Rituali gniježđenja
Dolazim u Birmingham s dva kofera i jednim ruksakom. Nosim sa sobom previše knjiga, a premalo tople odjeće. Odjeća se može kupiti i u Engleskoj, ali knjige na hrvatskom samo u mojoj najdražoj knjižari. Za sobom ostavljam uplakane đake 8b i mamu koja se uvrijeđeno pravila da ne primjećuje kako joj kći jedinica odlazi. Ostala je zavaljena u fotelju pred televizorom, budno prateći neku novu seriju.
Marko me čeka s novounajmljenom kućom. Kuća je hladna i golih zidova. Ali Marko to ne primjećuje niti mu je važno. Veseli se toplom doručku i spakiranom ručku za pauzu na gradilištu. Kao tek vjenčani par, spremno uskačemo u neke davno zacrtane uloge – Marko donosi novac, a ja se brinem za kućanstvo dok ne sredim dozvolu za rad. Noću se stišćemo pod poplunom, prvi put u životu spavamo u čarapama, a ujutro starom majicom brišemo nakupljenu vodu s prozora.
Dani se čine beskrajno dugi i neprestano gledam na sat kad će se Marko vratiti s posla. Ne volim biti sama u kući. Zato izlazim i istražujem grad, tražeći nešto prepoznatljivo za što bih se mogla uhvatiti.
Danas odlazim u kupnju, frižider je već poluprazan, a Marko kući dolazi gladan. Njegova mama Vesna uporno zove na telefon: “Snajko, kuhaš li mu štogod? Na vjenčanju je izgledao kao da je izgubio najmanje deset kila.” Njezini me pozivi iritiraju, ali ovoga puta moram se složiti, Marko izgleda ispijeno.
Dvije autobusne stanice i eto me u obližnjem supermarketu. Parkiralište je poluprazno, ponedjeljkom ujutro nema kupaca. Guram metalna kolica i širom otvorenih usta gledam nepregledne redove polica pred sobom. Kao u nekoj bajci, promatram jagode usred zime, narančasti mango s drugog kraja svijeta, kokosove orahe i plastične posudice s četiri velike smokve koje su, tako lijepo upakirane da ne dodiruju jedna drugu, doputovale iz Turske. Za iste bih novce na moru mogla pojesti kilu smokava. Ne mogu si pomoći, iznose u funtama preračunavam u kune i čim rukom posegnem za nekim proizvodom, taj mali kalkulator u glavi spriječi me da ga stavim u kolica.
Sumnjičavo promatram jogurte; čemu toliko izbora? Kefir, skyr, greek, natural, light – od silnih varijacija ne osjećam se dobro. Čudim se pakiranjima već narezane mrkve i luka. U Engleskoj ne treba ni zaplakati, ručak se pravi bez muke. Krastavci su obavijeni plastičnim omotom, glavice salate zamotane u plastične vrećice, meso se kupuje u plastičnim kutijama na točno određenu gramažu, pakirano za samce ili obitelj od četiri člana. Nema mesara koji ujutro na placu pozdravlja s “Dobro jutro, susjeda” i zavodljivo pita “Ma je l’ smeta ako je deset deka više?” Ne smeta. Nikad ne smeta, jer se lijepo smije i jednom godišnje ubaci suhu kobasicu za sarmu kao poklon u vrećicu.
Zalazim u red polica world food gdje putujem od Meksika do Kariba, Indije i Japana, sve do Kine i Koreje. Na poljskoj polici primijetim teglicu kiselog kupusa i to mi izvuče osmijeh na lice.
Kod kuće škarama izbavljam povrće iz plastičnih vrećica. Pripremam gulaš i savijaču od jabuka. Po zidovima lijepim (čavlići su zabranjeni!) fotografije s vjenčanja, pa kuća izgleda kao fotoalbum što se lista od sobe do sobe. Zatim mijenjam posteljinu, stopostotni pamuk iz Name, za lakši san i odmor, vjenčani dar moje kume. Kao pčelar što dimom uspavljuje pčele u košnici, kuću treba ispuniti mirisom i istjerati iz nje vonj bivših stanara. Tek tada ona postaje dom.
Viktorija
To da Englezi ne znaju graditi kuće već je uobičajena šala među dečkima s gradilišta. Svakome su njegove kuće najbolje: poljske, bugarske, rumunjske, turske. Samo Englezi još uvijek žive u skučenim, vlažnim kućama od prije rata kad su se zahodi gradili u vrtu, odmah uz kuhinju. Neko ludo poštovanje prema prošlim, slavnim vremenima brani im da sruše te uske kuće s čađavim dimnjacima i izgrade kuće prilagođene suvremenom načinu života. “Viktorijanska kuća”, reći će puni strahopoštovanja i divljenja, kao da je kuću gradila sama kraljica Viktorija. Kuća koju sam pronašao za sebe i Sandru jedna je od takvih viktorijanskih kuća u nizu, izgrađenih još za vrijeme industrijske revolucije na imanju nekog propalog plemića. Nije se čovjek snašao u povijesnom vrtlogu.
Sandra je inzistirala da unajmim kuću s vrtom.
– Ni ti ni ja nikada nismo živjeli u kući. Ovo nam je idealna prilika. Englezi vole kuće, a ne stanove – objašnjavala je preko Skypea u mjesecima razdvojenosti.
Kad je prvi put vidjela kuću i uski vrt iza nje omeđen drvenom ogradom koja se povijala na svaki dašak vjetra, oči su joj se ispunile suzama. Gdje sam je to doveo, u što sam je to uvalio. Priznajem, osjećao sam krivnju. I zato sam je puštao da po cijele dane gleda televiziju, kupuje neke smiješne kutijice čaja i zatim mi objašnjava razliku između Darjeelinga i Earl Graya. Trebao sam je dovesti tek na proljeće, ova hladnoća, magla i mrak svakoga bi ispunili beznađem.
Tek sam jednom spomenuo kako bi mogla raditi na crno. Dok ne sredi papire i ne nađe nešto bolje. Primijetio sam oglas na autobusnoj stanici na kojem je pisalo da se traže berači šparoga za iduću sezonu. Čim sam joj to rekao, udarila je u dreku:
– Ja sam završila fakultet, za učiteljicu! Uostalom, od šparoga mi se povraća.
– Traže nekoga da bere šparoge, ne trebaš ih jesti.
– Nisam ja jedan od takvih migranata – rekla je ogorčeno.
Možda je bilo brzopleto od mene predložiti da radi na crno, ali bojao sam se da ni s vizom za rad neće lako naći posao kao učiteljica hrvatskog jezika. Za nju je naš migrantski život bio veliko razočaranje. Nije joj se sviđao grad, grozila se što ima tako puno beskućnika, ulice su prljave, a ciglene zgrade i ulice čađave boje. Ne voli našu ulicu ni našu kuću.
– Problem je što si ti u Zagrebu živjela jedan život, a ovdje moraš početi od nule. Nije ovo zauvijek, Sandra. Polako.
– Vidiš li ti gdje mi živimo?
– Isti smo kao i svi drugi. I što je u tome loše?
U našoj ulici žive samo useljenici. Sve su kuće identične, sa zaobljenim prozorom dnevnog boravka i vratima što vode u uzak hodnik. Niska metalna ogradica štiti betonirani komad površine pred samim ulazom u kuću. I po tom komadiću zemlje jasno je u kakvom se kvartu nalazimo. Dok u drugom dijelu grada engleska srednja klasa koristi taj prostor da posadi grmove lavande i postavi plave keramičke tegle sa žutim narcisima koji se rascvjetaju u proljeće, pa širom otvori prozore kako bi uživala u mirisu, u ovom kvartu to je prostor za crne i zelene kante za smeće. Crne se prazne srijedom, a zelene, one za recikliranje, svaki drugi tjedan petkom. Ali malo tko ovdje mari za recikliranje. Poneki vrt ima kamenog lava ili drečavo obojenog patuljka, po tome znam da su vlasnici kuće Europljani, ali ne oni pravi, fini, što dolaze raditi u banci ili IT firmama, nego ovi istočni, što nemaju ukusa. Hindusi vješaju nekakvo lišće i cvijeće na ulazna vrata, a muslimani staklene pločice s natpisima na arapskom. Svatko ukrašava kuću na svoj način.
Naša ulazna vrata su prazna, prostor ispred njih je betoniran, a kante držimo u vrtu iza kuće. Ovdje smo ionako privremeno, ne ostavljamo trag, ali nekog se reda ipak moramo držati. Život je tako jednostavniji.
Susjede ne poznajemo, ali čujem njihovo kašljanje i razgovore kroz tanke zidove. Lijevo od nas živi Indijka s dvoje tinejdžera, ne znam je li se razvela ili joj je muž umro, ali nitko je ne posjećuje i ponaša se kao da je odnekud pobjegla. Pere rublje svaka dva dana, ali nikad ne pozdravlja ako se zateknemo u vrtu u isto vrijeme. Pazi da izbjegne moj pogled preko ograde. S djecom razgovara tiho premda ja ne razumijem njihov jezik. Svatko ovdje ima svoju priču i svatko se drži za sebe. Desno je derutna kuća koja već godinama nije obnavljana. Vlasnik je neki stari Pakistanac koji navodno ima tri kuće. Kupio ih je nakon Drugog svjetskog rata kad su se kuće u Engleskoj prodavale kao kruh i mlijeko, uđeš u banku i dobiješ kredit bez ikakvog depozita. Tad su i granice bile otvorene za sve koji su htjeli raditi. Stari Pakistanac više ne mora raditi, sad zarađuje na pridošlicama. Svaku sobu iznajmljuje posebno, ljudi neprestano dolaze i odlaze, ovisno o tome kako se tko snađe. Ovo im je prva adresa u Engleskoj, s koje svatko želi što prije pobjeći.
Zimi Viktorija progovara dubokim glasom. Brunda, ljuti se, škrguće zubima i negoduje. Iz njezine utrobe dopiru prijeteći zvuci kao da će nas progutati. Osjećam da joj je krivo što upravo mi stanujemo u njoj. U spavaćoj sobi nalazi se veliki bojler od tristo litara koji pri svakom paljenju ispušta strahovite zvukove. Zvali smo vlasnika kuće da dođe podmazati stroj, popraviti nekakav ventil ili, u krajnjem slučaju, zamijeniti bojler. Ali on nam je rekao da se tu ništa ne može. Bojler je dio kuće otkako je on vlasnik, a ako nam nije pravo, nakon isteka ugovora možemo se odseliti.
Zakleo sam se da ćemo do iduće zime napustiti Viktoriju.
***
“Roman govori o migrantskom iskustvu mladog zagrebačkog bračnog para u velikom engleskom industrijskom gradu Birminghamu u razdoblju od 2011. do 2022. godine. Nesvršeni student ekonomije Marko, koji odlazi u želji da otplati kredit u švicarcima, najprije ondje radi kao građevinski radnik, a Sandra mu se vrlo brzo pridružuje zanesena snovima o ispijanju čajeva i engleskom stilu života, no stvarnost je posve drugačija jer kao učiteljica ne može pronaći posao u struci, pa prihvaća mjesto na šalteru autobusnog kolodvora. Roman prati njihov emocionalni i sasvim praktični život između Birminghama i Zagreba, dileme između ostanka ondje i povratka ovdje, njihovo sazrijevanje praćeno razbijanjem predrasuda prema strancima i uklapanjem u britanski način života, ali i sve snažnijom spoznajom da im Zagreb postaje neki tuđi grad. U toj rascijepljenosti, podvojenosti i rastakanju identiteta ne samo da se Marko i Sandra mijenjaju kao osobe već se i njihov službeni status u dvije zemlje mijenja, a njihova veza prolazi kroz svakojake kušnje. Autorica propituje kako ista osoba može biti emigrant u svojoj zemlji i imigrant u tuđoj i kako nam ti termini omogućuju da ljude olako gurnemo u ladicu, a da i ne saslušamo njihove priče.” – Disput
_______________________________________________
KRISTINA GAVRAN rođena je u Zagrebu gdje je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Doktorirala je na Sveučilištu Loughborough u Velikoj Britaniji. Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj. Drama “Pepper and Honey” u produkciji Notnow Collectivea ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji. Drame za djecu “Dječak koji je tražio zmaja”, “Koruptivitis u Mišogradu” i “Sonata za Kantu za smeće” nagrađene su nagradom “Mali Marulić”, a drama za odrasle “Spremni” dobila je nagradu “Marin Držić” i postavljena je u ZKM-u.
U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu (2016) i roman Gitara od palisandra (2018) koji je bio u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu t-portalove nagrade, te je osvojio nagradu “Mirko Kovač” za najbolje djelo mladog autora. Roman je preveden na francuski, bugarski i makedonski. Kratka priča “Potpis” osvojila je prvu nagradu Večernjeg lista.
Trenutno živi u Cheltenhamu u Engleskoj.
čovjek-časopis 