Month: November 2022

ČOVJEK KOJI JE RAZGOVARAO S PLIŠANIM MEDVJEDIĆEM

U kafiću je radio tek dva tjedna. Bio mu je to treći po redu i nadao se da će novi gazda biti malo manje pokvaren od prijašnjih i da će njegov angažman potrajati. Nije se tome nadao zbog plaće, pogleda na frizeraj za kućne ljubimce ili dvojice starih pijanaca koji su neprestano visjeli za šankom i pričali nebuloze. Nije ga previše motiviralo ni to što će ga starci pustiti na miru i što će vratiti pokoji dug.

Nadao se dulje ostati u tom kafiću isključivo iz razloga što ga je kolegica konobarica neobično privlačila. I što je svako jutro ušetala u taj kafić kose raščupane od vožnje na biciklu i uputila mu usputni pozdrav mršteći se neprekidno. Nije ona bila takva samo prema njemu. Bila je otresita prema svim gostima, a ona dvojica za šankom jedino su se nje i bojali. Ali Bojana je bila posebno nabrušena na jednog stalnog gosta kojeg nije niti pozdravljala, niti gledala. Uzela bi njegovu narudžbu, iako je ona uvijek bila ista i donijela mu pelinkovac i čašu vode. Stavila bi to naposljetku pred njega ne obraćajući mu se. 

A bio je taj čovjek jedan od zanimljivijih gostiju koje je on susreo u svojoj konobarskoj karijeri. Izazivao je strahopoštovanje svojim stavom čim bi otvorio ulazna vrata. Uvijek je bio odjeven u skupocjeno odijelo i sa sobom je nosio aktovku. Izgledao je kao šef u nekom dobrostojećem poduzeću i Slavenu nikako nije bilo jasno što je on u jutarnjim satima radio u kafiću.

Čovjek je dolazio svakoga dana. Ušao bi unutra oko pola deset, pozdravio tek blagim naklonom glave i sjeo za jedan od stolova koji su se nalazili u kutu. Aktovku bi uspravno položio na naslon stolice pored sebe, a zatim bi iz nje izvukao plišanog medvjedića. Ne bi mu izvukao čitavo tijelo. Provukao bi ga kroz otvor aktovke tek toliko da mu vidi lice, da uspostave kontakt. Zapalio bi cigaretu, naručio piće i započeo razgovor s njim. Živahan, žustar razgovor.

Govorio je kulturno, diskretno, tako da Slaven nije uspijevao čuti puno od razgovora koje su čovjek i plišani medvjedić vodili, a ono što je čuo odnosilo se uglavnom na neke probleme na poslu, probleme sa ženom i navodnim djetetom čiju dob nije jasno mogao definirati, no, s obzirom na to da je čovjek bio već potpuno sijed, Slaven je pretpostavio da se ne radi o malom djetetu.

Povremeno se čovjek znao i raznježiti. Položio bi svoju ruku na naslon medvjedićevog stolca i počeo mu se emotivno povjeravati. Znao je i obrisati pokoju suzu. A znao se i dobro nasmijati, lupkati medvjedića po ramenu kao da je upravo čuo nešto smiješno. Medvjedićevo nepomično lice i tijelo izgledali su u takvim trenutcima groteskno.

Bili su ti prizori toliko čudni da Slaven svojim prijateljima o čovjeku s medvjedićem nije niti pričao. Naprosto je smatrao da bi takva priča bila pretjerano neuvjerljiva. A, osim toga, osjećao je i blagu grižnju savjesti zbog opsesivnog prisluškivanja njihovih razgovora. Ponašao se kao tipični Hrvat koji se hrani tuđim problemima, a takve je neprestano prozivao.

Bojana je na svaki njegov pokušaj komentiranja neobičnog gosta pokazala samo prezir. Ponašala se kao da tog čovjeka ne vidi i ne čuje. Slavenu se učinilo da je to zbog njezine autentične slobodoumnosti i svidjela mu se zbog toga još više.

O malo je toga s Bojanom uspio popričati u dva tjedna koliko su se znali. Dotakli su se tek njezinog problema s pronalaskom podstanarskog stana u koji bi mogla useliti sa svojom kujicom. Od tada se trudio pronaći za nju podstanarski stan više nego što se ikada trudio sebi pronaći stan i otići od roditelja.

Popričali su i o njezinom nedavnom razgovoru s gazdom koji ju je upozorio da su se pojedini gosti požalili na nju. Nije pretjerano marila, a gazda nije znao kako da se prema tome postavi, tako da je izbjegla ozbiljnije sankcije.

– Ja nisam tu da bi se nekom svidjela, nego da bi ljudima donijela ono što su naručili u razumnom roku – izgovarala je takve stvari poput robota. A opet, Slaven je uspio uočiti nekoliko dragocjenih trenutaka kada bi se nasmijala nekom djetetu u prolazu koje bi priljubilo lice uz staklena vrata kafića. Kada bi počela pjevušiti uz melodiju s radija. Kada bi, misleći da ju nitko ne vidi, zaplesala s metlom dok je prije otvaranja mela podove.

Uspio je tako jednog jutra uloviti i trenutak kada je čovjeku koji je razgovarao s medvjedićem dobacila da to nije bilo ljeto devedeset i četvrte, nego ljeto devedeset i pete.

Pokušao je s njom razgovarati o tome. Pokušao je na sve načine doznati tko je čovjek i kako je znala o čemu je tog dana pričao. Možda je bila riječ o nekoj opće poznatoj informaciji u kojoj ga je osjetila potrebu ispraviti, Oluji ili sličnom.

– Nema ga jutros. – jednog posebno tmurnog i hladnog jutra pokušao je pokrenuti razgovor s njom. I zaista se i na njezinom licu omakla zabrinuta gesta kada je bacila pogled na zidni sat, no brzo se pribrala. – Pa kog briga! Možda je umro – pokušala se nasmijati, no to je ispalo toliko nespretno da je i Slaven izgubio dio vjere u njezinu autentičnost. – Kaj, možda medvjedić hibernira, pa ovaj nema s kim u birtiju? – dobacio je za njom, iako je pobjegla u skladište.

Ostatak dana nisu međusobno komunicirali, a Slaven je u jednom trenutku, pred kraj smjene, shvatio da oboje zure u vrata i u pahulje snijega koje su nestajale na mokrom pločniku.

Čovjek nije došao niti idućih par dana, a gazda je opet zaprijetio Bojani otkazom. – Ej, ako čujem da se još netko požalio na tebe letit ćeš samo tako, uopće me više nije briga za tvoje probleme!

Bojana koju je Slaven u tom kratkom periodu upoznao i zavolio odrješito bi mu odgovorila. No ovoga puta izgledala je kao da prijetnju nije niti čula.

Na povratku s posla tog dana otišao je obaviti kupnju špeceraja za mamu u jedan trgovački centar i putem do blagajne naletio na policu s plišanim igračkama. Medvjedić je bio tamo. Ne pretjerano sličan medvjediću koji je s čovjekom dolazio u kafić, ali dovoljno sličan da Slavena podsjeti na Bojanu i da se odluči našaliti s njom. Ipak je ta mušterija bila nešto što im je bilo zajedničko.

I tako je idućeg jutra oko pola 10 medvjedića posjeo za stol u kutu i nastavio raditi svoje čekajući njezinu reakciju.

– Šta je ovo? – kada se okrenuo držala je medvjedića u ruci gnječeći ga od bijesa.

– Pa valjda je došao potražiti frenda – odgovorio joj je blago, nadajući se da će ipak shvatiti foru.

– Koji si ti kreten! – dreknula je, bacila medvjedića natrag na stol i bijesno odjurila u skladište.

Idućeg dana Bojana nije došla na posao. – Kaj je bolesna? – pitao je gazdu.

Ovaj ga je nervozno pogledao i odmahnuo rukom. Slaven je pomislio kako se njegov angažman u kafiću također bliži kraju. U zraku se jednostavno osjećala uzaludnost.

Krenuo je doma tog dana osjećajući se prazno, nervozan zbog silnih lampica koje su blještale po zagrebačkim ulicama i turista koji su ga udarali laktovima.

Pokušao je ući u dva tramvaja, no bila je tolika gužva da je odlučio dalje pješačiti. Znao je gdje Bojana živi, zgrada iz koje je gazdarica prijetila izbaciti i nju i njezinu kujicu bila mu je usput. Slučajno ili namjerno, zaustavio se kod te zgrade i pokušao, zagledan u osvijetljene prozore, pretpostaviti u kojem je ona stanu bila. No, kako mu ni to nije bilo dovoljno, a osjećao se dovoljno prazno i spremno za novi poraz, nazvao ju je.

– U prolazu sam pa sam se samo htio pozdravit s tobom, vidjeti kak si i tak to…

Dugo je oklijevala dok ga nije pozvala gore, a tada ga je uhvatila panika jer nije na to zaista bio spreman. No otišao je. Pozvonio je na njezina vrata i odslušao silno lajanje i njezine psovke prije nego što mu je konačno otvorila, jednako raščupana kao i u onim njihovim jutrima, odjevena u tajice i široku majicu, s podočnjacima ispod očiju.

Tresao se od nervoze dok je ulazio u stan i nadao se da će mu ponuditi neko piće, a onda je shvatio da je i ona načela bocu vina koja je stajala na kuhinjskom stolu pored pepeljare. Pepeljara je bila toliko puna da je nekolicina čikova ispala pored njihovog plišanog znanca. –Čekaj… – primio se za glavu jer više nije bio siguran ni u šta. – Od kud?

– Tko, medvjedić? – tek je tada shvatio da je malo pripita dok je nespretno pokušavala sjesti za stol i zapaliti novu cigaretu. – Pa to je moj medvjedić. To je moj Hans.

– Hans? – Slaven je sjeo za stol iako ga nije pozvala da to napravi i otpio vino iz njezine čaše. – Pa otkud?

– Vratio mi ga je! Vratio mi ga je i opet nestao. Ali dobro, rekla sam mu da je sve ok. Rekla sam mu da sam samo htjela Hansa. Tatu ionako nisam imala, tako da nije ni bitan – bio je to još jedan nadnaravan prizor. Njezina glava naslonjena na ruku. Potiljak koji se tresao dok je bez riječi jecala i taj medvjedić koji je i dalje imao isti izraz lica. Bilo je to smiješno. Bilo je to nešto najljepše što je vidio u životu.

Slaven i Bojana nisu se više pojavljivali u kafiću. Gazda nije dopuštao da ih itko i spomene. Zaposlio je dvoje nasmijanih studenata i počeo se i sam više smijati. Jedan od stalnih pijanaca tvrdio je da ih viđa u blizini svoje zgrade kako šeću psa.

– Pa i zaslužuju jedno drugo! – frknuo bi tada gazda i nastavio prisluškivati razgovore.

A u kutu je u pola deset svakog jutra opet sjedio čovjek u odijelu, bez aktovke i bez medvjedića. Gledao je pred sebe dok je ispijao svoj pelinkovac i izgledao kao da bi mu godio jedan prijateljski razgovor.

_________________________________________________

MARINA KUVEŽDIĆ rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu.

Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja (Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam.

Njezina prva zbirka kratkih priča pod nazivom „Put koji je odabrala“ objavljena je u izdanju Sandorfa 2022. godine.