miriše na proleće samo nikako da dođe zima se proteže u krevet u kosti sanjala sam prababu jaše konja i osmoro dece ide iza nje nema hleba nema muža ali jaše uspravna jer ona zna sve će doći sanjala sam jaše i ničeg se ne boji deda je jednom rekao u toru među ovcama svi su naši živeli uspravno a ti gledaj kako ćeš mnogo je prošlo od tada i meni je mnogo trebalo da vidim da je najteže u životu živeti uspravno zato se svi saginju pre zore probudila me keruša lajala je celu noć odneli joj decu i sad tumara po dvorištu
***
DOKAZ
dovoljno je samo malo sunca i uhvati me to da moram da budem dobra svima da budem dobra bolesnom da kažem ozdravićeš slabom ojačaćeš ljutom proći će povređenom zaceliće uhvati me to do suza da svima kažem nije bitno ima nešto izvan svega podigni glavu umorni svete sunce je opet zasijalo a to znači sve uvek može ispočetka jer ako može sunce ponovo kroz mrak možemo i mi to je dokaz.
***
TAEDIUM VITAE
jedan ceo mesec prošao je u tišini i gledanju u daleka brda iza kojih sunce svaki dan drugačije zalazi čuju se i ptice nekad vetar lavež pasa deca mogu da osetim suvo granje u bašti dok ležim nema ničeg na celom svetu što mi nedostaje samo hoću da kažem svima koji dolaze ja imam sve u životu a nisam zgrabila ništa.
***
SVETLI GROBOVI
na svom putu jutros srela sam mnogo meduza plutaju mrtve u plićaku skuvalo ih tako su mi pričali da suša pomori stoku u našim krajevima koji su daleko odavde kad skočim u more kažem bože hvala ti što postoji more i što sam baš ja unutra čime sam to zaslužila moja baba je bila mnogo bolja od mene a nikad nije videla more kažem opet hvala ti što sam na svom putu ja videla i meduze i ostalo a ne samo krave i ovce kao moji koji su svi bili na zemlji da bih ja na kraju bila u moru.
***
POSTOJE STVARI
postoje stvari za koje više nema vremena i to je došlo brzo napravilo u meni rupu kao kad zemlja pukne posle suše pa seljaci guraju štap i kažu nema kraja postoje stvari a sve stvari počinju i završavaju negde mimo nas i mi ništa ne znamo o tome nešto nas nakratko osvetli i pokaže da postojimo pa nas opet baci u mrak postoje stvari za koje više nema vremena i ne treba žaliti zbog toga.
______________________________________________
VITOMIRKA TREBOVAC rođena je 1980. u Novom Sadu. Objavila je četiri zbirke pesama: Plavo u boji (škart, Beograd, 2012) Sve drveće, sva deca i svi bicikli u meni (LOM, Beograd, 2017) Dani punog meseca (LOM, Beograd, 2020) Dovoljno je malo sunca (LOM, Beograd, 2023)
U snu sam vidio slona. Bio je blistav, bijele boje. Iz jezera krvi ljudske pio je. (O istini velikoj pjevao je.) Bio je stvaran, stvarniji od mene. U snu sam vidio slona. Plakao je.
***
KONTEMPLACIJA
Podsjetite me da još jednom pogledam u oči sunca i da se sklonim ispod krošnje gorostasnog hrasta.
Samo još jednom. Dok još mogu.
Sve mrlje svijeta ispire uzavrela rijeka.
Sve odlazi brzo. Jer nikada ničega bilo nije.
Samo sunce i sjena hrasta časnoga moje je bivanje.
***
TEMPUS FUGIT
Jednom ću biti ono što sam bio. Jednom sam bio ono što ću biti. Jednom jesam što nisam. A ono što nije sada je ono što nije bilo kada bivalo je.
Smrt patetična, daleka neće biti ono što je bila. Ni ja nisam ono što jesam.
Ogrtač crni boju više nema. Proziran je pogled Smrti, ta fatalna koprena. Ruka od leda već mi dušu usplahirenu drži, ali ne i Riječi, ne i ono što jesam.
Riječi ove, što će biti da su bile, brže su od Smrti, brže su od lažnoga vremena.
***
NOTTURNO
Sunce trči u zagrljaj neba. Utvare smrti bježe u domovinu tame, blizu srca čovječjega, tamo gdje muk vlada i purpurna krv poji žive – tamo gdje nastaje noć straha puna.
Strah se smije na hladnoći. Teške, teške su noći. U njima se užas skriva. Ništa… Samo očaj u njima prebiva.
Zrakom lomi se tišina. Sve je nestalo. Sve se skriva. Svijet je obuzela crnina.
Sve je tiho i sve je tišina.
***
NA PUTEVIMA VJEČNOSTI
Hodamo polako, koracima teškim po zemlji sjajnoj, suncem prelivenoj.
Mnogo nas je, zaista nas je mnogo i dah mnogih postaje Jedno. Krv topla naš označava put, škrgut zubi putokaz je glasan.
Slušamo srca tuđa i ona kucaju polako, odmjereno. Bol se u njima skriva, bol strahovito jasna, sretna.
Hodamo potaknuti snovima beskrajnim i dalekim, naizgled nedostižnim.
Hodamo, a svaki korak naš melankoličan biva preobražen radošću neumjerenom.
Hodamo, a put je naš ispunjen raskršćima. I već znamo da ćemo na svakom izgubiti barem jednog brata, i da će nam barem jedna sestra okrenuti leđa.
Ali ne prožima nas strah. Niti užas nam ne može slomiti duše. Jer raskršća ima mnogo, koliko i ljudi. Ona postaju naša nada. Jer znamo, jer smo kao jedna duša to već znali.
I spoznaja naša postaje jača od riječi, jača od srdaca, snažnija od duša. Znamo, jer smo oduvijek znali da će doći dan kad ćemo se svi susresti na putevima vječnosti.
– iz zbirke pjesama “NA PUTEVIMA VJEČNOSTI”, Matica hrvatska Sisak, 2021. –
izbor pjesama Marina Kosa za “čovjek-časopis” priredila SANJA DOMENUŠ
Dječak je dugo promatrao slova svojega imena prije nego što je uzeo pero i mirno povukao prvu crtu. Učitelj ga je upozorio na pravilno držanje tijela kako bi stvorio ravnotežu potrebnu za pisanje. Ramena su trebala biti u istoj visini, međutim, dječaku je desno rame uporno klizilo prema papiru. Noge su trebale biti razmaknute u veličini stopala, ali dječak je nakon nekog vremena počeo cupkati ispod stola jer je u učionici bilo prohladno, pritom bi zaboravio da prstenjak i mali prst moraju ležati jedan na drugome. Ipak, učitelj je bio zadovoljan ljepotom njegova rukopisa. Cijela stranica pisanke bila je ispisana imenom Silver. Marljivo je ovo dijete, ima dara i smisao za ljepotu, to je važno, rekao je učitelj dječakovoj majci. Velika je Monarhija, a Njegovo Veličanstvo naš car Franjo Josip II. želi u Carstvu radišne i pametne ljude koji će provoditi državne reforme. Dječak će naći svoj kruh. Kad je precizni mjernik Silver Bandrovski, školovan i pripremljen za izmjeru zemljišta u jednome golemom carstvu, došao na grofovski posjed u Novimarof, započeo je od bjeline papira. Osim zemljišta i zgrada tintom u boji nacrtao je drveće, livade, grmlje, cvjetnjake i malo plavo jezerce na rubu perivoja. Gledajući kartu možemo zamisliti labirinte crnogorice i crvene salvije i georgine u cvjetnjacima. Samu zgradu dvorca označio je brojem jedan, to je početak, rekao je grofu u čijoj je radnoj sobi na velikom stolu noćima crtao i lijepio listove bjelanjkom jajeta za dasku, vodeći pritom računa da ne ostanu neravnine. Sluškinje na dvoru u čudu su gledale kako je moguće umanjiti svijet tako da cijelo selo Krč sa svim okolnim poljima i livadama stane na nekoliko papira. Na katastarskoj karti sela Krč i sela Grana iz 1861. godine ostalo je zapisano ime mjernika Silvera Bandrovskoga. U gradu danas ne postoji prezime Bandrovski, kao što ne postoje ni prezimena Boćanski, Jablanovski… Neki od njih ostali su potpisani krasopisom na kartama, u knjigama i sjećanjima grada jer samo tako se u to vrijeme i moglo potpisati.
***
KAMENI MOST MED SVECI
Kad bi otac kupio nove cipele, prije prvog obuvanja bosonog bi dječak protrčao po kuhinji i potom bi se sakrio ispod mosta Med sveci*. Ondje se prezuvala sirotinja iz sela, jedni drugima ostavljali su svoje gumene čizme za poći u svijet. I njemu je brat ostavljao svoje za put do škole. U selu čizme nisu trebale. Gdje su tada stajali sveci, pitala sam oca. U dječjem sjećanju oni nisu bili važni, ništa nije o njima znao, ni koliko ih je bilo ni koji su bili. Početkom rata ispod mosta su djeca s njemačkim vojnicima trampila jaja za schokolade i konzerve. Na prijeratnim fotografijama na mostu su se šepirila gospoda pored fijakera i dame sa suncobranima, a sveti Ivan Nepomuk, okamenjen s raspelom i maslinovom grančicom u ruci, osluškivao je glasove ispod mosta. Sveti Ladislav, kralj ugarski, i sam u vojničkoj uniformi, gledao je u daljinu, negdje su se već valjali tenkovi. Sve su vojske rušilačke, a obrambene strategije ne podnose mostove. Tako je srušen most, sveti Ivan bačen je u rijeku, a za kip kralja Ladislava kažu da je propao sam od sebe. Novo vrijeme donijelo je nove kraljeve i novi most od armiranog betona, pouzdan i funkcionalan, zapis u kamenu samo bi smetao. Kako bi danas izgledao grad s mostom iz 18. stoljeća daju naslutiti tek rijetke fotografije. U skladu s novim vremenom moglo bi se dodati još svetaca zaštitnika uz kamenu ogradu, na mostu bi se snimali filmovi, fotografirali mladenci. Možda bi i otac sišao pod most pričekati brata, predati svoje cipele, vratiti se bosonog u selo, i nikomu ništa ne bi bilo čudno, niti bi itko išta pitao.
*Stari kameni most preko rijeke Bednje u Presečnu (18. st.), do 1886. godine granica Varaždinske i Križevačke županije, srušili su ga partizani 1943. godine.
***
GINKGO BILOBA
Nakon dinosaurā ginkgo je stasao u vremenu tercijara, nesklon zaboravu zapamtio je sva ljudska vremena, Sunce i vihore, stoički podnoseći ljude i mijene. Perivoji iz 18. stoljeća voljeli su egzote. Tako se i ginkgo udomaćio u europskim vrtovima, za ugodu plemstvu, dokoličarenje pod jesenskim zlatnim krošnjama, samo da nije žensko, jer tada je smrad nesnosan. Ginkgo nema neprijatelja, njega nisu dirali ni ratovi, ni zeleni kadar, ni agrarne reforme, on sve podnosi mirno, stojeći u perivoju i ljeti i zimi. Iz pradomovine kineske pokrajine Čekiang donio je u bolnički perivoj mirnoću budističkih hramova i smirenu tišinu. Što će na ovom istom mjestu u marofskom perivoju sanjati ginkgo za tisuću godina? Glasove ljudi koji su sjedili pod njegovom krošnjom ili sjajni pjev ptica, tisuću godina isti, a drugi? Hoće li tada itko više sjesti pod njegovu krošnju u vrijeme isparavanja ne bi li se sjetio gdje mu je dom i kako se vratiti kući? Hoće li za tisuću godina čovjek sjedeći ispod ginkga u zaboravljenom perivoju pomisliti da je zaborav naš odabir, svjesni štit od prolaznosti?
_________________________________________________
ZDENKA MALTAR rođena je 13. travnja 1964. godine u Varaždinu, gdje je završila gimnaziju, a diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu upravni studij. Zaposlena je kao stručna suradnica za imovinskopravne poslove u Gradu Novom Marofu. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom i kajkavskom jeziku. Pjesme, priče i putopisi objavljeni su joj u zajedničkim zbirkama i zbornicima te u časopisima Kaj, Poezija i Kolo. Objavila je dvije zbirke kajkavske poezije: Tebi, Erato, 2012. i Vesmir, dalečina, ti, 2019. Višestruko je nagrađivana za poeziju, kratku prozu i putopis. Pjesme su joj prevedene na njemački jezik.
Divila se tkanju tuđih zastora, Bečkim volanima i krivim rebrima, A mi smo gledale njenim očima. Kazivala je da zla vezilja duge konce suče I upozoravala na karenjine u Italiji. Vjerovale smo u ispričane horizonte Divile se tuđim zastorima Konci su nam bili kratki I nismo išle u Italiju. Sanjala je kraljevstvo s vlastitim civarama Breme je gurala u tuđim Dok nam snove nije obesmislila.
***
SJENE AKTOVA
U mraku U simfoniji tišine Međusobno zagledani Raspoznajemo teksture Znamo tkanja i nijanse crne. Biramo šarenilo vlastitih aktova Užarenih udova Bezglasni u svojoj neboji. Sutra ćemo biti crne siluete Na bijelim zidovima. U tom kontrastu Šutjet ćemo obale Zagledani u tkanja i nijanse.
***
PUTOVANJA BEZ PASOŠA
Bezočne laži su dnevnici U kojima granice prolazimo bez pasoša. U njima, Volimo bližnjeg svog, Razumijemo ljubav, Maštamo nadu, Čeznemo za dragim. Nijemi slušamo o ratu u Iraku i Iranu Prije svih naših depersonalizovanih ratova. U onom što smo rukom ispisali Nema ništa do vlastitog zujanja U vremenu koje nam ne pripada. Zbog Černobila nismo jeli zelenu salatu I nije nam žao salate Ni Černobila Već žalimo Tarkovskog Čija je umjetnost bila pasoš za vječnost. I još uvijek osjećamo udar suze Zbog ljubavi čijeg se imena ne sjećamo. Vlastite ratove prešućujemo. U dnevniku ne pišemo zlo Imenujemo ga politikom. Ni Lorka se njom nije bavio A ona mu je presudila. Pišemo samima sebi Ono čega se želimo sjećati. Lažemo da volimo I maštamo svjetove Za koje naši pasoši ne vrijede.
***
O UDARCU
Dan počinje pogledom U zidove, ljude, predmete. Danima Horizonti se smanjuju A sloboda vlastite sobe je sve veća. Ne znam šta je starije Prvi udarac ili prvi pad?! Pogled kad zaspi, Čujem kovača Čujem avion i bombu. Slušam srušene domove. Jutro počinje pogledom. Moja soba nije daleko od velikog sata Vrijeme je uvijek daleko od pogleda Pogled udara o vlastite zidove Udara o tuđe krovove. Njegove kazaljke nisu vrijeme. I buđenje. Jutro počinje pogledom. I udarac jutrom.
***
NENOŠENI SNOVI
U muzejskom depou Vezena Nenošena cipela. Autentična mustra Raritetna. Nema podataka O jagodicama Što su iglu U tvrdu kožu gurale. Zavještana u sehari Bezimena cipela Nenošenih snova Iz napuštene kuće Spaljenog sela U sanduku depoa Čeka nas i divljenje.
***
SAD NE KUCA
Vidjela sam tetu Omeđenu zelenom bojom Imenom i familijom. I tako skučena Bila je lijepa Bez osmijeha. Imala je kosu. Nije mi se svidjelo što sam je srela. Gledala sam nju Gledala sam druge ljude Skučene Omeđene Bojom i familijom. Gledala sam i sat Zlatan Kičast i rastegljiv Što mi je dala. Sat, Što ne kuca.
________________________________________
SAIDA MUSTAJBEGOVIĆ (1976, Prijepolje) bosankohercegovačka je pjesnikinja, pripovjedačica i istraživačica. Studirala sociologiju, novinarstvo i književnost u Sarajevu. Boravila je u maternjem, turskom i njemačkom jeziku. Bila je novinarka, urednica i kolumnistkinja u domaćim i regionalnim medijima, a danas je fokusirana na društvena i humanistička istraživanja, transgeneracijske traume i kulturne utjecaje koji se reflektuju u balkanskim narativima i identitetima. Autorica je dokumentarnog filma Boje i ritmovi nemira ¬ Collegium artisticum 1939-1941. Književnoj javnosti predstavila se proznim prvijencem Kuća bez krova, a njene priče i pjesme u njemačkom prijevodu našle su se u nekoliko književnih antologija. Nenošeni snovi njena je prva knjiga poezije.
Jesam li te sreo tamo Znam bio je Lavkraft Bio je Boš Selin ili neko ko liči na njega moguće Anđeo smrti svakako lekar groteskna onosvesnost (kao suprotnost režimu tišine) bili su i drugi insekti gušteri zmije crvi pacovi divlji psi bilo je svega ubistva linča zemljotresa sablasne dece gonoreje i kuge ljudi što plešu po polomljenim kostima umetnik zanatlija u kalu sopstvenog nedela jesi li ti bila tamo dodaj mi pivo prenos apokalipse uživo upravo počinje
***
MUČENJA
Blejk je video (valjda u Paklu) ogromnog lava.
Borhes je sanjao drevnog tigra, zatvorenog u još drevnijoj piramidi.
Mene ne muče, ne gone, tako krupne egzotične mačke.
Jedna ljupka vučica mira mi ne da.
***
I SADA I OVDE
Kao da čujem Darmolatova kako pred svojom ukočenom i poniznom svitom prostački glasno psuje Pseto je završilo psećom smrću!
ne znajući za grobnicu za svoje buduće pasje groblje.
***
KAVAFIJEVO VUCARANJE
Najpre jutro u Rašidu, muhafazah strašan mamurluk što vučeš za sobom kao tešku senku nije ti davao mira. Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.
Damanhur, Mansura, Port Said, svuda je bilo isto. Odvratan ukus u ustima, sitne iskre u uglu tvojih helenskih očiju i kao pustinja nepregledni očaj. Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.
U Damijeti si nastavio: šešar, biroš, ahzis, nisi mnogo birao kemer, šemahrin, obojeni jajin pehar ti je iznova bivao pun. Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.
U Jerusalimu si samo predahnuo tako sve do Bejruta gde se po tavernama i bordelima vučeš.
***
DRUGI PAD
Kada Odoakar sa trupama svojim bude umarširao u Rim a biće to ako knjige ne lažu nekih šezdeset i šest godina kasnije (od kada Vizigoti napustiše Grad jer Alarihovo osvajanje beše prvo), ni velike borbe ni velikog nasilja pljačke, paleži, rušenja i silovanja neće biti jer ni tog Grada ni tog Sveta više biti neće. umesto u Grad, Odoakar onako sjajan u oklopu ujahaće samo u njegovu senku.
_________________________________________________
SAŠA SKALUŠEVIĆ SKALA (1981, Negotin, SFR Jugoslavija), od 1998. godine objavljuje u književnoj periodici kod nas i u regionu. Objavio je knjige poezije Mitovi i senke ( Narodna Biblioteka Dositej Novaković, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2019), pesničku zbirku Rekreacija pre pakla (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2020), Svakodnevni pokušaji apokalipse (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2021), Pitanje oblika (Presing, Mladenovac, 2022). Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika. Prevođen na rumunski jezik. Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba sa sedištem u Negotinu. Član je udruženja kulturno-turističkih stvaralaca istočne Srbije Kulturistok. Od 2006. godine stalni je član redakcije časopisa Buktinja, saradnik časopisa za književnost, umetnost, kulturu i bibliotekarstvo Bibliopis a od 2019. godine postavljen je za glavnog i odgovornog urednika časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja. Član je Srpskog književnog društva.
Kako prija mi juha od kelja i cvjetače, nakon mesnog obroka u poganskim danima koji su na izmaku.
Vjernici opet mogu pušiti na cesti, djeca opet smiju jesti čokoladu, pjevači smiju pjevati ustaške i sve se opet vratilo „na staro“.
Što je to odricanje o kojem se priča? Kakve nam to kazne pripremaju tijelu? Samo uskrate veselja, isprazni životi, ukosnice bez kose i sitna ushićenja.
Tvoje je tijelo dostojno božjeg pogleda, a misli, koje vrludaju mi glavom, već su se razmahale i pretvaraju nas u male krastavce.
DARIJA ŽILIĆ (Zagreb, 1972.), iz zbirke pjesama “PLEŠI, MODESTY, PLEŠI”, Algoritam, 12/2010.
„Imati“ ili „biti“? To je pitanje od davnina mučilo ljude. „Biti“ je već od samih početaka ljudske misli bilo u središtu, upravo to je prva filozofska tema: „Zašto nešto radije jest, nego nije.“ Pitanje „imati“ dolazi nešto kasnije, tako da u mnogim jezicima čak i ne postoji sama riječ „imati“, već se izricala posrednim oblikom „to je meni“. Razvitak riječi „imati“ povezan je s razvojem privatnog vlasništva. (E. Fromm) Izraz „biti“ može se razumjeti kao bivstvovanje i možemo ga promatrati kao izraz „bît“, koja kod složenih bića, reći će sveti Toma, izražava i tvar i njenu odrednicu. Bivstvovanje je uvjet da bi uopće o tome mogli govoriti. Dok u užem smislu „bît“ ne može opstojati bez neke tvari, pitanje je čemu dati prednost, bîti ili tvari. Kada tvar postaje jedina bît, tada čovjekov život postaje sitna stvar. To je život bez viših ideala. Gubi se „herojska dimenzija spram života. Ljudi više nemaju osjećaj za višu svrhu, za ono za što vrijedi žrtvovati svoj život. U prošlom je stoljeću slično govorio Alexis de Tocqueville, govoreći o „petits et vulgaires plaisiris“ („sitnim i svagdašnjim zadovoljstvima“) kojima teže ljudi demokratskog doba. Drukčije rečeno, patimo od nedostatka strasti. (C. Taylor)“ To se dogodilo kada smo se usredotočili na sebe. Kada su individualizam, osobni uspjeh i bogatstvo postali viši ideal od duhovnog dobra i dobra zajednice. Za izraz „imati“ Erich Fromm će reći da je to „varljivo jednostavna riječ. Svaki čovjek nešto ima, tijelo, odjeću, stan… (E. Fromm)“ Jednostavno imati je u prirodi čovjeka, ali imati samo materijalno bogatstvo je osiromašenje čovjeka. No može se imati i istinski vrijedne stvari, mudrost, plemenitost, odlike duha, pa se za dobrog čovjeka kaže da „ima dušu“, a to je, svi će priznati, hvale vrijedno i poželjno.
Ljudi su se nekad doživljavali dijelom jednog višeg poretka, dok se danas vide više kao jedinke s izraženom željom za natjecanjem i to najčešće u zgrtanju materijalnih dobara. Natjecanje samo po sebi i nije loša stvar ako se natječete, na primjer, u dobru. Ali kada natjecanje za banalnim stvarima postane smisao najuzvišenije vrijednosti – života – onda moramo uvidjeti da nešto s tim općim razmišljanjem našeg društva nije u redu. Toma će reći da se novcu pokoravaju svi tjelesni ljudi, ali mudrost života ne treba tražiti od njih, već od mudraca. Sad je više pitanje tko su mudraci, kome vjerovati i kako uopće zainteresirati modernog čovjeka, otupjelog od mnoštva, često nekorisnih, informacija koje mu se svakodnevno nameću. Kako ga oduševiti da čezne za nečim višim, kako probuditi u čovjeku onu zaspalu strast za idealima, za mudrošću, a onda i za životom koji se po tim idealima i po toj mudrosti ravna?
Mnogi očekuju da će im s bogatstvom doći i sreća, o, kako se grdno varaju. Neki su svjesni toga, „no usprkos tomu – reći će Schopenhauer – ljudi se tisuću puta više trse oko stjecanja bogatstva, nego oko izobrazbe duha; dok našoj sreći mnogo više pridonosi ono što jesmo nego ono što imamo.“ Ono potrebno za život jeste neophodno, ali nije vrijedno potrošiti život na stvar daleko nižu od same vrijednosti života shvaćenog kao vremena koje posjedujemo od rođenja do smrti.
„Moderni potrošači mogu se poistovjetiti sa formulom: jesam = ono što imam i ono što trošim. (E. Fromm)“ A kako bi im se mudri Sokrat nasmijao i onom simpatičnom ironijom izrekao: „Čega sve ima što mi je nepotrebno“. A jedan drugi drevni mudrac rekao bi: „Kada stvari izgledaju previše privlačne, ogoli ih, licem u lice vidi koliko su malo vrijedne, istrgni ih iz tih priča koje ti pričaju o njima… (M. Aurelije)“ Dobra reklama ne znači da je taj predmet neophodan, no ipak, danas sve funkcionira na taj način. Zašto smo kritični prema mnogočemu, a padamo na banalne ali zamamne priče? Kao da uživamo u obmanama, nije važno što me lažu, važno je da se bar na trenutak osjetim sretnim, da doživim trenutak euforije dok kupujem najnoviji proizvod koji će mi kroz koji dan postati isto onoliko običan koliko i onaj stariji model prije njega.
Naravno, moramo zaključiti da nije stvar u tome da ne bismo smjeli kupovati, već da postanemo svjesni vrijednosti samog života nad stvarima. Čovjek može živjeti bez suvišnih stvari, ali stvari gube smisao bez čovjeka. Tj. stvari će vrijediti onoliko koliku im mi važnost predamo. Objektivno gledano, sve što nije neophodno ima samo fiktivnu vrijednost, netko je odlučio da će nešto koštati toliko i toliko, vlasnik dućana ili tržište ili potražnja. Ali, da za taj predmet nitko ne mari, bilo bi svejedno da li je cijena deset puta viša ili manja, taj predmet objektivno ne bi vrijedio ništa. Za nekoga tko gleda na svijet duhovnim očima, neki nepotreban u tuđim očima iznimno vrijedan predmet, ne predstavlja nikakvu vrijednost. To je stara priča o zlatu, slami i magarcu, ali neka sitnica, pjev ptice u proljetno jutro, ili neko dobro učinjeno bližnjemu može proizvesti u njemu takav zanos i radost koja je spremna ostati zapamćena zauvijek, ona nije materija i stoga ne može nestati. Zapravo, „moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi. (E. Fromm)“ To je plitak odnos prema životu prouzročen nedovoljnim promišljanjem velikog broja ljudi i potaknut manipulacijom onih koji teže izvući korist. U nedostatku dubljih promišljanja, ideja i ideala, površne ideje postaju općeprihvaćene i uz to mogu se dobro naplatiti.
Iz svega iznesenog moglo bi se zaključiti da je zlo u samom posjedovanju, što nije točno. Posjedovanje s ispravnim odnosom je pozitivno. Dakle, nije svo zlo u „imati“, ali jeste u „imati“ koje je samo sebi cilj. Još je veće zlo u „imati“, a ne dati. Na takav način „imati“ postaje težak teret. Cilj čovjeka po pitanju „imati“ ne bi trebao biti „imati što više“ već okrenut k zajednici on bi trebao težiti „za svakoga imati“ tj. da svi „imaju“ bar ono dostatno.
Ali u čemu je, dakle, bit čovjeka i u čemu je sreća? Ako to nije „imati“ onda je zasigurno „biti“. Mnogo je teorija o sreći i mnogo savjetnika. Ali, jedno mogu reći, sreća na zemlji je u putovanju k cilju. Dakle, reći će sveti Toma, cilj mora biti stalan, a stalnost na zemlji nije moguća. Dođeš li do jednog cilja, već se rodilo stotinu drugih, ili sto novih teškoća. Zato ne postoji savršena sreća na zemlji i mora biti nešto nakon ili bolje reći iznad ovog života gdje bi stalnost sreće bila moguća. „Prema tome, konačna čovjekova sreća bit će u spoznaji Boga što je ljudska pamet ima poslije ovog života… (T. Akvinski)“
Završit ću svojevrsnom preuranjenom oporukom velikog ruskog književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja: „Mila braćo! Radi vašeg dobra učinite ovo: posumnjajte u taj vanjski život, koji vam se čini toliko važnim, u život kojim živite; shvatite da — i ne spominjući osobne obmane – slavu, bogatstvo itd. – sve te izmišljene uredbe društvenog života milijuna i milijuna ljudi, sve su to – ništavne, jadne trice u usporedbi s dušom, koju spoznajete u sebi u onom kratkom trenutku života između rođenja i smrti, i koja vam, neumorno, postavlja svoje zahtjeve. Živite samo za nju, s njome, s ljubavlju na koju vas ona poziva — i sva dobra vratit će vam se nebrojeno puta umnožena. Samo povjerujte u dobro ljubavi, u otvoreni poziv koji vam upućuje.“
Zato…, daj nam ljubavi…, daj nam tako „biti“, jer sve ćemo ostalo ostaviti ovdje.
NIKOLA DOMINIS rođen je u Postirima na otoku Braču 28. 11. 1984. Tu, na rubu mora on upija prve zvukove i sluša prve stihove velikih pjesnika. No tek u 28. godini počinje ozbiljnije pisati. 2015. izdaje prvu zbirku poezije „Kraljevstvo Božje.“ Druga mu izlazi „U svijetu male braće“ 2017. 2019. je izdao kratki roman „Lovrečina“, 2020. online zbirku poezije „Iznad oblaka“, a početkom 2021. zbirku eseja „Eseji“. Nešto kasnije i knjižicu Poeta. Kroz to vrijeme objavljivao je i u raznim manjim časopisima, Počeci, Odraz, Marija, na mrežnim stranicama časopisa Kvaka i u Glasu Koncila, a jednako tako se s uspjehom natjecao na natječaju „Hrvatskog duhovnog književnog stvaralaštva Stjepan Kranjčić“ gdje je 2019. osvojio drugo mjesto u kategoriji eseja, a 2020. prvo u istoj kategoriji. 2021. diplomirao na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu te je stekao naslov magistra teologije. Nakon toga je upisao i uspješno završio program dizajna i web dizajna te i dalje uči u programu marketing i brendiranje na internetu.
Sa ruba čaše kaže mi tvrdnju koja trenutku paše, once you go black, you never go back, a moj mozak radi translaciju, možda ne nužnu ali zanimljivu operaciju koja mi dopušta da se oporavim od dvosmislenosti takvog ekspozea, nad čašom rozea.
Kad jednom odeš u crno, nikad se nisi vrn’o, to je translacija, tako bi rekla moja nacija, čije izreke kao veoma opisne slove, a za koju više i ne znam kako se zove.
A da se nacija nije raspala, ta čaša rozea ne bi me zapala, život bi išao drugačijim putem, život bi krenuo drugačijom rutom, ne bih jela picu sa pršutom u ovom gradiću pored Toronta, —da drugi nisu dali da ih ulove, da nisu gubili svoje udove usred fronta, živjela bih poput Times New Roman fonta, tipografija mog života bila bi najobičnija dosada, a njegova posada ne bi izgovarala once you go black you never go back, sa onim seksi smiješkom, u taj smiješak ja sam upala greškom, jer su drugi pomrli usred blata Jugoslavije, najkrvavijeg —u mome snu, kad ne vidim puta, ta zemlja pluta, ona kaže,
svi su pomrli u krvi do koljena, jer ne bijah voljena, neka ih bog spasi na nebesima, neka se nebo okiti njihovim tjelesima, usred mrtvačkih vreća kao vijencem od cvijeća, i neka nas bog spasi od crnih hajvana, i crnih dana, i crne savjesti, i crne zdjele, iz koje viri crna tuga i crna glad, jer kad jednom odeš u crno, nikad se nisi vrn’o, nikad.
Nemoguće je da svoje osjećanje tog sna prenesem, konobar pita može li novu čašu da donese, zraka sunca pada po escajgu, kao milostinja, kao da je u pitanju neka staromodna boginja, koju se voljelo jer je značila za dušu, zraka sunca čini da se u čaši ljeska vino roze, vino poze, koje nikada neću piti, ali koje dokazuje da je istinit onaj glas, in vino veritas.
Preko stola, potiču novu vrstu bola, te usne nad čašom rozea, kakvoće želea, koje svašta izgovaraju, koje liče na crne kupine, koje krase snjegoliki zubi, i koje zraka sunca ljubi, kao taj escajg, one ne znaju šta je u mom snu, one ne mare za istoriju svu, one žele da budem tu, a ne odsutna forever, one daju znak —once you go black, you never go back, never.
26.11.2022, Restoran Verace, Oakville
________________________________________
IVANČICA ĐERIĆ, spisateljica i pjesnikinja, rođena je 1969. u Sisku. Odrasla je u Prijedoru. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a magistrirala na Univerzitetu Carleton u Otavi. Živi u Torontu i Vankuveru, i radi u informatičkoj industriji. Napisala je romane Zemlja u zrnu kafe (2003), Bosanci trče počasni krug (2006), Priručnik za zločin (2008), Nesreća i stvarne potrebe (2012) i Sva je priroda divlja i surova (2013). Autorka je zbirki pjesama Otvorenost (1991), Sa moga prozora odličan je moj život (2009), i Tamo na nebu jedu svoj kupus (2021). Uvrštena je u pjesničke antologije Prognani Orfeji (2016) i Ovo nije dom—pesnikinje u migraciji (2020). Roman Nesreća i stvarne potrebe ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Meša Selimović. Dobitnica je nagrade Biljana Jovanović.
Prvu atomsku pečurku ugledala je u kori bora u martu, pri povratku sa poslovne zabave.
Od tada joj koža sija kao znak upozorenja, iz prstiju curi mastilo što oslikava buduću svetsku katastrofu.
Lica prolaznika su Modiljanijevi portreti rastopljeni po asfaltu zbog neprirodno jakih vrućina.
Ni izabrani terapeut ne veruje joj dok najavljuje šta sledi. Oktobar je i shvata da ne vredi više pokušavati.
Leže u krevet sa dva novčića na očima i čeka da lišće bukne pritiskom na dugme.
***
ZASEDA U USTIMA
Pod poklopcem nepca prećutane reči, gvozdene igle,
našiljene za tvoju volju, odavno memljivu i zakržljalu.
U rovovima jezika drže mi grkljan pod prismotrom,
dok me ne uguše kao žaoke besnih stršljena.
***
METAMORFOZA
Rascep na levom zglobu nagoveštava novo tkivo.
Radoznalo, stegnute vilice svlačim staru kožu.
Rebra mi iznova srastaju, rađa se sveža koštana srž,
dok zadovoljno gledam kako me ne prepoznaješ.
***
HENDRIKS LAŽIRA VREMENSKU PROGNOZU
Džimi sa gramofona podseća da dolazi magla boje ametista, što prodire kroz roletne i pretvara um u močvaru. Prećutkuje da stiže sedefna oluja sa mirisom hloroforma, kišom od koje cveta mrena u očima i da te ni zakucani prozori neće od nje sačuvati.
***
PROJEKTIL U GRLU
Tokom nedeljnog ručka uvežbanom tehnikom potiskujem reči kao eksploziv u kapisli.
Grlo mi je oteklo, ogrubelo i suvo, spremno da raznese odred suvišnih pitanja.
Ruka na vratu mirno čeka pravi trenutak kada ću najzad povući osigurač.
***
GALAKSIJA SE SAŽIMA U MENI
Ruke, origami ždralovi, kljucaju po tastaturi,
prigušuju eho crne rupe što mi odjekuje u glavi,
poruku koja će posle nekoliko svetlosnih godina možda dopreti do nekog.
______________________________________________
TAMARA EREŠ rođena je 1993. u Pančevu. U rodnom gradu završila je osnovnu školu i gimnaziju “Uroš Predić”. Italijanski jezik, književnost i kulturu diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je završila i master studije iz iste oblasti. Septembra 2014. godine objavila je kratku priču “Sloboda” u okviru konkursa “Priče sa neta”, koji je organizovao CEKOMS Beograd. Od 2015. godine član je redakcije online magazina “Kultur Kokoška”, gde se, osim pisanja, bavi i uredništvom. 2016. godine učestvovala je na globalnom projektu “Before I die” u organizaciji udruženja Balkan Writers Project, u okviru kojeg je objavila kratak tekst. Pesme su joj objavljene na portalima astronaut.ba, strane.ba, Bludni stih i Hiperboreja. Polaznik je Radionice kreativnog pisanja Zvonka Karanovića.
Jednoga dana bog je prosuo s neba punu kutiju novih sjajnih spajalica i zatim razasuo na zemlju hrpu papira, raznih, bijelih, neispisanih, spajalice dva pò dva hvatale su, po redu, htijući spojiti ih, nastale tad su knjige, leptiri, i nas dvoje.
LUKO PALJETAK (Dubrovnik, 1943.), iz zbirke pjesama “SVE PO ŠEST”, Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.