PRIČA NIKOLE TUTEKA: JEBO TE LED

Mirko je u toaletu. Ne izlazi već dugo. Sigurno kenja.

• A, jebo te led! – čuje se odjednom iz toaleta.

Leona je dvije prostorije dalje, u kuhinji. Mirko je jutros dinstao luk koji će ona sada iskoristiti kao savršenu podlogu za neku bezimenu juhu. Neku kvazikinesku.

• Šta je? – dere se Leona.
• Od ponoći idu gore cijene benze i plina!
• Pa koliko sam ti puta rekla da ne nosiš mobitel na wc?
• Moram ići natankat do vrha. Idem prije nego pokupim klince.

Mirko ustaje sa školjke. U glavi mu odzvanja ‘litra preko 12 kuna i to dobrano preko 12 kuna’. U kutu toaleta, u čest redova poslagano 27 pakovanja od 12 rola vrhunskog toaletnog papira. Posegne za novim pakovanjem, otvori ga i vadi svježu rolu.

• A ovaj papir, ah. Troši se ko’ da je od… – mrmlja si u bradu dok briše dupe.

Zvuk puštanja vode. Mirko konačno izlazi iz toaleta, a pored vrata ga presretne Leona. On se uplaši i skoro ispusti mobitel iz ruke.

• Nezdravo je čitat vijesti dok obavljaš te prljave rabote – kaže Leona.
• Ma ne, to ti je nezdravo dok jedeš.
• I dok sereš.
• Ma nije, pomiješala si nešto.
• Vjeruj meni, – kaže Leona – Znaš da je kužim stvari. Sjeti se samo kad je stisnula korona, a ti nisi htio kupit zalihe guz-papira. Sjećaš se? Jedva sam te nagovorila.
• A, istina, – prizna Mirko pokajnički i počeše se po dupetu – Da nismo imali taj papir, ne znam kako bi se izvukli.
• Jedino mi žao svog tog brašna – kaže Leona sjetno i krene natrag prema kuhinji.
• Jebi ga. Tko je računao na bubetine.

Mirko i Leona dođu zajedno u kuhinju. Mirko sjedne za stol, a Leona počne prinositi hranu.

• Ajme! – uzvikne Mirko.
• Šta je?
• Sad sam se sjetio kad su se izlegle… Sjećaš se? Bubetine iz brašna. Sve krilate. Razletjele se kuhinjom ko ruski MIGovi.
• A, joj, sjećam se, – kaže Leona – A ti, ko neki Kozak, sa šlapom u ruci pa udri!
• Ah, život je borba – uzdahne Mirko.
• Soli?
• Daj malo, znaš da volim.

Leona otvori police iznad peći u kojima, uz nekoliko začina i tri šalice, stoji makar 30 naguranih kartonskih pakovanja joda. Leona uzima jedno pakovanje na dlan i zamisli se.

• Ovaj jod izgleda isto ko sol – kaže zamišljeno.
• Da?
• Razmišljam kako ćemo podvaliti jod klincima. Kada dođe vrijeme.
• Pa da, zamiješaj u sol. Sol je ionako jodirana.
• Oćeš ti malo?

Mirko podigne obrve, zamisli se. Leona mu se približi.

• Kažu da ne pomaže starijima od 40. Ali, na, uzmi malo. Škodit ne može.
• Ma da, stavi.

Leona posipa Mirkovu juhu s jodom iz kartonskog pakovanja.

• A gdje je jod u kapsulama? – upita Mirko miješajući žlicom juhu.
• Stavila sam u gornji dio regala u spavaćoj. Da nam bude pri ruci. Znaš kako je.
• Bravo, Lea, pametno moje.

Mirko stavi prvu žlicu juhe u usta i potom zastane. Proguta s oklijevanjem. Gleda netremice Leonu u oči.

• Šta je? – pita Leona.
• Jel ti znaš koliko ja tebe volim? Znaš ti kako sam ja ponosan na tebe? – Mirko izusti i brizne u plač.

Leona ustane od stola, priđe Mirku zagrli ga.

• Ja tebe i djecu… – pokušava govoriti Mirko, ali ne može.
• Ma, ne brini, – pokušava ga smiriti Leona – Guz-papir imamo, deset kila joda imamo, jebo te! Ljubavi, mi smo učinili sve što smo mogli.
• Jesmo, jesmo! – jeca Mirko.
• A sve ostalo nije u našoj moći. A o onome što nije u našoj moći, o tome ne trebamo brinuti.
• Istina – kaže Mirko, izvuče se iz Leoninog zagrljaja i ustane.
• Kuda ćeš? – upita Leona iznenađeno.
• Idem po plin, a onda idem tankati.
• Pa daj pojedi prije.
• Ma nije mi do jela.

*

Vozio je tamo pola sata i onda zatekao kolonu od dva kilometra. Očito Mirko nije jedini koji zna gdje je plin najjeftiniji. Nije se dao uznemiriti. Ja to radim zbog svoje djece. Moram biti čvrst. Kad je, nakon sat i pol čekanja, konačno došao na red, umjesto dvije, uzeo je četiri boce plina. Jednu je stavio pod suvozačko sjedalo, dvije na zadnju klupu i jednu u bunker svog istrošenog crnog Renaultića.

Kad je Mirko došao na najjeftiniju benzinsku crpku i tamo opet zatekao kolonu od dva kilometra, više se nije mogao suzdržati.

• Pa koji je kurac ovim ljudima? Kakvi idioti! Ponašaju se kao da je smak svijeta!

Svakih petnaestak minuta, kolona se pomakne za jedan auto. Automobil ispred Mirka zaglavio je baš ispred desnog skretanja u sporednu ulicu. Nedugo zatim, naravno, iz te sporedne ulice naiđe auto i ne može se uključiti na glavnu ulicu. Trubi kao blesav. I ovaj ispred Mirka trubi. Ovaj u sporednoj spušta prozor, to je jedna sredovječna žena, i dere se:

• Pa makni se, jebo te!

Ovaj ispred Mirka spušta prozor, odgovara dernjavom:

• A kuda da se maknem?
• A kako da ja izađem odavde?
• Pričekaj malo, glupačo!

Odjednom i Mirko trubi. Histerično trubi, a ni sam ne zna zašto. Spušta i on prozor. Dere se:

• Ma ti si trebao ostavit prolaz!
• Tako je! – potvrđuje žena iz sporedne ulice.
• Ti ćeš me učit kako se vozi? – odgovara muškarac.

Kolona se iznenada pokrene. Mirko, posve spontano i bez razmišljanja zauzme slobodno mjesto ispred sebe i sad on blokira ženu u sporednoj ulici.

• Ja ovo ne vjerujem! – dere se žena.

Mirko shvati što je učinio. Lice mu padne na dlanove i sada osjeti histerične suze među prstima. Srećom, auto iza njega je kraći i nije krenuo naprijed. Žena iz sporedne ulice ima mjesta za izlazak na glavnu ulicu, ali lijevom polovicom auta mora prijeći preko nogostupa. Na nogostupu stoji lokalni oriđinal, Lujko, retardiran, ali dobrodušan duh predgrađa. Žena mu trubi da se malo pomakne, ali on to ne razumije. Tek kada ova krene autom na njega, Lujko se smakne. Žena prijeđe preko nogostupa, zaokruži Mirkov auto i zastane. Zatrubi. Mirko pogleda kroz lijevi prozor i u tom trenu mu ona pokaže srednji prst.

• A joj, ma ča, čuda velikoga, snig prihaja, bog daj! – vikne Lujko i uhvati se za glavu.

Konačno je red na Mirka. Izlazi iz auta s pomalo straha: je li ostalo još benzina? S toliko paničara, moglo bi nestati. Kao wc papira. Kao brašna, joda. Ali, srećom, teče benzin iz pištolja. Za pun tank treba oko šest minuta. Pištolj škljocne. Ali nije gotovo, zna Mirko. On izvadi cijev pištolja na sam rub otvora tanka i nagura još jedno pola litre. Tank je pun do čepa! A nije ni kapi prolio! Mirko zadovoljno stavi korona masku na lice i stane u red za plaćanje. Uskoro čuje glas:

• Gospodine, je li ovo vaš auto?
• A?
• Curi benzin, al baš jako.

Mirko u užasu shvati da mu auto stoji u lokvici benzina koja se brzo razlijeva i povećava.

• A valjda sam ga previše natočio – kaže Mirko nesigurno.
• Previše natočio? To nije moguće! – komentira stariji čovjek u redu za plaćanje.

Srećom, u taj čas Mirko može platiti. Ispegla karticu i žuri natrag prema autu.

• Pazi kako ćeš ga upalit! Jedna iskrica na tom starom autu i odosmo. – komentira stariji čovjek.
• U Ukrajinu! – nasmije se jedan mladić sa šiltericom.
• Nije to smješno – poklopi ga nepoznati stariji muškarac.
• Ma ne brinite! – viče Mirko dok otvara suvozačeva vrata svog auta.

Sad svi u redu za plaćanje vide plinske boce. Okreću očima. Mirko doslovno stoji u lokvi razlivenog benzina koji već pokriva cijelu traku na benzinskoj stanici. Baca jaknu na plinsku bocu, zatvara vrata, ulazi s druge strane u auto. Misli: još glatko stignem po djecu.

Par metara niže, okrenut leđima, stoji vozač kamiona riječkih registracija. Iza prednjeg stakla, pred volanom, stoji mu aluminijska pločica s natpisom: PRCO. Iako tu ne smije, on puši. Ne vidi da je razliveni benzin već počeo oplahivati plaže na njegovim iskusnim đonovima. U taj čas on vidi Lujka. Naceri se i vikne:

• Bog daj, Lujko, si mi ča?

Lujko se nasmije od uha do uha, a vozač baci popušeni ćik na pod.

*

Mirkova i Leonina djeca, predivni blizanci, sjede na predavanju iz prirode i društva. Poslijepodnevna smjena, zadnji sat, vani već mrak. Učiteljica na pametnoj ploči pokazuje slike presušenog jezera na Siciliji.

• Te su se promjene ubrzale čak do 350 puta. Led se topi, planet se zagrijava. Jezera nestaju. Postoji velika mogućnost da se ljudska, ali i ostala vrste, nalaze pred potpunim ili djelomičnim klimatskim istrebljenjem – učiteljica zastane i pomalo nervozno pogleda prema djeci – Da, Antone, još jedno pitanje?
• Pa, učiteljice, – govori Anton uplašeno – Hoćemo mi… hoćemo stvarno umrijeti?
• Ne, Antoniću, nećemo nikada.
• I vi, i ja, i svi…
• Nećemo. Ništa se ti ne brini. Ovo je samo jedna nastavna jedinica, da se tako izrazim. U stvarnosti, sve će biti dobro.

Uto snažna svjetlost dopre izvana kroz prozore učionice. Potom se zatresu okna i začuje se strahovita eksplozija. Nedugo nakon toga, u učionicu utrči druga učiteljica:

• Šta je ovo? Jesu li Rusi? – vikne tako glasno da joj se korona maska oslobodi ušiju i padne na pod.

Električna svjetla u učionici nekoliko puta zatrepere. Mali Anton skoči iz klupe, potom iz učionice, pa niz hodnik urla:

• Svi ćemo umrijet! Tako je rekla!

Oglasi se školsko zvono. Učiteljica moli djecu da iziđu pred školu bez panike. Nema panike. Vani vas čekaju roditelji.

Mirkova djeca izađu pred školu.

8.3.2022.

_______________________________________________

NIKOLA TUTEK rođen je 1978. Autor je kratkih priča od kojih su se mnoge pojavile u književnim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Također, autor je tri zbirke kratkih priča: Zlatna pirana (2006.), Ljudi koje sam izmislio (2009.) i Pamrav i pragrgan (2015.). Njegova priča Pičkin dim proglašena je trećom najboljom na FEKP-u 2020. Piše kratke priče, dramske tekstove i poeziju. Osim na hrvatskom, piše i na engleskom i mađarskom jeziku.