„Ne znam“ postao je odgovor na svako moje pitanje. Na svako buđenje ujutro. Na svako večernje polaganje glave na jastuk, prije nego što satima gledam na ekranu snimke koje ću zaboraviti. Kao i cijela moja generacija. Sjedimo. Gledamo. Čekamo. Već smo se navikli na sažalne poglede naših roditelja. Katkad poželim da živimo u zanimljivijem dobu, ali nema više ratova. Ostaje nam samo ova kriza koja naše živote pretvara u nadgrobne spomenike bez natpisa.
Koliko još? Čaša vina. I još jedna. Na kutu tog šanka Roberto i ja ostavili smo puno kovanica za taj surogat za sreću. Planovi. Život će doći sutra, samo da se odlučimo na pravi potez. Nema veze što nisam dobila onaj posao koji sam očekivala, to je ionako za očajnike. Mi možemo bolje od toga, mi imamo viziju. Pogledaj nas, slobodni smo. Mila se vratila iz Njemačke. Rekla je da se tamo puno radi. Ne postoji zemlja budućnosti. Sve je sranje, kamo god da odneseš svoje kofere. U tom koferu i dalje je tvoj život koji nitko ne želi.
Ne znam kako je uspjelo onima prije nas. Pogledaj ih; samodopadni jebivjetri s borama na licu. Jedan od njih, pisac erotskih romana, nedavno mi je pričao o svojim ljubavnicama koje su duplo mlađe od njega. Otkad se „Eco“ zatvorio, svi oni vrijeme provode u istom kafiću kao Roberto i ja. Mi ih nazivamo „mjesnom luđajom“. Slikari, pjesnici, performeri, tko zna što. Znamo da nešto rade, ali nismo vidjeli njihove radove. Možda smo samo preveliki ignoranti. Možda su ti ljudi stvarali povijest.
Roberto kaže da mu je u zadnje vrijeme dosadno na cugama s Aurelijom. Dobila je posao u gradskoj upravi. Stalno putuje, ustaje svako jutro, pazi na političku korektnost svojih rečenica. Šteta. Aurelija je bila najprovokativnija žena koju poznajem. Nagrada za njezin umjetnički rad bio je stalan posao. Već dugo nije napravila ništa značajno. Samo dobiva plaću. Možda je to način da te povijest zaboravi.
Neki novi dječaci ulaze u kafiće i klubove subotom uvečer. Dok pijem svoje vino, odmjeravam crte njihovih lica. Mislim da muškarci prije nisu bili toliko lijepi. U njihovom svijetu nema više bunta, nema više te bezbrižne ružnoće; život prolazi kao savršeno navijen sat koji iskoristi svaki trzaj kazaljki. Ne prilazim tim mladim tijelima. Lakše je ovako. Roberto je obrijao glavu jer više nije bio lijep. O, da, i njih to čeka. Folikuli koji otkazuju poslušnost i naznaka brčića u kutovima lijepih ženskih usta, jednoga dana, kad shvate da se kazaljke okreću u prazninu. Ne, ne, nisam ogorčena, to je život. Treba biti realist. Što sam starija, to mi se više sviđaju stanovi napunjeni derutnim namještajem. Sviđa mi se gradska ružnoća koju vidim s prozora. Ljudi koji mile cestom simulirajući stvarnost. Za nekoliko desetljeća, fotografije grada snimljene danas završit će na kalendarima kao sjećanje da naši potomci vide: tako je to izgledalo tada. Slučajni prolaznici postat će mumificirano sjećanje nekih novih generacija koje će jednako kao i one prošle, gmizati u mjestu misleći da stvaraju neko novo sutra.
Mislim da je Roberto zaljubljen, iako to ne želi prikazati toliko fatalno. Samo kaže: „Ona mi odgovara.“ Njih dvoje nisu ništa definirali. Možda je za ljubav samo dovoljno ne misliti na sutra. Krsto mi se jučer žalio porukom kako je neka djevojčica s kojom provodi noći previše ozbiljno shvatila njegova milovanja. Znam da ju Krsto ne voli. Znam, jer postoji jedna žena koju mi često spomene. „Ali, znaš“, rekao je, „ne mogu ništa dok se ne dovedem u red. Znaš, ona ima sređen život. Ja nemam ništa.“ Krsto ima plan, ima plan već godinama. Shvaćam njegove riječi. Svi znamo da planovi ne uspijevaju, ali bitno ih je imati. Zato i ja bezbrižno noću grlim svoga ljubavnika. Bez definicije, bez plana, znajući da on u mojim očima vidi dio neke svoje budućnosti, ali to ne izgovaramo, pravimo se da nemamo plan, da nam je lijepo ovako kako jest, tako, kao da smo još uvijek djeca, kao da još ima puno vremena za život.
Katkad mi se čini da sam zavoljela taj kaos u kojem je teško izračunati koordinaciju sljedećeg pokreta. Odrekla sam se kontrole, prepustila ljepoti slobodnog pada. Više nemam onaj odlučni, smiješan korak kao da se spremam pokoriti svijet. I osvajači su na kraju uvijek poraženi. Radije tiho klizim, uživajući, promatrajući to vrijeme, ta tijela koja prolaze kraj mene, kao živi film bez redatelja. Ženska odjeća u izlozima pretvorila se u onu koju je nosila moja baka. Dizajneri imaju smisla za humor. Ni na njenom licu nisam nikad našla odgovore. Možda je ta šutnja najmudrija stvar koju mi je ikad prenijela. Izađi na cestu, pogledaj kakvo će biti vrijeme, ne čitaj novine, kupi čokoladu, sjedni na klupu i jedi slatke kockice, jednu po jednu. Jednu po jednu.
Pitam se što je s Julijom. Nije mi se dugo javila. Poslala sam joj poruku. Rekla je da je izbrisala Facebook profil. Ljudi je živciraju. Nikad joj to nisam rekla, ali prije nego što sam je upoznala, mrzila sam je. Nikad nisam bila ni na koga toliko ljubomorna kao na nju. Vodila je život koji sam ja htjela imati. Kako je samo bila uporna u tome! Njeno ime pojavilo bi se uvijek na nekoj listi na kojoj sam ja htjela biti. Dobila je posao na fakultetu, upisala je doktorat, objavila je knjigu. A ja? Nisam bila dovoljno okretna da dobijem te prilike. Mislila sam da sam gubitnik, sve dok je nisam upoznala. Prošlo je otad puno godina. Julia sjedi kod kuće. Više ne radi onaj posao, nije doktorirala, njezine knjige nitko ne čita. Više joj ne zavidim. Ne zavidim njezinoj imovini koja se sastoji samo od napola bombastičnog imena koje svi povezuju s jasnoćom misli tridesetogodišnje intelektualke. Znam da smo iste. Ja na jednom kraju grada cuclam kockice čokolade, a ona na drugom žvače hamburger iz McDonaldsa. Nema razlike između naših života.
Danas će možda opet kiša. Možda su Juliju živcirala sva ona lica koja su joj se pojavljivala svako jutro na zaslonu ekrana kompjutora, nasmiješena lica s novorođenom djecom u rukama, naivno zaljubljena lica, njeni bivši studenti koji su zagazili dalje nego ona. Znam, jer i ja sam to vidjela. Ta ista lica. I znam da moje ne izgleda tako. Mislim da Julia više ne želi izaći iz kuće jer ne želi da drugi vide koliko joj je lice razoreno od čekanja. Sve te bore koje nastaju od trzanja mišića nad nadom, koža opuštena od predugog stajanja i oči crvene od nervoznog treptanja. Najradije bih joj rekla: „Julia, moraš naučiti hodati tiho. Ionako nitko ne čuje tvoj korak, Julia. Bit će lakše. Klizi, Julia, klizi. Učini život glatkim kao staklo ogledala, ali nikad ne gledaj u njega.“
Posljednja kockica topi mi se u ustima. Vjetar tiho šušti kroz krošnje stabala na rubu trga. Proljeće je. Ljudi će se opet žaliti na alergije, kao što se zimi žale na gripu, a ljeti na vrućine. Možda će me danas opet netko pozvati na pogreb svog roditelja. Palim cigaretu. Osjećam prvu kap kiše na prstu desne ruke.
***
DORIS PANDŽIĆ (12.12.1983., Rijeka) objavila je zbirku poezije ‘Iskrivljena ogledala’ 2011. godine. Godine 2013. dobila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ na natječaju Matice hrvatske u Osijeku, koji je objavljen 2014. godine, a 2016. godine objavila je zbirku Facebook statusa „See more…“ Bila je urednica časopisa „Re“ i sudjelovala je na festivalima „Sedam dana stvaranja“ u Pazinu i „ARGH“ u Beogradu 2016. godine i na festivalu „Pričigin 2019. godine. Godine 2017. dobitnica je stipendije za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke za tekst „Bizarne crtice iz anti-života“. U posljednje vrijeme najviše piše erotske priče i poeziju i moderira u Rijeci književne večeri pod nazivom „KvirPoetRi“. Od 2018. godine članica je neformalne grupe Ri Lit iz Rijeke.
čovjek-časopis 