SMRT U GRADU STONU Bijah nejako dijete i uz bujan vrt, na ogradi od žice, spazih libelulu. Treperila je. Na suncu. U tišini modrog prijepodneva. Ispružih sitnu ruku: Bio jedan dragulj, taj vilin - konjic, te je titrajući sjao. Tad me poče tresti groznica. Umirao sam na mahovini ispod koje zujao je roj nevidljivih buba. Uvela kruna kamilice na usne mi se svila, a ljeto je za vječnost sagorijevalo u nekoj svijetloj pari. Tako me je našla majka i unijela u kuću. Predveče tisuću je ptica u starom dubu pjevalo ognjenim jezičcima pod onim mliječnim nebom. Ja sam onda umro. * SRETNI DANI K.D. Ljubav i cvijeće preobraze nasipe Dock Suda u proljeće. Kroz prividnu maglu kao ruda svjetluca tvoje oko. lz srca prema svijetu ruka sluti drhtav obris stvari. Na dnu, duboko, ribe sanjaju tvoj stas u mladoj travi. Oblaci, hati lakokrili niz vodu jezde uz vodu rijekom zaboravi pustinjama sustala oblutka. Vjetar ziba večer. Vjetar njiše ptice. Miluje ti usne. Češlja trepavice. Tamo gore, u Hrvatskoj, ljubavnici šetaju uz prugu. Poslije jogunasta dažda, oni trče nasmijani kroz staklenu dugu i kroz zadnju kaplju kiše, koju zemlja žudno siše. Ovaj septembar geranija u sunčanom kreču je njihov zračni rujan od ozona poljubaca svježih. Od ciklama spasene u staklu medaljona. VIKTOR VIDA (Kotor, 1913 – Buenos Aires, 1960), iz zbirke "OTROVANE LOKVE" (Centar za kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba), prvog poslijeratnog izbora iz pjesništva autora, 1971. *** TRI KRALJA VIKTORA VIDE Tragom pjesme "Tri kralja" Viktora Vide Sanjao sam Viktora Vidu na palubi broda za Argentinu. Stajao je na pramčanoj palubi okrenut ka pučini. More sivo, nigdje horizonta. “Prvi kralj napuni pješčanik: sada počinje vrijeme”, rekao je tražeći rub u pustom prostoru, tamo gdje ga nije bilo. Rođen za vrijeme austrijskog carstva u zaljevu hrvatskih svetaca ostavio je bistre zore djetinjstva i zvijezde koje se “roje noću u krčagu vode na stolu” s kartom povratka kao praznom mapom otplovio je daleko od Boke kotorske i stradao u zapjenjenoj čeličnoj pari zemlje pod južnom zvijezdom, Argentine. Drugi je kralj “natovario deve Arabijom mirisavih ulja” i nestao sa svojom zlom družinom u nepoznatom smjeru, a mnoštvu je ostavio samo kratkotrajne živote u stranim rudarskim oknima bez izlaza. Tako je i taj pjesnik i školski učitelj zaglavio u pukotinama dalekog kontinenta. Daleko od Hrvatske nije bio slobodan, osjećao se sužnjem svog vremena Čovjekom bez zemlje, poput mnogih u Drugom svjetskom ratu. Nosio je zato poeziju kao domovinu, Valeryja, Michauxa, Rilkea, pjesnike koje je prevodio da mu budu što bliže srcu. Kada bi netko spomenuo voljenu, on bi vidio ono što prijeđe preko nje: proljeće, jutro u kosi i smrt, koja je oblikuje u vosku. Trećem kralju, na kažiprst, “kao soko lovcu, slijeće pitom ćuk” koji i preko mora nosi sjaj večeri na rubu čaše u mrtvom Perastu, u maloj Boki. Nudi mu Ognjenu zemlju, pustinju okamenjenog drveća na horizontu. “I tajanstvena se pustinja odziva.” U bistrini zvjezdanog neba tražio je odrješenje od silne tjeskobe i završio ravno u ustima jurećeg vlaka. Imao je tri života, dok je tražio put kući, pjesnik Viktor Vida. TOMICA BAJSIĆ (Zagreb, 1968.), iz zbirke "ZRAK ISPOD MORA", Biblioteka nagrade Dobriša Cesarić 2009.
čovjek-časopis 