dana; čuli su da je liječnikova mazga slomila nogu, pa su pacijenti morali dolaziti k njemu da ih pregleda. Živio je u istome gradu gdje je bila i srednja škola, a između ovdje i ondje nalazila se planina. Tako su Rubenovi roditelji odlučili poslati najstarijega sina s najmlađim da nađu liječnika. „Znat će on što učiniti“, rekli su o sinu. „Ima nešto škole.“ Ruben je prehodao pola puta osjećajući kako mu beba diše pod kaputom. Šalom su je vezali za njega, a on joj je držao glavu pokrivenu ovratnikom kaputa. Teta ga je trebala dočekati u gradu, smjestiti ih i pripremiti mlijeko za malenoga. Vjetar je propuhao Rubena; bio je uvjeren da će dječak umrijeti. Rubena je pak uhvatila groznica te je pet noći i šest dana proveo u košmarnu polusnu gazeći snijeg, s dječjim hripanjem na prsima; hodao je teškom mukom, no ostajao je na istome mjestu, na vjetrovitu vrhuncu pored crkve čije mu je raspelo peklo oči naspram zasljepljujućega neba. No maleni je preživio i potpuno ozdravio. Neki kažu da je to bio prirodan poredak stvari – jer dok su Ruben i maleni izbivali dom im je zahvatio požar i obitelj je umrla u plamenu. Žrtva ostatka obitelji značila je da je djetetu pošteđen život i vraćena snaga. Čim se oporavio, Ruben je ostavio dječaka u gradu i otpješačio natrag u selo da zakopa pepeo i spaljene leševe u kamenito tlo. Stajao je na vratima kuće i gledao kako vjetar amo-tamo raznosi ostatke kućanstva pretvorena u pepeo; vrtlog čađe plesao je naokolo i Ruben se pitao koji je dio njihovih nekadašnjih života sadržan u tome dašku. Jednom je o tome pripovijedao Rozi, prenoseći joj nasumične pojedinosti: da je pronašao zmijske kože koje su blizanci godinama skupljali i izlagali na prozorskoj dasci poput svjetlucavih duhova; našao ih je u travi dvjestotinjak metara od kuće; da su susjedi rekli kako je ognjište zacijelo ostalo otvoreno pa je iskra iskočila na sag koji se jamačno zapalio; da je zapuhao jak vjetar i raspirio vatru u podivljala zmaja koji je progutao usnulu obitelj; da su čuli njegovu majku kako vrišti. Govorio je Rozi o tome da nije mogao prizvati sjećanje na njihova lica, da su mu na neki način članovi obitelji, iako mrtvi, jednostavno nestali, kao u snu. Još je jednom pješačio natrag do grada, ostavivši kuću iza sebe kao ranu, sprženu i ukletu. Nikada se nije vratio. Dvije godine poslije izbio je Drugi svjetski rat i Ruben je otišao u partizane. Po povratku iz rata Ruben se pobrinuo za Diogenovo školovanje te je završio nekoliko tečajeva za strojara i počeo raditi u tvornici. Pokušao je Diogenu usaditi duh revolucije, vjeru u ideje napretka, suvereniteta i slobode, ali Diogen za to čak ni u najmlađim danima nije pokazivao zanimanje. Kad je Rubenu bilo dvadeset i pet upoznao je Rozu koja je unajmila sobu u kamenoj kući u jednoj od starih četvrti gdje su strme ulice popločene blistavim kamenom. U vrtu je raslo smokvino drvo koje bi u kolovozu rodilo debelim, sočnim plodovima. Ruben i Roza su se upoznali i ustanovili da su služili u različitim jedinicama, no oboje su sudjelovali u veličanstvenoj završnoj bitci rata, gore u šumama planine Šar gdje se nalazila prva crta prema njemačkim vojnicima.
– s engleskog preveo Andy Jelčić
***
“Slike Predsjednika i darovi njemu u čast mogu se pronaći u svim domovima diljem zemlje, nabavljeni u trgovinama poput one u vlasništvu Rubena i Roze Marić. Par se upoznao u partizanima, boreći se za novu naciju u vrtlogu sukoba Drugog svjetskog rata. Predsjednik još nije umro i zemlja je još cjelovita, podsjeća li vas to na nešto…?
Novi roman Vesne Marić, britanske spisateljice koja je kao tinejdžerica morala izbjeći iz ratnog Mostara te život nastaviti u Engleskoj, aludira na svima nama vrlo dobro poznatu, blisku povijest, u originalnoj vizuri te u maniri velikih emigrantskih romana. U likovima Vesne Marić prepoznat ćemo majke, očeve, braću, sestre, tetke, stričeve, prijatelje i kolege, ljubavnice i ljubavnike… iz vremena tako bliskog, a opet tako dalekog.
Dirljiva priča majke i kćeri, podijeljenih između emocija i uvjerenja, kao i bridak humor, kojim nas je Vesna Marić nasmijala čak i u najtežim pasažima svog autobiografskog romana Plava ptica, čine Predsjednički dućan posebnim štivom u engleskoj književnosti, koje u hrvatskom prijevodu Andyja Jelčića predstavlja nježnu posvetu svim našim uspomenama, ali i nadama.” – Sandorf
VESNA MARIĆ rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Ulomak iz knjige Plava ptica (Sandorf, 2019.), koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, i koji je bio BBC-jeva Knjiga tjedna, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove. Roman je preveden i objavljen na više jezika. Predsjednikov dućan objavljen je 2021. kod američkog izdavača Sandorf Passage.
Sunce je odjednom zazlatilo grane mokro lišće i šiknulo malinovac na nebeskim proplancima protintalo u potocima jarkih boja točilo se na kuhinjskom zidu, zaplamsalo u smočnici i ostaklilo ognjen’ sag, sjaj kovine u zrcalima zgrada
Al tamo, na istoku nebo je bilo olovo tmasto i strašno ko strašni sud
Vješta kulisa za mondenu fotografiju tamni svod u baroknoj alegoriji
gdje zlatokrug me zarobio, zaoblio me u sobi mojoj, sobi istočnoj predskazivao mi svjetlost nestvarnu, svjetlost blaženih Uz reguliranu halogensku žarnicu plus uz zalazeću sunčevu varnicu slap žutog spuštao se sa bijelog stropa, a potoci glazbe “Ave Maria” i Josipa Lisac bujali u kaskadama zvona
I čitav je ovaj svijet odjednom postao soba, a soba akvarij bijelo – žutog svoda, krletka zlatnih snova
***
SLIKA
Djevojka u lanenoj haljini, u bijelo- kavenoj tkanini išetala je bosa po toplom asfaltu po sivkastom talku i klizila bokovima kroz zračnu kupelj treperavi suton Ljubila je stopama zemaljski uzgon zemljani uton
I njeni su koraci, gipki nehajni osvečanili bijelu nogu nježnim zanosom i pričali o ushitu tijela golim ticalom
jer ljepše se ugiba boso stopalo otmjenije sviraju prsti tvarnim dodirom
tako da zamišljam: jednoga dana djevojke će hodati gole i bose s biljem u kosi s plesom grivni na pijanoj rosi
a pramenovi zemlje bit će im pomadom:
ugljena prašina po slapu bedra terra rosa na vrhu nosa
i zemaljski ostaci na tabanima u mirisu kiše i ugaslih trava:
bit će znak osobite uglađenosti nehajne ma svečane spokojne i strasne
***
SUTON
Kad vozim po autoputu, a brisači pletu pletu po jesenjoj kiši i mlaze staklo
pljac … pljac …
strah me da ne otkasam u san
Odjednom kroz slavonska polja proleti zlatno svjetlo i prosije se kao sjetna sjetva
Ona poškropi polja
pa utonem u meden dan zablistan kao san o drugoj planeti zaljubljenoj u nama nepoznato Sunce
I vidjeh nebo novo i zemlju staru
Al’ nebo se i dalje gasi pa odšumi mene i moj tihi auto u blagi vodeni uton
***
SUTON
Slika koja stiže, stiže, klizi sa zapada malinovac je Sunca u brazdama rijeka snova krabulja zvijezda ko omama dječje igre prije zalaza
Nebo je pečatni vosak, obale zastiru dvore boje uviru u zanose zamišljena svijeta
Hoću li ovako idući … idući odškrinuti vrata nekog drugačije ostrašćena grada svjetlo drugo i okus drugi urastanje u ozračjima neproživljena leta
Ali svjetlo ovo uvire u daljine poznate, porozne sahnu sokovi dječjih čarolija, snoviđenja ljepljivih slika
Svjetlo ovo stiže, stiže, klizi sa zapada
***
SVJETLOSNA PROBA
U suton kad ljubavni parovi zaposjednu klupe upalili smo reflektore oko palače akademije oplahnuli svjetlom kamene vijence, od opeke zid
Pod bijelim svjetlom palača je kulisasto zjevnula, zvjernula oko sebe
A parovi se ljubili nehajno, slatko …
Gle, ona djevojka je opkoračila svog dečka na klupi, balonerom ga svila
Baš me zanima: da li je vješto prstima bijelim posmakla čipku i lagano, lagano se skrila
I stari je pjesnik akademije sijeda glava prolazio tuda zgureno, polako
Okom iluminaciju nije tako
***
SUTON
na malom balkonu moja mala susjeda sjedi na betonu, vrti rizle oblizuje mirise
bosu je nogu prebacila preko ograde
drugu je savila pored smička
svojim malim stopalom miluje tišinu
fina kućna prašina rosi joj tabane
***
SKICA
Rijetke su žene koje u suton šeću bose bez sandala u ruci
Poljubac kamenog grada sivi talk asfalta na putu prema luci
***
MORJE JE GUT NORO GUT
ka uje
roleta svjetla u svitanju zvijezda
kad mladi Slovenci zapljuskuju svoja dlakava bedra, drhtava svoja sirasta tijela, a ruke im plešu iznad slanog sedla
tamo tamo gdje su sunčevi zalasci najljepši
zagledam se u sukrvicu valova, lelujanje isprano crvenog sutona
Ime mi je ZRINKO ŠIMUNIĆ, rođen sam u Čakovcu, gradu Zrinskih, u kraju „med dvemi vodami“, 9. ožujka 1961. godine. Zbog mog imena, a i grada u kojem sam rođen, djeca su me često zvala Nikola, Petar (Zrinski), ali i Fran Krsto (Frankopan). Naravno, Zrinski su bili junaci mog djetinjstva. Ipak, danas mi je Fran najbliži, duhovno najsrodniji, a pri tom mislim na Franovu erotsku poeziju, njegov „Gartlic za čas kratiti“. U rodnom gradu završio sam osnovnu školu, a moja Prva osnovna nalazi se i danas preko puta pekarnice oca najpoznatijeg međimurskog glazbenika Josipa Štolcera Slavenskog. Zatim sam upisao gimnaziju Josip Slavenski, a koja je iduće godine spojena s Ekonomskom i trgovačkom školom u Srednjoškolski centar Čakovec. Vrijeme fuzija, vrijeme udruženog rada i vrijeme Stipe Šuvara. Srednjoškolsko obrazovanje završio sam kao suradnik u nastavi, odgojno-obrazovni smjer s naglaskom na prirodnu grupu predmeta, danas se tome tepa kao STEM grupi predmeta. U Čakovcu sam završio i Osnovnu glazbenu školu, svirao sam klavir, ali sam kasnijih godina zapustio sviranje. Vjerujem da se nešto smisla za ritam i melodiju danas osjeti u mojih stihovima. Iako sam tijekom školovanja najviše afiniteta pokazivao prema povijesti i filozofiji, upisao sam Elektrotehnički fakultet. U odabiru studija presudno je bilo shvaćanje da treba „biti čovik na svom mistu, doktor, inžinjer“, a ja sam bio odličan đak – pa mi je i izbor studija bio „preširok“. Na elektrotehničkom fakultetu sam diplomirao na smjeru industrijske elektronike. Cijeli svoj radni vijek radim kao elektroinženjer, projektant, a od toga gotovo 25 godina kao projektant rasvjete. Danas radim kao elektroprojektant „opće prakse“ u zagrebačkoj tvrtki Arhingtrade. Živim u Zagrebu sa suprugom koja je inženjer matematike, a radi kao informatičar. Radi njene ljubavi prema planinama i ja rado planinarim, rekreativno, inače nisam sportski tip. U slobodno vrijeme najviše volim čitati knjige, podjednako prozu i poeziju, i gledati filmove. Pasionirani sam filmofil, danas posuđujem filmove iz posljednje videoteke u Zagrebu, videoteke „Pauk“ u Ozaljskoj ulici u Zagrebu. Veći dio svoj radnog vijeka bavim se pisanjem stručnih članaka iz područja rasvjete, objavljujem u časopisima iz struke, pa čak i u Jutarnjem listu, držim predavanja na stručnim skupovima. Usporedno s pisanjem stručne „proze“ objavljujem i poeziju u književnim časopisima (Republika, Književna Rijeka, Most, Osvit …) i zbornicima poezije, sudjelujem na recitalima, držim promocije svojih knjiga poezije. Do sada sam izdao 5 knjiga pjesama, a koje su sve pripadaju erotskoj, ljubavnoj, hedonističkoj i refleksivnoj poeziji. Može se reći da ganjam dvije karijere – kao elektroinženjer i kao pjesnik. Član sam Hrvatske komore inženjera elektrotehnike, ali i Društva hrvatskih književnika. Za svoju poeziju sam i nagrađivan. Dobitnik sam nagrade „Ružica Orešković“ 2004. godine za neobjavljeni rukopis knjige pjesama „Organolirika“ – nagrada koju je udruga „Jutro poezije“ jednom godišnje dodjeljivalo za knjigu pjesama neafirmiranih autora. „Jutro poezije“ je i izdavač ove knjige. Dobitnik sam i nagrade Večernjeg lista, medijskog pokrovitelja književne manifestacije „Susret riječi“ 2005. godine, Bedekovčina, za pjesmu „Skodelica kave“ te treće nagrade na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2018. godine – za pjesmu „Ranojutrica“. Od 2018. godine do danas više puta sam na raznim hrvatskim književnim natječajima pohvaljivan za haiku – časopis Iris (Udruga tri rijeke, Ivanić Grad), natječaj „Haiku kraj mogile“ (knjižnica u Oroslavju), natječaj za najbolji haiku gradske knjižnice „Juraj Šišgorić“ u Šibeniku, natječaj „Prema Suncu“ (DHK, HOO i veleposlanstvo Japana) …
Ponekad te vidim kao muškarca malo starijeg od mene, odjevenog u svoj život kao u planinarsku odjeću provjerene kvalitete, odabranu s idejom da traje, malo pohabanu, ali tim udobniju. Ponekad te vidim kao dječaka koji je prečicom stigao do zrelosti u nestvarnim prostorima, u stvarnima ostavši nespretan, previše svijetao, previše taman, nesiguran i sklon zastajanju. Ponekad te vidim kao Prometheu, glatku i vještu čarobnicu, bezvremenu, ponekad kao negdašnju najbolju prijateljicu koja sa mnom dijeli istu ogoljenu ženstvenost bez šminke, s kojom je lako razmatrati sveukupnu životnu ponudu, smijati se vlastitim izborima. Ponekad te vidim kao svoju milu kćer koja riječi posprema u svoju tišinu, tko me bolje poznaje od nje, od tebe, ponekad te vidim kao svoj odraz u zrcalu, no tko se u kome odražava? Ponekad te vidim kao neko od milih lica iz prošlosti, kao nekoga kome su od tijela ostale samo oči i riječi, virtuoza u tihom odricanju, ili pak ženu na pragu starosti koja se spiralnim stepenicama spušta do dubljih značenja viđenih prizora, bira metu koju će i pogoditi i promašiti, uspostavlja restoran pod orasima kako bi uz gozbu podijelila svoje ezoterične darove. Kao nekoga tko je već star, zaista star, ali niti zaboravlja niti se okamenjuje, samo čuva repertoar slika koje su drugdje već blijede, uspijevajući neprestano skupljati i nove, kaleidoskopski žarke, možda ih imaš više nego što ih pokazuješ, samo vrijeme može dati takvo obilje. Ne znam o tebi gotovo ništa, a ipak te poznajem – to je puna praznina. Neku sličnu živu prazninu – prazninu koja sam ja za tebe – ispunjavam govoreći ti s druge strane nevidljivosti. Možda bi bilo bolje ostaviti je da vibrira neizrečenostima, no svatko ipak želi ispričati priču.
Plovila sam s Nikom u tijesnom prostoru jedrilice, no zapravo je prostora oko njega bilo mnogo, stvarao je prostor svojom šutnjom. Iz čega sve izvire šutnja, znaš li? Moja je znala nastajati u povrijeđenosti, u plahosti, u otporu, ponekad je šutnja jedini mogući otpor, zar ne? Ali ne mora to biti tako patetično, postoji i šutnja zadubljenosti, šutnja očaranosti, šutnja umora i ravnodušnosti, šutnja osluškivanja i šutnja nagluhosti, ponekad je teško spoznati prirodu tuđe šutnje. Nisam znala što se od mene očekuje u toj plovidbi, nisam ni pitala – čekala sam da mi se kaže, pokaže. Pokazalo se jednostavnim, pomagala sam s konopima i pajetima kad bismo pristajali, pomagala kad bismo se otiskivali u praskozorje, sve ostalo vrijeme od mene kao da se nije očekivalo ništa. Ovo nije priča o plovidbi, no plovidba je nešto o čemu je uvijek lijepo pričati, pogotovo nekome tko je, poput mene, plovio samo jednom. Hladna jutra i onaj neopisiv trenutak u kojemu sunce počinje rastapati krutu promrzlost pa tijelo kao da se polagano pretvara u mlaku lokvu – lokvu vida zapravo, jer čini mi se da nikad ništa nisam vidjela toliko jasno kao titranje svjetla na velikoj vodi. Niko me prepustio doživljaju i na moju nasmiješenu očaranost odgovarao nekim kosim kimanjem glave. Htjela sam mu pomoći u kuhinji, to je kategorički odbio, ali nije imao ništa protiv toga da budem u blizini dok nam priprema objed. U tim bismo trenucima ipak pomalo razgovarali, usidreni sredinom dana u nekoj zavjetrini. Brod je njegov dom, rekao je moj poznanik onoga dana kad smo svi troje sjedili na terasi kafića s pogledom na barku s crvenim jedrom, i doista je bilo tako. Jedrilica je bila odlično opremljena, brižno održavana, snabdjevena svime potrebnim za duži boravak; na početku se još osjećao miris ulja kojim je sve to drvo bilo svježe premazano, no ubrzo ga je raznijelo more. Bila je široka, imala unutarnji prostor iznenađujuće velik za tako malen brod. Niko je spavao u većem, središnjem prostoru koji je služio i kao kuhinja i kao salon, a meni je prepustio sićušnu kabinu u pramcu. Spavat ćeš u knjižnici, rekao je i pomaknuo klizna vratašca police iznad kreveta. Nemoj je ostavljati otvorenu, nikad ne znaš kad će udariti veliki val. Otok s blagom, Starac i more, Doživljaji Arthura Gordona Pyma, Morski vuk, Lord Jim, Tajfun, Spas, Između kopna i mora, Pobuna na brodu Bounty, Encantadas i Moby Dick, Pijev život – sva književnost na toj polici bila je povezana s morem. Posezala sam za knjigama i vraćala ih u njihovo skrovište, razumijevajući i ne razumijevajući tu mušku romantiku pučine. Ponekad bih zaboravila zatvoriti vratašca police – bez posljedica. Veliki valovi zaobilazili su nas na tom putu. Plovili smo polako, od otoka do otoka. Hvata se sumrak, javljaju se mala svjetla na nekoj rivi, mi spuštamo jedra, palimo motor, svako kopno je dom, sigurnost i mir, svako kopno je nepoznanica. On ima po jednu dragu u svakoj luci, rekao je moj poznanik pred barkom s crvenim jedrom, i prvih se dana doista činilo da je tako. Još ne bismo ni pristali, a već bi se pojavila neka žena s pozivom na večeru. Pozivi su se odnosili na njega premda su bili pristojno upućeni i meni. Nisam ih prihvaćala. Odlazila bih u šetnju nepoznatom malom lukom. Sve sam ih vidjela samo u sutonskim svjetlima i sad mi se miješaju u sjećanju. Koliko god Nikova prisutnost bila lagana, neopterećujuća, voljela sam malo biti sama; jer kad je sam, čovjek može i pogrešno birati pravce, bezbrižno kretati i odustajati, bez srama i opravdavanja. Dio večeri koristila bih za slanje tekstova jer ni ploveći nisam prestajala raditi. Niko se kasno vraćao na brod, no ja bih još bila budna. Postoji ta velika budnost pred noćnim morem i svjetlima, tihim svjetlima obale, dubokim svjetlima neba. Sjedila bih odolijevajući hladnoj vlazi, umotavajući se u pokrivače, koji su me loše štitili. Možda je izgledalo kao da ga čekam iako ga nisam čekala, jednostavno mi se činilo da je šteta propustiti noć na moru, nikakva se aktivnost nije htjela zalijepiti za to, za noć-na-moru, čak ni riječi, ni glazba iz slušalica, no i kad bih odustala od svega drugog i samo disala slanu tamu, činilo mi se da ipak nekako propuštam tu beskrajnu noć. Opet se smrzavaš, rekao bi Niko i skuhao grog, naizgled preko volje, ali samo naizgled. Ako se razboliš, rekao bi, ostavit ću te u prvoj luci. Nije htio razgovarati sa mnom dok bih otpijala gutljaj po gutljaj napitka koji mi je donosio i toplinu i san. Ostajao je u blizini, bavio se konopima čekajući da se napokon povučem u potpalublje. Ponekad bih zaspala tek pred svitanje. Tako se dogodilo da me jednog jutra probudilo brujanje našeg motora; kroz prozorčić sam vidjela kako se sunce ljeska na posve mirnom moru. Očito smo već bili na pučini. Kako si krenuo bez mene? upitala sam izašavši u sunčev sjaj na palubi. Misliš da ne mogu isploviti i sam? – Nije rekao da mu je bilo žao buditi me. Ali zašto sam onda tu? upitala sam. Da ima nekog u blizini ako iznenada umrem.
Ne, ovo nije priča o plovidbi ni o mom šutljivom kapetanu, ali u onome što ti zaista pokušavam ispričati važan je naš kuhinjski razgovor koji je počeo time što sam ga upitala je li poznavao Tonija i njegovu družinu. Dugo mi je trebalo da postavim to pitanje; u prvi tren ostalo je bez odgovora. Vidiš, ja nisam nikakav umjetnik, rekao je nakon dulje šutnje, bio sam tek dobar sakupljač, a i to nehotice. Ali Toni – Svi su oni dio istog vremena, i njegovi i moji ljudi, vidiš ih tu na zidu. Već sam bila primijetila fotografije pričvršćene na plutenu ploču iznad stola, nalik onima iz moje škrinje s tavana: slično ljeto, slična atmosfera i neka druga lica u izblijedjelim bojama ranih kolor-filmova. Uz njih stare ulaznice za izložbe i rock-koncerte. Ovo ostaje sa mnom do kraja, rekao je osvrnuvši se prema toj svojoj maloj kolekciji. Drugdje imam drugačijih tragova i ostataka, zahvaljujući tome tako lagodno plovimo. Jer moji ljudi jesu bili umjetnici, za razliku od mene. Nabrajao mi je imena, očekujući da ih prepoznam, nabrajao uspjehe i počasti svojih prijatelja iz mladosti. Ali Toni nije bio dio toga – Ah, ta djeca, mali ljubitelji razaranja s nedovoljno jakim eksplozivom. Sve su shvatili previše doslovno – i s premalo smisla za humor. Ispričala sam mu o nasljedstvu i karminama, prešutjevši svoje pripovjedačko obećanje. Želim ih razumjeti, rekla sam, pomalo se stideći svoje neiskrenosti. Razumjeti? Lako je razumjeti kad se radi o analogijama. Oni koji proizvode aute, dižu u zrak aute, oni koji proizvode kulturu, dižu u zrak… Što? Knjižnice i kazališta? Razmisli, gdje je prodaja najočitija, gdje se uspostavljaju cijene umjetnina? Aukcijske kuće? Podmetnuli su dva-tri mala požara. Ništa se nije dogodilo, ništa značajno. Neki su predmeti gorjeli, drugima bi porasla vrijednost. I njima samima činilo se mizernim. Pa su smislili nešto veće, preveliko, uplašili se i pobjegli. To ti je cijela priča. Cijela priča – nije li to premalo za cijelost? Tražim jednu od njih, rekla sam, zato sam i krenula na ovaj put. Ona je umjetnica, poput tvojih prijatelja. Ime joj je Selena, sjećaš li je se? Nije mi odmah odgovorio; na koncu se činilo da ju jednostavno nije mogao zanijekati. Sjećam se Selene, rekao je preko volje, samo nje se i vrijedi sjećati od svih njih, ali odavno nisam o njoj ništa čuo. Nakon tog razgovora Niko je malo više govorio, ispričao mi niz anegdota o ludim otočkim noćima prije pola stoljeća, no kad ih se pokušam sjetiti, nema ničega, rastopile su se u mom sjećanju brzo i bez traga kao pahulje proljetnog snijega. Ponešto mi je rekao i o gradu prema kojem smo plovili; kako ondje još nikad nisam bila, ni te se informacije nisu imale gdje usidriti i umjesto da budu putokazi bile su tek hrpa unaprijed iznevjerenih obećanja. I već smo pristajali na mjestima gdje se govorio jezik drugačiji od našeg, a pozivi na večeru su se prorijedili. Kako smo se približavali cilju, činilo se da dani postaju sve kraći, iako je zapravo bilo obrnuto, i začas je stigla noć u kojoj smo plovili pod umjetnim svjetlima, između visokih stijena, kanalom koji se činio beskrajnim. A onda je, nakon desetak dana na moru, pred nama bila golema luka u kojoj je Niko namjeravao neko vrijeme ostati, a ja se oprostiti od njega i njegovog broda. Nisam ga pitala očekuje li novu suputnicu za nastavak plovidbe.
*
“Novi roman Sanje Lovrenčić, „Crveni golubovi“, dvostruka je knjiga: prozni tekst, koji se oscilirajući na rubu fantastike bavi gorućim temama suvremenog svijeta, nadopunjen je „Pjesmaricom“, zbirkom poetskih fragmenata koje je autorica pisala kao skice za pojedine ulomke romana.
Radnja priče koja se iznosi na dva različita načina započinje dolaskom pripovjedačice na neimenovan otok. Naslijedivši kuću u gotovo napuštenom selu, ona dobiva razlog da se nakratko udalji od svakodnevne borbe za materijalnu egzistenciju. Krajolik u kojemu se našla nostalgično je idiličan: ruševne kamene kuće, divlji kapari, domaći sir, sunce i vjetar određuju taj mediteranski svijet. Sve sluti na to da će se ovdje, na distanci od ljudi, posla i rutine, otvoriti prostor za introspekciju, za suočavanje s vlastitom prošlošću, željama i nadama.
Zajedno s kućom, međutim, pripovjedačica je naslijedila i golubove koje je uzgajao njen preminuli rođak, Toni. Kad jednog jutra iznenada odluči osloboditi ptice iz golubinjaka, ni ne sluti da će joj se ti pismonoše ubrzo vratiti, i to u društvu prilično živopisnih gostiju. Golubovi naime na otok dovode neke Tonijeve stare prijatelje. Oni mu organiziraju trodnevne karmine te počinju pripovijedati fragmente zajedničke prošlosti: ostarjela kazališna družina koja je lutala Mediteranom, ili aktivni sudionici u previranjima za godina olova – junakinji se na temelju ponuđenih priča teško odlučiti. Na odlasku joj ta čudna skupina objašnjava pravu prirodu njenog novostečenog nasljedstva: uz kuću, ona nasljeđuje i obavezu da ispriča njihovu priču, priču koji nije dobro razumjela.
I tu mediteranskoj idili dolazi kraj: zamijenit će je istraživanje internacionalnog terorizma 1970-ih godina, revolt pred tadašnjim i sadašnjim srazom bogatstva i bijede, rastuća osjetljivost za devastaciju prirode, cyber-subverzije, utopijski virtualni prostori, traganje, strah i bijeg. Na fragmente priče svojih gostiju junakinja će odgovoriti vlastitima, koje će pak – kad se smiri vrtlog koji ju je ponio – gotovo nenamjerno ostaviti u nasljeđe novoj generaciji, za nove pokušaje.” – Mala zvona
SANJA LOVRENČIĆ, književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu Kiklop. Autorica je zbirki kratkih priča Wien Fantastic, Portret kuće i Zlatna riba i istočni Ariel, romana Dvostruki dnevnik žene sa zmajem, Klizalište, U potrazi za Ivanom (nagrada “Gjalski” 2007), Martinove strune / Martins Seiten (Literaturpreiss SMSK 2008.), Ardura (2012), vješanje kradljivaca ovaca, roman (2015) i Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost (2018). Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora te dviju zbirki autobiografskih zapisa: Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih (2017.) i Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti (2020.) Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić dobila je nagradu “Grigor Vitez”. U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti. Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Virginije Woolf dobila nagradu “Kiklop” 2012. Boravila je u rezidencijama za pisce H.A.L.D. (Hald Hovedgaard, Danska, 2014.), OMI International Arts Center (Ghent, SAD, 2015.), Villa Yourcenar (Francuska, 2016.), Chateau de Lavigny (Švicarska, 2017.) i Q 21 – MuseumsQuartier (Beč, 2017.).
*** Srce stane iznenada jednog jutra prije doručka, sruši se u kupatilu, na hladne pločice, neko ga doziva, kuca na vrata, ljuti se na nepomično srce koje je izabralo baš to jutro, vrisak, plač, a onda sve isto, dan se nastavlja, i dalje je lijep i topao, doručak još uvijek na stolu, čeka to srce
gomila ljudi, u pitanjima kako i zašto, služi se rakija i kafa, ja pijem oboje, malo više rakiju, stojim ispod neba u nepoznatom gradu, pijana od smrti, iz svakog pravca se osjeća da ljudi neće dugo razmišljati o baš ovoj smrti jer još malo pa ručak, posao, zima, nova godina
*** Najviše nedostaje radoznalost, optimizam, upijanje svakog detalja, čuđenje zašto je tako kako jeste, mnoštvo pitanja o plafonu, zavjesama, mjesecu, uvijek pogled ka gore, padovi, ožiljci na koljenima
najviše nedostaje to kako nas je život čekao i šta nam je sve spremao strpljivo i predano i kreativno, a ipak ništa nije uspio da spremi kako treba.
*** Sa prozora vidim da je nebo sklonište za vrhove drveća, dimnjake, prljavštinu mog stakla, vidim krov, golubove i ponekad svraku i kako bore se za pseće granule, svraka pobijedi pa poleti, vrati se i tako u nedogled, sa prozora vidim da nisam odživjela svoj san, trebalo je da budem sa druge strane, da i ja zamahnem krilima u veliko ništa.
JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ ( The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“„Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, časopisu „Glasnik“, kao i na brojnim portalima ( Čovjek – časopis, Nomad, Astronaut, Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.
Maj otvara hladne cvetove na obali alpskog jezera, voda je pred nama mirna, amaterska fotografija, odraz zamka slepljen za oči, ljubaznost kmetija istačkana turistima, daleka planina prekrivena oblacima, i šuma, prepredeno bliska, kisne s pepelom tišine na crnim listovima. Oklevam da stupim u crkvu iz koje već dugo bridi sjaj staračkih orgulja, pompezna smrt što prožima iznenadno, iskreno, isto kao stid ili punina, dok stojim s flašicom vode u malom parku i ukočenim rukama, i slušam, gledajući prozor crkvenog doma i u njemu cvet hibiskusa, poluotvoren, crven i taman, što kao suton, sečivo, skorbut tone kroz staklo, u mene, pod Alpe, i pada na dno čistog, uvelog jezera.
***
ŽIVOT U TUĐIM STANOVIMA
Postojim u mirisu stranih stanova, vodeći tuđi život, tuširajući se u kabini uskih kupatila, upijajući teksturu zidova, staklene terase, masivne grede potkrovlja, ili s ključem u ruci stupajući u veče, suteren i visoka prizemlja, svoj i nepripremljen za boje, izmenjen rasporedom nameštaja, drugačijom akustikom različitih strana sveta, osunčanošću, otvarajući prozore s prazninom noći u sebi, s lavežom i sirenama, sav u dozivanju ranih vozova, sećanju, težini, svetlucanju kristalnih pepeljara, jedući doručak tuđim escajgom i tuđim rukama, među knjigama na stranom jeziku, promenjen i isti, s dodatnim mestom spremnim u sebi, kao da jedem s mrtvima.
***
ARNO
U tebi nisam video ništa do onih koji su došli da vide sebe u tebi, ogledajući se u gužvi i sjaju poznog Sredozemlja, ovo nije grad već mesto za fotografije i kratka pića pod katedralama, odjeke u uskoj hladnoći kamenih ulica, za osluškivanje pravilne tišine praznih klostera, crepovi na krovu raskošnih palata još su crveni kao kreste prepariranih petlova, svuda svetlucaju zlatare, granitni pod opera i poslastičarnica, bučni trgovi i paranoja nadzidanih prolaza, preskup, skučeni raj krcat gojaznim turistima, motocikli karabinjera i redovi ispred galerija, gde s terasa preti bučni tranzistor, promukao kao Savonarola, u oku mi se ogledaju sanduci vina i glatke stvari od kože, dok prolazim jednosmerne ulice nad kojima se tornjevi crkava tope i kaplju u suton kao korneti sladoleda.
***
TAMNAVA
Farovi svetle kroz zagušljivo veče, plitku dolinu i meke dlanove brda, kroz magloviti beskraj koji nas čeka u ravnici za rekom, dok iza polako kopne tamne kotline i topla župa s bučnim, zbunjenim gradom u sebi, na noć nanizane plastične perle napuklih palanki, između kojih se navigacija gasi i auto iznenada sleti s mape u prazninu zemljanog puta, okružuju nas bagrenje, sumrak i najlonske kese, tišina i čičak, zastajemo u prašini slepljenoj od senki, od sitnih, zaraslih njiva ne razaznajući ništa, čuju se samo lavež i tuga poslednjih kuća, naša nedoumica treperi usamljena kao srna u polju, telo od mlake svetlosti i prvog mraka, kojim nepoverljivost između noći i dana nakratko blesne, i drhti, u njenom tankom trku.
***
PULA
Plitko, zeleno more za leđima radničkog grada i rimska avenija skrivena pod koracima, topli vazduh koji se podiže uvis, zmajevi od kartona i miris zaprške, vetar blag, i gust od izohipsi vekova, letom spaljena makija i posteri s likom generala, tlo je nad vodom neravno i oštro i stvari se bez vidljive granice čine suvišnima, zastave obujmljuju prazninu i u vrelini starog trga jedno se stoleće pretapa u drugo, brodogradilište stoji za pročeljem avgustovog hrama i vozila kruže oko arene, dok dosadno sunce topi krečnjak i nestaju jedna za drugom spore čašice loze i hladnog špricera, stapajući lice s naličjem grada, nemirnu tektoniku i neuredne, bezopasne ljude što trepte od dubokog, žutog svetla koje iz svega izbija.
BOJAN VASIĆ (Banatsko Novo Selo, 1985) objavio je zbirke pesama Srča (2009), Tomato (2011), Ictus (2012), 13 (2013), Detroit (2014), Volfram (2017), Toplo bilje (2019), Brid (izabrane pesme, 2021), Udaljavanje (2022) te roman Vlastelinstva (2022). Bio je deo pesničko-umetničke grupe okupljene oko edicije caché. Dobitnik je nagrada „Mladi Dis“ i „Matićev šal“ za zbirku Srča i „Miroslav Antić“ i „Vasko Popa“ za knjigu Toplo bilje. Zastupljen u nizu generacijskih izbora. Pesme su mu prevođene na slovenački (Črepinje/Srča, Ljubljana, 2015), poljski, engleski, nemački i makedonski jezik (Topli bilki, Bitola, 2021). Piše književnu kritiku. Član je Srpskog književnog društva. Živi u Pančevu.
za “čovjek-časopis” izbor pjesama iz zbirke priredio GOJKO BOŽOVIĆ, Arhipelag
Djevojci sam odmah dao na znanje tko je u našoj vezi glavni, a tko šuti, sluša i piše aforizme.
*
Kod žene me može odbiti nezaposleni suprug.
*
Iz prehrane sam izbacio nutricioniste.
*
Jedina nemoralna ponuda koju sam dosad dobio bila je ona da mi ćevape posluže bez luka.
*
Aorta je uvijek imala posebno mjesto u mom srcu.
*
HINDUISTIČKI RAZGOVOR ZA POSAO: “Gdje se vidite za pet života?”
*
PRIČAJU DVA LJEVIČARA… “Uffff!’’ “Što ti je? Izgledaš kao da si ustao na desnu nogu.’’
*
Život je nepredvidiv. Budite spremni na najbolje.
*
Drago mi je da ništa ne dolazi preko noći jer u to vrijeme spavam.
*
U Hrvatskoj je bolje izgubiti nadu, nego dokumente.
*
Kad vam se život raspne u komadiće, složite mozaik.
*
UDRUGA LJUBITELJA PROMISKUITETA POSLALA RIJEČI NADE I OHRABRENJA: “Ma jebeš sve!”
*
MODA U PČELARA… “What do you wear?’’ “Only Wear Saće!’’
*
Ne vjerujte svemu što napišete na Facebooku.
*
NAJLJEPŠE SAMOUBILAČKE PRIČE: “Samoubojstvo mi je u potpunosti promijenilo život!”
– iz knjige “AFORIZMI I OSTALE NUSPOJAVE”, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 3/2022.
***
Ne brinite se ako vam se dogodi nesreća. Pojavit će se dobri ljudi s mobitelima i snimiti vas.
*
Žene na mene reagiraju kao na Beatlese. Vrište i čupaju kosu. Moju kosu.
*
U čarapi čuvam drugu čarapu.
*
Ako, uz vlastitog bračnog partnera istodobno ljubujete i s bračnim partnerima iz drugih brakova, i dalje sve ostaje u okvirima braka.
*
Osjećao sam se manje vrijedno kad mi je djevojka rekla da je imala više dečki od mene.
*
Ja, kad se oženim, bit će kako moja žena kaže, pa makar se zbog toga rastali. Sva sreća da postoji Facebook jer bi inače svi liječnici, seizmolozi i geostratezi pivo morali piti ispred dućana.
*
-Ostavila me. -Kome? -To nije spominjala.
*
Pristojna žena nikad ne odijeva tuđe mišljenje.
*
Ljudi se na vjenčanju dotjeruju kao da će im brak trajati cijeli život.
*
Ljubim se filmski! Ne moramo o žanru.
*
Ne divljaju cijene, nego pohlepa.
*
NOVOGODIŠNJA VJEROVANJA Ako u ponoć poljubite tuđu ženu, cijelu godinu će vam tu ženu spominjati vaša žena.
*
Dovoljno sam iskusan da ne znam o čemu pričam.
*
Pri vođenju ljubavi sam poput pjesnika. Haiku pjesnika.
*
Ako mislite da ne može biti gore, pokušajte dolje.
– iz novog rukopisa
_________________________________________________
DENIS VIDOVIĆ sisački je pisac i humorist. Rođen je 21. studenog 1988. godine. Sa sedamnaest godina počinje pisati haiku poeziju. Također piše i priče, pjesme, aforizme, recepte, kolumne, putopise te izrađuje plakate kojima komentira svoju svakodnevicu. Njegovi su tekstovi objavljivani na internetskim portalima („Lola“, „Kvaka“, „PS-portal“, „ZG-kult“, „Booke.hr, Pivnica.net), u književnim časopisima („Alternator“, „Riječi“, „Književne vertikale“, magazinu „Uh!Aha“) te u zbornicima („Aforizmi i aforističari 17“ i „Dok vlakovi prolaze“). Istaknuti je član sisačke poetske tribine „Zalogaj poezije“, kojoj je, uostalom, nadjenuo i ime. Član je Udruge hrvatskih aforista i humorista. Dobitnik je priznanja „Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje prozno ostvarenje“ za priču „Potvrda o nekažnjavanju“. Dosad su mu objavljeni knjige: zbirka aforizama „Podilaženje lijenosti“ i roman „Normalni ljudi“. 2022. godine objavljena mu je druga zbirka aforizama „Aforizmi i ostale nuspojave“. Iste godine pobijedio je na književnom natječaju „Korzo slova“ koji raspisuje Društvo hrvatskih književnika, Ogranak Sisačko-moslavačke županije, sa zbirkom priča „Reda mora biti“. Također s pričom „Jedna Svenova bivša ljubav“ osvaja drugo mjesto na manifestaciji „Slavko Kolar – književni dani“ na natječaju za kratku priču – satiru.
čovjek-časopis 