EKSPERIMENT
Vedran: Navečer je svirka u KSET-u. Eksperimentalna, ambijentalna... Idemo?
Damjan: Zovi me kad eksperiment uspije. U nekom drugom ambijentu.
Vedran: ???
Damjan: Muka mi je od kantautora i vokalno-instrumentalnih sastava koji izmišljaju toplu vodu. Rezoniraju na način da jedan član mora puhati u mokraćni mjehur tibetskog goveda, drugi mora svirati na 56 čaša vode pomno napunjenih tako da pokrivaju 7 oktava, treći dvije pjesme izvodi na sitaru bez jedne žice, dvije na sarodu, a ostatak na instrumentu koji je sam napravio, četvrti samo pleše u ekstazi i tu i tamo prozbori pokoju riječ na esperantu. Sve ostalo nije originalno. Po mogućnosti još da su članovi neke neregistrirane sekte i onda je to vrh.
Vedran: Oduvijek si bio otvoren za nova iskustva.
Damjan: Ko trudnica prije poroda! Idem roditi na stražnji izlaz, kenja mi se od te muzike.
***
REPORTERI
Pukom slučajnošću našli su se na inačici prêt-à-portera jedne modne kuće. Promatrajući tu paradu izrazito mršavih modela u kreacijama koje ne bi odjenuli na sebe ni u bunilu, Damjan je u publici spazio poznatu starletu. Po završetku sleta na modnoj pisti, rekao je Vedranu:
– Upali kameru na mobitelu, prati me i snimaj.
– Što izvodiš? – Vedran je slutio show program.
– Oprostite, gospođice Karabatić, jeste li voljni dati izjavu za poznati magazin? – upitao je Damjan.
– Naravno! – ushićeno je odgovorila Ava.
– Odlično. Dakle, ave... – započeo je Damjan, no mlada dama ga je prekinula u startu:
– Nisam ja Ave, nego Ava.
– Krivo ste shvatili. Ave je pozdrav. Starorimski... – objašnjavao je izvjestitelj.
– Nisam ja Romkinja – ponovno ga je sasjekla u korijenu.
– Ne romski, nego rimski... No dobro, nema veze. Prijeđimo na pitanja... Je li vam rukometaš Nikola nešto u rodu i jel' vam stavio nešto prigodno u čizmicu za Svetog Nikolu? – Damjan je bio konkretan.
– Ne znam tko su ti ljudi. Ali dobila sam šibu – smijuljila se plavuša.
– Tko vas je šibao? Znači, volite grubo? – rešetao je Damjan nemilosrdno.
– Neka to ostane tajna. Reći ću samo da se zove Fran, a preziva Arbanas – pohvalila se svojom inteligencijom po tko zna koji put.
– Hvala na intervjuu, divni ste – završio je Damjan te pokazao snimatelju da napravi rez.
– Isus ti mater... – rekao je Vedranu pa dodao: – Daj mi pošalji to preko WhatsAppa da prodam portalima.
***
POSLOVNI PLAN
Neplanirani izdatak u vidu kupnje invalidskih kolica za majku Damjana je bacio na koljena u financijskom smislu pa je pokušavao na sve načine zakrpati rupe u proračunu.
– Kupi koju sliku preko te svoje udruge – predložio je Ivoni.
– Nažalost, ne mogu. S obzirom na to da se financiramo iz europskih fondova, sve mora biti transparentno. Moramo pravdati svaku kunu – replicirala mu je.
– Znači, nema prostora za nikakve manevre, za sitnu muljažu koja bi zapravo bila dobro djelo – nastavio je.
– Ne. Žao mi je, ali ne – završila je Ivona.
– A jebeš ti i te udruge. To je hrpa hohštaplera, neradnika i lažnih profila. Koliko love odlazi iz proračuna za kojekakve diletante koji pod krinkom koječega uzimaju pare. Sve je to paravan za pranje love parazita koji sisaju ovu jadnu državicu do iznemoglosti. Nije ni čudo da smo na rubu propasti. Udruga ova, udruga ona... To su legla sive ekonomije – očaj je govorio iz njega.
– Osnuj ti jednu. Treba ti samo dvoje-troje ljudi, statut, pečat i knjigovođa. I riješio si problem – ubacio se Vedran pa nadopunio: – Registriraj što više djelatnosti. Možeš prodavati ulja na platnu, ali i držati tečajeve iz drkanja kurca. Ugodno s korisnim.
***
SPORTAŠI
Stopljeni s kaučem, nalikovali su amorfnoj nakupini bjelančevina. Sušta suprotnost atletski građenim tipovima. Ivona ih je već ranije pokušala animirati, no svaki njezin pokušaj bio je uzaludan.
– Pokrenite se. Razmislite barem o bilo kakvom rekreativnom obliku bavljenja sportom. Za početak, vožnja biciklom bi bila veliki napredak i ekološka korist, što nije zanemariv aspekt u cijeloj priči – bila je uporna.
– Bavimo se mi kriglanjem i kotletikom. I to profesionalno! Puna boca piva teži šezdeset tri dekagrama, dakle, svakodnevno dižemo utege. Ako tome pribrojiš pikado i stolni nogomet te umne sportove belot i šah, to je i više nego dovoljno. Dapače, previše. Za muskulfiber – spremno je odgovorio Damjan.
– A tek seks! Koliko se tu potrošimo – dodao je Vedran.
– Malo, dragi moj. Premalo. Ako ovako nastavite, nećete nimalo – dočekala ga je Ivona na volej.
***
PREVENCIJA
Izašao je jubilarni dvjestoti broj časopisa u kojem je zajednički poznanik pisao putopise i čije su vrhunske fotografije krasile naslovnice pa su komentirali.
– Juka radi odličan posao. Frapantna je metamorfoza koju je prošao, od huligana do majstora. Zaista zaslužuje dubok naklon za uloženi trud – rekao je Vedran.
– Gdje je bio ovaj put? – pitao je Damjan.
– U Indiji. Zanimljiva priča o Holiju, festivalu boja, zatim najsvetijem gradu hindusa Varanasiju, obredima spaljivanja, sadhujima... – fascinirano je nabrajao Vedran.
– Ne bih išao tamo nizašto – Damjan nije dijelio isti osjećaj.
– Zašto? – upitao je Vedran.
– Sve djeluje užasno prljavo. Nedavno sam gledao neki dokumentarni film u kojem je prikazano kako obavljaju veliku nuždu na obali oceana, njih stotine, poredani kao po špagi. Nema kanalizacije, nema pitke vode, muhe veličine orla lete oko njih. Strava! – objasnio je Damjan.
– To su predrasude u kombinaciji sa strahom od nepoznatog – usprotivio se Vedran.
– Nisu. Slično je i u Africi. Što misliš, zašto je obavezno primiti nekoliko vrsta cjepiva prije nego otputuješ u te zemlje Trećeg svijeta? – Damjan se držao svojeg stava.
– Prevencija – kratko je rekao Vedran.
– Zajebi ti to, stari moj. Svaka čast svemu, ali ja tamo nemam želju ići. Ajmo mi radije do Kugle na jednu kratku, preventivno – predložio je Damjan.
– Ajmo. Tamo su nam poznate boleštine – složio se Vedran.
*
o knjizi:
"Znate li one „filozofski" nastrojene tipove koji imaju mišljenje baš o svemu? Koji na humorističan način debatiraju o ozbiljnim temama, a na znanstveni način o banalnim? E, pa Damjan i Vedran su dvojica upravo takvih likova kroz čije dijaloge progovara autor. U cijelu priču upliće se Ivona koja njihovo prijateljstvo stavlja na kušnju. Hoće li ono biti sačuvano ili će ostati samo uspomena?
Fragmentarni roman „Ples oblaka" četvrto je i dosad najopsežnije djelo Danijela Jankovića, u kojem u šaljivom tonu ukazuje na najveću vrijednost koju čovjek može steći u životu. Jer imati makar jednog pravog prijatelja neprocjenjivo je bogatstvo."
_____________________________________________________________
DANIJEL JANKOVIĆ rođen je 5.5.1977. godine u Zagrebu, gdje živi i radi. Elektrotehničar po struci, još od školskih dana piše poeziju i prozu, no do sada je, u vlastitoj nakladi, objavio svega dvije zbirke pjesama, jednu proznih crtica te četiri nosača zvuka sa svojim nazovipunk bendom, u kojem urla iz sveg lošeg glasa. Skuplja nebitne informacije i inspiraciju iz polusvijeta oko sebe. Ne pije vino i nema psa.
ALPAKA MEĐU LAMAMA
među svim lamama ima jedna
koja u svom tom lamskom zbivanju
prečesto ostaje neprimećena
dok je neumorni talasi lamskog mora zapljuskuju
ona sva takva fina i divna
u svojoj skromnosti i plahosti
ostaje povučena i snuždena
dok sve ostale šuruju sa razbibrigom
i u lamskoj školi dobijaju petice
ta sa najfinijom ćubicom ima sve trojke
i samoću
niko se ne pita
niko ne zna šta se zbiva
otkuda taj nežni stvor među svim tim lamama
u lamskoj školi trojke su za one koje se ne ističu
tako mora biti
stoga
ona najnežnija od svih
je dobra
predobra trojka
jedino jedna zvezda daleka
i po danu i po noći
i kad se vidi i kad se ne vidi
večno bdi i misli na nju
ponekad noću
u gluvo doba
zasuzi i zatim žmirne
i kao da daškom noćnog vazduha
šapate šalje
“dete moje divno,
posebnost i nežnost koju poseduješ
su dar,
a ne breme”
ipak
dani se nižu
i ko zna šta će biti
neumornost talasa sve kruni
zvezda koja noću suzi
sada je možda samo kofer prepun briga poslat na dugo putovanje
ali znaj
dobrota, pamet i zdravlje se ne vraćaju
dobrotom, pameću i zdravljem
one prosto to jesu
i one su dovoljan zalog ljubavi i mira
što ti i jesi
svilenkastosti predraga
mekoto moja jedina
alpako među lamama
***
NE POZNAJEM NIKOGA KO KUPUJE STAN
gladan sam
i kao nešto razmišljam
dijagram odnosa među klasama je ono
kada si gladan i kada nemaš šta da jedeš
ali uspeš da nađeš u špajzu makar jednu teglu kompota
ili
gladan si i nemaš šta da jedeš
ali nemaš tu jednu teglu kompota
ili
još gore
a samim tim i verovatnije
nemaš ni špajz
ne poznajem nikoga ko kupuje stan
ko kupuje auto
zato pazi
na kukove
da ti ne pomodre
dok se sav teskoban spuštaš
niz ovaj tegoban tobogan
***
NUSRAT JAHAN RAFI
cenim
negde baš u ovom trenutku
na svim planovima
svi smo tu negde na potezu
između šesto trideset prvog i šesto sedamdeset devetog
životnog gubitka
ali, osećam da sada ne postoji ništa tužnije, užasnije od ovoga
poraženi smo kao ljudi
kao civilizacija
ako se svako ne odredi u odnosu na ovo, onda nas je ovo
sve odredilo
znam
juče, danas, sutra
rećićemo jemen, saudijska arabija, deep web, dole u parku
uvek ćemo nešto šapnuti vetru sile stihije i pomilovaćemo se
neizbežnošću
ipak, sa ovim nemamo više pravo na reči i pojmove
kao što su tragedija, zločin, kataklizma, metastaza...
jer će sve one biti jedna grozna čemerna usrana reč
neživot
________________________________________________________
GORAN GRUBIŠIĆ, rođen 1979. godine, iz Subotice, muzičar (član bendova Wooden Ambulance i Ana Never). „Alpaka među lamama“ je njegova prva zbirka poezije.
Glas s minareta u predvečerje proljećnog dana odzvanja sudarajući se s oronulim fasadama.
Jeza počinje od stopala, lagano zapne o želudac i obori dlanove. Još jedan dan osipa se polako.
Mali grad odahne u tišinu koja prekrije sve te prazne ćoškove u koje se danju krijemo.
Noć u kojoj se susrećemo sa sobom.
Počešljala je kosu. Umila lice. Navukla debelu jaknu iako je bilo porpilično toplo. Kad se voda upije biće teža. Džepovi prazni u sebi ne kriju kamenje. Korak joj oštar i prav. Nigdje se ne zaustavlja. Ne skreće pogled. Slučajni, rijekti prolaznici. Za njih je uvijek odsutna i čudna, niko se ne osvrće za njom.
Prolazi pored otvorenog prozora, za radnim stolom dječak uči pjesmicu o proljeću, kraj njega majka u bademantilu. Nedjelja. Sutra je škola. Njegova okupana, mirišljava koža dodiruje površinu stola, između obrva nabori. Naučiće je, obećao je sebi. Od nabora jednog dana nastaće duboka bora. U njoj mnogo neispunjenih obećanja. Majka kojoj se rijetko javlja. Zaboravljena pjesmica o proljeću, naučena za taj čas.
Proljeće je krilato k’o ptice. Zdravo, prvo, prve ljubičice!
Da ga je pomilovala, učila s njim satima, ne bi bilo ove noći u kojoj sove nisko nadlijeću. Prozor se zatvori pod naletom jakog vjetra. Dječaku se podignuše dlake na rukama. U prozorskom staklu odraz djevojke , blijedog lica i počešljane plave kose.
„Izgleda kao duh“, reče mami.
„To je samo djevojka koja šeta“, rekla mu je oštro.
On nije dječak koji samo uči pjesmicu kao što ni ona nije djevojka koja šeta. Njeno tijelo natopljeno vodom plutaće po lokalnoj rijeci danima. Stihovi nenaučene pjesme i mamin pogled razočaranja potrešće njegovo mlado tijelo. Gluposti. Čovjek treba da je jak i čvrst. I djecu treba navikavati na to.
Ona je samo nenaviknuta. Isuviše slaba. Nije znala primati udarce. Prijeteće poglede. Uvrede. Govorio joj je da je kurva kao i mati. Izvrtao sto. Ujutru bi našla majku kako spava pod njim. Pokrila bi je prostirkom i nastavila u školu. U školi je neko gurnuo, ne zna više ni ko, zatim joj bacio ćik u kosu. Ništa za to, to su samo tinejdžerski dani. Sve se zaboravi. Pjesmica o proljeću, udarci, zapaljena kosa, majka je već za šporetom kuha ručak. Treba biti jak, čvsrt, primati udarce. Ona je samo nenaviknuta. Isuviše slaba. Našim precima je bilo još gore. Mi smo od šećera, rastopimo se na kiši. Plutamo po vodi praznih džepova.
Zdravo, grano, cvjetni dodire! Zdravo pčele, i prvi leptire!
Naše majke su osvješćene i spremne na sve hodale s viklerima na glavi. Isuviše slabi, neosvješćeni kročimo ka mostu. Dovoljno drski da se s njega bacimo. Ne trpamo kamenje u džepove jer smo neorganizovani, sve radimo nesmisleno. Majčine ruke pregorele od pegle. Rubovi na njegovoj košulji kriju nesavršenosti.
Ako bi je neko zaustavio u koraku i pitao zašto, rekla bi zbog očevog pogleda. Pogleda koji je grickao njenu utrobu kao orao ali je promašio jetru. Ruke ne bole. Modrice koje blijede. Utroba se ne obnavlja. Olupina koju su tresli i istresli sav sadržaj. Vjetar joj je mrsio kosu i udarao u oči. Nekome bi se učinilo da plače. Nekome ko nije poznavao prazninu duše. Poslije su govorile da je nenavikla, razmažena, nespremna i sebična. Ona je pokrivala majku ispod stola, brisala krv sa kade koja se slila u fuge njihovih pločica i zalila zemlju ispod njihove kuće. Tu sad raste maslačak. S proljeća je gledala kako se žuti, poslije kako se pretvara u aviončiće za duvanje. Imala je rozu haljinu na volane i crne lakirane cipele. Trčala dugo, dugo, da ne čuje mamine krike. Kad se vrati skidala bi joj ostatke maslačka sa haljine i plakala. Obećala je da će naučiti pjesmicu i da se neće nikada više udaljiti toliko od kuće i da neće isprljati haljinu.
Neispunjena obećanja. Sada je bila daleko od kuće. Nije ih čula. Večeras su bili mirni. Pomislila je, u jednom trenutku, da su izgledali srećni. Večerali su ribu. Jedu li ostatke nekog ko je praznih džepova bio na dnu rijeke. Noć prije te nije bilo večere, samo prosuta čorba od kopriva slivala se niz sto. Opet je presolila. Krv sa majčinih usana miješala se sa zelenom bojom koju je čistila. Nije gledala u mamu, gledala je u te boje. Koja boja nastaje miješanjem zelene i crvene, pomislila je.
Smrt. Od toga nastane smrt.
Njen skok bio je odlučan i brz. Njeno tijelo dugo se opiralo pronalaženju, izgledalo je kao da je taj dan skočila. Jedan spasilac počeo je da plače jer je na rubu njenih usana ugledao osmijeh.
Dječak je uzalud onu noć učio pjesmicu, pitali su ga tek za sedam dana.
Baš tog dana kad su izvlačili njeno tijelo.
POZDRAV PROLJEĆU
Proljeće je krilato k’o ptice. Zdravo, prvo, prve ljubičice
Zdravo, grano, cvijetni dodire! Zdravo pčele, i prvi leptire
U proljeće Ništa nije grubo, zdravo, vrbo, prolistala trubo!
Zdravo, žeđi, sa pijaće česme! Zdravo, ptice, doletjele pjesme
(Priča “Pozdrav proljeću” uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu “Priče iz komšiluka 5” i uvrštena je u istoimenu knjigu u izdanju izdavačke kuće Imprimatur 2021.)
***
MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. Diplomirala na Filološkom fakultetu, Odsjek za srpski jezik i književnost, u Banjaluci. Piše kratke priče i poeziju. Priče je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i na internet portalima. Objavila dvije knjige, zbirke priča: „Mandarinske patke“ 2018. godine i Nervus vagus i druge priče“ 2020. godine, obje pod okriljem izdavačke kuće Imprimatur iz Banjaluke.
Zbirka priča „Mandarinske patke“ nagrađena Čučkovom nagradom za najbolje debitantsko djelo u 2018. godini.
Ostale nagrade i pohvale: Druga nagrada Međunarodnog festivala poezije i kratke priče Vojislav Despotov ; Treća nagrada Međunarodnog konkursa poezije i kratke priče Magda Simin; Priča Zaborav dobila je visoku ocjenu žirija konkursa za književnu nagradu Milovan Vidaković u organizaciji redakcije Srpskih nedeljnih novina iz Budimpešte; Priča „Pozdrav proljeću“ ušla je u najuži izbor na konkursu Priče iz komšiluka 5.
Samo trebaš cunjati, šuljati se noću gradom s nosom kao kamerom. Biti bos i gol i nitko kao svaka životinja, kao svaki asfalt, bez imena i povijesti. Vidi, Crnatkova, taj miris šankova i pjesništva prošle države, ranjivosti golemih stabala i tutnjećih vlakova s osvijetljenim imenima lica tako ukoso, pažljivo upisanih u matične knjige. Rudeš, miris jeftine kave prije noćne smjene u Plivi, miris pivskih čepova od zadnjih popijenih piva pred dućanom, vonj skupljanja masne lamperije u predsobljima kad se ugasi grijanje. Pantovčak, Nazorova, miris lijepljenja za bolju prošlost tog tisućunožnog bršljana, vrisak razjapljenog staračkog zubala u čaši, nevini oval bijela zida ostao iza uokvirenog goblena, psihosomatski osip crne plijesni u kutovima, u svađi prolivene bočice Chanela 5. Jordanovačka raskršća, tajni isusovački vrtovi, bolnička plućna krila, miris juhe od zimzelenih iglica ratia, erosa, tanatosa. Miris manije maksimirskih čimpanzi, krokodilove anemije, slonova histeričnog slijepila za planet Zapada, sve od ropstva popišana krzna, krzna povijesti svih zaključanih živina, miris lavove otvorene gubice iza rešetaka. Miris rigotine i ljiljana na Kvatriću. Miris strahom oznojena pazuha majke Novog Zagreba, one Mirjane iz Končara čiji se sin skida s horsa već treći put u njenom krevetu u njenoj spavaćici. Miris starog kabela TV-a s utakmicom. Miris nevoljenih kurvinih dvjesto života kod Kolodvora i glatke plastike s ruba nove torbe njenog sina prvašića.
U golemoj retorti noći krčkaju mnogi mirisi. Cigara kicoša, jako vino. U skupim restoranima miris mljackavih, guščjom mašću podmazanih političkih analiza. Crna mast kreme za cipele, a dalje, iza ugla, gorki mentol bijedne kolonjske vode, moljac spaljen na goloj žarulji, vonj bolničkoga klora na urgentnom centru na Svetom Duhu. Smrti i mladunče, ti siromaštvo, makni se! Smrdiš na sve ljude koji su htjeli i trebali mirisati na život, a nisu!
Neon, miris neona je miris grandiozne, narcističke noći u gradovima čija svjetlost uporno i drsko zaklanja zvijezde. Rim, Tokio, New York, Sao Paulo, Mexico City, Manila znoje histeričan neon. Timbuktu i Đakovo nisu tu.
Miris romantične genijalnosti i priča s rubova usta, novina. Još se vije miris tek poslužene piletine a la king u otmjenom restoranu Delmonico's na Manhattanu, u koji bi davnih godina za večeru sjedao Tesla. Točno u 8.10 p.m., s obaveznih osamnaest salveta uz tanjur. Miris misli kojima nijedno tijelo ništa ne može.
Ili neugasivi miris čelika noćnoga Orient Expressa na stanici u Vinkovcima. Miris svake nove putne karte sprečava da blijede ispovijedi prvih noćnih putnika. Rijetko je, doduše, ali u kišnoj noći jak je miris gromom pogođenog, spaljenog tijela - ujedno miris brzine svjetlosti i brzine mraka.
Da, noć ima stotinu mirisa, a najnježniji je već spomenuti tugaljiv miris noćnog leptira oprljenog svjetiljkom. Na sekundu on je buktinja apsolutne živo-smrtne svjetlosti. Najslađi je miris ispražnjene kinodvorane, miris majčine spavaćice, noćne trave i miris načete gorke čokolade ostavljene na stolu sestri, kad se svjetlo ugasi. Na periferijama brašnasto topli miris ruku pekara koji mijesi trbuh kruha. Miris kuverti, pečata i paketa noćne dežurne pošte u Branimirovoj. Suhi miris policijske uniforme kod Kolodvora. Miris jeftine šminke tinejdžerica u noćnim tramvajima. Najtužniji onaj razgaženih cipela bolničkog tehničara koji izlazi iz hitne pomoći.
Ponekad noć odustane od svih šarenih i čak ljupkih mirisnih ambicija, pa miriše samo na staru mokraću i proliven benzin. Znoj, crveni ulošci u WC-u. Proliveno pivo s komadićima mozga na asfaltu pred noćnim klubom. Ili popišano, izgaženo zgarište livade nakon koncerta i vatrometa. Samo ga smetlari i vrane znaju. Ljeti se pokraj čeličnih ograda trokatnica osjeti onaj tamni, čipkasto-lutkast miris lijepe, usamljene žene.
U samotnih žena utroba je glatka, reljefna i krhka kao goblen. Sve osjeća, prima. Nakon kavijara na otvorenju izložbe lijepe žene tješe se čokoladnim keksima u krevetu, dok dolje u njima reži čopor praha lajuće okoline.
Neke moje prijateljice namjerno propuštaju prilike. Naćule uši u tami, kao one oči Jamesa Stewarta u filmu Prozor u dvorište. Drugih očiju nema u blizini. Po našim brdima razasuti su samo bjegunci iz ratova i teleskopi.
____________________________________________________
DORTA JAGIĆ (1974.) piše poeziju, kratke priče, putopise, eseje i pjesme za djecu. Dosad je objavila pjesničke knjige Plahta preko glave, 1999., Tamagochi mi je umro na rukama, 2001., Đavo i usidjelica, 2003., Kvadratura duge, 2007., Kauč na trgu, 2011., Kafkin nož, 2015. te knjige proze Kičma, 2009.; S tetovažom nisi sam, 2011., leksikon Mali rječnik biblijskih žena, 2013., putopise Prolazi i pukotine, 2015., knjigu eseja Veće od kuće, 2018., slikovnice Inženjer leta na kraju svijeta, 2020. i Tri putnika u zemlju Nut, 2020. Njezine pjesničke knjige te pojedini ciklusi prevođeni su na brojne strane jezike; i uvrštena je u domaće i strane antologije pjesništva. Uz nagradu Goran za mlade pjesnike, 1999., dodijeljena joj je međunarodna nagrada The European Poet of Freedom Award u Poljskoj, 2014., za knjigu Kauč na trgu. Dobitnica je i Goranova vijenca 2017. za cjelokupni pjesnički opus i dostignuća u hrvatskoj književnosti, te nagrade Hrvatskog P.E.N. centra „Višnja Machiedo” za knjigu eseja Veće od kuće, 2019. Dugi niz godina vodi radionice pisanja poezije te prevodi poeziju i prozu s njemačkog i engleskoga jezika. Živi kao slobodna umjetnica u Zagrebu.
OŽUJAK
ponekad navečer uzmem špagu
zabacim je svom snagom iza sebe
pritom koncentrirana sabirem pogled u jednu točku
ruke spakiram u majicu kako mi ne bi ispadale putem
potom dijelove sadašnje duše rasprostrem i navučem po špagi sve do onih titravih dana
onda visim iznad naših otuđenih sjena
ponekad uspijem izdržati tako čak tri frejma
***
SVIBANJ
Gledam u tamni rub betona naše zgrade na kojeg se naslanja ljetnje nebo
dva materijala i dvije ideje
jedan taman pa konačan
drugi plavi pa beskonačan
ležim na krevetu
pored otvorenog prozora
i vježbam misli
puštam ih da otrče kroz prozor
i vrate mi se ujutro svježe
puštam ih na pašu
puštam ih od sebe
i uhvatim se za komad betona kad za nebo već ne mogu
***
KOLOVOZ
ljeti
rodi se u ljeto tako da se baciš od gore u majčino more pa izađeš, hop, na suhi i topli zrak
zaljubi se ljeti tako da zavežeš svoju kosu s njegovim mislima i rastopiš ih zajedno na plus 38 zauvijek
ugazi na ježa
pusti nekog da ti ih iglom izvlači iz stopala
hladi crveni žulj od novih cipela na vrućem kamenu u mršavom hladu
otiđi odavde ili bolje rečeno umiri se dok traje ljeto tako da te poslije samo netko zalije pa iz tebe izraste crni bor
to se zove umri u ljeto
ali ne od vrućine
nego neka ti bude od godina, od dugih ljeta iza tebe
dočekaj danas još jedno ljeto zatvorenih očiju i gole kičme
neka te pecka znoj
puc puc puc
samo je danas ovako ugodno vruće
budi ljeto ljeti
***
RUJAN
prizori kasnog ljeta
pojedinačni
razdvojeni kao u udžbeniku
(jedna žena pliva uz rub jezera, druga žena čita novine na stolici u suncu, spasioc gleda u tišinu daljine)
dragocjeni, kao da su svi redom slučajni
sunce dobronamjerno
sladoled se sporo topi
neki ljudi govore jedan drugom u daljini
prizori za one koji su došli kasnije a nisu zakasnili
takvi su rijetki
i ljudi i prizori
***
STUDENI
izašla sam na balkon i gledala u praznu kuću od čijih je stanara ostao samo žuti frizbi i shvatila kako gledam prema uspomeni u koju se sada, vjerojatno prije neke nove armirane varijante, uselila zima
mogla sam je osjetiti samo kad bi malo razdvojila prste na rukama ili kapke na očima,
u praznim kućama uvijek je zima,
tamo se odmara i puni samoćom,
iz takvih kuća zimi puše vjetar,
to je taj vjetar zbog kojeg navlačimo kape i gledamo iznutra
izašla sam na balkon i gledala u sebe
____________________________________________
TAMARA BILANKOV (Split, 1988.) nakon završetka srednje škole profesionalno se bavi novinarstvom, a od 2009. do 2010. radi kao glavna urednica programa Splitske televizije. Magistrirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2015. radi kao edukatorica na raznim filmskim i umjetničkim radionicama u okviru udruge Blank. Od 2016. radi kao profesorica filma, videa i animacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Izlaže na mnogim skupnim izložbama te sudjeluje na stručnim radionicama i seminarima. Finalistica je književne nagrade Prozak i nagrade Na vrh jezika za 2020 godinu. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Muzeja anđela 2021. godine. Članica je Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika. Djeluje unutar umjetničkog kolektiva Ljubavnice.
Ovde sa nama je Milan Živković zvani Deda Mile, koji je veliki čovek i radnik i… pozdraviće vas
Koga?
Pričaj nešto
Ništa…
Pozdravljaš buduće generacije
Po… pozdravljam buduću de… kako beše?
Generacije
Generaciju, da budu dobri dobri, napredni, poslušni, domaćini i sve
E, pa dobro, deko, sad ćeš da jedeš papriku, a?
Jeste, sada.. ku… peko sam pa… ne peko sam, nego ispržio sam papriku i da jedem
E pa lepo… nego šta si pričao malopre da si ti imao jednom iskustvo… sa, sa smrću kad si bio mali?
Jeste… Ne mali, imao sam jedanest godina
Mh…
Onda smo bili u selo, pravili smo plevnju, kad smo pravili plevnju…
A šta je to plevnja?
Za krave gde ležu, stoka. To je kuća za stoke… I onda majka kaže pusti ga bre nek se okúpa kaže tamo. A ja ne da se kupam nego odem u centralu i da hvatam ribe i struja me ubije
A kako te udarila struja?
Pa… o… bio sam u vodu, to je smrtonósno bilo
A šta… palo je nešto odozgo, na… neka žica u vodu?
Ne žica, mi smo ribe pecali
Aha, kako?
Pa, sa motkom, a motka se slomila, i u moju vodu gde da vadim ribe i ja sam bio tu
Aha…
I bio sam onesvéšćen dvaesčetiri sata…
Auuuuu…
I posle su me dotérali u kuću u podrum i sa peskom su me zakópali i zalivali s vodu i ujutru sam se ra…rasvestio
Mh, mh, mh… čekaj, ali nije mi jasno. Ti si bio pored vode, imao si štap kojim si pecao?
Ne pecao, nego sa strujom smo tukli ribe
Ae, e pa to kaži. A kako se tuku ribe sa strujom?
Kako se… to se veže jedan suvi… jedna suva motka od četiri pet metra veže se, i onda se naprávi izazov (?) za… za da udarci da ima, žica se uvije napred, i pusti se samo i riba ne umi´re, samo se ošamúti
Aha, aha, aha, aha…
Ona sad posle sata jedan, mi pregrádimo i one prežive ove male, mi uzmemo velike
Da, da, da, da, da, da, da…
Ali ja nisam doživeo da ih donósim, nego sam… da se u smrt… i tako do sad…
Znači jedan dan si bio
Uveče me je udárilo, sutra u jedanest sati sam se rasvestio
Au… a je l’ se sećaš nečeg između što je bilo?
Pa nema ništa, ja ništa nisam znao
Ništa, znači?
Pa, ne znam, ja sam to sanjao tad, ili mislio… a… išao sam gore u centralu i bio jedan sa jedne strane, drugi sa druge strane i ja sam morao biciklu da provézem, u san sam to sanjao
Aha…
I ovako, pre… a dole vuda… a voda vrije. I u sanu ja to sanjam i ja sam došo kaže pusti ga, vidiš da je to dete naivno, póšteno i on mi da ruku, kao bujági da me izvuče iz onó, a ono iskóči, struju da isključuju (???)
Kako je izgledao taj što ti… pomogo?
Moj drugari, ribár isto
Aha, aha, aha…
Zvao se Svetómir i Pavle… ali mi smo bili veliki drugovi i prijatelji
Dadadadadada dobro… znači ti si njih sanjao da su oni na dve strane, ta dvojica?
Neeee! Sa bradom čovek me čekao sa jedne i s druge strane.
Aha!
Kaže dole vri, ako prođe dobro, ako ne, gurni ga kaže
Ahahahaha… a čekaj, a je l’ nosio odelo ili neku haljinu. Šta je nosio?
Ko?
Taj čovek u snu?
Pa običan čovek bio, samo bradu veliku nosio
Dadada… dobro… dadada…
I onda su me oni na leđa odveli u selo i zakópali do bunár i vodu i pesak, i tako su me spasili
E pa bravo deko… i vratio si se u žive
Vratio sam se u ževo (?) … evo i dan-danas živim
I ne plašiš se smrti
Ne plašim se ništa
E pa dobro
Mogu sad da idem da legnem nek me ubíju, ne žalim se, jer sam jedan život preživeo i dosta mi je
***
MILOŠ ŽIVKOVIĆ rođen je u Beogradu 1989. godine. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Tokom studija sa kolegama osnovao književno društvo „Orfisti”. Od januara 2017. godina zaposlen na Institutu za književnost i umetnost u Beogradu gde i danas radi kao istraživač-saradnik. Piše prozu. Deo je tima jutjub kanala Bookvalisti.
PRAVE DAME OKREĆU LEĐA FOTOGRAFU
Razmišljam o premalenoj ženi na fotografiji mora
koju je neko selotejpom zalijepio i naslovio "sjećanja"
na napušteni herbarij spomenar
kojeg sam jutros kupila na buvljaku
i u kojem nisam našla niti jednu biljku
A potom razmišljam o sramežljivoj uniformiranoj djeci
i izgubljenim očevima na poljanama
tamo iza mora na rubovima fotografije
Negdje na kraju priče
prave dame okreću leđa fotografu
i nikada se ne usude ispričati do kraja
Na obali mora žena je raširila noge
zajaukala je stoički poput kršnog muškarca
rodila je prekrasnog bijelog dječaka
Ajkule od vjetra dolepršale su
(to sam nacrtala crnom olovkom)
a potom ga odvele ka moru, pa u more
prije nego ga je đavo udario po guzi
prije nego je zaplakao
Samo jednom je zaplakala
žena, dok je rukama nagrtala pijesak
da zagrne izmrcvaljeni ulaz u svijet
tako to dođe kad se svađaš sa historijom
govorila joj je babica
(žena na fotografiji u obliku crne sjene)
milujući je po kosi
U ovom svijetu još uvijek postoje
žene milosrdnice
i ti svoj porod daruješ uozbiljenju novih ideja
kada ga ispljunu iz mora
naučit će te novom poretku
ti budi previše nježna
i gledaj preozbiljno u oblak koji će se uskoro
sasvim raspasti
kada te nauči novoj abecedi
ti govori glasom koji hoda po staklu i ne zapinji
nogama i rukama o čarobna jutra
koja mirišu na muškarce
ti samo budi ti
i bezvoljno širi noge morima utjehe
***
DAN PRIJE KRAJA SVIJETA
Šta rade žene koje umiru od dosade
kada na tv-u jave da je sutra kraj svijeta
osim što trče da istjeraju zalutalog stršljena
udaraju muholovkama po uglancanim staklima
Proviruju glavama u vesele bašte
nije opet Tito umro
nije opet kraj svijeta
rat će odsad imati samo jedan glas
ljudi i žene ne vjeruju
kaže glas koji donosi smrt
i ide iz kuće u kuću
rat i smrt se teško izgovaraju
između naših kuća i stvarnosti ima ogledalo
na kojem se nataložila boja duhana
sva bića svijeta bježe od kraja svijeta
u mala skloništa
Šta rade žene dan prije kraja svijeta
žene koje nisu ljudi
grade falus od šarenih lego kockica
stavljaju zastavice na vrh
fotografišu se u ime slobode
na beskonačnim trpezama društva
Žene se samo, ali, sasvim tiho smiju
dok peku pogače za svoje premorene muževe
Žene kojima smjena završava tik pred kraj svijeta
i koje dosadnom uzbuđenošću broje sekunde,
ponekad priznaju da svaki muškarac mora imati svog tita
Još uvijek postoje žene koje žele smrt svojim muževima
i smrt svim krajevima, brakovima, sistemima,
pojmovima, fenomenima, kako god hoćete.
Ali ja znam jednu,
koja je probola smrt dan prije kraja svijeta.
Vidjela sam kako je u ogledalu nacrtala prstom
nepoznatu slobodu
i sasvim neočekivano ušla u malo sklonište.
Mnogi će reći da je to bio samo zalutali dim cigarete.
***
CVJETANJE
Nečiste životinje miruju na granicama
Ogoljeno tijelo koje će ih prestrašiti
Ako provire glave iz svojih toplih domova
Skoro da se prepustilo
Noćnom izbijanju ljubavnih pupoljaka
Sinoć si sanjala nekog ludaka
Kako je sve tvoje beskrajnosti otjerao
U vrisak prenapućenih grobnica
Posljednje što si čula bio je njegov
Duboki glas koji je recitavao prokletstvo
Biljke su bujne žene
Toliko je ubijenog ovdje na ovom svijetu
A ipak previše nijemog i saživljenog
Pljunula si kada je vani istjerao i tvoje kosti
Kožu za koju si ustvrdila da nije tako mlada
Sada si ogoljena i stojiš na sredini bašte
Oko tebe žive poslušno (s)tvari
Ti si crno-bijeli manifest
Skorog nestanka
Ubijena meduza, žena spremna na smrt
Urliče da apsolutnog kraja nema
I da će se jednom jednostavno probuditi
I procvjetati iz zaboravljenih grobnica.
***
NOĆ, KAO I SVAKA DRUGA
U tebi ima jedna žena, magični bršljen koji probija grkljen
Zgrade su noćas pokušale osloboditi atome
Ti ne govoriš nikada ništa, izgledaš monotono kao lakoća
kojom svemir diše.
Samo ponekad eruptiraš, ispustiš krik.
Zapališ dvije-tri ulice usput.
Umiriš duhove, siluješ posljednje udisaje kiseonika.
Ništa te, zaista nikada nije boljelo.
U tvojoj sobi manifestuje se samo jedna slika
Uvijek gledaš isti prizor
Za razliku od Tantala ti uživaš.
Za razliku od tebe mi smo Sizifova djeca.
Vjerujemo da te boli.
U tebi ima jedan čovjek, magični jezivi mjesec
Ovu noć i on ponovo pokazuje raskoš staračke kičme
Svi ulazimo u tvoju sobu, nemirno i požudno
Želimo da se desi.
Čekamo da iz tvog tv-a koji emituje uzavrele smetnje iskoči jedna tačka.
Bigbang, reći će napokon veselo skriveno biće u tebi.
Promjene su nekad mirišljave i previše smrtne.
Upravo smo otvorili širom usta
I ništa se novo ni noćas nije desilo
_____________________________________________
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Objavljivala je u regionalnim časopisima i internetskim portalima (Strane, Afirmator, Život, Astronaut, Čovjek-Časopis, Vavilonska biblioteka). Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Njena zbirka pjesama “Moj sin i ja” nagrađena je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g.
čovjek-časopis 