PROZNA CRTICA VELIDA BEGANOVIĆA BORJENA: KUĆA NA OSAMI

Noću se jedva vide ulične lampe uz strmi put i sobna svjetla iza stora pred kojim plinu dimovi iz ložionica. U izmaglici, tek mjesec kao tableta za smirenje hladno gleda sa nebeske činije. Žiga moje cigarete malo je signalno svjetlo koje pulsira u ritmu moga disanja, krati ga i potvrđuje. Tu sam. Dike više nema. Još lani smo iza stabla mušmule stajali svako na svome mjestu i mjerili dane i noći kutijama čiji se sadržaj između naših prstiju trunio u pepeo i nismo mislili na sutra u kojem bi jedno od nas moglo postati uspomena.

Oko nas su nicale kuće, prošao je asfalt, automobili su jurcali uz ulicu niz ulicu, ljeti curila voda iz opranih dvorišta, zimi škripale prokvašene čizme po snijegu prije prvih dnevnih grnalica za kojima je ostajala rizla i kamena sol. Mačke prolaznice nikada nismo hranili, ostatke i stari hljeb nosili smo u seosku kuću i davali pticama. U smiraj dana omrkli bismo vani kao dvoje na straži, pozdravljali prolaznike, sa svakim razmijenili po koju vijest. Kasno noću živci bi i mene i nju tjerali van, i poslije ponoći, nakon štedljivog gašenja gradske ulične rasvjete, naše dvije cigarete žarile su se jedine kao dva oka boje pomorandži u gustoj tmini. Svako malo uzdahnula bi pri pogledu na kuću na osami. Na susjednom brdu, kao na trbuhu kakvog diva koji je zaspao, palilo bi se svjetlo reflektora koji detektuje pokret. Pas ili mačka lutalice, ili kakav jež iz obližnjeg gaja mora da bi aktivirali senzor i odašiljali tako snopove svjetla. Znaci života.

Ali tamo se nikad nije živjelo. Domaćini su boravili u inostranstvu, a kući bi dolazili samo po nekoliko sedmica ljeti. Travnatu okućnicu dali su pod najam komšinici koja drži stoku. Nju se u ljetna popodneva da vidjeti dok kosi i od prosušene trave pravi plastiće sijena, koje kasnije strmim putem prevlači na tačkama i pored naše kuće. U noći, kuća je silueta na dvije vode između naselja daleko desno i šumarka koji se spušta niz padinu i liže krovove kuća u podnožju. Dika bi običavala reći kako je šteta što onakva kućerina propada i zjapi prazna. Tada bih rekao nešto u znak slaganja. Sada tu kuću shvatam drugačije. Ogledam se u njoj i razmišljam kuda su otišli svi naši životi. Na kakvim kaučima su ostale naše mladosti, zadirkivanja, brige i preljube (zamišljene, uvijek zamišljene)? Na kojim adresama možda još čekaju, kao fotografije – rijetko spontane, još rjeđe pregledavane.

Dike više nema. Sam sam pod zvijezdama u gluho doba. Od Ozrena odbija pisak noćnog voza Doboj-Tuzla, koji prvu komšinicu uvijek podsjeća na polaske brzog voza za Budimpeštu koji bi čula ispraćajući sina. (Više ne saobraća.) Noć je frula. Iz mraka dopire tutnjanje točkova automobila. Jedno oko boje pomoranči zauvijek se zatvorilo, drugo jednako stražari.

***

VELID BEGANOVIĆ BORJEN autor je zbirke pjesama Priručnik za levitiranje (Slovo Gorčina, Stolac, 2013.) nagrađene Nagradom Mak Dizdar 2012 g. Pjesme, eseji, kratke priče i crtice, te prevode sa engleskog objavljivao je u časopisima Novi plamen, Symposion, Gračanički glasnik, Strane, P.U.L.S.E., NE-MA, i drugdje. Literaturu pisanu izvorno na engleskom objavljivao je u časopisima Rattle, The Maine Review, AZURE, EcoTheo Review, IceFloe Press, The Esthetic Apostle i slično. Poezija mu je uvrštavana u više antologija, najskorije u dvojezičnoj Antologiji mladih bosanskih pjesnika (Vakxikon, Atina). Gostujući je urednik dva američka časopisa za poeziju, Palette i Frontier. Možete ga pronaći na Twitteru (@Borjen), ili Instagramu (samoniklo).