PET PJESAMA LJILJANE ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ IZ ZBIRKE “LJILJANA, MOLIM TE”, Presing, Mladenovac, 2021.

OTVORENI DOSIJE

Išli smo na medeni mesec
po knjižarama.
On je tražio „točak za mučenje“,
a ja sam lutala
po „slučajnim memoarima“.
Naša prošlost nije bila
ni povest, ni istorija,
svaka sličnost sa stvarnošću
bila je slučajna
i naše razgovore
nećete skrnaviti
u rečnicima sinonima
ili jezičkih nedoumica
pošto smo se sporazumevali
stihovima, odnosno psovkama,
i ko bi rekao da ću jednom,
kada već bude davno,
samo još ja previjati rane
nehajnoj rečenici:
„Halo, tetka,
ovde Dragan Mance!“
u antologiji efemernih rekvijema,
pošto budem sve, osim sebe i mene.
Priznaćemo posvećenom isledniku
da preko tog suvišnog ludila,
dakako, ne možemo da pređemo.
Priznaćemo da smo Tinu
strpljivo rasplitali živce,
da smo kušali „živo meso“
na „svetle i tamne praznike“,
da sam ti bacala
„vučju so“ u oči
i visila sa „uspravne zemlje“,
da smo kuvali pivo Draincu
i niko, ama baš niko,
nije uzalud zaspao,
niti bio „prvi probuđeni“.
Linije na muškom dlanu
predskazivale su
reda radi našminkanu domaćicu,
radosnu u mirisu uštipaka,
kako sladunjavo trabunja na ruskom,
praveći društvo
izgubljenim priznanicama,
ni slutiti neće
da osioni izvršitelji
obitavaju u najskorijim snovima,
da su samo dužni podstanari
u mojoj mušičavoj glavi.
Priznajmo
tom posvećenom isledniku,
da bismo se nagodili
za doživotnu dosadu,
bez prava na žalbu
zbog neprikosnovene ravnodušnosti,
da smo zaludno pokušavali
da se dodirnemo telima
u tuđim, zapuštenim stanovima,
koji su nam obećavali
besplatnu obdukciju i neobeležene
humke sećanja.

***

„NEBO NAD BERLINOM“

U levoj ruci držiš viljušku, u desnoj – nož,
sečeš vermut i jedeš komad po komad.
Ostalo je još drhtaja bez adrese
sa jedne i sa druge strane.
Potom pomisliš sasvim slučajno
kako nebo nije nad Berlinom.
Tvoj dragi ne čita knjige
(čak ni tvoje kratke rečenice)
jer oko njih samo čeka preostali svet.
Retko te zagrli iako su sigurni
da već godinama ima ruke,
od starih i novih novina ruke.
Kako nezvanično saznajemo,
sada je samo lik u romansi
o svojoj uvek poslednjoj cigari,
uz monolog o bednim honorarima
podseća da su ipak bili značajniji i veći
od zaludne želje za ženskim usnama.
Besputno ga pitaš
šta znači „ministar bez portfelja“
i da li je i taj svoju jedinu otpratio
i molio je da sa njom bude sutra,
pa sutra, pa opet sutra…
Pitaš šta znači „logistička podrška“
kada te ređe viđa
od predsednika prevaziđenih priča
ove Zemlje Bez Biljane Sa Bivših Ohrida
Ili Azre Na Trešnjevkama Studenog,
Bez Lanjskih Snegova Na Jahorini.
Pitaš kako će tvoj dragi
da prenese najnovije vesti:
krišom uzimaš svoju ruku,
pratiš sebe do stanice,
sklanjaš kosu da sama dovršiš
poljupce
i tuđim glasom kažeš:
„Nemoj ni noćas bez mene da pogledaš
da li je nebo nad Berlinom.“

***

PREOSTALI MONOLOG

U Glasu Amerike
nisu negativi ponoći
izveštajem zauzdanih živaca
skriveni u moje prozore.
Ja zamislim scenu
i ja vidim:
tvoj otac nemilice
još odnosi naramke bosiljka
u unutrašnje džepove,
pije sa haljinama
nekada sebe punih žena,
laska mi da mirišem
na obojenu prašinu pozorišta,
da imam lomne ruke
i prikriveno ludilo
francuskih vodvilja,
baš kao njegov bludni sin.

***

A ONDA…

U kadru je samo
grad bez mojih osećanja,
grad bez vodiča,
sa dolazećim, prevejanim snegovima.
Dolijaću ti u greškama izgubljenih podataka,
u lažiranim slikama starih pasoša,
u povijenim obrvama suvišnih delegacija,
prospektima spaljenih pahulja,
u nastavcima filma Igra plakanja.

***

ISPOD SCENE

Na kraju plačemo olovnim suzama,
otvaramo lobanje glumcima
i uporno se tražimo,
uvereni da nas više nema
i da se nećemo sresti
u svetu dovoljnom
za nekoliko dlanova.
U glavi junaka glavnog
videćeš da sam prislonila uho
gde je i zemlja zakopana,
da čujem
kako ti rastu zanoktice,
da uhodim ti tragove
po bogazama nesanica
eda bih saznala
kako smo trgovali sa šaptačima:
dadosmo poslednje nežnosti
iz pocepanih džepova
za stanke na pogrešnim mestima.

***

LJILJANA ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ rođena je 1964. godine u Beogradu. Osnovne i magistarske studije završila je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Zbirku pesama „Doživljaji u krvotoku“ (KOS, Beograd) objavila je 1996. godine, a monografiju „Pesničke proze Tina Ujevića“ (Presing, Mladenovac) 2019, zbirku pesama „Ljiljana, molim te“ (Edicija „Prisustva“, Presing, Mladenovac) 2021. godine. Njeni eseji, prikazi, poezija i kratke priče štampani su u različitim zbornicima, časopisima i listovima.

NOVE PJESME ANĐELE BULAJIĆ

MAMIN ODMOR

Nekoliko dana mislim da je nedelja
jer majka ne lista knjige iz administracije
ne čujem na svakih sedam sekundi ,,baza podataka
i sistem za praćenje inventara‘‘
miriše na supu od pilećih kostiju
prosut je gustin po kuhinjskom podu.
Plava tečnost curi niz prozore
oporavljena orhideja viri iz saksije
u cipelarniku je više prostora nego prije
sad, kad smo u kući, samo mi, žene
ima dovoljno mjesta da sve stane.
Lakše se diše u dnevnoj sobi
umjesto razvučenog dvosjeda
spavam u krevetu
tik pored nje
na bijelom jastuku
na ženske parfeme mirišu zavjese
bude mi muka od arome jagode
ali mama kaže da je sve kako treba.
Češće spava, rijeđe se šminka
sad, kad smo samo mi žene
kosu veže u rep
ne crta obrve
ponekad je ne prepoznam
sad radi i subotom od 9 do 5
kaže, ruke su joj mekše od kad pere dva tanjira
dvije šoljice za kafu
jednu pepeljaru
kaže,
da je ovo njen najbolji odmor do sada.

***

LEPTIR MAŠNA

Biohemijski procesi organizma štrajkuju
otkucaji srca zvučni su kao bombe
proglašeno ratno stanje
u predjelu bijelog vrata
samo da je ne vide ostali
dok se nazire kao leptir mašna
kad obučem crnu haljinu
pokrivam te ogrlicom
sa velikim medaljonom
tiroidni hormoni divljaju
kao djevojčice u pubertetu
zatočena ispod tanke kože
poput bebe u stomaku
koprcaš se
i stezeš

čitavih 20 grama
teški su kao olovo
mažem te kremom od ruže
leptir voli ružu
moji neuspjeli pokušaji
i toksični odnosi
prijete da te pojedu
skrivam te maramom
od sebe same

čovjek u bijelom mantilu kaže
da moraju da te odstrane
od njih ne mogu da te sakrijem
pulsiraš na ultrazvuku
šareni leptir živi u mom grlu.

***

TRENUTAK K(RAJA)

Taj sa kim dijelim vazduh ne razumije značenje melanholije
slabo uzavire kad se stavi na vatru
miriše na čajno drvo
dobar je antibiotik za ustajale košmare
kad pije kafu odmjeri vodu
kad laže gleda
zjenicu
beonjaču
i žutu pjegu.
Da govori, ne smije prvi početi
uništava ga strah
toga se plaši
da će na kraju, on biti krivac.
Taj koji me ljubi u čelo
taman je kao modrica
ali prolazi brzo.
On je numeričko biće
jedna
dvije
tri
čaše vina sadrže tačno trideset i četiri gutljaja
grmljavina u njegovim očima
kad prislonim usne na čašu 
mamurluk je drzak poput udarca u zube,
tad skupim hrabrost da podignem pogled sa poda
na poslednjem nivou
za najbolje igrače
samo prazna baterija
i nepopravljiv pad signala.

***

ANĐELA BULAJIĆ rođena je 1995. na Cetinju. Studirala je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, zatim upisala studije pozorišne produkcije na Fakultetu savremenih umjetnosti u Beogradu, i diplomirala u novembru 2020. Bila je redovan član književnog udruženja Poezin iz Beograda. Od aprila je član Foruma mladih pisaca u okviru institucije KIC ,,Budo Tomović’’. Pjesme su joj objavljene u poslednjem zborniku koji je izdat u okviru institucije KIC ,,Budo Tomović , pod nazivom ,,Pisci ne padaju s neba”, u prvom tomu elektronske zbirke u sklopu Vavilonske biblioteke i u zborniku ,,Rukopisi 44” 2021. godine.

DVIJE PJESME HARISA JUSUFOVIĆA

POETIKA OKTOBRA

Kasno, u noći
tiho umire lišće.
Asfaltom se rasipaju
mokra, beživotna tijela.
Nijem je njihov posljednji,
kratkotrajni let. Od grane
do tla svega nekoliko
stopa tišine.

Kasno,
u noći umire lišće,
i njihova smrt nikom
ne remeti san.
Tek pokoji insekt
pronađe privremeno
utočište na njihovim
ukočenim prsima.
Ljudi gaze po šarenim
mrtvacima i ubrzavaju
proces raspadanja.

O, vi vojnici bez rata
i pjesnici bez stiha
– ja ću pjevati za vas.

***

MIT

Nabubrilo je modro grožđe
kao njedra djevojačka i jesen
naga skriva se u zaspaloj šumi.
Nad grobljem tužno pjevaju
mrtvi pjesme neproživljene.
Čista stopala mlade seljančice
pretvaraju prezrele grozdove
u sladokusno, gusto vino.
Uveče se Dionis prikrade
do, fenjerom osvijetljene,
skučene sobe i žedno ispi
omamni eliksir s njenih prsta.
Ona mu, ustreptala od uzbuđenja,
podade svoju drhtavu mladost.
Tako je, u ranu zoru, začet pjesnik.

***

HARIS JUSUFOVIĆ rođen je 1996. godine u Zenici. Diplomirao je na Odsjeku za b/h/s jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zenici. Prvi put je njegova pjesma objavljena u zajedničkoj zbirci mladih pjesnika Bosne i Hercegovine koju je priredilo udruženje Metamorfoza 2018. godine. Također je nekoliko njegovih pjesama objavljeno na web platformi Udruženja pisaca BiH (penbih.ba). U časopisu Poezija, Hrvatskog društva pisaca, objavljene su mu četiri pjesme, a zatim u zajedničkoj zbirci studenata Univerziteta u Zenici, koju je priredio filozofski časopis Eidos, pet pjesama (2019. godine). Objavljene su, 2020. godine, još neke njegove pjesme u tri zbornika u Srbiji (Rukopisi 43, Zbornik čuvara prirode i Sinđelićeve čegarske vatre), jednom zborniku u Makedoniji (Literaturni Iskri – sa prijevodom na makedonski) i jednom zborniku u Bosni i Hercegovini (Carpe Diem 2). Početkom 2021. godine iz štampe je izašao njegov prvijenac, zbirka pjesama pod naslovom Katren za Azraila.

POEZIJA JOSIPE DRAGIČEVIĆ (iz rukopisa “ŽENA U PARKU”)

svaki dan gledaš ta leđa
svako jutro kada ustaju iz kreveta
a ti se pretvaraš da još spavaš
kroz otvorena vrata gledaš ta leđa
dok se tuširaju briju umivaju
gledaš ta leđa široka ponosna
dok kuhaju kavu i pripremaju doručak
za oboje
gledaš ih dok se odijevaju
spremaju odlaze na posao
i ne misliš na njih
dok ne čuješ vrata i njihov povratak
gledaš u ta leđa
dok ti šturo prepričavaju dan
obaveze i planove
a ti se prerijetko ponadaš
da u njima ima tebe
gledaš ta leđa
uz televiziju večeru
i posljednji njihov budan trenutak
a u svojim posljednjim budnim trenutcima
razmišljaš o godinama
koja su ta leđa do sada iznijela
bez ijednoga prigovora
bez ijedne ružne misli
bez ijednoga krivoga pogleda
koje si im ti toliko puta
uputila
i napokon priznaješ
da moraš usmjeriti pogled
negdje drugdje
prije nego što se slome
pod tvojom težinom očekivanja
prije nego
izgubiš jedini svoj oslonac

*

imao je pogrešno ime
koje ti nikada nisu oprostili
oni koji su tebi ime nadijenuli
da ga nikada ne izgovore
izmišljali mu nadimke
oni kojima si imena zaboravila
šutnjom ga pozdravljali
nikada uvažili njegovu prisutnost
a ti si to dopuštala
u samoći ih pravdala
odgojem neznanjem nerazumijevanjem
neljudskošću
ime pravdala rijetkima
ni oca upoznao nije
sve što njegovo ima
samo je ime
a ime je nadživjelo
sve
kao što će i vas
uskoro
ime je jedino trajno što
ostavljate u nasljeđe
svom sinu
a on će ga proslijediti dalje
dati drugoj
koja će ga uzeti
nevoljko objesiti djeci oko vrata
ali nikada dopustiti
da se o njemu priča
pokopati ga zajedno s njegovom prošlošću
prošlošću njegova oca
i onih brojnih očeva
prije njega
izbrisat će njegov grad
njegovo odrastanje
njegove prijatelje
prepravit će svaki križ
koji je svatko od njih nosio
zbog odgoja neznanja nerazumijevanja
neljudskosti

*

u posljednjih dvanaest mjeseci
ostala si bez djeteta
ostala si bez muža
ostala bez posla
ostala bez dvanaest kilograma
nakupljene zablude
svaki je gubitak došao polako
ušuljao se kroz zabrtvljene misli
o životu koji te napokon nagradio
svi su gubitci došli u pravilnom razmaku
točno onolikom koliko ti je trebalo
da onaj prethodni oplačeš
iako neopisivo tiho
i neobjašnjivo kratko
do sljedećega već si zaboravila
da si išta ranije izgubila
jedno po jedno odlazilo je
bogu ljudima drugima
samo si ti ostajala na istom mjestu
i čudila se ludo sabrano
nad zbrojem godina
koje su prošle
i godina koje te još čekaju
pa podjednako ludo sabrano
odlučila
da sve ćeš ispočetka
roditi se odrasti školovati
naći prijatelje
otkrivati ljubavi
po prvi put
voljeti sebe kao voljeti druge
slušati sebe kao slušati druge
doći uvijek na vrijeme
otići uvijek na vrijeme
otputovati
mišlju djelom
ili prijevoznim sredstvom
tamo gdje želiš biti
biti ono što nisi mislila
biti
da možeš

*

njegove oči podsjetile su te
na oca na brata
nijednoga više nema
njegove oči
gledaju iznutra
unutra
bezuvjetno
kod tebe pulsira misao
doma sam
ali doma nikada nije
bilo lijepo
od doma si bježala
zatvarala oči
pred pijanim veseljem
društvom i gužvom
zatvarala tuđe oči
pred slomljenim tanjurima
letećim stolicama
odmahivala rukom
na razbijena lica kosti
šminkom prikrivene masnice
prestravljenim očima
šarmirala doktore i policajce
potkupljene jednim konjakom
doma nikada nije bilo lijepo
od doma si bježala
makar mišlju
skrivenom pod poplunom
jednom te istom molitvom
uslišanom onoga dana
kada je doma završilo
na pokerskom stolu
kao ulog uma u nestajanju
jedne smrti u nastajanju
doma nikada nije bilo lijepo
napuštali su ga jedan po jedan
svatko je imao svoje razloge
koje ni danas ne opraštaš
odlazili nekim novim ljudima djeci
prepušteni da se sami bore
s istim demonima
o kojima se nikada ne priča
doma nikada nije bilo lijepo
od doma se bježalo
pa si posljednja pobjegla i ti
zauvijek
i sada on sjedi pokraj tebe
gleda te očima
koje desetljećima zaboravljaš
a ti ne znaš
je li to jedina šansa za život
ili upozorenje da bježiš

*

sjećaš se dana
kada je sve bilo
žuto
sjajilo se sunce žute boje
sjajilo zlato i požutjele frezije
ali ne za tebe
tebi je požutjela koža
požutjeli zubi
požutjela ti krv
požutio pogled
požutjeli ti prijatelji
svijet je postao žut
usporio kretanje
promijenio smjer
postao lagan
kao i sve stvari u njemu
planine se odlijepile
oceani isparili
oko tebe lebdjela su stabla
žuto cvijeće mirisalo je nekom drugom
pustinje si puštala da ispune
svaku poru tvoga tijela
pijesak je isušio usta
oduzeo im govor
misli oštre poput siga
otapale se pod njegovim naletom
od svega ostalo je ništa
samo tišina
i mir
ne čuti
ne vidjeti
ne osjetiti
izbrisano svako previše
koje nije bilo tvoje
izbrisano i ono
što je bilo tvoje
ali ne i nadomješteno ono
ničije
što bi trebalo biti svačije
sjećaš se dana
kada je sve bilo žuto
a ti si odlučila
obojati svijet
u najšarenije boje
upisati cijelu sebe
u svaku od njih
vratiti svaku stvar
na mjesto koje joj pripada
i ostaviti dovoljno boje
kojima ćeš svijet
upisati u sebe

***

JOSIPA DRAGIČEVIĆ rođena je 1978. u Dubrovniku. Diplomirala je i doktorirala na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Osim znanstvenoga bavljenja književnošću, piše poeziju i prozu. Objavila je znanstvenu monografiju Književnost u hramu ljubavi. Hrvatska nacija, rod i književnost u prvoj polovici 19. stoljeća (Ex libris, 2017) i slikovnicu za djecu Lina u šeširu (Sipar, 2014).

PET PJESAMA SUZANE DŽUVER

ODSUSTVO PULSA

Kosu vezujem gumicom za tegle
Poručujem
upotrebljiva van sezone

Umesto rumenila
krv sa prsta nanosim na obraze
i čekam da neko dođe po mene

Hemijska olovka obešena o šalter
Proveravaju da li radim
povuku me i crtaju talase
u kojima se davim

***

OSCILATORNA KRETANJA

Tvoj dodir
uzletanje ljuljaške

u stomaku

jedan
dva
tri

brojim frekvencije kretanja
dok naše uže puca

četiri
pet
šest

uskraćuješ mi naglo zaustavljanje lifta
na poslednjem spratu
nebodera

u meni

čežnja i nedoživljen orgazam
staju u želudac

penju se
izlaze

naš odnos dobija stvaran oblik
na betonu

Možda mi je poremećen
centar za ravnotežu

Uvek mi je bilo muka
u autobusu

***

“SVRŠENO!”

Po naredbi dodirujem zaboravljene prozore
prljam ih ulepljenim kažiprstom
kojim po navici gulim pomorandžu

Ključne kosti stabla
Grananje drhtaja po postelji kapilari u oku
Izvrćem oba ka unutrašnjosti
Mrlja izbija na spoljašnjost

Zvonik otkucava šest
Broji fleke na tkanini

Prvi put osećam božje prisustvo
Amin 

***

MOŽDA ŽELIMO KRAJ

U potkošulji
izlaziš na terasu

Čašu vina stavljaš u saksiju
Kažeš potrebne su ti dve ruke

Gledam
u uvelu biljku
u zemlju iz koje raste staklo i
izgnječeno grožđe

Na tvom dlanu
zalazak sunca i zebra
trenje drveta i fosfora
dim

Crvena kap na stomaku
podseća na krvav uložak

Skidam se

Tako iščekujemo jutro

***

RECIKLIRANJE

Ovde sam prst u fotografiji
dlaka u mladežu
bradavica izvan grudnjaka

Štrčim

Naručujem piće kraće od suknje
Konobar se čudi
U inat tražim duplo

Jezici prisutnih postaju čačkalice
dok vade jagnjetinu iz plastičnih zuba

Ovde sam rascvetala pertla
ne ulazim u rupe već ih stvaram
cigaretama na stolnjacima
Širim pregorelo pokretima masturbacije

Babe za susednim stolom se krste

Više volim sahrane od svadbi
iako su tamo osim zuba plastične i čaše

***

SUZANA DŽUVER rođena je 1996. godine, u Kuli. Diplomirala je na odseku za komparativnu književnost, na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Trenutno je na master studijama na istom odseku. Osim poezije, piše i književnu kritiku, koju je objavljivala u sklopu radionice Bookstan, u Sarajevu.

u danu sjećanja na pokojne: NIKICA PETRAK (Duga Resa, 1939. – Dubrovnik, 2016.), dvije pjesme

ELEGIJA

Tko dugo živi, pravo mu budi.
U mijenama svijeta, on više
udjela nema.

Pravo mu budi tko se još trsi:
svoje je ljubavi imao i znao,
sve što je trebao već je otpjevao svojoj
nekakvoj svrsi.

I budi mu pravo. Sad još neka strši ko suhi kolac nakon graška, trava,
slika već mrtvog kojemu se
još samo pjeva i spava.

Ali, zatim: sve čeg se prisjećaš,
nije više koristan podatak, iz pamćenja prizvan zato
da ga uputiš nekoj opet novoj
cjelini, koja se na obzoru možda nazire:
jer sad ti ostaje samo prava bol
i ona je sve što imaš: ona bol
koja se razlijeva po cijelom tijelu i razvrstava te
u suhe naprave bez čuda.
Što te sa čudom još povezuje,
ta je temeljna bol; ona u sebi,
kao u svakom pravom gubitku, uporno čuva
sve što je od nas bolje, i dok boli
još uvijek je bolje da boli, ona čuva
sve što se ranjeno izložilo životu
htijući ljubiti: modre dane i noći
kad se za trenutak išlo zajedno
s rukom oko struka, kad su oči
vidjele samo jedanput što su vidjele
a nisu ni znale što se zbiva
i to je bila slijepa sreća, zapovijed.

Na svijetu su svuda dobri ljudi koji znaju
donositi zrna u žitnicu,
stalno dodavati drugom u ruku nešto,
dijeliti kruh, dati čašu vode,
uzimati k sebi djecu u postelju kad se uplaše smrti,
urlika ulice ili kad shvate zlo
iza svakog grma, pa ih poljubac
i držanje za ruku još umiruje.
Nešto se zbilo između nas i milostivog Boga:
mi od njega
stalno tražimo što mu nismo dali.

Ništa se tu ne događa, a odmah iza ugla
šulja se tigar, udav jača mišice,
tanki i dugi zub i jezik neznanih beštija kuha svoj otrov
i svi se osjećaju lagodno, kod kuće.
Na čudnom mjesecu mi živimo,
svaki mu okret poznamo,
a ne znamo putanju.

Tko dugo živi, pravo mu budi.
Dugove pravi već po svom poslanju,
ničemu on se više ne čudi,
vjeruje, svom nekom znanju,
a udjela nema.

Sve ostaje skriveno; samo bol
njemu na stol iznosi svoj kruh,
ono kad se ljubi, ono kad u noći,
kao puž koji je usput pogubio i vid i kuću,
još gubi i sluh.

***

SVAKO JUTRO JEDITE ZOBENE PAHULJICE

U šljamu, u gadu, u ljudskoj gnjileži i strahu,
mi smo bića od svjetlosti u mraku,
a što je kome svjetlost — nitko ne zna.

Pada ta svjetlost, diže se dan, nitko ne zna.
Svi sjede kao u logoru, pod golom žaruljom,
nitko ne zna.

Rastu rajčice, cvjeta cvjetača,
nitko pojma nema,
siri se mlijeko, muče telad,
ništa se ne zna, jedemo mrzlu ribu.

Svijet je naš, slobodni smo, svi hodamo u traljama,
svi smrdimo po svom mesu:
Bože, daj nam uzvišenosti.

Bože, daj nam da se zakoljemo
kao prava živina, daj nam
sve naše nagone.

Sve nas je više, sve jede jedan drugoga,
sve nas je manje, svi su sve deblji,
podriguju se.

Na tajnom mjestu,
nešto tajno smišlja novi poredak,
na tajnome mjestu, gdje su svi podložni tajni,
raste zadnji novi red, nitko ne zna

sve će se pokoriti, nitko ne čuje
sitan glasić, voce tinulla.

–  iz zbirke pjesama “ARKA”, Matica hrvatska, 2004. –

POEZIJA NIKOLE RADIĆA

1.

šatori su muzičke kutije izrezane džepnim nožem. pokucam
i pojavi se mladić, alka sklizne pod kremom za sunčanje.

kažem mu da se promenio.

nije.

govori o prividu, besan je. ne trpi više oluke i kade, letke,
podzemne parkinge, kladionice, kioske i komunalne službe.
zamislio je maršrutu. pratiće obode, presedati na čistinama,
polagaće stubove, preskakati ploče, pa će stići.

neće.

diže letelice, akvadukte, tornjeve i već ih vidi u delovima.
dnevnik ispisuje unazad. sada se očitava ranije, događaji su tek skup opažanja.

jesu/nisu.

2.

imam izgrebana kolena, pedale i pamćenje u čvorovima.
elastičnu ruku do kauča gde polažu telo od šiblja i kvržica.
šiblje su dovezli iz pograničja, o kvržicama se ćuti.

pregrizem sijalicu i izvedem te na trotoar.
herbarijum u nastajanju: smokva, hajdučka trava, orah.
krajičak mora ušiven u podnožje žutog. slojevi, ka tamnijem, svi u jednom pojasu.

škripi. tamo te i vodim. i peni se.

u žlebovima prskalice. vidiš ih posle trideset godina ili prvi put.
roj se primirio i razaznajemo vijače, gazu, barut.
splet tkiva kakav postoji još samo u vitrinama i bolničkim sobama.

kažeš nešto na narečju i prizor zataji.
vodoskok je ledenica,
ostalo grudve.

3.

tek što te nazovem, povlačiš se u tesnac
stazom od semenki.

usmerava te kičma od oljuštenih jabuka, pritežu te nanizani klikeri.

i drugi su biljke, olistalih grla.
presvučeni krpama, u središtu mehura gde zemlja ne raste.

u prizemlju je talog.
kad mu priđem, prestroji se.
oblikuje te, pa se rasprsne.
zalutalo vlakno.

***

NIKOLA RADIĆ (1989) je autor, filmski kritičar, dopisnik francuskih medija, prevodilac i muzičar. Godine 2017. objavljuje zbirku poezije „Prolećima si potreban“, a 2018. album „Karta slučaja“ sa bendom Barka Dilo. Nakon Beograda, Bordoa, Rena i Zagreba, trenutno živi na bretonskoj obali gde priprema prvi roman.

fotografija autora: Nemanja Knežević