ŠTA MI JE REKAO JAROSLAV SEIFERT
Ima više od trideset godina
Otkako mi je posljednji put bio u svijesti
a samo jedan stih sam zapamtio
Sanjam ga nedavno
leži na bolesničkom krevetu
Žut u licu kao prastari novinski papir
pokazuje mi da se prignem
Hoće kao nešto da mi kaže
I ja se naginjem
a zapravo ronim u vodi
mutnozlatnih preljeva
jedva vidim kroz nju
i naravno ne dišem
pružam ruke k amfori u snijegu
a ona tone skupa sa mnom
čujem njegove riječi
Smrt je samo tvoja
Primi je obujmi je zagrli
Otvori je udahni punim plućima
Prašinu pahulje možda zvijezde polugole
Što zasiplju grbine kuća
Prepjev mora biti vjeran
I onome što nije kazano.
***
ŠTA ČUJEŠ, VOLTE VITMENE?
Odmah da ti kažem: nema nabrajanja
Pusti se sirijskih skakavaca i meksičkih mazgi
Nema toga: gotovo. Ni milozvučnog pjeva gondolijera
Nit lude dreke kojom se prežu pripitomiti aùstralijski divlji konji
Ne znam je li dovoljno tvoje iskustvo smrti ni koliko je to otamo
Kad se sabere, ovih stodvadesetosam zemljanih godina
Ali siguran sam da u samom načinu kako se to
Sve o čemu si profetski pjevao danas
Učinilo vidljivim, dostupnim i znanim
Ima nešto posve drugo i drugaĉije od tog čemu
Si hrlio – ne bi te baš oduševilo to ostvarenje povijesne
Ideje Čovjeka: Amerika i čovječanstvo zgadili bi ti se kakvi jesu
Ostanimo dakle pri vlatima trave bliže Geji Boginji koja nas guta
I uvijek iznova rađa… Kaži mi šta se to sada čuje, osim
Bijelog šuma u prezakrčenim vezama na mreži
Kojom žudnjom te zovu koje daljine.
Od ovako potrošenih mogućnosti, od
Suludog dječjeg zla što rastrže i komada živote
U mački u pijetlu u prašumi u zraku u okeanu u narodu
Kaži mi šta čuješ, Volte Vitmene: dok se polako topi led na polu
Dok se uprežu u službu Mamonu sve ljudske sile i tekovine uma
Ĉuješ li Majku koju proždire zli okot, i plač kiselih kiša
Ĉuješ li i eksplozije u utrobi Zemlje, grme li još
Iotkud bodre koračnice Demokratije?
Prignimo glave ka Tlu, da oslušnemo
Trâve govore li išta još čuje li se još u kapi rose
Narastajući šum valova sa ušća Misisipija… Ili su to sad
Nijema usta Podzemlja, iz kojih se niko više neće ponovo roditi?
***
NENAPISANA PJESMA ANNE SEXTON
prepisana načisto rukom Ž. G.
Udišem udišem i neprestano udišem
Jedno vrijeme to je bio udisaj i ništa drugo
Pa se onda nađoh na brdu koje se ne zove nikako
Premda je to „naći se“ sasvim neobičan način
Da se kaže zagubljenost o kojoj govorimo
S obzirom na to da nema ničeg da mu nisam dala
Ili barem oduzela ime moradoh se uvjeriti jesam li to
Ja još uvijek i stoga se proderem iznenada iz sveg glasa
Ja sam protestant! pa onda odmah iza toga Ja sam Mjesec!
Ništa se nije čulo nekoliko vijekova zaredom
A možda sam miris što se osjeti kad prineseš ustima
Čašu suhog martinija Ja sam mamurluk! viknem ovaj put
Bezglasno u svakom slučaju sam gramatički muški rod
Što je ustvari pleonazam gospodo jer nema drugoga
Mama mama sad ti bez ustezanja to mogu kazati
Brkovi ti nikad nisu pristajali kao ni osmijeh
Sve što raste biće istrgnuto a sve što već jest to što jest
LogikaAmerikaBontonBojeveGlaveFalocentrizamRock&Roll
Služi tome da bismo iščupanost predstavili kao život…
Otvori vrata pećnice budalo i vrata garaže
Otvori usta koja još na sebi nisi pronašla i vrišti
Stručno se to naziva omnilingvacija Šta god da zineš
Biće opet stvoren svijet Na Božijim greškama još ćemo učiti
Smrt je samo predrasuda Ne nadaj se tom Kvrgoglavi
I plemstvo iz azbuke crnih pera moraš nekako
Zaslužiti… To je Nikad više kao kad si mi šaptala
Unezvjerena kako te piju sa svih strana oči najdražeg
Blago zapečeni hrskavi bademi koje smo potom podijelile
I primaknuv lica jedna drugoj grickale i grickale
Sve do smeđeg taloga tišine u ustima
***
ŠUTI I KOPAJ
sa Tomažem Šalamunom
Pjesnik laže, rijeka teče, žena diše.
Imamo, naprimjer, imenice. O nama se zabavile
socijalne inkluzije. U zemlji (koju jebeš ako
Bosne nema) to se zvalo – nehljebovići…
Ako i Bog, višemanje, ne postoji –
ko smo mi, i otkud imenice!?
Istinu govorimo udarcima, lomljenjem
napola. Šta je između, kada se kruh prelomi?
Glagoli su već nešto drugo, kao u bolnicama Internô
Unutra je unutra, šta god se činilo na prvi pogled
Istina je smrtonosna – ali šta te ne ubije, slȁže te;
Pa ti vidi dokle teče rijeka, i dokle ti diše žena
Šta je između goreće Varšave?
Prstenje koje dotiče tlo, kada ljudi umiru…?
Meine Herren, kakve su to bile eskapade,
koji sedimenti, kojih devet crnih Alpa
(koji bubre, koji bubre li, bubre)…
U podrumu zaudarljivom, kad smo se ono grlili,
nebo u totalu bilo je između tebe i mene.
Autizam je autoreferencijalan. So much!
Zaspi u parku, zaspi unutar svjetlosti,
ako si ogrnut dekom, pod kojom se
malo ranije pušio plećat konj…
Ima li dovoljan razlog zašto se ne mirišemo?
Zvao sam u vezi s tim i Leibnitza, bio je,
kako rekoše, privremeno nedostupan.
A pjesma? – pitaš. Samo šuti i kopaj!
This Account has been suspended
________________________________________________
ŽELJKO GRAHOVAC rođen je 10.7.1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1979. godine (predavali su mu u to vrijeme istaknuti profesori, kasnije akademici, Kasim Prohić, Abdulah Šarčević, Vladimir Premec), stekavši zvanje profesora filozofskih i socioloških disciplina. Radio je kao predavač u srednjoj građevinskoj i saobraćajnoj školi u Zenici, od 1979. do 1995. godine, a potom i u gimnaziji u Kaknju (2001-2002.), te kao urednik u IK „OKO“ u Sarajevu (2002-3.) – da bi se od 2005. zaposlio u Općoj biblioteci u Zenici, gdje i sad radi kao bibliotekar-informator. U periodu od 1997. do 2005. imao je priznat status slobodnog umjetnika, kao član Udruženja književnika BiH (od 1988., a od 1998. kao član Društva pisaca u BiH).
Prve eseje i prikaze objavio je u časopisu „Dijalog“ (1980-1982.), koji je tada uređivao prof. dr. Kasim Prohić. Do 1992. objavljivao je poeziju i kritiku u časopisima „Matica srpska“ iz Novog Sada, „Književna reč“ iz Beograda, „Književna revija“, „Život“, „Odjek“, „Oslobođenje“ iz Sarajeva…
Prvu knjigu poezije objavio je 1986. u IK „Veselin Masleša“ u Sarajevu („Sveto rastrojstvo“). Časopis Društva pisaca BiH „Život“ uređivao je u razdoblju od 2003. do 2007. godine. Član redakcije „Bosanske vile“ bio je u periodu od 1999. do 2003. godine, a kasnije, u razdoblju od 2009. do 2011. i glavni i odgovorni urednik „Bosanske vile“.
U SPKD „Prosvjeta“ u Sarajevu je u razdoblju od 2001. do 2008. bio urednik izdavačke sekcije..
Stručne radove (eseje, studije, književne prikaze, osvrte) i pjesničke tekstove objavljivao je poslije rata u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju.
Kao urednik, priređivač, redaktor ili recenzent sudjelovao je u pripremi i u objavljivanju više od stotinu knjiga iz tekuće književne produkcije u BiH, u razdoblju od 1998. do 2016. godine. Za više izdavača priredio je lektirska izdanja ili izbore iz opusa brojnih značajnih autora i snabdio ih metodičkim predgovorima ili pogovorima (A.G. Matoš, M.Ć. Ćatić, Ć. Sijarić, S. Kolar, T. Kulenović, K. Mahmutefendić, S. Arnaut, A. Hromadžić, Š. Pandžo, V. Nazor, A. Vuletić). U dugogodišnjoj saradnji sa IK „Vrijeme“ iz Zenice, priredio je ili uradio redakture i lekture niza prevoda značajnih djela svjetske književnosti: njegov je rad u prvoj na našem jeziku objavljenoj prozi Kadera Abdolaha („Duga plovidba praznih flaša“), a tu treba nabrojati i „Zimske priče“ Karen Blixen, „U istoj noći“ Petera Hoega, „Ljekar u posjeti dvoru“ Per Ulofa Enquista, „Noću ispod kamenog mosta“ Lea Perutza, „Trske na vjetru“ Grazie Dellede, „Doktor Glass“ Hjalmara Soderberga, „Pluk, dječak iz Solitera“ Anne Marie Gertrude Schmit (dobitnice Andersenove nagrade) itd.
Posebno treba spomenuti njegov priređivački, urednički i lektorski rad u pripremi izbora iz Homerovih epova „Ilijade“ i „Odiseje“ (po prepjevima T. Maretića), kao i kompletno upjevavanje Milenićevog prevoda „Epa o Gilgamešu“ (takođe su to sve izdanja IK „Vrijeme“) – te još i projekt upjevavanja Maretićevog prijevoda „Eneide“ (čija je priprema za štampu u toku).
Drugu knjigu poezije „Bol, boja božje milosti“ objavio je u IK „Zalihica“ iz Sarajeva 2008. godine – a knjiga je dobila Nagradu Ze-Do kantona kao najbolje književno djelo objavljeno u toj godini.
Monografske književnokritičke studije „Anđelko Vuletić – pjesnik žeđi i poruge“ i „Staništa i prominuća svjetlosti; o djelu Vitomira Lukića“ objavio je 1998. i 1999. godine, u izdanju IK „Grafex“ Mostar, odnosno HKD „Napredak“ Sarajevo. To je bila, kad je o Lukiću riječ, prva objavljena monografska književnokritička studija o njegovom opusu.
Knjigu eseja i kritika „Sricanje i nicanje“ objavio je 1999. u izdanju „Sarajevo publichinga“.
Antologiju „Dahom i sluhom kroz hrvatsku poeziju XX. stoljeća“ objavio je 1996. (prvo izdanje, HKD „Napredak“ Novi Travnik), odnosno 2001. (drugo izdanje, „Dom štampe“ Zenica i CKO Tešanj) – gdje je uz reprezentativni izbor poezije 27 velikih hrvatskih pjesnika (od Kranjčevića i Matoša do Danijela Dragojevića i Vladimira Pavlovića) objavio i obimne književne studije o svakom od zastupljenih autora.
Panoramu najnovije bh. poezije pod naslovom „Ponestaje prostora“ objavio je 2000. godine u izdanju „Delte“ iz Bihaća – sa izborom poezije 72 autora iz BiH i sa mikroesejima i biobibliografijama o svakom od zastupljenih pjesnika. Ova knjiga (sa nešto redukovanim brojem od 66 autora) integralno je prevedena na slovenski jezik i objavljena u izdanju „Založbe Pivec“ iz Maribora 2009. godine pod naslovom „Zmanjkuje prostora“.
“U oba roda” je treća njegova knjiga poezije, objavljena decembra 2014. u izdanju Opće biblioteke iz Zenice.
„Dva lica jednine“ je četvrta knjiga poezije, u izdanju „Planjax“-a iz 2018. koja je prethodno bila podržana sredstvima Fondacije za izdavaštvo BiH. Petu knjigu poezije „Zarez, sam“ objavio je u izdanju Gradske biblioteke iz Zenice 2019. godine.
Stihovi i kritičke studije prevođeni su mu na njemački, slovenski i makedonski jezik.
fb stranica izdavača: https://www.facebook.com/shura.publikacije
čovjek-časopis 