Povremeno bi se otvoreno zabuljila u mene bez suzdržavanja i usiljene pristojnosti. Tada bih je pitala o čemu razmišlja.
– Ne pokrivaš bubrege. Kao kad si mala bila. Gola leđa su smrt za ženu. Spora smrt.
Ili:
– Eurokrem nije hrana. Moraš ponekad nešto zeleno. Znaš, vlakna su…
Izvirale su njene zaostale pridike pune ljubavi koja ne pravi granicu između nesnosne gnjavaže i brige koja se rodi prije nego dijete. Bar tako kažu.
– Ti si kriva za sve – kažem i znam da neće ona biti ta koja plače. Odjednom je na krevetu, mazi mi kosu, povlači mi potkošulju preko leđa, ali ne osjećam njen dodir, ne registrujem miris, sad je već pomalo i blijeda poput odraza u mutnom jezeru želje da je zagrlim. I glas joj se gubi. Sve mislim kako je to zato što me tjeraju da živim pod konstantnim svijetlom. I ti neki ljekovi koje pijem, od njih mi se dosta razvodnjava stolica i vrti mi se u glavi.
– Jesam li ja zla? – pitam je nakon što rukavom osušim obraze, ignorišući svrab navučen od deterdženata kojim peru posteljinu i koji se kroz pidžamu uvukao pod moju kožu.
– Kako možeš biti zla kad sam te ja vaspitavala?
– To nije odgovor – negodujem kao derište.
– Razmažena si, nesposobna, zavisila si od mene previše i to je sve moja greška – kritikuje me s pola glasa, ali sjećam je se i kad je bila glasnija.
– Jesi li zato tu?
– Otići ću kad me pustiš – slegne ramenima, dune u šiške i okrene se u stranu kao da u sobi ima nečeg osim tog jednog kreveta na kome ležim i jedne stolice na kojoj sjedi.
– Nisam još spremna. Ne mogu ovdje sama da podnesem dan.
– Spavaj, mila – prošaptala je kao da sam već na pola puta do nevidjela.
Znam da neću zaspati, iako je izmaglila onako kako sjećanja postaju daleka. Neću zaspati kao što nisam spavala danima.
Slika stana koji gori, bebe koja se guši u plaču, muža koji se zalijeće na mene, vatrogasaca i policije kako uzmuvani dovikuju jedan drugom nešto, bolničarke koja se preznojava nad novorođenčetom i majke koja sjedi u fotelji kao da se ništa ne događa… Te su slike toliko jake i ti su glasovi toliko intenzivni da razbude sve ono što je umrlo u meni odavno. Stare ljubavi, prvu adresu, tatin broj telefona na prošlom poslu, onog čovjeka koji na Vranjini uz ulicu prodaje ošamućene šarane a koji je umro prije nego Majkl Džekson.
– Kako ostavljaš bebu samu i šporet upaljen i mlijeko na šporetu? – pitao je.
– Nisam je ostavila samu, majka je bila tu – ljutito sam odgovarala čekajući da neko vikne da je sve to samo igrokaz ili nešto slično.
– O čemu pričaš, pobogu?
– Majka… – nastavila sam ali me je prekinuo.
– Majke nema, Barbara!
– Ali tu je, kako… – okrenula sam se.
Nasmijana mati u fotelji posmatrala je očajnike koji su zamalo ostali bez svog prvorođenog. Njega slomljenog, mene izgubljenu u vremenu. Utopljena je u fotelju i sitnija nego ikad. Ali bez odraza na staklenom, sad već nagarenom stolu, bez odraza u srebrnkastoj Metalac šerpi, majka u fotelji, ali bez odraza u ogledalu koje je bilo pozadina za stari sat i filadendron i drvo života.
– Pripazi mlijeko, moram da trknem do apoteke – rekla sam.
– Ne mogu ti ja paziti mlijeko, Barbara. Ponašaj se kao da nisam tu.
– Ali tu si. Beba spava, samo skloni mlijeko kad prokuva – ubjeđivala sam je dok sam vezivala pertle na pragu između dnevne i hodnika.
– Barbara, mene nema ovdje – bila je uporna.
– Vidim te. Odmah se vraćam – doviknula sam iz hodnika i zalupila vratima.
Vatrogasci su izlazili, jedan po jedan. Smrdjelo je još uvijek na spaljenu plastiku i tkaninu. Drago je razgovarao sa bolničarima i povremeno gledao u mene nervozno klimajući glavom, a zatim kroz mene, s dozom straha i nevjerice.
U ćoškovima misli zveckaju majčine perle, hladno je i tišina i mrak se sudaraju pod mojim trepavicama.
_________________________________________________________________________________________
DRAGANA ERJAVŠEK, novinarka dnevnog lista Pobjeda i književna teoretičarka. Objavila u mladosti dvije zbirke poezije i jedan roman. Nagrađena na Konkursu za najbolju kvir priču 2021. godine, a nedavno je na regionalnom Konkursu Zavičajne staze osvojila prvu nagradu.
Živi u Nikšiću, radi u Podgorici, stvara u vozu.
čovjek-časopis 