BOB DYLAN
Tragači za rečenicama, uz Savu, prosijavaju kroz sito
čestice svjetla i imenice.
Iz daljine ne vide je li koji našao poneki zlatni grumen.
Bob Dylan, pjevajući Man Gave Names To All the Animals,
protiskivao je riječi i glazbu kroz sito kasnih sedamdesetih.
Životinje i englesku gramatiku ocijedio je i spremio
u zlato rocka.
Ali što je s biljem? Je li ono sve već u pjesmi imenovano?
Na početku množile su se šume pa su i pjesme nastanjivane piljevinom, šuminim brašnom.
Pile su posvuda ostavljale tragove koštanog praha stabala.
To brašno ulijepljeno je u krevete-kosturnice,
stolice-kosturnice, ormare-kosturnice.
Povijest je postala piromanka, sve češće pali šumu
u solo izvedbi.
No svi su zadovoljniji ako je ruši.
Kad šuma nestane, kupovat ću je kao suvenir.
Poput berlinskog zida.
Možda će se moći nabaviti baš u gradovima,
vidljiva kao prah i pepeo u malim urnama s kraja svijeta
gdje je već sve imenovano.
***
KERAMIČAR IZ VUČEDOLA
Ako se izuzmu ruke, lubanja i donji dio nogu,
položaj kostiju vučedolskog mrtvaca
prikazuje zviježđe Orion.
I nije neobično kako su mu nakon smrti zgrčene noge,
nego to što ima visoko podignute ruke.
Lijevom drži posudu.
Nad njim povijest, poput čistačice, stoljećima drži
kišu i sunce, kao kantu i krpu.
Inficira pa dezinficira i ovo tlo.
Ratovima koji tu ostavljaju mrtvace
drukčije položenih tijela
deblja mrak.
Pri tome oživi, razigra se, ne poriče da nema
ništa protiv krvoprolića.
Potom se dugo opušta, gleda televizor.
Vidi kako se tračerica iz dopodnevne meksičke serije
naposljetku seli u tuđe tijelo,
ženu koja u Slavoniji kritizira konobara.
Mrtvac iz Vučedola svoju posudu ne pušta,
netko mu ju je stavio u ruku 3000 godina prije Krista.
Pravo nebo ne vidi,
ali vodoravna crta na najširem dijelu posude
uživljava se u ravničarski horizont.
Pa on pod zemljom ima svoju plavet.
Približi mi se smrt kada usnem vučedolskog keramičara
koji na svoje terine ucrtava konture reljefa i zviježđa.
Vidim ga kako čeka
zapadanje triju zvijezda Oriona za horizont
i slavi proljeće.
Kako ono dokazuje da nisu samo režimi i države
oduzimali vlasništvo,
nego to čini i vrijeme, godišnja doba.
Na proljeću je da zatraži oduzetu mu zelenu.
***
LUDWIG VAN BEETHOVEN
Čitav planet je zgrada.
Svaka njegova suša na kožu polja upiše barem pjegu.
Polje je u prizemlju.
Krtičnjaci nastanjuju podrume,
planine su se rasprostrle na prvi i one više katove
i čekaju da šume na njima načine asimetrični vez.
Svaki križić, jedno stablo.
Na ravnom krovu izležava se svemir.
Kao ulijenjeni lav.
Susreće se sa stanarima koji nisu odviše odani Zemlji
pa dok motre Mjesec iz žablje perspektive čini im se
da je i on zarastao u bršljan koji mu zakriva lice
iako nije vrijeme karnevala.
Do njih dopiru zborovi šuma
koji se s Beethovenovim glasovirom natječu
u izvođenju prvog stavka Mjesečeve sonate.
Vide kako upravo jedan lug radi novi križić,
začinje stablo.
I vide kako se Bog sve teže saginje do Zemlje
da ubere preslicu za čaj.
***
PANONIJA
Drveće, žito, nebo samo su strojevi
čije zujanje ne čujem.
Laže onaj tko tvrdi da su ugašeni
dok osjećam njihovo gibanje u ravnici.
No treba i ovdje Europi uzeti otisak prsta,
otisak boka u mulju i pijesku.
Ali za što ju se uopće sumnjiči?
Ona ne svjedoči lažno o vremenu
koje isušuje krajobraze
pa njihova mrvičasta tijela više nisu blato,
nego skrutnuta zemlja.
Zemlja nikada ne počini krivokletstvo
bez obzira što arheolozi hoće Panoniji,
još jednom, novim metodama utvrditi identitet.
I što povjesničari strpljivo izučavaju kako se
upornost svjetlosti taložila u radnju.
Naša soba katkada se čini tako izdvojenom
iz ravnice da Davor kaže: Pogledaj kroz prozor
i reci ima li još ičega vani.
Učini mi se da se uletjeli komarac ispovraćao
pa ispire zadah u ustima vodom iz čaše.
Pitam se kada će poželjeti krhkom nogom
upaliti televizor.
Rijeke koje su u davnini učile teći
uzele su Panoniju u najam
i njeni su podstanari.
I reljef koji još uvijek uči starjeti
njen je podstanar.
Ali Dunav sve više otkriva svoj karakter.
Iz hotelske sobe u Budimpešti
istovremeno mu vidim i lice i leđa.
Dok mi se bezuspješno pokušava izgubiti iz vida,
a otišao je kilometrima daleko,
propovjednik je koji širi nauk o nizini.
Taj podstanar, iako je voda,
stanodavki Panoniji dokazuje svoju gorljivost
kad ga vjetar što puše u suprotnom smjeru
pozove na dvoboj.
***
JOHN LENNON
Vidjeti dva sunca isto je što i vidjeti kraj svijeta,
pomislila sam.
Kraj ili njegov kroj?
Nepobitno je, i Lennon je bio krojač kad je
s McCartneyem izrezivao oblike svijeta.
Norvešku šumu.
I utisnuo u nju glazbu poput podstave.
Ako uginem, već ću nekako prezimiti
u neugrijanoj šumi, misli ptica
koja upravo prelijeće onu slavonsku.
Zna da je Lennon mrtav i više ne može
upaliti vatru u Norveškoj šumi.
Ponekad u snu Davor i ja uzimamo škare,
izrezujemo svoju šumu.
U nju unesemo doručak.
Rekla sam Davoru: Kupi pola kilograma
domaćeg sira.
Četvrtkom i subotom žene na požešku tržnicu
donose u sir iscijeđene mliječne riječi s neba.
***
TEATAR SJENA
Predvečer s balkona motrim atletičare
koji trče nebom ujednačenim ritmom.
Pitam se, da nije zašlo sunce, bi li njihova
mišićava tijela bacala sjene na Zemlju,
bi li te sjene prešle preko susjedovog vrta
i mlohavih bedara neumorno izlaganih suncu.
Na Zemlji
sjena muškarca iza obješene plahte
pruža prelji ruku iz koje viri nit.
Pa reče: Načini gnijezdo!
Ili: Opori gnijezdo.
Ali izgubio se zvuk.
Iza tkanine
zastrašujuće uvećan roj muha prelijeće
provalije neba i zvjezdane gromače.
Kad ponovo promotrim nebo,
vidim da trkači ne trče jednako.
Sada su im neki koraci usporeni,
drugi neuvjerljivo brzi.
Povijaju leđa i njišu glave
kao da slijede zvukove afričkog bubnja.
Afrika u svemiru?
Kao da svemir nema svoju Afriku!
Kontinente koje je preko indiga neba
kopirao na Zemlju.
_____________________________________________
LANA DERKAČ (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival… Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak, Nagrade Duhovno hrašće, Nagrade Vinum et poeta, Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovini. Uredila je 2 pjesničke panorame. Objavila je deset zbirki poezije, tri zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori. Upravo joj je iz tiska izašla knjiga priča Adresar smrti objavljena u izdanju Frakture.
čovjek-časopis 