KAO VODA U PONOR
Gledala sam vas na slici
Gledao si nekuda sa strane
Kao da se otimaš ocu, braći, meni
Pogled ti je negdje na gori
Na golom kamenu u kojem se ogledaš
Nigdje nije tako lijepo kao nigdje
Na livadi su pasli konji
Kopitima ugazili mekanu travu
Svaku vlat pognutog vrata
Kišilo je sporo, sporo kao voda u ponor.
***
HLADNOĆA DOLAZI
Zakopčaj se, hladnoća dolazi s planina
Spustit će se u grad mirnoćom nepobjedivog diva
Među mimoilazeće noćne tramvaje
U sljepoću magle
U tišinu uredskih svjetala
Hladnoća napreduje
Traži nas, traži mjesto gdje smo topli
Tijelo šuti poput dobrog prevoditelja
Sve je tako pusto
Nema nikoga
Ne želim zakopčati kaput
Neka se sve to odmah sruči na mene
U redu sam, ja sam u redu
Taj div sam ja.
***
JEDNO PROLJEĆE
Jedno proljeće jedan plesač iz Francuske i ja
Proveli smo jedan vikend zajedno
Šetali smo dugo Gornjim gradom
Drveće je cvjetalo nježno ružičasto
Pitao me želim li u kino
Imao je izgužvane hlače
Ostali smo na šetalištu
I još smo tamo
Ništa nije savršeno kao mogućnost
Adieu
***
SVI SMO MI NEČIJI POSEBAN PAKAO
Svi smo mi nečiji poseban pakao
Odabrani mirisom
Izvučeni iz nepoznatih lica
Kao novčić sreće na pločniku
Netko nam se tada veselio
Bit ćeš moja najdraža osoba
Tako si rekao
Nastanit ću u tebi sve one godine prije
Što su čekale da ti ih predam
Da ih razmjestim kao da su stolac, krevet, prozor, jastuk, sunčeva prašina
U lijeno popodne nekog običnog dana
Bit ćeš moja kuća tako malena da ni leptir na nju ne može sletjeti
I tako velika da u nju stanem cijeli ja
Bila sam tvoje posebno nevidljivo mjesto
Gdje su ti ruke zaključale sva vrata
Nije bilo zraka
Samo si ključao, ključao, ključao
Mene je nestajalo iz sjenke leptirovih krila
Postala sam najljepši pakao koji si imao
***
CRTEŽ
Kada me prvi puta nacrtalo moje dijete
Ispod slike pisalo je – ovo je moja mama,
ona nosi duge veste
Kako, pitala sam se, odjednom postadoh
žena u dugoj vesti
Kao da ispod nosim skrivene još neke druge, brojne žene
Onu što je dala više nego je imala
I onu što je brisala usta odraslog čovjeka
I onu što je htjela trčati planinom a ostala je polegnuta
I onu kojoj nitko nikada nije vezao cipele iz ljubavi
Sve sam ih sada prekrila dugom sivom tkaninom zavezanom u struku
Čvrsti čvor nije dao ženama izići
Imala sam pametnija posla, rekli su gluplji ljudi
Ali ja želim da dijete kaže ovo je moja mama, ona se smije
Jedno jutro odvezala sam čvor na vesti
I pustila sve svoje žene
Ljubile su me i plakale, mile moje
Crteži su obukli boje
***
DANAS
Danas mi se ne da voljeti
Spustila sam kapke na prozorima
Provjerila brave
Ne dopuštam mogućnost prolaska svijeta
Spuštam se u svoju nedokučivost
Uhvatiti neuhvatljivo, kako je to smiješno
Može li se to
Ne može, čak ni riječima
Reduciram se, isparavam
Kao laboratorijski pokus
Prolazim kroz frakcije
Sa svakom frakcijom lomim dio sebe
Odvajam se u slojevima prošlosti
Odvajam ljude, mjesta, godine
Sve je to sada suvišno
Putujem do središta da namjestim
Čelične konstrukcije voljenja
Kako li se to namješta
Ovim nespretnim rukama
Računam da ću morati sve ponovo spojiti
Netko će već htjeti ući uskoro
Pravit ću se da ne čujem, možda ode
U odlasku je tajna
_____________________________________________________
IVANA GORIČKI rođena je 1978. godine u Zagrebu gdje završava opću gimnaziju i studij francuskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti. Piše poeziju i kratke priče. Živi i radi u Zagrebu.
Voli iznad svega knjige i planine.
čovjek-časopis 