Sneg pravi pogodnu glazuru Najlakše je skliznuti u pasivnost Pokušaj da budeš stamen Korake pretvori u olovo Kada ti nešto smeta, urlaj Godine su donele umor Razočaran si i odsutan Misliš : snovi staju posle nekog vremena Treba biti odrastao, ozbiljan, situiran Sve se manje šališ Bore su jače i brada oštra To samo zima zadaje loš privid Stvarnost je nešto drugo budi svestan, a ipak distanciran Ne želim da govorim kliše stvari : Stvori svoj svet Ne, budi ovde u ovom, drugi nemamo Osetićeš najhladnija jutra Još uvek se nije razdanilo Na stanicima ljudi blenu u telefone Promrzlim prstima puše Pokušavam da im uhvatim pogled Razmenim energiju i vidim život Retko dolazi do toga Promeni celokupnu postavku Okruženje, posao i navike Videćeš : ima još lepote i smisla Samo nemoj da odustaješ od onoga što pokreće Vidi mene, ne ide loše, zar ne?
***
DOK TRAJE ŽIVOT, JA IDEM PO OSEĆAJU
Sneg zabija oštrice u stakla autobusa Džef Bakli kida Koena na komade Ispred mene nema ništa osim mašte i crvenih naznaka farova Dok traje pesma ja sam srećan Nasmejan, zadovoljan i lud Upravo smišljam lek protiv svega što razara čovečanstvo Ponovo se grlimo, reči i pluća ne bole Nežnost provejava kroz noć Zavoli život kada ti ništa drugo ne preostaje Dok traje pesma porodica je na okupu Smeh pobeđuje prošlost i velike nepravde Sve je u redu, vidim rep koji se raduje Mir dolazi iznutra, kada ga otkriješ – proširi dalje Bakli pojačava glas nakon dramske pauze Dok traje pesma ja sam odlučan Preći ću reku, zagaziću ulice koje ne poznajem Zategnuću šal do kraja, ispraviti leđa Neka sneg bude blag Srešćemo se Bakli i Koen stoje uz mene, daju potrebnu hrabrost Dok traje život, ja idem po osećaju Da li si za pivo?
***
UVEK U PONOĆ
Treba imati više dobrih dana iznenadnih, izvanrednih Lutamo po gradu sjedinjeni energijom Mnogo smo sluđeni, izmučeni, opterećeni Treba imati više dobrih dana Onih, tvojih Nemoj se plašiti i lako zablistaj Neka buđenje počne kao da je ništa Čak i kada te sve boli od prekomernog unosa Nasmej se na proživljenu noć Kreni na posao, izdrži smenu Dokaži da si čovek Zatim ponovi prelepe detalje Nazdravi svemu što sledi I ako znaš da si zbog toga živ Onda to radi do kraja.
Treba imati više dobrih dana grabim ih snažno, staloženo, uporno Sve dok ne ostane samo pepeo Od nas.
***
LJUDI ROBOTI
Gugl me iznova zapitkuje da li sam robot još uvek osećam kako hladnoća igra kroz prste ispod rebra nešto steže, ponekad se smeje roboti ne pobeđuju jutarnje alarme ne blenu u zalazak sa užitkom, dok Gilmor vodi ka svetlosti hodaju par metara iza dece, skroluju život gledajući u pod žice im ubrzano sede, upadaju u tehnološki klimaks budućnost predviđaju kroz vesti dana, vremensku prognozu i horoskop roboti nemaju smisao prvog dima nakon naporne smene ne pojme popodnevnu kafu i dobru knjigu kada im pogledaš u oči, plašiš se da ne vidiš sebe roboti se robotski vesele uz trubače i kuvano vino pomahnitalo prave fotke ispod svetlucajućeg grada plastičan, robotski kez krasi novu zimu ravnodušni su prema bljuzgavici, morkim cipelama i hladnim stanovima nije im ništa toplije ni u duši robote ne uveseljava humor jurcaju da pokupe poslednje ostatke poklona, samo da završe sa tim kada otkuca najbitnija ponoć pokušaće da se sete kakvi su nekada bili, doći će do pada sistema svakog dana prolazim kroz njih osetim ispod kaputa : nešto urla dok kuca da li još uvek misliš da sam robot?
***
STEFAN KIRILOV rođen je 1996. u Vršcu, gde je i proveo najveći deo svog života. Objavio je zbirke poezije: Sve je baš lako (Presing izdavaštvo 2017), Pion sa margine (Nova poetika 2018), Raštimavanje (Nova poetika 2019), Nekada smo živeli za subotu uveče (Nova poetika 2022) i roman Napuštajući Vetrograd (Nova poetika 2020). Pesme je objavljivao u časopisima Blacksheep.rs, insp, Outloud, Džabaletan, Vavilonska biblioteka, čovjek-časopis. Zastupljen je u zborniku Vavilonska biblioteka. Pesme su mu prevedene na španski (magazin Revista Kametsa, Peru) Trenutno živi i radi u Beogradu. I dalje misli kako će saosećanje jednom spasiti svet.
Grad treba posmatrati očima onoga koji ga više neće vidjeti, savjetuje Pirandelo, ali oko je već uspostavilo prisnost sa krajolikom i tijelo počinje da se kreće nesvjesno okoline. D. i ja kružimo oko Stenli parka i da nas kojim slučajem prisluškuje neko ko govori naš jezik ništa mu ne bi bilo jasno. Govor prepun aluzija, psovki, verbalnog iverja i privatnih asocijacija od kojih neke sežu i četvrt stoljeća u zajedničku prošlost, doima se kao igra staklenih perli – veselo nasmijano koračanje i igranje kroz središte strahota i plamena svijeta. Istorija je posvuda. Kao krst, teglimo svoje zamršene identitete. Oko hridi zvane Sivaš – po skvamiškoj legendi zapravo preinačenom tijelu Skalaša „Nesebičnog“ koji od Kuasa, boga preobrazitelja, za života nije tražio ništa osim blagostanja za svoje saplemenike – razigrano pliva morska lavica. Jedan galeb nas prezrivo gleda, „Jebite se, luzeri, ja sam jutros maznuo ribu“. I ha-ha-ha, i ha-ha-ha… Iscrpljeni sjedamo na klupu ispred jezerceta okruženog zelenilom. D. gestikulira rukama i okreće tarot karte u mojoj glavi. Prolaze porodice na biciklima i djevojke na rolerima. Svaka ima stas Poline Džonson, indijanskog imena Dagehionvage, „Dvorođena“ (od majke Engleskinje i oca iz irokeškog plemena Mohavk), kanadske pjesnikinje koja je ovu vodenu površ svojevremeno krstila Izgubljenom lagunom. Na panju usred jezera, kormoran širi krila i suši se na suncu. Izgleda kao crni Hrist. Nebom promiče oblak nalik na paperje. Iza nas reži grad.
***
REVENGE IS A DISC…
Na Ist Hejstingsu srećemo Edija, D.-ovog nekadašnjeg kolegu s posla. Edi nosi isključivo markiranu odjeću i nadrealne cipele iz tridesetih koje kupuje na I-beju. Usred gomile izvitoperenih, sprženih figura narkomana koji se svakodnevno vrte po Ist Hejstingsu, Edi, sa svojom fedorom, zlatnim pečatnjakom, izvajanim tijelom i dendijevskim držanjem izgleda poput nove gramofonske igle. Poput raskošne bijele čaplje. Edi je ugrožena vrsta. Edi je blago manijakalno-depresivan. Edi je brz kao sekundara. Edi uglavnom sluša japansku elektronsku muziku. Dok koračamo ulicom Edi nam priča kako je konačno dobio sudski spor protiv bivšeg cimera s kojim je prije nekoliko godina živio u Londonu, u Ontariju, i odštetu od 35.000 dolara. Edi je imao kolekciju od 12.000 ploča elektronske muzike. Edi je izluđivao svog cimera neprestanom pričom i elektronskom muzikom koja je tutnjala po cijeli dan. Uzgred, Edi je i opsesivno-kompulsivan. Edijev cimer više nije mogao to da izdrži. Kad god Edi nije bio u stanu, on je metodično vadio jednu po jednu Edijevu ploču, progorijevao je upaljačem, uredno vraćao u omot i nazad na policu. Edijev cimer je tako progorio 12.000 Edijevih ploča. Edi je u međuvremenu odlučio da se preseli u Vankuver. Spakovao je ploče i napustio London, u Ontariju. Kad je poželio da novog cimera impresionira svojom kolekcijom, Edi se suočio sa 12.000 rupa, 12.000 slijepih očiju. Rastajemo se od Edija kod Dalijeve skulpture „Ples vremena 1“ izložene u centru grada. Dok se grlimo i tapšemo po leđima, pomišljam kakvu je tek vatru morao koristiti Dali da bi vrijeme ovako zaplesalo.
***
POEZIJA NASTAJE
Sjedimo na verandi kuće pune umjetničkih rukotvorina i slika u Kicelanu, kvartu u kom je D. obitavao prije dvadesetak godina. Većinu društva čine D.-ovi ondašnji sustanari, mlađani hipster Kris, proslavljeni kanadski pjesnik Džordž Stenli, koji je početkom sedamdesetih prebjegao ovamo iz San Franciska zbog rata u Vijetnamu, Henri, vrsni poznavalac domorodačkih jezika Britanske Kolumbije, histrionični Lio, inicijator ovog okupljanja, kao i njegov sadašnji cimer Evaldo, dežmekasti lingvista iz Brazila. Pijuckamo u prijatnoj atmosferi, uz intelektualno nadgornjavanje i prizivanje zajedničkih uspomena. Naš domaćin Tito, vižljasti bravar nalik na melanholičnog avganistanskog hrta, kao dobri duh, ćutke iznosi tanjire sa sirom i krekerima, razmješta posudice sa koštunjavim voćem i trešnjama, pali svijeće. Uranja među nas kao u visoku, grubu travu, a oko njega se podiže žamor riječi poput talasa insekata. Džordž čita pjesme iz novog rukopisa, britke, duhovite, ironične. Slušamo ga i smijemo se uspjelim jezičkim obrtima i upečatljivim slikama. Na D.-ov nagovor, i ja sa telefona pročitam nekoliko svojih pjesama prevedenih na engleski, glave ozbiljno klimaju, raspravljamo da li je neke izraze trebalo drugačije prevesti, razgovaramo o deminutivima u slovenskim jezicima, ćirilici i latinici, ratu u Bosni, cijenama nekretnina i užasno visokim stanarinama u Vankuveru. Već pripiti, dovikujemo se, cerekamo i nadglasavamo. U trenutku nenadanog zatišja, iz mraka najednom dopre Titov sanjivi glas: „Dugo sam bio sa jednom djevojkom, ali sam sve vrijeme čeznuo za drugom ženom. Kad sam najzad uspio da raskinem tu dugogodišnju vezu, i budem sa onom koju sam istinski volio, ona je zatrudnila. Ne sa mnom. Isprva mi je bilo strašno teško. Ali sada volim tog dječaka kao da je moj. Sutra ga vodim na kampovanje, radimo to već dvanaest godina, on, ja i moja dva australijska ovčara…“ Zabada viljušku u tanjir sa zeljem i ne progovara do kraja večeri.
***
GOOD TIMES
Obično, nakon nedelju dana boravka u anglofonom govornom području, engleski pokulja kao plimni talas uz postojanu maticu srpskog jezika, preokrene njegov mirni, meandrirajući tok i ja počnem da sanjam na njemu. Svijet se najednom presloži, stvarnost krene da gličuje i aktiviraju se neka nova, atrofirana čula, ustrojena na unekoliko drugojačijoj logici. Prestanem da prevodim značenja i razumijevanje se odvija maltene na osmotskom nivou. Tako, recimo, dok u klubu Railway slušam ouklandski sekstet Puff Puff Beer, potpuno zanemarujem razigrane pjevače, maestralnog gitaristu i uhodanu ritam sekciju. Prepuštam se riječima pjesama oslobođenih muzike koje se sada umrežavaju u povezane, smislene blokove. Ima nečeg kabaretskog u njihovom nastupu, pa se D. i ja gurkamo laktovima i kliberimo kao pubertetlije. I dok slušamo pjesmu Good Times u kojoj se govori o pretjeranom provodu i švalerisanju koje se završava crnim rupama u sjećanju, začujemo urnebesnu strofu sa iščašenim kartezijanskim obrtom: My girlfriend says that I should stop it / But I’ve been up all night drinking / And if I can’t remember then how is that cheating? i obojica u istom trenutku ispaljujemo: „Mislim, dakle, postojim… reče Bosanac i nestade“ i urlajući od smijeha padamo sa stolica zbog tog otrcanog vica, iščezavajući pred razrogačenim očima malobrojne publike i zatravljenog benda, nošeni uzvratnom bujicom maternje melodije.
***
ALEN BEŠIĆ (1975), pesnik, kritičar, urednik i prevodilac rođen je u Bihaću (BIH). Objavio je četiri knjige poezije: U filigranu rez (1998), Način dima (2004), Golo srce (2012), izbor iz poezije Hronika sitnica (Bijelo polje, 2014); kao i dve knjige izabranih kritika i eseja: Lavirinti čitanja: kritike i ogledi o savremenom pesništvu (2006) i Neponovljivi obrazac (2012). Za zbirku poezije Golo srce nagrađen je nagradama „Branko Miljković” i „Risto Ratković” 2013. godine. Uz književnu kritiku i esejistiku, bavi se i književnim prevođenjem s engleskog jezika. Za prevod romana Lepotica Džojs Kerol Outs dobio je Nagradu Društva književnika Vojvodine za prevod godine (2011), za prevod izabranih pesama Tonija Hoglanda Nemoj reći nikome Nagradu „Miloš N. Đurić” (2015). Od 2007. godine radi kao urednik časopisa za teoriju i književnost Polja. Član je Srpskog književnog društva i Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Pesme su mu prevođene na engleski, francuski, makedonski, ruski, mađarski, slovenački, rumunski, španski, italijanski, grčki, ukrajinski i nemački jezik. Živi u Novom Sadu.
*** Šta mi je jezivo? Kada me drugi gledaju dok jedem, pogotovo nepoznati ljudi, a više hrane završi pored usta nego u ustima, šta mi je još jezivo, to što te neko može fotografisati dok prolaziš gradom, a ti si možda tog dana nekog ili nešto izgubio i mrziš cijeli univerzum, što te neko posmatra iz auta ili iz stana dok ti razmišljaš o smislu života ili u koliko sati ideš u teretanu, šta mi je još jezivo, provesti cijeli život među istim licima, uporno izbegavati ta lica, svakog dana tražiti neko skriveno mirno mjesto i ne pronaći ga jer neko se uvijek pojavi da te pita odakle si, kako se zoveš, misliš li rađati. Šta mi je još jezivo, to što ne mogu da se jebeno opustim u ovim godinama i to što srce postoji samo za sebe i može me izdati kad god, a ja sjedim ovde i pijem čaj kao da je to nešto zauvijek.
*** Nekad je toliko dobro, strah me je da će se naglo prekinuti neko će baciti bombu, neko će skočiti sa krova zgrade, desiće se stravičan udes na bulevaru, vatromet će ubiti sve ptice, nekad je toliko dobro da više nije, to su me naučili kao malu posle svakog reda čokolade.
*** Bilo je ljeto, ruke su žurile da napišu bilo šta i zaborave na daljine koje nikako da stignu, usta su htjela nešto hladno, sa visokim procentom alkohola, noge su se kretale van grada, pored tijela, oči su podnosile samo mjesec pun i crven kao lubenica, bilo je ljeto, sve toplo osim mjesto gdje je trebalo da sjednem i prihvatim svoj život.
***
JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ ( The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“„Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, kao i na brojnim portalima ( Čovjek – časopis, Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.
„Bit će crvena!“ viknula je baba radnicima za boju fasade na taraci a onda se okrenula prema meni i namignula: „malo kurvanjske!“
Često su mi govorili da sam povukla na babu a vidila sam to i ja: kratke haljine nikad ruž za usne rijetko široka košulja često utišavanje sebe – uvijek.
Osjećala je to i baba zato (mi) je i ostavila ovu kurvanjsku da gledam u nju dok sidin na njenoj taraci s koje je nenadano, još onog lita otišla.
I što duže gledam u nju to jače čujem babin smijeh pa kad ugledam gola kolina kako se otimaju iz crvene vešte namignem joj natrag.
***
PISALA JE
pisala je pjesme kidala papir i bacala ga u more dida je trčao za njom dlakavim rukama vadio sipe i cijedio iz njih tintu
što si ti tada pisala? pitala je baba mamu
***
CELULIT
Baba je pravila pomfrit samo za mene imala sam četrnaest bilo je lito i svaki dan bi
između ručka i večere potamanila zdjelu. Svima je bilo čudno kako se žgoljavici otvorio apetit, a najviše mom treneru kad je na jesen ugledao celulit. Zaprijetio mi je ispadanjem iz štafete i ispisnicom iz kluba pa sam brže bolje počela zapisivati kalorije par godina bilježenja koštalo me vida, zubiju kostiju i kose.
Babe odavno nema i dok sa svoje trideset i tri didu i sebi pravim pomfrit pitam se stavljajući ga u onu zdjelu a prije zalogaja postoji li sada itko tko će mi na jesen reći da imam celulit pa da mu opalim jednu trisku.
***
ANITA ČEKO odrastala je u Zadru, Livnu i Splitu. Živi u Zagrebu gdje je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti i psihologiju na Filozofskom fakultetu. Radi kao scenaristica i dramaturginja, snima autorske filmove, vodi filmske radionice. Članica je Kinokluba Zagreb i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID).
izmičeš mi poput tla pod nogama kažu da je to čovekov najveći strah
drugi je strah od smrti ali taj sam već preživela
***
PRAVILO PRIVLAČNOSTI
ne tako daleko u tebi nešto tone dok mi prvo cveće izbija u prsima
ti nigde ne puštaš korenje tvoje telo je hladno i tera na uzbunu
***
KROZ PROZOR AUTOBUSA
na neke rane treba staviti pogled kroz prozor iz autobusa koji putuje ka jugu ritam svog disanja piruetu svetiljke nakon što sklopim oči
ili concierto de aranjuez u ponoć adagio u g-molu pre svitanja
***
TAKO JE LAKO BITI SREĆAN
nina simone peva black is the color kroz borove grane ispod mog prozora uokvireni prizor čoveka koji hrani golubove na snegu
dok cigareta dogoreva postaje mi jasno sasvim jasno da je tako lako biti srećan
***
PROZIRNA
ponekad osetim tvoje prste niz pršljenove pa udahnem duboko i više ne pišem nepovezano i neprekidno
odem do reke tamo sve protiče i sve je tiho prislonim obraz na vlažnu travu i nestanem
a sve je moglo drugačije u tvojim rukama da potonem u džemper da me udahneš prozirnu
***
ALTRUIZAM
u kišnu noć hoću li opet zaspati sa sudbinom celog sveta u grlu
***
BOŽANA RADENKOVIĆ rođena je 1992. godine u Pirotu. Diplomirala je srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, na katedri za Srbistiku. Njena poezija objavljivana je u različitim online i štampanim magazinima: Beogradski književni časopis, Kritična masa, Tema, Rukopisi, Strane, Afirmator, Čovjek-časopis i drugi. Urednica je online magazina za književnost i kulturu Astronaut (astronaut.ba). U slobodno vreme bavi se ilustrovanjem, svira gitaru, fotografiše. Živi u Beogradu i radi kao grafički dizajner.
Između palca i kažiprsta, pojavila se rupa iz koje je, kad sam rastvorila dlan, izronilo nekakvo ljigavo, ali čvrsto tkivo. Probijalo se vani drsko i nezaustavljivo, poput gnoja iz zrelog čira. Nije se trgalo, šikljalo je u jednom komadu i savijalo se poput tanke žice. Kad je ta žica napravila križ na mom grudnom košu, probudilo me kloparanje srca. Glava mi se pretvorila u goruću loptu. Po nogama i rukama baškarila se tjeskoba, ostavljala za sobom trnce i prekidala vezu između tijela i svijesti.
Rodila se sa mnom. Mama mi je rekla da je to tako s nama. S bake je prešla na kćeri. To nam je miraz. Stalno se širi i grana, korijenje joj je duboko i čvrsto. Udomaćila se, preuzela gazdinsku ulogu. Ne znamo što je opuštanje, spokoj i mir. Pojavi se, ponekad, koji trenutak ugode, kad ona skrene pogled, kad popusti stisak. A inače, uvijek sam oprezu, jer – nikad ne znaš.
Ništa ne planiraj, govorila je mama meni, a baka njoj. Baki nije imao tko, majka joj je umrla dok je bila u kolijevci. Ona nije ni znala da to ima ime, ali znala je da nikad ne možeš biti siguran što dolazi. Zato oprez! Nemoj se uljuljkati, jer nešto će te stići, kad-tad. Ja tome danas znam i ime, i formu, i sadržaj. U grču, u obrambenom položaju, podignutih i napregnutih ramena, savijenim ka unutra, čekam. Ako te zgrabi opuštenu, satrat će te, slomiti. Pitanje je kad ćeš se i hoćeš li se ponovo uspraviti. Kad očekuješ, lakše je podnijeti.
Generalized Anxiety Disorder. GAD. Tako se to stručno zove.
*
– Što radiš? – upitao me Marko ugledavši me u polutami spavaće sobe. S uzdignutom rukom, pokušavam uhvatiti stvarnost. Izmiče mi. Moram nekako izaći iz sebe.
– Ne brini, legni. To je samo moja tjeskoba. – prošaptala sam pogledavši u krevetić pored – Ali, zašto opet? Zašto se vratila, sad kad sam sretna? Kad imamo konačno njih dvoje?
– To nema veze sa nama, ni njima. Ti u tom zraku hvataš sreću, bojiš se da ćeš je izgubiti.
*
Prvi put smo se srele u bolnici, moja tjeskoba i ja. Vjerojatno i prije, u maminoj utrobi, ali tada se probudila. Bilo mi je četiri godine. Dobila sam
zarazno žutilo, takozvanu bolest prljavih ruku. Ja sam vjerovala da je to zato što su me u bakinom selu zvali Žuta, zbog boje kose. Od tada ne volim žutu boju. Plačući sam roditeljima mahala kroz prozor s rešetkama. U nekom uskom hodniku popločanim bijelim linoleumskim kockicama s crnim obrubom, čudnog mirisa. Opsjedala me noću. Nije mi dala spavati. Šaputala mi je da će taj hodnik s rešetkama na prozoru biti odsad moj jedini svijet, da više nikad neću vidjeti roditelje. Ne podnosim rešetke, a ona mi ih je slala čim bih sklopila oči.
Približavale su mi se, jedna po jedna, kao da plešu, istrgnute iz ležišta.
Podrumski prozor roditeljske kuće imao je nekoć rešetke. Nikada se dolje nisam spuštala sama. Ne volim ni uske hodnike s podovima od linoleuma. Dolaze mi u san, presijecaju jedan drugoga, tvore labirint, ja trčim tražeći izlaz, a vidim samo rešetke i tako unedogled. Ruke i sada perem dvadesetak puta dnevno.
*
Tjeskoba ima razrađenu taktiku. Najviše se naslađuje kad mi zaprijeti ono materijalno, od krvi i mesa, jer zna da jedino tada na nju mogu privremeno zaboraviti. Šćućuri se u neki zabačeni kutak moje duše i čeka da se tvrdoglavost ispuše, da se opijem vlastitom snagom, pa da me presiječe iznenada, kad vanjska opasnost prođe.
– Što je danas prljavo more – rekla sam prijateljici iz razreda plivajući prema pučini, razmičući rukama travu, alge i otpad. Prvi je dan ljetnih praznika nakon završene osmogodišnje škole. Plivale smo sve dublje, prestravljene neizvjesnošću, opčinjene naglom slobodom što se pružala sve dalje i dalje, daleko od puta do škole i njezinoga dvorišta.
– Nije prljavo, nego šporko! – začula sam nepoznati i neugodni glas.
– Ova ti je, Tome moj, Srpkinja. Ajde mala, glavu doli, buć, pa ćeš lipo reć šporko kad ti glava izroni nazad.
Posljednje riječi skoro da nisam ni čula, jer mi je jedan od dvojice mladića koji su doplivali do nas gurnuo glavu ispod površine mora. Gledala sam mjehuriće koje sam ispuštala iz usta i nosa, i brojala sekunde. Nekada sam to radila u kadi, ili kad smo u stričevom vrtu, umorni od igranja i trčanja, čekali na red da zagnjurimo glavu u bačvu ispod vrtne slavine. Kad sam prešla broj dvadeset, panika mi je počela obuzimati cijelo tijelo. No inat je ipak prevladao.
– Prljavo je! – izderala sam se koliko sam mogla, uspaničena, sa suženim bronhijama i morem u ustima. Nisam ni uspjela udahnuti punim plućima, a isti mi je mladić već ponovo zabio glavu u valove. Kada je maknuo ruku, a moja se raskuštrana glava s kosom preko očiju opet pojavila iznad površine, čula sam Tanju kako viče:
– Ja sam Hrvatica pa kažem prljavo, pa to je književni jezik, čovječe, pusti je!
– E, vidiš, Tome moj, lipo san ti reka, zna san da je Srpkinja!
Glava je ponovo otišla dolje, ovaj put poslušno, nisam više imala snage ni za odupiranje ni za brojanje sekundi. A kad je izmigoljila vani, Tanja je plačućim glasom molila da me pusti. Oglasio se tada i Tome.
– Ajde Ante, pusti malu. Koji ti je đava, udavićeš je.
– Neću, dok ne kaže šporko – odbrusio je gad. Tome ga je uhvatio za rame i povukao. Dok su se raspravljali, skliznula mu je ruka s moje glave, a ja sam snažnim zamasima počela grabiti ka Tanji. Dok smo se približavale obali, iz daljine smo čule:
– Ej, trofazna, uspori malo, utopit ćeš se!
*
U našoj kući nije bilo Božića, i mene je zbog toga mjesec prosinac užasavao. Nismo imali okićeni bor s darovima, blagdansku trpezu ni božićne kolače. Nismo imali Boga. Nisam se odvažila pitati roditelje zašto. Znala sam da to ima veze s tim što smo srpska gamad, iako nisam bila sigurna što to znači. Čula sam to od nepoznatog čovjeka kad sam sa sestrom bila kod susjeda.
Dragi moji, došlo vrijeme da se riješimo srpske gamadi!
Susjeda ga je prijekorno pogledala, znakovito okrećući oči prema nama, a sestra me ščepala za ruku. Kad sam je upitala što to znači, po njezinom sam izrazu lica shvatila da je to nešto jako loše, i da smo to mi.
Jako sam se stidjela što nemamo Božić. Nekoliko puta sam u školi o tome lagala. Kad sam pitala Tanju o čemu uče na vjeronauku, rekla mi je da uče o Bogu stvoritelju svega na zemlji. Rekla mi je i da je Bog ljubav, a meni nije bilo jasno zašto mi onda taj Božić izaziva toliku bol. U mom se mozgu i tijelu taložila odbojnost prema svemu što na to podsjeća: crkva, križ, tamjan, svećenici, mantije, ikone, freske…
Nikad se s tobom ne bih mogao oženiti, mama mi je rekla da si pravoslavna.
Po izrazu lica razredne simpatije shvatila sam da to ne može biti dobro. Pitala sam mamu što to znači biti pravoslavna. Rekla mi je da je to skoro isto kao i biti katolkinja, samo mrvicu drugačije. U nižim razredima osnovne škole, ne želite biti drugačiji. Želite s društvom iz razreda na vjeronauk, na talijanski kod časnih sestara, želite se pričestiti i biti u bijelom, želite se krizmati, premda u tog nekog boga stvoritelja svega na nebu i na zemlji baš i ne vjerujete.
Srpska kurvo, danas ti je Božić!
Slušala sam tu rečenicu svakog 7. siječnja iza svojih leđa. A mi ga jednostavno nismo slavili. Još nam samo to treba, govorila je majka. Dovoljno je što smo Srbi.
*
Netko je pozvonio na vrata. Potrčale su otvoriti moja šestogodišnja rodica i njezina prijateljica. Čuli smo najprije jedan, pa drugi dječji uzvik. Izletjele smo u hodnik i sestra i ja. Mama je ostala sjediti za stolom, s jednom nogom podignutom na drugu stolicu i štakama naslonjenim na zid. Djevojčice su stajale ispred zatvorenih vrata, upirući prstima prema staklenom dijelu iza kojeg se vidjela sjena. Otvorila sam. Pred nama je stajao bradonja u crnoj halji, s ogromnim križem oko vrata. Na njegovo iznenađenje, i ja sam vrisnula. Shvativši tko je, odmah sam se mrmljajući ispričala i upitala ga što treba. Pitao je da li smo mi pravoslavna obitelj tog i tog prezimena, kao što su ga obavijestili susjedi, potom mi čestitao Božić i dodao da je vrijeme za blagoslov. Rekao je i da se zove Ilija, otac Ilija. Rekla sam mu da smo mi obitelj tog prezimena, ali da Božić ne slavimo. On je odgovorio da nema veze, da je blagoslov potreban svima, i zakoračio unutra. Sestra mi je preko ramena dobacila da ide odvesti djevojčice kućama, a da ja ostanem i pomognem mami. Srce mi je već bubnjalo, dlanovi su bili mokri od znoja, glava se užarila. Nije mi bilo jasno zašto. Bila sam uvjerena da sam pobijedila svoj strah od sakralnog. Pohađala sam kulturno-znanstveni smjer nakon prva dva razreda opće gimnazije, pročešljali smo sve crkve u gradu. Na kraju četvrtog, izgledale su mi potpuno bezopasno, samo zagonetno i lijepo. Otkud opet onaj stari osjećaj?
Moj je užas sada nosio pravoslavnu halju. Miris tamjana izazvao je u meni mučninu i pomućeni vid. Dok je otac Ilija razgovarao s mamom o lomu noge, operaciji i ugrađenim šipkama, ja sam donijela svijeću, prezirući sebe, dvadesetogodišnju studenticu koja se oduzela zbog jedne crne mantije. Pokušala sam uvjeriti sebe da je to samo maskirani, bradati čovjek. Pa čak je i prijatan.
– Zašto ste upisali politiku? – upitao me s neskrivenim negodovanjem.
– Studiram politologiju, to je… To nije politika, ne studiram da bih bila političar, mi proučavamo politiku, odnose među ljudima u društvenoj zajednici…
Nije mi odgovorio, samo me okrznuo prodornim pogledom i energično posegnuo za kandilom. Tjeskoba se pretvorila u ljutnju i nervozu, a potom i u bijes, kada je kandilo uperio prema mojoj glavi i unjkajućim glasom procijedio da će neke duše lutati vječno dok se ne okrenu Bogu. Nakon toga ga je protresao nad stolom na kome se nalazio časopis s Titovom glavom na naslovnici. Maršal se izgubio u magli tamjana, koja je polako prekrivala njegovu zalizanu valovitu kosu, visoko čelo, istaknute jagodice i stisnute usne. Kako se njegov lik gubio, gubila se i moja stabilnost, a rasla želja da viknem, da pobjegnem, da kažem tom popu da mi ne treba njegov zadimljeni blagoslov, ni meni ni mojoj duši, ni mami ni njezinoj nozi slomljenoj na dva dijela, ni Titovoj fotografiji. Mamu nisam mogla izbaviti iz tamjanske omaglice i pojanja, ali sebe i Tita jesam. Zgrabila sam časopis, strpala ga u torbu i istrčala iz kuće.
Čim sam izašla, odmah iza ugla kuće naletjela sam na gimnazijskog profesora hrvatskog jezika i književnosti.
Pobogu djevojko, politika je kurva, bio sam siguran da ćeš studirati književnost.
Nakon par godina, prigrlio je kurvu i postao dvorski pisac oca domovine.
*
Uvrijediti znači citirati prošlost. Uvreda svoje značenje crpi upravo iz ponavljanja tolikih mnogih govornika… Koliko su me samo puta nazvali pederčinom ili sličnim pogrdnim riječima?
Napisao je to Didier Eribon u svojoj knjizi Povratak u Reims. Didier se razračunava s tuđim uvredama i svojim stidom zbog homoseksualnosti, ali i zbog pripadništva radničkoj klasi. Ono što je za njega “peder“, “pederčina“, “tetkica“, za mene je “Srpkinja“, “pravoslavna“, “trofazna“. Riječi, čije moći ranjavanja poznaješ oduvijek, koje su za tebe projekcija u budućnost, jezivi predosjećaj da će te pratiti cijeloga života.
Otišla sam, pobjegla. Ovdje mi neće reći da sam trofazna. Ali taj stigmatizirani identitet ti prethodi, nemilosrdan je Didier, u njega ćeš ukoračiti, utjelovit ćeš ga, i s njim ćeš se, na ovaj ili na onaj način, nekako trebati nositi.
*
Tjeskoba, prokuženi identitet i ja prešli smo granicu. Do kuće se više ne može bez kontrola. Od srpske granate poginuo je prijatelj iz školske klupe. Poželiš da te nema. Rat mi je ubio svaku nadu da ću se svoje tjeskobe ikada riješiti.
Posjetila sam najboljeg prijatelja. Nije razumio suze koje smo njegova žena i ja prolile grleći se na ulaznim vratima. Došao je kući na dopust zbog ranjavanja na prvoj liniji. Čemu emocije, pitao je. Njegova mama, koja je mog muža zvala drugim sinom, posjela me na suprotnu stranu stola. Samu.
Svrstali ste se na drugu stranu. Poruči svekru i svekrvi da nam daju vikendicu na otoku, a mi ćemo njima našu koja je u Krajini.
Nisam se svrstala nigdje, a ipak sam se skrivala od susjeda. Osjećala sam se krivom. Kažu da je taj moj identitet bacao granate, ubijao i pucao, protjerao njihovu rodbinu, srušio groblja i crkve. Krivnja je potiskivala tjeskobu. Ja sam mogla otići, roditelje sam ostavljala. Na milost i nemilost puškama i dinamitu. Susjedima koji s njima ne razgovaraju i okreću glavu kad ih sretnu. Napuštenim i srušenim kućama. Tajnoj policiji, jer su me susjedi po povratku prijavili misleći da sam došla iz Beograda. Dvojici uniformiranih, jedva punoljetnih mladića koji su ih držali u podrumu satima, govorili da će platiti za Škabrnju, tjerajući oca s pištoljem pritisnutim na sljepoočnicu da kaže da je četnik, jer su oni sebe nazivali ustašama.
Susjed Srbin je platio za Škabrnju. Odveden je iz svog doma u pidžami u rano jutro. Sutradan je pronađen mrtav u nekom jarku. Drugi susjed je mučen, vezan za stolicu zajedno sa ženom. Rekli su mi da su njemu odrezali uho, a njoj radili svašta, i da je otišla na živce…
Osjećala sam se krivom listajući stare časopise, upijajući priče iz vremena prije. Krivom jer sam izmakla vremenu poslije. A ponajviše kad sam im dolazila na prag u vrijeme primirja, sa Zapada ispraćana suosjećajnim pogledima i neizgovorenim mislima. Mislili smo da takvih divljaka u Europi više nema, ali ipak, vi ste Balkan, a znamo da tamo… Osjećala sam se krivom dok mi je sestra pričala da ima radnu obavezu i da se na putu za posao utrkuje s granatama. Dok sam slušala imena i prezimena susjeda iz ulice koji su otišli prije ili nakon što je na njih bačen dinamit. Dok sam gledala oca kako spušta telefonsku slušalicu bez riječi, jer je opet netko nazvao i vikao Srbi, zar ste još tu?! Kad sam čula kako je u čekaonici kod doktora htio pozdraviti nekadašnjeg kolegu, a ovaj mu uzvratio urlajući kome pružaš ruku, srpsko govno, mislio sam da ste davno svi otišli. Kada su mi roditelji rekli pričaj tiše, i zidovi imaju uši,nakon što je rat već davno završio.
*
Moja se tjeskoba selila sa mnom svuda po Evropi, zajedno sa jednom kutijom starih časopisa, koje sam svugdje vukla sa sobom, i koji su mi služili umjesto sredstava za smirenje. Zaklela sam se da je neću prenijeti svojima sinu i kćeri. Ne vjerujem da ću tu zakletvu moći održati. Prečvrsta je linija nasljeđivanja. Premda mi se jednom već učinilo da su pošteđeni, kad im je bilo četiri, dok su se propinjali na prstima na brdašcu iza zgrade, čekajući da se spuste sanjkama i upadnu u kanal, poput ostale djece. Vrištali su od zadovoljstva kad bi se strmoglavili. On se neprestano smijao, a ona ponavljala:
Mama, što ti je, što se tako mrštiš, ne boj se, to je samo zabava!
Sve što im se može desiti je da se malo ogrebu i ugruvaju… Njima ne govore da su trofazni, dobro je… Ovdje nitko ne ide u crkvu. A i nisu Srbi, doduše, napola ipak jesu. Ovdje su “Jugoši“, stranci. Iz zemlje s najljepšim morem na svijetu. Mogu samo pasti i povrijediti se, slomiti neku kost, ali time im se duše ni slomiti ni saviti neće. Diši, udahni, izdahni, ta rupa i nije tako velika, sve je dobro… Njih nitko ne vrijeđa, dobro je…
*
– To je naša klupa, tu sjede moja žena i djeca, diži se odatle!
Sjedila sam na praškom dječjem igralištu i razgovarala telefonom s prijateljicom iz Hrvatske. Podigla sam pogled prema namrgođenom, istetoviranom gorostasu obrijane glave.
– Ovo je javno mjesto, klupa nije ničije privatno vlasništvo!
– Ovo je moja zemlja, diži se odmah! – rekao je prijetećim glasom i krenuo prema meni.
Ugledala sam svoju djecu kako se približavaju, nasmijani pričajući na češkom. Ostala sam sjediti.
– Češka je i moja zemlja! – rekla sam tom bijedniku.
Okrenula sam pogled prema djeci. Nisam htjela da se uplaše. Ni za mene, ni za sebe. Da osjete stigmu zbog svog identiteta. Već skoro deset godina me smirivalo to što oni nisu Srbi iz Hrvatske. Da li je to dovoljno ovdje, 900 kilometara daleko?
Došli su do mene i prošli pored muškarca koji je i dalje stajao pored klupe sa stisnutim šakama. Pomilovala sam ih po kosi. Izvadila sam iz torbe sendviče za njih i stari časopis za sebe. Prišao nam je crven u licu, s podignutom rukom i pesnicom usmjerenom prema meni. Moja su ga djeca upitno pogledala. Spustio je ruku, zgrabio časopis, bacio ga na pod i nagazio crnim čizmama. S naslovnice nas je promatrao zgužvani i iscijepani lik onog čovjeka iz vremena prije.
***
SOFIJA KORDIĆ, novinarka, odrasla u Zadru, diplomirala međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Godine 2018. objavila je roman „Hipofiza u egzilu“ na hrvatskom (Arhipelag, Beograd) i češkom jeziku (Argo, Prag), a 2021. Jesenski i Turk iz Zagreba objavljuje joj zbirku „Priče o neskladu“.
čovjek-časopis 