LJUDI I ORMARI
Ljudi danas izgledaju drukčije
Kao ormari
Male veš mašine
Bojleri
Frižideri
Hladni radijatori
Prazne boce šampona okrenute naopako iz kojih je nemoguće sve iscijediti do kraja
Polupuni ne stanu više u hlače iz prošlog stoljeća
Kao što ni mi nismo mogli ući u viteške teške oklope
Viteške teške zvuči kao greške
Ali točno je
Ormari su danas veći
Tako su veliki da u njima mogu živjeti tročlane obitelji ako se odreknu odjeće i prozora
U ormarima za jednu osobu isplati se umrijeti jer mogu odmah poslužiti kao lijes
Jednom sam dugo nekome objašnjavala da se piše lijes, a ne ljes
Rekao je da to nitko ne vidi
Ljudi su danas praktični
Brzi
Učinkoviti
Nezasitni
I ne tako sitni kao prije
Imaju velika stopala
I puno cipela
Male noseve
Bez rupa za disanje
Vodotporni su
Vatrostalni
Izdržljivi
Jednostavni za rukovanje
Samodostatni
Netko im je rekao da bi takvi mogli živjeti vječno, pa i duže, jer će se sporije raspadati
Neki su povjerovali
Pobjegli su u šumu među vukove
I nema ih više
Ali ovi drugi
U svojim ormarima
Dobro znaju da to nije istina
Kad pale svjetlo prije svitanja
Između sjećanja i buđenja
Male veš mašine završavaju tiho svoje programe dok je struja jeftina
Više ne poskakuju
To je stvar prošlosti
Jutro će doći
Još malo pa će večer
Ljudi danas
Nisu od jučer
***
SREĆA
Napijte se, ljudi
Rekao je prošle noći neki čovjek
I svi su ga poslušali
Nakon što su bacili pogled u dno njegove prazne čaše
I u beznađe njegova ispražnjenog pogleda
Napijte se večeras
Rekao je kao da je to posljednja prilika za napijanje
Građanska dužnost
Neodgodiva obaveza
Koja se bespogovorno izvršava
I svi su
Kao jedan
Punili čaše
Praznili ih
Smijali se glasno
Zabacujući glave koje su se glasno sudarale poput prezrelih bundeva
Što je tako dobro zvučalo da su neki i zaplesali
Ali nisu mogli
Kao jedan
Pa su se vratili čašama
I nehotice im zavrnuli tanke vratove tako snažno da su popucale i postale posve beskorisne
A onda su
Kao jedan
Neobavljene zadaće
I usred posla
Zaključili kako brzo i neočekivano sve ode kvragu kad se najmanje nadaš
(Onaj čovjek s početka pjesme
Pokazalo se kasnije
povukao se na vrijeme
Neozlijeđen
Navodno je viđen kako pije kavu s mlijekom i dupli pelinkovac
Kao da ništa ne može narušiti svetost tog trenutka)
***
NOVO MORE
Kad popravimo sve što treba popraviti
Kad zakrpamo sve što treba zakrpati
I uberemo sve što treba ubrati da bi mogli novo posaditi
Možda ćemo tada sjesti za stol i prepustiti se uzaludnosti urednosti
Odahnuti u miru
Koji grčevito održava život svijeta na izmaku
Gdje svega ima previše
Ali ničega dovoljno
Kad popijemo svu vodu i pojedemo svu hranu
Pojest ćemo jedni druge sa suzama u očima umjesto isprike
Jer drugo više nećemo znati
Postat ćemo trava koju je pokorio vječni vjetar
Nemoćni da se pridignemo pred novim naletom
Ugaženi
Preko humka začešljani u udobno mjesto za kraj
Leći ćemo zajedno
U pravi čas
Pokoreni
Pokriti se lišćem
Predati se postelji plodnoj i lijepoj
I utopljeni u zaboravu dočekati
Novo more
***
TALIJANSKA PJESMA
Talijanska pjesma
Samo za mene
Na uho mi otkriva najljepše tajne
Koje se odmah zaboravljaju
Jer da ih zapamtimo
Ne bismo preživjeli
Kao što nisu ni oni iz pjesme
Talijanska pjesma
Canzona koja nije pizza
Slađa od najslađe lubenice čiju slast osjetim usred zime preuzela je slatkorječivo moj mali talijanski auto kao da je oduvijek njen
Dok jurim polako najbrže što mogu
I samoj sebi glumim da znam sve riječi koje sam mogla već odavno naučiti
Talijanska pjesma podmuklo me tjera da pjevam iz petnih žila
I pretvara me
U neobuzdanu
U spontanu neku
Svu svoju
Neosvojivu
Oh, kako sam samo sva luda danas
Točno znam što hoću
Na semaforu otvaram prozore
To je jače od mene
Pravim se važna
Ja sam zvijezda Sanrema
Svi pjevamo zajedno suznih očiju između tramvaja u pregrijanom gradu
Ulica kliče na crvenom
Volite me
Mašem im na zelenom
Ovo je pjesma za vas
Riječi ostaju iza mene
U retrovizoru ih pratim kako nestaju ispod kotača retro vespe
Dio mio
Kriknem užasnuto
Talijanska pjesma uskoro će završiti
Ako stignem
Stisnut ću aplikaciju za prepoznavanje pjesama i produžiti ljeto
Bar za jedan dan
Zapisat ću u kalendar
Godinu, datum i sat
I učiniti ovaj svečani trenutak nezaboravnim
Naučit ću riječi
Vježbat ću pred ogledalom za finale razornih pjesama
I osvojiti prvo mjesto mog malog talijanskog auta
Na prvom sljedećem raskršću naklonit ću se teatralno i glavom zveknuti u trubu
Grazie
Grazie
Grazie
Trubit ću do iznemoglosti
Do bezglasa
Sve dok se kukavički ne povučem
Pred prvim anglosaksonskom stihom
Koji će mi
Rutinerski iskusno
talijansku pjesmu izbiti iz glave
***
CRTA
Nebo se spušta
Kao peka na komad mesa
Ležimo na otvorenom ognjištu
Pregrijanih tijela
Mi smo šunke u vlastitom soku
Vjetar će se dići
Već gmiže po tlu podižući kovitlace odumrlog lišća i prašine koja puca pod zubima
Danas je možda zadnji dan ljetnih haljina
Zavijore u trenu razmetljivo
I onda beživotno uvenu
Na vrhu zgrade čovjek čisti oluk i skakuće kao dijete na livadi
Njegov strah postao je moj
Nebo će pasti
I neprimjetno se sravniti sa zemljom
U ravnu crtu
Na kojoj ćemo odati posljednji pozdrav ljetu
S nejasnom slutnjom vremena pred nama
***
OTVORENJE
Neki je muškarac sjeo u tanjur s kiflama
I nečujno ih spljoštio
Premda bih se mogla zakleti kako sam čula njihov bolni jauk
Drugi je zvučno razbio čašu
Slučajno dakako
I svi su ga u nevjerici pogledali
Jer su njhove čaše bile plastične
Skupina žena smijala se široko i glasno
Nema sumnje
Bile su sretne
Nema sumnje
Bile su razdragane
Jedna je pogledavala prema onom tanjuru s kiflama
I pohrlila tako naglo
Da joj nisam ni stigla reći zašto su prignječene
Te bijele kifle
Peciva nepečena
Napaćena
Ljepljiva
Slasna
Fotograf je snimio bezbroj fotografija nepoznatih ljudi koji
Žvaču
Žvaču
Žvaču
Svjetla su se upalila
Ugasila
Upalila
I tako nekoliko puta
Jer se netko usamljen
Nemarno naslanjao na prekidač
Umorno prekidajući žamor
Bacila sam oko na kifle
Ali netko ga je pojeo
I prije nego što sam se snašla i prekasno viknula
Hej
U praznom tanjuru
Opet je sjedio onaj muškarac
_____________________________________________________
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
čovjek-časopis 