KEN
Ken i ja
Usklađujemo disanje
On sjedi na kauču
S osmijehom na licu
I povazdan okreće glavu kao da je svjetleći globus
Katkad mu nezgodno zapne i
Zaustavi se
Pa mora čekati da dođem s posla i vratim je na mjesto kako bi se i dalje mogao smiješiti pokazujući svoje lijepe zube u A1 nijansi bijele dok gleda kroz mene
Tad obično odjurim u kupaonicu i pogledam se u pravom svjetlu
Pa pustim suzu na talijanske pločice i obrišem je toaletnim papirom s mirisom kamilice
Kao i uvijek
Gledamo dnevnik
Dok mu vrtim glavu da mi vrijeme brže prođe
Razmišljam o skoku s balkona
On se i dalje smiješi
Za vrijeme reklama zaplešem na poznati song i podignem mu lijevu ruku
Pa desnu
Povučem ga prema sebi da uhvatimo korak prije vremenske prognoze koju nikad ne propuštamo
I u vrtoglavom ritmu polke prigodno obilježimo proslavu zadnjeg dana
Tako je lijep
Pohotno ga ljubim u usta
I zamalo se udavim njegovom malenom urednom glavom
Umorni
Padamo u rupe između parketa
Iz njegove nožice
kao mala grančica proviri žica i zarobi ga u bajcanom hrastu
Dio po dio tog glatkog tijela izvlačim iz naše kućne grobnice
I molim ga da se sredi jer moramo voditi ljubav još jednom prije odlaska
Vrijeme leti
Uskoro ćemo i mi
Skini se do kraja
Kažem
Pokaži sve
Odvedi me u Keniju
Otpjevaj mi nešto
On šuti
Uzimam kemijsku i A1 zubi postaju plavi poput postojanih najlonskih gaća u kojima se nikada nije oznojio
Nasmijanu glavu spremam u grudnjak pored srca
I uz najavu mjestimičnih pljuskova na zapadu zemlje
Odgađam svoj plan za neki ljepši dan
***
ZEC
Davno prije svega
Ti i ja
U visokoj travi
Treperili smo nečujno našim tihim životima
Ja i ti
Živjeli smo noću
A danju drhtali u strahu od opasnih zvijeri
Radili smo ono što zečevi rade
Ti i ja
Jedino to smo znali
Naša djeca
Sićušna i bez suza
Mnogobrojna i stalno gladna
Ležala su na mojim grudima Njihove meke uši nježno su me grijale
A onda su tiho odskakutala u neke druge visoke trave i mračne rupe
Ti i ja
Kao da se nakon toga nismo poznavali
Pao je snijeg i tragovi tvojih malih stopala odveli su me do ruba šume
Više te nije bilo
Sama
Skakala sam uznosito u visinu
Htjela sam biti kao zec iz priče koju još nisam čula
Htjela sam biti raketa
Prije nego što sam znala što to znači
Htjela sam biti omiljena životinja Luda i neustrašiva
Preskočila sam nasip nazvan po nama
I postala lak plijen za veliku pticu koja me ugrabila u brišućem letu
Bila sam viša od visoke trave
Iznad svijeta
Između svjetova
Znala sam da ne može tako
Dovijeka
Stvari dođu svome kraju
Kao dan
Rasplinu se u zaboravu
Kao noć
Tek čežnja za skokom kao sjećanje ostaje
Kad nečujno treperenje remeti san
***
VRANA
Kad sam je ugledala
Znala sam da ću se jednog dana probuditi kao vrana
Dala mi je jasno to do znanja
Kad je iz crne vreće prepune smeća
Izvukla ostatke hrane i uvrijeđeno odbacila koru od krumpira
Pogledala me ravno u oči
Glavom napravila onaj huliganski pokret nakon kojega slijede batine i cipelarenje
Graknula je u mom smjeru
I još se nekim tehnikama zastrašivanja poslužila
O kojima sad ne bih
Možda poslije
Možda nikad
Ali bilo je neugodno
Dani su ti odbrojani
Rekla je na svom jeziku koji sam razumjela kao da je moj
Vrana si bila i u vranu ćeš se pretvoriti
Presudila je samouvjereno i zveknula kljunom u prozorsko staklo
Tvoja kuća je i moja kuća
Zakreštala je odlučno
Sve što će biti odavno se dogodilo
Plamtjelo joj je u oku
Ušetala je u sobu
Legla u krevet
Pokrila se preko glave
I zaspala
Iz mojih prstiju nicalo je perje crno kao košmarna noć
Meko poput vode
A meni je napokon postalo jasno da nikada neću lijepo pjevati
***
PAS
Sjećam se vremena kad sam bila
Pas
Živjela sam u psećoj kućici u vrtu velike kuće
Sjećam se djece
I žene majke koja mi je donosila hranu
Ukusnu hranu u crvenoj zdjelici na kojoj je pisalo
Dog
Bila sam pas Dog
Odazivala sam se na to ime rado i veselo
Sjećam se kako su mi duge uši letjele oko njuške
I jezika se sjećam, svog dugog jezika kojim nisam govorila
Poput teškog kazališnog zastora poskakivao je u ritmu mog razdraganog trčanja prema ženi majci
Sjećam se muškarca koji je stalno izlazio iz kuće i ulazio u auto i obratno
Bacao mi je štap i ja bih mu ga donijela i obratno
Svi su mi sve bacali i ja sam svima sve donosila i obratno
Grlili su me i ljubili dok su plakali u mene
Ja bih ih samo polizala po licu a oni bi se nasmijali i nastavili tugovati u moje krzno
Jednom sam zaklala patku
Ne znam ni sama zašto
Došlo mi je
Rastrgala sam je zubima i donijela je ženi majci da se pohvalim
Ona je vrisnula i okrenula glavu
Muškarac je izašao iz kuće i ušao u auto
Nije mi bacio štap
Nitko mi ništa nije bacio čitav dan
Htjela sam polizati djecu ali nije ih bilo
Nitko nije plakao u mene danima
Legla sam u kućicu
I plakala u zdjelicu s ukusnom hranom
Nisam ništa ni čula ni vidjela
Zdjelica s hranom naposljetku se ispraznila
Kad su svi otišli
Njušku sam zabila u zemlju
Uzaludno i beskorisno
A moji oštri zubi otupjeli su do bezopasnosti
U velikim jatima patke su nestajale prema toplijim blatima
Prema danu
Prema vodi
Sve što sam znala više mi nije pripadalo
Zamahnula sam repom i zalajala nepoznatim lavežom
I to je zadnje čega se iz tog vremena sjećam
***
KRAJ SVIJETA
Izlilo se more
Iz kuće raste drvo
Zemlja se izravnala i moglo bi se reći da je taj neveselo neočekivani događaj sve promijenio
Zemlja je izgaženi tepih na kojemu popravljaš rese od jutra do jutra
A ispod njega ne pospremaš ništa
jer nešto mora ostati za sutra
I rijeka se izlila
Malo jezero postalo je veliko
Nad njim kruže zalutali galebovi
Sve izgleda isto kao što nikada nije bilo
Rubovi se pomiču
Bez upozorenja
I uvijek nedostaje još jedan korak
Vjetar raznosi lišće
Ostavlja ga naopako
Prije nego što se uskovitla
Okrećem ga nogom da bude urednije
Tako je ljepše
Smirenije
Sumrak traje čitav dan, a noći gotovo da i nema što uopće ne čudi u ovim okolnostima
Nešto bi valjalo i o suncu reći
O ljubavi i prijateljstvu
Svakako se spomenuti i beskrajnog ljeta
Sada kad je počela vječna zima
Izlilo se more
Morat ćemo živjeti s tim i bez njega
Lađe će tresnuti na dno
Podmornice će se nasukati
I bit će to jedan spektakularno neuspio kraj svijeta
***
ROG
Moj mladi
prevladavajuće nevidljivi susjed
Svira rog
Predano vježba
I u ime rime
Divno
Bi bilo
Reći da zvuči
Kao bog
Ali zapravo je dozlaboga
Dosadan
Same ljestvice
Vječno iste
Sumorne dionice
(Nekad je tu bila pijanistica
Od čijeg su sviranja
Zavjese šašavo hihotale)
Dođe mi da mu nogom
Odvalim vrata
I kažem
Sviraj si to kod mame
Ali onda mi padne na pamet
Što ako nema mamu
I sav se moj bijes razvodni
Isklizne iz crtovlja
Sonatine i etide
Poprime neki drugi ton
Okrivljujući
Posramim se i spustim pogled
Pa kažem svima
Pustite ga neka puše u svoj rog
Svoje žalobne koračnice
Ako ga to veseli
Neka puše nemilice
I dok iznad mene majstori u neuhvatljivom ritmu majstorskog mjerenja vremena ruše zidove
A preko puta mala djeca odrastaju uz vrisku i vratno lupanje
Rog mi odjednom zazvuči sasvim dobro
Poput slona koji je izgubio svoje krdo
I može ga spasiti jedino mladi susjed koji se pretvara
U sredovječnog sebe
Čekajući mamu da mu iz dućana donese hranu
___________________________________________________________________
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
čovjek-časopis 