Kada je počeo rat u Ukrajini, listovi kalendara na zidu njene sobe počeli su da divljaju, da se prevrću i savijaju. Brojevi su se vrteli unazad i napokon stali. Godina je 1999, sirene za vazdušnu opasnost zavijaju, ptice su se sakrile, avioni paraju nebo. Svaki rat je njen rat i ona ponovo ima jedanaest godina, gledajući unezverena lica izbeglica na ekranu svog televizora. Pod se razmiče pod nogama, oseća da pada, oči joj se sklapaju i kad ih otvori, isprva ne prepoznaje predeo oko sebe. Onda se iznenada seti. To je prostor koji je često proganja u snovima. Stoji, preplašena, kao i dvadeset jednu godinu pre, na autobuskoj stanici u Prizrenu. Bezbrojni nepoznati ljudi tiskaju se na tom uskom kolodvoru, grleći čvrsto svoj neveliki prtljag. Drže se za prtljag kao da je život sam, možda pomalo i jeste, jer je u njega morao stati ceo bivši život. Osoba koja je hvata za ruku je njena majka, mlađa i uplašenija nego što je se seća. Grubo je cima i odvlači do najbližeg autobusa, žustro razgovara sa šoferom, prvo se svađa, zatim moli i plače. „Puno je, nemamo mesta“, govori joj sažaljivo. Majka ne odustaje. „Stajaćemo“, kaže. „Ne možete da stojite do Prištine“, odbrusi vozač i zatvori vrata. Svako se bori za opstanak, nema mesta empatiji. Devojčica je to naučila pre ovog rata, čitajući krišom od roditelja o zloglasnim nacističkim logorima u kojima su ubijali ljude i ljudskost. Opstaju samo najjači, najspretniji, najspremniji da se bore. Nije sigurna da spada među njih. Njena majka, s druge strane, definitivno pripada toj grupi. Ova žena ogromne snage gleda napred i nikad ne odustaje. Vuku se pola sata od autobusa do autobusa, svuda ista lica, svudi isti nervozni ljudi, guraju se, viču, neki plaču. I svuda isti odgovor: „Puni smo“. Majka je uporna, nezaustavljivo gazi preko ljudi vukući devojčicu za sobom kao kofer. Devojčica se priseća priče o Alisi koju je nedavno čitala i oseća se kao Kerolova junakinja, čini joj se da će se svakog časa njene ruke izdužiti kao da su od gume. Krhko detinje telo odbija se o zidove, o bokove drugih ljudi. Majka ne obraća puno pažnje na nju, samo je i dalje grčevito drži za ruku. Devojčica čuje u glavi još jedan književni dijalog koji je nekad pročitala: „Ideš li, rode?“ „Idem, idem“. Poput dečaka iz priče, i njen glas je sve tiši, sve udaljeniji, a ljudi se pretvaraju u preteću zimsku mećavu. Usudi se da postavi pitanje: „Zašto je ovakva gužva, zašto nema mesta?“ Majka, u maniru junaka Beninjijevog filma, pokušava da sačuva kćer od užasa koji ih okružuje i govori: „Penzije, dele se plate i penzije“. Zatim ućuti i ponovo hrli napred. Devojčica više ništa ne pita, naizgled zadovoljna odgovorom, iako ima dovoljno godina da zna da se penzije i plate sigurno ne dele na autobuskoj stanici. Naposletku, nalaze jedan poluprazni autobus, iskra nade se pojavi u majčinim očima i ona se poput gladne životinje ustremi na plen. Vozač je u zelenoj uniformi, iz unutrašnjosti autobusa posmatraju ih lica mladića, skoro dečaka, i oni su uplašeni, prerano odrasli, prerano pogledali smrti u oči. „Molim vas, imam samo ovo jedno dete. Nećemo vam smetati, sakrićemo se. Nećete ni primetiti da smo tu“, govori vozaču, sada već gotovo plačnim glasom. Nekim čudom, namrgođeni, nervozni čovek se sažali i otvori vrata, puštajući ih da uđu. Vrata za spas. „Idem samo do Prištine“, kaže, „za dalje ćete morati da se snađete.“ Majka zahvalno klima glavom, šćućuruju se na sredini autobusa i vozač kreće. Devojčica je odahnula za tren, nakon buke i gužve, boravak u polupraznom autobusu u kome se ne čuje ništa sem brektanja motora, liči na odmor. S vremenom tišina postaje sve bremenitija strahom, možete ga seći na komade. Šofer vozi oprezno, ne gleda samo napred, već i levo i desno, kao da opasnost vreba odasvuda. On zna da opasnost zaista može doći sa svake strane, čak i sa neba koje više nije prostor slobode i kojim se umesto ptica baškare avioni. Na prištinskoj autobuskoj stanici se lakše diše, veća je, manje je ljudi, a više autobusa. Traže onaj na kome piše Priština – Kosovska Mitrovica. U daljini odjekuju detonacije, nebo je sivo od dima, iako je vedar prolećni dan. Proleće je te godine bilo sivo, kao i misli ljudi, kao njihove duše. Majka zaverenički ćuti, kao da time čuva snagu za dalju borbu, kao da će je reči istrošiti. Čini joj se, ako progovori, slomiće se poput trske i neće moći da napravi nijedan korak. Ćuti i devojčica, tako je vaspitana. Retko progovara ako je neko nešto ne pita, a tih dana decu niko ništa nije ni pitao. Deca su se pretvorila u dodatni prtljag, koji živi i diše, ali ga, kao i svaki teret, morate vući za sobom gde god krenete. Na putu ka Mitrovici autobus iznenada staje, vrata se otvaraju i grupa muškaraca bahato uleće u uski prostor između sedišta. „Dokumenta“, procede zlobno. Ljudi poslušno prebiraju po svojim torbama vadeći papire sa imenima i prezimenima. Muškarci u plavom nemaju nikakve oznake na uniformama. Ne znamo koja su imena podobna, a koja ne. U ratu se, kao u nagradnoj igri, imena izvlače nasumično. „Čestitamo, Vaše ime je izvučeno“. I onda sledi: putujete dalje ili idete u šumu sa kundakom puške uperenim u leđa. Nakon što im je srce gotovo zastalo u grudima, devojčica i njena mjka shvataju da su njihova imena, ovoga puta podobna. Za tren odahnu, a onda gledaju kako nekolicinu putnika grubo izvlače iz autobusa. Neki ljudi se usude da podignu glas, devojčica počinje da plače. Majka je grubo cimne i preteći joj prošapuće: „Umukni!“ Devojčica i dalje plače, ovoga puta bez glasa, skrenuvši svoj pogled u stranu. Putnici sve glasnije negoduju dok jedan od muškaraca ne zamaše pištoljem i uzvikne: „Šta je, bagro?! Žao vam je? Hoćete i vi sa njima?“ Mrva hrabrosti u ljudima topi se kao kockica leda i više se ne čuje ništa sem ubrzanog daha nesretnih ljudi čija su imena izvučena u ovoj sumanutoj lutriji. Devojčica se usudi da pogleda kroz prozor, u grupici izabranih uoči dečaka, ne mnogo starijeg od nje. U drugačijim okolnostima mogli su biti prijatelji. Dečak uhvati njen pogled, učini joj se da je očima pita: „Šta se događa?“ Ona mu tužno odmahne glavom i prošapuće sebi u bradu: „Nikada te neću zaboraviti“. Zatim zatvara oči i kada ih ponovo otvori više nije u autobusu. Ponovo je u svojoj sobi, listovi kalendara su se u nekom obrnutom procesu vratili na svoje mesto, a da nije ni primetila. Nebo u prozoru je vedro, bez oblaka. Njime opet caruju ptice. Preteći avioni i reski zvuk sirena negde su daleko od nje. Glas sa ekrana i dalje izveštava o ratu u Ukrajini, ponovo vidi pred sobom uplakana dečja lica. Devojčica, sada mlada žena, zna svaku njihovu misao, svaki strah. Može da nasluti sadržaj njihovih dečjih prtljaga. Niz lice joj se slivaju iste dečje suze kao pre dvadesetak godina, pesnice se nekontrolisano stiskaju, odražavajući istu nemoć. Nema pomoći, negde je uvek rat, dečija srca u svakom trenutku negde na ovoj zemaljskoj kugli krvare i lome se u paramparčad. Devojčica, sada već mlada žena, nikada nije zaboravila strah u očima svog vršnjaka pogrešnog imena. Nije zaboravila kako su mu se zenice širile, moleći za pomoć. Uzima daljinski i demonstrativno gasi televizor, kao da će time prekinuti patnju, kao da će time ublažiti sećanja koja je progone i kune svoje čarne oči, čarne oči što su samo gledale.
– Nagrada „Miodrag Borisavljević” za najbolju kratku priču 2022. –
ALEKSANDRA JOVIČIĆ ĐINOVIĆ rođena je u Prištini, odrasla u Orahovcu. Diplomirala je na Odseku za opštu književnost i teoriju književnosti Univerziteta u Beogradu, masterirala na Departmanu za srpsku književnost i jezik Državnog univerziteta u Novom Pazaru. Dobitnica nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku. (Stolac, 2017). Na literarnom konkursu u čast Rada Drainca 2018. godine dobila je prvu nagradu sa esej. Dobitnica je druge nagrade na konkursu “Ulaznica 2020”. Druga zbirka pesama „Naše male smrti“ objavljena je u martu 2020. godine u izdanju Književne radionice Rašić. Dobitnica nagrade „Milutin Bojić“ za 2021. godinu, za neobjavljeni rukopis. Treća zbirka pesama “tridesete nisu ono što smo zamišljali” objavljena je 2022. u izdanju Biblioteke “Milutin Bojić”. Uređuje elektronski časopis Libartes.
BERIĆETNO
riječ berićetno me podsjeća na prvog momka
tako mi je čestitao neki praznik
bila mi je nepoznata
ali sam i ja njemu poželjela isto
sastali smo se tek nekoliko puta
to se u osnovnoj zvala veza
izlazila sam s časa biologije
da se nađemo kod veceova
koji su zaudarali
nije bilo važno
nije bio važan ni mrtvi miš
koji se sasuo sa vodom u korito
bože, svi smo pili sa te česme godinama
neki su možda i oboljeli
samo je on umro
sam u studentskom stanu
u napadu epilepsije
u svojoj vodi udavljen
kasnije su svi šaputali
zar je bio bolestan
hude naše boli
zar je on bio
a imao je pune džepove žvaka
i ledeni zadah
preskočili smo ogradu
i na betonu iza vrtića pitao me
jesam se ljubila prije
ja sam se pravila važna i lagala da jesam
i to više puta
njegove oči od treme padale su po podu
više u životu ne vidjeh
takvu zbunjenost u čovjeku
da nije mrtav sad bih mu priznala
da me on ljubio prvi
berićetno mu bilo
***
CIKLUS
gorka je gora, zelene su grane
ali je u stijeni skriven kamen ludi
odviše gipka da zavazda stane
srna treperava nogu da izgubi
gorka je gora, visoka je šuma
ali po stazama otrovno je bilje
odviše sama da ne siđe s uma
košuta mlada sanja izobilje
gorka je gora, narječje maternje
glasovi bližnji od lišća i kore
zrela je ženka što se hladu penje
zelene grane ponad gorke gore
***
PRECIJENJENA
moje namjere su umrle od starosti
vrijeme je hronično izgubljeno
tvoje riječi su nagazne mine
poslije kojih visim sa plafona
dok se ne nakapam
u posudu za kišu
a istina
ona se mrzne u okviru
istina leži na brlogu u mojoj sobi
i tu nema ničeg svečanog
***
SARAJEVSKA BALADA
još uvijek šapćemo o tome
promrzle pokušaje
u krilu toplimo
a sve što radimo sve je mimo
svi se pravimo
i pričamo o ljudima
a ne želimo o njima
želimo o idejama
i želimo o sebi
a ko god se približi dobije odjebi
jer nismo spremni
i nismo iskreni
aj ko će prvi
ponekad se izazivamo
pa krene
ja kad sam bio mali ili
ja kad sam bio vani
pa počne da se izjednačava
i sve priče djeluju slično
svi se kao otvaramo
a ništa nije lično
i svi se lažno smiju
kao zajebali smo zbilju
a nismo
i niko kao nije u grču
a svi smo
preko tuđih primjera
nudimo dijelove sebe
kad učini se nemoralno
atmosfera ozebe
pa trenuci ćutanja
traže se upaljači
pale se cigare
neko spomene pare
čisto onako
da se živne
a ko je kad zadnji put plako
to nije pitanje
to je sranje
šta se tripuješ
i šta si emotivna
(sigurno radi te boba)
ajde ba ustani pleši
loptu spusti
malo se opusti
malo se opusti
________________________________________________________
MARIJA ŠUKOVIĆ VUČKOVIĆ (1993) diplomirala je Opštu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakuletetu u Palama. Prvu zbirku pjesama pod naslovom "Onostranost je prilika" objavila je 2019. u Sarajevu. U svojoj prvoj zbirci tretira teme opskurnosti, postavlja pitanja o dimenziji s one strane života, prednatalnom i posthumnom periodu čovjeka, ali se takođe bavi temama sopstva, međuljudskih odnosa i ljubavi. Objavljivala je poeziju u mnogim književnim zbornicima, portalima i časopisima, nekolicina pjesama prevedene su na engleski i italijanski jezik. Priprema drugu zbirku i živi u Njemačkoj.
Sljedeći je aspekt prostornosti povezan s djevojaštvom njezina prisutnost u javnom prostoru. Za gradsku je djevojku taj javni prostor grad – gradske ulice, trgovi i uopće specifična urbana prostornost koja nije jednako na raspolaganju svim gradskim djevojkama: upravo suprotno, djevojačko bivanje u gradu bit će među strože reguliranim djevojačkim iskustvima u 19. stoljeću, bez obzira kojem društvenom sloju pripadaju.
Američka povjesničarka hodanja Rebecca Solnit kretanje gradom vidi kao esencijalni, neporecivi segment uspostave građanstva u 19. stoljeću:
"Šetanje je samo početak procesa sticanja građanstva, ali je to siguran način da građanin upozna svoj grad i svoje sugrađane i da odista bude u gradu a ne samo u nekom njegovom privatizovanom odeljku. Šetnja ulicama je ono što povezuje čitanje mape i doživljaj sopstvenog života, vezu između ličnog mikrokosmosa i javnog makrokosmosa, ono što daje smisao čitavom kolopletu oko nas. (…) Šetnja javnim mestom obezbeđuje njegovu životnost i javni karakter. 'Ono po čemu se odlikuju gradovi', piše Franko Moreti, 'jeste to da je njihova prostorna struktura (ustvari, njihova kompaktnost) funkcionalna u odnosu na intenzitet kretanja: prostorne pokretljivosti, dakako, ali i društvene pokretljivosti.'" (Solnit, 2010.: 178)
Solnit, koja hodanje tijekom 18. i 19. stoljeća u Engleskoj u višim klasama vidi kao ponajprije žensku aktivnost dokolice, podsjeća da, s prelaskom iz prirode u grad, hodanje postaje naglašeno društveno obilježeno te se njegova dostupnost višestruko regulira, i to ponajviše u kontekstu ženskoga hodanja. Solnit će već na početku poglavlja o urbanome hodanju istaknuti imagološku i lingvističko-vernakularnu razliku s obzirom na mušku i žensku prisutnost na ulici:
"Sama reč ulica nosi neki opor, magičan prizvuk, u kojem se krije ono nisko, prosto, erotsko, opasno, revolucionarno. Muškarac sa ulice, uličar, samo je mangup, dok je devojka sa ulice, uličarka, javna žena, koja prodaje svoje telo za novac. Deca sa ulice su gulanferi, prosjaci, šalabajzeri, a momci odrasli na ulici heroji ulice ili asfalta. Za mnoge je ulica škola života gdje se stiče ulična mudrost, veština snalaženja i preživljavanja u velikom gradu." (Solnit, 2010.: 178)
Ženska urbana mobilnost, međutim, nije ograničena samo lingvističkim i imagološkim discipliniranjem; povijesno je žensko hodanje po gradu bitno snažnije regulirano, pa i penalizirano konkretnim sredstvima širokoga raspona:
"Zakonske mere, društveni običaji kojih su se pridržavali i muškarci i žene, kao i stalna opasnost od telesnog napastovanja i silovanja – sve je to ograničavalo slobodu žene da se šeta gde i kada bi ona to želela. (Ženske haljine i ostali modni detalji – visoke potpetice, uske i lomne cipele, korseti i mideri, kabaste ili preuske suknje, krojene od materijala koji se lako cepaju, velovi koji smetaju pri gledanju – sve su to bili načini na koje su društveni običaji gušili žene ništa manje efikasno nego što su to činili zakoni i strah.)" (Solnit 2010.: 232)
Rebecca Solnit žensku prisutnost na gradskim ulicama (u 19. stoljeću, u vremenu brzog rasta gradova i konstituiranja urbanosti) skicira u nekoliko figurativnih tematskih odjeljaka i pomoću nekoliko autorskih likova – Frances Trollope, George Sand, Virginije Woolf – koje su redom ostavile zanimljive, pa i izvanredne tekstove o devetnaestostoljetnoj ženi na ulici. Upečatljivija je, međutim, povijest regulacije te prisutnosti, osobito s obzirom na žensku dob. Tako Solnit navodi primjer devetnaestogodišnje Caroline Wyburgh koja je godine 1870. u gradu Chathamu u engleskoj grofoviji Kent za vrijeme svojeg slobodnog popodneva prošetala gradom u pratnji mladoga vojnika, a ta je šetnja imala nepredviđene, pa i zastrašujuće posljedice: temeljem Zakona o prenosivim bolestima bilo je koja žena, viđena na ulici u pratnji muškarca, mogla biti podvrgnuta prisilnom ginekološkom pregledu kako bi se utvrdilo bavi li se prostitucijom. Wyburgh, mlada radnica koja je uzdržavala sebe i majku pranjem stubišta, odbila se podvrgnuti pregledu dobrovoljno, te su je policajci vezali za krevet; nakon četiri dana takve torture ipak je pristala na pregled, izvršen brutalno i bezobzirno, tijekom kojega nije bila samo bolno deflorirana liječnikovim instrumentom, nego i teško ozlijeđena jer se opirala (Solnit 2010.: 230-231). Mornar, s druge strane, nije ni priveden ni ispitan. Sudbina Caroline Wyburgh svakako je iznimna, no ne i posve usamljena, budući da je upravo djevojačka prisutnost na gradskim ulicama u drugoj polovici 19. stoljeća snažno, pa – kako vidimo – i brutalno regulirana. Hrvatska historiografija ne bilježi slučajeve drastične poput sudbine nesretne Caroline Wyburgh, no i unutar povijesti hrvatskoga urbanog hodanja nalazimo primjere neočekivane strogosti i hiperregulacije. Tako, primjerice, pitomice zagrebačke samostanske preparandije (Ženske učiteljske škole sestara milosrdnica) redovito bivaju kažnjavane strogim zatvorom u trajanju od 4 pa sve do 16 sati za prekršaj samostalne šetnje po Tuškancu, po Kaptolu ili po drugim gradskim lokalitetima, ali i za šetanje u pratnji mladića.
U knjižici Uzordjevojka Josip Gall, između ostaloga, daje detaljne upute djevojkama i za ponašanje u javnim prostorima. U 28. poglavlju naslovljenom Ponašanje na ulici, koje već naslovnim apostrofiranjem ulice implicira funkcionalnost u urbanom kontekstu, Gall detaljno normira djevojačko hodanje, a njegove će upute doslovce, od riječi do riječi, ponoviti Marija Jambrišak u svojem Rukovođu (1896.) u poglavlju Kako se valja ponašati na ulici. Djevojka kojoj se obraćaju Gall i Jambrišak pripada građanskom, višem sloju, kako ga naziva Jambrišak (1896.: 32), a njezino je kretanje gradom specijalno regulirano. Jambrišak tako u poglavlju Kako se valja ponašati na ulici dodatno apostrofira upravo djevojku, tek usputno spominjući kretanje udane građanske žene po ulici, dok se ostale upute koje navodi izričito odnose na muškarce. Djevojka na gradskoj ulici, krajem 19. stoljeća, prema Gallu i Jambrišak, rijetka je i specifična pojava, koju treba posebno normirati i disciplinirati:
"Kad izlazi djevojka iz kuće, neka se čita na njoj, da je uredna i čista, skromna i čedna. Zato kad izlaziš na ulicu, gledaj, da sve liepo na sebi udesiš; jer ako su nam kuštravi i zamusani dječaci mrzki, još mrže su nam čupave i zabrljane djevojke.
Djevojka neka izlazi na ulicu samo idući za važnimi poslovi. Amo-tamo po ulicah bezposlice tumarati ne dolikuje nikomu, a djevojka toga ne smije da čini ni pod živu glavu. Ali i onda, kad ide za poslom, valja da odabire najkraće puteve. Bilo bi ružno, kad bi se navraćala i ovamo i onamo, popostala i ovdje i ondje, razgledala si i ovo i ono, pa onda teda negda prispjela na opredieljeno mjesto. Njoj je ići ravnim putem za svojim poslom, ne osvrćući se nit lievo niti desno, nego liepo joj gledati preda se. Nije potrebno, da ide oborenih očiju, žalostiva ili namrgodjena lica, kao da joj je – kako no rieč – „pura kruh odniela“, ili kao da se na sav sviet srdi. Vedrina i prostodušje neka joj se na licu zrcali, zato neka vedrim, čednim i blagim pogledom gleda u osobe, koje joj upravo u susret dolaze; ali se neka se čuva drzko bud u koga svoj pogled upirati, to je prostota i takvo djevojče svatko prezire.
Kad svršiš svoje poslove, vraćaj se opet istim načinom kući. Susretneš li na ulici poglavara, učiteljicu ili učitelja, starije osobe, bilo mužko ili žensko, a dobri su znanci ili prijatelji tvojim roditeljem, liepo jih pozdravi. Ustave li te i zapitaju štogod, ti popostani, odgovori kratko i jasno, pa preporučivši se liepo, nastavi svoj put. Dolaze li na susret mladja gospoda, s kojimi si u poznanstvu preko roditelja svojih, budi pripravna na pozdrav. Ima djevojaka, koje iz prirodjene plahosti neće da izčekuju u takovih prilikah pozdrava, nego se naprave, kao da dotičnike ne vide, nehtijući se niti lievo niti desno ogledati, nego baš preda se. Ovakvom sgodom nadje se dotični gospodin u neprilici, nezna, bi li ju pozdravio ili ne, nije li joj njegov pozdrav nepovoljan. (…) Ustavi li te koji znanac ili prijatelj na ulici, onda pazi, da se osobito na pločniku tako smjestiš, da nezapremiš prolazećim puta. Zapamti si dobro, bi li te ustavljao na razgovor nepoznat mužkarac, da mu se nemariš odazvat, već idi i neosvrćući se dalje nanj svojim putem.
U večer a pogotovo u noći nebi se smiela djevojčica sama na ulicu pokazati. Ako to ipak važni uzroci zahtievaju, može se odvažiti osobito u živahnije ulice, ali neka gleda, da se što brže, obavivši posao, kući vrati. (…)
Pazi i na to, kako hodaš na ulici. Djevojka je nježna, pa joj ne bi dolikovali težki stupaji, a ne smije se ni nespretno zibati, niti objestno brusiti i poskakivati, niti se oholo previjat, popostati i opet popoći, pa se razgovarati i grohotom smijati. Sve to nevalja, nego hodaj stidno i laganim, te naravnim korakom, onako, kako naš narod veli: „sitno, lagano.“ " (Gall 1881.: 139-143)
Punih petnaest godina poslije posve će iste upute građanskoj djevojci dati i Marija Jambrišak, a njezini će se savjeti, upute i opomene prenijeti i u novo stoljeće, budući da je Rukovođ do 1920-ih godina doživio tri izdanja. Ključni su parametri djevojačke prisutnosti na ulicama razlog izlaska i hodanja, način koračanja i izgled općenito te interakcija s prolaznicima – poznatima i nepoznatima, kao i noćno kretanje gradom. Jambrišak, međutim, noćno kretanje uopće ne spominje – možda i zbog apsolutne neprikladnosti takve prakse – no, zanimljivo, izdvaja ulično uznemiravanje djevojaka, i to gotovo kao uobičajenu praksu „neodgojenih“ gradskih mladića:
"Djevojka neka ne izlazi sama na ulicu, izim idući za poslovima. Amo-tamo po ulicama besposlice tumarati ne dolikuje nikomu, a djevojka toga ne smije da čini ni pod živu glavu. Ali onda, kad ide za poslom, valja da odabira najkraće putove. Bilo bi ružno, kad bi se navraćala ovamo i onamo, popostala sad ovdje, sad ondje, razgledala i ovo i ono, pa onda teda negda prispjela na određeno mjesto. Njoj je ići ravnim putem za svojim poslom, ne osvrćući se ni desno ni lijevo, nego lijepo gledati preda se. Nije potrebno da ide oborenih očiju, žalostiva ili namrgođena lica. Vedrina i prostodušje neka joj se na licu zrcali, zato neka vedrim, čednim i blagim pogledom gleda u osobe, koje joj upravo u susret dolaze, ali neka se čuva, da drsko bud u koga svoj pogled upire.
U tom će pogledu više griješiti mladići. Oni se znadu rpimice postaviti onamo, kud prolaze mlade djevojke, pa koješta im govoriti – takovim vladanjem pokazuju samo, da su neodgojeni.
Paziti valja, i kako se na ulici hoda. Djevojka je nježna, pa joj ne bi dolikovali teški stupaji, a ne smije se ni neprestano zibati, ni obijesno brusiti i poskakivati, ni oholo se previjati, nego treba da hoda stidno i laganim korakom, onako, kako naš narod veli, sitno, lagano." (Jambrišak 1896.: 172-173)
Jambrišak evidentno preuzima Gallovu doktrinu o „stidnom“, doličnom i smjernom djevojačkom hodanju, kao i normu djevojačke „nježnosti“, a uz to dodatno regulira i djevojačko hodanje s pratnjom, upućujući time na porast dokonog, rekreativnog šetanja s pratnjom u zadnjim desetljećima 19. stoljeća, sukladno razvoju urbane društvenosti, ali i urbane infrastrukture.
Kad je Dragojla Jarnević posjetila Zagreb u kolovozu 1833., njezin je dojam o gradu bio prilično nepovoljan: „Da je Zagreb veći od Karlovca to zamjetih ali raztrešen; grdo jamasto hodati mu ravnicom, a uzbrdo tegotno.“ (Jarnević 2000.: 39) „Grdo jamaste“ ulice u Zagrebu se uređuju i potom asfaltiraju tijekom 1870-ih godina, u vrijeme intenzivne izgradnje Donjega grada, postupnog izranjanja novog gradskog središta južno od Trga bana Jelačića, te modernizacije komunalne infrastrukture uvođenjem plinovoda, vodovoda, kanalizacije, osnivanjem središnjeg gradskog groblja na Mirogoju, nešto kasnije prelaganjem potoka Medveščaka i uopće uspostavom prostornih i fizičkih mogućnosti za hodanje gradom (Iveljić 2007.: 18; Gross i Szabo 2000.: 555-557). Od 1863. Zagreb rasvjetljavaju plinske svjetiljke; godine 1890. u Zagrebu je bila na ulicama postavljena ukupno 571 plinska svjetiljka i 232 petrolejske (Narodne novine, 25, 31. siječnja 1890., str. 2-3) pri čemu je riječ o povećanju broja od oko trideset plinskih i desetak petrolejskih svjetiljaka godišnje, sudeći po usporedbi s 1887. godinom u kojoj je u Zagrebu bilo postavljeno 526 plinskih svjetiljki i 215 petrolejskih (ibid.). Također, do kraja 1880-ih godina građani se još privikavaju na nove asfaltirane prometnice, posebice u zimi, ali vijesti od stradavanju na cesti ipak su rjeđe. No gradske se ulice još uvijek dijele s konjanicima, te se u ponekim situacijama obijesna vojska na konjima po Ilici namjerno zalijeće u građane u kasnijim večernjim satima (Narodne novine, 25, 31. siječnja 1890., str. 3), ali i kočije mogu predstavljati opasnost za pješake, osobito one pod utjecajem alkohola (Narodne novine, 2, 3. siječnja 1890., str. 2). U periodu od 1860-ih do kraja 19. stoljeća opasnost predstavljaju i kradljivci (tati i tatice), skitnice – muške i ženske, kao i nerijetke ulične svađe, pa i tučnjave (v. Horvat 2021.: 290). U jesen 1891. godine po ulicama je počeo prometovati konjski tramvaj kojim se moglo stići do Maksimira (Narodne novine, 204, 7. rujna 1891., str. 4 i 5). Do kraja 19. stoljeća grad je postao bitno dostupniji za hodanje nego što ga je doživjela Dragojla Jarnević, i to ne samo izgradnjom nekoliko perivojnih (donjogradskih) ili promenadnih (gornjogradskih) šetališta, nego i sustavnom brigom za gradsku cestovnu infrastrukturu.
Konkretno, povijesno zabilježeno djevojačko hodanje po gradu podijelila bih u tri različita tipa: prva je vrsta hoda (većinom, ali ne i isključivo, pridržana višim klasama) relaksirano hodanje odnosno šetanje po gradskim ulicama, šetalištima i parkovima radi razonode, zabave i društvenosti. Drugi se tip hodanja odnosi na kretanje po gradu po poslu, dakle s namjerom obavljanja određenih zadataka i obaveza. Treća vrsta hoda obuhvaća organizirano, grupno hodanje, najčešće u sklopu rituala, poput hodočašća, crkvenih procesija, krabuljnih povorki ili pak svečanih, slavljeničkih „bakljada“ s pjevanjem i skandiranjem, uobičajenim kao iskaz javne naklonosti pojedinim ličnostima ili potpore pojedinim događajima u kasnom 19. stoljeću. U to se može ubrojiti i zajedničko protestno hodanje, koje se također katkada može obilježiti i „bakljadom“, odnosno povorkom s bakljama i pjevanjem, za koje se može pretpostaviti, ali ne i potvrditi, da su u njemu do kraja 19. stoljeća u gradovima hrvatskog dijela Monarhije sporadično sudjelovale i djevojke. Nakon početka 20. stoljeća, a osobito tijekom njegovog drugog desetljeća, djevojke potvrđeno sudjeluju u protestnim povorkama, primjerice 1903. u Zagrebu i Zaprešiću povodom žestokih demonstracija protiv mađarskih natpisa na željeznici, prilikom čega su, kako navode Matijević et al., privedene u policiju čak i djevojke (v. Matijević et al. 2005.: 590), potom 1911. u svim većim gradovima u kontekstu đačkoga štrajka (v. Zima 2016.). U kontekst organiziranog, strukturiranog zajedničkog hodanja do kraja 19. stoljeća možemo ubrojiti i svečane sprovodne povorke, poput, primjerice, svečanoga javnoga sprovoda Guide viteza Pongratza u siječnju 1890., koji je prolazio kroz cijeli Zagreb, (Narodne novine, LVI, 2, 3. siječnja 1890., str. 3), ili pak prenošenja posmrtnih ostataka Janka Draškovića iz slovenske Radgone u Zagreb, u mirogojske arkade, u lipnju 1893., u kojem su sudjelovale i žene i djevojke u organiziranim grupama (Dom i sviet, br. 12, 15. lipnja 1893., str. 190).
Predloženoj tipologiji dodala bih još i flaniranje, pješačko kretanje gradom bez svrhe i cilja, „amo-tamo po ulicama besposlice tumaranje“, kako to nazivaju Gall i Jambrišak. Premda oboje takvu vrstu hodanja vehementno osuđuju i zabranjuju, poneki historiografski izvor sadrži tragove i takvih, nepoželjnih djevojačkih šetnji po gradskim ulicama, pri čemu, dakako, pojam flaniranja implicira klasnu pripadnost flâneura i flâneuse, budući da se ista aktivnost, ako je provode niži društveni slojevi, naziva skitnjom i kažnjava globom, zatvorom i izgnanstvom iz grada (v. Horvat 2021.: 163-164). Za razliku od ženskog flaniranja, o skitnji, upravo zbog njezine ilegalnosti, postoje zapisani tragovi. U okviru tog posljednjeg tipa hodanja potražit ću i druge vrste nepoželjnog ili nenormativnog djevojačkog hodanja gradom.
Prvu vrstu djevojačkog hodanja – hodanje radi zabave, razonode i društvenosti – historiografija najradije i najčešće bilježi, a podatke o njemu nalazimo i u dnevničkim i memoarskim zapisima. Dragojla Jarnević godine 1833., u dobi od 21 godine, gotovo svakodnevno poduzima dulje hodalačke ture i to bilježi u dnevnik, razlikujući samotno hodanje prirodom, hodanje s djetetom/nećakinjom uz rijeku, šetnju gradom po korzu, društveno šetanje odnosno šetanje u grupi prema starom gradu Dubovcu iznad Karlovca, te samotno hodanje prema Dubovcu (što je već zametak planinarenja). Jarnević hodanju, osobito samotnom hodanju u prirodi, pripisuje djelovanje panaceje: „Kada se onuda prodjem odlane mi duši i srcu. Dalek mi je onde vidik, a duša se uzvine nad svu onu zračnu pučinu i pane pred prestol viečnoga tvorca.“ (Jarnević 2000.: 29). Također, iz njezinih se zapisa jasno može razabrati razlika između samotnog hodanja i hodanja u društvu koje je podvrgnuto specifičnoj običajnoj regulaciji, koja se ponajviše odnosi na reguliranje ženskog javnog ponašanja i ponašanja u muškom društvu. U dnevnik je tako u svibnju 1833. upisala zabilješku o konvencionalnoj, društvenoj šetnji po gradskom korzu s pratnjom odnosno s većim društvom, unutar kojega ona hoda uz mladoga muškarca, i to držeći ga pod ruku: „Krenusmo na most, to naše najživahnije šetališće. Sretosmo mnoge znance medju njima Godec i Beuk. Pozdraviše nas nekako začuđeni. Da, bijaše prvi put što se javno ukazah po strani jednoga muža.“ (ibid.: 24) Zajedničko hodanje djevojke i mladića na šetalištu signal je moguće naklonosti i svojevrsno javno priznanje udvaranja, pa čak i bračnih nakana. Ipak, mladić i djevojka ne mogu hodati u takvim okolnostima sami, nego unutar veće skupine, i to po prostorima predviđenima upravo za takav tip urbanog kretanja: šetalištima i promenadama.
O šetalištima, promenadama i perivojima u gradskim središtima u Hrvatskoj i Slavoniji u 19. stoljeću dostupna je razmjerno obimna bibliografija, iz koje se, s obzirom na hodanje, mogu izdvojiti ključni naglasci u kontekstu dokonog i rekreativnog hodanja u 19. stoljeću. Već pri kraju 18. stoljeća u gradovima se počinju uređivati urbani i suburbani perivoji, poput, primjerice, zagrebačkog Maksimira, kojega je kao francuski perivoj uredio biskup Maksimilijan Vrhovec 1794. godine, a dovršio i preuredio kao moderni engleski pejzažni perivoj biskup Juraj Haulik u periodu od 1838. do 1843. (Gostl 1994.: 155-158). Uz Maksimir, u 19. stoljeću u Zagrebu uređeno je nekoliko manjih perivoja, uglavnom u vlasništvu crkvenih velikodostojnika, ali i veći, javni perivoji poput Zrinskog perivoja, najstarijeg donjogradskog perivoja, koji je uređen već 1860-ih godina. No sve do zadnjih desetljeća 19. stoljeća dva su gornjogradska, promenadna šetališta, okosnice hodalačkog društvenog života građanstva, osobito višeg: Strossmayerovo šetalište ili Južna promenada i manje Vrazovo šetalište odnosno Sjeverna promenada, oko Popovog tornja. Strossmayerovo šetalište, uređeno uz veliki dobrovoljni novčani prinos građana već početkom 19. stoljeća, točnije 1813., središnji je prostor vanjske društvenosti zagrebačkog visokog društva, ujedno i prostor strukturiranog hodanja.
Poznata Šenoina Zagrebulja iz 1879. podrobno opisuje ne samo izgled šetališta, nego i dnevne šetalačke običaje Zagrepčana; jutarnje važno, poslovno hodanje službenika i zaposlenih muškaraca, potom prijepodnevno pojedinačno šetanje različitih figura, dječje trčanje i igranje uz dadilje, te naposljetku poslijepodnevno i večernje hodanje boljeg društva – majki i kćeri, uz povremenu mušku pratnju. Prema Šenoinom izvještaju, djevojke se na šetalištu razdvajaju od majki i starijih žena u pratnji i šeću u djevojačkim grupama, a pridružuju im se i mladići s kojima razgovaraju hrvatski, premda djevojke međusobno razgovaraju njemački. Kozerski Šenoin ton, međutim, ne zakriva paternalističku i snishodljivu perspektivu kojom oblikuje figure građanskih djevojaka. Prema Šenoinu tumačenju, djevojačko hodanje i boravak na šetalištu služe ponajprije za flert:
"Večer je. Drveće je crno, vjetrić duše milo, pod okom prostire se grad sa stotinama svjetala, izdaleka ljeska se Sava. Magički se miješa mjesečina sa svjetlilom plina, šumor prodire iz dola. Pod drvećem lebde tankovite sjene Zagrepkinja, kojih se matere pustiše na klupe te mirno prebiru novine grada. A mlade Zagrepkinje šapću, šuškaju, pripovijedaju si ljubavne tajne. Čas tiše njemački, čas glasnije, kad spaze muškarca, hrvatski. Gdjegdje na strani uzdiše kakov zaljubljeni par. Ona nosi već duge haljine à la princesse, prevalila je nekoliko plesova, te spada svakako u ozbiljniji život. A on? Svršio je nauke, položio ispite i čeka kakov činovnički dekret. Sada smije slobodno uzdisati, sada smiju njegova zanesena usta iskreno govoriti ovoj Zagrepkinji u haljini à la princesse, te graditi kule o budućoj sreći. »Ah, gospodično!« — šapne — »sad je hora!« — — I iznenada zazvekne sa tornja ono nesretno zvonce ter javlja mirozov uzdišućim ljubovnicima. Zagrepkinje otprhnu pod paskom matera, a po šetalištu šeće samo blijedi mjesec." (Šenoa, 128)
I u drugim Šenoinim Zagrebuljama možemo naći naznake povezivanja djevojačkih šetnji s koketiranjem: u oduljoj anegdotalnoj formi XI. Zagrebulje iz 1866. zagrebački ostarjeli dandyji koji se nespretno i karikaturalno nadmeću u osvajanju naklonosti osrednje talijanske operne pjevačice, šetnju s djevojkom kroz perivoj shvaćaju kao poziv na snubljenje, u III. Zagrebulji iz 1877., u poznatom satiričkom portretu zagrebačke malograđanke, također se kao glavni prostor predbračnog udvaranja prokazuje južna promenada:
"Mjesečina i mršava plinska svjetiljka sja među tamnim kestenima na Strossmayerovoj promenadi. Noć je romantična. Po šetalištu obilazi jedno dvadesetak Zora, Ljudmila, Ljuboslava, Miloslava i Branislava, a uz njih kreće se uzdišući četa mladih Zvonimira, Milivoja, Dobroslava, Branimira. Kesteni dršću od silnih ljubavnih uzdaha, koji se u lerhenfeldskom dijalektu295 uspinju k zvijezdama. A o čem govore? Zvonimir dobit će naskoro službu, a Ljudmila veseli se uzdišući, kako će joj lijepo pristati nevjestinska haljina. Valjda pogađaš konac toga lerhenfeldskog dijaloga pri mjesečini. Za nekoliko mjeseci možeš u novinama čitati: 'Gospodin Zvonimir uzimlje gospodičnu Ljudmilu.' "(Šenoa, 96)
Na drugom će mjestu Šenoa južnu promenadu opisati kao mjesto za šetnju „germanske zagrebačke elite“ (Šenoa, 49). Osim koketiranja – koje Šenoa vidi kao primarnu funkciju i u kontekstu pokladnih povorki („Plod poklada je brak“, 129), ali i u svim drugim društvenim običajima i ritualima (kazalište, ples, proštenje, slavlje bilo koje vrste), djevojačko šetanje po promenadi povezano je s djevojačkom pretvornošću, prenemaganjem, licemjerjem i općenitom površnošću, najizrazitije predstavljenom metaforičkom figurom korištenja njemačkog jezika kao simbola izvještačenosti i malograđanske gluposti, a hrvatskoga kao naznake koketerije odnosno konformizma u kontekstu udvaranja ili koketiranja s domoljubnim mladićima.
Šenoin mlađi suvremenik Dragutin Hirc južnu promenadu opisuje u bitno toplijim tonovima, spominjući popularna nedjeljna popodneva na promenadi uz glazbu, kao i opadanje popularnosti južne promenade nakon otvorenja Zrinskog trga u 1860-im godinama (Hirc 2008.: 425). Premda ne izdvaja posebno djevojačko ili žensko šetanje, zanimljiva je njegova opaska o sjevernoj promenadi odnosno Vrazovom šetalištu, u podnožju kojega se nalazila kavana Palajnovka u kojoj se prodavao prvi „gefrorenes“ damama. Sjeverna je promenada svečano otvorena u svibnju 1841. godine i bila je, po Hirčevu svjedočenju, osobito popularna među „Ilirkama“:
"U Palajnovki sastajale se Ilirke, na šetalištu se šetale, hladile se malim lepezicama od biele kosti i priučile se na slastičarnu. Brojno su došle kad je svirala glasba ili došao ban Jelačić. Kad bi pao prvi mrak, krenule bi kući i opet došle i nitko im nije smetao, no od g. 1848. promienili se mužkarci i dame se tužile, da je nestalo njihove nježne obzirnosti i galanterije. " (Hirc 2008.: 433)
„Dame“ koje apostrofira Hirc svakako obuhvaćaju i djevojke, a njegova je napomena o ženskom nezadovoljstvu u kontekstu javnoga prostora izrazito zanimljiva, upućujući na dugotrajnu povezanost ženskoga hodanja, prostora ulice i muškog uznemiravanja, koje će do kraja stoljeća negativno apostrofirati i Josip Gall i Marija Jambrišak.
Nakon što je početkom 1860-ih uređeno i dotjerano donjogradsko perivojno šetalište, Zrinjski trg, postupno se promenadni društveni život zagrebačke građanske srednje klase seli s Gornjeg u Donji grad. Adolf Hudovski u vodiču po Zagrebu iz 1892., od zagrebačkih šetališta navodi njih šest:
"Šetališta i vrti. Strossmajerovo (sic!) šetalište na rubu gornjega grada prekrasnim vidikom. – Zrinski trg s liepimi nasadi u doljnjemu gradu. – Vrazovo šetalište na sjeveroiztočnom rubu gornjeg grada. – Tuškanac, veliki gradski perivoj na zapadnoj strani grada s prekrasnom hrastovom šumom. – Sofijin put, u istom kraju u hladovitoj dolini. – Maksimir, veličajni nadbiskupski perivoj, pol sata od grada na iztočnoj mu strani. Do Maksimira vozi tramway." (Hudovski 1892.: 1)
Od donjogradskih prostora za šetnju Hudovski spominje još i Ilicu, u kojoj se u večernjim satima, „pod večer, za vremena 'korsa'“ može vidjeti dobrani broj zagrebačkih ljepotica (Hudovski 1892.: 4). No otmjeno općinstvo, tvrdi Hudovski, šeće Zrinjskom trgom po krasnim nasadima (Hudovski 1892.: 34) i uz vojnu glazbu, koja je – od 1870-ih godina – svirala utorkom (Gostl 1994.: 46). Perivoj već do početka 1870-ih postaje toliko popularan da ga dnevno posjeti dvije tisuće šetača (ibid.: 43). Godine 1878. na šetalište je uvedena plinska rasvjeta, što ukazuje na popularnost večernjih šetnji. Nakon izgradnje željezničkog kolodvora, prostor između Jelačićevog trga i kolodvora uređuje se u nizu perivoja i zelenih površina, u obliku tzv. zelene potkove – Zrinjevac, Akademički trg (danas Strossmayerov) i Perivoj Franje Josipa (danas Tomislavov trg), koja je provizorno dovršena povodom dolaska kralja i cara Franje Josipa u Zagreb 1895. Novootvoreno šetalište na Zrinskom trgu u jednoj od Zagrebulja iz 1866. spominje i Šenoa, koji šetalačku populaciju na donjogradskom Zrinjevcu razlikuje od višeg, „germanskog“ zagrebačkog društva koje šeće po gornjogradskim promenadama, te opisuje proslavu Kraljeva u satiričnim potezima, prispodobljujući atmosferu šetnje po Zrinskom perivoju raskalašenom, kaotičnom, pa i neugodnom seoskom proštenju:
"Evo vam gomile, šarena mravinjaka, dima, svirke, cijukanja, vriske itd., a sve to o mjesečini. Čovjek bi rekao, da je u ogromnom ciganskom taboru. Al' nije. Bijelo ruho naših snaša i kumica, bjelije nego mrljave krpe nekakve švapske seljakinje, pokazuje vam da niste među ciganima." (Šenoa 49-50).
Šetanje po Zrinskom trgu kao vrlo važan element djevojačke društvenosti podrobno opisuje Vilma Vukelić, koja je kao osamnaestogodišnjakinja boravila u Zagrebu u proljeće 1898. u posjeti kod obitelji tatine sestre Adele Berger, koja je živjela na Trgu bana Jelačića i pripadala zagrebačkom elitnom građanskom društvu. Mlada Vilma, pristigla iz malog, malograđanskog Osijeka, zagrebački društveni život vidi bogatim i uzbudljivim, a jedno od središta toga života je i donjogradska zrinjevačka promenada:
"Dobar dio društvenog života Zagreba odigravao se u ono doba na Zrinjevcu i oko njega, gdje je o podnevnim i kasnim poslijepodnevnim satima naprosto vrvjelo od ljudi. Ta je rijeka svoje ishodište imala na uglu Frankopanske kod novootvorene kafane 'Bauer' (poslije 'Croatia') u kojoj se okupljala naglo izrastajuća umjetnička boema. Rijeka je dalje tekla poslovnom četvrti Ilice sve do Jelačićeva trga, čiju su južnu stranu ispunjavale popularna 'Velika' i bučna 'Narodna kavana', koje su istodobno predstavljale neke vrstu burze u kojoj su strani agenti sklapali poslove s domaćim senzalima. Dalje se išlo ulicom Marije Valerije (današnjom Praškom) dolje do Zrinjevca, gdje se formirao pravi korzo. Brbljajući i smijući se gibala se ljudska bujica gore-dolje: svi koji su željeli vidjeti i biti viđeni – studenti, časnici, šetači i mlade djevojke među blijedozelenim vitkim platanama drvoreda, na njegovanim travnjacima i pored poput tepiha šarenih cvjetnih lijeha, pred budnim okom predstavnika starijega naraštaja, koju su sjedili na klupama ili su zauzeli pozicije u mondenoj kavani 'Zagreb', gdje su žličicama grabili sladoled ili srkali svoju moku. U paviljonu je vojna kapela svirala operetne potpurije ili Zichrerove marševe, a u kavani 'Zagreb' ciganski je orkestar intonirao čeznutljive mađarske napjeve. " (Vukelić 1994.: 218; kurziv V. V.)
Djevojke su, dakle, prema Vukelićkinu izvještaju, sudjelovale u šetnji po korzu, pa premda u citiranom odlomku ne spominje stariju žensku pratnju, osamnaestogodišnja Vilma nije je imala dok je sa starijim muškarcima šetala gore – dolje po Zrinjevcu, nego ih je tetka u pratnji promatrala sjedeći pred kavanom Zagreb, a takva je bila praksa i drugih muško-ženskih parova (1994.: 224). Od svojih šetalačkih pratilaca Vukelić spominje Eugena Kumičića, s kojim je bila u šetnji pored današnje Moderne galerije kada joj je Kumičić predstavio pjesnika Antu Tresića-Pavičića, koji je otada postao njezin sljedeći šetalački partner. Prema Vilminu izvještaju, šetnja po korzu mogla je potrajati i do sat-dva vremena. Neposredan, živ, izravan izvještaj Vilme Vukelić o periodu boravka u Zagrebu, međutim, uključuje i mjesto prijepora, povezano upravo s djevojačkim hodanjem: zajednička, galantna i uljudna šetnja djevojke i starijeg muškarca bez pratnje po središnjem gradskom korzu ipak nije društveno adekvatna ukoliko nije riječ o kurtoaznom javnom udvaranju i pripremi za brak, jednako kao što je to gotovo sedamdeset godina prije toga znala i Dragojla Jarnević. S obzirom da je u slučaju Vukelić i Tresića-Pavičića bilo riječ o djevojčinom nepoznavanju konvencija građanskog društva, njezini je rođaci optužuju za neprimjerno ponašanje i stvaranje povoda za građanski trač. U tome je smislu ova epizoda izrazito zanimljiva, budući da je stariji muški hodalački partner (u ovom slučaju Tresić-Pavičić) dobro upoznat s društvenim konvencijama i zna da zajednička šetnja s djevojkom predstavlja uvod u udvaranje i nakanu mogućega braka, dok Vilma, koja je stigla iz Osijeka i ne poznaje dobro zagrebačke građanske običaje, nije svjesna erotske implikacije zajedničke javne šetnje po Zrinjevcu, tim više što se svojem pratiocu obraća s poštovanjem i smatra ga nekom vrstom očinske, mentorske figure. Ova je epizoda, ujedno, signifikantna u kontekstu simbolizacije i imagologije djevojačkog šetanja/hodanja po promenadi u 19. stoljeću, koje se, kao što vidimo, primarno prispodobljuje složenim ritualima udvaranja i pripreme za brak.
Za razliku od javne interpretacije i pre-označavanja djevojačkih šetnji po prostorima predviđenima za šetnju, protagonistice tih šetnji prostor promenade i javno hodanje ne vide nužno samo kao priliku za flert i kao istraživanje mogućeg bračnog tržišta. Vilma Vukelić, primjerice, djevojačke šetnje osječkim promenadama primarno povezuje s djevojačkom odjećom, a ne udvaranjem. Kao što je već spomenuto u poglavlju o tijelu, osječke predadolescentice i adolescentice u zadnjim desetljećima 19. stoljeća odijevane su u izrazito neudobnu, ekstravagantnu odjeću za šetnju, koja je priječila slobodnije kretnje i u kojoj se djevojka osjećala nelagodno i sputano. Autorica potpisana kao Emy svjedoči o neudobnoj, neadekvatnoj, pa i nepriličnoj djevojačkoj odjeći za šetnju, komentirajući u Narodnim novinama 12. rujna 1891. u članku pod naslovom O djevojačkom uzgoju djevojački izgled tijekom šetnji zagrebačkim promenadnim prostorima. Nazivajući djevojke „najljepšim i najdragocjenijim proizvodom mile naše domovine“, Emy kritizira majke koje pretjeruju prilikom djevojačkoga odijevanja i ukrašavanja, ali i djevojke koje prihvaćaju neudobnu i neprikladnu odjeću:
"Srce me boli, kada vidjam bliede male djevojčice, s boležljivim neveselim izrazom u licu, gdje se šeću u tiesnoj, elegantnoj odjeći sa majkom ili gouvernantom po prašnih ulicah gradskih; mjesto da u lahkoj prostranoj, jednostavnoj odjeći skaču i trče po miloj volji u prostoj božjoj naravi, u šumici ili u polju. Pokušajte malo pa ih izpustite, te male zarobljene ptičice iz kaveza prašnoga, sparnoga grada u božju prostu narav, skinite im verige modernih, elegantnih haljinah i vidjet ćete, kako će se bliedo lišce zacrljeniti, kako će tužne oči zasvietliti, kako će se ona nujnost i tromost promieniti u živahnost i okretnost, kako će se slabašno diete početi tjelesno i duševno bujno razvijati. A nesamo da se diete iz toga uzroka nemože tjelesno razvijati, što osobito škodi djevojci, budućoj majci, nego se tim djevojčice već za rana nauče na luksus, koj je nesreća naše dobe. " (Emy 1891.: 3-4)
Vilma Vukelić piše i o djevojačkoj dobi svojih tetaka, koje su djevojaštvo proživljavale sredinom 1870-ih, a koje su upravo šetnje promenadom vidjele kao središnje djevojačko modno iskustvo. Za razliku od predadolescentskih odjevnih traumi mlade Vilme, njezine tetke odijevanje vide u bitno pozitivnijem svjetlu: „Promenirale su s prijateljicama po glasiju, a nedjeljom iznosile svoje modne kreacije na ogled u Gradski vrt.“ (Vukelić 1994.: 40). Zanimljivo je, međutim, što se ta djevojačka modna samosvijest u nastavku pripovijedanja vraća na prezentacijsku (i moguću udvaračku) funkciju djevojačke šetnje koja, očito, dominira djevojačkim gradskim hodanjem u 19. stoljeću:
"Jedina mogućnost da se žena pokaže u punoj modnoj raskoši bile su ljetne promenade u Gradskom vrtu, gdje je nedjeljom od četiri do sedam svirala vojna glazba i gdje je sav mondeni svijet zakazivao rendez-vous. Svojim raslinjem Gradski je vrt bio Schönbrunn u malome, staze su poput kulisa bile omeđene visoko potkresanim živicama, predivni drvoredi od prastaroga drveća nisu propuštali ni tračak sunca. Dok bi se ljupke Osječanke šetale glavnom alejom, a orkestar svirao jedan poletni valcer za drugim, gospoda časnici stajala bi u špaliru i smješkala se samozadovoljno ako bi im dame u šetnji dobacile poneki koketni pogled ispod svojih malenih suncobrana." (ibid.: 41)
Aleksandra Muraj, pišući o odijevanju građanskih i plemićkih klasa u 19. stoljeću, ne izdvaja posebno djevojačku odjeću, no apostrofira specifične modne dodatke djevojaka i žena građanskoga sloja kojima se naglašava njihov društveni status prilikom izlazaka: „Uz torbice u obliku vrećica, izrađenih od raznobojnih staklenih perlica ili četvrtastih oblika napravljenih od baršuna pri izlasku su neophodni bili suncobrani, a u obvezne rekvizite ubrajale su se i lepeze.“ (Muraj 2016.: 338). Riječ je o periodu nakon 1860-ih godina, odnosno o zadnjim desetljećima 19. stoljeća.
Građanske djevojke, kao što je spomenuto, nisu i jedine djevojke na gradskim ulicama u 19. stoljeću. U djevojačkom dnevniku Ivane Mažuranić u uvodno spomenutom zapisu od 22. travnja 1889. upisano je kako je toga dana bila na kućnoj zabavi kod Marićevih na kojoj je bilo jako zabavno, no u pola jedanaest „dodje služkinja po me da me iz mog raja trgne“ (Mažuranić 2010.: 45). U vrijeme tog dnevničkog zapisa Ivana Mažuranić netom je navršila 15 godina i već godinu dana sudjeluje u zagrebačkim društvenim zbivanjima; četrnaesta je godina dob kada građanska djevojka „ulazi u društvo“, odnosno počinje posjećivati kazalište, javne i privatne plesove te javne i privatne zabave. Petnaestogodišnja Ivana u to vrijeme živi na zagrebačkom Gornjem gradu, u unajmljenom stanu na prvom katu zgrade u Markovoj ulici broj 4 (današnja ulica Tita Brezovačkog), s roditeljima, jedanaestogodišnjom sestrom Aleksandrom/Alkom, te s dvojicom braće, devetogodišnjim Božidarom/Darkom i sedmogodišnjim Želimirom/Željkom. U predmetnom dnevničkom zapisu Ivana navodi zabavu u kući obiteljskih prijatelja, gdje se, između ostaloga, pleše, ispija čaj, razgovara i svira – to su sve aktivnosti koje su spomenute u dnevniku. Nije navedeno kako je na zabavu došla, no jasno je da se kući, u pola jedanaest navečer, ne može vratiti sama: djevojci je, za hodanje po gradu, potrebna pratnja, a u ovom je slučaju ta pratnja obiteljska „služkinja“. Iz Ivaninog dnevnika možemo razabrati da obitelj Mažuranić u to vrijeme u kući drži barem dvoje stalnih članova posluge – vjernu kuharicu Hanu, koja je s obitelji ostala punih trideset i pet godina (v. Zima 2019.: 213), te muškoga slugu . Osim njih, u dnevniku se povremeno spominje neimenovana „služkinja“, koja je možda i sobarica, budući da se u dnevniku spominje i ta služinska uloga, ali se iz dnevničkih zapisa ne može razabrati je li riječ o stalnoj članici posluge ili se ta osoba mijenja. Još je jedna članica „družine“ i djevojka koja živi s obitelji, spava s Ivanom u istoj sobi i namještena je da djecu podučava francuskom jeziku; riječ je o „francuskinji“ Marie Léonie Hervy, koja mladoj Ivani postaje bliska prijateljica, usprkos klasnoj razlici među njima.
Prema Katarini Horvat (2021.: 121-122), dob zagrebačkih kućnih služavki do kraja 19. stoljeća mogla je biti i niža od 14 godina, službene granice dozvoljenoga zapošljavanja za djevojke i mladiće u to doba. Ivana ne imenuje „služkinju“ koja dolazi po nju, a na drugim je mjestima u dnevniku naziva i „djevojkom“, što može sugerirati da je riječ o novoj sluškinji u obitelji, ali i da je, možda, riječ o mladoj djevojci, možda čak i Ivaninoj vršnjakinji. Ona, međutim, samostalno hoda po gradu u pola jedanaest u noći, za razliku od Ivane koja se ni po danu ni po noći ne može odnosno ne smije sama kretati gradom. Granica kojom se razdvaja njihova mobilnost nesumnjivo je klasna; različita, čak dijametralno suprotna povijesna iskustva djevojaštva u istome prostoru i vremenu u različitim klasnim okruženjima odražavaju se i s obzirom na fenomen urbanoga hodanja. S druge strane, premda Ivanin dnevnik svjedoči o čestom i radom djevojačkom šetanju po gradskim šetalištima, pa čak i po ulicama po nekom poslu, uvijek je u toj šetnji prisutna i majka, odnosno starija ženska pratnja. Nakon Ivanine udaje 1892. i preseljenja u Brod na Savi odakle je bio njezin suprug, Ivanina obimna pisana korespondencija svjedoči o ljubavi prema dugim šetnjama, od kojih su mnoge samostalne odnosno bez pratnje, što upućuje, s jedne strane, na postupnu promjenu strogih običajnih i ritualnih restrikcija ženskoga ponašanja i mobilnosti s početkom novoga stoljeća, ali, s druge strane, sugerira i da je samostalno hodanje – po gradu i po prirodi – prikladno za ženu, no ne i za djevojku.
Djevojkama sluškinjama i radnicama hodanje radi razonode nešto je teže dostupno, i svakako u puno manjem vremenskom opsegu, s obzirom na radno opterećenje. Ipak, Kristina Horvat kao jednu od popularnih aktivnosti služinčadi u (oskudno) slobodno vrijeme, najčešće nedjeljom popodne, izdvaja rekreativnu šetnju po promenadi, a od kraja 19. stoljeća, nakon što je tramvajska pruga produljena do Maksimira, i po maksimirskom parku (Horvat 2021.: 290), u kojem je, kao i na Zrinjevcu, vikendom svirala glazba, prodavale se slastice, poslovali fotografi te organizirale utrke. Hodalačke aktivnosti uključivale su i odlazak na proštenja, izlete na Medvednicu, a u pokladno vrijeme i krabuljne povorke, i u svim su tim aktivnostima, sukladno mogućnostima, sudjelovale i djevojke-radnice (ibid.: 291). Od odjevnih praksi služinske populacije, posebice prilikom boravka na ulici, Katarina Horvat spominje običajnu regulaciju njihova odijevanja; primjerice, šešir se smatrao neprikladnim za sluškinje (Horvat 2021.: 292).
_________________________________________________________
DUBRAVKA ZIMA rođena je 1972. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Studirala je hrvatski jezik i književnost i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirala 1995. Na istom je fakultetu i magistrirala s temom o Ivani Brlić-Mažuranić 1999. godine te doktorirala 2004. s temom iz hrvatske dječje književnosti. Zaposlena je na Odsjeku za kroatologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu kao izvanredna profesorica. Predaje kolegije iz hrvatske dječje književnosti, hrvatske nedječje književnosti, svjetske književnosti i teorije književnosti. U znanstvenom se radu bavi dječjom i adolescentskom književnošću, studijima djetinjstva i mladenaštva te srodnim temama. Objavila je knjige Ivana Brlić-Mažuranić (Zagreb, ZZOK, 2001.), Kraći ljudi: povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu (Zagreb, Školska knjiga, 2011.), Uvod u dječju književnost (u suautorstvu s Marijanom Hameršak; Zagreb, Leykam international, 2015.).
***
U knjizi se gradskom djevojaštvu u drugoj polovici 19. stoljeća pristupa metodologijom povijesti djetinjstva i mladenaštva, prikazujući imagološke strukture o djevojkama, kao i materijalne, historiografski provjerljive tragove života gradskih djevojaka u 19. stoljeću. Podrobnije se istražuje nekoliko karakterističnih aspekata djevojačke gradske svakodnevice, uzimajući u obzir različita iskustva i životne okolnosti djevojaka iz različitih društvenih slojeva i klasa. Posebna su poglavlja posvećena djevojačkom obrazovanju, odnosu djevojaka i prostora, tjelesnosti djevojaka, djevojačkoj društvenosti i kulturnim praksama te djevojačkoj afektivnosti, odnosno ljubavima i zaljubljenostima. - Ljevak
Iz recenzija:
Pažljivim odnosom prema izvorima i pojmovima, dosljednom interdisciplinarnošću i otvorenošću, knjiga Dubravke Zima otvara i uspostavlja parametre za kritičko razumijevanje djevojaštva u njegovoj povijesnoj perspektivi, utvrđujući pritom veze između povijesti književnosti, kulturne povijesti, povijesti svakodnevice, povijesti žena, povijesti djetinjstva i drugih pristupa i perspektiva relevantnih za ovu temu. - Marijana Hameršak
Riječ je o knjizi koja kroz niz interdisciplinarnih pristupa i raznolikih vizura obrađuje velik broj tema vezanih uz povijest djevojaštva, te donosi nove spoznaje i ukazuje na višeslojnost povijesti djevojaštva u Hrvatskoj u 19. stoljeću. Knjiga o povijesti djevojaštva na inovativan način hrvatskoj humanističkoj i društvenoj znanstvenoj zajednici približava recentne teorijske koncepcije aktualne svjetske kulturne povijesti. - Dino Župan
TAJNA
Ispod zvijezda
Šuti
Moja kuća
I ja
Ispod zvijezda
O njoj
Šutim
Jednom će se i moja kuća
Kući vratiti.
***
POKUŠAJ
Pokušavam disati ravnomjerno
Ne prejesti se vjetra
I sunca
Tek pretpostavljam
Snagu u času običnom
Odsutnom
Tišinu
U ustima nepoznate žene
Što izašla je na balkon svoje kuće
Da se pokaže
Pticama
Gotovo neznatan bol
Određenih sjećanja
Pretpostavljam riječi
Kojim bih htjela odšutjeti
Vlastitu nemoć
***
ZNAK
Vidim te kako hodaš po vodi
Izbezumljen
Utišaj se
Tvoje preglasno srce
Rastjerat će vjetrove
Pomjerit će planine
Pa šta ćemo onda
U ovoj pustinji
***
PUTOKAZ
Drveću
Koje će me prerasti
Postala sam putokaz
Onome što odlazi od mene
Onome što se meni vraća
Kako odbraniti blagost
U nevremenu
Nevješta
Dok odgonetam neku sasvim novu
Hladnoću
O mislima koje su me se odrekle
Šutim
U usamljenim prostorima
Sa davnim sitnicama
Sklapam poznanstva
Opet ću izmisliti
Snijeg
I ti ćeš se nasmiješiti
***
LISTOPAD, TRIDESETIPRVI
I da ništa nemam
I da ništa neću imati
Moj je ovaj trenutak
U kojem razmičem zavjesu
I otvaram prozor
Pa se u sve moje prostire
Neko razbuđeno more
Pa me za vrat milo uhvate
Tanani neki prsti
I roj pčela što su cijelu noć
Umirivale mrak
Naprave veliku krunu oko moje glave
I da ništa nemam
I da ništa neću imati
Moj je ovaj miris slutnje
Da tamo negdje neka žena
Doziva izgubljenu pticu
I nebo šalje glasove
Od kojih raste trava
Moja je buka
I tišina je moja
I mrak što se ponizno
Sklonio svjetlu
I svjetlo koje je svjesno svoje
Kratkotrajne nadmoći
Sve je moje
I da ništa ne znam
I da ništa neću znati
Ovaj trenutak koji sluti
I na zimu
I na proljeće
Zna mene
____________________________________________
DIANA ONDELJ MAKSUMIĆ rođena je u Mostaru, 21. decembra 1969. godine. Završila je Pedagošku akademiju, odsjek bosanski jezik i književnost, na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Dobitnica je pjesničke nagrade „Mak Dizdar“ za najbolju prvu neobjavljenu zbirku poezije na književnoj manifestaciji “Slovo Gorčina” za 1991. godinu. Živjela u Italiji i radila kao glumica u periodu od 1993. do 1997. godine. Dobitnica je Nagrade za najbolju pjesmu na evropskom pjesničkom konkursu „Genovantasette“ u Genovi 1997. godine. Zastupljena je u Antologiji savremene bosanskohercegovačke poezije „Qualcuno dovra dopo tutto“, objavljenoj u Rimu, 1994. godine. Od 1997. godine ponovo živi u Mostaru i radi kao glumica u Pozorištu lutaka Mostar. Poeziju objavljivala u domaćim, srpskim, hrvatskim i italijanskim književnim časopisima.
MARKO ĐORĐEVIĆ (1987, Kruševac) osnovne i master akademske studije završio na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na Katedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom. Piše doktorsku disertaciju iz oblasti usmene lirike. Upravlja vaspitno-obrazovnim sistemom Kosta Vujić, koji je predstavljao i na Tedx konfernciji. Naučni radovi iz oblasti narodne književnosti i etnologije objavljeni su u zbornicima sa konferencija i u književnom časopisu Folkloristika. Jedan od urednika pesničkog zbornika Tajni grad (PPM Enklava, 2022). Autor romana Nije to ništa (Areté 2016). Živi i radi u Beogradu.
SMRT U GRADU STONU
Bijah nejako dijete
i uz bujan vrt, na ogradi od žice,
spazih libelulu.
Treperila je.
Na suncu. U tišini modrog prijepodneva.
Ispružih sitnu ruku:
Bio jedan dragulj,
taj vilin - konjic,
te je titrajući sjao.
Tad me poče tresti groznica.
Umirao sam na mahovini
ispod koje zujao je roj
nevidljivih buba.
Uvela
kruna kamilice na usne mi se svila,
a ljeto je za vječnost sagorijevalo
u nekoj svijetloj pari.
Tako me je našla majka
i unijela u kuću.
Predveče tisuću je ptica
u starom dubu pjevalo
ognjenim jezičcima
pod onim mliječnim nebom.
Ja sam onda umro.
*
SRETNI DANI
K.D.
Ljubav i cvijeće
preobraze nasipe Dock Suda
u proljeće.
Kroz prividnu maglu kao ruda
svjetluca tvoje oko.
lz srca prema svijetu
ruka sluti drhtav obris stvari.
Na dnu, duboko, ribe sanjaju
tvoj stas u mladoj travi.
Oblaci, hati lakokrili
niz vodu jezde uz vodu
rijekom zaboravi
pustinjama sustala oblutka.
Vjetar ziba večer.
Vjetar njiše ptice.
Miluje ti usne.
Češlja trepavice.
Tamo gore, u Hrvatskoj,
ljubavnici šetaju uz prugu.
Poslije jogunasta dažda,
oni trče nasmijani
kroz staklenu dugu
i kroz zadnju kaplju kiše,
koju zemlja žudno siše.
Ovaj septembar geranija u sunčanom kreču
je njihov zračni rujan od ozona
poljubaca svježih. Od ciklama
spasene u staklu medaljona.
VIKTOR VIDA (Kotor, 1913 – Buenos Aires, 1960), iz zbirke "OTROVANE LOKVE" (Centar za kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba), prvog poslijeratnog izbora iz pjesništva autora, 1971.
***
TRI KRALJA VIKTORA VIDE
Tragom pjesme "Tri kralja" Viktora Vide
Sanjao sam Viktora Vidu
na palubi broda za Argentinu.
Stajao je na pramčanoj palubi
okrenut ka pučini. More sivo,
nigdje horizonta.
“Prvi kralj napuni pješčanik:
sada počinje vrijeme”, rekao je
tražeći rub u pustom prostoru,
tamo gdje ga nije bilo.
Rođen za vrijeme austrijskog carstva
u zaljevu hrvatskih svetaca
ostavio je bistre zore djetinjstva i zvijezde
koje se “roje noću u krčagu vode na stolu”
s kartom povratka kao praznom mapom
otplovio je daleko od Boke kotorske
i stradao u zapjenjenoj čeličnoj pari
zemlje pod južnom zvijezdom,
Argentine.
Drugi je kralj “natovario deve
Arabijom mirisavih ulja” i nestao
sa svojom zlom družinom
u nepoznatom smjeru, a mnoštvu
je ostavio samo kratkotrajne živote
u stranim rudarskim oknima bez izlaza.
Tako je i taj pjesnik i školski učitelj
zaglavio u pukotinama dalekog kontinenta.
Daleko od Hrvatske nije bio slobodan,
osjećao se sužnjem svog vremena
Čovjekom bez zemlje,
poput mnogih u Drugom svjetskom ratu.
Nosio je zato poeziju
kao domovinu, Valeryja, Michauxa, Rilkea,
pjesnike koje je prevodio da mu budu
što bliže srcu.
Kada bi netko spomenuo voljenu,
on bi vidio ono što prijeđe preko nje:
proljeće, jutro u kosi i smrt,
koja je oblikuje u vosku.
Trećem kralju, na kažiprst,
“kao soko lovcu, slijeće pitom ćuk”
koji i preko mora nosi sjaj večeri
na rubu čaše u mrtvom Perastu,
u maloj Boki.
Nudi mu Ognjenu zemlju, pustinju
okamenjenog drveća na horizontu.
“I tajanstvena se pustinja odziva.”
U bistrini zvjezdanog neba tražio je
odrješenje od silne tjeskobe i
završio ravno u ustima jurećeg vlaka.
Imao je tri života, dok je tražio
put kući, pjesnik Viktor Vida.
TOMICA BAJSIĆ (Zagreb, 1968.), iz zbirke "ZRAK ISPOD MORA", Biblioteka nagrade Dobriša Cesarić 2009.
RIJEČI
Naše su riječi kamenje. Izgovorene one se valjaju, preslaguju, premještaju poput oblutaka na žalu. Dok ih izgovaramo postajemo netko drugi, dok ih izgovaramo obmanjujemo sami sebe postajući netko drugi. Naše su misli iznevjerene, naši su osjećaji izigrani, dok gomilamo riječi. Riječi su izdaja vlastita srca, one su borba, uzaludno trošenje, pišanje u vjetar. Sve su riječi suvišne, one su znakovi u igri koja nas međusobno vezuje, otuđeni i prezreni sami od sebe, od suštine, koja je uvijek dijete i koja ne zna govoriti, koja je pogled i osjećaj, raširenih ruku ona nas iščekuje, ali mi i dalje lamatamo riječima i nemilosrdno, bezdušno lupetamo, vjerni svojim životnim ulogama, uvježbani glumci u hijerarhiji znakovlja, mlataramo rukama poput pingvina, kriješteći pritom, ostavljajući dojam koji nas opet negdje svrstava, kao posude na polici, negdje nas odlaže u nekom arboretumu svih uloga i svih maski koje se međusobno suodnose.
Naša htjenja sažeta su u potrebi da budemo prihvaćeni. Veliki kompromisi i veliki gubici — svidjeti se drugima. Na tim temeljima opstoji svijet. Svidjeti se drugima, biti prihvaćen od drugih.
Sve su riječi uzaludne, podložne strašnoj manipulaciji i strašnoj površnosti, teško razumljive i teško prohodne kada se trude da objasne, monotone i uspavljujuće kada podvaljuju neistinu.
Riječi bježe od smisla u besmisao, bježe od istine u prijetvornost, riječi progovaraju samo da se svide, one su uvijek poluistina ili očigledna laž, one su uvijek igra, natjecanje i blef.
Da bi nas drugi razumjeli, moramo govoriti njihovim “jezikom”, moramo se kretati njihovim “stranputicama”, smijati se njihovim dosjetkama, ponašati se u cijelosti kao krdo. U tome nam pomažu pažljivo odabrane riječi, kontrolirane riječi, gestikulacije odobravanja, kimanje glavom.
“Ljudi mnogo govore, mnogo razmišljaju, ali malo osjećaju”, uskliknuo je baletan Nižinski.
Osjećaji su se izgubili između riječi, osjećaji su iskliznuli, iscurili između rečenica koje se prevaljuju preko jezika kao zlatni snopovi žita, kao artistička govorna vježba... ploveći visoko iznad miniranog prostora u sigurnosti spretnih, slatkorječivih fraza, floskula i klišeja.
***
PROJEKT
Cilj ovog Projekta nije da čovjek evoluira u nešto kompleksnije, da nadiđe vlastitu pohlepu, tupavost i samoživost. Sve su to ljudski atributi, osobine ljudske vrste kroz eone, i tako će nepromijenjeno i ostati.
Uređeno društvo samo je privid ljudske tolerancije i suživota. Čim se izmijeni povijesni kontekst, ti isti ljudi, do maloprije pomirljivi, empatični prema slabijemu, darežljivi prema siromašnom, čovjekoljubivi prema odbačenom, pretvaraju se u razularenu rulju bez osobnoga stava.
I to ne ulijeva nadu niti trunku vjere da je onaj koji nas je stvorio imao naročita očekivanja, jer mi se kroz sve vrijeme nismo prometnuli u nešto bolje, u nešto drugo, već smo ostali uvijek isti: častohlepni, samoživi i uskogrudni, jer mi se sve vrijeme našega postojanja nismo razvili u nešto više, u nešto plemenitije, već smo oduvijek ostali isti: gramzljivi, bezosjećajni i bešćutni.
U čoporu se osjećamo zaštićeno.
Kao pojedinci možemo odletjeti u visine, u uzvišene, božanske visine. Kao dio mase ostajemo nazadni, prosječni i bešćutni. Ubojice i lopovi.
Potencijal postoji, osjećam ga u sebi: potencijal samodestrukcije i potencijal dobrote, potencijal razaranja i potencijal opijenosti čarolijom života.
*
"U knjizi Čovjek igračka prozaik i pjesnik Radenko Vadanjel čitatelju donosi u formi minieseja, lirskih zapisa, neka od svojih literarnih sučeljavanja s vječnim i uvijek neminovno opetovanim filozofskim pitanjima egzistencije i metafizike, čovjekova položaja i mjesta u svijetu, odnosa Boga, čovjeka i vremena, oblikovanja ljudske stvarnosti, promišljanja o pitanjima i doživljajima pojmova kao što su smrtnost, strah, emocije, ljubav, ali i o običnim danima, moru, prirodi, i, naročito, o glazbi...
On to čini lirski zgusnutim, slikovitim, istovremeno misaono i izvedbeno promišljenim jezikom, u kojemu skladnost ostvarenog ritma gaji sretnu, harmoničnu podudarnost sa sadržajima ovih zapisa, upravo kao u nekoj dobroj glazbenoj partituri, dok se suptilna nijansiranost dodira s psihološkim dubinama promišljanja istovremeno stavlja u suodnos s estetski zanimljivom, zrelom poetskom esejistikom. Ovdje tako, kao i u prethodnim Vadanjelovim radovima, svjedočimo naročitom, dosljednom, autentičnom stvaralačkom svijetu, doticaj s kojim jamči unutarnje prepoznavanje, pouzdan znak ozbiljnijeg čitateljskog užitka." - Sandorf
________________________________________________________
RADENKO VADANJEL (Pula, 1962.) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci hrvatski jezik i književnost. Piše poeziju i prozu. Do sad je objavio knjige: Lekcija o postojanosti (pjesme u prozi, 1999.), Dnevnik besposličara (roman, 2006.), Čovjek s tri pupka (pjesme u prozi, 2010.), Mišomor za rođake (zbirka priča, 2013.), Zdravo, dragi ubojice! (roman, 2017.), Sakramenti i kotlovina (roman, 2019.). Živi i radi u Istri.
HOĆU LI USPJETI SPASITI SVIJET
All persons, living and dead, are purely coincidental.
Kurt Vonnegut
sanjam apokalipsu
arena i dizalice na pola koplja
trčim kući roditeljima
na peti kat zgrade
nedostaje mi mladost
zdrava nadrkanost
slobodu stišćem bedrima
kao kad toplim dlanom dodirujem eksponate u muzeju
ogledala mi ukrupnjavaju dojmove
u ljubavi je sve precijenjeno
i nikad nije prerano za odustajanje
podne nalazim na različitim mjestima
dok privlačim leptire i insekte
sreća struji kroz mene
fokus mi je u pupku
toliko divan dan
jašem konja na plaži
svijetu konstantno treba neka senzacija
kakva sam superjunakinja
možda ga neću spasiti
ali sam se zabavljala
***
CENTRIFUGA
neke trenutke
jednostavno znaš
zauvijek ćeš pamtiti
recimo ovaj
prevrćem očima na zauvijek
mada srce izdaje iz grudnog koša
a ti već iščezavaš
u oblacima u koje padam
ležeći kraj korane
prejela sam se kupina
škaklja me trava
uvlači se u ušne školjke
voda se kotrlja preko kamenja klokoće
zmija presijeca cestu
seljak je stiže teškom čizmom
rukama drži vile
krvav trag vijuga asfaltom
dok pretrčavamo petlju na austrijskoj autocesti veki i ja
u rukama nosimo lampione smijemo se
nebo se crveni kao nova godina
vozači trube dovikuju
asfalt se topi pod kotačima
mog modrog ponija
pletenica prkosi vjetru
tek naslućujem što znači sloboda
nitko me ne može uhvatiti
koljena su mi puna padova
koža se žari od koprive
sirene i nebo prelijeću avioni
perin tata na vrhu krova popravlja antenu
viče ne bojte se, dico
i ne bojimo se
vuče nas prezreo miris murve
jedemo sve dok nam ne pozli
crni plodovi kao srce ugljena
piješ ga kad pokvariš stomak
prvak sam u sjedenju na tanašnom vrhu
tako što dugo zaustavljam dah
da ne remeti ravnotežu
kao na plaži kad zaranjam
svjetionik preda mnom
gola pijanom moru ne pružam otpor
svjetlooki ljudi se bolje zabavljaju
dok sunce pali kosu
u klubu pod disko kuglom
kujem plan
prethodno sam strusila
duplu votka-višnju
reći ću sve
napolju miriše kiša perzeja
ali on se na šanku stišće uz pjevačicu benda
od ljubavi se rušim
ravno u kamenolom
poslije će ona to opjevati
mrtvi idoli su najgori šapućeš
prolama se slutnja iz vedrog neba
pucketa miris kave u staroj kući
netom pržena
provlači se kroz nosnice
ravno u žile
baka vrti mlinac
škljocaju okoštali zglobovi
cvrče poput vrelih kavnih zrna
djedova lula se ukrivila
odzvanja smijeh zidovima
sad tamo samuje jeka
soundtrack života
mogla bih ovako u nedogled
neke trenutke ćeš pamtiti
zauvijek je samo treptaj
***
MANDARANCINI
osamdesetih smo posadili
titove mandarine sa otoka vange
u naš vrt
devedesetih se njegov portret
zajedno s knjigama na ćirilici
razglednicama iz jugoslavije
i fotografijama školskih prijatelja
preko noći izbrisanih iz naših života
preselio iz dnevne sobe u ormar
iz ormara u konobu
konobe u ostavu
promatrao nas je sad bivši život
kroz naočale i osmijeh
sa najudaljenije police
pod koju smo odlagali kašete
kilogram za kolače
četiri za džem
jedna za mandarancine
brojala je savjest
gdje su se nastanili
jesu li našli nove simpatije
sjećaju li se
kucalo je sve glasnije
ispod debelog sloja prašine
iz ostavine utrobe
***
SANJIN
bila sam djevojčica marelica sa šlagom
on je pio viski-kolu
devedesete zamračivanja uzbune
znojavi redari u noćnim klubovima
puštaju cure a dečke samo one bez patika
u autu slušamo
kurta cobaina sonic youth
on nosi starke
ali ja molim redara da ga pusti unutra
otkrila sam votku
zajedničko nam je lijepo propadanje
nepripadanje
kad sam ga ostavljala
dvije godine kasnije
rekao je da jedva čeka da ostarim
i budem ružna
udebljati ću se kao i svi
nek zapamtim što mi je rekao
osjećala sam se bolesnom
izjurila iz auta
tako uvijek uoči odlazaka
pomaže samo da se amputiram s tog mjesta
kao napredovala gangrena
koja proždire i zdravo meso
odgristi svoju ruku u nečijoj tuđoj
do jučer mojoj
to se nije moglo okončati lijepo
ja nisam htjela čekati
otići napustiti grad ošišati kosu
poslije i sljedeći grad dječaka
rezala sam sve iz neposlušnih vlasi
vidjela sam ga
samo jednom nakon toga
zaustavio se autom
da me poveze do plaže
na zadnjem sam sjedalu
zabavljala njegovo dijete
znao sam da bi bila dobra majka
kakva pobogu majka mislila sam u sebi
ali on je bio zadovoljan i voljen
tuđ i privlačan
sjetila sam se njegovog divljeg osmijeha
i kako nikad nije naučio
jednom rukom otkopčati grudnjak
gledala sam mu savršenu ušnu školjku
bio je basist u bendu
i najbolji kuhar pudinga
poslije je plovio živio posvuda
sve dok se nije vratio
ali osjećao je uvijek zov mora gradova
relacija je bila kratka vožnja duga
poljubio me u obraz na rastanku
rekao da je sanjao o meni
uvijek je živo sanjao
valjda što je sanjin
i rekao da ću mu zauvijek nedostajati
zauvijek je trivijalna riječ
naučiti ću da nema supstitut
rekao je nikad neću ostariti
prekasno više se nisam opuštala
mjerila sam dubinu bora
uskim hlačama držala pod kontrolom apetit
njegov sin je mahao sa zadnjeg sjedišta
a on je umro u četrdesetoj
na osmrtnici dosadna bijela košulja
ne vidi se raspad i dekadencija
samo osmijeh i piercing na obrvi
možda je smrt već rasla u njemu
kao puding kad se diže na štednjaku
dok ne pokipi
privilegija je umrijeti sa nogu
pred kućnim pragom
upamtio me mladu
sunce kroz šoferšajbu
palilo je moje noge
ljeto se zauvijek protezalo u mojoj kosi
***
ONO ŠTO VOLIM
svjetlost leluja kroz procjepe rolete
čizme od sedam milja
mislim kući izlazim napolje
tromost bivanja na morskom zraku
ogrebotine od šipražja
na licu mog tate
crljenicu mediteransko bilje
cvrčanje na suncu
kapare u košuljici od inćuna
divlje šparoge
i nepripitomljene okuse
sladoled espresso
dugu na svim jezicima
espadrile špagerice japanke
slobodu stopalima
ljubičasto našminkane kapke
s kojim se rodila moja kći
samo nježno
proljeće a nisam na internetu
prokrastinaciju kao način života
slušalice za samoobranu
patuljke što noću petljaju kablove
intimne klupske koncerte
paris, texas i haljinu od malina
nastassje kinski
uzeti od života što mi ne pripada
mekoću kojom se njegovom nebu
podaje ž iz mog imena
noć kad me ušuška svojom težinom
usputnu sreću
proizvoditi buku jer me tome nisu učili
spontanitet kao kad netko novčanicu sa više nula
šalje običnim pismom
pionire na svim područjima
gagarina tamo gore kad ugleda samog sebe
sve što volim
stane u unutarnji džep
mog prsnog koša
_________________________________________________
SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ rođena je i odrastala u Puli. Piše poeziju i kratku prozu. Objavljivala je u regionalnim časopisima, portalima, zinovima i zbornicima. Pjesme su joj prevedene na slovenski i makedonski jezik. Njen rukopis, Kad zatvorim oči vidim modro, pobijedio je na VIII Presingovom konkursu za najbolju zbirku pesama 2022., te uskoro izlazi istoimena zbirka poezije. Živi i stvara u Ljubljani.
MOGUĆ JE ŽIVOT
Moguć je čak i tvoj vlastiti život, samo hrabro
izreci što ti nedostaje, zadršku ostavi u vilajetu
praznine zavičaja.
Ispij srebrni pehar i sanjaj ostrvo puno vjetra sa
lišćem što ne lebdi već sigurno leti.
Obiđi svaku suštinu, srž ti ne treba, sam budi
kost.
Suzi se, ali nikad ne izgradi drugi oblik.
Budi oblak svoj, i kiša će te zaobići.
***
USPAVANI VULKAN
Mrak pokriva vulkan, dok noćne leptirice
ostrašćeno srljaju na ulične lampione.
Ko zna išta o plamenu i životu?
Pamtimo anegdote o ljubavi, slova i snove, sve
do časa kada umine um, umoran od trezvenosti
i pokušaja, što ih živi pijesak halapljivo guta.
Ime, puno života, rijetkima je dostupno, što ne
štede sebe a let im je sudbina.
Oblutak na suncu mami umorni pogled,
zapretene trepavice omeđuju vulkan na
horizontu.
Riječ se nekad nespretno izgubi u jutrima
rosnim, i kao da se zaljubi, dječački naivno,
i plačljivo i strasno gleda u krošnje što je
nadvisiše.
Kao nož prolazi mi san kroz maglu osvita zore.
Žudnja za koracima, koji u pepelu ne ostavljaju
trag.
Zaludni su oni što ih svugdje ima.
Odlasci se ponavljaju a zemlja, zemlja ne žuri.
Ne idi, jer vatru će vulkan ipak prosuti, prahom
vjenčan.
***
NEĆE SE PROMIJENITI
Neće se promijeniti ništa, ama baš ništa, niti
ljubav, niti kiša, vrbe će stražariti u inat nama,
slavljenicima, što im svijeće nikad nijesu
gorjele, uz vjetar što ih siktanjem uporno gasi.
Badava nam krv vrela, kad se granice naših
noći prepoznaju njuhom, poput pasa, slučajnih
lutalica, u pohodu, kao da smo živi, dok
čekamo odgovor.
Rukopisa nema, ruke nam nijesu vjerne, zar
ne vidite, laste su nam jedini put do netaknutih
oblaka.
***
GOVORI TIŠE
Govori samo tiše, tiše jer će se dogoditi ono
nešto, kad noć ustreba tvoju strast.
Nesebično se protegni, možda ipak samo digni
ruke, jer su nam putevi preporođeni i ušli su u
nas kao igle što probadaju bez boli.
Znaj, dogodiće se, ono nešto, u tren kad ti ulica
zađe za ugao tvog tihovanja, kad ne budeš
mogao namignuti okom izbrisanom licu.
***
KO MOŽE DA OPROSTI
Ko može da oprosti, ko smije da zaboravi, da
kaže, da voli, ko?
Porazi su porođajne muke samotnika, lutke
neoprostivog sjećanja, koncima vremena vezani
smo.
Zaboraviti treba, kao pusta, sva vremena u
kojima nijesmo gledali snijeg koji se topi, kad
smo voljeli obmane bez sumnje, i sunce što
nam glave kupa.
Poraz nije samo naš, zajedno smo u toj varljivoj
igri, svjetla i tame,
tama je prividni pobjednik, vjesnik novog
zvjezdanog puta, prelivenog svjetlošću davne
jave podanika.
Zaglušeni razum kradom nas posmatra, okovan,
uz zazubice radost nosi, kao nedonošče koje ne
zaplaka.
Rodiće se oblik iz pijeska mozga, uzmičući
pred braniocima jesenje žalopojke.
Sačekati,
zasjedu ožaliti,
oku bez žala uskratiti vid,
svijet bez ravni uramiti,
bez zastava,
bez obala dići ruku,
kao gromobran, munju usaditi u grudi usahle,
vatra si tek kad oprostiš.
_____________________________________________
ŽELJKO SEKULOVIĆ (1971, Titograd) piše duže od dvadeset godina.
Objavio je tri zbirke poezije “Treba mi riječ“, “Tango ulice” i "Nepoznato sunce", kao i dramu “Povjerljivi razgovor”, uvršćenu u knjigu kratkih drama "Priče sa balkona, priče sa Balkana".
Prevođen na engleski, ruski, azerbejdžanski, albanski i bugarski jezik.
Živi i radi u Podgorici.
Đaci su bili na krempiti, pre toga su slušali o Kišu, njih to nije zanimalo, jer njih uopšte malo šta zanima.
Kod nas obuka traje 1825 dana, od istorije jezika do sloma postmoderne, posle toga postajemo državni dobošari, vučemo se ulicama urlajući: Ponovo radi Solunski front! Ponovo radi Sremski front!
Postajemo službenici za fabrikovanje budućih, jedva plaćenih, prekarnika sa čvrsto stegnutim povezom preko očiju.
Za dve godine smo izgubili pet generacija.
Oni sriču pisma bez ustručavanja, zaključavaju se u svetleće ekrane i poštuju samo odsustvo iz stvarnosti.
Bogoliki na vrhu lanca ishrane, okićeni tuđim priznanjima, raduju se kolapsu sistema jer je ovde najjači bruto društveni dohodak na svim meridijanima, i živimo platinastu eru, nepoznatu hronologiji ovog naroda.
Ni njih apsolutno ništa ne zanima, kao ni đake, jer je apatija postala predominantna religija.
***
PUNOGLAVCI U TEGLI
Čovek je osuđen da proživi vek kao punoglavac u tegli.
U beskrajnom grču, proklet potpisom iz praskozorja nade: muškarac i žena krvlju su potpisali sopstvenu smrtnu presudu rukujući se sa nasmejanim šejtanom.
Patetično je koliko su ljudi u stanju da zaborave kako su prolazni kao pena rasutog talasa.
Imam maničnu epizodu raspuknutu po epitelu introspekcije.
Imam maničnu epizodu, odjekuje u meni, šef katedre književnosti i njegov otužni glas koji nas probada gorkim hipotetičkim šta je to progres, da li nam je on zaista potreban i da li je progres raspoređen jednako svima?
Imam maničnu epizodu, ali ne zato što se plašim odlaska, već zato što uviđam sramotu nedostižnog kojom smo prisiljeni da nazovemo život.
Ne mogu sa objasnim sebi, ni drugima, zašto sam popio još jednu čašu vina, zašto sam prihvatio posao, zašto čitam do kasno u noć, zašto ištem još od života još i još i još i još i još dok ne zaronim u crnicu. Sklopljenih očiju. Podgojen, nemiran i tih.
Čovek je osuđen da proživi vek kao punoglavac u tegli. Slep od neutažive želje da se još jednom najede, da osoli trbuh u egzotičnim morima, da zaplače nad grobom slavnog pesnika, da poljubi još jednom, da živi, da se razmnoži i da se širi do granica apsurda, a i preko njih.
Da bi iznova shvatio da je otuđenik od Prirode, mutavi divljak, i da će se konačno zagrcnuti masnom rečju “još” koju neće moći da svari i da će na izdisaju neutešno pomisliti: Zašto mi je sve to trebalo ?
***
VAŠAR MESEČARA
smrt izdaja kraj ofanziva poraz kriza slom pad inflacija požar oceubistvo vlast silovanje tuča fekalije kazna zabrana pronevera fašisti robija psovka vešanje krv beg opozicija bombardovanje gubitak crno depresija
ovo su reči pisane u jučerašnjoj štampi i u onoj 29. februara 1996. i u onoj pre ujedinjenja.
kao na štriku po avgustojskoj jari vise šarmantni polaroidi serijskih ubica i krupni kadrovi zategnutih pozadina uz reklamu za uvozni ajvar pred istekom roka.
oborena rezolucija zelenih tabli radi uštede neobrađenih žila mesa. litijumska odašiljanja poruka bezdanu devalvirala na besprekidni niz minijaturnih trzaja mokrim snovima proroka Morzea.
u novom dobu autorefleksije kao jedinog jednoćeliskog mehanizma ostvarivanja zacrtanog u prenatalnom preporučuje se konzumacija do graničnog prelaza posle kog puca horizont na vašar mesečara.
sutra kišovito, oblačno, temperatura do 24 stepena Celzijusa moguće tegobe kod meteoropata i ostalih bolesnika.
STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine. Diplomirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu. Trenutno na master studijama na istoj katedri. Bavi se poezijom i kratkom prozom. Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21. Trenutno je u procesu sklapanja zbirke poezije, kao i zbirke kratkih priča. Živi i radi u Subotici.
čovjek-časopis 